Allah, dželle šanuhu, nam je pojasnio put d’ave i kakav treba biti daija.
“Reci: ‘Ovo je moj put . Ja i oni koji me slijede pozivamo u njega sa znanjem (uvjerenjem).”

Onaj koji poziva u Allahovu, subhanehu ve te’ala, vjeru mora imati znanje o onome u šta poziva i šta zabranjuje, kako se ne bi dogodilo da o Allahovoj, subhanehu ve te’ala, vjeri govori bez znanja. Također, obavezan je očistiti svoj nijet od svih primjesa i pozivati u Allahovu, dželle šanuhu, vjeru sa ciljem popravljanja ljudi i zadobivanja Allahove, subhanehu ve te’ala, nagrade i oprosta, a ne sa ciljem propagiranja vlastitog mezheba (ideje ili pravca) ili nečijih mišljenja. Uzvišeni Allah u drugom ajetu kaže:
“Pozivaj na put tvoga Gospodara sa mudrošću (hikmetom) lijepim savjetom i sa njima na najljepši način raspravljaj.”

U ovom ajetu se pojašnjava da d’ava treba biti popraćena hikmetom (mudrošću), znanjem i da se od čovjeka ne čuje ništa drugo do: “Rekao je Allah, … , rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem …” Islamsko znanje se nekada naziva hikmetom – mudrošću zbog toga što udaljava čovjeka od neistine i pomaže u slijeđenju istine. Podučavanje treba biti popraćeno lijepim savjetom (opomenom) ako se za tim ukaže potreba. Ima ljudi kojima je dovoljno pojasniti istinu i doći sa dokazima da bi krenuo Pravim putem. Razlog tome je njihovo traganje za istinom i njeno prihvatanje kada god im se ponudi.

S druge strane, imamo ljude koji su neodlučni i imaju jedan vid antipatije prema onome u što se pozivaju. Daija treba koristiti savjet i podsjećati na Allahovu, subhanehu ve te’ala, veličinu onda kada se za tim ukaže potreba kao što je slučaj sa pozivanjem neznalica, nemarnih i popustljivih osoba ne bi li ih zadovoljio i naveo na čvrsto pridrzavanje vjere. Može se desiti da kod osobe koju daija poziva, postoje neke nejasnoće po određenom pitanju, te se počne raspravljati sa njim u želji da otkloni te nejasnoće. U tom slučaju daija je obavezan da mu pojasni istinu sa svim njenim dokazima i da sa njim na najljepši način raspravi, kako bi čvrstim šerijatskim dokazima razbio nejasnoće koje on ima. Koristit će lijep govor, metode i blagost, a nikako strogoću i žestinu koje bi dotične mogle samo još više udaljiti od Pravog puta i učiniti da ustraje na neistini. Allah, dželle šanuhu kaže:
“Allahovom milošću ti si blag prema njima, a da si kojim slučajem osoran i grub, razbježali bi se od tebe.”

Ojbavio je Musau i Harunu, ‘alejhimu selam, kada ih je poslao faraonu:
“Recite mu blage riječi ne bi li se povratio i Allaha pobojao.”
Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kaže:
“Blagost je ukras svakoj stvari, a stvar koja nema blagosti manjkava je i ružna.”

Šejh Ibn Baz
Fetve učenjaka dvaju harema – 259. str.

Hvala Allahu Koji ti je ukazao na prvi put i izbavio te iz tama u kojima se nalazi tvoja porodica. Nema dvojbe da musliman nakon čvrstog prihvatanja Allahove vjere nailazi na različita iskušenja, najčešće od strane najbližih. Upravo takav slučaj je bio sa najodabranijim Allahovim poslanikom Muhammedom, ﷺ. Ako vjerovjesnici i poslanici nisu bili pošteðeni ovakvih i još mnogo većih iskušenje neće biti ni oni koji ih slijede. Dakle, treba istrajati na pravom putu i ne pokleknuti pred nedaćama i iskušenjima kojima musliman biva podvrgnut.

Ovdje je bitno spojiti dvije komponente:

Prva, da musliman bude slijepo pokoran Uzvišenom stvoritelju i da ne gleda hator ljudi.

Druga, da se na najljepši način ophodi prema rodbini posebno prema roditeljima i pokuša im objasniti propise Allahove vjere. Nakon toga nije odgovoran kod Allaha, već će biti nagraðen za svoje strpljenje sa rodbinom i tretirat će se kao dobročinitelj prema njima. Nužno je izbjegavati grube izraze, kao: “neću”, “ne zanima me”, “šta vas briga” i sl., već treba strpljivo, blago i mudro razgovarati s rodbinom koja pri sebi nema osnova praktičnog islama.

Na ovu činjenicu aludiraju riječi Uzvišenog: “Onima koji kažu: Gospodar naš je Allah potom ustraju – silaze meleki: ‘Ne boj te se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu, koji vam je obećan'”. (Fussilet, 30), a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Mr. Safet Kuduzović

Činjenica koja zadivljuje i svakog muslimana ostavlja zbunjenim, jeste čvrstina i dosljednost u primjeni vjerskih propisa onih koji konvertiraju u islam. Velika većina ovakvih osoba nema nikakve rezerve prema prakticiranju islamskih normi, načela i pravila, te nastupaju otvoreno i bez imalo ustručavanja, i na takav način bivaju divan uzor onima koji su rođeni kao muslimani, ali često od islama imaju vrlo malo, ili ništa od praktičnog djelovanja.

Razlog je naravno čvrsto ubjeđenje da je islam jedini ispravan put i vjera pored koje Allah neće primiti drugu: ”A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati” (Ali Imran, 85).

Ovo ubjeđenje koje nalazimo kod onih koji su prigrlili islam kao vjeru, ne sadrži primjese tradicije, običaja ili nacionalizma, koji vrlo često nemaju ništa sa izvornim islamskim učenjem, a što se može pronaći kod velikog dijela muslimana na različitim geografskim područjima.

Ono što posebno raduje i veseli svakog iskrenog vjernika, jeste i činjenica da u velikom broju slučajeva, islam primaju osobe koje su inteligentne, obrazovane i u najmanju ruku vrlo načitane, te barataju velikim opusom znanja i informacija. Upravo im to pomaže da, pored svih drugih vjera, u islamu prepoznaju neprikosnovenu istinu koja se temelji na originalnosti Kur’ana kao posljednje Allahove objave, i očuvane tradicije – sunneta posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, ﷺ, te da ne potpadnu pod utjecaj islamofobičnih medija koji svjesno islam žele  prikazati kao vjeru terora i nasilja. Isto tako, ove osobe, neodgovorno ponašanje jednog dijela muslimana danas u svijetu, neće sebi uzeti kao argument da okrenu glavu od istine i na taj način sebi upropaste i ovaj i budući svijet.

Poštovana sestro u islamu, pismo koje smo dobili od  tebe sigurno je potvrda navedenoj tvrdnji. Iz tvog kratkog i sadržajnog pisma da se zaključiti da si najvjerovatnije obrazovana, a sigurno inteligentna i načitana osoba. Način na koji si iznijela svoj problem dovoljno govori o tvojoj upućenosti u temelje i propise vjere islama, a u isto vrijeme upućuje i na plemenitost tvojih namjera da, koliko je god to više moguće, uskladiš i pomiriš svoja vjerska ubjeđenja sa općim islamskim principom da se roditeljima čini dobročinstvo, pa makar oni i ne bili muslimani.

Pošto ti je, kako sama navodiš, poznat stav islamskih učenjaka po pitanju čestitanja vjerskih praznika pripadnicima drugih vjera, ovo neće biti ponavljanje onog sa čime si upoznata, jer na kraju krajeva, ti nisi tražila odgovor na pitanje, već savjet. Koliko nam je poznato iz šerijatskih izvora i riječi islamskih učenjaka, čestitanje nevjerničkih praznika je zabranjeno jer takav postupak sadrži određenu vrstu priznavanja nečeg što u islamu nikako ne može biti prihvaćeno. Navoditi riječi islamskih učenjaka po ovom pitanju i spominjati originalne izvore, zahtijevalo bi dosta vremena, pa se sada zadržavamo na savjetu.

Prije savjeta, nekoliko napomena:

Ovo je jedan od problema sa kojim se susreće veliki broj muslimana danas, iako se ne nalaze u situaciji kao ti (da im je jedan od roditelja kršćanin što svakako situaciju samo otežava). Svjedoci smo da se čak i mnogi mnogi muslimani mnogo ljute ukoliko im neko ne čestita neke od praznika koje oni smatraju ”svojim”, poput Nove godine, rođendana, itd., kao što se ljute i poznanici koji su pripadnici drugih religija ukoliko im ne čestitamo neki od njihovih praznika, do kojih drže jako mnogo. To smatraju našom obavezom jer i oni, vrlo pedantno i uredno, nama čestitaju naše Bajrame (što im vjerovatno u njihovoj vjeri uopće nije ni zabranjeno).

Ovo navodimo kao vrstu suosjećanja i potpore, da znaš da nisi sama u svojoj nedaći, jer još mnogi muslimani dolaze u slične situacije, te moraju izmišljati kojekakve načine da se s nekim ne zamjere a da u isto vrijeme ispoštuju vjerski propis. Naravno da je tvoj problem mnogo veći jer se radi o ocu do kojeg ti je stalo, a svaki konflikt s njim sigurno bi ti teško pao.

Ovaj problem od početka moraš prihvatiti kao jedno iskušenje kojim te je Uzvišeni Allah iskušao i koje će bez sumnje proći kao i ostale životne nedaće. Pored problema i iskušenja koja ne zaobilaze nijednu osobu na svijetu, svaki insan ima i neko svoje lično, ”ekstra” iskušenje kojim je pogođen i koje ga posebno muči. Svakom taj lični problem izgleda kao najteži, a kada ga usporedi sa belajima koji satiru nekog drugog, uvidi da taj problem i nije tako strašan, a ponekad može biti čak i beznačajan. Ovaj navedeni problem je možda to tvoje posebno iskušenje.

Što se tiče savjeta, on se neće mnogo razlikovati od onoga što već znaš ili si već čula, ali vjerniku svaki savjet i uputa dobro dođe, da se podsjeti i da zna da s njim neko suosjeća i da mu želi pomoći.

Kao prvo, savjetujemo ti da svome ocu činiš svaki vid dobročinstva koji u islamu nije sporan, kao što su posjete, pokloni, laskanja, navođenje priče na njegovu omiljenu temu, česta javljanja telefonom, porukom i tome slično, kako bi istinski shvatio da ti je do njega stalo i da nikako ne želiš sukob.

Poželjno je koristiti i specijalne ”adute” kao što su njegova unučad, a tvoja djeca (ukoliko ih imaš) koja će u najvećem broju slučajeva djeda oraspoložiti, a nakon toga, uz Allahovu pomoć, učiniti i da zaboravi svaku vrstu netrpeljivosti.

Također, ne zaboravi na dovu Allahu Uzvišenom, da tvoga oca uputi u islam onako kako je uputio i tebe, kako bi napustio robovanje stvorenjima i posvetio se robovanju Gospodara kosmosa. Tada bi naravno tvoj problem definitivno bio riješen. Sigurni smo da dovu Allahu već dugo upućuješ, ali ponekad čovjek osjeti zamor, ili mu šejtan nečije primanje islama prikaže nemogućim, pa ostavi dovu ili je zanemari, što je sigurno pogrešno. Pored mnoštva ajeta i hadisa koji govore o dovi kao moćnom oružju vjernika, a koji su ti vjerovatno poznati, navodimo i riječi imama Šafije, r.h., koji je u stihu rekao:

Zar dovu zanemaruješ i želiš je podcijeniti
A nisi ni svjestan šta je ona u stanju učiniti

Ona je poput strijela u noći koje neće promašiti
Ima svoj termin, a svakom terminu će rok isteći.

Ono što danas izgleda nemoguće, možda će se, uz Allahovu pomoć, već sutra ostvariti.

Bez obzira koliki pritisak osjećala, ne smiješ dozvoliti da ti to postane opsesija, pa da zanemariš svoje obaveze prema Uzvišenom Allahu, mužu i porodici.

Očevo optuživanje majke za tvoje primanje islama je samo jedan pokušaj da sebi olakša i da pronađe nekog trećeg krivca za ”problem” koji postoji između vas. Možda smatra da te je majka ”unesrećila” tako što je eventualno utjecala u tvojoj odluci da primiš islam, a na tebi i tvojoj porodici je da mu dokažete da si ti u islamu sretna i zadovoljna, u čemu si već jednim dijelom i uspjela, kako navodiš u pismu.

Na kraju, Allaha molimo da ti olakša nevolju u kojoj se nalaziš i da ti što prije podari rješenje koje će biti najbolje za tebe i na ovom i na budućem svijetu.

A Uzvišeni Allah najbolje zna!

Odgovorio: Amir Durmić

Jedna od najvećih dužnosti (vadžiba) svakog vjernika jeste naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Rekao je Uzvišeni Allah: “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju.” (Et – Tevbe, 71.)

Iz ovog ajeta vidimo da je Uzvišeni Allah naređivanje dobra i odvraćanje od zla učinio obavezom svakog vjernika i svake vjernice. Kaže Uzvišeni: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (Ali ‘Imran, 110.)

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Ko od vas vidi neko loše djelo neka ga ukloni rukom, a ako ne može, onda jezikom, a ako i to ne može, onda neka to učini srcem; a to je najslabiji iman.” (Muslim, Sahih, poglavlje:  “Iman”, 49.)

Ajeti i hadisi koji govore o dužnosti naređivanja dobra i odvraćanja od zla su mnogobrojni, kao i oni koji upozoravaju onoga ko ovu dužnost ostavi. Tvoja dužnost je, kao i svakog vjernika i vjernice, da naređuješ dobro i sprječavaš zlo, pa makar se oni koje savjetuješ naljutili ili te vrijeđali. Pri opominjanju se trebaš strpiti, ugledajući se na poslanike i one koji su ih u dobru slijedili – Allah, dželle šanuhu, neka je zadovoljan njima. U jednom ajetu Uzvišeni Allah, obraćajući se Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: “I strpite se, jer je Allah, zaista, s onima koji su strpljivi.” (El – Enfal, 46.)

Uzvišeni Allah nam prenosi riječi mudrog Lukmana, ‘alejhi selam, koji je rekao svome sinu: “O sinko moj, obavljaj namaz i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupati.” (Lukman, 17.)

Blagostanje društva biva uz Allahovu, subhanehu ve te’ala, pomoć, zatim i kroz “instituciju” naređivanja dobra i odvraćanja od zla. Nasuprot tome, raspad društva i njegovo izlaganje općoj kazni biva zbog ostavljanja ove dužnosti, na što nam je i Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ukazao: “Kada ljudi vide neko loše djelo, pa ga ne spriječe, bliži se vrijeme kada će ih Allah, dželle šanuhu, zahvatiti svojom kaznom.” (Ahmed, 1/2, 5,7,9;Ebu Davud, poglavlje: “Stradanja”, 4338; Tirmizi, poglavlje: “Tefsir”, 3057. i Ibn Madže, poglavlje: “Fitna”, 4005.)

Kako su nekadašnji narodi, koji su slično postupali, završili, govore nam riječi Uzvišenog u kojima stoji: “Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su bili neposlušni i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od griješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali!” (El – Ma’ide, 78. – 79.)

Molimo Allaha, subhanehu ve te’ala, da pomogne sve muslimane u ispunjavanju ovoe obaveze na najbolji  način, da njihovo stanje popravi i da ih sačuva onoga što uzrokuje Njegovu srdžbu i osvetu. On je Taj Koji sve čuje i Koji prima dove.

Šejh Ibn Baz, “Fetavel – mar’eti”, str.100-101

Loše djelo se spriječava srcem, tako što čovjek mrzi takvo djelo i ne sjedi s onima koji ga čine. Sjedenje s onima koji čine loše djelo, bez pokušaja sprječavanja istog, slično je postupku sinova Israilovih o kojima Uzvišeni Allah, subhanehu ve te’ala. kaže: “Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su bili nepokorni i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od griješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali!” (Prijevod značenja Kur’ana, El – Ma’ide, 78.-79.)

Šejh Ibn Baz, Zbirka fetvi i različitih tekstova, 5/74.-74.