Ovo pitanje postavili smo šejhu Abdullahu b. Džibrinu, neka ga Allah čuva, pa je ovako odgovorio: “Ko bude prisiljen tražiti državljanstvo nevjerničke zemlje, kao što je osoba protjerana iz svoje zemlje, i ne nađe drugo utočište – to je dozvoljeno, pod uvjetom da manifestira svoju vjeru i da je u mogućnosti obaljati svoje vjerske obaveze. Što se tiče uzimanja državljanstva zbog neke čisto ovosvjetske koristi – smatram da nije dozvoljeno, a Allah najbolje zna.”

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 112.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na Muhammeda ﷺ:

Psihički pritisak kojeg vjernik u određenim situacijama može osjetiti i doživjeti, vrlo je snažno  oružje kojim se prokleti šejtan služi kako bi umorio vjernika, i postepeno, vrlo mudro i lukavo, postigao svoj krajnji cilj, a to je udaljiti vjernika od Pravog puta i odvesti ga u zabludu. Zbog toga, zadnja stvar i situacija u koju bi vjernik sebi trebao dopustiti da upadne, jeste stanje depresije i anksioznosti koji se danas ubrajaju u najčešća psihička oboljenja. Međutim i to se dešava. Nije lahko živjeti i saburati u vremenima velikih iskušenja kada opasnosti (u vidu grijeha) za vjerničko srce vrebaju iza svakog ćoška. Pogotovo nije lahko onim osobama koje se počnu pridržavati vjerskih propisa a nakon toga osjete pritisak od strane okoline, a često i porodice, koji se zajednički svim silama trude da mladića ili djevojku odvrate od Puta istine govoreći im kako je vjera islam nazadna i opterećujuća za omladinu. Još ukoliko se osoba osami i nema priliku da boravi u džematu gdje bi zajedno sa drugim muslimanima učila vjeru i kroz iskrena druženja u ime Allaha širila svoje znanje o islamu i povećavala svoj iman, ona često upadne u stanje koje je slično tvom. Osjećaj odbačenosti, izolacije i besmisla, što kasnije opet za sobom povlači postepeno ostavljanje vjerskih propisa i povratak u džahilijjet, koji i jeste stvarna propast za čovjeka na ovom svijetu. Uvažena sestro u islamu, tvoje stanje u koje si upala jeste zabrinjavajuće, ali nije nemoguće iz njega izići, pa ti preporučujemo nekoliko stvari:

1. Odmah se vrati obavljanju obaveznih dnevnih namaza, bez obzira ”osjećala ti u namazu duhovni smiraj” ili ne. Namaz je prvo djelo za koje će čovjek biti upitan na Sudnjem danu, pa se zbog toga iskreno pokaj svome Milostivom Gospodaru za period u kojem si ostavljala namaz, i ne gubi nadu u Allahovu milost. Rekao je Uzvišeni Allah u prijevodu Značenja:
”Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv” (Ez-Zumer, 53)

Ukoliko u namazu ustraješ, sigurni smo da će prokleti šejtan posustati i izgubiti nadu da ćeš biti njegov slijepi sljedbenik. Svaki put kad učiniš sedždu Uzvišenom Allahu, šejtanu je muka, a najlakše ćeš mu udovoljiti ako namaz ostaviš, da te Allah sačuva, a i nas sviju od takvog grijeha.

2. Namazu ćeš se najlakše vratiti na način da se podsjetiš kolika je njegova obaveza, koliko on donosi koristi i nagrada, ali isto tako i štete i kazne ukoliko ga vjernik bude izostavljao. (Vjernik je svome Gospodaru najbliži onda kada je na sedždi. Dva rekata sabahskog namaza vrijednija su kod Allaha od čitavog dunjaluka i onoga što je na njemu. Ko namaz ne bude obavljao na Sudnjem danu će biti u društvu faraona, Karuna i ostalih nevjernika, da nas Allah zaštiti i sačuva njihovog društva. Namaz te sprječava da činiš loša djela, namazom ćeš stalno biti u vezi sa svojim Gospodarom itd.)

3. Bez obzira koliko se možda osjećala usamljenom, odbačenom ili iznevjerenom od strane onog za koga si se trebala udati ili bilo koga drugog od stvorenja, znaj poštovana sestro da se ništa u čitavom kosmosu ne kreće niti dešava, osim sa voljom tvoga i našeg Gospodara Uzvišenog, Koji je unaprijed sve odredio i koji je svemu sudbinu propisao. Ako te je nešto zaobišlo, nije ti se moglo dogoditi, a ako ti se nešto desilo, nije te moglo zaobići. Primjer je tvoja saobraćajna nesreća. Možda si stotinu puta pomislila, i stotinu puta nanovo razmišljala o danu nesreće: da je bilo ovako, da je bilo onako… Stvar se desila, Allah te sačuvao i na tome mu budi zahvalna. Nemoj sad dozvoliti da te šejtani u vidu džinna ili ljudi odvedu sa Puta istine i trasiraju ti put propasti. Znaj da tvoj Gospodar zna za tvoje stanje i tvoju muku, pa ga moli da ti pomogne. Iako se možda osjećaš samom, nezaštićenom i odbačenom, ako si iskrena vjernica, što možeš da budeš, znaj da si tada jača od sviju koji su ti stali na put do tvoga Gospodara, jer s tobom je Onaj Koji je Najveći i Koji sa svime upravlja.
Ne vodi mnogo brigu o onome što se dešava oko tebe a na čiji ishod ti ne možeš utjecati i posveti se obožavanju svoga Gospodara, jer će te brige zamoriti, a stanje se neće promijeniti. Kao u stihovima reče Imam Šafija r.h.:

Neke oči bdiju dok druge spavaju 
Zbog stvari koje bivaju ili se ne dešavaju

Zabrinutost od sebe, koliko možeš potisni
Jer nošenje briga, vodi ka ludosti

Gospodar te od onog, jučerašnjeg zaštiti
Poštedjeti će te i od onog, što sutra dolazi

(Divan Imama Šafije)

4. Pronađi sebi društvo sestara muslimanki, s kojima ćeš se družiti i s kojima ćeš dijeliti i dobre i loše trenutke kroz koje prolaze svi ljudi.  Bilo kakva tegoba na dunjaluku lakše se prolazi ako se podijeli sa dragim osobama.

5. Moli Uzvišenog Allaha da ti što prije podari muža koji će biti iskreni vjernik pa da zajednički lakše prolazite kroz dunjalučke tegobe, želeći isključivo Allahovu milost i zadovoljstvo.

6. Što više uči Kur’an ako ga znaš učiti a ako ne znaš, potrudi se da naučiš, a do tada što više slušaj učenje Kur’ana jer je u njemu lijek i milost za one koji ga slušaju. Što češće budi pod abdestom, uči jutarnje i večernje zikrove koji su ti dostupni u islamskoj literaturi i na internetu.

Ne gubi nadu u Allahovu milost, i znaj da su grijesi svojstveni sinovima Ademovim. O tome je rekao Poslanik ﷺ: ”Svaki sin Ademov griješi, a najbolji grješnici su ono koji se najviše kaju”.(Ahmed i Tirmizi. Sahihul-Džami’a br.4515)

Također, prenosi Ibn Abbas r.a. da je Poslanik ﷺ rekao:
”Ne postoji ni jedan (Allahov) rob, vjernik, a da nema grijeh kojeg čini s vremena na vrijeme, ili grijeh u kojeg će upasti i kojeg se neće otarasiti sve dok ne napusti dunjaluk. Uistinu je vjernik po svojoj prirodi sklon da upadne u iskušenje, sklon da zaboravi ali sklon i da se kaje, pa kada bude opomenut, on se posjeti i pouku primi…” (Taberani. Sahihul Džami’a br. 5735)

Na kraju, iskreno molimo Allaha Uzvišenog, Vladara Arša plemenitog, da ti svaku tugu zamjeni radošću, da ti omili ibadet i dobra djela, da ti griješenje i sve ono što je ružno učini mrskim i odvratnim i da što prije od tebe odagna svaku vrstu brige i tuge, a tvoje srce obasja svjetlom Svoje milosti i oprosta.

P.S. Nemoj sebi dopustiti da te iko nagovori da ”lijek” za svoje trenutne tegobe potražiš kod nadriljekara u vidu raznih sihirbaza, vračara ili gatara, koji će na tvojoj muci nastojati zaraditi, a ništa ti neće pomoći. Odlazak njima je haram, a slijepo vjerovanje u ono što govore i proriču je kufr.

Odgovorio: Amir Durmić

Na samom početku moram priznati da je više nego žalosno da na terenu postoje takve pojave, odnosno što se događa da džamija jedan dan u sedmici bude zatvorena pod izgovorom da je to slobodan dan za imama te džamije. Da bi stvar bila još žalosnija, to nije samo pojedinačan slučaj, već je praksa zastupljena i u drugim mjestima.

Taj se problem može posmatrati sa više aspekata.

Prvo, u mnogim mjestima se dešava ista pojava i malo je onih koji reagiraju na to, da li zato što to smatraju ispravnim, ili zato što ne žele da se zamjere odgovornima za taj postupak, ili zato što se boje pitanja ‘’a ko će ljude onda predvoditi u namazu ako nema imama’’ i sl.

Ako smatraju da je to ispravno, to je veliki pokazatelj njihovog neznanja, ako ne žele da se zamjere onome ko je odgovoran za taj postupak, onda je to davanje prednosti hataru ljudi nad hatarom Uzvišenog Allaha, što je veoma opasno, a ako se boje ko će ljude predvoditi u namazu, pa to je barem lahko, u osnovi  svako onaj čiji je namaz ispravan, kada klanja sam može da predvodi džemat, pošto se namaz imama i muktedije ne razlikuju. To što na našim prostorima postoje određene razlike, kao to što je da imam nakon namaza uči zajedničku namasku dovu, zbog koje ljudi ne žele da predvode džemat jer je ne znaju, stvar je koja nema osnove u vjeri. Allahov Poslanik nije nakon namaza prakticirao zajednički zikr sa džematlijama, niti je nakon namaza učio zajedničku dovu.

Ovo nikako ne znači odobravanje postupka onih koji olahko shvataju ulazak u mihrab te se usuđuju da predvode ljude u namazu, a sami nikada nisu prešli sufaru i prilikom učenja Kur’ana ne prave razliku između bosanskih slova i arapskih harfova, što je više nego katastrofalna greška.

Drugo, spomenuta pojava svakako je i pokazatelj svijesti muslimana na našim prostorima u pogledu uloge mesdžida koju bi trebao da ima u jednom društvu. Nažalost, kod nas trenutno stanje djeluje tako kao da je mesdžid pretvoren u firmu ili neku drugu ustanovu koja ima svoje radne i neradne dane. Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun!

Isto tako, mnogo je drugih pokazatelja da mi nismo shvatili ulogu mesdžida u jednom društvu. Tako ćemo naći da se ljudi natječu u gradnji ogromnih džamija, bez da se nakon toga natječu u dolasku u iste. Isto tako vidjet ćemo da se ljudi natječu u ukrašavanju džamija, ulažući u ukrase džamije, a mnogi od tih ukrasa su samo bespotrebno bacanje novca, zaboravljajući da su najbolji ukras džamije njeni klanjači, omladina koja dolazi u džamiju, aktivnosti koje se odvijaju u njoj.

Često smo kroz predavanja upozoravali na pogubnost ubjeđenja da je jedina uloga džamije obavljanje namaza, ali eto s vremenom ljudi su u svome neznanju otišli i dalje, pa su i tu ulogu počeli da polahko smanjuju, uvodeći radne i neradne dane. Bojim se da će stvari otići i dalje, pa će se džamije tokom godišnjeg odmora također početi zatvarati i da će to postati vremenom “normalna” stvar, baš kao što je i puštanje ezana putem kasete i CD-a postala skoro pa normalna pojava u mnogim džamijama našeg podneblja, što niko ne smije ni pomisliti da pokuša promijeniti, iako je to stvar koju ne dopušta niko od islamskih učenjaka.

Ako pogledamo u životopis Allahovog Poslanika kroz prizmu uloge mesdžida u jednom društvu, vidjet ćemo da uloga mesdžida nije bila svedena samo na namaz, a mi evo i to pomalo ‘’krešemo’’ i ljude navikavamo na to da postoje radni i neradni dani za otvaranje mesdžida. U vrijeme Allahovog Poslanika mesdžid je bio mjesto gdje su se ljudi  educirali, podučavali, sjedili, družili, boravili u itikafu, spavali, klanjali noćni namaz, dolazili kod Poslanika da im presudi, da ih posavjetuje, u mesdžidu su ponekad boravili i zatvorenici (nemuslimani) i u džamiji je Allahov Poslanik primao delegacije, i mnogo drugih stvari.

Uvaženi moj brate u vjeri, mi smo svjesni izazova današnjeg vremena i ne želimo da naši mesdžidi budu mjesta bespotrebnog okupljanja, ali isto tako mesdžid ne smije da izgubi onu osnovnu ulogu koja mu pripada. Minimalno što treba da mesdžid bude jeste mjesto obavljanja namaza. Svjesni smo potrebe da se mesdžid u periodu od jacije do sabaha zaključa, pa čak ako postoji velika potreba u periodu od izlaska sunca pa do pred podne, ali da neko uzme ključ džamije i cijeli dan ne otvori džamiju iz razloga što je imam taj dan slobodan, to se zaista ne može nikako tolerirati.

Učenjaci su govorili o tome da li je dozvoljeno da se mesdžid zatvori navečer ili između namaza, pa je veliki broj učenjaka hanefijske pravne škole smatrao da se mesdžid ne smije nikako zatvarati, za razliku od ostale tri pravne škole koje su smatrale da je dopušteno da se u periodima između namaza zaključaju vrata džamije, ako za tim postoji potreba.

Allah se smilovao učenjacima hanefijske pravne škole, koliko su samo bili brižni u pogledu vjere, a gdje smo mi u odnosu na njih i njihovu brigu za mesdžidom. Bojim se da smo mi svoj hanefijski fikh sveli samo na vezivanje ruku ispod pupka, neizgovaranje naglas ‘’amin’’ nakon proučene Fatihe, dok u drugim mnogo bitnijim pitanjima niti znamo niti hoćemo da znamo šta je to stav hanefijske pravne škole, baš kao što je to slučaj sa učenjem Kur’ana za pare, koje su najžešće osudili i smatrali strogo zabranjenim učenjaci hanefijske pravne škole. A svi mi dobro znamo kakva je naša stvarnost u pogledu toga.

Učenjaci hanefijske pravne škole svoju tvrdnju da to nije dozvoljeno argumentirali su riječima Uzvišenog Allaha:  “Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim mesdžidima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Na ovome svijetu doživjet će sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!” (El-Bekare, 114)

Pogledaj i dobro razmisli o ovom ajetu, na koji način je spomenut onaj koji zabranjuje da ljudi Allahovo ime spominju u džamiji. Na način da Allah postavlja pitanje, ima li većeg nasilnika od onoga koji zabranjuje ljudima da Allahovo ime spominju u džamijama. A neki mufessiri su kazali da se na taj način ovim ajetom želi kazati da ne postoji veći nasilnik od onoga koji zabranjuje da se Allahovo ime spominje u džamijama.

U komentaru ovog ajeta poznati učenjak današnjeg doba Muhammed Salih Usejmin, nakon njegovog tumačenja, spomenuo je petnaest velikih koristi koje se mogu uzeti iz ovog ajeta, u jednoj od njih kaže: “Od koristi i propisa koji se uzimaju iz ovog ajeta jeste i zabrana da se nekome brani spominjanje Allaha u mesdžidu, bez obzira da li se radilo o namazu, ili učenju Kur’ana, ili o podučavanju šerijatskog znanja u mesdžidu.”

Na osnovu istog ajeta učenjaci su zabranjivali da neko sebi u džamiji rezervira mjesto na kojem ne može niko klanjati osim njega, a što je opet prisutno u velikom broju džamija našeg podneblja.

Uvaženi moj brate, ako su učenjaci raspravljali o tome može li se mesdžid zatvoriti između namaza, i ako su zabranjenim smatrali rezerviranje mjesta u džamiji, pa je li logično da se govori o tome da mesdžid bude zatvoren tokom cijelog dana, naročito, kao što si spomenuo u pitanju, ako se radi o mesdžidu koji je pored magistralnog puta i u koji svraćaju putnici da bi obavili namaz.

Umjesto da se natječemo u dobru, da postavimo putokaz na putu gdje se nalazi džamija i da musafirima pripremimo što bolji ambijent, mi ne da to ne činimo, mi i njima i onima koji su napravili mesdžid redovno jedan cijeli dan u sedmici zaključamo mesdžid.

Od propisa koji se vezuju za mesdžid jeste i to da je mesdžid vakuf (trajna zaostavština) i njime ne mogu da upravljaju ljudi kako se njima ‘’ćejfne’’, već je to Allahova kuća koja treba da se koristi u svrhe zbog kojih je napravljena.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin, prof.

Ve alejkumusSelam,

Na samom pocetku svi zajedno treba da zahvalimo Allahu
subhaneh sto nam je omogucio da rijeci istine sirimo ovim putem,elhamdulillah.

Sto se tice adeta u BiH,oni su na zalost u vecini nasih krajeva,presli u stadij IBADETA,sto nije ni malo jednostavno posebice kada vodje nasih sunarodnjaka
podrzavaju to isto.

Medjutim, ne treba da nas to sputava da pojasnimo propise, jer ipak Allahovo zadovoljstvo treba svima da nam je prioritetni cilj.

O saljevanju strava I zapisima u vise navrata smo govorili pa bih te zamolio da se obratis moderatorima veb sajta da ti oni posalju iz arhive odgovore na tu temu ili da te usmjere kako I na koji nacin da sama pronadjes iste.

Sto se tice pitanja hodanja zene dok ne izadje 40 dana
nakon porodjaja,taj adet se razlikuje od zene do zene.Neke imaju laksu trudnocu a samim tim i laksi postperiodni ciklus.Neke zene imaju odredjene poteskoce pa je bolje po njih I djetetovo zdravlje da se cuvaju odredjen broj dana nakon poroda.

Najbitnije je da ne smatramo to moranjem,jer to nije slovo kurana niti naredba Uzvisenoga Stvoritelja.

Oni koji nisu dovoljno pouceni vjerskim propisima, nasa
duznost je d aim prilazimo s blagoscu I na veoma vjest
nacin, ako zelimo pozitivne rezultate.

A Allah najbolje zna!

Prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com

Da bi odjeca bila prihvatljiva sa islamskog stanovista mora ispunjavati sljedece uvjete:

1. da pokriva cijelo tijelo koje se tretira kao avret,
2. da nije providna i prozirna,
3. da ne bude tako tijesna da ocrtava pojedine
dijelove tijela i istice izazovna mjesta,
4. da zene ne oblace odjecu karakteristicnu za muskarce ni muskarci specificno zensku odjecu,
5. da ne bude odjeca koja je karakteristicna za pripadnike nekih drugih vjerskih skupina i zajednica i
6. da ne bude odjeca koju obicno nose nadmene, uobrazene i ohole osobe.

Treba naglasiti da islam ne zabranjuje nosenje lijepe, kvalitetne, skladne, stilski dotjerane i uredne odjece ni muskarcima ni zenama. Naprotiv, to je pozeljno, pohvalno i primjereno ponasanje. Islam osudjuje zapustenost, neurednost i nebrigu prema izgledu tijela, odjece, obuce i ukupnog zivotnog ambijenta. Brojni su hadisi u kojima Poslanik, a.s., osudjuje pojedine ljude koji su se pojavljivali u drustvu zapusteni, neuredni, nesredjeni i neprikladno odjeveni. Tako je jedne prilike vidjevsi covjeka kako hoda nepocesljane kose rekao: “Zar on nema bas nista cime bi se pocesljao?” (Hadis je zabiljezio Malik u Muvettau)

Za drugoga, koji je nosio prljavu odjecu, rekao je: “Pa zar ne moze nabaviti nista cime bi oprao svoju odjecu?” (Ebu Davud) Poslanik s.a.v.s., primijetio je na jednom covjeku pohabanu odjecu, pa ga je upitao: “Imas li kakva imetka?” Imam – odgovori mu covjek. “Kakva imetka?” – priupita ga Poslanik, a.s. “Svakovrsnog imetka kojeg mi je podario Allah” – odgovori on. “Pa kad ti je Allah dao imetka, neka se onda vidi trag Allahove milosti i darezljivosti prema tebi” – rece mu Poslanik, a.s. (En-Nesai)

Iz gore recenoga, mozemo zakljuciti da islam posve realno posmatra covjeka, muskarca i zenu, uvazavajuci sve njihove kvalitete i vrijednosti, ali uzimajuci u obzir i sve njihove porive, slabosti, nedostatke i nepredvidljivosti. Otuda se i propisi koji regulisu pitanje odijevanja, pokrivanja i otkrivanja tijela muskarca i zene opcenito, a posebno onih dijelova koji spadaju u avret, karakterisu pojacanim oprezom i restriktivnoscu, a sve u cilju cuvanja moralne cistote i cednosti pojedinaca, porodice i društva.

Rezime svega ovoga bi bio da svaki vjernik koji vodi racuna o svojoj vjeri nece sebi dozvoliti da drugi gledaju u njegov avret, kao sto ni on nece gledati u avret drugih zena, a svaka vjernica koja voli Allaha i koja zeli uci Dzennet nece sebi dozvoliti da drugi strani muskarci gledaju u nju sa pozudom niti ce se otkrivati i pokazivati svoje ljepote nikome osim svome zakonitom muzu.

Odgovor pripremio prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com