Onaj koji traži pomoć od evlija i doziva ih nakon njihove smrti i u njihovom odsustvu, čini veliki širk i on je mušrik, shodno riječima Uzvišenog Allaha: “…i, pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to uradio, bio bi, uistinu, od nepravednika. Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro pa – niko ne može blagodat Njegovu spriječiti; On njome nagrađuje onoga koga hoće od robova Svojih; On prašta i milostiv je.” (Junus, 106–107) Salavat i selam neka je na Allahovog Poslanika, ﷺ, na njegovu časnu porodicu i na njegove ashabe.

Stalna komisija za naučna istraživanja i izdavanje fetvi u Saudijskoj Arabiji

(Fetava ulemal-beledil-haram, str. 79)

Preveo: hfz. Amir Smajić

Neki kažu da se “Er-Ruhul-Kudus” odnosi na Isaa, alejhis-selam, jer je on čist i svet duh.Neki kažu da se “Er-Ruhul-Kudus” odnosi na Indžil, jer Indžil je objava, a i objava se naziva “ruh” (duh). Allah, dž. š., kaže: “Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje…” (Eš-Šura, 52)Neki kažu da se to odnosi na Džibrila, alejhis-selam. Allah, dž. š., kaže: “Reci: ‘Od Gospodara tvoga objavljuje ga melek Džibril kao istinu…’” (En-Nahl, 102) A Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je Hassanu b. Sabitu, r. a., koji je ismijavao mušrike: “Allahumme, ejjidhu bi Ruhil-Kudus” (Allahu moj, pomogni ga /Ruhul-Kudusom/ Džibrilom).

Ovo posljednje mišljenje jeste radžih mišljenje, tj. najispravnije je i najtačnije.

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda b. Saliha el-Usejmina

Cijenjeni brate u islamu, u pogledu vašeg pitanja islamski učenjaci imaju oprečne stavove.

Jedan dio učenjaka smatra da su čovjeku koji se odmetne od vjere, nakon što je bio musliman, a potom se pokaje, dobra djela koja je učinio prije otpadništva propala. Na osnovu toga, ako je obavio hadž, obaveza mu je da to učini ponovo. Ovo je mišljenje učenjaka hanefijske i malikijske pravne škole, po jednom rivajetu i imam Ahmed je zastupao taj stav.

Drugi su, pak, smatrali da čovjeku koji se odmetne od vjere, a nakon toga se pokaje, dobra djela koja je činio prije otpadništva nisu propala. Na osnovu toga, ako je obavio hadž prije otpadništva, nije obavezan da to čini ponovo nakon pokajanja. Ovo je mišljenje učenjaka šafijske pravne škole, po ispravnom stavu, i to je stav hanbelijske pravne škole. Taj stav odabrao je i uvaženi učenjak današnjice u svojim fetvama, šejh Abdulaziz b. Baz.

Razlog razilaženja nalazi se u shvatanju riječi Uzvišenog Allaha: “Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše, ako budu mogli. A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru – njihova djela bit će poništena i na ovom i na onom svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.” (El-Bekara, 217)

Prva skupina učenjaka shvatila je ajet bukvalno i kazali su da samim činom otpadništva propadaju djela onome koji otpadne od vjere, dok su drugi za to postavili dva uvjeta: da se odmetne i da umre kao odmetnik.

Napomena: Vaša konstatacija: “Ako bi taj čovjek umro, a ne bi se pokajao, umro bi kao nevjernik”, općenita je i treba je ispravno shvatiti. Nije tačno da je nevjernik svako ko učini djelo koje izvodi iz vjere i umre kao takav, pošto postoje zapreke na putu proglašavanja nevjernikom ljudi koji počine djelo koje izvodi iz vjere, kao što su zaborav, prisila, neznanje, tumačenje – te’vil. Međutim, tačno je da su ništavna i propala djela čovjeka koji umre kao nevjernik.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.

Na samom početku dat ćemo kratak uvid u ovu vjeru kako bi bilo jasnije i drugim čitaocima o kakvoj se vjeri radi. Behaije za sebe kažu da su posebna nebeska vjera koja ima posebnu svetu knjigu. Smatraju da je Behaullah poslanik od Allaha. Sebe ne smatraju pripadnicima islama, nego, kao što sam spomenuo, zasebnom nebeskom vjerom. Međutim, kažu da je njihova vjera u odnosu na islam poput kršćanstva u odnosu na judaizam, jer je Behaullah odrastao kao musliman i u islamskoj porodici, kao što je Isa, alejhis-selam, odrastao u židovskoj.Vjeruju u jednog Boga i kažu da priznaju sve nebeske knjige i vjere. Kada govore o islamu, kažu da je islam vjera od Allaha, da je Kur’an knjiga od Allaha, i da je Muhammed, ﷺ, poslanik! Sa idejom da je islam vjera od Allaha i da je Muhammed, ﷺ, Allahov poslanik, žele da se približe muslimanima i na takav način ih pridobiju za svoju vjeru. U tom kontekstu behaije koriste ajete iz Kur’ana i hadise Allahovog Poslanika, ﷺ, ali im iskrivljuju značenje.Tako, naprimjer, 85. ajet sure Alu Imran: “A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati”, tumače tako što kažu da “islam” u ajetu ne podrazumijeva vjeru sa kojom je došao Muhammed, ﷺ, nego to podrazumijeva predanost Bogu pa makar se manifestiralo i kroz druge religije i pravce. To je samo jedan primjer kako iskrivljuju značenje ajeta i hadisa.

Behaullah, kojeg smo već spomenuli, osnivač je ove vjere i njegovi sljedbenici vjeruju da mu je došla objava od Allaha. Njegovo pravo ime je Husein Mirza Ali en-Nuri. Rođen je 1817. godine u Teheranu, a umro je 1892. u Palestini. Behaije kažu da ih ima oko pet miliona. Većina ih se nalazi u Iranu, ali veliki broj behaija živi i u Americi.

Svi islamski učenjaci i vijeća za fetve saglasni su u pogledu toga da su behaije zasebna vjera i da nisu nikakav pravac unutar islama. U tom kontekstu smatraju se nevjernicima kao i sljedbenici svih drugih vjera i pravaca mimo islama!

Behaije navode da čak u Kur’anu piše da Muhammed nije posljednji Božiji poslanik uzimajući kao dokaz za tu tvrdnju ajet: “Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao – obavezu uzeo: ‘Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?’ Oni su odgovarali: ‘Pristajemo!’ ‘Budite, onda, svjedoci’, rekao bi On, ‘a i Ja ću s vama svjedočiti.” (Alu Imran, 81), što je suprotno temeljnim učenjima islama.

Komentatori Kur’ana – mufessiri, o navedenom 81. ajetu sure Alu Imran imaju dva mišljenja.

Ovaj ajet znači da je Allah uzeo obavezu od svakog poslanika da će povjerovati i potvrditi poslanstvo poslanika koji dođe poslije njega! Tavus, Hasan el-Basri i Katada kažu: “Allah je uzeo obavezu od vjerovjesnika da potvrđuju istinitost jedni drugima.”Allah je uzeo obavezu od svih poslanika da će povjerovati u Muhammeda, ﷺ, i da će ga slijediti ako ga zateknu!

Alija i Ibn Abbas, r. a., kažu: “Allah nije poslao nijednog vjerovjesnika a da nije od njega uzeo obavezu da će, kada pošalje Muhammeda, ako bude živ, obavezno ga prihvatiti i podržati.”

Ahmed navodi predanje od Abdullaha b. Sabita, koji kaže: “Omer je došao Vjerovjesniku, ﷺ, pa mu je rekao: ‘Allahov Poslaniče, naredio sam svome bratu jevreju iz plemena Kurejza, pa mi je prepisao sentence iz Tevrata. Hoćeš li da ti ih pokažem?’, pa se promijenilo lice Allahovog Poslanika, ﷺ! Abdullah b. Sabit kaže: ‘Ja sam mu rekao: ‘Jesi li vidio što na licu Allahovog Poslanika, ﷺ?’ Omer je rekao: ‘Allah mi je Gospodar, islam mi je vjera, Muhammed mi je poslanik!’ To je obradovalo Vjerovjesnika, ﷺ, pa je rekao: ‘Tako mi Onoga u čijim je rukama moj život, da je među vama osvanuo Musa, alejhis-selam, i da ste počeli slijediti vjerovjesnika, a mene ostavili, bili biste na stranputici! Vi ste, doista, moja sudbina među narodima, a i ja sam vaša sudbina među vjerovjesnicima!’”

U suštini ne postoji kontradiktornosti između ova dva mišljenja jer se ustvari navodi da je od svakog vjerovjesnika uzeta obaveza da će vjerovati u poslanika koji dođe poslije i da će također povjerovati u Muhammeda, ﷺ, i pomagati ga ako ga zateknu, kao što je pojašnjeno u navedenim predajama, tako da ni u kojem slučaju ne ostaje prostora ni za bilo kakva mišljenja u kojima se navodi da spomenuti ajet upućuje na mogućnost dolaska poslanika poslije Muhammeda, ﷺ!

(Vidjeti: Tefsir Ibn Kesir, 1/492–493; Tefsirul Kurtubi, 4/132; Tefsirul-Kasimi, 2/81; Zadul-Mesir, 1/414; Tefsiru Dželalejn, 1/60; El-Mevsua el-Mujessera fil-Edjani vel-Mezahibil Muasara, str. 61)

Odgovorio: hafiz Dževad ef. Gološ

Uzvišeni Allah naredio je Džibrilu, alejhis-selam, da u Merjemin otvor haljine iza vrata udahne dah i dah je sišao i, Allahovom, dž. š., dozvolom, dospio do maternice gdje je On od njega stvorio dušu i život. Allah, dž. š., objasnio je početak stvaranja Isaa, alejhis-selam, u sljedećem ajetu: “A i onu koja je sačuvala djevičanstvo svoje, u njoj život udahnusmo i nju i sina njezina znamenjem svjetovima učinismo.” (El-Enbija, 91) Zatim je Allah, dž. š., objasnio da je udahnuće stiglo do maternice: “I Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život …” (Et-Tahrim, 12)

Sljedeće riječi Uzvišenog Allaha upućuju na to da je Džibril, alejhis-selam, bio taj koji je udahnuo, a on ništa ne čini bez dozvole i naredbe svog Stvoritelja: “A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga”, reče on, “ da ti poklonim dječaka čista!” (Merjem, 19)

Neki mufessiri (tumači Kur’ana) pisali su o periodu Merjemine trudnoće, pa kažu da je on trajao nekoliko trenutaka. Kur’anski i sunnetski tekstovi ne bave se ovim problemom, tako da nije jasno koliko je, zapravo, vremenski trajao taj period. Ako bismo prihvatili ovo njihovo mišljenje kao vjerodostojno, onda bi to bilo čudo i znak samo po sebi, tako da njeni savremenici mogu prihvatiti činjenicu da to nije bila uobičajena trudnoća na koju su žene prirodno predodređene, pa je poslije toga ne mogu optužiti za zinaluk (nemoralan čin), kao što su to rekli: “O, Merjema”, rekoše oni, “učinila si nešto nečuveno!” (Merjem, 27)

U narednim redovima navest ćemo stavove Ibn Kesira i Šenkitija, dvojice istaknutih mufessira koji pojašnjavaju ovu problematiku.

Ibn Kesir u svome Tefsiru kaže: “Mufessiri su se razišli u pogledu vremenskog perioda Merjemine trudnoće. Većina učenjaka smatra da je period trudnoće bio devet mjeseci… Od Ibn Džurejdža se prenosi da je rekao: ‘Obavijestio me je Mugira b. Utba b. Abdullah Sekafi kako je čuo Ibn Abbasa, r. a., kako, na pitanje o periodu trudnoće Merjeme, odgovara: ‘To je trajalo onoliko koliko je bilo dovoljno da zanese i rodi.’ Ovo je neobično i čudno mišljenje, kao da je uzeto iz vanjskog smisla riječi Uzvišenog Allaha: ‘I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje. I porođajni bolovi prisiliše je da dođe do stabla jedne palme. – Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!’ – uzviknu ona.’ (Merjem, 22–23)

Veznik fa koji je upotrijebljen u ovom ajetu, iako, u ovom slučaju, ima značenje tada, potom, nakon toga, iza, ipak to se značenje treba shvatiti shodno drugim okolnostima, kao što Uzvišeni Allah kaže: ‘Mi smo, zaista, čovjeka od zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli…’ (El-Mu’minun, 12–14) Veznik fa koji je upotrijebljen i u ovom ajetu ima isto značenje, ali taj slijed nije istovremen. Buhari i Muslim u svojim Sahihima prenose da se između svaka dva razdoblja koja su spomenuta u prethodnom ajetu, nalazi period od četrdeset dana.” (Buhari, br. 3208; Muslim, br. 2643)

Allah, dž. š., kaže: ‘Zar ne vidiš da Allah s neba spušta kišu od koje zemlja zazeleni?’ (El-Hadždž, 63)

Preovladavajuće mišljenje, a Allah, dž. š., sve može, jeste da je Merjem nosila Isaa, alejhis-selam, isti period koji inače žene provedu u nošenju svoga djeteta.

Kada je Merjem osjetila i od svog naroda primijetila optužbe i sumnje, povukla se na udaljeno mjesto kako bi bila van domašaja njihovih pogleda… Povukla se od ljudi i uzela jedan zastor da se od njih zakloni, kako je niko ne bi vidio, niti bi ona koga vidjela.” (Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-azim, 3/ 122)

Šejh Šinkiti kaže sljedeće: “Mišljenja učenjaka u pogledu dužine Merjemine trudnoće, prije nego što je Isaa donijela na ovaj svijet, nećemo spominjati zbog nepostojanja bilo kakvog argumenta koji bi podržao neko od tih mišljenja. Najjače mišljenje jeste da je period njene trudnoće identičan trudnoći drugih žena, iako je sam čin stvaranja Isaa, alejhis-selam, bio mudžiza i neuobičajen. Allah, dž. š., najbolje zna!” (Advaul-bejan, 4/264)

Neke neznalice, uzimajući kao argument riječi Uzvišenog Allaha: “…u njoj život udahnusmo…” (El-Anbija, 91), “… i u nj udahnem dušu…” (El-Hidžr, 29), tvrde da je Isa, alejhis-selam, dio Božanskog Duha!

Imam Ibn Kajjim, r. a., objašnjavajući neispravnost ovoga argumenta, navodi sljedeće: “Što se tiče njihovog argumenta i riječi Allaha, dž. š.: ‘… i u nj udahnem dušu …’, i pripisivanja te duše Allahu, dž. š., moramo znati da odrednice koje se dodaju Allahu, dž. š., dijelimo na dvije vrste:

Atributi koji ne mogu opstojati sami po sebi, kao što su znanje, moć i snaga, govor, sluh, vid… Odrednica u ovom slučaju znači dodavanje atributa imenu koje ima taj atribut. Allahovo, dž. š., znanje, govor, volja, moć i život Njegovi su atributi koji nisu stvoreni, a tako je i sa Njegovim licem i rukom.Vezivanje uz Allaha stvari odvojenih od Njega, kao što su kuća, deva, rob, Poslanik, duša i sl. Odrednica u ovom slučaju znači dodavanje stvorenog njegovom Stvoritelju. Ove odrednice ukazuju na ekskluzivnost i počast sa kojom se određeno ime odlikuje i izdvaja od drugih, kao što je Allahova, dž. š., kuća (Kaba, džamija), iako su sve kuće u Njegovom posjedu. Isti je slučaj i sa Allahovom, dž. š., devom (koja se spominje u Kur’anu), iako su sve deve u Njegovom posjedu i Njegova stvorenja. Ovo vezivanje za Njega (za Njegov uluhijjet – božanstvenost) ukazuje na Njegovu ljubav prema dotičnoj stvari, na počast i posebnost, za razliku od uopćenog pripisivanja Njemu (Njegovom rububijjetu – gospodarstvenosti) koje ukazuje na Njegovo stvaranje dotične stvari. Uopćeno pripisivanje ukazuje na stvaranje, a posebno ukazuje na odabir i davanje prednosti. Allah, dž. š., stvara šta hoće i On odabire od onoga što stvara, kao što Allah, dž. š., kaže: “Gospodar tvoj stvara šta hoće i On odabire…” (El-Kasas, 68)

Pripisivanje duše Allahu, dž. š., u ovom je slučaju posebno, a ne općenito ili iz domena pripisivanja atributa. Dobro razmotri ovaj momenat, pošto će te, u slučaju da ga pravilno shvatiš, sačuvati od mnogih zabluda u koje su mnogi ljudi zapali!” (Više vidjeti u djelu Er-Ruh, 154–155)

Zaključak

Opis Isaa, alejhis-selam, u kojem se navodi da je on ruhullah (Allahov ruh), smatra se posebnošću i počasti koju je zaslužio Isa, alejhis-selam. Ovo pripisivanje riječi ruh (duša) Allahovom, dž. š., imenu ne potpada pod pripisivanje atributa imenu koje ga ima, kao što je Allahova, dž. š., ruka, Allahovo, dž. š., lice, nego potpada pod kategoriju pripisivanja stvorenja njegovom Stvoritelju. Tako se Kaba opisuje da je Allahova, dž. š., kuća, a takav je slučaj i sa mudžizom koja je data Salihu, alejhis-selam, koja je nazvana Allahovom, dž. š., devom. Allah, dž.š., najbolje zna!

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 71.