Spoznaja Allahovih, dž. š., imena ima veliku važnost zbog sljedećih stvari:
•    Spoznaja Allaha, dž. š., Njegovih imena i atributa općenito se smatra najuzvišenijom i najvažnijom spoznajom. Vrijednost i veličina svake spoznaje i nauke mjeri se i cijeni prema predmetu spoznaje i istraživanja. Ono što se u ovom slučaju spoznaje jeste Allah, dž. š., i to putem Njegovih lijepih imena, atributa i djela. Bavljenje vjernika ovom znanošću kroz detaljna istraživanja i zaokupljenost najuzvišenijim težnjama i uz postizanje spoznaje – ubraja se u najveću milost i dar  od Allaha, dž. š. Zbog toga je Allahov Poslanik, ﷺ, najjasnije objasnio pitanja vezana za ovu spoznaju. Zbog pažnje i brige koju je Allahov Poslanik, ﷺ, uložio u pojašnjavanju ovih pitanja, ashabi se nisu razišli u shvatanju ovih primarnih pitanja kao što su se razišli u shvatanju nekih šerijatskih propisa.
•    Spoznaja Allaha, dž. š., podstiče ljubav i strahopoštovanje prema Njemu, budi se nada za oprostom i čini da vjernik iskreno djeluje u Njegovo ime. Ovo je za jednog vjernika sreća, u pravom smislu te riječi. Nema drugog načina da se spozna Uzvišeni Allah osim putem spoznaje Njegovih lijepih imena i nastojanja da se shvate njihova značenja.
•    Spoznaja Allaha, dž. š., putem Njegovih lijepih imena povećava iman, kao što je rekao šejh Abdurrahman b. Sa‘di, r. a.: “Vjerovanje u Allahova, dž. š., lijepa imena i njihova spoznaja ujedno obuhvata sve tri vrste tevhida: (1) vjerovanje da je samo Allah, dž. š., Tvorac i Gospodar svega (tevhidur-rububijje), (2) vjerovanje da se samo Njemu može činiti ibadet (tevhidul-uluhije) i (3) vjerovanje da samo Njemu pripadaju imena i svojstva savršenstva (tevhidul-esmai ves-sifat).

Ovi principi su srž imana, njegova radost, duša i krajnji cilj, kao i osvježenje od duševnih briga. Shodno povećanju spoznaje jednog vjernika vezano za Allahova, dž. š., lijepa imena i svojstva, raste njegov iman i čvrstina uvjerenja (jekina).” (Vidjeti: Sa‘di, Et-Tevdihu vel-bejan li šedžereti-iman, str. 41)
•    Allah, dž. š., stvorio je stvorenja kako bi Ga spoznali i samo Njemu činili ibadet. Ovo je ono što se postavlja pred njih kao krajnji cilj. O ovom cilju Ibn Kajjim kaže sljedeće: “Ključ poziva svih poslanika, alejhimus-selam, i suština njihovih poslaničkih misija jeste spoznaja Njegovih lijepih imena, svojstava i djela od strane vjernika. Na ovu spoznaju dalje se nadovezuju i grade svi ostali zahtjevi, od početka do kraja, koje poslanstvo postavlja.” (Vidjeti: Ibn Kajjim, Es-Savaikul-mursele alel-džehmjije vel-muatilla, 1/150–151)
Zaokupljenost i bavljenje spoznajom Allaha, dž. š., jeste zanimanje za ono zbog čega je čovjek i stvoren. Svako zapostavljanje ovog momenta predstavlja  zanemarivanje primarnog čovjekovog zadatka na ovom svijetu. Značenje imana ne svodi se samo na izgovor, bez istinske spoznaje Allaha, dž. š. Suština imana i vjerovanja u Allaha, dž. š., ogleda se u tome da vjernik spozna svoga Gospodara u kojeg vjeruje. Na tom putu on ulaže svoj trud kako bi spoznao Allaha, dž. š., putem Njegovih lijepih imena i svojstava. Uporedo s njegovom spoznajom svog Gospodara i njegov iman će se povećavati.
•    Poznavanje Allahovih, dž. š., lijepih imena osnova je svake vrste znanja, kao što to tvrdi Ibn Kajjim: “Spoznaja Allahovih, dž. š., lijepih imena osnova je svake vrste znanja. Ova znanja i znanosti baziraju se na Njegovim stvorenjima, Njegovoj naredbi (prirodni zakoni), Njegovom stvaranju i onome što je On objavio. Ishodište stvaranja i naredbe jeste u lijepim Allahovim, dž. š., imenima, tako da su oni sa njima povezani nužnom vezom. Obuhvatanje Allahovih, dž. š., lijepih imena (putem učenja napamet, razmišljanja o njihovom značenju i postupanja po onome što ona od vjernika zahtijevaju), također je osnova za obuhvatanje svake vrste znanja, jer su one povezane i u skladu sa Allahovim, dž. š., lijepim imenima…” (Vidjeti: Ibn Kajjim, Bedaiul-fevaid, 1/163, i Esmaullahi el-husna 6–8)
Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 18.

Robovanje muslimana Allahu, dž. š., imperativ je koji Allah, dž. š., navodi u Svojoj Knjizi  i zbog kojeg je slao poslanike, kao što kaže Allah, dž. š.: “Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu se klanjajte, a kumira (taguta) se klonite!’” (En-Nahl, 36)
U leksičkom smislu, termin “ubudijje” (robovanje) uzet je od riječi “ta‘bid” (izgradnja, popločavanje, porobljavanje, podjarmljivanje). Tako se kaže: “abbedtu et-tarika”, što u prijevodu znači: “učinio sam put prohodnim”. Robovanje Allahu, dž. š., od strane roba ima dva značenja: opće i posebno. Ako se pod ovim pojmom podrazumijeva podjarmljen i prinuđen, onda on nosi opće značenje i obuhvata sva stvorenja, nebeske i zemaljske svjetove, razumno i nerazumno, mrtvo i živo, aktivno i pasivno, kafira i vjernika, dobrog i lošeg. Allah, dž. š., stvorio je sve što postoji i On upravlja svim postojećim, sve je Njemu potčinjeno. Sve stvoreno ima granicu kod koje mora stati. Ako se pod terminom rob (abid) podrazumijeva obožavanje Allaha, dž. š., i pokornost Njegovim naređenjima, onda on obuhvata samo vjernike, a isključuje nevjernike, jer su vjernici istinski robovi Allahu, dž. š., koji u svom vjerovanju obuhvataju tri principa: (1) tevhidur-rububijje (vjerovanje da je samo Allah, dž. š., Tvorac i Gospodar svega), (2) tevhidul-uluhijje (da se samo Njemu čini ibadet) i (3) tevhidul-esmai vas-sifat (vjerovanje da samo Njemu pripadaju lijepa imena i svojstva savršenstva).
Vjernici nikoga ne smatraju ravnim Njemu. Allah, dž. š., u kazivanju o Iblisu kaže: “Gospodaru moj”, reče ,  “zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudit ću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih.”  “Ovo je pravi put k Meni”, reče On.  “Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih.” (El-Hidžr, 39–42)
Što se tiče ubudijjeta (obožavanja) koje je Allah, dž. š., naredio, to je termin koji obuhvata sve ono što Allah, dž. š., voli i čime je zadovoljan, bilo da se radi o lijepom govoru, vanjskim i unutarnjim djelima ili odricanju od svega onoga što je u suprotnosti sa nabrojanim. Tako se pod ovom definicijom podrazumijevaju: šehadet (svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha, dž. š., i da je Muhammed, ﷺ, Njegov rob i poslanik), namaz, hadž, post, džihad (borba) na Allahovom, dž. š., putu, naređivanje dobrih, a odvraćanje od loših djela, vjerovanje u Allaha, dž. š., Njegove meleke, Njegove poslanike, Sudnji dan…  Suština  ovog ibadeta jeste ihlas (iskrenost) koji čini da namjera roba bude isključivo zadovoljstvo Allaha, dž. š., i lijep položaj u kući ahiretskoj. Uzvišeni Allah kaže: “A od nje (razbuktale Vatre) daleko će biti onaj koji se Allaha bojao, onaj koji dio imetka svog udjeljuje, da bi se očistio, ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati, već jedino da bi naklonost Gospodara svoga Svevišnjeg stekao, i on će, zbilja, zadovoljan biti!” (El-Lejl, 17–21)
Odmah nakon ihlasa dolazi sidk (iskrenost): da vjernik sa svoje strane uloži trud u pokornosti i činjenju onoga što je Allah, dž. š., naredio, a da se kloni onoga što je Allah, dž. š., zabranio, da se sprema za susret sa Njim, da se kloni slabosti i lijenosti, te da svoju dušu sačuva od strasti i žudnje za ovim svijetom. Uzvišeni Allah kaže: “O, vjernici, bojte se Allaha i budite sa onima koji su iskreni!” (Et-Tevba, 119)
Slijeđenje (mutabe’a) Allahovog poslanika Muhammeda, ﷺ, također je neophodno i neizostavno. Tako Allahov, dž. š., rob, vjernik, obožava Allaha, dž. š., shodno onome što je Allah, dž. š., propisao, a ne kako to kome padne na pamet ili izmišljajući razne novotarije. Ovo je značenje slijeđenja Allahovog Poslanika, ﷺ. Znači, ihlas, sidk i mutabe’a su neophodni. Ako smo ovo dobro apsolvirali, onda postajemo svjesni činjenice da se u robovanje ljudima ubraja sve ono što je u suprotnosti sa ovim pojmovima. Rijaluk (licemjerstvo, dvoličnost, pretvaranje) predstavlja vid robovanja ljudima. Širk je vid robovanja ljudima. Napuštanje obaveza prema Allahu, dž. š., kako bi se pokušali ljudi zadovoljiti (čime se izaziva srdžba Gospodara), također je vid obožavanja ljudi. Svaki onaj ko bude davao prednost svojim prohtjevima u odnosu na pokornost svome Gospodaru izašao je izvan okvira i granica smisla značenja ubudijjeta (robovanja Uzvišenom Allahu) i proturječio je ispravnom putu. Zbog toga je Allahov Poslanik, ﷺ, izrekao sljedeći hadis: “Ponižen je i propao je rob dinara (zlatnika)! Ponižen je i propao je rob dirhema (srebrenjaka)! Ponižen je i propao je rob odjeće! Ponižen je i propao je rob kadife! Ako mu se nešto dâ, bude zadovoljan, a ako mu se uskrati, rasrdi se, postane bijedan i klone. Ako se trnom ubode, ne izvlači ga.”
Robovanje Allahu, dž. š., spaja i obuhvata ljubav, strah i nadu. Rob voli svoga Gospodara, strahuje i plaši se Njegove kazne i nada se Njegovoj milosti i nagradi. Ovo su tri osnovna temelja na kojima počiva robovanje Allahu, dž. š.
Robovanje Allahu, dž. š., čast je, a ne poniženje, kao što jedan pjesnik kaže:
Ono što mi je povećalo čast i ugled,
i zamalo što nisam zbog toga zakoračio nogom na zvijezdu Sureju,
jeste moje potpadanje pod Tvoje riječi: “O, Moji robovi!”,
i što si Ahmeda učinio mojim poslanikom.

Molimo Uzvišenog Allaha da nas učini Svojim iskrenim robovima! Neka je selam i spas na Allahovog poslanika Muhammeda!

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 8.

Uzvišeni Allah kaže: “Mene prizivajte, odazvat ću vam se.” (Gafir, 60)

U suri El-Bekara, Allah kaže: “Ako te Moji robovi upitaju za Mene, Ja sam blizu, odazivam se molbi roba Svoga, neka se oni Meni odazovu i neka u Mene vjeruju kako bi na Pravom putu bili.” (El-Bekara, 186)

Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je: “Dova je ibadet” (Fethul-Bari; Ibn Madža, Sunen; Tirmizi, Sunen; Mu‘džemul-evsat, Mu‘džemus-sagir; Hakim, El-Mustedrek), što znači da je dova utemeljena Kur’anom ili sunnetom. Dova koju čovjek uči i koja je određena imenom, nazivom i svojstvom za određene prilike, mora biti potkrijepljena dokazom. U ovom slučaju, kada je riječ o murad dovi, učenju Kur’ana na ovaj način sa ubjeđenjem da će to olakšati ispite, to je novotarija. Dakle, nije poenta u tome što će neko držati Kur’an i učiti ga, nego u načinu obavljanja ibadeta.

Također, ovdje se ne radi o širku, nego, kao što sam naglasio, o novotariji. Ono što je čovjeku dozvoljeno jeste da moli Allaha za olakšanje u ovakvim situacijama. U ovom slučaju ne postoji posebno prenesena dova od Allahovog Poslanika, ﷺ, ili njegovih ashaba.

Allahov Poslanik, ﷺ, rekao je beduinu koji je pustio devu i oslonio se na Allaha: “Zaveži je i osloni se na Allaha.” (Tirmizi, Sunen; Fethul-Bari)

Potrebno je, dakle, da čovjek osigura sve što je neophodno da postigne uspjeh, a kraj je u Allahovim rukama. Za ispite je potrebno pripremiti se, naučiti i shvatiti lekcije, a nakon toga dolazi dova. U ovom slučaju čovjek će moliti Allaha svojim riječima, tražeći olakšanje i uspjeh.

Vjera se isključivo uzima iz svojih izvora, a to su Kur’an i sunnet. Nemoguće je tražiti utemeljenje u tradiciji ili kod ljudi pored postojanja ova dva izvora. Vjera se uzima po shvatanju ashaba, a ne predaka. Uzvišeni Allah pokudio je prethodne narode koji su slijedili stope svojih predaka zanemarujući objavu: “A kada im se kaže: ‘Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!’, oni odgovaraju: ‘Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili.’ Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali u i ako nisu na Pravom putu bili?!”

Ajet je više nego jasan u svom značenju glede toga kako i na čemu se temelje vjerske stvari. Dakle, to znači da sve ono što nije spomenuto u Kur’anu, sunnetu ili praksi ashaba, to neće biti prihvaćeno, osim ako se ne donese dokaz da je to dio vjere ili da je vjerski dozvoljen čin. Allah najbolje zna!

Odgovorio: Harmin Suljić, prof.

Riječ “šatr” znači pola, tj. polovica. A čistoća je pola vjerovanja zbog toga što iman (vjerovanje) podrazumijeva oslobađanje od nečistoće (nepokornosti) koja se postiže čišćenjem (tuhurom) i ukrašavanje pokornošću, činjenjem dobrih djela (čišćenje od nepokornosti i ukrašavanje pokornošću).

Tuhur je, dakle, pola vjerovanja, jer vjerovanje znači jedno od dvoga: ostavljanje (onoga što je zabranjeno, što se postiže tuhurom, čišćenjem) ili izvršavanje (onoga što je naređeno, što se postiže radom, djelovanjem, pokornošću).

Iz fetvi i predavanja šejha Muhammeda b. Saliha el-Usejmina

Čitajući ono što su učenjaci spomenuli o tom pitanju, nalazimo da nisu pravili razliku između čovjeka i životinja, tj. Melek smrti je taj koji uzima duše stvorenjima koja imaju duše. Neki su to argumentirali riječima Meleka smrti koje je uputio Allahovom Poslaniku: “Muhammede, tako mi Allaha, kada bih želio da uzmem dušu mušice, ne bih to mogao učiniti sve dok mi to Uzvišeni Allah ne dozvoli.”

Napomena: Ne postoji validan dokaz da se Melek smrti zove Azrail, jer i u Kur’anu i u vjerodostojnim hadisima on se spominje kao Melek smrti, zato smo u našem odgovoru i koristili taj termin.

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Pezić Elvedin, prof.