Hvala Allahu, Jedinom! U pitanju je izneseno nekoliko neprihvatljivih konstatacija i zaključaka, stoga je sve potrebno podrobno pojasniti i argumentirati. Najbitnije je ukazati na sljedeće:

1. Učenjaci ehli-sunneta, kao i predvodnici da‘ve (učenjaci Nedžda), nemaju jedinstven stav u vezi sa proglašavanjem spomenute osobe nevjernikom. Štaviše, govor šejha Muhammeda b. Abdulvehhaba jasno upućuje na to da ta osoba, kao individua, nije nevjernik. Veliki broj onih koji su pisali o da‘vi Muhammeda b. Abdulvehhaba i koji su ga branili od napada, to su i potvrdili, navodeći njegove eksplicitne izjave iz dostupnih izvora, a i sam način njegovog ophođenja prema neistomišljenicima to potvrđuje.

2. Tvoja konstatacija “obožavaoci kaburova” uopćena je i neodređena, a istina je da se ti ljudi razlikuju u svojim postupcima: neki čine jasno djelo širka, neki čine inovatorski tevessul (posredništvo), a neki opet čine propisani zijaret (posjetu) mrtvima, s tim da klanjaju u mesdžidu koji je izgrađen na kaburu.

3. Ko učini neko djelo širka zaslužuje da se nazove “mušrikom”, i to je ispravno kazati sa terminološkog i leksičkog aspekta, međutim, jedno je deklarirati i nazivati određenim imenom (neku osobu ili njen postupak), a nešto sasvim drugo jeste postojanje zapreke za kažnjavanje dotične osobe na Sudnjem danu zbog navedenog deklariranja i nazivanja. Istina je da niko neće biti kažnjen dok do njega ne dospije poslanički dokaz i ova činjenica potvrđena je vjerodostojnim i eksplicitnim kur’ansko-sunnetskim tekstovima, kao što su riječi Allaha, dželle šanuhu: “Onaj koji ide Pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta – na svoju štetu luta, i nijedan grješnik neće tuđe grijehe nositi. A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!” (El-Isra, 15) “…O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakvog opravdanja pred Allahom imali. A Allah je silan i mudar.” (En-Nisa, 165) i sl. Šejhul-islam Ibn Tejmijja na razliku između opisa i postojanja opravdanja ukazao je knjizi El-Dževabus-sahih, 2/291–314, i preporučujem ti da pogledaš i ovaj izvor. Srž ovog pitanja ogleda se u tome da Allah, dželle šanuhu – iako nikoga neće kazniti dok ga ne upozna sa Svojom vjerom putem poslanika – prezire i mrzi širk i naziva njegovog počinioca mušrikom. Jedan od dokaza koji to potvrđuju jeste vjerodostojan hadis koji bilježi Muslim: “Allah je pogledao u stanovnike Zemlje i sve ih je prezreo, osim preostale sljedbenike Knjige.” Ovo je srednje mišljenje u odnosu na mišljenje učenjaka koji kažu da je takva osoba musliman koji ima opravdanje za svoje djelo i na mišljenje učenjaka koji kažu da je takva osoba mušrik bez opravdanja i da će biti kažnjena na Sudnjem danu. To mišljenje ispravnije je od mišljenja učenjaka koji kažu da je za taj postupak dovoljno kazati da je širk, bez kvalificiranja njegovog počinioca kao mušrika.

4. Učenjaci ehli-sunneta jednoglasni su u mišljenju, što je ispravno, da se takve osobe trebaju pozivati mudro, upućivanjem lijepog savjeta i raspravljanjem na najljepši način, kako bi bile spašene od okova neznanja, širka i novotarije.

5. Nije tačno da ustezanje od tekfirenja ovakvih osoba spada u svojstva murdžija, kao što se to konstatira u pitanju, jer murdžije (oni koji odvajaju djelo od imana) uvjetuju srčanu dozvolu djela širka i kažu da je izgovaranje šehadeta dovoljna zapreka da bi se za nekog kazalo da je mušrik, što je neispravno, prema akidi i vjerovanju ehli-sunneta.

6. Ustezanje od pojedinačnog tekfira u ovoj situaciji nije obuhvaćeno pravilom “Ko  ne smatra nevjernikom onoga ko to jeste, i on sam je nevjernik”, jer je pravilo izrečeno u kontekstu govora o jasnom nevjerstvu i nevjerniku, dok se ne može prenijeti na situaciju u kojoj postoji razilaženje. Ako se učenjaci razilaze u kvalificiranju nekog postupka nevjerstvom, kako neko ima pravo kazati: “Ko ne smatra nevjernikom onoga ko to jeste, i on sâm je nevjernik”. To važi sve dok onaj koji se usteže od tekfira smatra da je dotični postupak nevjerstvo, ali smatra njegovog počinioca opravdanim i ne kvalificira ga kao mušrika. Slično ovome jeste konstatacija i priznavanje da je blud haram i da je za njega propisana sankcija, ali u konkretnom primjeru smatra da se ne radi o bludu i bludniku, i da optužena osoba ne zaslužuje sankciju.

7. Na kraju savjetujem svoju braću po vjeri da ulože poseban trud u pozivanju u tevhid, da se protiv širka i novotarije bore argumentom, da se maksimalno čuvaju kvalificiranja pojedinaca kao nevjernika i novotara, osim ako za to imaju čvrst i pouzdan dokaz i da izbjegavaju besplodne rasprave u vezi sa ovim pitanjima.

Allah je Onaj koji upućuje na Pravi put!
Odgovorio: Dr. Sefer el-Havali

Preveo: Mr. Semir Imamović

Taj odgovor je batil – ništavan, i tako govore novotari, džehmije i mutezili i oni koji koračaju njihovim putem. Ispravan odgovor na ovo pitanje nalazi se u vjerodostojnom sunnetu, čiji su sljedbenici ehli-sunnet vel-džemat, odnosno sljedbenici Poslanikove, ﷺ, prakse i džemata muslimana, gdje se potvrđuje da je Allah, subhanehu, na nebesima, iznad Arša, iznad svih stvorenja, dok je Njegovo znanje na svakom mjestu, kao što su na to uputili i kur’anski ajeti i hadisi Allahovog Poslanika, ﷺ, i konsenzus prvih generacija ovoga ummeta. Allah, azze ve dželle, kaže: “Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju u šest dana stvorio, a zatim se nad Aršom uzvisio” (El-‘Araf, 54), i to je Uzvišeni spomenuo na još šest drugih mjesta u Svojoj uzvišenoj Knjizi.

Učenjaci ehli-sunneta smatraju da riječ “el-istiva” navedena u ajetu ima značenje uzvisivanje i uzdizanje iznad Arša, onako kako dolikuje Allahovoj veličanstvenosti, i kakvoću toga ne zna niko osim Njega, kao što je rekao imam Malik, rahimehullah, kada je bio upitan o tome: “Uzvisivanje je poznato, a kakvoća je nepoznata, vjerovanje u to je obaveza, a pitanje o tome je bidat – novotarija.” Imam Malik, rahimehullah, ovdje misli na pitanje o kakvoći uzdizanja. Ovo mišljenje zastupa i njegov šejh Rebia b. Ebu Abdurrahman, a ovo mišljenje prenosi se i od Ummu Seleme, radijallahu anha. Također, ovo je stav i kompletnog ehli-sunneta, od ashaba, radijallahu anhum, i imama poslije njih. U drugim ajetima Uzvišeni Allah obavijestio nas je da je na nebesima i da je uzvišen, subhanehu: “Presuda pripada jedino Allahu, Uzvišenom i Velikom” (Gafir, 12); “K Njemu se dižu lijepe riječi, a dobra djela ih uzdižu” (Fatir, 10); “…i Njemu nije teško održavati ih! On je Uzvišeni i Veličanstveni!” (El-Bekara, 255); “Jeste li sigurni da vas Onaj koji je na nebesima neće u zemlju utjerati, kad se ona počne iznenada tresti. Ili, jeste li sigurni da Onaj koji je na nebesima na vas neće vjetar s kamenjem poslati?” (El-Mulk, 16–17)

U mnogim kur’anskim ajetima Uzvišeni Allah jasno je rekao da je na nebesima i da je na uzvišenosti, sve pojašnjavajući i potvrđujući istinitost ajeta u kojima se spominje “el-istiva”. Shodno tome, sasvim je jasno da je govor novotara o tome da se Uzvišeni Allah nalazi na svakom mjestu – najveća laž i neistina, i to je pravac i put “el-hululija” (onih koji smatraju da se Allah utopio u Svoja stvorenja) zabludjelih novotara, i ne samo to, nego to je i kufr – nevjerstvo, zabluda i utjerivanje u laž Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, ﷺ, jer vjerodostojno se prenosi od Poslanika potvrda o tome da je njegov Gospodar na nebesima, kao njegove riječi: “Zar mi ne vjerujete, a ja sam povjerenik Onoga koji je na nebesima?!” (Buhari, br. 4351; Muslim br. 144, 1064), i ovo se potvrđuje i u hadisima o Israu i Miradžu i drugim.

Odgovorio: Šejh Abdulaziz b. Abdullah b. Baz,
Preuzeto iz djela: Fetava ulema el-beledil-haram, str. 38–40.

Preveo: Hfz. Amir Smajić

Ukoliko medicina nije pronašla lijek za određenu bolest, to ne znači da lijek ne postoji. Naprotiv, Poslanik, ﷺ, obavijestio nas je da Allah nije spustio na Zemlju nijednu bolest a da nije spustio i lijek. To znači da lijek postoji, samo ga ljudi još nisu uspjeli pronaći. Allah je svemoguć i u stanju da sve učini pa Ga trebamo moliti. “Molite Me, Ja ću vam se odazvati”, kur’ansko je pravilo koje nam je Uzvišeni ostavio. Medicina je samo uzrok izlječenja, dok je stvarni lijek u Allaha i On, subhanehu ve te‘ala, daruje taj lijek kome hoće.
Allah najbolje zna!

Odgovorio: Ikanović Muhamed, prof.

Hvala Allahu, dž.š. Razlog zabrane posjećivanja mezarja za žene jeste hadis Allahovog Poslanika, ﷺ, u kojem se kaže: “Allah, dž. š., prokleo je žene koje posjećuju mezarja!”

U drugoj predaji ovog hadisa navodi se: “…one žene koje mnogo i učestalo posjećuju mezarja!” (Tirmizi, smatra da je dobar – hasen) Kao što se vidi, razlog zabrane nije zbog toga što mrtvi vide posjetioce kao nage. Ovaj razlog otpada jer se zakonitosti i okolnosti svijeta mrtvih potpuno razlikuju od svijeta živih. Ako bismo prihvatili razlog zabrane posjećivanja mezarja za žene zbog toga što mrtvi vide posjetioce onakvim kakvim ih je majka rodila (nage), onda bi zbog istog razloga bilo zabranjeno i muškarcima posjećivanje  mezarja.

Na tebi je da podučiš svoju majku i sestru da što više uče dove Allahu, dž. š., za mrtvog oca, pošto je to način na koji mogu najviše pomoći mrtvom i od čega on ima najveću koristi. Od same posjete mrtvi nema neke posebne koristi. Upoznaj ih s tim da će dova dospjeti do njega, bez obzira na kojem se mjestu nalazio onaj ko je čini, u blizini kabura  ili udaljen od njega.

Molite Uzvišenog Allaha da oprosti vašem mrtvom i da vam podari sabura zbog njegovog gubitka! Svi smo mi Allahovi, dž. š.,  i Njemu se vraćamo!

Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju,  str. 42.