U najvjerodostojnim hadiskim zbirkama zabilježena su predanja od nekolicine ashaba koja govore o Allahovom, dželle šanuhu, spuštanju na ovosvjetsko nebo. Kada je riječ o spuštanju na dan Arefata, to je navedeno u hadisu koji prenosi Džabir b. Abdullah u kojem stoji: “Svevišnji Allah se na dan Arefata spusti na ovosvjetsko nebo i pred melekima se ponosi Svojim robovima govoreći: ’Pogledajte Moje robove, stoje na suncu, uprašeni i raščupani, došli su iz raznih predjela, uzimam vas kao svjedoke da sam im već oprostio!’”(Ibn Menda, Begavi u djelu Šerhus-sunne, 7/159/1931, i Ebu Ja‘la, 2/299/2086, sa slabim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletud-daifa, 2/125.)

Ibn Omer prenosi poduži hadis u kojem stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao: “…a na dan Arefata, Uzvišeni Allah spusti se na ovosvjetsko nebo.”(Ibn Hibban s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihut-tergib, 2/34-36/1155.) Preneseno je da je Ummu Selema govorila da se Svemogući Allah na dan Arefata spušta na ovosvjetsko nebo.(Darekutni u djelu Kitabun-nuzul, str. 48/95-96, i Lalekai u djelu Šerhul-usul, 2/499/768,  sa slabim lancem prenosilaca.)  A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Proglašavanje ljudi koji su načelno muslimani – nevjernicima jedno je od najpreciznijih i najopasnijih pitanja u šerijatu. Imam Ševkani govorio je: “Onaj ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan ne smije muslimane proglašavati nevjernicima, osim ako ima dokaz jasniji od sunčevih zraka u pola dana.” (Vidjeti: Es-Sejlul-džerrar, 4/578.)

Šejh Abdullatif b. Abdurrahman b. Hasan b. Muhammed b. Abdulvehhab rekao je: “Proglašavanje nevjernicima ljudi čija je spoljašnost islam, bez jasnog šerijatskog argumenta, nije bio put učenjaka ehli-sunneta, to je put novotara.” (Vidjeti: Ed-Durerus-senijje, 10/423-425.)

Te’vil, pogrešno tumačenje dijeli se na dvije vrste: prvo, ono koje je u globalu u skladu s arapskim jezikom, makar jezički bilo neprihvatljivo, kao naprimjer, tumačenje Allahove ruke kao milosti, odnosno Allahovog lica kao nagrade i sl., i ova vrsta te’vila (ako je plod želje za istinom, a ne oholosti i negiranja Allahovih svojstava) ne iziskuje tekfir takvog čovjeka; i, drugo, ono koje arapski jezik definitivno isključuje, tj. kojim se određena stvar u potpunosti negira i poriče, kao naprimjer, izjava da Allah, dželle šanuhu, nema ruku, niti ruku u stvarnom smislu koji dolikuje Njegovoj uzvišenosti (kako kaže ehli-sunnet), niti ruku u smislu milosti (kako tvrde eš’arije, koji ne ispovijedaju vjerovanje prvih generacija), već taj atribut negira u potpunosti. Ovakva vrsta te’vila neutemeljena je, štaviše, to je otvoreno nevjerstvo, jer je to, ustvari, negiranje i poricanje Allahovih riječi. Imam Muheleb i neki drugi učenjaci govorili su: “Islamski učenjaci jednoglasni su da onaj ko pribjegne te’vilu ima opravdanje i da nije grješan, pod uvjetom da tu vrstu te’vila podržava arapski jezik, odnosno da ima osnove u šerijatskim naukama.” (Vidjeti: Šerhul-Buhari, 8/595-596, od Ibn Bettala.)

Sličnu izjavu zabilježio je Ibn Hadžer prenoseći od mnogih islamskih učenjaka.(Vidjeti: Fethul-Bari, 12/304.) Imam Šafija veli: “Nije mi poznato da je ijedan priznati učenjak iz prvih generacija odbijao nečije svjedočenje zbog te’vila, makar ga smatrao pogrešnim i zabludom, makar time dopustio ono što je u osnovi zabranjeno; niko od njih nije odbijao svjedočenje ljudi koji su pribjegavali te’vilu, ako je taj te’vli imao ikakvo utemeljenje.” (Vidjeti: El-Umm, 8/186.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje zapisao je: “Onaj ko pribjegava te’vilu i griješi u idžtihadu, a njegov je cilj slijeđenje Poslanika, ﷺ, takav se čovjek neće smatrati nevjernikom ni velikim grješnikom. Kada je riječ o propisima, ovo je poznato među islamskim učenjacima, a kada je riječ o islamskom vjerovanju (akaidu), mnogi ljudi proglašavaju nevjernicima one koji pogriješe pozivajući se na takav te’vil. Međutim, nije preneseno da je iko od ashaba, tabiina i imama ovog ummeta tako postupao; ljude su zbog toga nevjernicima proglašavali samo novotari.” (Vidjeti: Minhadžus-sunne, 5/239.)

U drugom djelu šejhul-islam kaže: “…isti status imaju riječi koje izvode iz islama. Naime, možda određeni čovjek nije saznao za argumente za kojima bi se poveo slijedeći istinu, odnosno, po njemu, ti argumenti nisu autentični, odnosno nije ih ispravno razumio, odnosno sumnja u dokazivanje tim argumentima – zbog čega će mu Allah oprostiti. Koji god vjernik bude želio doći do istine pa pogriješi, Svevišnji Allah će mu oprostiti grešku ma kolika bila, svejedno radilo se o akaidskim pitanjima ili propisima. Ovo je stav Poslanikovih, ﷺ, ashaba i većine islamskih učenjaka.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 23/195-196.)

Dakle, pitanja koja su sama po sebi kompleksna i lahko se može desiti pogrešno razumijevanje, pogotovo običnom svijetu, jesu prepreka da se određena osoba proglasi nevjernikom, za razliku od jasnih pitanja u kojima čovjek može pogriješiti samo iz oholosti i otvorenog odbijanja istine. Šejh Muhammed b. Ibrahim kaže: “Komplicirana šerijatska pitanja prepreka su da se određena osoba proglasi nevjernikom, svejedno radilo se o primarnim (usul) ili sekundarnim pitanjima (furu).” (Vidjeti: El-Fetava ver-resail, 1/74, od šejha Muhammeda b. Ibrahima.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Ako se desi da musliman počini malo nevjerstvo (el-kufrul-asgar), on i dalje ostaje o okviru islama jer ova vrsta kufra svog počinioca ne izvodi iz vjere. (Vidjeti: Mearidžul-kabul, 2/354.)

Ako preseli na ahiret bez pokajanja, počinilac će na Sudnjem danu biti izložen Allahovoj volji, da mu oprosti ili da ga kazni. Neki postupci, iako su u šerijatu nazvani nevjerstvom, ne tretiraju se vrstom nevjerstva koja počinioca izvodi van okvira islama. Objašnjavajući značenje hadisa koji su zabilježili Buharija i Muslim: “Nemojte se nakon moje smrti vratiti u nevjerstvo ubijajući jedni druge!”, šejhul-islam Ibn Tejmijje zapisao je sljedeće: “Izraz nevjerstvo u ovom hadisu ima ograničeno značenje (tj. nema značenje velikog nevjerstva).” (Vidjeti: Iktidaus-siratil-mustekim, 1/238.)

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Buharija i Muslim zabilježili su da je Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, prenio sljedeće Resulullahove, ﷺ, riječi: “Ko bude imao sljedeća četiri svojstva pravi je licemjer, a ko bude imao neka od njih, licemjer je u toj mjeri: kada mu se nešto povjeri, pronevjeri; kada govori, laže; kada se obaveže, prevari; i kada se svađa, prelazi granice.” Iako su ova pogrdna svojstva u osnovi svojstva licemjera, sama po sebi ne izvode iz vjere onoga ko ih u sebi gaji.

Komentirajući hadis, imam Nevevi kaže: “Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da se onaj čovjek koji vjeruje u Svemogućeg Allaha srcem i to očituje jezikom, ali čini spomenute poroke – ne tretira nevjernikom niti licemjerom koji će vječno gorjeti u Vatri.” (Vidjeti: El-Minhadž, 2/40.)

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Imam Taberani u djelu El-Evsat, 6/260/6148, i Hatib u djelu Tarihu-Bagdad, 1/346, zabilježili su da je Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenio sljedeće Poslanikove, ﷺ, riječi: “Moj Gospodar me počastio time što sam rođen obrezan, i niko nije vidio moje stidno mjesto.”

Međutim, ovo predanje nije vjerodostojno. U njegovom lancu prenosilaca nalazi se prenosilac po imenu Sufjan b. Muhammed Fezari, koji je nepouzdan kod hadiskih stručnjaka. (Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 8/224, i Daiful-džamia, str. 767/5310.)

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović