Ve alejkisSelam,

Većina islamskih učenjaka, a medju njima i četverica imama (Ebu Hanife, Malik, Ahmed i Šafija) smatraju da ženi koja ima hajz nije dozvoljen boravak u džamiji. Kao dokaz za mišljenje uzimaju hadis koji bilježe Buharija (974) i Muslim (890) od Ummi ‘Atije koja je rekla: ”Naredio nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da izvedemo mlade djevojke na bajramsku musallu iz njihovih odaja, a naredio je ženama u hajzu da se odmaknu od bajramske musalle.”

U ovom hadisu vidimo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ženama koje imaju mjesečnicu, tj. hajz, da prisustvuju na musalli te im naredio da se udalje od nje, jer musalla ima propis mesdžida, što ukazuje da je takvoj ženi zabranjen boravak u mesdžidu.

Kao dokaze sa svoju tvrdnju navodili su i druge hadise koji su slabi – daif, poput onoga u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Nije dozvoljeno ući u džamiju ženi koja ima hajz i čovjeku koji je džunub.” Ovaj hadis bilježi imam Ebu Davud, a šejh Albani ocijenio ga je slabim – daif.

Stalnoj komisiji za fetve u Saudijskoj Arabiji postavljeno je sljedeće pitanje:

Kakav je šerijatski propis za ženu koja u vremenu hajza ulazi u mesdžid kako bi slušala hutbu? Njihov odgovor je glasio: ”Ženi koja ima hajz ili nifas nije dozvoljeno da boravi u mesdžidu, s tim da joj je dozvoljeno da samo proðe kroz mesdžid ukoliko se za to ukaže potreba i bude sigurna da neće doći do prljanja mesdžida. Kaže Uzvišeni: ”…i kada ste džunubi – osim ako ste putnici – sve dok se ne okupate. (An-Nisa, 43.) Žena koja ima hajz je poput čovjeka koji je džunub.” (Fetve Stalne komisije: 10 tom, str. 143)

Upitan je šejh Usejmin, r.h.: Da li je dozvoljeno ženi koja ima hajz da prisustvuje predavanjima u džamiji, pa je odgovorio: ”Ženi koja ima hajz nije dozvoljeno da boravi u džamiji. Dozvoljeno joj je da proðe kroz džamiju pod uvjetom da je sigurna da krv koja izlazi iz nje neće uprljati džamiju. Dozvoljeno joj da sjedi pored vrata ili u blizini džamije ako do nje dopire glas predavača sa razglasa. Nije joj dozvoljeno da uðe u džamiju radi slušanja predavanja ili učenja Kur’ana dok je u hajzu. U prilog ovome idu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na Oprosnom hadždžu, kada je saznao da je Safija (njegova supruga) dobila hajz, pa je rekao: ”A zar će nas zadržati”, tj. spriječiti naš planirani izlazak iz Mekke. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pomislio je da ona nije obavila tavaful-ifade i da će morati čekati da joj prestane hajz pa da opet može ući u Harem i obaviti obavezni tavaful-ifade oko Kabe. Prisutni rekoše: ”Ona je već obavila tavaful-ifadu.” Ovaj hadis ukazuje na to da ženi nije dozvoljeno ući u džamiju pa makar željela činiti ibadet. U vjerodostojnim predajama stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio ženama da izaðu na bajramsku musallu radi zikra i namaza, a s druge strane naredio je ženama u hajzu da se udalje od te iste musalle.(Šejh Usejmin, Fetava tahare, str. 273.)

Govoreći o ovom pitanju, šejh Bin Baz je rekao: ”Nema smetnje da žene koje imaju hajz i nifas borave blizu džamije i tako slušaju predavanje, ali im nije dozvoljeno da uðu u džamiju.” (Fetve šejha Bin Baza, 10 tom, str. 220.)
Kaže šejh Muhammed el-Muhtar eš-Šenkiti: ”Ženi koja ima hajz nije dozvoljeno da boravi u mesdžidu. Dokaz za to je hadis u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dok je bio u džamiji, rekao Aiši, r.a.: ”Dodaj mi tu posteljinu”, a ona mu odgovori: ”Ja imam hajz.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ”Tvoj hajz nije u tvojoj ruci.” Ovaj hadis nam ukazuje na to da je ženi zabranjen ulazak u džamiju dok ima hajz, jer je Aiša, r.a., kada joj je rečeno: ”Dodaj mi tu posteljinu”, odgovorila: ”Ja imam hajz.” Sustegla se od izvršenja naredbe pravdajući to time da ima hajz (i da ne može ući u mesdžid). Ovo je bilo općeprihvaćeno mišljenje za vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer Aiša, r.a., neće sama od sebe izmišljati šerijatske propise.” (šerh Zadul-mustekna)

A Allah, dž.š., najbolje zna!

Šejhul-islam Ibn et-Tejmijje zastupao je mišljenje da je dozvoljeno ženi u hajzu da uči Kur´an, ako se boji da će zaboraviti nešto od onoga što je znala napamet i da nije ispravno zabranjivati ženi u hajzu učenje analogno zabrani džunupa, jer džunupluk je nešto čega se čovjek može riješiti kada on hoće dok to nije slučaj sa hajzom?!

Nema smetnji da žena u hajzu i nifasu na hadžu čita (i uči) dove, kao i da uči Kur’an, u skladu sa ispravnijim mišljenjem učenjaka. To je zato što ne postoji jasan i vjerodostojan tekst kojim se zabranjuje ženi u hajzu i nifasu da uči Kur’an. Takav tekst postoji samo u vezi s osobom koja je džunup, a to je hadis koji prenosi Alija, Allah njime bio zadovoljan i učinio ga zadovoljnim. O ženi u hajzu i nifasu postoji hadis koji prenosi Ibn-Omer, a glasi: ”Žena u hajzu, kao i osoba koja je džunup ne mogu učiti ništa iz Kur’ana.” Ovaj je hadis, međutim, slab (daif), jer se prenosi putem Ismaila ibn Ajjaša, a on ga prenosi od Hidžazlija, a u slučaju kada on prenosi od njih, on se smatra slabim prenosiocem. Žena će u hajzu i nifasu, dakle, učiti Kur’an, ali napamet i bez doticanja Mushafa. Džunupu nije dozvoljeno učiti Kur’an, ni napamet, a niti dotičući Mushaf, sve dok se ne okupa.

Razlika između ova dva slučaja jeste to što je vremenski period u kojem je osoba u stanju džunupluka kraći. Takva osoba se može okupati odmah nakon spolnog snošaja, vremenski period takvog stanja je kratak i od njega zavisi kada će se okupati. U nemogućnosti da dođe do vode, uzet će tejemum, te će klanjati i učiti Kur’an. Za razliku od ove osobe, žena u hajzu i nifasu ne utiče na svoju čistoću, nego to zavisi od Uzvišenog Allaha. Hajz i nifas traju danima i zato je u tim danima dozvoljeno učiti Kur’an kako joj ne bi prošao fadilet učenja Kur’ana kao i učenja šerijatskih propisa iz Allahove Knjige. Ako žena u ovom stanju može učiti nešto iz Kur’ana, onda je preče da može učiti dove u kojima ima ajeta, hadisa i sl.

To je ispravnije mišljenje koje zastupaju dva tabora učenjaka, Allah im se smilovao.

Šejh Ibn-Baz

Fetve o ženskim pitanjima-sakupio Muhammed el-Musnid 34 str.

Odgovor pripremio prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com

Ne, nikako. To se ne smatra perverznošću. Što se tiče seksualnih tehnika, važno je reći da ne postoje nikakva pravila ili zakoni ni u predigri ni u samom odnosu. Jedini zakoni i pravila su oni koje su postavili sami partneri svojim zajedničkim, a vrlo često i prećutnim, sporazumom. Sve što pruža zadovoljstvo supružnicima ispravno je i primjereno; a sve što je i jednom i drugom neugodno, nije ispravno. Jedina granica kod ovog općeg pravila jeste šerijatsko pravilo koje zabranjuje prilazak ženi u analni otvor. Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Allah neće ni pogledati čovjeka koji ima odnos sa svojom ženom u analni otvor.“ (En-Nesai i Ibn Hibban)

U drugom hadisu rekao je: „Proklet je onaj ko ima odnos sa svojom ženom u analni otvor.“”(Ebu Davud) Ovo je prljava i nastrana pojava, bukvalno oponašanje životinja. Ona je oprečna načelima vjere, morala i veoma štetna po zdravlje.

Što se tiče metoda međusobne stimulacije u predigri, šerijat dozvoljava i mužu i ženi da vide, poljube, dotaknu, mirišu ili stimulišu bilo koji dio partnerovog tijela. Prema tome, oralni seks kako se naziva u ovome dijelu svijeta, dozvoljen je, jer ne postoji kur’ansko-hadiski tekst koji ga zabranjuje, niti se on suprotstavlja općim principima seksualnog odgoja. U osnovi stvari su dozvoljene sve dok se ne pojavi kur’ansko-hadiski tekst koji ih zabranjuje. Poslanik s.a.v.s. kaže da sve ono što nije spomenuto u kontekstu zabrane jeste milost Allaha prema svojim robovima.

Sve što sam ovdje rekao odnosi se na legalno zasnovan brak i legalne bračne partnere. U svemu ovome osnovno je pravilo međusobno zadovoljstvo i fleksibilnost. Ako jedan od partnera ne voli određenu seksualnu radnju, onda onaj drugi treba da se ravna prema njegovim osjećanjima. Što se tiče muške sperme po svim medicinskim analizama ona je čista jer u sebi sadrži proteine. Njeno izbacivanje po tijelu supruge ili ejakulacija u usta nemaju svoju zapreku u šeriatu ukoliko i jedan i drugi partner budu zadovoljni takvim činom.

Hfz. mr. Senaid Zajimovic

preuzeto sa http://www.n-um.com

Mehr se daje ženi na ime dozvole spolnog i drugog vida naslađivanja. Davanje mehra je vadžib. Propisan je riječima Uzvišenog Allaha: “I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte!” (En-Nisa, 4) Poslanik s.a.v.s. je u hadisu rekao jednoj ženi: “Potraži nešto (za mehr), pa makar to bio i željezni prsten!” (Buhari i Muslim) Islamski pravnici smatraju da nije dozvoljeno imati intimni odnos prije nego se odredi visina mehra, svejedno bio on isplaćen odmah ili ostao dugom. (Istizkar, 16/67) Mehr se može dati odmah pri sklapanju braka, a može se ostaviti za kasnije, a može se dio dati odmah, a dio ostaviti za kasnije. Mustehab je ženi dati dio mehra prije svadbe (đerdeka), jer Ebu Davud i Nesai bilježe da je Allahov Poslanik s.a.v.s. naredio Aliji r.a. da Fatimi r.a. dā bar nešto prije svadbe, pa mu je odgovorio: ‘Nemam ništa’ – na što ga je upitao: ‘A gdje ti je oklop?’ – pa joj je dao svoj oklop.

Mehr postaje dug prilikom zaključivanja braka, a postaje obaveznim nakon đerdeka (validnog osamljivanja). Sunnet je navesti i visinu mehra koju je on dužan isplatiti.

Hfz. Mr. Senaid Zajimovic

preuzeto sa http://www.n-um.com

Kao prvo pod “šeriatskim vjenčanjem” mislimo na legalno, kod Allaha priznato, sklapanje braka između dvoje odraslih i zrelih mladenaca pod sljedećim uvjetima:

1) Saglasnost staratelja (mladin otac ili bliži rođak),
2) prisustvo dva svjedoka,
3) odredjena forma ugovora kojom se izjavljuje ponuda i pristanak na brak,
4) vjenčani dar (mehr) koji je inače vadžib i konstatacija da ne postoji jedna od šerijatskih zapreka koja im ne dozvoljava sklapanje braka.

Dakle, brak je ugovor između muškarca i žene kojim intimni odnos među supružnicima postaje dozvoljen. Da bi brak bio ispravan i da bi spolno naslađivanje bilo legalno potrebno je ispuniti sljedeće uvjete:

1- Dozvola ili saglasnost staratelja (u slučaju da se djevojka prvi put udaje). Staratelj može biti samo muškarac. Obično je to mladin otac, ili neko od njenih najbližih rođaka. Mati ne može biti staratelj i samo njena dozvola za udaju nije dovoljna. Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Nije ispravno zasnivanje braka bez dozvole staratelja… (Hakim i Ibn Madže)
2- Dva pravedna svjedoka. Uzvišeni Allah je rekao: „i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite! (Talak, 2) A Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Nije ispravno zasnivanje braka bez dozvole staratelja i dvojice pravednih svjedoka.“ (Et-Tirmizi, Bejheki i dr.) Dakle, ne samo da je uvjet za sklapanje braka pribavljanje dvojice svjedoka, već oni moraju biti i pravedni što prema islamskim pravnicima podrazumijeva da nemaju velikih grijeha i da se klone većine malih. To znači da svjedoci ne mogu biti ljudi koji uzimaju kamatu, koji piju alkohol, koji bludniče itd.
3- Forma ugovora o vjenčanju. U formi je najbitnije da muž ili njegov zastupnik nedvosmisleno izjavi staratelju traženje žene koju želi za suprugu. Obično se ta forma sastoji iz sljedećih riječi: „Daj mi za ženu tu i tu (navesti ime) svoju kćerku!“ A staratelj treba da nevosmisleno izjavi: „Dajem ti za ženu, ili vjenčajem za tebe, tu i tu (nevesti ime) svoju kćerku.“ Tada će muž izjaviti: „Primam je za svoju ženu.“ Ova forma je mnogo bitna a svjedoci treba da je potvrde.
4- Mehr – vjenčani dar. Mehr se daje ženi na ime dozvole spolnog i drugog vida naslađivanja. Davanje mehra je vadžib i smatra se uvjetom za ispravno sklapanje braka. Propisan je riječima Uzvišenog Allaha: „I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte!“ (En-Nisa, 4) Poslanik s.a.v.s. je u hadisu rekao jednoj ženi: „Potraži nešto (za mehr), pa makar to bio i željezni prsten!“ (Buhari i Muslim) Upravo zbog institucije mehra je potrebno da sklapanje braka bude javno kako bi što više ljudi posvjedočilo da se mladoženja obavezao na isplatu mehra. Sunnet je navesti i visinu mehra koju je on dužan isplatiti. U slučaju samo „šeriatski sklopljenog“ braka, uvijek postoji mogućnost da se zanegira kako brak, tako i pitanje mehra ili njegova visina.
5- Sunnet je sklapanje braka oglasiti. U vrijeme Poslanika s.a.v.s. se to činilo defovima i dozvoljenom igrom i pjesmom. Poslanik s.a.v.s. je rekao: „Granica između dozvoljenog i zabranjenog odnosa između muška i ženska je def i glas (oglašavanje braka). (Autori sunen zbirki osim Ebu Davuda). Po ovom hadisu tajno sklapanje braka (svejedno sa prvom ili drugom ženom) nema svoje uporište u šeriatu. Kako se može znati da su dvoje u braku osim ako se njihovo vjenčanje ne obznani? Obznana može biti putem organizovanja svatova, vjenčanjem pred državnim i vjerskim organima, javnim vjenčanjem pred svijetom itd.

Vi ste sada otvorili jedno veoma važno pitanje, a radi se o sljedećem pitanju: Ko ima pravo vjenčati dvoje mladih, odnosno šta daje legalitet braku?

U našim uvjetima nije dovoljno samo šeriatsko sklapanje braka bez prethodnog sporazuma sa državom o međusobnom priznavanju vjenčanja koje obavljaju službenici islamske zajednice ili njeni opunomoćenici. Do skora su kod nas postojali šeriatski sudovi. Kadije su vjenčavale i razvrgavale brakove, a država je priznavala njihov čin. Danas ne postoji takav sporazum islamske zajednice sa državom što može biti problematično i dovesti do nereda u sklapanju, odnosno razvodu braka, s obzirom na to da se mnogi odlučuju na sklapanje samo šeriatskog braka. Zbog toga se nameće pitanje da li imam ili neko drugi ima pravo sklopiti brak i da taj brak bude validan? U slučaju da se supružnici žele razvesti, da li imam ili njemu ravna osoba mogu razvrgnuti postojeći brak s obzirom na to da ga je on sklopio, i da takav bude verifikovan od strane države? Da li će u slučaju kada muž ne želi da isplati mehr ženi, imam nadoknaditi taj mehr ili na neki način prisiliti muža da ga isplati? Da li država priznaje izjave svjedoka ugovora o vjenčanju ukoliko jedna od bračnih strana negira postojanje braka u slučaju da ne postoji sporazum između države i islamske zajednice? Šta je sa pitanjem nasljedstva ukoliko muž negira postojanje braka? Sve su ovo pitanja koja me navode da predložim što prije sklapanje sporazuma između islamske zajednice i nadležnih organa vlasti o priznavanju sklopljenih brakova od strane islamske zajednice kao što su to učinile Norveška, Danska, Švedska i druge države Evrope sa islamskom zajednicom.

Drugo, što bih predložio jeste sklapanje brakova pred općinskim matičarem sa zahtjevom da pitanje mehra uvrsti pod posebnu klauzulu kako bi on bio legalno obavezujući i čime bi se izbjeglo njegovo svođenje na dobrovaljan vid davanja kao što je to naša praksa. Ovaj drugi prijedlog bi se mogao praktikovat dok se ne realizuje prvi. Treba imati na umu da je legalitet braku u vrijeme Poslanika s.a.v.s. davao sam Poslanik, odnosno islamska država, a potom šeriatski sudovi sve do pedesetih godina prošlog vijeka kada se radi o balkanskim muslimanima. Muslimanske države u svijetu su riješile ovo pitanje tako što su islamsko bračno pravo uzele za jedino validno pravo u sklapanju brakova i time ga legalizovale. U muslimanskoj državi u slučaju ne isplaćivanja mehra, zakon staje na stranu žene i ona putem njega uspijeva nadoknadit svoje pravo. Kod nas je to, praktično, nemoguće uraditi. Samo šeriatsko vjenčavanje u danas poznatoj formi u BiH i Sandžaku nije dovoljno jer nema pravno utemeljenu legalnost koju može zadobiti ukoliko dođe do sporazuma vjerskih i državnih organa, ili ukoliko se vjenčanje bude obavljalo u općini sa zahtjevom da se uvrsti mehr i da se traži saglasnot staratelja.

Hfz. Mr. Senaid Zajimovic

preuzeto sa http://www.n-um.com

Ve alejkumusSelam,

Sunnet je da se mlada vidi prije braka. Da bi brak bio dugotrajan potrebno je prije braka upoznati supružnika, tj. znati njegove kvalitete ili eventualne nedostatke. Poslanik, s.a.v.s, preporučio je viđenje osobe kojom se želimo oženiti, kako nakon ženidbe, ne bi došlo do neželjenih poteza. U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a, i koji kaže: Bio sam kod Vjerovjesnika, s.a.v.s, kada mu je došao neki čovjek i obavijestio ga da se oženio ensarijkom. Allahov Poslanik, s.a.v.s, ga je upitao: A jesi li je vidio? Odgovorio je: Nisam. Poslanik, s.a.v.s, mu je preporučio: Idi i pogledaj je, jer, u očima ensarija ima nešto! Neki tumače da u njihovim očima može da bude neka manjkavost, poput slabog vida i sl.

El-Mugire b. Šu’be, r.a, prenosi da je obavijestio Poslanika, s.a.v.s, kako se zaručio s jednom djevojkom, pa mu je savjetovao: Idi i pogledaj je, jer je to, uistinu, sigurnije za dugotrajnost vaše veze!

Najbolji način dokazivanja ozbiljnosti neke veze je zaruka. U tom slučaju mladić treba da vidi djevojku, ali u granicama islamskih propisa.ma razilaženja među učenjacima: šta, tom prilikom, ima pravo da vidi mladić kod djevojke koju zaručuje. To se svodi od slobodnijeg viđenja njenog tijela, kose i sl. do viđenja samo lica i ruku do šaka. Većina islamske uleme smatra da svako viđenje drugih dijelova tijela, izuzev lica i šaka, vodi ka razbuktavanju strasti i bliži ih nemoralu.

Viđenje i upoznavanje budućih supružnika mora biti u suglasju s propisima islama. Ne mogu se osamljivati ni kada se ispune zaruke, sve do samoga čina braka, shodno Vjerovjesnikovim, s.a.v.s, riječima, koje prenosi Džabir, r.a: Ko vjeruje Allaha i Sudnji dan, neka se ne osamljuje sa ženom – ukoliko nema sa njom mahrem – jer je, u tom slučaju, sa njima šejtan! Ukoliko neko želi detaljnije i intimnije informacije o budućoj izabranici onda će poslati neku ženu da to, na prikladan način, ispita, kao što je učinio Poslanik, s.a.v.s, kada je poslao Ummu Sulejm, r.a, da ispita pojednosti o ženi za koju je bio zaniteresiran.

Musa ibn Abdullah prenosi od Ebu Hurejre, r.a., da je Resul, s.a.v.s., rekao: “Kada neko od vas zaprosi ženu nije mu grijeh da je gleda, ako je to zbog braka, pa makar ona i ne znala za to (gledanje).”

Prvi uvjet za brak su čovjek i žena, mladić i djevojka, spremni da u ime Allaha stupe u međusobni bračni odnos.
Mugire ibn Šu’be prenosi da je zaprosio ženu pa mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao:”Vidi je, jer će to produžiti vašu vezu.”(Bilježe petorica osim Ebu Davuda)Od Džabira, r.a., se prenosi da je Resul, s.a.v.s., rekao:”Kada neko od vas zaprosi ženu ako može da vidi kod nje ono što će ga privući i podstaći na brak neka vidi.”(Ebu Davud)

Važno je napomenuti da je viđenje obostrano i nije ograničeno samo na viđenje žene od strane muškarca, jer žena tu ima isto pravo kao i muškarac, i njoj se dopada kod muškarca ono što se muškarcu dopada kod žene, ili joj se nešto ne sviđa kod njega zbog čega će imati pravo da odbije udaju. Rekao je El E’Ameš: “Svaki brak koji se sklopi bez viđenja, njegov izvor je tuga i žalost.”

Onoga trena kada se dovede žena na mjesto stalnoga boravka, klanjat će sa suprugom dva rekjata nafila namaza, potom će joj muž staviti ruku na čelo, proučiti dovu za hairli brak i njenu poslušnost Allahu i poslaniku i principima islama.

A Allah najbolje zna!

Prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com