Bismillahir-rahmanir-rahim

Nema zapreke da se ljudi šalju kod učača koji nisu na ispravnom menhedžu, poput: tekfirovaca i sličnih njima, ili murdžija, sufija, maturidija, ešarija, ukoliko ispravno uče rukju, i ukoliko nema onih koji su na ispravnom menhedžu, jer od uslova ispravnosti rukje nije ispravnost menhedža učača.

U Muslimovom Sahihu prenosi se da je Avf b. Malik el-Ešdže'i kazao:

“Mi smo u predislamsko doba liječili rukjom. Upitali smo: ‘Allahov Poslaniče, šta misliš o tome?’ On reče: ‘Predočite mi vaše rukje. Nema smetnje da se uči rukja koja u sebi ne sadrži širk.'”
Bilježi ga Muslim, br. 64, str. 972

Tri su uslova ispravnosti rukje:

1. Da bude putem učenja Kur'ana (Allahovog govora), Njegovih imena ili svojstava ili, pak, učenjem Poslanikovih sallallahu alejhi ve sellem dova

2. Da bude na arapskom jeziku ili na jeziku čije se značenje razumije

3. Da se vjeruje kako je rukja samo sredstvo, ada isključivo Allah liječi

Ako rukja ispuni ove uslove, onda je dozvoljena po jednoglasnom stavu islamskih učenjaka. Hafiz Ibn Hadžer veli:

‘Rukja je dozvoljena po konsenzusu islamskih učenjaka, ako ispuni tri uslova’.
Fethul-Bari, 10/195

Šerijatska ispravna rukja je, dakle, zaštita učenjem Kur'ana, ili dova iz vjerodostojnog sunneta ili i jednim i drugim.
A što se tiče rukje koja u sebi sadrži bilo koji vid širka, poput dove nekome drugom mimo Allahu, ili traženje utočišta i pomoći od nekog drugog mimo Allaha, takva rukja nije dozvoljena ni u kojem slučaju, i to je rukja na koju je upozorio Poslanik ﷺ kada je kazao:

„Zaista su rukja, hamajlije i gatanje širk.“
Bilježi ga Ebu Davud, br. 3883, str. 697

Dakle, nije uslov za ispravnost rukje ispravnost menhedža učača, iako je preče i sigurnije da se ide učačima koji su na ispravnoj akidi, međutim zbog velike potrebe za rukjom i zbog vrlo malog broja učača koji su na ispravnoj akidi, dozvoljeno je ići kod onih koji ispravno uče rukju iako nisu na ispravnoj akidi, odnosno menhedžu.

Napomena:
Interesantno je kako je IDIŠ uspio da utiče na ne mali broj muslimana u čitavom svijetu pa i na pojedine muslimane na našim prostorima, iako je ulema Ehli Sunneta vel džemata upozoravala i na IDIŠ i na odlazak u Siriju.

Oni koji su se poveli za idišom mogu se opisati u sledećim tačkama:

Prvo: Nepoštivanje i nepriznavanje uleme, a to je prvi pokazatelj skretanja sa pravog puta.

Drugo: Slijepo slijeđenje svojih ‘šejhova’, i neprihvatanje dokaza ni iz Kur'ana ni iz sunneta, koliko god oni bili jaki i jasni

Treće: Njihovi ‘šejhovi’ su bili poznati po žestini prema svim svojim neistomišljenicima, pa su to i oni naslijedili.

Četvrto: Džehl– neznanje po mnogim pitanjima vjere, a posebno u pitanjima vezanim za kufr i iman, zato su sve muslimane protekfirili osim one koji su se njima priključili

Peto: Posebna mržnja prema svim muslimanima, i to je vidljivo i po njihovoj mržnji prema muslimanima iz njihovih mjesta, i po njihovoj borbi protiv muslimanskih grupa koje su se borile sa njima.

Šesto: Skretanje sa menhedža selefa i prihvatanje menhedža haridžija, a to se posebno vidi u njihovoj velikoj želji za ubijanjem drugih muslimana

Sve ovo ukazuje na opasnost koja dolazi od njih, na njihov dalalet, skretanje i stranputicu, te izlazak iz okvira Ehli Sunneta vel džemata.
Zato je slijeđenje menhedža selefa, garant ispravnosti vjere, i siguran put ka uspjehu i na ovome i na budućem svijetu.

A Allah najbolje zna.

mr. Jakub Alagić

Preuzeto sa whatsapp grupe “Delil akida”
https://chat.whatsapp.com/DkGFQhWAyS9IdZMmBx1xeG

Alejkumusselam.

“Ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime, to je, uistinu, grijeh! A šejtani navode štićenike svoje da se s vama raspravljaju, pa ako biste im se pokorili, i vi biste, sigurno mnogobošci postali.” (El-En’am, 121).

(Ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime…)
Islamski pravnici razilaze se da li je spominjanje Allahovog imena prilikom klanja: sunnet, uslov ako se sjetiš da spomeneš (tj. ako ne zaboraviš), i da li je uslov u svakom slučaju.

(A šejtani navode štićenike svoje…)

Postoji stav da se ovdje misli na perzijske šejtane, vatropoklonike koji su navodili mekkanske mušrike da s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, raspravljaju oko jedenja strvine. Postoji i tumačenje da se misli na šejtane u općem smislu, koji zavode ljude.

(…da se s vama raspravljaju…)

Govorili su Poslaniku: Kako to da je dozvoljeno jesti ono što vi usmrtite, a nije dozvoljeno jesti ono što Allah usmrti, dadne da umre, pa postane strvina? Po njihovoj šejtanskoj logici bilo je preče da se jede ono što Allah usmrti.

(…pa ako biste im se pokorili, i vi biste, sigurno mnogobošci postali.)

Oni su, dakle, smatrali strvinu dozvoljenom, pa ako bi im se mi pokorili u tome, postali bi mušrici jer smo dozvolili ili propisali dozvoljenim nešto što je haram.
Dakle, dozvola onoga što je zabranjeno po jednoglasnom stavu, predstavlja širk, ali nije širk ukoliko se radi o dozvoli ili slijeđenju onoga u čemu se ulema razilazi, kao npr. spominjanje bismille prilikom klanja.

—————-
prof. Senad Muhić

preuzeto sa viber zajednice koju uređuje i vodi prof. Senad Muhić

Pridruži se “Halka Kur'ana” https://invite.viber.com/?g2=AQAB0SOh4Vyjp0ooE6UPJ2VxXEQ%2BNOpIXu5KUE0X6g%2Flm67MM0PKUSiYZyKJ%2FnMC

To je dozvoljeno. Međutim, ako započne namaz sjedeći, džemat iza njega mora obavljati namaz također sjedeći.

Sheikh Assim Al-Hakeem
Preuzeto sa zvaničnog facebook profila:
https://www.facebook.com/SheikhAssimAlhakeemTeam/posts/1316040471910273

Original odgovor:
ANSWER:
This is permissible. However, if he begins his prayer sitting down, the congregation behind him must pray sitting down as well.

Zabranjeno je razilaženje i podvajanje u mišljenju

Svemogući je Allah rekao: “A povod neslaganju bila je međusobna zavist, baš od onih kojima je data … ” (El-Bekara, 213)

“A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavisti. A sa onima koji u Allahove riječi ne budu vjerovali, Allah će se brzo obračunati.” (Alu Imran, 19)

Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, prenosi sljedeći Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis: “Nemojte se razilaziti! Zaista je one prije vas upropastilo međusobno razilaženje.”

El-Berra b. Azib, radijallahu anhu, govorio je: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Nemojte se podvajati u mišljenju jer će vam se srca razići. ”

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, podvajanje u mišljenju i razilaženje u vjerskim pitanjima praksa je židova, na koje se Svevišnji Allah rasrdio, i kršćana, koji su zalutali; to je veliki razlog propasti.

Drugo, podvajanje u mišljenju povod je neslaganja, a istovjetno mišljenje ima za rezultat slogu.

Treće, šerijatsko znanje treba biti razlogom jedinstva i sloge, a ne razlog podvajanja i nesloge.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

S obzirom da se u posljednje vrijeme sve više aktuelizira pitanje negativnog odnosa prema šerijatski obrazovanim osobama, svejedno da li oni bili istinski islamski učenjaci ili, pak, samo propagatori i promicatelji (studenti i daije) autentičnog šerijatskog znanja, nameće se opravdana potreba da se ukaže na mnogobrojne opasnosti koje očekuju one koji se usuðuju da nasrću i kaljaju njihovu čast. Spomenut ću samo neke od njih:

1. Povreda časti islamskih učenjaka je direktan udarac na vjeru

Upravo je zbog toga čuveni islamski učenjak Et-Tahavi, u svome djelu ”El-Akideh”, kazao: ”Učenjaci iz plejade naših ispravnih prethodnika – kako oni iz prvih generacija, tako i oni koji su dolazili poslije njih – smatraju se dobročiniteljima i onim koji su ispravno razumijevali vjeru, te se spominju samo po lijepom! Onaj ko ih spomene po lošem, takav nije na Pravom putu!” (Šerhul-akideti-t-Tahavijjeh, 2/740.)

Rekao je Ibn el-Mubarek: ”Onaj ko bude omalovažavao islamske učenjake, izgubit će svoj ahiret, ko bude omalovažavao vladare, izgubit će svoj dunjaluk, a onaj koji bude omalovažavao braću, izgubit će svoje častoljublje!” (Sijeru e’alami-n-nubela, 8/408.)

Ebu Sinan el-Esedi je rekao: ”Ako se stjecatelj (šerijatskog) znanja, prije negoli počne naučavati vjerska pitanja, bude naučavao napadanju ljudi, kako će takav postići uspjeh?!” (Tertibul-Medarik, 2/14,15)

Imam Ahmed ibn El-Ezre’i je rekao: ”Napadanje islamskih učenjaka, a naročito velikana meðu njima, spada u velike grijehe!” (Er-Reddul-vafir, str. 197.)

A Džafer ibn Sulejman je kazao: ”čuo sam Malika ibn Dinara kako govori: ”Dosta je čovjeku zla to što on nije pobožan a napada one koji su pobožni!” (Šu’abul-iman, 5/316.)

2. Oni koji napadaju islamske učenjake time nanose štetu sami sebi, i takvim postupkom nasljeðuju najružnije ljudske osobine

Takvi ljudi imaju osobinu onih koji čine nered na Zemlji, a Uzvišeni o njima kaže: ”…Allah neće dopustiti da djelo ljudi koji nered čine uspije!” (Junus, 81.).

Takvi ljudi izlažu se ratu protiv Uzvišenog Allaha, s obzirom da je u hadisi-kudsijju kazao: ”Ko se neprijateljski ophodi prema Mome štićeniku, evliji, takvome navješćujem rat!” (El-Buhari, 7/190; Ibn Madže, broj 3989)

Takvi ljudi izlažu se opasnosti da dova mazluma (onoga kome je nepravda učinjena) protiv njih bude primljena, a izmeðu dove mazluma – pa makar on bio i veliki grješnik – i Uzvišenog Allaha nema nikakve pregrade; pa šta onda tek reći za dovu koju uputi Allahov štićenik, evlija, o kome je Uzvišeni u spomenutom hadisi-kudsijju rekao: ”Ako Me šta zamoli, udovoljit ću mu, a ako od Mene zatraži utočište, pružit ću mu ga!”

Prenosi se da su sinovi Jahje ibn Halida es-Bermekija, dok bijahu voðeni u zatvoreničkim okovima, kazali svome ocu: ”O oče naš, zar postadosmo ovakvi nakon velike slave koju smo uživali!?” On im reče: ”Sinovi moji, bili smo nemarni prema dovama mazluma, ali zato Allah nije bio nemaran!” (Sijeru e’alami-n-nubela, 9/90.)

3. S obzirom da se nagrada isplaćuje shodno učinjenom djelu, neka omalovažavatelj i oskrnavitelj časti propagatora islamskog znanja iščekuje da će i sam uskoro biti omalovažavan i da će njegova čast biti uskoro ukaljana i oskrnavljena

Od Ibrahima, Allah mu se smilovao, prenosi se da je rekao: ”Ponekad u duši osjetim nešto (loše), ali me bojazan da i sam time ne budem iskušan, doista, spriječi da išta o tome progovorim!”

Rekao je Amr ibn Šurehbil: ”Kada bih vidio čovjeka kako doji kozu, pa se zbog toga njemu zasmijao, bojao bih se da i sam, nekad, ne učinim isto što je i on činio!”

4. Onaj koji se naslaðuje ogovaranjem islamskih učenjaka i širi loše vijesti o njima, neka zna da će zbog toga doživjeti lošu završnicu svoga života

Prenosi se da se upravo to dogodilo sa čuvenim učenjakom iz šafijskog mezheba Muhammedom ibn Abdullahom ez-Zubejdijem (roðen 720. h.g.), a koji se daleko pročuo po svome poznatom komentaru na djelo ”Et-Tenbih” (koje sadrži dvadeset i četiri velika toma), koji je imao svoja čuvena predavanja, izdavao mnogobrojne fetve i imao brojne učenike u Jemenu.

Naime, El-Džemal el-Misri pripovijeda da je bio prisutan za vrijeme njegovih smrtnih muka, te da je u tim trenucima njegov jezik bio isplažen i izrazito crn. Ljudi su tumačili da je to zbog njegovog čestog napadanja na šejha Muhji-d-Dina en-Nevevija, Allah im se svima smilovao! (Ed-Durerul-Kamineh, 4/106.)

U opasnosti omalovažavanja i napadanja na čast islamskih učenjaka spada i sljedeće:

5. Napadanjem na islamske učenjake narušava se mogućnost okorištavanja njihovim znanjem

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, zabranio je da se psuje pijetao (Sahihu Ebi Davud, broj 4254), s obzirom da on poziva na (sabah) namaz, pa kako onda neki ljudi imaju snage da puste svoje jezike i omalovažavaju i kaljaju čast nasljednika Allahovih vjerovjesnika, onih koji pozivaju ka Uzvišenom Allahu?! ”A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ‘Ja sam doista musliman!”’ (Fussilet, 33.).

Hasan el-Basri, Allah mu se smilovao, često je znao kazati: ”Ovosvjetski život je čitav ispunjen tamom, osim onda kada se druguje sa islamskim učenjacima!” (Džami’u bejjanil-‘ilmi, broj 264, str. 236.)

Imam es-Sehavi, Allah mu se smilovao, kazao je: ”Ljudi ovise o svojim šejhovima, pa kada nestane šejhova, s kim nam preostaje živjeti!?” (Fethul-Mugis, 2/320.)

6. Ružan govor o nositelju implicira ružan govor o onome što isti nosi

Šta onda kazati kada se govori o nositelju šerijatskog znanja!? Zbog toga su islamski učenjaci kazali da je jedan od razloga odlaska u nevjerstvo upravo ružan govor o islamskim učenjacima.

Kada se jedan licemjer ismijavao sa ashabima, radijallahu anhum, govoreći: ”Nikada nisam vidio nešto poput ovih naših učača: imaju toliko velike trbuhe, lažan govor i tolike su kukavice pri susretu sa neprijateljem!”, Uzvišeni Allah objavio je riječi: ”A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.’ Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci!” (Et-Tevbe, 65.-66.).

7. Ružan govor i vrijeðanje islamskih učenjaka implicira kontaminaciju ukupne da’wetske atmosfere

Pod tim, prije svega, mislim na povlačenje nekih od propagatora šerijatskog znanja, učenjaka i daija, sa da’wetske, prosvjetne i odgajateljske pozornice, želeći time zaštititi vlastitu čast i očuvati živote svojih srca.

Onda kada da’wetska pozornica ostane bez učenih i bogobojaznih ljudi, i kada ljudi prihvate neznalice za svoje starješine koje će slijediti i koji će im izdavati šerijatska rješenja bez prethodnog znanja, tada nemoj pitati o broju svetinja koje će postati ohalaljene, o krvi nevinog zbog čega je prolivena, o svetosti časti zbog čega je oskrnavljena, o imetku njegovog vlasnika zbog čega je uzurpiran…

Islamski učenjaci su ”pamet ummeta”, a narod koji ne respektuje vlastitu pamet i inteligenciju, njemu, doista, i nije mjesto da hodi površinom ove Zemlje!

Prvi put objavljeno: nedjelja, 09 Prosinac 2007 04:01

Piše: Smail Handžić

Preuzeto sa minber.ba