Ibn Abbas, radijallahu anhu, vidio je Abdullaha b. el-Harisa da klanja opletene kose, pa je stao iza njega i stao je otplitati. Kada je završio namaz, Abdullah je upitao Ibn Abbasa: “Kakve veze imaš s mojom kosom?” A Ibn Abbas, radijallahu anhu, odgovorio je: “Čuo sam Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Onaj ko klanja svezane kose liči na onoga ko klanja svezanih ruku. “‘92

Ebu Sa'd el-Medeni rekao je: “Bio sam prisutan kada je Ebu Rafia, Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, štićenik, vidio Hasana da klanja svezane kose, pa mu je prišao i odvezao je. Zabranio mu je to rekavši: ‘Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da čovjek klanja svezane kose.'”93

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, imam Et-Tirmizi rekao je: “Učenjaci kažu da je pokuđeno klanjati svezane kose.”94 A imam Eš-Ševkani zapisao je: “Iz hadisa je očito da je ovo zabranjeno, i od toga se može odstupiti samo na osnovu dokaza.”95

Drugo, onaj ko klanja puštene kose koja prilikom sedžde padne po zemlji imat će nagradu za to, jer u tome slučaju i ona ponizno pada Svevišnjem Allahu na sedždu. Ovo kažemo zato što je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, namaz svezane kose poistovjetio s namazom koji se obavlja svezanih ruku (koje u tome slučaju ne bi uzele učešće u sedždi, kao ni svezana kosa), i na osnovu brojnih predanja od prvih generacija s tim u vezi. Između ostalih, jedno od njih jeste predanje u kojem stoji da je Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, prošao pored čovjeka koji je bio na sedždi a čija je kosa bila svezana, pa ju je odvezao. Kada je čovjek završio namaz, Ibn Mesud rekao mu je: “Nemoj vezati kosu kada klanjaš, neka i tvoja kosa čini sedždu jer za svaku dlaku koja padne po zemlji imat ćeš nagradu.” Ovaj je požurio da mu objasni: “Svezao sam je da se ne zapraši.” “Utoliko bolje po tebe ako se zapraši”, rekao mu je Ibn Mesud.96

Treće, repove turbana nije poželjno povlačiti prema gore ni stavljati na leđa. Njih je poželjno staviti naprijed. Ovo je stav šejha El-Albanija, a Svevišnji Allah najbolje zna.

Četvrto, po muhadisu El-Irakiju, propis vezanja, odnosno puštanja kose odnosi se isključivo na muškarce jer kosa žene avret je, i ona se mora pokriti. Kada bismo rekli da žene raspliću kosu za namaz, bila bi u tome velika poteškoća za njih.97

92 Muslim (492).

93 Hadis je autentičan na osnovu mnoštva predanja. Zabilježili su ga: Ibn Madža (1042), Ahmed, 6/8 i 391, i Abdurrezzak (2990), preko Muhavvela, a ovaj od Ehu Sa’ da.

94 Muhammed b. Sevra et-Tinnizi, Es-Sunen, 2/224.

95 Muhammed b. Alija eš-Ševkani, Nejlul-evtar, 2/287.

96 Abdurrezzak (4996). Autentičnim ga je okarakterizirao Eš-Ševkani u djelu Nejlul-evtar, 2/387. El-Hejsemi u djelu Medžmeuz-zevaid, 2/ 125-126, tvrdi da su njegovi prenosioci pouzdani

97 Muhammed b. Alija eš-Ševkani, Nejlul-evtar, 2/387.

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, govorio je: “Moj dragi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio mi je troje: brzopleto klanjanje, okretanje u namazu i sjedenje na zadnjici poput divljači.”79

Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjivao oponašanje šejtana u načinu sjedenja … 80

Propisi vezani za poglavlje

Prvo, zabranjeno je sjedjeti poput zvijeri, odnosno majmuna, ili psa, shodno različitim predanjima s tim u vezi.

To se zove ik'aun i izgleda ovako: polaganje potkoljenica na zemlju, sjedanje na zadnjicu i stavljanje ruku na zemlju; ovaj način sjedenja ne daje smirenost.

Drugo, međutim, dopušteno je između dvije sedžde sjesti zadnjicom na obje pete, i to na osnovu hadisa koje ćemo spomenuti.

Tavus pripovijeda: “Upitali smo Ibn Abbasa, radijallahu anhu, u vezi sa sjedenjem na petama, pa je odgovorio: ‘To je sunnet.’ Sugerirali smo da je takvo sjedenje okrutno po čovjeka, na šta je ponovio: ‘Naprotiv, to je Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, sunnet.”‘81

Muhammed b. Adžlan prenosi da ga je Ebuz-Zubejr obavijestio da je vidio Ibn Omera kako između dvije sedžde sjedi na vrhovima nožnih prstiju i da je govorio: “To je sunnet.”82

Ebu Zuhejr Muavija b. Hadidž pripovijedao je: “Vidio sam Tavusa kako u namazu sjedi na petama, pa sam ga upozorio da time oponaša zvijeri, a on je odgovorio: ‘Ne oponašam životinje, već klanjam. Vidio sam trojicu Abdullaha: Abdullaha b. Abbasa, Abdullaha b. Omera i Abdullaha b. ez-Zubejra da ovako sjede u namazu.”‘83

Imam Et-Tirimizi zapaža: “Neki učenjaci iz reda ashaba, povodeći se za ovim Resulullahovim, sallallahu alejhi ve sellem, hadisom, držali su da je sjedenje na petama dopušteno, a to je mišljenje i nekih mekanskih učenjaka.”84

A El-Bejheki rekao je: “Dopušteno je ono sjedenje koje smo zabilježili od Ibn Abbasa i Ibn Omera, radijallahu anhum: da se vrhovi nožnih prstiju i koljena stave na zemlju, a da se zadnjicom sjedne na pete, i to je sunnet.”85

Treće, ovdje je nužno napraviti razliku između dopuštenog i zabranjenog načina sjedenja, a to je rješenje velikih islamskih istraživača. En-Nevevi rekao je: “Tumačeći hadise koji govore o ovom načinu sjedenja, učenjaci su se podvojili na nekoliko mišljenja. Međutim, istina koju ne možemo zanemariti jeste da se ova vrsta sjedenja dijeli na zabranjeno i dopušteno sjedenje. Naime, na osnovu hadisa pokuđeno je sjesti na zadnjicu, položiti potkoljenice i staviti ruke na zemlju (poput psa), i ovako su to protumačili Ebu Ubejda Ma'mer b. el-Musenna, njegov učenik Ebu Ubejd elKasim b. Selam i neki drugi jezikoznanci. A drugi način jeste da se zadnjicom sjedne na pete, i na to je mislio Ibn Abbas, radijallahu anhu, kada je rekao: ‘Naprotiv, to je Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, sunnet.’ Imam Šafi, Allah njime bio zadovoljan, u djelima El-Buvejti i El-Imla izjasnio se da je tako poželjno sjedjeti između dvije sedžde. Tako su Ibn Abbasovo, radijallahu anhu, predanje shvatili El-Bejheki El-Kadi Ijjad i neki drugi autoriteti, Allah im se smilovao. El-Kadi Ijjad rekao je: ‘Preneseno je da su tako činili brojni ashabi i kasnije generacije. Iz Ibn Abbasovog se predanja zaključuje da je sunnet sjedjeti na petama.’ Dakle, ovo je ispravno tumačenje ovoga predanja. Već smo kazali da je imam Šafi ovakav način sjedenja smatrao poželjnim između dvije sedžde, ali je i izjavio (ovo je poznatije od imama Šafija) da je između dvije sedžde sunnet sjesti na zemlju. U svakom slučaju, i jedno i drugo sunnet je.”86

Ahmed Šakir rekao je: “Ova En-Nevevijeva konstatacija odlična je, i u prilog joj idu rječnici arapskog jezika.”87

Komentirajući Ibn Abbasovo, radijallahu anhu, predanje, šejh El-Albani zapisao je: “U ovom hadisu i drugim predanjima dokaz je za legitimnost sjedenja na petama, to je sunnet, ibadet. Ovo se ne čini samo kada je čovjek bolestan, kako kažu neki fanatici. Zar je to tako, a trojica Abdullaha jednoobrazno su to činili u namazu, u čemu ih je slijedio istaknuti učenjak tabiin Tavus. U djelu Mesailul-Mervezi, str. 19, zabilježeno je da je s tim u vezi imam Ahmed rekao: ‘Stanovnici Meke tako sjede u namazu.’ A dovoljni su oni kao prethodnici onome ko želi postupati prema ovom sunnetu. Između ovog načina sjedenja i sjedenja na zemlji nema suprotstavljanja: i jedno i drugo sunnet je, nekada treba činiti jedno, nekada drugo, povodeći se za Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem; samo tako neće se zapostaviti nijedan sunnet.”88

Četvrto, El-Hattabi zapaža: “Čini se da je Ibn Abbasovo, radijallahu anhu, predanje derogirano; kada je o tome riječ, povodimo se za autentičnim hadisima u kojima je opisan Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, namaz.”89

Međutim, šejh Ahmed Šakir to isključuje: “Mogućnost derogacije na koju se poziva El-Hattabi slaba je. Da bi se ostvarila derogacija, mora se znati da je neki hadis izrečen prije drugog, tj. da ga derogira, ili se mora imati jasan dokaz za to, a nijedna od tih stvari ovdje ne postoji.”90

———–

Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 1. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali

Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-1.pdf

Veliki broj ljudi govorio je o poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., iz različitih perspektiva. Neki ga opisuju kao ratnika, idealnog supruga, dobrog vođu dok ga drugi opisuju kao pedofila i teroristu. U ovom kratku tekstu, želio bih na jedinstven način pojasniti koliko je meni, kao pojedincu sa posebnim potrebama, važan poslanik Muhammed, s.a.v.s., kao i drugim muslimanima sa posebnim potrebama širom svijeta.

Poslanik Muhammed, s.a.v.s., je bio inicijator i branitelj prava osoba sa invaliditetom. Prije 1.400 godina, on je se postarao da osobe sa različitim sposobnostima budu zbrinute i da dobiju svoja prava i privilegije, uključujući i pravo na normalan život, baš kao i svi ostali.

Poslanik, s.a.v.s., je promijenio živote ljudi sa invaliditetom podučavajući društvo da ne postoje stigme ili loši stavovi prema onima sa poteškoćama u razvoju. On je naglasio da sami hendikep ne može utjecati na pojedince ukoliko je njihov iman jak. On je uvjeravao one sa tjelesnim poteškoćama da njihovi invaliditeti nisu kazna već su sredstvo da im grijesi budu oprošteni. Poslanik, s.a.v.s., je rekao da kada se svaki musliman suoči sa iskušenjima, čak da i ukoliko ga trn ubode, njihovi grijesi bit će oprošteni.

Poslanik, s.a.v.s., je sa osobama sa invaliditetom povećao samopoštovanje i izbrisao je njihovu tugu, jad i nedostatak samopouzdanja. Uvijek ih je podsjećao da “Allah ne gleda u vaša tijela ni u vaša lica, već On gleda u vaša srca“.

Poslanik, s.a.v.s., se zalagao za ljudska prava i ukinuo je diskriminaciju zbog invaliditeta koja je prevladavala u prijeislamskom dobru. On je, na primjer, imenovao jednog od svojih ashaba, Abdullaha ibn Umm Maktuma, koji je bio slijep, za mujezina i on je vodio grad Medinu kada bi Poslanik, s.a.v.s., putovao van grada.

Za Poslanika, s.a.v.s., Abdullahova sljepoća nije bila prepreka da obavlja svoje dužnosti. Kroz ovaj primjer, Poslanik, s.a.v.s., je naučio čovječanstvo da na osobe sa posebim potrebama ne treba gledati kao nesposobne i omalovažavati ih. Čak iako pojedine osobe imaju određene poteškoće one mogu biti sposobne da obavljaju određena dobra djela i da daju svoj doprinos zajednici.

Jedan od njegovih najboljih drugova bio je Džulejbib, deformiranog izgleda i niskog rasta. Dok su Džulejbiba izbjegavali, Poslanik, s.a.v.s., se sprijateljio s njim, brinuo se o njemu i podigao njegovo dostojanstvo. Njegova ljubav prema Džulejbibu je bila toliko velika da je Poslanik, s.a.v.s., čak rekao: „Ovaj čovjek je od mene, i ja sam od njega“. Poslanikov, s.a.v.s., humani gest je bila snažna demonstracija načela inkluzije. To je bio dramatični čin zagovaranja, u riječima i dijelom, od strana vođe zajednice da obrazuje svoju zajednicu od značaju prihvatanja i prilagođavanja drugima zbog onoga što oni jesu kao i ukazivanja poštovanja osobama koje su možda drugi stavili na društvene margine.

Poslanik, s.a.v.s, je također udovoljavao potrebama osoba sa invaliditetom. Na primjer, osobe koje nisu mogle obavljati stojeći svakodnevne namaze mogli su ih obavljati sjedeći, a ako nisi mogli ni to da učine,Poslanik, s.a.v.s., im je dozvolio da klanjaju dok leže. Poslanik, s.a.v.s., je također rekao da onaj ko uči Kur’an sa poteškoćama, muca ili zastajkuje će imati dvostruku nagradu onih koji izgovaraju savršeno.

Dok danas ljude sa posebnim potrebama često uzimaju kao predmet zabave, ismijavanja i sprdnje, Poslanik, s.a.v.s., je zabranio ljudima da se izruguju osobama sa posebnim potrebama. Njegov prijatelj Abdullah ibn Mes’ud, koji je također bio jedan od najboljih tumača Kur’ana, je bio slab čovjek sitne tjelesne građe.

Jednom se Ibn Mes’ud popeo na drvo a drugi ashabi su se smijali jer su Ibn Mes’udove noge bile jako mršave. Međutim, Poslanik, s.a.v.s., ih je zaustavio i rekao: “Zašto se smijete? Abdullahova noga je na Sudnjem danu na mizanu teža od brda Uhud!“ Poslanik, s.a.v.s., je želio naučiti ljude da se ne smiju niti ismijavaju jedne druge, naročito kada je riječ o fizičkom izgledu. On nas je podsjetio da muškarce i žene ne definiše njihov invaliditet, već njihova djela i doprinos zajednici.

Poslanik, s.a.v.s., je zaista moj izvor inspiracije da pomažem i da se borim za prava osoba sa poteškoćama. On je pozivao ljude da jedni s drugima prolaze kroz poteškoće. On je kazao da onaj ko otkloni poteškoću ljudi na ovom svijetu, Allah će ukloniti poteškoće od njega na onom svijetu. On je također pozvao cijelo društvo da slijedi njegove primjere brinući se o osobama sa posebnim potrebama.

Obećavajući da ‘vama su vaš život i pobjeda dati zbog onih koji su najslabiji među vama’.

Na ovaj način Poslanik, s.a.v.s, se ponašao prema onima sa teškoćama u razvoju. I to je razlog zbog čega se toliko puno divimo Poslaniku, s.a.v.s., i branimo njegovu časti i dostojanstvo.

Napisao: Muhammed Zulfikar Rahmet

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

Preuzeto sa saff.ba