U arapskom jeziku, riječ istikamet znači postojanost i ustrajnost na nekom putu, bez krivudanja, skretanja, odstupanja i odustajanja. Na osnovu toga, za put koji je prav kaže se da je mustekim.  Što se tiče šerijatskog, odnosno terminološkog značenja, može se reći da je istikamet višeznačna riječ, jer u sebi sadrži i podrazumijeva mnoštvo različitih osobina koje bi trebale krasiti iskrenog i ustrajnog vjernika. Ovdje ćemo izdvojiti i spomenuti nekoliko značenja riječi istikamet, kako su je razumjeli poznati islamski učenjaci i imami.
Ebu Bekr: “Istikamet znači da vjernik ni na koji način ne čini širk Allahu.”
Omer, r.a.: “To znači da čovjek ustraje u izvršavanju Allahovih naredbi i ostavljanju zabrana, i da ne ševrda poput lisice kad želi zabaciti trag.”
Osman, r.a.: “Istikamet znači potpunu iskrenost u djelima.’’
Alija, r.a.: “To znači dosljedno izvršavanje farzova.”
Sufjan Sevri: “Značenje istikameta je da vjernik svoje riječi potvrdi svojim djelima.”
Fudajl ibn Ijad: “To je odricanje od prolaznog, a žudnja za vječnim.” Ta osobina zapravo simbolizira sredinu između pretjerivanja i popuštanja u vjeri.  U tom smislu treba razumijeti i hadis od Sufjana ibn Abdullaha es-Sekafija u kojem stoji: “Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu što neću morati pitati nikog drugog nakon tebe?’ Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: ‘Reci: -Vjerujem u Allaha’, i ustraj u tome.’” A u hadisu koji prenosi ashab Sevban, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:  “Budite ustrajni u vjeri koliko god možete, znajte da je najbolje djelo namaz i da abdest čuva samo istinski vjernik.” (Ibn Madže)

Osijedila ga sura Hud i njene sestre
Temelj istikameta ili postojanosti je u srcu, ako je ono ustrajno ustrajni su i ostali dijelovi tijela, jer je ono vladar u tijelu, a ostali organi su vojska koja mu je potčinjena. Osim srca, organ putem kojeg se najbolje potvrđuje nečija ustrajnost u vjeri, jeste jezik, i on ima ulogu glasnogovrnika srca. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, skrenuo je pažnju na važnost i odgovornost jezika, rekavši: “Kada čovjek osvane, svi njegovi organi kore jezik i govore mu: ‘Boj se Allaha u pogledu nas! Mi tebe slijedimo, ako si ti postojan na Pravom putu i mi smo, a ako skreneš i mi ćemo.’” (Tirmizi).
U Kur’anu se nalaze mnogobrojni ajeti koji na eksplicitan ili pak implicitan način govore o istikametu i naređuju ga, a ovdje ćemo spomenuti nekoliko takvih ajeta. Tako se u suri Fussilet, kaže: Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, samo – meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno (ustrajno) klanjajte i od Njega oprosta tražite! A teško onima koji Njemu druge ravnim smatraju.” (Fussilet, 6.); Zatim: Oni koji govore: “Naš Gospodar je Allah!’’ – i istraju na pravom putu, neka se ničega ne boje, i ni za čim nek ne tuguju.” (El-Ahkaf, 13.).  Na istikamet aludira i sljedeći ajet iz sure Hud, koji je, kako ćemo vidjeti, centralni ajet ove sure.  U tom ajetu stoji: “Ti idi Pravim putem (ustraj na Pravom putu) kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite.” (Hud, 112.). Znameniti mufesir (komentator) Kur’ana, Ibn Kesir, u komentaru ovog ajeta je rekao: “Allah, dž.š., naređuje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernicima da ustraju na Istini, jer je to najbolja pomoć u ostvarivanju pobjede protiv neprijatelja, a zabranio je obijest i nasilje, pa makar se radilo i o idolopoklonicima.” Koliko je postojanost i ustrajnost na Pravom putu bitna, svjedoči i to da je ta naredba iz sure Hud (zbog toga je to centralni ajet u njoj), osijedila Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Naime, u predaji od Ibn Abbasa spominje se da su ashabi, nakon što su primijetili sijede dlake u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, bradi, začuđeno rekli: “Allahov Poslaniče, osijedio si?!” On im je odgovorio: “Osijedila me je sura Hud i njene sestre.” Komentatori Kur’ana navode predaje u kojima se spominje da su sijede vlasi kod Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, bile posljedica, prije svega ajeta o ustrajnosti ili istikametu koji smo citirali.

Boj se Allaha javno i tajno
Istikamet je uzvišeni cilj svakog vjernika i vjernice i podrazumijeva ustrajnost u vjeri i javno i tajno, dušom i tijelom. To je vjerovanje koje se ukorijeni u srcu, a kasnije se pokaže kroz dobra djela i lijepo ponašanje.   Muslimani izvršavaju Allahove naredbe zbog toga što vjeruju da svaki šerijatski propis vodi progresu i popravljanju ljudske  nutrine i vanjštine. Upravo na to aludira sljedeći ajet: Ne griješite ni javno ni tajno! Oni koji griješe sigurno će biti kažnjeni za ono što su zgriješili. (El-En’am, 120.). Dakle, nije rečeno čuvajte se samo tajnih grijeha, ili pak samo javnih, već i tajnih i javnih. A javni grijesi su oni koje ljudi mogu vidjeti i čuti, kao što su konzumiranje opojnih pića, blud, krađa, ubistvo, psovka, laž, itd., a tajni grijesi se odnose na srce, poput mržnje, zavidnosti, samodopadljivosti i sl.  Očigledno je da islam pridaje pažnju i vanjštini (formi) i nutrini (suštini). Naravno, u islamu postoje prioriteti i jasno razgraničenje između bitnog i manje bitnog. Međutim, islam teži izgradnji ličnosti koja će voditi računa o svojoj vanjštini kao i o nutrini, islam želi ljude koji se neće poigravati sa vjerskim propisima bez obzira koje mjesto oni na ljestvici vrijednosti i prioriteta zauzimali. Kompletna objava, Kur’an i sunnet, usmjereni su na takvu izgradnju. U jednoj od svojih oporuka ashabu Ebu Zerru, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skrenuo mu je pažnju na značenje prave pobožnosti i postojanosti u vjeri, rekavši: “Boj se Allaha gdje god budeš! Poslije lošeg, učini dobro djelo,  ono će ga izbrisati, i prema ljudima se na najljepši način ophodi.” A u hadisu koji prenosi Aiša, r.a., Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Budite postojani ili se trudite da dostignete taj stepen. Uz to, znajte da nikog od vas neće sama njegova djela uvesti u Džennet i da je Allahu najdraže ono djelo koje se ustrajno čini, pa makar bilo i neznatno.” (Buharija i Muslim).  Komentirajući gornji hadis, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, između ostalog, rekao je: “Istikamet znači postojanost i ispravnost u namjeri (nijjetu), riječima i djelima, i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas upozorava da je taj stepen teško dostići, pa kad je tako, neka se onda vjernici trude da budu blizu tog stepena, kao onaj koji gađa u metu, pa ne pogodi u centar, već pored  njega.” Istikamet čovjeka vodi do najvećih visina morala, čestitosti i pobožnosti. On čuva razum i srce od bolesti, a dušu od nemorala i pokvarenosti.  Ukoliko se ostvari na nivou džemata, tek tada daje u cijelosti svoje plodove i donosi mir, sigurnost i blagostanje u džemat. A ako ponestane želje za ustrajnošću, onda slabi i želja za činjenjem dobrih djela, grijesi se umnože, a pojedinac i džemat polahko al’ sigurno skreću s Pravog puta. Zbog toga nas Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je poslat kao milost svijetovima, upozorava: “Ko želi da se sačuva Vatre i uđe u Džennet, neka ga smrt ne zatekne osim kao vjernika u Allaha i Sudnji dan, i neka se prema ljudima ophodi onako kako bi volio da se oni ophode prema njemu.” (Muslim).

Kako biti ustrajan na Pravom putu? 
Istikamet ili postojanost na putu islama je visok stepen i velika blagodat od Allaha. Zbog toga ona zahtijeva odlučnu borbu, mnogo odricanja, znanja i strpljivosti. Ovdje ćemo spomenuti glavne uzroke i sredstva kojima se ostvaruje istikamet.

Ispravnost vjerovanja i snaga ubjeđenja
Ne može se govoriti o ustrajnosti u vjeri bez poznavanja i slijeđenja temeljnih postavki islamskog vjerovanja, odnosno bez slijeđenja ispravne islamske akide. Bilo kakvo skretanje i odstupanje od akide koju su slijedili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi, znači zapravo skretanje sa puta istikame i upućuje na slabost vjerovanja i ubjeđenja. A bez čvrstog ubjeđenja nema ni odricanja, ni strpljivosti, pa prema tome ni ustrajnosti.

Iskrenost u vjeri i slijeđenje sunneta 
Nakon upoznavanja sa ispravnom akidom dolazi iskrenost u vjeri i slijeđenje sunneta. To su zapravo dva uvjeta da bi dobra djela bila primljena kod Allaha.  Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Allah ne prima djelo koje nije iskreno i s kojim se ne želi Allahovo lice.” (Nesai)

Samoobračun
Na putu istikame, pored čuvanja od tajnih i javnih grijeha, vjernik i vjernica  su dužni da konstantno vrše samoobračun i da kod njih dominira svijest da ih Allah vidi i čuje u svakoj situaciji i da će pred Njim račun polagati. To je ono što vjernike drži “budnim” i ne dozvoljava im da posrnu i skrenu s tog puta. U tom smislu su i kur’anske riječi: O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte, jer On dobro zna šta radite.  (El-Hašr, 18.).

Dova
Dova je ibadet, ona je oružje obespravljenih i poputnina bogobojaznih.  I kad je u pitanju ustrajnost u vjeri, musliman i muslimanka bi trebali stalno učiti sljedeću dovu: “O Ti koji okrećeš srca, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri.’’ (Allahumme ja mukallibe-l-kulubi sebbit kalbi ala dinike).
Zatim, stalno druženje s Kur’anom i njegovo učenje s razmišljanjem, kao i zikr, odnosno veličanje Allaha. Prenosi se od Ibn Abasa da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko nije u stanju da iskorisiti noć u ibadetu, i ko zbog škrtosti ne dijeli imetak, a zbog straha ne ide u džihad, neka mnogo spominje Allaha i zikr čini.” (Et-Tergib vet-terhib)

Znakovi nedosljednosti u vjeri 
Nedostatak istikameta je bolest čija opasnost se može porediti sa karcinomom koji uništava i “jede” zdrave ćelije u ljudskom organizmu. Ta bolest ima svoje simptome i jasne znakove, koji kada se pojave, upućuju na hitnu intervenciju i liječenje. Spomenut ćemo neke od tih znakova.

Licemjerstvo, laž i kršenje obećanja
Kako razumjeti onoga ko za sebe tvrdi da je istinski sljedbenik sunneta, a laže, i koji kada nešto obeća, ne ispuni obećanje? Zar se takvi mogu smatrati iskrenim vjernicima?! Ne. To su zapravo ljudi koji čine ibadet samo svojim tijelima, bez duše i iskrenosti. Njihova djela prekrivaju oblaci licemjerstva i želje za pokazivanjem pred ljudima (rija’) i oni u potpunosti zaboravljaju na riječi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem:  “Najgori ljudi na Sudnjem danu bit će dvoličnjaci, koji su pred nekim ljudima pokazivali jedno, a pred drugim, drugo lice.” (Buharija i Muslim). Zatim: “Tri su osobine munafika: kada govori laže, kada obeća ne ispuni, kada me se nešto povjeri on to iznevjeri.’’ (Buharija i Muslim). Kada su sa učenjacima i pobožnim ljudima predstavljaju se tako kao da su najveći vjernici i pobožnjaci, samo da steknu njihovo povjerenje, a kada su u društvu griješnika, onda čine ono što i oni kako bi se poistovijetili s njima i nimalo se ne stide niti kaju. Upozoravajući na opasnost licemjerstva, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko bude na ovom svijetu imao dva lica, na onom svijetu će imati dva jezika od vatre.’’ (Ebu Davud)

Pogrešno razumijevanje harama
Ima ljudi koji sebe smatraju dosljednim sljedbenicima sunneta i postojanim u vjeri, i koji drugima prigovaraju zbog njihove nedosljednosti i činjenja harama, a zapravo oni sami čine veće grijehe od onih kojima prigovaraju. Naprimjer, govore da je haram brijati bradu, a zaboravljaju da je ogovaranje, kojem su skloni, mnogo veći grijeh od brijanja brade, jer je to direktan napad na čast muslimana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Najgora vrsta kamate je napasti na čast muslimana.” (Ebu Davud).  U drugoj predaji stoji: “Ko zaštiti čast muslimana od onoga ko ga ogovara, Allah je obećao zaštititi ga od Vatre na Sudnjem danu.’’ (Tirmizi).

Loš ahlak
Mnogo je muslimana koji za sebe tvrde da su dobri vjernici, ali se to po njihovom ahlaku i ponašanju ne može vidjeti. Naprotiv,  prije bi se moglo zaključiti da je njihova vjera slaba, jer su grubi, nekulturni, osorni, nepristupačni, i jer s podozrenjem i nipodaštavanjem gledaju na one koji nisu kao oni. A onaj ko zaista želi saznati kakav je vjernik, neka svoju vjerničku priliku pogleda u ogledalu hadisa u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahu su najdraži oni ljudi koji najviše koriste ljudima, a Allahu najdraže djelo je obradovati muslimana ili otklonuti od njega nevolju, ili mu pomoći da vrati dug, ili ga nahraniti ako je gladan. Draže mi je otići sa bratom muslimanom da mu pomognem u nekom njegovom poslu, nego da boravim u itikafu u svom mesdžidu mjesec dana. Ko savlada srdžbu Allah će mu pokriti mahane. Ko se savlada u nastupu srdžbe i ne kazni onoga zbog koga se rasrdio, a u mogućnosti je da ga kazni, Allah će mu srce ispuniti zadovoljstvom na Sudnjem danu. Ko pomogne bratu muslimanu u nekoj njegovoj potrebi sve dok je u potpunosti ne obavi, Allah će učvrstiti njegove korake, onoga dana kada će se mnogi poskliznuti. Zaista loš ahlak upropaštava djela kao što sirće upropaštava med.” (Sahihul-džami’)

Oholost
Oholost je nespojiva sa vjerom u Allaha i nezamislivo je da se to svojstvo nađe kod iskrenih vjernika. Ona je najčešći razlog neprihvatanja Istine i odbijanja poziva Allahovih poslanika. Oholi ljudi uobražavaju da su oni posebni, da njihovim venama teče drugačija krv i da su bolji od drugih. Zbog toga, ma kako se doimala njihova vanjština i ma koliko ibadeta činili u formalnom smislu, oholi ljudi se nikada ne mogu svrstati u red postojanih vjernika. Nije onda čudno što je mudri Lukman, savjetujući svoga sina, između ostaloga, upozorio na pogubnost oholosti, rekavši: “I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.” (Lukman, 18.).  A Abdullah ibn Mes’ud prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U Džennet neće ući onaj u čijem srcu bude i trun oholosti.” Onda je neko kazao: “Allahov Poslaniče, ima ljudi koji vole da se lijepo obuku”, pa je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: “Allah je lijep i voli ljepotu. Oholost je odbijanje istine i omalovažavanje ljudi.” (Muslim). U drugom hadisu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Tri su skupine ljudi  s kojima Allah, dž.š.,  na Sudnjem danu neće govoriti, niti će ih očisititi, niti pogledati i njih čeka bolna kazna: starac bludnik, vladar lažov i oholi siromah.” (Muslim)

Slatki plodovi istikameta 
Allah, dž.š., je onima koji su ustrajni na istini podario velike blagodati, počasti i stepene, na dunjaluku i na ahiretu. Tako u suri Fussilet stoji: Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah”, pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.” (Fussilet, 30.-32.).
Dakle, jedna od blagodati je i ta što postojanim vjernicima dolaze meleki s radosnim vijestima o onome što ih čeka prilikom smrti, u kaburu i prilikom proživljenja. Komentirajući ovaj ajet, Ata’ je rekao: “To znači, ne bojte se odbijanja vaših dobrih djela, ona su već primljena, i ne strahujte za vaše grijehe, oni su već oprošteni.” A Ibnul-Kajjim el-Dževzijje je kazao: “Postojani vjernici su počašćeni mnogobrojnim blagodatima na dunjaluku, a prije svega smirenošću i sigurnošću u njihovim srcima i srećom zbog islama, imana i Kur’ana, a u berzehu (zagrobnom životu) bit će im otvorena vrata Dženneta pa će osjećati njegov zadah i miris, a mezar će im postati džennetska bašća, dok će na ahiretu biti presretni uživajući u blagodatima Dženneta, kod Gospodara svjetova.” Sljedeća nagrada za istikamet jeste zadovoljstvo u srcu. Rekao je Ibn Tejmijje: “Moja džennetska bašća je u mojim grudima. Ako me ubiju ja sam šehid, ako me zatvore u tamnicu to je osamljivanje sa mojim Gospodarom u ibadetu, a ako me protjeraju iz države, to je moj turizam na Allahovom putu.” Zatim, zadovoljstvo sa sudbinom i Allahovom odredbom. Oni koji su ustrajni i čija osobina je istikamet, zadovoljni su sa sudbinom, jer znaju da se u svemu onome što im je Allah odredio, krije neizmjerna mudrost. Prenosi se da je Urvetu ibn Zubejru umro sin, pa kada je saznao za to, rekao je: “Gospodaru moj, Ti si mi podario sedam sinova, a samo jednog si mi uzeo. Pa, ako si uzeo i ostavio si.” I na kraju, čistota prsa i moć čiste ljubavi. Postojani vjernici posjeduju čistu, nepatvorenu i bezuvjetnu ljubav prema vjernicima i njihova prsa su čista od zavidnosti, zluradosti i mržnje prema njima.  Oni nastoje da svoje ponašanje usklade sa hadisom u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Niko od vas neće biti pravi vjernik dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi.” (Buharija i Muslim).

Priredio: Abdussamed Nasuf Bušatlić

Autor: Muhammed Nasiruddin El-Uvejd

Saff br. 279

preuzeto sa: http://minber.ba/istikamet-ustrajnost-u-vjeri/

Allah Uzvišeni saopćava da u Kur'anu ima ajeta koji su jasni i koji čine Srž Knjige, tj. koji su sasvim jasni i u kojima ni za koga nema dvosmislenosti, te drugih, čija su značenja za mnoge ljude i pojedince nejasna. Smisao toga je da se nejasni usklade sa jas­nim ajetima. Ko to učini na Pravom je putu, a ko učini suprotno na suprotnom je putu. Zato Allah Uzvišeni kaže:

“oni su matica Knjige”, tj. srž, matri­ca kojoj se vraća u slučaju nejasnoće,

“a drugi su nejasni”, tj. njihovo značenje formalno-jezički i strukturalno, ali ne i stvarno, može biti u skladu s jasnim, ili nečim dru­gim.

Postoji razilaženje u pogledu pojmova jasni i ne­jasni ajeti. Tako Ibn-Abbas kaže: “Jasni ajeti” “jesu oni koji derogiraju, koji određuju halal, haram, šerijatske odredbe i propise, oni kojim se zapovijeda i prema kojima se postupa”; od njega se isto tako prenosi: “Jasni ajeti” riječi su Allaha Uzvišenog”:

Reci: “Dođite da vam kažem šta vam Gospo­dar vaš propisuje: da mu ništa ne pri­družujete… !” (6:151), zatim:

“Gospodar tvoj je odredio da nikome osim Njemu ne robujete!” (17:23) te ajeti nakon toga. Jahja ibn Ja'mur kaže: “Stroge zapovijedi farzovi, naređenja i zabrane, dopušteno halal i nedopušteno haram.”

“Nejasni ajeti su”, kako kaže Ebu-Fahita, “počeci sura”, a u vezi sa nejasnim ajetima ima više drugih mišljenja: da su to derogirani ajeti, da je to inverzija reda riječi, te da su to primjeri, odnosno, zakletve i ono u što se vjeruje, ali se ne provodi u praksi. To prenosi Ibn Ebi-Talha od Ibn-Abbasa, a Muhammed ibn Ishak kaže: “Jasni ajeti su oni koji se odnose na dokaz Gospodara, zaštitu Allahovih robo­va, odnosno, oni koji otklanjaju bespotrebnu pole­miku. Ne mogu se mijenjati niti iskrivljavati, nego ostaju onakvi kakvi su. Nejasni ajeti odnose se na isti­nitost i potvrdu, i ne mogu se mijenjati, iskrivljavati, niti subjektivno tumačiti. Njima Allah iskušava robo­ve, kao što ih iskušava halalom i haramom, kako ne bi skrenuli na put neistine i napustili istinu.

Zato Allah Uzvišeni kaže: “Oni u čijim srcima je zastrana”, tj. napuštanje istine i prihvaćanje neistine, “oni slijede nejasne ajete”, tj. oni uzimaju ono što je nejasno, kako bi to mogli iskriviti prema svojim pokvarenim namjerama, budući da postoji mogućnost promjene izraza. Što se tiče onoga što je jasno utvrđeno, oni se time ne bave jer to ih žigoše i stoji kao dokaz protiv njih.

Zato Allah Uzvišeni kaže: “u težnji za smutnjom”, tj. za dovođenjem u zabludu onih koji ih slijede, pokazujući im prividno da se oni bore protiv njihovih novotarija u vezi s Kur'anom, iako je to dokaz protiv njih a ne u njihovu korist. Tako kršćani dokazuju kako Kur'an govori da je Isa Božiji Duh i Riječ koju je On spustio Merjemi kao Svoj Duh, ostavljajući pritom dokaze u riječima Allaha Uzvišenog:

Primjer Isaa kod Allaha je isti kao i primjer Adema: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: ‘Budi!’ i on bi!” (3:59), te druge utvrđene i jasne ajete koji kazuju da je on jedno od Allahovih stvorenja, rob i jedan od Njegovih poslanika!

“i svojim tumačenjem”, tj. iskrivljavanjem po svojim željama kao da oni znaju šta jeste i šta će biti. El-Buhari, Muslim i Ebu-Davud navode predanje od El-Aknebija, odnosno od Aiše, r.a., koja kaže da je /465/ Allahov Poslanik, sallalla­hu alejhi ve sellem, kazao ovaj ajet:

“On je Onaj Koji ti objavljuje Knjigu …” do riječi “…Samo razumni shvaćaju!” Zatim kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada vidite one koji slijede nejasne ajete, to su oni koje je Allah žigosao, pa ih se pričuvajte!” Ovo je predanje El-Buharija, a prenosi i Et-Tirmizi.

Imam Ahmed navodi predanje od Ebu-Umame koji prenosi da je Vjerovjesnik rekao u vezi s riječima Uzvišenog: /466/ “Oni u čijim srcima je zastrana”, “To su haridžije, tj. secesionisti!” Najmanje što se može reći za ovaj hadis je da je “mevkuf”, tj. predanje govora ashaba Allahovog Poslanika, a značenje mu je vjerodostojno, jer je prva velika novotarija u islamu bila pobuna ha­ridžija koji su se pojavili zbog ovosvjetskih razloga, odnosno prilikom Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, podjele ratnog plijena iz Bitke na Hunejnu. Njima se tada učinilo u njihovim pokvarenim umovima da on nije pravedno izvršio podjelu, pa su ga iznenadili svojim stavom! Jedan od njih, po imenu Zul-Huvejsire, rekao je: “Budi pravedan, jer nisi pravedno postupio!” Allahov Poslanik, sallallahu alej­hi ve sellem, na to je rekao: /467/ “Ako nisam bio pravedan, onda za mene nema nade i propao sam! Allah mi je povjerio sve stanovnike Zemlje, a vi mi ne vjerujete?!” Kada je čovjek otišao, Omer ibn El-Hattab je zamolio, odnosno prema drugoj verziji, Halid ibn El-Velid je zamolio da ga ubije. On je rekao: “Ostavi ga…! Od ovog čovjeka (njegove vrste) pojavit će se ljudi koji će biti tako pobožni, da ćete vi potcjenjivati vlastiti namaz poredeći ga s njihovim, i vaše učenje s njihovim, ali koji će izlaziti iz vjere kao što strijela izlazi iz luka! Gdje god ih sretnete, ubijajte ih, jer u njiho­vom ubistvu je nagrada za onoga koji ih ubije!” Na­kon toga, oni su se pojavili u vrijeme Alije ibn Ebi-Taliba, r.a., i on se s njima borio u Nehrevanu. Od njih su nastali mnogi narodi, plemena, mišljenja, sljedbe, tekstovi i frakcije, zatim su iz toga proizašle kaderije (indeterministi), mutezile, džehmijje (fatalisti) i druge grupacije o kojima govori iskreni i posvjedočeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: /468/ “Ovaj ummet će se podijeliti na se­damdeset i tri grupe. Sve one će u Vatru izuzev jedne!” Kazali su mu: “A koja je to, Allahov Poslaniče?”, a Vjerovjesnik je odgovorio: “Ona koja bude na onome na čemu sam ja, i moji ashabi!” To navodi Hakim s ovim dodatkom u svom “Mustedre­ku”.

“njihovo tumačenje zna samo Allah!” Učači Kur'ana se razilaze u pogledu stajanja ovdje; neki zastaju na Imenu Uzvišenom, kao što stoji u naprijed navedenom predanju od Ibn-Ab­basa, r.a., koji kaže: “Tumačenja imaju četiri vrste: tumačenje za koje niko nema opravdanja da ga ne zna, tumačenje koje znaju Arapi samim poznava­njem jezika, tumačenje koje znaju upućeni u znanost i tumačenje koje zna samo Allah!” Ibn-Merdevejh navodi predanje s lancem od Ibn El-Asa, koji navodi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: /469/ “Kur'an nije objavljen da bi jedan dio drugom kontrirao. Stoga, ono što spoznate iz njega radite po njemu, a u ono u čemu se dvoumite vjerujte!” Abdurrezzak navodi predanje od Ibn-Tavu­sa, koji navodi od svoga oca da je rekao: Ibn-Abbas je čitao:

“a tumačenje njihovo zna samo Allah, a oni pak koji su u znanost upućeni kažu: ‘Mi u to vjerujemo!?…’ Isto tako, Ibn-Džerir prenosi od Omera ibn Abdul-Aziza i Malika ibn Enesa, da oni u to vjeruju ne znajući “njegovo tumačenje”. Od Ibn-Džerira se navodi da u učenju Abdullaha ibn Mesuda stoji: “da je njegovo tumačenje samo kod Allaha, dok upućeni u znanost govore: “Mi vjerujemo u to!…” Ovako se navodi i od Ubejja ibn Ka'ba, a i Ibn-Džerir se opredjeljuje za ovo mišljenje.

Muhammed ibn Ishak navodi predanje od Muhammeda ibn Džafera ibn Zubejra: Njegovo tumačenje, kojim je htio to što je htio, niko ne zna osim Allaha, a upućeni u znanost kažu: “Vjerujemo u to.” Zatim tumačenje nejasnih (nefiksiranih) ajeta dovode u vezu s onim što znaju iz tumačenja jasnih (fiksiranih) ajeta, koje niko ne može tumačiti na više od jednog načina. Ovim se Knjiga čini koherentnom, tako da jedan dio potvrđuje drugi, potvrđuje se kao dokaz, pokazuje razložnost, otklanja laž i odbacuje nevjerstvo. Prema jednom hadisu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao je Ibn-Abbasa i rekao: /470/ “Allahu, daj mu razumijevanje vjere i pouči ga tumačenju!”

Govoreći o njima, Allah Uzvišeni navodi da oni kažu: “Vjerujemo u to”, tj. u ono što je nejasno,

“sve je to od Gospodara našega”, tj. svi ajeti, i jasni (fiksirani) i nejasni (nefiksirani) istini­ti su i pravi. Svaki od njih potvrđuje istinitost drugoga i posvjedočuje ga, budući da su svi od Allaha, a ništa od Njega nije proturječno. Allah Uzvišeni kaže:

“A zar oni ne razmišljaju o Kur'anu? Da je on od nekoga drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge proturječnosti!” (2:82) Zato Allah Uzvišeni kaže: “Niko ne shvaća osim razumni!” To znači da samo oni koji imaju zdravog razuma i pravog ra­zumijevanja shvaćaju, razumiju, promišljaju i razma­traju prava značenja! Imam Ahmed navodi predanje od Amra ibn Šuajba, koji to navodi od svoga oca, a on od djeda, da je rekao kako je /471/ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo jednom da polemiziraju, pa je rekao: “Propali su oni koji su to činili prije vas, jer oni su suprotstavljali jedan dio Alla­hove Knjige drugome, iako je Allahova Knjiga objav­ljena da svaki dio potvrđuje drugi. Stoga, ne pro­glašavajte lažnim jedan dio pomoću drugoga! Ono što znate iz nje, to i go vorite, a ono što ne znate, tražite od onoga ko to zna!”

Zatim Allah Uzvišeni kaže za upućene u znanost da oni mole Allaha govoreći:

“Gospodaru naš, ne­moj skrenuti srca naša nakon što si nas upu­tio!”, tj. ne okreni ih od Pravog puta nakon što si ih postavio na njemu i ne učini nas kao one u čijim srcima je pristranost i koji slijede ono što je u Kur'anu nejasno, nego nas učvrsti na Tvome Pravom putu!

“i daruj nam Svoju milost!” kojom ćeš učvrstiti naša srca, kojom ćeš nas ujediniti, kojom ćeš nam povećati uvjerenje i vjeru.

“Ti si, doista, obilni Darovalac” Ibn-Merdevejh navodi predanje od Aiše, r.a., kako je rekla: /472/ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, često bi molio: “O Ti, Koji srca okrećeš, moje srce učvrsti na Tvojoj vjeri!”, pa sam mu rekla: “Allahov Poslaniče, mnogo učiš ovu dovu!?” On je rekao: “Nema srca koje nije između dva prsta Svemilosnog, ako On hoće da ga učini postojanim, On će to i učiniti, a ako hoće da ga izok­rene, i učini to! Zar ne slušaš riječi:

‘Gospodaru naš, nemoj skrenuti srca naša nakon što si nas uputio i daruj nam Svoju milost! Ti si, doista, obilni Darova­lac! Ovaj hadis je “garib” u ovoj ver­ziji, ali je njegova osnovna verzija navedena u dva Sahiha, te drugim zbirkama, u više predanja bez do­datka ovog časnog ajeta.

“Gospodaru naš, Ti ćeš sakupiti ljude na Dan u koji nema sum­nje!” Dakle oni u svojim dovama govore: “Doista ćeš Ti, Gospodaru naš, sakupiti Svoja stvorenja na Dan njihova povratka, razvrstati ih i suditi im u stvarima u kojima su se razilazili, nagrađujući svako­ga za njegovo djelo na ovome svijetu, bilo dobro ili zlo.”

———————————-

Preuzeto iz “Tefsir Ibn – Kesir”

Skraćeno izdanje autora Muhammed Nesib er-Rifa'i

Preuzmite tefsir ovdje: https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2020/08/Skraceno_izdanje_tefsir_ibn_kesir.zip