Bismillah ves-selatu ves-selamu ala nebijjina Muhammed..
Prije pojave mezheba bilo je na hiljade alima koji su bili učeni i koji su iznalazili razna rješenja po određenim pitanjima, ali nije se njihov idžtihad toliko zapisivao i ljudi nisu bili skloni toliko slijepom slijeđenju a također i razilaženja je bilo malo.
Kada su se pojavili mezhebi sljedbenici određenog imama su zapisivali i slijedili stavove svog imama tako da je došlo do slijeđenja mezheba a samim tim i do privrženosti istim. Mnogo je alima koji su bili u rangu imama poznatih mezheba ili čak i u većem poput Hasana el-Basrija, es-Sevrija, el-A'Meša, el-Evzaije, Lejsa el-Fihrija i mnogih drugih ali njihovi učenici nisu bili toliko privrženi njima da su sva njihova mišljenja zapisivali i slijedili.
Muslimanu je naređeno da slijedi dva osnovna izvora Kur'an i Sunnet a svako pozivanje nečemu drugom vodi u sektašto i podvajanje, slijeđenje određenog mezheba ne smije biti osim toliko da bi se spoznao pravni propis koji je u krugu idžtihada i koji se ne kosi sa jasnim dokazima Kur'ana i Sunneta, jer svaki imam je rekao ako nađete hadis koji je suprotan mom mišljenju ostanite moje mišljenje i uzmite hadis. Međutim kada se pojavila pristranost u mezhebima mnogi su zaboravili ovaj govor svog imama i dali su prednost mišljenju imama ili mezheba nad jasnim hadisima što ih je odvelo u pristrastnost i sektaštvo a to se ispoljavalo u jednom periodu kada su mezhebi nastojali da se što više nametnu cijelom Ummetu ili kada su mezhebi ratovali (ideološki) jedni protiv drugih, jer kako shvatiti da su neki sljedbenici zabranjivali namaz za drugim mezhebima, ili da se zabranjuje ženidba iz drugog mezheba itd.
Na žalost i danas dan ima onih koji su pristrasni jednom mezhebu i koji nazivaju sljedbenike drugih mezheba pogrdnim imenima, jedan određeni mezheb se ne smije slijepo slijediti a pogotovo onda kada se suprostavlja sunnetu.
Svaki mezheb se slijedi u pravnom iznalaženju (idžtihadu) a koja su u skladu sa dokazima Kur'ana i Sunneta i nema idžtihada pored jasnog dokaza, ako je čovjek u mogućnosti da spozna te stvari, ako nije intelektualno u mogućnosti onda će slijediti mezheb ali ne smije biti pristrasan u stvarima idžtihada ili napadati druge što slijede drugi mezheb i pitat će učenog koji je povjerljiv u vjeri i bogobojaznosti i to će slijediti bez sektaštva i mržnje prema drugima.

Došlo je u odgovoru na slično pitanje kod Visokog vijeća za fetve 5/28, br. 3323:
Onaj ko posjeduje mogućnost da može izvesti propis iz Kur'ana i Sunneta pa makar uz pomoć fikhskog naslijeđa koje je uzeo od prijašnje islamske uleme da bi radio po tim propisima i da bi s tim dokinuo raspravu i da bi donosio fetve u tome ko ga upita.
A ko ne bude u mogućnosti za to na njemu je da pita povjerljivog alima da bi saznao propis iz njihovih djela bez da se ograniči u svom pitanju ili čitanju na alima od uleme iz četiri mezheba.
Ljudi se vraćaju na četiri mezheba zato što su poznati mezhebi i što su njihove knjige precizne i raširene i lahko je do njih doći.
Ko kaže da je općenito vadžib slijediti učenicima jedan mezheb on griješi i on je krut i ima loše mišljenje prema onima koji se podučavaju općenito i on ograničava nešto što je široko.
A ko kaže da je Islam ograničen na samo četiri poznata mezheba on također griješi i on je suzio širinu bez dokaza, jer nema razlike kod neukog između fakiha od četiri mezheba i drugih kao što je Lejs bin Seiid, el-Evzaije i drugih fakiha.
Fetava el-Ledžne 5/41

Dakle pozivati se na mezheb i biti pristrasan u njemu vodi u neprijateljstvo i sektaštvo a nikako istini i pravdi.
Sigurno je da u nekim pravnim iznalaženjima (idžtihadu) se mora slijediti određeni mezheb koji ima jači dokaz iz Kur'ana i Sunneta za to, međutim to se sve odnosi na izvođenje dokaza (istinbat) iz određenog teksta Kur'ana i Sunneta a ne na sam tekst nekog propisa, jer u tome se kaže da mezheb nije dokaz već se od mezheba traži dokaz.

A što se tiče ispravnosti nekog mezheba i koji je najispravniji svi mezhebi koji se oslanjaju na dokaz su ispravni i jačina njihove ispravnosti je u jačini njihovog dokaza u određenom propisu, ako mezheb nema dokaza u nečemu ili se oslanja na nešto što je izvedeni dokaz (istinbat) a drugi ima jasan dokaz onda je na muslimanu da uzme taj jedan dokaz a ne da srlja u pristrastnost i sektaštvo.

A što se tiče raširenosti hanefijskog mezheba to se vrača na državu koja je uzela taj mezheb kao zvanični mezheb i njega je preferirala, kao što je to uradila Osmanska država, i gdje god su bile raširene i jake te institucije taj se mezheb proširio, što ne dokazuje da je to najispravniji i najbolji mezheb.
Da nam Allah da da vidimo istinu istinom i da je slijedimo i da budemo od Ehlus- Sunneta koji će uzdizati Sunnet i boriti se protiv novotarija.

Odgovorio dr. Nurudin Ebu Davud Bektaš

Preuzeto sa Facebook stranice “Pitanja i Odgovori” koju on uređuje.

Pridruži se na ovom linku