Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Iskup za propušteni post?
Osobe koje nisu u stanju postiti ramazan i nema nade da će u budućnosti biti u stanju napostiti propušteni post, poput starih osoba i hroničnih bolesnika od kojih se ne očekuje ozdravljenje, dužni su za svaki dan propuštenog posta nahraniti po jednog siromaha. Na to ukazuju riječi Uzvišenog Allaha:više
Osobe koje nisu u stanju postiti ramazan i nema nade da će u budućnosti biti u stanju napostiti propušteni post, poput starih osoba i hroničnih bolesnika od kojih se ne očekuje ozdravljenje, dužni su za svaki dan propuštenog posta nahraniti po jednog siromaha. Na to ukazuju riječi Uzvišenog Allaha: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili, i to neznatan broj dana; a onome od vas koji bude bolestan ili na putu – isti broj drugih dana. Onima koji ga jedva podnose – iskup je da jednog siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite.” (Prijevod značenja El-Bekare, 183-184) U komentaru riječi: “onima koji ga jedva podnose”, Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “To je stari čovjek i stara žena, koji nisu u stanju postiti, za svaki dan posta nahranit će po jednog siromaha.” (Buharija, br. 4505) Bolesnik čija je bolest takve prirode da se ne očekuje poboljšanje i mogućnost da posti je poput starca u pogledu nemogućnosti napaštanja pa će stoga, također za svaki dan propuštenog posta, nahraniti po jednog siromaha. (El-Mugni, 3/82)
Siromah kojem se daje fidja ne mora biti punoljetan. Ispravno je dati fidju djetetu koje je prestalo dojiti i jede hranu, i po tom pitanju nema razilaženja među učenjacima. Učenjaci se razilaze po pitanju validnosti udjeljivanja fidje dojenčetu. Većina učenjaka, od kojih su Ebu Hanife, Šafija i Ahmed, smatraju to dozvoljenim, jer i dojenče je siromah i obuhvata ga uopćeno značenje kur’anskog ajeta “…otkup je da jednog siromaha nahrane”. Riječi imama Malika ukazuju da se fidja ne daje dojenčetu, nego se može dati samo djetetu nakon dojenja. Ovo mišljenje podržao je Ibn Kudame (El-Mugni, 11/251).
Prema tome, članovi porodice koje siromah hrani, osim dojenčadi, su, po jednoglasnom mišljenju, siromasi kojima je ispravno dati fidju, a kod većine učenjaka tu se mogu računati i dojenčad. Kada se sadaka udijeli siromahu koji je glava porodice, ukoliko članovi njegove porodice sami nisu bogati, niti se neko drugi osim tog siromaha o njima brine, svi oni ulaze u broj nahranjenih siromaha, kao što se siromahu daje od zekata onoliko koliko je potrebno, ne samo njemu, nego i njegovoj porodici.
Fidja se može udijeliti na takav način da se pripremi hrana i pozovu siromašni. Imam Buharija u svojoj hadiskoj zbirci, o starcu koji nije u stanju postiti, kaže: “Enes, radijallahu anhu, kada je ostario, jednu ili dvije godine, za svaki dan posta hranio je siromahe kruhom i mesom.” (6/30)
Drugi način udjeljivanja fidje jeste da se na ime svakog dana udijeli pola sa’a žitarice koja se pretežno koristi u dotičnoj sredini. Kod nas je to pšenično brašno, a pola sa’a je približno kilogram i po brašna. Uz to, lijepo je dodati i ono što upotpunjuje hranu, poput mesa, ali nije obavezno.
Šejh Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o starici koja nije u stanju postiti, pa je odgovorio: “Dužna je, za svaki dan, dati pola sa’a prevladavajuće hrane u svom mjestu, poput datula, riže i sl., a to iznosi približno kilogram i po. Takvu su fetvu dali mnogi ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od kojih je Ibn Abbas, radijallahu anhum. Ako je siromašna i nije u stanju udijeliti fidju, ta obaveza spada s nje i nije ništa dužna. Ovaj iskup (fidja) može se dati jednom ili više siromaha, na početku, sredini ili na kraju ramazana.” (Zbirka fetvi Ibn Baz, 15/203)
Da li se fidja za propušteni post može dati u novcu umjesto u hrani, pitanje je po kojem islamski učenjaci imaju dva oprečna mišljenja: malikije, šafije i hanbelije su stanovišta da nije dozvoljeno dati vrijednost u novcu nego se fidja daje u hrani. (El-Mevsuatul-fikhijetul-Kuvejtije, 23/344) Argument ovog mišljenja je spomenuti kur’anski ajet koji akcentira udjeljivanje hrane. Rekao je Uzvišeni: “Onima koji ga jedva podnose – iskup je da jednog siromaha nahrane.” (El-Bekare, 184) Ashabi su također prakticirali udjeljivanje hrane i nije poznato da je neko od njih davao fidju u novcu, iako je novac i tada postojao.
Hanefije su stanovišta da se fidja, kao i sadekatul-fitr, mogu udijeliti u novcu, jer je u tome olakšanje davaocu kao i samom siromahu koji će kupiti ono što mu je potrebno, međutim, neki hanefijski učenjaci naglašavaju da je fidju i sadekatul-fitr sigurnije dati u hrani. Hanefijski učenjak El-Movsili kaže: “Sigurnije je dati pšenicu, kako bi se izišlo iz kruga razilaženja.” (El-Ihtijar, 1/131)
Mišljenje većine učenjaka da se kao fidja udjeljuje hrana je preferirajuće, jer je bliže značenju kur’anskog teksta, naročito ako u davanju hrane nema teškoće i ne postoji potreba za davanjem fidje u novčanoj vrijednosti, kao što je transport u daleko mjesto kada u blizini nema siromašnih. Međutim, nema smetnje da se na ime fidje da novac osobi ili organizaciji koja će kupiti hranu i udijeliti je potrebnima. Uzvišeni Allah najbolje zna!
Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić
Vidi manjeIspravnost učenja sure El-Kehf petkom?
Sura El-Kehf je jedna od sura čija je posebna odlika spomenuta u vjerodostojnom sunnetu. Imam Buharija naslovio je jedno poglavlje svoje hadiske zbirke riječima: “Poglavlje o vrijednosti sure El-Kehf”. U tom poglavlju naveo je predaju u kojoj se navodi da je El-Bera, radijallahu anhu, rekao: “Dok jeviše
Sura El-Kehf je jedna od sura čija je posebna odlika spomenuta u vjerodostojnom sunnetu.
Imam Buharija naslovio je jedno poglavlje svoje hadiske zbirke riječima: “Poglavlje o vrijednosti sure El-Kehf”. U tom poglavlju naveo je predaju u kojoj se navodi da je El-Bera, radijallahu anhu, rekao: “Dok je jedan čovjek učio suru El-Kehf, a pored njega stajao je konj vezan s dva duga užeta, nad učačem se nadvi oblak koji se sve više i više približavao, što je uznemirilo konja i navelo ga na bijeg. Kada je svanulo, čovjek je otišao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga o tome, na što je Poslanik rekao: ‘To je smiraj koji se spustio s Kur’anom.'” (Buharija, br. 5011)
U vjerodostojnom sunnetu potvrđeno je da učenje sure El-Kehf, Allahovom dozvolom, štiti od Dedždžala. Ebu Derda, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko nauči deset ajeta s početka sure El-Kehf, bit će zaštićen od Dedždžala.” U drugom rivajetu spomenuto je: “…s kraja sure El-Kehf”. (Muslim, br. 809)
Također, postoje vjerodostojne predaje koje potvrđuju fadilet učenja cijele sure El-Kehf, međutim, u nekim od tih predaja spomenuto je da to učenje treba biti petkom ili uoči petka, a u drugima učenje nije vezano za određeni dan. Oko vjerodostojnosti predaja koje spominju petak hadiski eksperti imaju različita mišljenja, a najvjerodostojnije su sljedeće dvije predaje:
Prenosi se od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je rekao: “Ko prouči suru El-Kehf noć uoči petka, bit će mu svjetlo između njega i Drevnog hrama (Kabe).” (Bilježi Ed-Darimi, br. 3407, Husejn Selim Esed ocijenio je ovu predaju vjerodostojnom iz riječi Ebu Seida)
U drugoj predaji spominje se da je Ebu Seid rekao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ko petkom prouči suru El-Kehf bit će mu svjetlost u vremenu između dva petka.” Bilježi El-Bejheki u El-Kubra, br. 5792, i Hakim, br. 3392, a Hakim je rekao: ”Ovaj hadis je vjerodostojnog seneda”, a Zehebi u svojim opaskama na Hakima istakao je slabost Nuajma ibn Hamada, jednog od prenosilaca ovog hadisa. Ibn Hadžer je hadis ocijenio dobrim i kazao: ”Ovo je najjača predaja o učenju sure El-Kehf petkom.” (Fejdul-Kadir, 6/257 ) Šejh Albani je hadis ocijeno vjerodostojnim u Sahihul-Džami, br. 6470, i El-Džamius-sagir, br. 11416.
El-Munziri potvrđuje vjerodostojnost predaja od Ebu Seida, radijallahu anhu, u kojima se fadilet učenja sure El-Kehf vezuje za petak i nakon što je naveo njene rivajete od kojih su neke merfu (iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), a druge mevkuf (iz riječi Ebu Seida, radijallahu anhu), kaže: “U svim lancima prenosilaca ovih predaja, osim predaje kod Hakima, nalazi se ravija Ebu Hišam Jahja ibn Dinar er-Rumani, a on je kod većine hadiskih stručnjaka pouzdan.” (Et-Tergib vet-terhib, 1/297) Mnogi hadiski eksperti, poput Nesaija preferiraju mevkuf predaju nad merfu, tj. da je ova predaja iz riječi Ebu Seida, a ne iz riječi Poslanika. (Telhisul-habir, 2/175) Iako je ova predaja iz riječi Ebu Seida, ona ostaje validna kao argument, jer ovakvo nešto ashab ne govori prema svom mišljenju, nego je to morao čuti od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Nakon što je naveo neke od predaja koje ukazuju na fadilet učenja sure El-Kehf petkom, Ebul-Hasan ibnul-Irak el-Kinani rekao je: “Zabilježen je vjerodostojan hadis o zaštiti od Dedždžala učenjem dijela sure El-Kehf, bez ograničenja na dan džume, a bilježi ga Muslim od Ebu Derdaa. Sve što je spomenuto u hadisima mimo toga je neprihvatljivo, a Allah najbolje zna.” (Tenzihuš-šeri’a, 1/302) Ebu Ishak el-Huvejni, savremeni učenjak, također je preferirao slabost predaja u kojima se spominje petak.
Ipak, mnogi učenjaci potvrđuju pohvalu učenja sure El-Kehf petkom, od kojih su pored već spomenutih: El-Munziri i Ibn Hadžer, imam Šafija i Ibnul-Kajjim. Rekao je El-Munavi: “Pohvalno je učiti suru El-Kehf petkom ili uoči petka, kao što je to kazao imam Šafija.” (Fejdul-Kadir, 6/198)
Govoreći o posebnostima petka, Ibnul-Kajjim kaže: “Deseta posebnost: učenje sure El-Kehf u toku tog dana.” (Zadul-mead, 1/36) Uzvišeni Allah najbolje zna!
Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić
Vidi manjeKada je propisano učiti bismillu?
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve sljedbenike. Bismilla se, u namazu, uči nakon početnog tekbira, dove i isti’aze (euzubillahi), odnosno na početku učenja Fatihe. Ne smeta da se bismilla prouči prije početnogviše
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve sljedbenike.
Bismilla se, u namazu, uči nakon početnog tekbira, dove i isti’aze (euzubillahi), odnosno na početku učenja Fatihe. Ne smeta da se bismilla prouči prije početnog tekbira ne smatrajući to sunnetom, međutim, ne treba to redovno činiti, jer u predajama u kojima ashabi, Allah bio zadovoljan njima, opisuju namaz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne spominje se da je Poslanik prije početnog tekbira učio bismillu.
Što se tiče abdesta, gusula i tejemmuma, propisano je na početku svakog od ovih ibadeta proučiti bismillu. To je mišljenje velike većine islamskih pravnika i to mišljenje zastupaju četiri poznata mezheba: hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski. (Pogledati: Hašijetu Ibn Abidin, 1/127, Eš-Šerhul-kebir, Ed-Dirdir, 1/103, El-Medžmu, En-Nevevi, 1/342, i Er-Revdul-murbi, El-Behuti, 1/157)
Kao dokaz propisanosti učenja bismille na početku abdesta navode se brojni hadisi, međutim, ti hadisi su slabi u svom lancu prenosilaca. Jedan od takvih hadisa jeste predaja u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza onaj ko nema abdesta, a abdesta nema onaj ko pri njemu ne spomene Allahovo ime.” (Ahmed, br. 9408, Ebu Davud, br. 102, Ibn Madže, br. 399) Imam Tirmizi bilježi zadnji dio ovog hadisa i kaže: “U ovom poglavlju postoji još predaje od Aiše, Ebu Seida, Ebu Hurejre, Sehla ibn Sa’da i Enesa, a imam Ahmed ibn Hanbel kaže: ‘U ovom poglavlju nije mi poznat niti jedan hadis sa dobrim senedom.”‘ (Džamiut-Tirmizi, br. 25, 1/37) Hadiski eksperti su zaključili da su slabe sve predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje potvrđuju učenje bismille pri abdestu, međutim, mnoštvo tih predaja ukazuje da taj postupak ima svoje utemeljenje u sunnetu. Rekao je Ibnus-Salah: “Ovaj hadis je prenesen mnoštvom puteva, u svakom od njih ima slabost, ali se hadis ne odbacuje, jer spajanjem svih tih puteva hadis se može opisati dobrim.” (El-Bedrul-munir, Ibnul-Mulekan, 2/90)
Dio učenjaka, poput Nesaija, Ibn Mende, Ibn Huzejme, Darekutnija i Bejhekija (pogledati: El-Bedrul-munir, Ibnul-Mulekan, 2/90), za dokaz uzimaju drugu poredaju koja je vjerodostojna, ali nije tako izravna i jasna, a to je predaja od Enesa, radijallahu anhu, u kojoj kaže: “Skupina ashaba tražila je vodu za abdest, ali je ne nađoše, te Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upita: ‘Ima li neko od vas nešto vode?’ Tada Poslanik stavi svoju ruku u posudu i reče: ‘Abdestite, u ime Allaha (bismillah)!'” Enes dalje govori: “Gledao sam kako voda izlazi između njegovih prstiju sve dok se posljednji od njih nije abdestio.” “Koliko ih je bilo?”, upitaše Enesa, a on reče: “Oko sedamdeset.” Kaže Bejheki: ”Ovo je najvjerodostojnija predaja o bismilli pri abdestu.” (Es-Sunenul-Kubra, br. 194, a hadis bilježi Nesai, br. 78, Ebu Jala, br. 3036, i Ibn Huzejme, br. 144)
O učenju bismille prije uzimanja gusula od džunupluka (stanja nakon spolnog odnosa), imam Nevevi, rahimehullah, kaže: “Kada čovjek hoće uzeti gusul od džunupluka, spomenut će Allahovo ime tako što će izgovoriti: ‘Bismillah’, a dozvoljeno je da doda i ‘Er-Rahmanir-Rahim’, međutim, izgovorom tih riječi ne namjerava učenje Kur’ana.” (El-Medžmu, 2/181) Time imam Nevevi želi naglasiti da se izgovoranjem bismille na početku gusula ne namjerava učenje Kur’ana, jer je u tom stanju zabranjeno učiti Allahov govor, nego se bismilla izgovara kao zikr i spominjanje Allaha, ne kao kur’anski ajet.
Rezimirajući prethodno, možemo zaključiti da proučiti bismillu prije stupanja u namaz nije zabranjeno, međutim, to nije bila praksa Božijeg Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, i stoga to ne treba redovno činiti, a učenje bismille na početku abdesta, tejemmuma i gusula je propisano.
Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić
Vidi manjeProdaja zemzema i vode na koju je učen Kur’an?
Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, rekao je: “Muslimani su saučesnici u troje: vodi, pašnjacima i vatri.” (Bilježi: Ahmed, br. 23132, Ebu Davud, br. 3477, Ibn Madže, br. 2472 i drugi, hadis je sahih) Na osnovu ove i drugih predaja učenjaci zaključuju da vodu nije dozvoljeno prodavati, međutim, ta zviše
Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, rekao je: “Muslimani su saučesnici u troje: vodi, pašnjacima i vatri.” (Bilježi: Ahmed, br. 23132, Ebu Davud, br. 3477, Ibn Madže, br. 2472 i drugi, hadis je sahih) Na osnovu ove i drugih predaja učenjaci zaključuju da vodu nije dozvoljeno prodavati, međutim, ta zabrana je ograničena na vodu koja se nalazi u svom prirodnom izvorištu, poput izvora i riječnog korita, dok voda koja se uzme u posudu, flašira i sl. postaje privatno vlasništvo i time prestaje zabrana prodaje. Hanbelijski učenjak Ibn Kudame rekao je: “Voda koja se stavi u posudu postaje privatno vlasništvo i dozvoljena je njena prodaja bez razilaženja među učenjacima. Tradicionalno se u svim krajevima voda u mješinama prodaje, a niko od učenjaka to nije poricao. Imam Ahmed je kazao: ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da se prodaje višak vode u bunaru i izvoru, u svom prirodnom izvorištu. Sam bunar i izvor dozvoljeno je prodati, a vlasnik bunara i izvora ima prioritet u korištenju vode.” (El-Mugni, 4/215, skraćeno)
Šejh Salih el-Fevzan, na pitanje o prodaji vode kazao je: “Ako je voda uzeta u posudu, bazen i sl. postala je vlasništvo pojedinca i dozvoljeno mu je da je proda, jer je voda postala njegov posjed i uložio je trud u njenom pakiranju i čuvanju. Što se tiče vode koja je u bunaru, rijeci ili svom koritu koje prolazi kroz posjed pojedinca, postoji razilaženje među islamskim pravnicima, a ispravno je da vlasniku posjeda nije dozvoljena prodaja takve vode, nego on ima prioritet nad drugima u njenom korištenju, i nema pravo sprečavati druge da se koriste tom vodom na način da ne štete njemu i njegovom posjedu, jer je Poslanik, sallallahi alejhi ve sellem, zabranio da se prodaje višak vode.” (El-Munteka min fetava El-Fevzan, br. 138)
Na zemzem-vodu odnosi se isti propis kao i na ostale vode. Šejh Ibn Baz, rahimehullah, na pitanje o prodaji zemzem-vode kazao je: “Ne smeta da se zemzem-voda prodaje i ne smeta da se iznese iz Mekke.” (Medžmul-fetava, 16/138)
Što se tiče vode na koju je učen Kur’an, takvu vodu nije dozvoljeno prodavati, odnosno, nije dozvoljeno zbog učenja povećati cijenu vode. Ako bi se takva voda prodavala, učač bi imao za cilj materijalnu dobit, a ne liječenje, što slabi učinak rukje (liječenja Kur’anom i dovom). Šejh Džibrin, rahimehullah, na pitanje o prodaji vode, ulja i meda na koje je učen Kur’an, odgovorio je: “Dozvoljeno je prodavati vodu, ulje i med po njihovoj cijeni, a učenje se materijalno ne vrednuje. Moje mišljenje je da se ne uzima protuvrijednost za učenje, jer prodaja učenja, naročito po visokim cijenama, može umanjiti učinak učenja i njegovu djelotvornost.” (Fetava Ibn Džibrin, 18/15)
Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić
Vidi manjeDobrovoljno davanje krvi i darivanje organa nakon smrti?
Dobrovoljno davanje krvi je dozvoljeno uz uvjet da ljekari ustanove da neće štetiti davaocu. Doniranje organa nakon smrti je, po jednom mišljenju savremenih učenjaka, zabranjeno. Ovo mišljenje bazirano je na zabrani skrnavljenja tijela umrlog muslimana, te da čovjek nije slobodan u ophođenju prema sviše
Dobrovoljno davanje krvi je dozvoljeno uz uvjet da ljekari ustanove da neće štetiti davaocu.
Doniranje organa nakon smrti je, po jednom mišljenju savremenih učenjaka, zabranjeno. Ovo mišljenje bazirano je na zabrani skrnavljenja tijela umrlog muslimana, te da čovjek nije slobodan u ophođenju prema svom tijelu, jer stvarni vlasnik čovjekovog tijela je Allah, a ne sam čovjek. Uz to, dozvola doniranja organa može rezultirati negativnostima, poput trgovine ljudskim organima.
Druga skupina savremenih učenjaka smatra da je transplatacija organa iz mrtvog tijela, a time i njihovo doniranje, dozvoljeno uz uvjet da se doniraju osobi čiji je život šerijatom zaštićen, odnosno muslimanu ili nevjerniku koji nije u ratu protiv muslimana. Ovo mišljenje bazirano je na pravilu da prijeka potreba dozvoljava zabranjeno. To pravilo potvrđeno je brojnim ajetima, poput riječi Uzvišenog: “On (Allah) vam je objasnio šta vam je zabranio, osim kad ste u prijekoj potrebi” (prijevod značenja El-En’am, 119), kao i na pravilu o suzbijanju veće štete podnošenjem manje, odnosno preferiranju koristi očuvanja života i liječenja od teških bolest nad štetom skrnavljenja tijela umrlog, a očuvanje života i olakšanje bolesnicima je šerijatom potvrđena korist.
Ovo mišljenje, analizirajući pitanje transplantacije organa uzetih iz živih i mrtvih, preferirao je Kolegij islamskog prava sa sjedištem u Džiddi na svojoj četvrtoj sjednici održanoj 1988. g. Kolegij je u svom zaključku između ostalog naveo: “Dozvoljeno je transplantirati organ iz mrtvog tijela osobi čiji je život neodrživ bez tog organa ili je neodrživa neka od temeljnih funkcija tijela, uz uvjet da to umrli dozvoli prije svoje smrti, ili da to dozvole njegovi nasljednici nakon smrti, ili da to dozvoli muslimanski vođa, ako se radi o osobi nepoznatog identiteta ili osobi koja nema nasljednika.” Uz to, Kolegij je naglasio da ljudske organe, iako je dozvoljeno pokloniti, nije dozvoljeno prodavati.
Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić
Vidi manjeDa li munafici imaju nagradu za svoja djela poput namaza, zekata posta i sl.?
Postoje dvije vrste munafika (licemjera): ● Prva vrsta su oni koji u svojim srcima skrivaju nevjerstvo, a u vanjštini ispoljavaju vjeru. ● Druga vrsta su oni koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali u svojim postupcima čine djela nifaka. Primjer prve vrste su munafici u vremenu Poslanika, alejhis-sviše
Postoje dvije vrste munafika (licemjera):
● Prva vrsta su oni koji u svojim srcima skrivaju nevjerstvo, a u vanjštini ispoljavaju vjeru.
● Druga vrsta su oni koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali u svojim postupcima čine djela nifaka.
Primjer prve vrste su munafici u vremenu Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, koji su nakon što je Allah vjernicima podario pobjedu na Bedru, osjetivši da će islam napredovati, izjavili svoju pripadnost islamu, iako su u srcima skrivali nevjerstvo. Nakon pojave prvih munafika među muslimanima Uzvišeni Allah objavljuje ajete kojima upozorava na nifak i otkriva vjernicima osobine licemjera: “Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’ – a oni nisu vjernici. Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni, i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu.” (Prijevod značenja El-Bekara, 8-10) Kada je vođa munafika Abdullah ibn Ubejj obolio, njegov sin, koji je bio čestit ashab, zamolio je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da moli Allaha da oprosti njegovom ocu, nakon čega Allah objavljuje: “Molio ti oprosta za njih ili ne molio, molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti – zato što u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju. A Allah neće ukazati na Pravi put nevjernicima.” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 80) Ovakvoj vrsti munafika Svemogući Allah prijeti velikom kaznom: “Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.” (Prijevod značenja En-Nisa, 145) Oni su kod Allaha nevjernici, a ibadeti koje čine, poput namaza, posta, zekata i sl., neće im biti primljeni. Rekao je Uzvišeni Allah: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (Prijevod značenja El-Furkan, 23)
Druga vrsta munafika, oni koji nisu nevjernici u svojim srcima, ali čine djela munafika, dijeli se na dvije skupine:
Prva skupina su oni koji izvršavaju ibadete iz pritvornosti, poput onog ko obavlja namaz ili daje zekat kako bi bio viđen. Takav postupak je vrsta širka, jer vjernici pristupaju ibadetu isključivo u Allahovo ime, kao što im je to Allah izričito naredio: “A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju.” (Prijevod značenja El-Bejjine, 5)
Govoreći o propisu ibadeta kada se s njim pomiješa pritvornost, učenjaci navode tri stanja:
Prvo: Da sam povod ibadeta bude pritvornost, poput onoga ko pristupi namazu samo kako bi bio viđen te obavlja namaz bez želje za Allahovom nagradom. Takvo djelo je širk, a takav ibadet je ništavan.
Drugo: Da povod ibadeta bude iskrenost i želja za Allahovom nagradom, ali se za vrijeme ibadeta pojavi pritvornost. Nakon što se pojavi želja za pritvornošću, ako se taj osjećaj suzbija i nastoji odagnati, neće utjecati na ibadet, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Allah je oprostio mom ummetu ono što sami sa svojim dušama razgovaraju, sve dok po tome ne budu radili ili govorili.” (Buharija, br. 5269, i Muslim, br. 127) Ukoliko se, pak, prepusti pritvornosti i ne nastoji se odagnati želja za njom, ibadet biva pokvaren i odbačen. Poput čovjeka koji stane na namaz želeći Allahovo lice, te za vrijeme namaza kod njega se pojavi želja za pritvornošću, jer je osjetio da ga neko promatra, ako suzbije taj osjećaj i obnovi svoj nijjet i želju za Allahovim licem, taj trenutni osjećaj neće utjecati na njegov namaz, a ako se prepusti tom osjećaju i ostatak namaza obavi iz pritvornosti, namaz je pokvaren i odbačen.
Treće: Da se želja za pritvornošću pojavi nakon obavljenog ibadeta. Taj osjećaj neće utjecati na ibadet i neće ga pokvariti, osim ako bi se iz njega izrodilo uznemiravanje drugih, poput prigovaranja na udijeljenu milostinju. Rekao je Uzvišeni: “O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama.” (Prijevod značenja El-Bekare, 264) Ovim ajetom Uzvišeni Allah upozorava da se dobro djelo, nakon što je učinjeno iskreno u Allahovo ime, kvari prigovaranjem, što znači da takav postupak utječe na ranije učinjeno djelo.
Korisno je još naglasiti da radost koja se osjeća čineći ibadet nije pritvornost, naprotiv, to je znak vjere i imana. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Koga raduje njegovo dobro djelo, a brine ga njegovo loše djelo, to je vjernik!” (Bilježi Ahmed, br. 114, i Tirmizi, br. 2165, hadis je sahih.) O radosti koju vjernik osjeti kada bude pohvaljen zbog dobrog djela, kazao je: “To je ovosvjetska radost vjerniku.” (Muslim, br. 2642)
Drugu skupinu onih koji nisu nevjernici u svojim srcima ali čine djela munafika, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao je riječima: “Kod koga se nađu četiri osobine, to je pravi munafik, a kod koga se nađe neka od tih osobina, imat će pri sebi osobinu nifaka sve dok je ne ostavi: kada mu se nešto povjeri – on to pronevjeri, kada govori – laže, kada sklopi ugovor – prekrši ga, a kada se raspravlja – prelazi granice.” (Buharija, br. 34, i Muslim, br. 58) U drugoj predaji kazano je: “Kada obeća – ne ispuni obećanje.” (Buharija, br. 2459) Ovakva djela, iako su nazvana nifakom, nisu poput velikog nifaka, odnosno skrivanja nevjerstva uz ispoljavanje islama, i ne poništavaju djela, nego spadaju u kategoriju grijeha, za koje će se račun polagati kod Gospodara svjetova.
Ukratko rečeno, veliki nifak, tj. nevjerstvo u srcu uz ispoljavanje islama je nevjerstvo i poništava sva djela. Djelo koje se, u osnovi, čini iz pritvornosti je ništavno i to je vid širka. Ako se pritvornost pojavi nakon što se iskreno pristupi ibadetu, poništit će djelo ako joj se prepusti, a ako se suzbija i odbacuje, neće utjecati na ispravnost djela. Neispunjavanje obećanja, lažan govor i sl. su osobine munafika. Vjernik kod kojeg se nađu takva svojstva, ima pri sebi osobine munafika i tretira se grješnikom.
Uzvišeni Allah najbolje zna!
Odgovorio: mr. Hakija Kanurić
Vidi manjeIma li hadisa koji govore o odlikama Muavije?
Po ehli-sunnetskom učenju, svi ashabi su povjerljivi i imaju stepen kod Allaha koji nemaju drugi ljudi osim poslanikâ i vjerovjesnikâ. Na ovu činjenicu ukazuje Kur’an, hadis i konsenzus islamskih učenjaka. Međutim, ashabi nisu bili na istom stupnju, već su se razlikovali. Alija je, bez sumnje, boljiviše
Po ehli-sunnetskom učenju, svi ashabi su povjerljivi i imaju stepen kod Allaha koji nemaju drugi ljudi osim poslanikâ i vjerovjesnikâ. Na ovu činjenicu ukazuje Kur’an, hadis i konsenzus islamskih učenjaka. Međutim, ashabi nisu bili na istom stupnju, već su se razlikovali. Alija je, bez sumnje, bolji od Muavije, i bio je bliže istini u nesuglasicama koje su se desile u njihovo vrijeme. Muavija je časni ashab i pisar Objave. Irbad b. Sarija, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, ﷺ, molio: “Moj Allahu, pouči Muaviju Kur’anu i sačuvaj ga džehennemske kazne!” (Ahmed, Ibn Huzejme i Ibn Hibban. Šejh Albani ovo predanje smatra ispravnim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 7/687-694.)
Kada je riječ o Muaviji, radijallahu anhu, u drugom hadisu stoji da je Resulullah, ﷺ, molio za njega: “Moj Allahu, uputi ga na Pravi put i učini ga od onih koji ukazuju na Pravi put.” (Tirmizi, Ahmed i Hallal, u djelu Es-Sunna, 2/450. Imam Tirmizi ovo predanje smatra dobrim, šejh Albani vjerodostojnim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 4/615.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeDa li je Ibn Mes’ud obradovan Džennetom?
Ibn Mes’ud nije od deseterice koji su obradovani Džennetom u poznatom hadisu. Međutim, ova odlika nije specifična za samo desetericu, jer se navode druge predaje da je skupina ashaba mimo njih, također, obradovana Džennetom. Ibn Abdulberr zabilježio je hadis s dobrim lancem prenosilaca u kojem stojiviše
Ibn Mes’ud nije od deseterice koji su obradovani Džennetom u poznatom hadisu. Međutim, ova odlika nije specifična za samo desetericu, jer se navode druge predaje da je skupina ashaba mimo njih, također, obradovana Džennetom. Ibn Abdulberr zabilježio je hadis s dobrim lancem prenosilaca u kojem stoji da je Ibn Mes’ud obradovan Džennetom. (Vidjeti: El-Ialam, 2/214 od Ibn Mulekkina.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeJe li tačno da će Abdurrahman b. Avf u Džennet ući puzeći?
U hadisu koji prenosi Aiša, radijallahu anha, stoji da je Poslanik, ﷺ, vidio Abdurrahmana b. Avfa kako u Džennet ulazi puzeći. (Ahmed, 6/115/24886, Abd b. Humejd, 2/314/1381, i Taberani, 1/129/264 i 6/27/5407.) Imam Ibnul-Dževzi ovaj je hadis uvrstio među apokrifne hadise, i prenio da ga je i imam Aviše
U hadisu koji prenosi Aiša, radijallahu anha, stoji da je Poslanik, ﷺ, vidio Abdurrahmana b. Avfa kako u Džennet ulazi puzeći. (Ahmed, 6/115/24886, Abd b. Humejd, 2/314/1381, i Taberani, 1/129/264 i 6/27/5407.)
Imam Ibnul-Dževzi ovaj je hadis uvrstio među apokrifne hadise, i prenio da ga je i imam Ahmed koji ga je smatrao lažnim. (Vidjeti: El-Mevduat, 2/564, Sijeru ealamin-nubela, 1/76-77, i Daifut-tergib, 2/305.) Ovaj je hadis u najmanju ruku slab, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeKoliko godina je živio Selman Farisi?
Uzvišeni Allah čini šta hoće i daje svoje blagodati kome želi. Nuh, alejhis-selam, pozivao je svoj narod u islam skoro hiljadu godina, a koliko je živio, to samo Allah zna. Stoga nije čudno ako Svemogući Allah poživi nekoga iz ovog ummeta četvrtinu Nuhova života ili manje od toga. Abbas b. Jezid Bahviše
Uzvišeni Allah čini šta hoće i daje svoje blagodati kome želi. Nuh, alejhis-selam, pozivao je svoj narod u islam skoro hiljadu godina, a koliko je živio, to samo Allah zna. Stoga nije čudno ako Svemogući Allah poživi nekoga iz ovog ummeta četvrtinu Nuhova života ili manje od toga.
Abbas b. Jezid Bahrani veli: “Islamski učenjaci pretpostavljaju da je Selman živio tri stotine i pedeset godina, a ne sumnjaju nimalo u dvije stotine i pedeset.” (Vidjeti: Tarihu Bagdad, 1/176, Sijeru ealamin-nubela, 1/555, Tehzibul-kemal, 3/239, 241, i El-Isaba, 3/141.) Ibn Hadžer je zapisao: “Govori se da je Selman živio tri stotine godina.” (Vidjeti: Takribut-tehzib, 1/306.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manje