Alejkumus-selam! Islamski učenjaci složni su u tome da kratko sjedenje između prvog i drugog rekata, i između trećeg i četvrtog rekata, nije ni vadžib ni pritvrđeni sunnet namaza, a razilaze se u tome da li je u pitanju sunnet namaza ili je to dozvoljeno činiti iz potrebe (starosti, bolesti itd.).

Malik b. El-Huvejris el-Lejsi, rhm., prenosi da je gledao Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako klanja i da je primijetio da Poslanik, s.a.v.s., kada bi se našao na neparnom rekatu namaza, ne bi ustao (na drugi rekat) dok prethodno ne bi sjeo. (Buhari, br. 823, Ebu Davud, br. 844, Tirmizi, br. 287, Nesai, br. 1152, Ibn Huzejma, br. 686, Ibn Hibban, br. 1934)

Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani, rhm., kaže: “Islamski učenjaci razilaze se u pogledu toga da li je kratko sjedenje poslije neparnih rekata mustehabb – pohvalno činiti ili ne, pa jedni smatraju da je:

mustehabb, poput Hammada b. Zejda i Šafije, u jednom od njegova dva stava, Ahmeda u jednoj predaji koju bilježi. Hallal kaže: ‘To je bio zadnji stav koji je zastupao’, i Hallal je odabrao ovo mišljenje, kao i njegov prijatelj Ebu Bekr b. Džafer;
nije mustehabb – mišljenje većine učenjaka, a mustehabb je odmah poslije druge sedžde ustati na sljedeći rekat. Ovo prenosi imam Ahmed od Omera, Alije, Ibn Mesuda, a Ibn Munzir prenosi ovaj stav od Ibn Abbasa, r.a., gdje navodi sened od Numana b. Ajjaša koji kaže: “Sreo sam dosta ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji, kada bi podigli glavu sa druge sedžde, prvoga ili trećega rekata, odmah bi ustali na sljedeći rekat i ne bi sjedili…” Ovaj stav zastupali su Ubade b. Nesi, Ebu Zunad, Nehai, Sevri, Ebu Hanifa, Šafija u jednom od dva stava, Ahmed u mešhur (općepriširenom) mišljenju njegovog mezheba, shodno većini imama hanbelijskog mezheba.” (Vidjeti: Ibn Bettal, Šerhu Sahihil-Buhari, 2/437, br. 172)
Naši učenjaci i učenjaci šafijskog mezheba smatraju da je kratko sjedenje nakon neparnih rekata mustehabb starijim, slabim i gojaznijim osobama, jer im je teško sa koljena ustajati na sljedeći rekat a da prethodno ne sjednu. Ebu Ishak el-Mervezi tumači da se dva stava imama Šafije razlikuju shodno stanju klanjača, a ne shodno dokazima, i hadis Malika b. El-Huvejrisa tumače na taj način, navodeći da je Poslanik, s.a.v.s., ponekad sjedio između rekata nakon što je ostario i tjelesno otežao – a delegacije Arapa dolazile su Poslaniku, s.a.v.s., pred kraj njegovog života, što potvrđuje i praksa starijih ashaba koji su bili prisno uz Poslanika, s.a.v.s. – to sjedenje nisu praktikovali u svojim namazima, što nas upućuje na to da su oni znali da nikako nije u pitanju sunnet namaza.

Harb el-Kermani prenosi od Ishaka b. Rahivejha dva rivajeta:

Sjedenje radi odmora mustehabb je svakome.
Sjedenje radi odmora nije mustehabb osim osobi koja nije u stanju direktno s nogu ustati na sljedeći rekat. Ovo je također i predaja Ibn Mensura od Ishaka.
U svakom slučaju, oni koji smatraju da ovo sjedenje nije mustehabb – kažu: da je ipak u pitanju dozvoljeni postupak, koji se može praktikovati u namazu iz potrebe, poput odmaranja u namazu zbog muke i bolesti, ili radi čuvanja od neke štete, i slični postupci koji nisu sunnet – propisani, ali jesu mubah –dozvoljeni.“ (Pogledati: Fethul-Bari, 5/144, br. 832)

Kadi Ijad, rhm., kaže: “Oni koji smatraju da sjedenje nije mustehab, hadis Ibn Huvejrisa tumače na taj način da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., svojom praksom pokazao da je takav postupak dozvoljen u namazu.” (Pogledati: Ikmalul-Mu‘ulim fi Šerhi Sahihi Muslim, 2/256)

Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji smatra da je kratko sjedenje između rekata mustehabb – pohvalno, u svakom slučaju, te da nespominjanje ovog propisa u drugim hadisima ne znači da on nije mustehabb – poželjan i pohvaljen, već nam može samo ukazati na to da taj propis nije obavezan, što temeljimo na sljedećem:

Poslanikova, s.a.v.s., praksa ukazuje nam na nešto da je propisano, te da se u tome treba slijediti.
Ovaj propis ima potporu u hadisu Ebu Humejda el-Saidijja, koji prenose Ahmed, Ebu Davud, br.730–964., Ibn Madža, 2/171, Ibn Huzejma, br. 677, Darimi, br. 1356, sa dobrim senedom, u kojem se nalazi njegov opis namaza Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pred desetericom ashaba, koji su mu oni bespogovorno potvrdili. (Pogledati: Fetava el-islamijjeh, 1/268) A Allah, dž.š., najbolje zna!

Pogledati: http://www.islam-qa.com/ar/ref/21985

Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha

Elhamdulillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah! Shodno Kur’anu i sunnetu, pohvalno je davati imetak na zajam i uz to ljudima opraštati dugovanja, ako se može! Allah, dž.š., kaže: “A ako je čovjek u nevolji, onda ga pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, nek znate, da dug poklonite!” (El-Bekara, 280)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je:

“Najkorisnije djelo je obradovati svoga brata mu’mina ili ga duga osloboditi ili ga hljebom nahraniti.” (Hadis prenose Ibn Ebu Dun’ja i Bejheki od Ebu Hurejre. Hadis je hasen – dobar)

“Onoga koji odgodi vraćanje duga onome koji ga nije u stanju vratiti, ili mu dug oprosti, Allah će na Sudnjem danu skloniti u hlad Svoga Prijestolja kada drugog hlada, izuzev Njegovog, neće biti!” (Tirmizi)

“Neki je čovjek pozajmljivao ljudima, a svom je službeniku govorio: ‘Kada dođeš siromahu, ne traži od njega (oprosti mu dug), ne bi li i nama Allah oprostio’, pa je (velikodušni dobročinitelj) došao Allahu (preselio na ahiret) i On mu je oprostio!” (Buhari i Muslim)

Od Ebu Katade, r.a., prenosi se da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ‘Ko želi da ga Allah sačuva od muka Sudnjeg dana, neka odgodi siromašnom vraćanje duga, ili neka ga otpiše.’” (Muslim)

“Zaista je najbolji među vama onaj koji je najrevniji i najbolji u vraćanju duga!” (Muttefekun alejhi)

Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Neki je čovjek pozajmljivao ljudima, a svome je slugi govorio: ‘Kada dođeš siromahu, ne traži od njega (oprosti mu), ne bi li i nama Allah oprostio’, pa je došao Allahu i On mu je oprostio.” (Muttefekun alejhi)

Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je rekao: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Ko sačeka siromašnog dužnika, ili mu otpiše dug, Allah će mu dati hladovinu pod Svojim Aršom na Sudnjem danu, kada druge hladovine, osim Njegove, neće biti.’” (Tirmizi)

U slučaju da je u pitanju dug koji se iz nekog razloga ne može oprostiti i čovjek potražuje svoje otuđeno pravo, tada se treba prvo postarati da se maksimalno iscrpe sve mirne metode, načini i sredstva kako bi se svoje pravo povratilo, a najbitniji način i metoda u vraćanju svog narušenog prava jeste podići parnicu na šerijatskom sudu – ako postoji, a ako ne postoji šerijatski sud, onda je dozvoljeno požaliti se bilo kojem sudu koji je u stanju vratiti nam naše pravo. Nasilje je nešto čemu se zadnje može pribjeći kada su međuljudska poslovanja u pitanju.

Ako se čovjek nađe u situaciji kada država i vlast ne mogu biti od pomoći, zbog korumpiranosti ili neprijateljskog ophođenja, pojedincu je dozvoljeno da se koristi silom u vraćanju svog otetog prava, kao što kaže imam El-Serhasi el-Hanefi, rhm.: “Čovjeku je dozvoljeno i da se bori radi svoga imetka, i dozvoljeno je pomagati čovjeku radi toga, pogotovu ako se nađe u situaciji kada mu vlast – država, nije u stanju pomoći, a on zna da je u pitanju njegov imetak – pa kako je čovjeku dozvoljeno da se bori braneći svoj imetak od zulumćara koji mu se namjerio, također mu je dozvoljeno boriti se i radi njegovog vraćanja, što se temelji na hadisu Poslanika, s.a.v.s., koji kaže: ‘Ko bude ubijen zbog svog imetka – on je šehid!’ (Muttefekun alejhi)” (Vidjeti: El-Mebsut, 12/435) – uz naznaku da čovjek ne smije učiniti nešto što će mu nanijeti veću štetu nego što mu je pričinjena šteta duga oko koje se sa nekim spori.

Koliko je dug težak čin, govori nam i sljedeća predaja: Abdullah b. Amr b. El-Ās, r.a., pripovjeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Allah će oprostiti šehidu sve osim duga.” (Muslim)

Osnova je da će se sve to činiti i svoje pravo će se potraživati preko institucija države u mjestu gdje se živi, ali ako državne institucije ne budu u stanju to učiniti – tada će čovjeku biti dozvoljeno da to sam završi. U svakom slučaju, onome koji potražuje svoje pravo nije dozvoljeno da vrši veći zulum i nasilje od onoga koje mu je nanijeto, i ne smije uzeti više od onoga što mu pripada, a Allah, dž.š., najbolje zna!

Vidjeti: http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=165695

Od Džabira, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Allah se smilovao čovjeku koji je velikodušan kada kupuje, kada prodaje i kada svoj dug traži.” (Buhari)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, utjecao se Allahu, dželle šanuhu, od duga. Buharija i Muslim u svojim Sahihima bilježe od Aiše, radijallahu anha, da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio u namazu tako što bi izgovarao: “Allahu moj, utječem Ti se od grijeha i duga”, pa ga je neko upitao što se toliko utječe od duga, a on je odgovorio: “Zaista, kada je čovjek dužan, priča pa slaže i obeća pa iznevjeri.”

Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha

Alejkumus-selam! Vraćanje žene, nakon datog joj razvoda, postiže se na jedan od dva načina:

vraćanje riječima (el-redž‘a bil-kavl) i
vraćanje postupcima (el-redž‘a bil-fi’il)
Vraćanje riječima (el-redž‘a bil-kavl)

Islamski pravnici jednoglasni su u pogledu toga da se vraćanje razvedene žene može učiniti riječima koje nas upućuju na to, kao npr. da muž kaže svojoj razvedenoj ženi: “vratio sam te”, ili “povratio sam te”, ili “opet si pod okriljem mojim”, ili izgovaranjem bilo koje druga fraza iz koje se može razumjeti dato značenje.

Imam El-Ajni, rhm., hanefijski učenjak, kaže: “Redž‘a – vraćanje, je kada čovjek kaže ženi, koju je jedanput ili dvaput razveo: ‘Vraćam te’, obraćajući se njoj, ili ako kaže: ‘Vratio sam svoju ženu u odsustvu’, i ovo su čisti i jasni izrazi po pitanju redž‘a – vraćanja razvedene žene, i istog je značenja ako kaže: ‘Vratio sam te’, ili: ‘Zadržavam te’.”

Islamski pravnici “izraze vraćanja” razvedene žene dijele na dvije grupe:

Jasni izrazi, poput “vratio sam te’ ili “vratio sam te u brak sa mnom”. Ovakvim izrazima ispunjava se vraćanje razvedene žene i za izgovaranje ovih izraza nije potrebno donositi nijjet.
2. Nejasni izrazi (kinaja), to su riječi koje mogu označavati i vraćanje razvedene žene i neko drugo značenje, kao npr.: “ti si kod mene kao što si i bila” ili “ti si moja žena”, sa iskrenom namjerom njenog vraćanja. Nejasni izrazi mogu se odnositi na vraćanje i na nešto drugo. Tako naprimjer izraz: “Ti si sada kod mene ista kao što si mi i bila”, može značiti: “Isto kao što si mi bila žena ili isto kao što si mi bila mrska”. Zbog toga pravnici kažu da je prilikom izgovara ovakvih izraza potrebno donijeti za nijjet – namjeru, i čovjek će se pitati o namjeri izgovorenih riječi.

Islamski se pravnici razilaze i u pogledu (ne)jasnoće nekih riječi, poput riječi “vraćam te” ili “zadržavam te”. Jedan dio malikija i šafija smatra da su u pitanju nejasni izrazi za koje je potrebno definiranje namjere. Kao dokaz za svoj stav navode to što riječ “vraćam te” može da znači “vraćam te u brak” ili “vraćam te kući tvoga oca”, a “zadržavam te” može da znači “zadržavam te u braku” ili “zadržavam te u kući da ne izlaziš vani dok ti traje iddet –priček”. Drugi dio malikija i šafija, sa kojima se slaže i većina hanefija i hanbelija, smatra da su ova dva izraza jasna i nedvosmislena po pitanju vraćanja razvedene žene i da nema potrebe za definiranjem namjere –nijjeta. Dokaz su im kur’anski ajeti u kojima se jasno i nedvosmisleno spominju izrazi “vraćam te” i “zadržavam te”:

“Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja; i nije im dopušteno kriti ono što je Allah stvorio u maternicama njihovim, ako u Allaha i u onaj svijet vjeruju. Muževi njihovi imaju pravo da ih, dok one čekaju, vrate ako žele dobro djelo učiniti…” (El-Bekara, 228)

“I dok traje vrijeme određeno za čekanje, vi ih ili na lijep način zadržite ili se velikodušno od njih konačno rastavite i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite, i svjedočenje Allaha radi obavite! To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje – a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći.” (Et-Talak, 2)

Vraćanje postupcima (el-redž‘a bil-fi‘il)

Hanefije smatraju da je spolni odnos i sve što njemu vodi dovoljan postupak za vraćanje razvedene žene. U djelu El-Hidaja navodi se: “Ili ako bude spavao sa njom, ili je bude strastveno dodirivao, ili bude strastveno gledao u njen spolni organ. Ovo je naš stav.” (El-Hidaja me‘a Hašijetil-Binaja, 4/593) Ovaj njihov stav bilježi se od velikog broja tabiina poput: Seida b. el-Musejjiba, Hasana el-Basrija, Ibn Sirina, Tavusa, Ataa b. Ebu Rebbaha, Evzaija, Sevrija, Ibn Ebu Lejle, Ša‘bija, Sulejmana et-Tejmijja. Hanefije detaljiziraju i kažu da će se vraćanjem smatrati samo ako je pogled upravljen u spolni organ žene, a ne u druge dijelove tijela. Redž‘u – vraćanje, smatraju nastavkom braka i svih bračnih situacija, u šta spada i dozvoljenost spolnog odnosa i njegovih uvertira, i zbog toga će se vraćanje smatrati ispravnim samim spolnim odnosom i njegovim uvertirama, jer je brak i dalje na snazi sve dok ne istekne iddet – priček, razvedene žene.

Jasni postupci ukazuju nam i na namjeru počinioca, pa ako čovjek bude spavao sa svojom razvedenom ženom (redž‘ijja), dok je ona u fazi iddeta -pričeka, ili je bude strastveno ljubio, ili dodirivao – taj postupak će se smatrati vraćanjem žene, jer čovjek samim spavanjem sa njom ukazuje na to da pristaje da mu se ona vrati.

Hanefije uvjetuju da poljubac ili gledanje u spolni organ ili dodir budu strastveni, što znači da, ako dođe do nestrastvenog dodira ili pogleda ili poljupca – vraćanje se nije ispunilo, a razlog za to jeste što navedeni postupci mogu nastati kako od muža tako i od ostalih ukućana, ili sagovornika ili doktora ili babice, ali postojanje strasti, uz ove postupke, ne biva osim kod muža. Tako, ako bi se vraćanje žene uspostavljalo preko ovih postupaka nepropraćenih strastima – čovjeku će trebati vremena i vremena da bi se razveo, i njoj bi se odužio period iddeta – pričeka, tako da bi žena zapala u vrlo tešku situaciju. (El-Binaja alel-Hidaja, 4/594)

Ako bi navedene postupke počinila žena: ljubila muža, ili gledala u njega, ili ga strastveno dodirivala, po mišljenju Ebu Hanife i Muhammeda, vraćanje je izvršeno…, a po mišljenju Ebu Jusufa to se neće smatrati redž‘om – vraćanjem, jer je to hakk – pravo muškarca, a ne žene, koji ima pravo opet je vratiti u brak i bez njenog zadovoljstva i pristanka. Žena nema pravo vraćanja muža, ni riječima ni djelima, i isto je gledala ga strastveno ili ne – ona nema pravo na vraćanje (el-redž‘a).

Malikije smatraju da je moguće vraćanje razvedene ženom postupcima poput spolnog odnosa i njegovih predigri uz uvjet da je čovjek imao namjeru vraćanja žene, pa ako je bude ljubio ili strastveno dodirivao, ili je bude strastveno zagledao, ili bude sa njom spavao, a time nemao namjeru vratiti je, u tom slučaju redž‘a – vraćanje se neće na taj način ispuniti. U djelu El-Hareši, 4/81, navodi se: “Vraćanje ne nastaje pukim postupcima nepropraćenim namjerom vraćanja, pa makar se i najveći postupak učinio – spolni odnos, ili poljubac ili dodir. Spavanje sa ženom je postupak i ako ga je propratila namjera vraćanja razvedene žene – to je dovoljno.”

Šafije nikako ne priznaju vraćanje žene postupcima, nebitno je li u pitanju spolni odnos ili njegove predigre, i nebitno da li je namjera pratila navedene postupke muža ili ne. To dokazuju time što se žena raspuštenica – redž‘ijja, smatra strankinjom za muža, tako da mu nije dozvoljeno sa njom da spava, i vraćanje dok je žena u iddetu odnosi se na obnavljanje bračnog ugovora, pa kako bračni ugovor nije ispravan sve dok se riječima ne potvrdi, isti je slučaj i sa vraćanjem žene – neće biti ispravan sve dok se riječima ne ukaže na njega. Ako bi čovjek spavao sa ženom prije sklapanja bračnog ugovora, to bi mu bilo haram, tako da je isti slučaj i sa raspuštenom ženom – redž‘ijjom, ako bi čovjek spavao sa njom dok je u periodu iddeta – pričeka, to spavanje sa njom bilo bi haram.

Imam Šafija izjasnio se o ovom pitanju u djelu El-Umm, 6/244, nakon što je ukazao na to da je vraćanje pravo muževa, bez uzimanja u obzir ženinog pristanka ili zadovoljstva: “Vraćanje biva riječima, a ne djelima, (intimnim) odnosom ili nečim drugim, jer je to vraćanje bez riječi, što se neće smatrati vraćanjem žene mužu sve dok se on ne izjasni, isto kao što nema braka niti razvoda bez izgovorenih riječi, pa ako se čovjek izjasni dok je žena u fazi iddeta – pričeka, vraćanje je izvršeno.”

Hanbelije su napravile razliku između samog spolnog odnosa i ostalih njegovih uvertira, tako da je, po hanbelijama, spolni odnos znak ispravnosti vraćanja raspuštene žene, a same uvertire spolnog odnosa i predigre nisu znak ispravnosti vraćanja razvedene žene.

Vidjeti: El-Mevsuatu el-Fikhijja el-Kuvejtijja, 22/110-112.

Mišljenje većine učenjaka bliže je svrsi i mudrosti samog propisa iddeta –pričeka, razvedene žene, a to je moguće vraćanje posvađanih supružnika u okrilje zajedničkog braka i izbjegavanje definitivnog razvoda među njima, radi njih samih i radi djece, i svih ostalih dobrobiti braka. A Allah, dž.š., najbolje zna.

Odgovor pripremio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha

Ako se kupljeni kurban u međuvremenu izgubi, oboli ili ugine – čovjek nije obavezan nabavljati novu životinju za kurban, shodno predaji od Temima b. Huvejsa koji kaže: “Kupio sam jednu ovcu za kurban na Mini (kod Mekke), pa mi se izgubila. Pitao sam Ibn Abbasa, r.a., o tome, pa mi je rekao: ‘Ništa strašno (slobodan si)!’” (Bejheki, 9/289, sahih)

Ibn Omer, r.a., rekao je: “Ko pripremi kurban, pa mu se izgubi ili ugine – ako je u pitanju zavjetni kurban, zamijenit će ga drugim, a ako je u pitanju dobrovoljni kurban – ako hoće, umjesto njega može zaklati novi kurban, a može i da ne kolje ništa.” (Bejheki, Sunenul-kubra, br.10555, sahih; Muvetta, rivajet Jahje el-Lejsija, br. 853. Vidjeti: Ebu Malik Kemal ibnul-Sejjid el-Salim Sahihu, Fikhil-Sunne, 2/380)

Shodno navedenom, nema potrebe za kupovinom novog kurbana, a pogotovo nije potrebno da čovjek pozajmljuje novac radi nabavljanja novog kurbana, a kćerki i zetu trebate reći šta se desilo, kao i to da ste pitali učene ljude šta vam je činiti, i da ste dobili ovakav odgovor, a Allah dž.š., najbolje zna.

Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha

Uvaženi posjetioče, naš brate u islamu, na početku želimo da vam se zahvalimo na vašoj kontinuiranoj posjeti kao i na ukazanom povjerenju.

Vaše pitanje je kratko, a da bi odgovor na njega bio potpun, to iziskuje mnogo vremena i prostora. Pošto i drugi imaju svoja prava, mi ćemo spomenuti nekoliko bitnih stvari:

U islamu se propisi ne dokazuju na način prebrojavanja termina u Kur’anu. Takav način dokazivanja nije bio poznat prvim generacijama, a oni su bili prestižniji od nas u svakom pogledu brige prema Kur’anu. Da je u tome bilo dobra, oni bi nas neminovno pretekli u tome, i musliman današnjice ne smije da sumnja u to. Nažalost, to je toliko jasna stvar, a tako nepoznata velikom broju muslimana.

Drugo, volio bih da mi potvrdite tačnost teorije da se riječ “dan” u Kur’anu spominje 365 puta! Ako i pokušate, vidjet ćete da to i nije baš lahko, koje sve fraze i izvedenice spomenute riječi brojati pa da bismo navukli na taj broj.

U islamu su svi propisi vezani za lunarni način računanja vremena, a tih propisa je izuzetno mnogo. Što znači, ostavljanjem tog načina računanja vremena dovode se u pitanje mnogi propisi.

Uzvišeni Allah stvorio je insana i odredio mu kako da računa vrijeme. Lunarni način računanja je internacionalan, odgovara svim ljudima na planeti i on je prirodan, oslanja se na pojave vidljive, veoma lahke i prepoznatlljive za sve ljude na planeti, za razliku od gregorijanskog načina računanja vremena, koje je tek u ovom stoljeću, sa procvatom tehnologije olakšan mnogima, ali opet ni blizu koliko je to olakšano računanje po lunarnom načinu.

Napomena: Veoma često možemo čuti ili pročitati kako je lunarni kalendar prvi kalendar koji su izmislili ljudi, što je netačno. Ljudi ga nisu izmislili, već je on od Uzvišenog Allaha.

Kazao je Uzvišeni Allah: “Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta; to je prava vjera. U njima ne griješite! A borite se protiv svih mnogobožaca, kao što se oni svi bore protiv vas; i znajte da je Allah na strani onih koji se Allaha boje i grijeha klone.” (Et-Tevbe, 36)

I na kraju, hvala Allahu koji nas je uputio na ovu divnu i savršenu vjeru islam!

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Elvedin Pezić