Žena je avret, tj. cijelo njeno tijelo smatra se stidnim mjestom. U svakoj situaciji izložena je pogledu muškaraca, tako da ne treba dozvoliti muškarcima da je otkrivaju i liječe.

Ako ne uspije naći doktoricu, onda nema smetnje da je liječi muškarac. U tom slučaju se radi o prijekoj potrebi, a poznato je da potreba ima svoja šerijatska ograničenja (tj. ne može je svako određivati i definirati). Fikhski učenjaci definiraju je na sljedeći način: “Prijeka potreba ima svoje određene mjere, odnosno (granice).” Sprovođenjem ovog pravila zaključujemo da doktor smije od ženskog tijela vidjeti samo onaj dio koji liječi, a žena je obavezna pokriti pred njim ostatak tijela. Iako je cijelo ženino tijelo stidno mjesto, postoji razlika između njenih dijelova. Neki dijelovi njenog tijela su “avretun mugalleze” (strogo stidno mjesto), a neki su dijelovi na manjem stepenu. Treba imati na umu da se bolesti od kojih se žena želi liječiti razlikuju: neke su opasne i nipošto se ne smije odgađati njihovo liječenje, a neke nisu toliko opasne i može se odgoditi njihovo liječenje do dolaska mahrema. Postoji razlika među ženama u godinama: neke su stare i oronule, neke su mlade i lijepe, a neke su sredovječne… Osamljivanje sa ženom strankinjom u islamu nije dozvoljeno, pa makar se radilo o doktoru koji je treba liječiti, prema riječima Poslanika, ﷺ:

“Neće se čovjek osamiti sa ženom (strankinjom) a da šejtan neće biti sa njima.”

U slučaju liječenja nužno je da sa ženom bude njen muž ili neko od mahrema, a ako je to nemoguće, onda bar neka njena rodica. Ako se ne nađe niko od spomenutih osoba, a bolest bude toliko opasna da se ne može odgoditi njeno liječenje, prisustvovat će medicinska sestra, kako bi se izbjeglo zabranjeno osamljivanje.

Šejh Muhammed b. Ibrahim

(Fetve učenjaka dvaju harema, str. 217)

Čestitam svima onima koji imaju želju saznati novo i podsjetiti se na ono šta su već naučili. Imam Ahmed, rahimehullah, jednom je prilikom rekao: “Stjecanju znanja ništa nije ravno, ako čovjek ima iskrenu namjeru.” “A radi čega treba stjecati znanje kako bi se imala iskrena namjera?”, upitaše prisutni. Imam Ahmed odgovori: “Iskrena namjera ogleda se u tome da se znanje stječe kako bi se otklonilo neznanje od sebe i od drugih muslimana.”

Dozvoljeno je kopirati tekstove (kao i studije i knjige) s islamskih portala ukoliko autori tih istih tekstova nisu zadržali autorska prava na njih. Ako su pak zadržali autorska prava, tad se čovjek treba sustegnuti i to ne činiti, tim prije jer prisvaja ono šta nije njegovo; a Svevišnji Allah pozvat će ga na odgovornost za to.
Kad je riječ o raspolaganju pravima nečije intelektualne svojine, savremeni islamski učenjaci imaju oprečne stavove. Naime, neki smatraju da čovjek nema pravo raspolagati time, ni u komercijalne ni u lične svrhe. Neki, opet, to dozvoljavaju u svakom slučaju. A ima i onih islamskih učenjaka koji su zauzeli umjeren stav, pa su rekli da se pravima nečije intelektualne svojine može raspolagati u lične, a ne može u komercijalne svrhe. A Znalac svih tajni, opet, najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman  Kuduzović

Enes, radijallahu anhu, kazuje da je Resulullah, ﷺ, jednom prilikom rekao: “Kad Allah zavoli čovjeka, iskuša ga” (Et-Tirmizi). Nadati se da je Sveznajući Allah zavolio Vašeg oca i zato ga stavio na tako golemo iskušenje koje će on, ako Bog da, pobijediti snagom svog imana i oslanjanjem na dragog Allaha. Većina islamskih učenjaka kaže da je liječenje bolesti dozvoljeno, dok šafijski i neki hanbelijski pravnici kažu da je to poželjno. U hadisu stoji da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “O Allahovi robovi, liječite se jer Allah nije dao bolest a da joj nije odredio lijek, osim jedne bolesti.” Neko ga je upitao za koju to bolest ne postoji lijek, a Resulullah, ﷺ, odgovorio je: “To je starost” (Ahmed i Et-Tirmizi).

Ako je pouzdano da će kemoterapije (pa makar i potrajale) biti korisne Vašem ocu i da će se pomoću njih, Allahovom voljom, izliječiti tumor – obaveza mu je da se liječi. Izgovor da će opasti brada uslijed kemoterapije, nije opravdan; očuvanje života važnije je od očuvanja brade. Neki šafijski autoriteti, opet, smatraju da je čovjek obavezan liječiti se u slučaju kad se jamačno zna da će liječenje biti uspješno. A Allah, džellešanuhu, najbolje zna.

Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović

Ovako i njemu slična djela nemaju osnove u islamu. Nije zabilježeno od Poslanika, salallahu ‘alejhi ve sellem, niti njegovih ashaba, Allah, dželle šanuhu, njima bio zadovoljan, da su učili Kur’an mrtvima.

Naprotiv, Allahov  Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ”Ko bude uradio neko djelo koje nije od naše vjere –  to djelo se ne prima.” (Muslim, Sahih, 1718. i Buharija, muallekan.)

Buharija i Muslim također bilježe hadis od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ”Ko bude uveo u ovu našu vjeru novu stvar koja nije od nje (vjere) – to djelo se ne prima.” (Muslim, Sahih, 1718. i Buharija, muallekan.)

Muslim bilježi u svom Sahihu od Džabira, neka je Allah, dželle šanuhu, njim zadovoljan, da je Allahov  Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, govorio petkom na hutbi: ”A zatim, doista je najbolji govor Allahova Knjiga, i najbolji put je put Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a najgore stvari su novotarije, a svaka novotarija je zabluda.” (Muslim, 867.)

Nesai bilježi dodatak ovom hadisu u vjerodostojnoj predaji: ”… a svaka zabluda vodi u vatru.” (Nesai, 188, 189/3)

Što se tiče udjeljivanja sadake u ime umrlih i upućivanja dova Allahu, dželle šanuhu, za njih: koristi ima i nagrada od takvih djela stiže do njih. Ovo je stav svih islamskih učenjaka (idžma’).

Molimo Allaha, subhanehu ve te’ala, da vam bude na pomoći. (Šejh Ibn Baz, “Kitabud – da’ve”)

 ŠEJH IBN BAZ

Allahov Poslanik, ﷺ, podsticao je na učenje časnog Kur’ana i ukazao na velike nagrade koje čekaju onoga ko uči Kur’an, ma koji dio Kur’ana učio. Također je podstakao na učenje određenih ajeta i sura zbog njihovih posebnih vrlina i fadileta, poput Ajetul-Kursijje, dva zadnja ajeta sure El-Bekara, te sura El-Ihlas, El-Kafirun i drugih o čijim je vrlinama prenesena posebna predaja.

O vrlinama sure El-Vakia (Događaj) zabilježene su dvije predaje, jedna je vjerodostojna, a druga nije. Prenosi Ibn Abbas da je Ebu Bekr, radijallahu anhum, kazao: “Allahov Poslaniče, osijedio si!” Poslanik, ﷺ, reče: “Osjedile su me sure Hud, El-Vakia, El-Murselat, Amme i Izeš-šemsu kuvviret.” (Hadis bilježe Tirmizi, br. 3297, Hakim, br. 3314 i drugi. Ova je predaja vjerodostojna. Tirmizi ju je ocijenio dobrom, a Hakim vjerodostojnom, što je potvrdio i šejh Albani) Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, to je rekao jer se u tim surama govori o Sudnjem danu, kazni u Džehennemu i stanju ljudi na budućem svijetu – ahiretu.

Druga predaja u kojoj se spominje sura El-Vakia prenosi se od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, rekao: “Ko svake večeri bude učio suru El-Vakia nikada ga neće zadesiti neimaština.” (Bilježi Bejheki u Šuabul-imanu, br. 2268. Ovu predaju su slabom ocijenili brojni hadiski eksperti od kojih su imam Ahmed, Ebu Hatem, Darekutni, Bejheki i drugi, a od savremenih učenjaka šejh Albani. U lancu prenosilaca ovog hadisa nalazi se Ebu Šudža, a on je prenosilac koji nije poznat) Postoje i drugi razlozi koji ovu predaju čine slabom. (Pogledati: Silsiletul-ehadisid-daifa, br. 289) Dakle, to znači da nije dozvoljeno vjerovati da učenje sure El-Vakia štiti od neimaštine, jer predaja koja na to ukazuje nije validan argument.

Odgovorio: Dr. Hakija Kanurić