Ovaj odgovor zahtijeva pojašnjenje: Ako osoba ne bi odsijecala nokte više od četrdeset dana oponašajući nevjernice, čija su ćud i priroda u koliziji sa islamskom prirodom, onda je to zabranjeno. Allahov Poslanik, alejhis-selam, kazao je: ”Ko oponaša jedan narod, njemu i pripada.” Kazao je šejhul-islam Ibn Tejmijje: ”Minimalno što se uzima iz ovog hadisa jeste da je oponašanje nevjernika zabranjeno – haram, iako njegova vanjština ukazuje na nevjerstvo osobe koja ih oponaša.”

A ako osoba ne odsijeca nokte više od četrdeset dana zbog lijenosti, onda je to u suprotnosti sa urođenim svojstvima i u suprotnosti sa onim što je ograničio Allahov Poslanik, alejhis-selam.

(Fetava El-Mereti el-muslime 1 tom, str. 243, odgovorio šejh Muhammed Salih Usejmin)

Istini za volju, neki islamski učenjaci poput Ibn Hazma, Gazalija i drugih, nisu prihvatili citirani hadis kao autentičan.

Razlog za to jeste što imam Buhari na početku lanca prenosilaca ovoga hadisa nije rekao: “Pričao nam je Hišam b. Ammar”, već je rekao: “Kaže Hišam b. Ammar”, a zatim je naveo lanac prenosilaca i tekst hadisa. Ovo je bio glavni razlog zbog kojeg su neki učenjaci kazali da lanac prenosilaca između imama Buharija i Hišama b. Ammara nije spojen, i tim povodom odbili su hadis.

Mi ćemo, uz Allahovu pomoć, navesti mišljenja najpoznatijih islamskih učenjaka i hadiskih eksperata o ovom hadisu i njihov odgovor Ibn Hazmu i njegovim sljedbenicima.

Imam Bedruddin ez-Zerkeši kaže: “Riječi imama Buharija: ‘Kaže taj i taj’, kada su u pitanju njegovi učitelji od kojih prenosi hadise, tretiraju se kao spojen lanac prenosilaca.”[1]

1. Ibn Kajjim tvrdi da je imam Buhari sreo Hišama b. Ammara i slušao hadise od njega. Otuda, kada imam Buhari kaže: “Kaže Hišam”, to znači da je predaju čuo od Hišama, tj. prenosi Buhari direktno od Hišama. Ova činjenica je općepoznata i na tome su se složili islamski učenjaci.[2]

Ibn Hadžer, pojašnjavajući grešku koju je načinio Ibn Hazm ocjenjujući ovaj hadis slabim, kaže: “Ovo je vjerodostojan hadis. U njemu nema nikakve mahane niti ga je ispravno odbaciti.”[3]

1. Imam Bedruddin el-Ajni kaže: “Ovaj je hadis vjerodostojan. Ibn Hazm je pogriješio u ovom slučaju.”[4]

2.Imam Sujuti, u komentaru ovoga hadisa, kaže: “Lanac prenosilaca hadisa je spojen, a ne prekinut, kao što kaže Ibn Hazm.”[5]

3.Ibn Kajjim kaže: “Hadis je vjerodostojan, bez imalo sumnje. Konstatacija Ibn Hazma je neprihvatljiva.”[6]

4.Ibn Salah potvrđuje: “Ne treba se ni osvrtati na riječi Ibn Hazma, jer je pogriješio kod ovoga hadisa. Imam Buhari uzeo je ovaj hadis kao dokaz (o zabrani muzike), a hadis je autentičan i ispunjava ispravne uvjete.”[7]

5.Šejhul-islam Ibn Tejmijja kaže: “Ovaj hadis je ispravan.”[8]

Pored toga, Ibn Hazm, lično, potvrđuje prethodno spomenutu činjenicu. U svom kapitalnom djelu El-Ihkam, on kaže: “Ako pouzdan prenosilac prenosi od svojih savremenika koji su također pouzdani, to se smatra susretom ili slušanjem, tako da nema razlike između formulacija ‘obavijestio me je’, ili ‘pričao mi je’, ili ‘rekao od toga i toga’, ili ‘kazao da kaže taj i taj’.[9] Stoga je čudno da nakon ovih riječi Ibn Hazm u djelu El-Muhalla odbije hadis u kojem imam Buhari kaže: “Kaže Hišam b. Ammar”, pod izgovorom da imam Buhari nije čuo ovu predaju izravno od svoga učitelja Hišama.[10] Dokaz da je imam Buhari sreo Hišama b. Ammara i od njega slušao hadise jeste njegova izjava: “Pričao nam je Hišam b. Ammar”, a na drugom mjestu kaže: “Pričao mi je Hišam b. Ammar”.[11]

Mnogi hadiski eksperti ocijenili su ovaj hadis ispravnim, kao: Buhari, Ismaili, Ebu Zerr el-Herevi, Ibn Hibban, Hakim, Ibn Salah, imam Nevevi, Ibn Tejmijja, Ibn Kajjim, Ibn Redžeb, Ibn Kesir, Ibn Mullekin, Iraki, Ibn Hadžer el-Askalani, Sehavi, Ševkani, Dehlevi, Ibn Vezir es-San’ani, Emirus-San’ani, Albani, Šuajb el-Arnaut i drugi.[12]

Imam Buhari ocijenio je ovaj hadis vjerodostojnim i uvrstio ga u najispravniju hadisku zbirku, Sahih.[13] Svi hadisi u njegovom Sahihu su ispravni i da li je lanac prenosilaca između Buharija i Hišama prekinut, to imam Buhari najbolje zna. Kada bi bilo suprotno, tj. da je hadis prekinutog lanca prenosilaca, onda bismo mi Buharija s dokazima mogli nazvati mudellisom[14], međutim, ako postoji Allahov rob da je daleko od bilo kakvih prevara, obmanjivanja itd.,[15] onda je to imam svih muhaddisa – Buhari. Nema sumnje da je hadis spojenog lanca prenosilaca, pošto ga sa istim spojenim lancem (lancem imama Buharija) bilježe: Taberani u El-Kebiru, Bejheki u djelu El-Kubra i Ibn Hibban u svom Sahihu.[16]

Šejh Albani kaže: “Sa spojenim (Buharijevim) lancem bilježi ga i Ibn Asakir u djelu Tarihu Dimešk, 19/79/2.”[17]

Odgovorio: dr. Safet Kuduzović

[1] Vidjeti: En-Nuket, 2/50.

[2] Vidjeti: Igasetul-lehfan, 1/259–260.

[3] Vidjeti: Taglikut-talik, 5/18.

[4] Vidjeti: Umdetul-kari, 21/175.

[5] Vidjeti: Sujuti, Et-Tevših, 8/3465. Riječi Ibn Hazma nalaze se u njegovom kapitalnom djelu El-Muhalla, 9/59.

[6] Vidjeti: Ibn Kajjim, Igasetul-lehfan, 1/260.

[7] Vidjeti: Fethul-Bari, 11/271–272.

[8] Vidjeti: Medžmu’tu fetava, 11/291 i 11/313.

[9] Vidjeti: Ibn Hazm, El-Ihkam, 2/158.

[10] Vidjeti: Ibn Hadžer, En-Nuket, str. 235.

[11] Vidjeti: Sahihul-Buhari, str. 431/2078 i str. 769/3661.

[12] Vidjeti: El-Ihsan, 15/154, Et-Tahrim, str. 89, i Er-Rihul-kasif, str. 339.

[13] Ibid., 1/262–263.

[14] “Mudellis” je u hadiskoj terminologiji obmanjivač.

[15] Vidjeti: Igasetul-lehfan, 1/259–260.

[16] Prethodno spomenuti brojevi i izvori hadisa.

[17] Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 1/140.

U dostavljanju poslanice i vjerskih propisa poslanici su bili bezgrješni: nisu zaboravljali ništa od Allahove objave, osim ako Allah nije odredio da nešto zaborave kada je neki propis bio derogiran. Uzvišeni Allah stavio je Sebi u obavezu da poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, poduči Objavi i da je nakon toga ne zaboravlja i obavezao se da u njegovom srcu sakupi Kur’an, rekavši: “Mi ćemo te naučiti da izgovaraš pa ništa nećeš zaboraviti osim onoga što će Allah htjeti” (El-‘Ala, 6-7); “Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo”(El-Kijama, 17-19). Poslanici su bili bezgrješni u dostavljanju objave od Allaha, Uzvišenog Gospodara, i oni od Božije objave ništa nisu prikrivali. Rekao je Uzvišeni Allah: “O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi.” (El-Maida, 67)

Vjerovjesnici su, također, bili zaštićeni od velikih grijeha, poput zinaluka, alkohola i sl. Što se, pak, tiče malih grijeha, većina učenjaka smatra da nisu bili zaštićeni od malih grijeha, a ako bi se desilo da počine neki mali grijeh, Uzvišeni Allah upozorio bi ih na to, a oni na tome ne bi ustrajavali, nego bi se brzo kajali i grijehe ostavljali.

U tom je kontekstu Ibn Tejmijje, rahimehullahu, rekao: “Mišljenje da su vjerovjesnici bili zaštićeni od velikih grijeha, a nezaštićeni od malih grijeha, zastupa većina islamskih učenjaka i svih frakcija. Štaviše, to je mišljenje i većine islamskih racionalista. Ebu Hasan el-Amdi spominje da je to mišljenje Ešaira, a to je mišljenje i većine mufessira, kao i hadiskih i fikhskih eksperata. Štaviše, od selefa, naših prethodnika, imama, ashaba, tabiina i tabi-tabiina, prenesena su samo mišljenja koja se podudaraju sa ovim.” (Medžmul-fetava, 4/319)

Dokazi da su vjerovjesnici mogli zapasti u male grijehe i da ih je Allah nakon toga upozoravao i vraćao ispravnom putu, jesu sljedeći:

● Govor Uzvišenog Allaha o Ademu, alejhis-selam: “Tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s Puta je skrenuo. Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio” (Ta-ha, 121-122). Ovo je dokaz da je Adem počinio grijeh, te da ga je Allah na to upozorio i da se Adem pokajao.

● Riječi Uzvišenog: “Musa ga udari šakom i – usmrti. ‘Ovo je šejtanov posao!’, uzviknu, ‘on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi! Gospodaru moj’, reče onda, ‘ja sam sâm sebi zlo nanio, oprosti mi!’ I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv.” (El-Kasas, 15-16) Musa, alejhis-selam, priznao je svoj grijeh i tražio od Allaha da mu oprosti nakon što je greškom ubio Kopta i Allah mu je uistinu grijeh oprostio.

● Riječi Uzvišenog: “I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se. I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka.” (Sād, 23-24) Davud, alejhis-selam, pogriješio je jer je požurio sa presudom prije nego što je saslušao drugog parničara u sporu u kojem je sudio.

Našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah u nekoliko navrata ukorava, a jedni od tih ajeta su na početku sure Et-Tahrim: “O Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio – u nastojanju da žene svoje zadovoljiš? A Allah prašta i samilostan je” (Et-Tahrim, 1). Isto tako, ukorio ga je po pitanju zarobljenika Bitke na Bedru i događaja sa slijepcem – Ibn Ummu Mektuma, radijallahu anhu.

Ipak, ima onih koji mogućnost da su poslanici zapadali u grijeh glorificiraju i smatraju nevjerovatnom i neprikladnom, te stoga spomenute i druge njima slične citate pogrešno tumače. Takav stav izgradili su na dvije postavke:

Prva postavka: Uzvišeni Allah naredio je da slijedimo poslanike i za njima se povodimo, a naredba da se oni slijede iziskuje da sve što oni čine bude prikladno za slijeđenje, te da je svako njihovo djelo i ubjeđenje oblik pokornosti Bogu. Kada bi bilo dozvoljeno da poslanici zapadaju u grijehe, to bi rezultiralo proturječnošću i kolizijom, jer to bi značilo da se u tom grijehu koji počine poslanici spajaju dvije kontradiktornosti, a to su: naredba da se to djelo čini, s obzirom da nam je naređeno da slijedimo poslanike, i zabrana da to djelo činimo, jer je to grijeh.

Ova bi sumnja bila opravdana kada bi grijeh bio skriven i nejasan, tako da se može pomiješati sa pokornošću i dobrim djelom, međutim, Uzvišeni Allah upozorava Svoje poslanike na to i ukazuje na pogrešku, te im daje nadahnuće da se, bez imalo odgađanja, pokaju i oprost zatraže.

Druga postavka: Grijesi se ne podudaraju sa potpunošću i savršenstvom, nego su mahana i nedostatak. Ova je postavka tačna ukoliko grijeh ne poprati tevba i pokajanje, jer tevba briše grijeh i mahanu i ne negira potpunost, a onaj ko se pokaje ne zaslužuje ukor nakon pokajanja. Štaviše, često se dešava da čovjek nakon pokajanja bude bolji nego što je bio prije grijeha. Poznato je da nijedan poslanik nije počinio grijeh a da nije požurio sa tevbom – pokajanjem i traženjem oprosta. Za poslanicima se ne povodi u grijehu, nego u brzini i iskrenosti pokajanja nakon počinjenog grijeha. Grijeh je neminovan da bi mogli biti praktičan uzor u tevbi i pokajanju, a nakon tevbe, oni su samo potpuniji nego što su bili prije grijeha. Allah najbolje zna!

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

Nema smetnje otići na žalost porodici umrlog i utješiti ih ili “izraziti saučešće”, kako je poznato u našem narodu. Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko utješi (podstakne na strpljivost) brata muslimana u nedaći koja ga zadesi, Allah će ga na Sudnjem danu ogrnuti u zeleni ogrtač na kojem će mu zavidjeti ljudi.” (Bejheki, Šuabul-iman, 7/13/9282, s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Irvaul-galil, 3/217)

Lijepo je porodicu umrlog utješiti sljedećim riječima: “Allahu pripada ono što je uzeo i dao. Svaka stvar kod Allaha ima svoj određeni rok. Strpite se i očekujte nagradu od Allaha!”

إِنَّ لِلّهِ مَا أَخَذَ وَلَهُ مَا أَعْطىَ وَكُلُّ شَيْىءٍ عِنْدَهُ بِأَجَلٍ مُسَمَّى فَاصْبِرْ وَاحْتَسِبْ.

“Inne lillahi ma ehaze ve lehu ma eata, ve kullu šejin indehu bi edželin musemma, fasbir vehtesib.” (Buhari, str. 270/1284, i Muslim, 6/188/923)

Međutim, ne smeta drugim, vlastitim riječima, utješiti porodicu umrlog. Burejda b. El-Husejn prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obišao ženu ensarijku kada joj je umro sin jedinac. Podsticao ju je na bogobojaznost i strpljenje.

(Ibn Madža, 2/45/1624, i Hakim, 1/540/1416. Imam Hakim i Zehebi ovaj hadis smatraju vjerodostojnim. Imam Hejsemi ovu predaju pripisuju Bezzaru i kaže da su njeni prenosioci pouzdani. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 3/8)

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Dodavanje riječi “inšallah” nakon prethodne zakletve vrijedi samo u slučaju da se izgovore odmah nakon izgovorene zakletve, bez odvajanja jednog od drugog. Ovo je stav većine islamskih učenjaka. Kada bi dozvolili izgovaranje riječi “inšallah” (izuzeće) nakon zakletve, duži ili kraći period, onda čovjek nikada ne bi prekršio svoju zakletvu niti bi se morao iskupiti, već jednostavno prije činjenja dotičnog djela kaže “inšallah” i nije dužan iskupiti se. Odvajanje se može uzeti u obzir samo u slučaju kraće neželjene pauze, kao: iznenadni kašalj nakon zakletve, kihanje i sl., a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović