Pod “slijeđenjem” imama se podrazumijeva, da se imam sačeka, dok ne upotpuni pregibanje (pokret) i dok ne završi s izgovaranjem tekbira, a zatim će klanjači to za njim učiniti. Ako imam donese tekbir za ruku’, muktedija treba ostati u stojećem položaju, sve dok se imam potpuno ne sagne, zatim će se i klanjači sagnuti na ruku’, tj. nakon imama. Na ruku’u se treba ostati sve dok se imam ne ispravi i ne izgovori ‘Semi’Allahu limen hamideh’, a zatim će se i klanjači ispraviti. Tako treba činiti i s ostalim ruknovima namaza. “Preticanje” imama je kada klanjač ode prije imama na ruku’, prije njega učini sedždu ili bilo koji pokret uradi prije imama. Preticanje imama kvari namaz ili mu umanjuje vrijednost.

Šejh Ibn Džibrin
(Fetve učenjaka dvaju harema – 116. str.)

Sunnet je ono što Zakonodavac traži (preporučuje) da se čini, ali ne kategoričkom naredbom. Prema tome, dopušteno je ostaviti sunnete, naročito ako čovjek ima potrebu, kao naprimjer, žurba, bolest i sl. Kada bi musliman bez ikakvog razloga izostavio, naprimjer, podnevske sunnete, ni tada ne bi bio grješan. Grješan bi bio u slučaju da vjeruje da je ostavljanje sunneta pohvalna stvar ili da za prakticiranje sunneta počinilac nema nagradu, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Sveznajući Allah najbolje zna zbog čega se ponavljaju neka kur’anska kazivanja, odnosno neki ajeti. Postoji nekoliko nama dokučivih razloga zbog čega je to tako: prvo, stilistika Kur’ana jeste da neke događaje oslikava na različite načine; drugo, izvlačenje pouka iz tih kur’anskih kazivanja kako u globalu tako i detaljno i shodno potrebi; i, treće, privlačenje pažnje i ukazivanje na važnost razmišljanja o tim kazivanjima i ajetima koji se ponavljaju, kao i ukazivanje na njihovu važnost u praktičnom životu muslimana, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Ako želiš nazive djela o islamskoj psihologiji, nažalost, u skoroj prošlosti malo  ih je napisano na ovu temu. Ova tematika treba osobu koja je izučila Kur’an i sunnet, a ima afiniteta za izučavanjem ljudske psihe, praktičnim primjerima i usvajanjem stečenih iskustava drugih muslimana – u vidu prakse i spisa o ovoj tematici. Tada bi ta osoba mogla napisati čisto i korisno djelo iz psihologije. U svakom slučaju postoji izvjestan broj dobrih djela o ovoj tematici, evo nekih:

1. Davetska psihologija – Abdulaziz Muhammed en-Nagmiši
2. Uvod u islamsku pedagogiju – Abdu-r-Rahman el-Jami
3. Temelji psihičkog zdravlja muslimanskog djeteta – Malik Bedri
4. Razmišljanje od gledanja do svjedočenja; Islamska psihološka studija – Malik Bedri
5. Edukativna psihologija – Muhammed Halifa Berekat
6. Ibnul-Kajjimova pedagoška razmišljanja – Hasan Ali Hasan el-Hadždžadži
7. Studije o ljudskoj psihi – Muhammed Qutb
8. Metodologija islamske pedagogije (1-2) – Muhammed Qutb
9. Psihologija u našem svakodnevnom životu – Muhammed Osman Nedžati
10. Razvojna psihologija – Abdu-l-Hamid Muhammed el-Hašimi
11. Adolescenti – Abdu-l-Aziz Muhammed en-Nagmiši
12. Temelji opće psihologije – Abdu-l-Hamid Muhammed el-Hašimi

Vjerovatno ćeš u djelu pod rednim brojem jedan naći neke pojedinosti o svim ovim izvorima. Molimo Allaha za uputu!

Muhammed Salih el-Munedždžid

Čovjek u tom slučaju mora obaviti oproštajni tavaf, bez obzira na to radilo se o hadžu ili o umri, jer je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Neka čovjek napusti Meku neposredno nakon što obavi tavaf oko Kabe” (Muslim, 963). Ove je riječi Resulullah, ﷺ, izgovorio na Oproštajnom hadžu, pomoću kojih je i ustanovljena obaveza obavljanja oproštajnog tavafa. Otuda nije mjerodavna činjenica da je Vjerovjesnik, ﷺ, prije toga obavio umru, a nije preneseno da je obavio oproštajni tavaf. Dakle, obaveza ovog tavafa datira od Oproštajnog hadža, a hadž i umra u tom pogledu imaju isti status, na osnovi hadisa: “Na umri obavljaj sve ono što obavljaš na hadžu” (el-Buhari, 1536, i Muslim, 1180). Ove Poslanikove, ﷺ, riječi imaju općenit karakter, no iz njih se izuzimaju stajanje na Arefatu, noćenje na Muzdelifi i Mini te bacanje kamenčića, obredi koji se, prema jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, obavljaju jedino u sklopu hadža. Tu je i poduže predanje koje je prenio Amr b. Hazm, a u kojem se kaže da je Vjerovjesnik, ﷺ, umru okaraktrizirao kao manji hadž. Iako je ovo predanje, o čijim smo izvorima već govorili, mursel-predanje, ono se ima prihvatiti jer su ga islamski autoriteti prihvatali i njime dokazivali.

Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Hadž i umru radi Allaha upotpunite!” (el-Bekara, 196). Ako se pomoću oproštajnog tavafa upotpunjuje hadž, onda se pomoću njega upotpunjuje i umra. I ovo je također dokaz za ovo pitanje. Konstataciju da je oproštajni tavaf obaveza posjetiocu Kabe kao i hadžiji možemo dokazati i činjenicom da onaj ko obavlja umru Harem pozdravlja tavafom, pa se od Harema treba oprostiti tavafom.

Tu je i hadis: “Pošto čovjek obavi hadž ili umru, neka napusti Meku neposredno nakon obavljanja tavafa oko Kabe” (Ebu Davud, 2002, i et-Tirmizi, 946), ali je on slab jer ga je prenio el-Hadžadž b. Erta; njime se ne može dokazivati. Da je ovaj hadis vjerodostojan, bio bi očit dokaz glede ovog pitanja, pa bi svako razilaženje u ovom pitanju bilo besmisleno i bespredmetno.

K tome, čovjek koji obavi umru i obavi oproštajni tavaf neposredno prije putovanja postupio je u skladu s opreznosti i oslobodio se moguće odgovornosti. Ako obaviš ovaj tavaf, nisi pogriješio, prema mišljenju svih učenjaka; ukoliko ga izostaviš, oni učenjaci koji ovaj tavaf smatraju obavezom reći će da si pogriješio.

Šejh Muhammed b. Usejmin