Uvaženi brate, Allaha molim da ti poveća želju za slijeđenjem sunneta Allahovog Poslanika i da te poduči ispravnom razumijevanju Poslanikove prakse.

Tvoje pitanje dotiče se dva vrlo bitna propisa: propisa klanjanja namaza u džematu I dizanja ruku u namazu.

Tačno je da je klanjanje namaza u džematu obaveza punoljetnim muškarcima koji čuju učenje ezana koji bi, kad bi se učio bez razglasa, dopirao do njihovih kuća.

Obaveznost namaza u džematu potvrđuju nam mnogi argumenti iz sunneta Allahovog Poslanika.

Allahovom Poslaniku došao je slijepac i tražio dopuštenje da ne klanja u džematu, već da klanja u kući, jer nije imao vodiča koji bi ga vodio do džamije, pa mu je Allahov Poslanik to dozvolio. Kada se čovjek okrenuo, Allahov Poslanik ga upita: “Čuješ li ti ezan kada se uči?” “Da”, kazao je slijepac. “Obaveza ti je da se odazoveš”, odgovorio je ponovo Allahov Poslanik. (Muslim, od Ebu Hurejre)

U drugim je hadisima Allahov Poslanik spomenuo da je razmišljao o tome da naredi da se prouči ezan, a potom da ode i da popali kuće onih koji se nisu odazvali ezanu. (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre)

Dizanje ruku u namazu je sunnet, po mišljenju izrazite većine islamskih učenjaka, a učenjaci hanefijske pravne škole smatrali su da nije sunnet da se dižu ruke u namazu osim na početnom tekbiru.

Ali, takva radnja, za koju je maksimalno kazano da je sunnet (pohvalan čin), ne smije da bude razlogom da muslimani izbjegavaju jedni druge i da jedni na druge gledaju s prezirom samo zato što su odabrali jedno do dva utemeljena pravna mišljenja.

Imperativ muslimanskog jedinstva i međusobne ljubavi mora da bude daleko iznad toga da bi se rušio sa stvarima koje su pohvalne.

Imami mezheba klanjali su jedni za drugima i nije im smetalo to što su se u pogledu određenih pitanja razišli.

Nažalost, živimo u vremenu kada mnogi muslimani jedni druge kvalificiraju na osnovu spomenutog pitanja, što je, zasigurno, neispravno.

S druge strane, mnogo je muslimana koji skoro ne razumiju ništa od onoga što uče u namazu, ili čine mnogo toga čime dovode u pitanje validnost namaza, i sve to ne vide i ne smatraju bitnim, a obraćaju pažnju na ono čemu prve generacije nisu posvećivale toliku pažnju.

Čudno je da u pogledu vezivanja ruku u namazu skoro da ne postoji vjerodostojna predaja, što ukazuje koliko su pažnje ashabi i oni nakon njih tom pitanju posvećivali pažnje, a danas je to jedna od najatraktivnijih tema u islamskom svijetu i pitanje koje je uzrokovalo velike podjele među muslimanima.

Onda kada su zaboravili na bit i suštinu namaza, a to je skrušenost i to da namaz odvraća od loših djela, posvetili su se sporednim stvarima na koje prve generacije skoro da nisu obraćale pažnju.

Stoga, uvaženi brate, ako se nalaziš na udaljenosti gdje se ezan čuje kada bi se učio bez ozvučenja, tebi je obaveza da klanjaš namaz u džematu bez obzira da li imam i ljudi koji klanjaju u spomenutom džematu dizali ruke u namazu ili ne, a ako prisustvuješ namazu s njima, i dalje možeš da nastaviš s prakticiranjem spomenutih sunneta. Ako u tom džematu ne postoji niko ko diže ruke u namazu, i ako to ljudima pravi pometnju, smatram da nije problem da određeno vrijeme, dok se zbližiš s džematlijama, ostaviš dizanje ruku u namazu. Uzvišeni Allah zna tvoju namjeru.

Allahov Poslanik kazaoje: “Doista se djela vrednuju prema namjerama.” (Buhari i Muslim, od Omera)

A Allah najbolje zna!

Odgovorio: Elvedin Pezić

Na osnovu kur’ansko-hadiskih citata i općih pravila šerijata, islamski učenjaci postavili su uvjete ispravnog pokrivanja. Ovi uvjeti podrobno su pojašnjeni u fikhskim knjigama, kao i u zasebnim djelima koja su pisali islamski učenjaci na ovu tematiku. Jedan od uvjeta ispravne šerijatske odjeće jeste da bude široka i da ne ocrtava dijelove tijela (osim u slučaju kada se to ne može izbjeći, kao npr. rukavice). U slučaju uvlačenja mahrame u bundu ili kaput, ostat će cijela glava jasno ocrtana, kao što će i ramena ostati ocrtana i izražena. Stoga je preče i bolje izvući mahramu preko kaputa na ramena, tako je pokrivanje, bez dvojbe, ispravnije i potpunije, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: dr. Safet Kuduzović

Uvaženi gospodine, drago nam je da ste prepoznali vrline islama i njegovu ljepotu. To je prvi znak da vam Bog želi dobro i na ovom i na budućem svijetu. Međutim, taj znak nije dovoljan, vi morate primiti islam i biti musliman. Tek tada ste dragi vašem Stvoritelju i tek tada vam se počinju pisati dobra djela. Stoga vam savjetujem da ne odgađate ulazak u islam jer je smrt mnogo bliža svakom od nas od toga da kalkuliše kada će biti pravi vjernik. Što se tiče vašeg posla, bolje vam je da potražite neko drugo mjesto gdje ćete raditi kao čuvar, jer u kafićima je uglavnom zlo, a biti saučesnik u zlu nimalo nije pohvalno. Želimo vam svako dobro!

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Islamski učenjaci su ukazali da se zabrana odnosi i na takvo posuđe. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao:
“Nemojte piti iz zlatnog i srebrenog posuđa i nemojte jesti iz njega, jer je ono (posuđe od zlata) za njih (nevjernike) na dunjaluku, a za vas će biti na Ahiretu.“

Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže također:
”Onome ko jede ili pije iz zlatnog i srebrenog posuđa, će uistinu u stomaku pucketati Džehennemska vatra.“

U Poslanikovim, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječima: ”Ko bude pio iz zlatnog ili srebrenog posuđa ili iz posuđa u kojem ima nešto od toga, uistinu će mu u stomaku pucketati Džehennemska vatra.“
Očita je zabrana koja se odnosi na ono što je od zlata ili srebra, ali i na ono što je njima obloženo, jer i na takvom se ističu ukrasi i ljepote zlata ili srebra. Nije dozvoljena nikakva vrsta posuđa od zlata ili srebra. Ako Allah, dželle šanuhu, podari čovjeku obilan imetak, obaveza mu je pridržavati se granica Šerijata i trošiti višak imetka na Allahove, subhanehu ve te’ala, robove kojima je potreban, čuvajući se rasipništva i škrtarenja.

Šejh Ibn Baz

Zahvala pripada Allahu. Srdžba je jedan od šejtanovih prilaza čovjeku. Zbog srdžbe se dese mnogi grijesi i nesreće koje poznaje samo Allah. Zbog toga se u Šerijatu naširoko spominje ova pokuđena osobina. U sunnetu Poslanika, ﷺ. navode se lijekovi za odstranjivanje ove bolesti i poništavanje njenih tragova. Evo nekih:

1. Tražiti utočište kod Allaha od prokletog šejtana:

Od Sulemana ibn Sarda r.ﷺe prenosi da je rekao: “Sjedio sam s Poslanikom, ﷺ. a dvojica ljudi se počeše prepirati. Lice jednog od njih je pocrvenilo, a vratne žile mu nabrekle. Poslanik, ﷺ. tada reče: ‘Znam riječ koja bi otjerala ono što osjeća (srdžba). Da je rekao: ‘E’uzu billahi mineš-šejtanir-radžim’, otišlo bi ono što osjeća.'” (Buhari; El-Feth 6/337 i Muslim -2610.)

Poslanik, ﷺ. kaže: “Kad se čovjek naljuti i kaže: ‘E’uzu billah’, njegova ljutnja splasne.” (Sahihul-Džami’ es-sagir, 695.)

2. Šutnja. Poslanik, ﷺ. kaže: “Kada se neko od vas naljuti neka šuti.” (Ahmed 1/329 i prenosi se u Sahihul-Džami 693 i 4027.)

Ova naredba je kazana zato što većinom srditi izlazi van kontrole i normalnih osjećaja, pa izgovori riječi koje predstavljaju nevjerstvo, da nas Allah sačuva, ili može u toj situaciji proklinjati nekoga, raskinuti brak koji uništava porodicu. Također, može izgovoriti psovke i uvrede kojima izaziva neprijateljstvo drugih ljudi. Uopšteno govoreći, šutnja je rješenje za nestanak svega spomenutog.

3. Smirenost. Poslanik, ﷺ. kaže: “Kada se neko od vas razljuti a stoji, neka sjedne. Tako će srdžba od njega otići. A ako ne ode, neka onda legne.”

Prenosilac ovog hadisa je Ebu Zerr, r.a., kome se ovaj događaj upravo i desio. On je bio na svom vrelu i pojio deve, pa su došli neki ljudi i rekli: “Ko će otići do Ebu Zerra?” Neki čovjek odgovori: “Ja ću to učiniti!” Tada je prišao bunaru i srušio ga. Ebu Zerr je očekivao pomoć oko napajanja deva iz izvora, ali se čovjek loše ponio prema njemu uništivši mu bunar. Ebu Zerr je stajao, zatim je sjeo, a potom je i legao. Rečeno mu je: “Ebu Zerre zašto si sjeo a onda legao?” Odgovorio je: “Zato što je Poslanik, ﷺ. ….” a zatim je spomenuo navedeni hadis koji se prenosi u Ahmedovom Musnedu (5/152. Pogledaj Sahihul-džami, 694.)

U drugoj predaji stoji da je Ebu Zerr napajao na izvoru, pa ga je neki čovjek razljutio i on je sjeo… (Fejdul-Kadir; El-Menavi 1/408.)

Od koristi ove poslaničke upute je sprečavanje srditog čovjeka da učini nepromišljene postupke, jer može udariti, nanijeti štetu ili uvredu, pa čak i ubiti kao što ćemo navesti malo kasnije. Može, također, uništiti tuđi imetak. Zbog toga, kada sjedne udaljeniji je od nepromišljene reakcije ili uzrujanosti. A kad legne još je udaljeniji od nepriličnih postupaka i štetnih djela. Učenjak El-Hatabi u Komentaru Ebu Davuda kaže: “Onaj koji stoji je spreman za pokret i nasrtaj, za razliku od onoga koji sjedi u ovom značenju. Onaj koji leži ne može to počiniti. Izgleda da mu je Poslanik, ﷺ. naredio sjedenje i ležanje da u toku stajanja ili sjedenja  ne bi od njega potekla kakva ideja za koju bi se kasnije kajao. Allah najbolje zna. (Sunen Ebu Davuda, sa Me’alimus-sunnen 5/141.)

4. Čuvanje i slijeđenje oporuke Poslanika, ﷺ. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je neki čovjek rekao Poslaniku, ﷺ.: “Posavjetuj me!” Reče: “Ne srdi se!”, i to je ponovio više puta. (Buhari; Fethul-bari 10/456.)

U drugoj predaji stoji da je čovjek rekao: “Pa sam razmislio kad je Poslanik, ﷺ. to rekao i shvatio da srdžba  sadrži svako zlo.” (Ahmed, 5/373.)

5. “Ne srdi se i tebi pripada Džennet!” Vjerodostojan hadis; Sahihul-Džami Ibn Hadžer ga pripisuje Et-Taberaniju. (Pogledaj El-Feth 4/465.)

Ako se sjetiš onoga što je Allah pripremio bogobojaznima koji izbjegavaju povode srdžbe i bore se protiv svojih nefsova, vidjet ćeš da to najviše pomaže gašenju vatre srdžbe. Poslanika, ﷺ. spominje jednu od velikih nagrada:

“Ko srdžbu stiša, a da hoće mogao bi je iskaliti, Allah će njegovo srce ispuniti zadovoljstvom na Sudnjem danu.” (Taberani 12/453; Sahihul-Džami 172.)

Druga velika nagrada se spominje u riječima Poslanika, ﷺ.: “Ko stiša srdžbu, a u mogućnosti je da je provede, Allah će ga pred svim stvorenjima na Sudnjem danu prozvati i dati mu da odabere hurije koje hoće.” (Ebu Davud 4777 i dr. U Sahihul-džami se kaže da je ovaj hadis hasen – dobar.)

6. Poznavati visoki stepen i počast onoga ko se suzdrži u srdžbi.

Poslanik, ﷺ. kaže: “Nije jak onaj ko se dobro hrve, nego je jak onaj ko se suzdrži u srdžbi.” (Ahmed 5/367 i kaže se da je hasen u Sahihul-Džami 3859.)

Poslanik, ﷺ. je iskoristio priliku da ashabima, radijjallahu anhum pojasni ovu stvar. Od Enesa, r.a, se prenosi da je Poslanik, ﷺ. prošao pored ljudi koji su se hrvali, pa je upitao: “Šta je ovo?”, a oni odgovoriše: “Tog i tog čovjeka kada se hrve niko ne može pobijediti.” Poslanik, ﷺ. reče: “Hoćete li da vas uputim na onoga ko je jači od njega – čovjek kojem je drugi učinio nepravdu a on obuzda svoju srdžbu, pa je nadvlada i nadvlada svog šejtana i šejtana onoga ko mu je nepravdu nanio.” (Bezzar. Ibn Hadžer kaže da je lanac dobar; El-Feth 10/519.)

7. Slijediti uputu Poslanika, ﷺ. prilikom srdžbe.

Ovo je odlika Poslanikovog, ﷺ. morala. On je naš uzor i svijetli primjer. Ova odlika je jasna iz mnogobrojnih hadisa. Najpoznatiji je hadis u kojem se od Enesa r.a. prenosi: “Išao sam s Poslanikom, a na sebi je imao nedžranski ogrtač čiji su krajevi bili grubi. Sustigao ga je neki beduin i jako povukao za ogrtač. Pogledao sam u Poslanikovo, ﷺ. rame i vidio kako je ogrtač ostavio trag na njemu. Zatim je beduin rekao: ‘O Muhammede, naredi da mi se da šta od Allahova imetka kod tebe.’ Poslanik, ﷺ. mu se okrenuo i nasmijao, a zatim naredio da mu se da.” (Muttefekun alejhi, Fethul-Bari 10/375.)

Od slijeđenja Poslanika, ﷺ. jeste da svoju srdžbu učinimo isključivo radi Allaha i to kada se naruše Allahove zabrane. Ovo je pohvalna srdžba. Poslanik, ﷺ. se rasrdio kada je čuo za imama koji je rastjerao ljude od namaza dugim učenjem na namazu. Rasrdio se kada je u Aišinoj sobi ugledao zastor sa slikama živih bića koje imaju dušu. Rasrdio se kada mu se obratio Usama, r.a., povodom žene iz Mahzuma koja je krala. Rekao je: “Zar hoćeš da posreduješ u sankciji koju je Allah propisao!?”

Srdio se kad god bi bio upitan o stvarima koje je prezirao. Srdžba Poslanika, ﷺ. je bila radi Allaha i u ime Allaha.

8. Spoznati da je stišavanje srdžbe jedan od znakova po kojima se prepoznaju bogobojazni

Oni koje je Allah pohvalio u Svojoj Knjizi i odlikovao nad njima Svoga Poslanika, ﷺ. kojima je pripremljen Džennet čija je širina Nebesa i Zemlje, imaju sljedeće osobine: “Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Et-Tevbe, 134.)

Uzvišeni spominje lijepo ponašanje, osobine i djela ovih ljudi što je povod da tijela i duše ljudi pohrle za njima.

Od njihovih osobina je: “A kada se rasrde oni praštaju.”

9. Da spomenu Allaha kad im se to spomene

Srdžba je prirodna osobina po kojoj se ljudi prepozaju. Nekada je veoma teško da se čovjek ne rasrdi. Ali kada se iskreni rasrde i budu opomenuti Allahom sjete se Allaha i ne prekoračuju njegove granice. Pogledajmo sljedeći primjer.

Od Ibn Abbasa radijjallahu anhuma se prenosi da je neki čovjek zatražio dozvolu od Omera da uđe, pa mu je Omer, r.a., to dozvolio, te mu čovjek reče: “O sine El-Hattabov, tako mi Allaha ne daješ nam mnogo, a i među nama ne sudiš pravedno!” Omer, r.a., se naljuti tako da ga je je htio udariti. El-Hurr ibn Kajs reče (a on je bio u prisustvu Omera): “Vođo pravovjernih, Allah, dž.š., je rekao Svome Poslaniku, ﷺ.: ‘Ti opraštaj i naređuj dobro, a kloni se neznalica.'”

Omer nije, tako mi Allaha, prekoračio ovaj ajet kada mu ga je (El-Hurr) proučio. Omer se pridržavao granica Allahove Knjige. (Buhari, 4/304.) Ovakav treba biti musliman, a ne poput nečistog munafika, kojega su kada se razljutio obavijestili o hadisu Vjerovjesnika, ﷺ. rekavši: “Zatraži utočište kod Allaha od šejtana.”, a on reče: “Šta ti misliš, da li mi nešto fali, jesam li ja to lud, idi!?” (Buhari, Fethul-Bari 1/465.)Utječemo se Allahu od poniženja.

10. Poznavanje štetnosti srdžbe

One su mnogobrojne. Većina ih je štetna po dušu čovjeka i one koji ga okružuju. Jezik počne izgovarati psovke, uvrede, razvrat, a ruka krene neuračunljivo nanijeti nasilje. Ponekad to odvede i do ubistva. U sljedećoj priči imamo pouku: Od Alkame ibn Vaila se prenosi da je njegov otac pričao: “Sjedio sam s Poslanikom, ﷺ. kada dođe jedan čovjek koji je drugog vodio za konopac. Reče: ‘O Allahov Poslaniče, ovaj je ubio moga brata.’ Poslanik, ﷺ. reče: ‘Jesi li ga ubio?’ Reče: ‘Da, ubio sam ga.’ Reče: ‘Kako si ga ubio?’ Reče: ‘Ja i on smo skupljali lišće (tresli drveće kako bi spalo lišće za prehranu stoke), pa me je on uvrijedio i razljutio tako da sam ga udario sjekirom u glavu i tako ga ubio…” (Muslim u Sahihu, 1307.)

Mogu se desiti i manje posljedice od ove, te može doći do prijeloma (udova) i ranjavanja. Kad onaj na koga se razljutilo pobjegne, ljutiti dođe sebi pa tako možda podere odjeću, udari se po obrazima ili padne i onesvijesti se. Također može razbijati posuđe i uništavati namještaj.

Od najružnih posljedica koje proizilaze iz srdžbe i uzrokuju društvene nedaće, prekidaju familijarne veze i uništavaju porodice, jeste talak – prekid braka. Pitaj većinu onih koji su pustili svoje žene kako su i kad to uradili. Reći će ti: “To je bilo u trenutku srdžbe.”

Rezultat toga je napuštanje djece, kajanje, destrukcija, gorak život. Uzrok svega ovoga jeste srdžba. Da su spomenuli Allaha i došli sebi, utišali zlobu i zatražili utočište kod Allaha od šejtana, ne bi se dogodilo ono što se dogodilo. Ali suprotstavljanje Šerijatu donosi samo propast. Dešavaju se i velike tjelesne posljedice zbog srdžbe, kao što kažu liječnici, kao što su moždani udar, povišen pritisak, ubrzan rad srca, ubrzano disanje, a sve to vodi ka infarktu, šećernoj bolesti i drugim bolestima. Molimo Allaha za spas i zdravlje.

11. Neka srditi razmisli o sebi prilikom srdžbe. Kad bi srditi pogledao u svoju sliku na ogledalu, on bi se sam zamrzio kao i svoj izgled. Kad bi vidio promjenu boje i žestinu drhtanja tijela, promjenu izgleda, crvenilo lica, veličinu očiju i neujednačene pokrete, te da postupa kao luđak protivno svojoj volji, zgrčio bi se od svoga izgleda. Poznato je da je unutrašnja ružnoća veća od vanjske. A kako se šejtan samo obraduje osobi u ovakvom stanju! Utječemo se Allahu od šejtana i prezira.

Dova

To je oružje vjernika kojim stalno traži od svog Gospodara da ga sačuva od zala, mahana i nedoličnog ponašanja. Vjernik će tražiti utočište kod Allaha kako ne bi zapao u kufr ili nepravdu zbog ljutnje. Tri su stvari spasonosne, a od njih je i pravednost u zadovoljstvu i srdžbi. (Sahihul-Džamia, 3039.) Poslanik, ﷺ. bi učio dovu:

“Allahu moj, Tvojim znanjem o gajbu i Tvojom moći nad stvorenjima, poživi me dok znaš da je život dobar za mene, a usmrti me kad znaš da je smrt bolja za mene. Allahu moj, ja Te molim za bojazan od Tebe u samoći i javnosti. Molim Te za riječ iskrenosti u zadovoljstvu i srdžbi. Molim Te za umjerenost u siromaštvu i bogatstvu. Molim Te za blagodat koja neće nestati , za radost očiju koja neće prestati. Molim Te za zadovoljstvo nakon određenja. Molim Te za ugodan život poslije smrti. Molim Te za slast pogleda u Tvoje lice i žudnju za susretom s Tobom. Utječem Ti se od nedaće koja štetu donosi i smutnje koja u zabludu odvodi. Allahu moj, okiti nas nakitom imana i učini nas onima koji upućuju i koji su upućeni. Neka je zahvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.

Muhammed Salih el-Munedždžid