Dozvoljeno je kupovati kokošije meso vagano kilogramima, jer je to osnova u kupoprodaji, a nije nam poznat dokaz koji to zabranjuje.

Zabilježeno je od Allahovog Poslanika da je kazao: “Ono što opija u velikoj količini, zabranjeno je i u maloj količini.” Na osnovu toga, ako spomenuto sirće opija u velikim količinama, onda je zabranjeno i u malim količinama i tada se njegov propis ne razlikuje od propisa alkohola. A ako konzumiranje u velikim količinama ne opija, onda ga je dozvoljeno kupovati, prodavati i konzumirati.

(Fetve Stalne komisije: fetva broj 4306, tom 13, str. 52)

Alejkumusselam!

Pisanje zapisa koji imaju svoj orijentalni karakter i porijeklo, kao i pravljenje talismana i amuleta se ubrajaju u najstarija i najrasprostranjenija praznovjera među ljudima. Talismani, zapisi i amuleti se na žalost primjenjuju na svim mogućim poljima ljudskog života.

Počevsi od njegovih osnovnih elemenata – rađanja i umiranja, siromaštva i bogatstva, zdravlja i bolesti, života udvoje i usamljenosti pa sve do različitih najsitnijih detalja neke konkretne situacije kao što je obaranje povišene temperature, zaštita od ujeda zmije ili škorpiona, pronalaska kakvog izgubljenog predmeta, polaganja predstojećeg ispita na fakultetu, sigurnog putovanja i upravljanja automobilom, uspješnog početka ili završetka izgradnje kuće; uspješnog ishoda nekog poslovnog projekta i dogovora – u svemu spomenutom se primjenjuju amuleti i talismani kako bi navodno donijeli sreću ili otklonili nesreću.

Pošto je učenje rukje uveliko vezano za pisanje zapisa jer sa obje stvari se želi otkloniti određeni musibet i nevolja sa neke osobe (sihr, urok i slično) na samom početku ćemo ukratko nešto reći o propisanom učenju rukje.

Nema razilaženja među islamskim učenjacima da je dozvoljeno liječenje sihra, džinskog djelovanja i uroka šerijatskom rukjom, tj. učenjem Kur'ana, dova i zikrova čije značenje je poznato i koje u sebi ne sadrže širk pod šartom uvjerenja da je rukja sebeb i razlog liječenja koja nema uticaja sama po sebi nego sa Allahovom odredbom i voljom.

Dokaz za ovo je ono što prenosi Muslim u svom Sahihu od Avf ibn Malika, radijallahu anhu, da je rekao: “Učili smo rukju u džahilijetu pa smo rekli: Allahov Poslaniče sa kojim rukjama da liječimo, pa je odgovorio: “Dajte mi da čujem vaše rukje, nema smetnje u rukji sve dok u njoj nema širka”.

Takođe, dokaz za ovo su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko od vas može da koristi svome bratu (učenjem rukje) neka mu koristi”, što bilježi Muslim u svom Sahihu. A u hadisu mutefekun alejhi je rekao: “Nema rukje osim u za urok i ujed škorpiona”, tj. nema korisnije i djelotvornije rukje od one koja se čini za ove dvije stvari. Takođe, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je učio rukju drugima i sebi.

A što se tiče zapisa, talismana i amuleta, oni se dijele na dvije vrste.

Prva vrsta su zapisi, talismani i amuleti na kojima nije zapisano ništa iz Kur'ana, Allahovih lijepih imena i svojstava, a po nekim učenjacima niti nešto od vjerodostojnih dova prenešenih od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nego se na tim zapisima pišu imena džina, crtaju nekakve geometrijske figure, pravilne ili nepravilne, ili kur'anski ajeti ali koji su napisani natraške i naopako, ili nije ništa zapisano na njima nego su to predmeti manje ili više dragocjeni, neobični i rijetki u obliku figura, narukvica, lančića i slično.

Zajednička osobina svih ovih talismana, zapisa, hamajlija i amuleta je da se ima uvjerenja od strane onih koji ih nose da otklanjaju zlo i da pribavljaju korist. Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da su ovi zapisi, talismani i amuleti zabranjeni i da predstavljaju širk. (El-Mevsuatu el-fikhijje) Nošenje hamajlija, talismana, amuleta i zapisa predstavlja u osnovi mali širk koji ne izvodi iz vjere, a to je u slučaju kada onaj koji ih nosi ima ubjeđenje da je Uzvišeni Allah učinio ove stvari sebebom pribavljanja dobra i otklanjanja zla.

A ako osoba koja nosi hamajlije ima ubjeđenje da one same po sebi pribavljaju dobro i otklanjaju zlo to pretstavlja veliki širk koji izvodi iz vjere.

Od dokaza koji ukazuju na zabranu vješanja i nošenja zapisa i hamajlija su sljedeći:

Prvi: hadis kojeg prenosi Imran ibn Husajn, radijallahu anhuma, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio na ruci nekog čovjeka narukvicu od bakra, pa ga je upitao šta je to, a on mu je odgovorio da to nosi da ga štiti od slabosti. A onda mu je reka Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Skini je jer ti ona neće povećati osim slabost, jer ako bi ti sa njom umro ne bi se spasio nikada”. Ovaj hadis bilježe Ahmed, Ibn Madže, Ibn Hibban i Hakim. Vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hibban i Hakim, a slabim Albani i Šuajb Arnaut zbog ravije Mubarek ibn Fudale koji je mudelis i zbog prekida u lancu hadisa.

Drugi: hadis kojeg prenosi Ukbe ibn Amir, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se veže za hamajliju (tj. oslanja se na nju u pribavljanju koristi i otklanjanju štete) Allah mu to neće upotpuniti (ostvariti), a ko se veže za amulet (morski kamen) Allah mu neće dati u tome hajra”. A u rivajetu: “Ko se veže za hamajliju učinio je širk”. Ovaj hadis bilježi Ahmed i Hakim a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Zehebi a dobrim El-Munziri, dok Ibn Hadžer kaže da su njegove ravije pouzdane.

Treći: hadis mutefekun alejhi od Ebu Bešira u kojem je došlo da je on, radijallahu anhu, bio na putovanju sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je poslao izaslanika i naredio mu da ne ostavi na vratu ni jedne deve hamajliju (u vidu ogrlice koja štiti od uroka) a da je ne prekine i raskine.

Četvrti: hadis od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, gdje kaže da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Zaista su rukje (u kojima ima širka), uročnice (za djecu) i tivele (stvar koju nosi muž ili žena sa ubjeđenjem da ona povećava ljubav jednog prema drugom) širk”. Ovaj hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Zehebi, Ibn Hibban, Albani i Šuajb Arnaut.

Peti: hadis od Abdullah ibn ‘Ukejma, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se veže za nešto bude njemu prepušten”. Hadis bilježi Tirmizi, Ahmed i Hakim a dobrim ga ocjenjuju šejh Albani i Šuajb Arnaut na osnovu drugih rivajete jer Abdullah ibn ‘Ukejm nije sreo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Druga vrsta zapisa su oni na kojima se napiše nešto iz Kur'ana ili dozvoljenih dova. Oko dozvole ove vrste zapisa i hamajlija učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje: dozvola pravljenja i vješanja ovakvih zapisa i hamajlija. Ovaj stav zastupa grupa ashaba i tabi'ina kako to prenose imam Kurtubi u svom tefsiru i imam Nevevi u knjizi El-Medžmu'u. Od ashaba kojima se pripisuje ovaj stav su Aiša i Abdullah ibn Amr ibn El-‘As radijallahu anhuma, a od tabi'ina: Se'id ibn Musejjib, Ed-Dahhak, Ebu Dž'afer Muhammed ibn Alijj i Ibn Sirin.

A od učenjaka poslije njih: Bejheki, Kurtubi, Nevevi, Ibn Hadžer i Nuruddin ibn Abdulhadi Es-sindi. U knjizi El-Mevsuatu el-fikhijje el-kuvejtijje ovaj stav se takođe pripisuje hanefijskom, malikijskom i šafijskom mezhebu, kao i stav imama Ahmeda u jednom rivajetu od njega.

Oni argumentiraju svoj stav konstatacijom da traženje lijeka u pisanju i vješanju Kur'ana ne predstavlja širk zabranjen u hadisima o rukji a hadise u kojima se naziva vješanje hamajlija i zapisa širkom tumače da se to odnosi na zapise mimo Kur'ana, tj. one u kojima ima širka.

Drugo mišljenje: zabrana pisanja i vješanja ove vrste zapisa i hamajlija. Ovaj stav zastupa velika skupina ashaba: Huzejfe, Ukbe ibn Amir, Ibn Hakim, Abdullah ibn Mes'ud i Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhum.

Takođe, na ovome je velika skupina tabi'ina i učenjaka selefa, a zatim Ibnul-Kajjim, Ibn Tejmije i Muhammed ibnul-Abdulvehhab.

Od savremenih učenjaka na ovom stvau je Stalna komisija za fetve u Saudiji, Bin Baz, Usejmin, Salih El-Fevzan i mnogi drugi učenjaci.

Oni argumentiraju svoj stav sa tri poznata dokaza:

Prvo – opća zabrana pravljenja i vješanja zapisa koja je došla u mnogo vjerodostojnih hadisa a da sa druge strane nema šerijatskog teksta koji izdvaja zapisa i hamajlije od Kur'ana iz ove zabrane.

Od tih vjerodostojnih hadisa su: “Zaista su rukje (u kojima ima širka), uročnice (za djecu) i tivele (stvar koju nosi muž ili žena sa ubjeđenjem da ona povećava ljubav jednog prema drugom) širk”, “Ko se veže za hamajliju (tj. oslanja se na nju u pribavljanju koristi i otklanjanju štete) Allah mu to neće upotpuniti (ostvariti), a ko se veže za amulet (morski kamen) Allah mu neće dati u tome hajra”, a u rivajetu: “Ko se veže za hamajliju učinio je širk” i “Ko se veže za nešto bude njemu prepušten”.

Drugo: zabrana zapisa je opravdana time što se tako zatvaraju putevi koji vode u ono na čemu su svi složni da je haram, a to su zapisi u kojima ima širka.

Treće: oni koji nose zapise i hamajlije na kojima je napisan Kur'an ulaze u klozete, kupatila i slična mjesta pri čemu izlažu ono što je napisano od Kur'ana poniženju i omalovažavanju a što je zabranjeno.

Nakon izlaganja ovog pitanja, mišljenja učenjaka i njihovih argumenata ne bi trebalo biti sumnje u ispravnost drugog mišljenja učenjaka koji zabranjuju zapise i hamajlije od ajeta iz Kur'ana zbog jasnih i nedvosmislenihargumenata prenešenih u vjerodostojnim hadisima.

Korist poznavanja razilaženja učenjaka oko pisanja i nošenja zapisa i hamajlija sa ajetima iz Kur'ana se sastoji, između ostalog, u sljedećem:

– Što nije ispravno tekfiriti i smatrati sihirbazom onog ko piše zapise sa ajetima iz Kur'ana.

– Klanjanje namaza za onima koji prave zapise sa ajetima iz Kur'ana je ispravno, iako je bolje i sigurnije klanjati za onima koji se time ne bave.

– Oni koji nose zapise i hamajlije sa ajetima iz Kur'ana sa uvjerenjem da je Allah, dželle še'nuhu, taj koji otklanja zlo i koristi ljudima a da je takav zapis samo sebeb tome, oni ovim djelom ne čine ni veliki ni mali širk, iako je po ispravnom mišljenju učenjaka haram to što čine.

– Ne treba žuriti sa donošenjem propisa nad onima koji pišu zapise sa ajetima iz Kur'ana sve dok se ne utvrdi koju vrstu zapisa prave, pa tek onda kada se utvrdi da prave zapise sa ajetima treba ih na lijep način upozoriti i odvratiti od tog djela.

– Činjenica da je pitanje pravljenja zapisa od ajeta iz Kur'ana mes'ela oko koje učenjaci imaju podijeljeno mišljenje i to čak od ashaba nije argument i dokaz za dozvolu bavljenja time, nego je ibret u šerijatskim tekstovima u kojima je došla uopćena zabrana pravljenja zapisa pri čemu je nazvana širkom (velikim i malim). Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )

Alejkumusselam.

Propis muslimana koji prati i čita horoskop i vjeruje ili ne vjeruje u njega zavisi od njegovog uvjerenja i stanja. Ti muslimani koji prate horoskop se mogu svrstati otprilike u tri skupine shodno uvjerenju i stanju.
Prvo stanje –
Onaj ko čita i prati horoskop preko novina, časopisa, knjiga, televizije i slično i vjeruje i ubijeđen je da zvijezde, planete i svemir određuju život stvorenja i njihovo ponašanje na Zemlji i utiču na ono što se dešava ljudima, on je mušrik i kjafir po akidi, uzalud klanja ako klanja i uzalud radi bilo koje druge ibadete.

Dokaz da je to širk je činjenica da se horoskop zasniva na vjerovanju da je određivanje karakternih osobina ljudi vezano za položaj i kretanje nebeskih tijela, kao i ubjeđenje da nebeska tijela utiču na karakter ljudi i na ono što se dešava na Zemlji a sve to predstavlja čisti širk. Ovo predstavlja širk jer Uzvišeni Allah nije dao nebeskim tijelima moć uticaja na dešavanja na Zemlji, nego su stvorena sa drugim ciljevima koji su pojašnjeni u Kur'anu u nekoliko ajeta: zvijezde su stvorene da budu orjentiri i vodiči za kretanje noću i danju po Zemlji, one su ukrasi na nebesima i njima se gađaju šejtani.

A da je vjerovanje u horoskop kufr na to ukazuje ubjeđenje da će neka osoba koja se rodi u tom i tom znaku imati te i te karakterne osobine a što je gajb (nepoznato) kojeg zna samo Allah, dželle še'nuhu. Onaj ko tvdi da zna gajb on je kjafir po Kur'anu, Sunnetu i idžamu.

Uzvišeni Allah negira poznavanje gajba (nepoznatog) čak i njegovim najbližim i najpovjerenijim stvorenjima, melecima i poslanicima, pa kaže Uzvišeni: “Reci: “Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi; i oni ne znaju kada će oživljeni biti” (En-Neml, 65). I kaže: “Reci: “Ja vam ne kažem: ‘U mene su Allahove riznice’, niti: ‘Meni je poznat nevidljivi svijet” (En'am, 50).

Unaprijed određivanje karaktera ljudi uz pomoć zvijezda ulazi u stvar gajba. Jedino Allah, subhanehu, upravlja ovim Svemirom i niko drugi nema uticaja u njemu osim što je On učinio da jedno na drugo utiče.
Kaže Uzvišeni: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten” (Lukman, 34).

Drugo stanje –
Onaj ko čita i prati horoskop preko novina, časopisa, knjiga, televizije i slično i vjeruje i ubijeđen je da Allah učinio i odredio da zvijezde, planete i svemir utiče na život stvorenja i njihovo ponašanje na Zemlji, on time čini mali širk, mali kufr i vliki grijeh zbog kojeg mu Uzvišeni Allah neće primiti namaz četrdeset dana.

Argumneti da je ovo mali širk i mali kufr su isti kao i u prethodnom stanju samo je razlika u tome što se uticaj i djelovanje nebeskih tijela na dešavanja na Zemlji pripisuju Allahu a ne njima samima. Ovo je mali kufr i mali širk jer Allah nije učinio niti odredio da nebeska tijela utiču na život ljudi, njihove sudbine i njihove karakter a našto ukazuju mnogi šerijatski tekstovi, a neki od njih su spomenuti u ovom tekstu.

A argument da je to veliki grijeh je zabrana astrologije i korištenja, praćenja i pravljenja horoskopa uopćeno a što je došlo u hadisu u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko uzme znanje od znanja zvijezda uzeo je dio sihra, povećaje se koliko ga poveća”. Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Iraki, Nevevi, Albani i Šuajb Arnaut.

U prethodnom hadisu je bavljenje astrologijom i praćenje i pravljenje horoskopa nazvano vrstom sihra, a sa druge strane sve ovo (astrologija i horoskop) se ubraja u proroštvo (proricanje sudbine). Pa ako ovo spojimo sa sljedećim hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko posjeti vračara (sihrbaza) ili proroka i povjeruje u ono što govori, namaz mu neće biti primljen 40 dana“, onda je to dokaz da se toj osobi ne prima namaz 40 dana.

Treće stanje –
Onaj ko čita i prati horoskop preko novina, časopisa, knjiga, televizije ali iz razonode i znatiželje ili loše navike, s tim da ne vjeruje i nije ubijeđen da zvijezde, planete i svemir utiču na život stvorenja i njihovo ponašanje na Zemlji, on time čini veliki grijeh jer svoje vrijeme troši u onome što je zabranjeno pratiti i baviti se njime, takođe on izlaže svoju akidu fitni što ga može odvesti u veliki ili mali širk i kufr.

Vadžib je takvoj osobi da prekine sa čitanjem i praćenjem horoskopa te da svoje dragocjeno vrijeme provodi u hifzu Kur'ana, čitanju tefsira, hadisa i komentara istih ili čitanju korisne i pouzadane islamske literature.
Prema tome, shodno stanju osobe koja vjeruje u horoskop to njeno uvjerenje može biti veliki širk i kufr koji izvode iz vjere i čine njeno klanjanje uzaludnim ili može biti mali širk i kufr koji ne izvode iz vjere ali čine da se toj osobi ne prima namaz 40 dana. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )

Zapošljavanje u takvim bankama je zabranjeno, zato što uposlenici u takvim bankama zapravo pomažu banku u kamatnom poslovanju, i time ulaze pod prokletstvo koje je spomenuto u vjerodostojnom hadisu Allahovog Poslanika, ﷺ: “Allahov Poslanik, ﷺ, prokleo je onoga koji uzima kamatu i onoga koji je daje i dva svjedoka, i rekao je: ‘Svi oni su isti’”, a ukoliko njegovo radno mjesto u banci nije u direktnoj vezi sa kamatnim poslovanjem, onda se smatra od onih koji su zadovoljni takvim načinom poslovanja i svojim radom prešutno odobravaju činjenje tog harama. Dakle, nije dozvoljeno zapošljavanje u bankama koje posluju sa kamatama. Što se tiče stavljanja novca u kamatne banke, dozvoljeno je, ako se ukaže potreba za tim, ali u slučaju da nema drugog sigurnog mjesta da se ostavi taj novac, ali pod uvjetom da ne uzima od njih kamatu, jer ako bi uzeo kamatu, u tom slučaju bilo bi zabranjeno.

Odgovorio: šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rahmetullahi alejhi

Preuzeto iz: Fetava ulema el-beledil-haram, str. 652.

Prijevod: hfz. Amir Smajić