Zahvala pripada Allahu!

Prvo, molim Uzvišenog Allaha da ti otkloni brigu, izliječi te i obraduje radosnom viješću od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koju prenosi Ata b. Ebu Rebah: “Ibn Abbas mi je rekao: ‘Hoćeš da ti pokažem ženu koja je stanovnica Dženneta?’ ‘Naravno’,  rekoh. ‘Ova crna žena došla je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: ’Allahov Poslaniče, imam padavicu (epilepsiju), pa se otkrivam, zato moli Allaha da me izliječi.’’ A on reče: ‘Ako hoćeš, strpi se i dobit ćeš Džennet, a ako želiš, uputit ću dovu Allahu da te izliječi.’ ‘Strpjet ću se, ali zamoli Allaha da se ne otkrivam!’, reče ona. I on je zamolio Uzvišenog Allaha.” Buhari (5652), Muslim (2576)

Drugo, Uzvišeni Allah propisao je ženidbu podstičući na nju. U tom smislu je i ajet Uzvišenog Allaha: “Ženite se onim ženama koje su vam drage (dopuštene), sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo jednom; ili – eto vam onih koje posjedujete. Tako ćete se najlakše nepravde sačuvati.”  (En-Nisa, 3.)

Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, prenosi: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Skupino mladića, ko je u mogućnosti od vas neka se oženi, a onaj ko ne može neka posti, jer post mu je doista  štit.’”  Buhari (5065), Muslim (1400)

U suštini brak je pohvalno djelo, a ne obaveza i ovo je općenito stav učenjaka fikha!

En-Nevevi, Allah mu se smilovao, kaže: “U ovom hadisu naređen je brak onome ko je u mogućnosti i ko teži da se oženi. Oko ovog stava svi su saglasni. Međutim, ja i drugi učenjaci smatramo da je u biti sklapanje braka pohvalno djelo, a ne obaveza.”  Preneseno iz komentara Muslimovog Sahiha (9/173).

Ibn Kattan, Allah mu se smilovao, kaže: “Brak je pohvalno djelo a ne obaveza (vadžib). Ovo je općenito stav učenjaka.” Preneseno iz djela El-Ikna fi mesail el-idžma (2/5).

Od Imama Ibn Ahmeda prenosi se da je brak obaveza (vadžib). Neki su učenjaci pojasnili ove riječi smatrajući da se pod tim misli “u slučaju ako se neko boji da će zapasti u zabranjene prohtjeve, onda je brak obavezan.”

Ibn Kudama, Allah mu se smilovao, kaže: “Muslimani su jednoglasni u tome da je brak propisan.

Učenjaci našeg mezheba (hanbelijskog) razilaze se oko njegove obligatnosti, a preovladava mišljenje da brak nije obavezan, osim ako se neko boji za sebe da će zapasti u neko zabranjeno djelo ako se ne oženi, u tom slučaju dužan se sačuvati (biti krepostan). Ovaj stav generalno zastupaju učenjaci.

Ebu Bekr Abdulaziz kaže: “Brak je obavezan.” On prenosi ovaj stav od Ahmeda, a od Davuda se prenosi stav da je dužnost oženiti se jednom u životu, u skladu s Kur’anom i sunnetom.”

Potom je Ibn Kudama, kao dokaz da brak nije obavezan, rekao: “Naime, Uzvišeni Allah kad je naredio stupanje u brak, povezao je to s nečim štoje drago (milo ili se sviđa), u skladu s riječima Uzvišenog: ‘Onda se ženite onim ženama koje su vam drage (dopuštene)’, a ono što je obavezno mora se izvršiti bez obzira na to da li je to nekome drago ili ne. Dalje kaže: ‘Sa po dvije, sa po tri i sa po četiri’, a, prema saglasnosti učenjaka, poligamija nije obavezna, što znači da je stepen naredbe za sklapanje braka u ajetu stepen pohvalnog djela.

Također i u sunnetu se pod tim misli na pohvalno djelo, ili na onoga ko se boji za sebe da će zapasti u zabranjeno djelo u slučaju da se ne oženi. El-Kadi kaže: ‘Na ovo se odnose riječi Ahmeda i Ebu Bekra, kad je riječ o obligatnosti ženidbe.’” Preneseno iz djela El-Mugni (9/340-341).

Međutim, ako se čovjek boji za sebe da će pasti u iskušenje u pogledu žena, da će se odati zabranjenim djelima poput preljube, onanisanja i sl., a sposoban je oženiti se, onda mu je u tom slučaju brak obavezan, zato što bi brak u takvoj situaciji bio sredstvo pomoću kojeg se čovjek čuva od onog što je zabranjeno,  a izbjegavanje zabranjenog djela jeste dužnost. Pravilo kaže: Ono bez čega se ne može ispuniti obaveza i samo postaje obavezom.

Ibn Kudama, Allah mu se smilovao, kaže: Postoje tri kategorije braka. Jedna od njih je ako se neko boji da će učiniti zabranjeno djelo ako se ne oženi, onda je obavezan oženiti se, u skladu s mišljenjem većine učenjaka, jer mu je dužnost da bude krepostan i da se sačuva zabranjenog, a brak je način da se takvo nešto ostvari.  Preneseno iz djela El-Mugni (9/341).

Šejh Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, kaže: “Ako je čovjek u potrebi da se oženi, bojeći se bluda ako to ne učini, preča mu je ženidba nego odlazak na hadž, koji mu je obavezan.” Preneseno iz djela El-Ihtijarat (201).

Zaključak:

Ako se bojiš daćeš učiniti neko zabranjeno djelo sustezanjem od braka, a sposoban si za brak, i uz to našao si vjernicu kojoj ne smeta tvoja situacija, nakon što si joj objasnio, onda ti je brak dužnost kako bi sačuvao i zaštitio sebe od zabranjenih djela.

U slučaju da se ne bojiš iskušenja (da ćeš učiniti zabranjena djela, harame), onda ti brak nije obavezan. Međutim, bolje ti je da se oženiš, ako si ispunio uvjete, pronašao vjernicu, moralnu i zadovoljnu tobom nakon što joj eksplicitno pojasniš svoju situaciju, iz sljedećih razloga:

brak je poželjan, a i vjerozakon podstiče na njega;

brak ti pomaže, Allahovom voljom, da budeš mentalno stabilan, ako bi našao ženu kojoj ne smeta tvoje stanje, koja bi bila strpljiva glede tvoga stanja, a u isto vrijeme i druželjubiva,  tako da bi tvoja opsesivna osamljenost na koju si ukazao iščezla. Na kraju, ne želimo da padneš u očaj zbog uzimanja lijekova, misleći da ćeš ostati bolestan cijeli život, jer koliko je bolesnih kojima su doktori rekli da za njih nema lijeka, a Uzvišeni Allah ih je izliječio. Stoga, ne gubi nadu u Uzvišemog Allaha, upućuj dove, jer doista On daje lijek.

Allah najbolje zna!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Godine u kojima se većinom javlja hajz jesu između 12. i 50. godine. On se može pojaviti i prije i poslije toga, ovisno od ženinog fizičkog stanja, životne sredine i klime. Ulema se razilazi oko toga da li godine u kojima se javlja hajz imaju određenu granicu tako da postoji mišljenje da žena ne može imati hajz prije i poslije te granice, a ono što se javi prije i poslije toga nije mjerodavna krv i nije hajz.

Nakon što je spomenuo razilaženja uleme u vezi s tim pitanjem, Ed-Darimi kaže: “Sve ovo je po mom sudu pogrešno, jer ono što je mjerodavno u svemu tome jeste postojanje krvi. To znači kada se pojavi u bilo kom stanju, intenzitetu ili godini, to je hajz, a Allah najbolje zna.” Ovo što je rekao Ed-Darimi ispravno je i to je stav Ibn Tejmijje.

Stoga, kad god žena vidi hajz, ona je u stanju hajza, pa makar to bilo i prije devete godine ili poslije pedesete godine. To je zato što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredili propise o hajzu na osnovu njegovog pojavljivanja i nisu to ograničili određenim godinama. Za ograničavanje hajza određenim godinama potreban je dokaz iz Kur’ana i Sunneta, a u njima o tome nema dokaza.

Muhammed ibn Salih el-Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba

Hvala pripada Allahu!

Prvo, želim joj izraziti saučešće moleći Allaha da joj uputi sina i pokaže mu ispravan put.

Drugo, ovo je ranjena majka, nema ona ništa s tim da li je njen sin na Pravom putu ili stranputici, ona nema u tome grijeha,jer je svaki čovjek odgovoran za sebe i svoja djela i on će za njih odgovarati.

Uzvišeni kaže: “Onaj koji ide Pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta – na svoju štetu luta, i nijedan grešnik neće tuđe grijehe nositi!” (El-Isra, 15)

Uzvišeni kaže: “I nijedan grešnik neće grijehe drugog nositi; ako grijehovima pretovareni pozove da mu se ponesu, niko mu ih neće ponijeti, pa ni rođak.” (Fatir, 18)

Šejh Es-Sadi kaže: “‘I nijedan grešnik neće grijehe drugog nositi’, tj. na Sudnjem danu svako će biti pitan za svoje postupke, niko neće tuđe grijehe nositi. ‘…ako grijehovima pretovareni pozove’, tj. ako grešnik pozove da mu neko ponese nešto od grijeha, ‘niko mu ih neće ponijeti, pa ni rođak neće ponijeti ni blizak prijatelj, jer ahiret nije kao dunjaluk, u kojem bližnji pomaže bljižnjeg, drug druga, već će na Sudnjem danu poželjeti da mu neko nešto duguje, te da može uzeti od njega, makar to bili njegovi roditelji ili bližnji.’” (Tefsirus-Sa’di, str. 687)

Od Amra bin el Ahvesa prenosi se da je rekao: “Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem alejhi, da je rekao na Oproštajnom hadžu: “Grešnik će ispaštati za svoje grijehe, neće ispaštati za nevaljale postupke svog djeteta, niti sin za svoga roditelja.” (Tirmizi, 2159.)

Ebu Rimsa kaže: “Otišao sam s ocem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, te Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ovo tvoj sin?’ Otac odgovori: ‘Jeste, tako mi Gospodara Ka’be.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Stvarno?’ Otac odgovori: ‘Jeste, tako mi Njega.’ Nasmiješio se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jer sam mnogo ličio na mog oca, a on se kune da sam njegov. Potom reče: ‘Nećeš odgovarati za njega, niti on za tebe’, i prouči Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘I nijedan grešnik neće grijehove drugog nositi.’” (Verifikovao ga je Albani, sahih, Ebu Davudov Sunen, 4495.)

El-Kari, Allah mu se smilovao, kaže: “Nećeš odgovarati za njega”, tj. nećeš odgovarati za njegove grijehe, “niti on za tebe”, tj. niti on za tvoje grijehe. (Mirkatul-mefatih, 6/2272.)

Nema grijeha majka zbog loših postupaka svog sina, neka nastavi da ga savjetuje i opominje, trebala bi mu dati na znanje da mrzi njegove postupke i ponašanje, i ako smatra ako bi prekinula vezu s njime, to doprinijeti da se on vrati Ispravnom putu, neka to i uradi zbog milosti i prema njemu.

Allah najbolje zna!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

Hvala pripada Allahu!

Nema smetnje da majka organizuje mali skup povodom punjenja sedam godina njene kćerke želeći da je postakne time na namaz.

Prvo, ovo nije vjerska svečanost, niti praznik koji se ponavlja, on je u okvirima poglavlja o običajima u islamskom pravu i kao takav on je u suštini dozvoljen u skladu s pravilima o običajima.

U vezi s običajima i općenito međuljudskim odnosima, imam Eš-Šatibi kaže: “Intencija Zakonodavca u tom domenu jeste da se ispuni suština, a ne da se ograniči na doslovno ispunjavanje teksta, dok je u domenu ibadeta, kao što je poznato, pravilo upravo suprotno.”

(El-Muvafakat, 2/523)

Na našoj stranici, u opširnim odgovorima, već smo ukazali na pravilo: “Osnova u domenu običaja (međuljudskih odnosa) jeste da je sve dozvoljeno osim ono za što postoji dokaz da je zabranjeno.”

Drugo, ova vrsta vaspitne metode spada u sredstva koja je Šerijat dozvolio, i ostavio ljudima da oni postupaju u skladu s običajima svoje sredine i kulture. Podsticanje na namaz i pridržavanje obaveza jedan je od šerijatskih ciljeva, sredstvo je dozvoljeno, bez obzira na to da li je riječ o direktnom savjetu, igri, postupku, ili slavlju s porodicom ili drugovima. Sve spomenuto spada u šerijatski dozvoljena sredstva za postizanje šerijatskog cilja.

Treće, nema razlike u tome da li ćemo ga podstaknuti prije ili poslije namaza, ako ljudi nisu negodovali što smo djete nagradili zarad brige o namazu, onda ne treba negodovati ni na organiziranje male svečanosti u cilju naglašavanja važnosti vjerskih obaveza, podsticanja na to i upozorenja na početak nove faze njegovog života.

Četvrto, prenosi se od čestitih drugova Poslanika,sallallahu alejhi ve sellem, da su koristili razne metode, i njima tada raspoloživa sredstva, da bi svoju djecu učvrstili na nekom ibadetu. Rebia bint Muaviz, Allah njome bio zadovoljan, kaže: “I dalje smo ga (misli na post Dana ašure) postili, i svoju djecu navikavali da toga dana poste. Pravili bismo im igračku napravljenu od vune, i kada bi dijete zaplakalo, dali bismo mu igračku da bi se njome zabavljalo sve dio iftara.” (Buhari, 1960, i Muslim, 1136)

U ovom predanju je dokaz da je dozvoljeno koristiti razne metodekoje nisu od Allaha određene niti tekstom precizirane, i da ima slobodne volje u korištenju metoda koje će roditi plodom.

U skladu s time, i šerijatski su pravnici spomenuli razne vrste svečanosti i jela koje su organizovane ili pravljene povodom neke vjerske blagodati, iako to vjerom nije striktno propisano, kao npr. hatme Kur ana.

Peto, ne trebamo biti strogi u ovim stvarima, da ne bismo dobrinijeli djetetovom bežanju od vjere, ili otežali ljudima. Naime, velikodušnost islama ne zabranjuje ništa od običaja osim ono što je štetno ili dovodi do štete; tu ćeš naći da većina ljudi negoduje i zabranjuje takvu vrstu običaja.

Ako se u nekom običaju ne vidi nikakva šteta, pričati o tome da je haram jeste rizik koji dovodi do toga da se nešto lijepo ne uradi, te onda, možda dospjemo do nečega zabranjenog, kao npr. u ajetu:

“Reci: ‘Dovedite te svoje svjedoke, one koji će posvjedočiti da je Allah to zabranio!’ Pa ako oni posvjedoče, ti im nemoj povjerovati i ne povodi se za željama onih koji Naše dokaze drže lažnim i koji u onaj svijet ne vjeruju i koji druge Gospodaru svome ravnim smatraju.” (El-En’am, 150)

Allah najbolje zna!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Preuzeto sa stranice http://www.minber.ba

U većini slučajeva trudnicama se prekida hajz. Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, rekao je: “Žene znaju da su zatrudnjele po prestanku pojave hajza.” Pa ako se ženi pojavi krv na dva ili tri dana prije poroda, i uz to ima trudove, to je nifas. Ali ako se to desi na duže ili kraće vrijeme prije poroda, a pri tome nema trudova, onda to nije nifas.

Međutim, da li je to hajz, za kojeg inače važe propisi hajza, ili je to krv koja nije mjerodavna i za koju ne važe propisi hajza?

Po ovom pitanju ulema se razilazi.

Ispravno je da je to hajz, jer osnov je, ukoliko se ženi pojavi krv da je to hajz, osim ako ne postoji uzrok koji to negira. A u Allahovoj Knjizi i Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne navodi se ništa što negira hajz ženi koja je trudna. To je mezheb Malika i Šafije, i izbor šejhul-Islama Ibn-Tejmijje. Na strani 30. u djelu El-Ihtijarat, on kaže: “To prenosi El- Bejheki od Ahmeda, odnosno da se povratio na taj stav.”

Na osnovu ovog, za hajz žene koja je trudna važi isto što i za ženu koja nije trudna, osim u dva slučaja:

Zabranjeno je dati razvod ženi koja je u hajzu, a nije trudna, dok to nije zabranjeno ženi koja je trudna. To je zato što je razvod žene koja je u hajzu, a nije trudna, oprečan riječima Uzvišenog: „Vi ih u vrijeme kada su čiste pustite.“ (Et-Talak,1.)

A što se tiče razvoda žene koja je trudna, a ima hajz, to nije oprečno ajetu zato što puštena žena, koja je trudna, mora čekati na udaju jedno određeno vrijeme (iddet), bez obzira da li je ona bila u hajzu (u toku trudnoće) ili ne. To vrijeme jeste vrijeme trudnoće, te zbog toga nije zabranjeno pustiti tu ženu nakon spolnog odnosa s njom, za razliku od žene koja nije trudna.

Čekanje (iddet) žene koja je trudna ne završava se hajzom, zato što se ono završava samo porođajem, svejedno da li je ona imala hajz ili ne. To se temelji na riječima Uzvišenog: „Trudne žene čekaju sve dok ne rode.“ (Et-Talak, 4.)

Muhammed ibn Salih el-Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba