Kaže Uzvišeni: “A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru – njihova djela biće poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati” (El-Bekare, 217).

I kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhu: “Ko promijeni vjeru ubijte ga”.

Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je vadžib da se ubije otpadnik od vjere nakon što se pred kadijom potvrdi njegovo otpadništvo a on odbije da učini tevbu u onim djelima kufra u kojima se prima tevba.

Otpadništvo od vjere (riddet) je da musliman postane kjafir prihvatajući neku drugu vjeru mimo Islama ili izgovarajući jasne riječi kufra ili riječi iz kojih se razumije kufr ili djelo koje sadrži u sebi kufr.

Da bi musliman postao kjafir šart je da bude punoljetan, pametan i da nije prisiljen na djelo kufra. Oko otpadništva od vjere od strane maloljetne i pijane osobe učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. A složni su učenjaci da luda osoba niti postaje musliman izgovaranjem šehadeta, niti postaje murted (otpadnik) sa činjenjem djela koja izvode iz vjere. Takođe su složni da osoba koja se prisili na riječi ili djela kufra da ne izlazi iz vjere.

Stvari sa kojima se izlazi iz vjere, odnosno sa kojima se postaje otpadnik mogu se podijeliti u četiri skupine: 1 – otpadništvo zbog uvjerenja, 2 – otpadništvo zbog riječi, 3 – otpadništvo zbog djela i 4 – otpadništvo zbog ostavljanja djela. Naravno, često ove četiri skupine djela koja izvode iz vjere jedna proizilaze iz druge, pa tako ko je u nešto uvjeren on to i izgovori riječima, ili uradi djelo ili ostavi djelo radi uvjerenja.

Otpadništvo zbog uvjerenja
Nema razilaženja među učenjacima da je otpadnik od vjere onaj ko smatra da Allah, dželle še'nuhu, ima sudruga, ili smatra da Allah, dželle še'nuhu, ima dijete, ili da Kur'an nije objava od Allaha, ili je ubijeđen da nema meleka niti džina, ili smatra da je ovaj svijet oduvijek i da je vječan, ili je ubijeđen da nema Dženneta i Džehenma niti da će biti Sudnji dan i tome slično. Takođe, ko smatra da nije vadžib ono što je nužno poznato da je temelj vjere, tj. ko smatra da namaz, post, zekat i hadždž nisu vadžibi, on je kjafir po idžmau. Isto tako, ko smatra da je halal ono što je nužno poznato u Islamu da je haram, tj. ko smatra da je alkohol, kamata, zinaluk, svinjetina, nesuđenje po Allahovom zakonu i slično halal on je kjafir.

Otpadništvo zbog riječi
Od riječi koje izvode iz vjere Islama su vrijeđanje i psovanje Uzvišenog Allaha, svejedno činilo se to u šali, u zbilji ili sa ciljem ismijavanja, nema razilaženja među učenjacima da ta osoba automatski izlazi iz Islama. Razišli su se učenjaci da li se onome ko vrijeđa i psuje Allaha prima tevba, većina učenjaka je na stavu da se prima kao i kod ostalih razloga otpadništva od vjere.

Nema razilaženja da onaj ko vrijeđa ili opsuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je otpadnik od vjere. Pod vrijeđanjem i psovanjem se misli na omalovažavanje, proklinjanje, ocrnjavanje njegovog poslanstva, pripisivanje mahane i nedostatka njemu samom, njegovom porijeklu ili njegovoj vjeri i tome slično. Prema tome, pod vrijeđanjem Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se ne misli samo na bukvalnu psovku poznatu kod nas.
Takođe, složni su učenjaci da psovanje ili vrijeđanje bilo kojeg vjerovjesnika oko čijeg vjerovjesništva nema razilaženja među učenjacima da je otpadništvo od vjere.

Ko optuži Aišu, radijallahu anha, za zinaluk ili je nazove zinalučarkom je otpadnik od vjere oko čega nema razilaženja, jer time negira jasne ajete koje je Uzvišeni objavio povodom njenog poštenja. Oko kufra onoga ko potvori nekog drugog od Poslanikovih žena i ashaba učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Sve što je spomenuto od stvari koje izvode iz vjere zbog uvjerenja kada ih musliman izgovori to su riječi koje izvode iz Islama.

Otpadništvo zbog djela
Nema razilaženja među učenjacima da bacanje Mushafa na nečisto mjesto (poput smetljišta, klozeta i slično) predstavlja otpadništvo od vjere, jer je taj postupak nipodaštavanje Allahovog govora te je jasan znak nevjerovanja u onoga što je u njemu.
Takođe, složni su učenjaci da onaj ko učini sedždu kipu ili Suncu ili Mjesecu, ili kabur, drvetu ili kamenu prema kojima se gaje uvjerenja da pomažu ili štete, da je otpadnik od vjere.
Isto tako, pravljenje sihra je otpadništvo od vjere, s tim da su se oko nekih detalja po ovom pitanju učenjaci razišli.

Otpadništvo zbog ostavljanja djela
Nema razilaženja među učenjacima da onaj ko ostavi namaz negirajući njegovu obavezu da je otpadnik iz Islama. Takođe, ko ostavi post Ramazana, davanje zekata i obavljanje Hadždža negirajući njihovu obavezu, nema razilaženja među učenjacima da je otpadnik od vjere. U ovim slučajevima imamo spoj između neizvršavanja ovih vadžiba i ruknova vjere Islama uz istovremenu ubijeđenost i negiranje da su oni vadžib.
A što se tiče onog muslimana koji ostavlja namaz iz ljenosti ili nemarnosti, oko njegovog otpadništva od vjere učenjaci imaju tri mišljenja:

Prvo mišljenje – da to predstavlja djelo otpadništva i da se on ubija kao murted, naravno nakon što odbije da učini tevbu i počne klanjati (u roku od tri dana ili do početka sljedećeg namaza, shodno razilaženju učenjaka).
Ovo je stav Omera, Mu'az ibn Džebela, Abdurrahmana ibn Aufa, Ebu Hurejre i drugih ashaba, Se'id ibn Džubejra, Š'abija, Ibrahima Nehaija, Ebu Amra, Evzaija, Ejjuba Suhtijanija, Abdullah ibn Mubareka, Ishaka ibn Rahuveje, imama Ahmeda u rivajetu od njega, jedan od dva stava unutar šafijskog mezheba i mnogih drugih učenjaka.

Drugo mišljenje – da ostavljanje namaza iz ljenosti ili nemarnosti nije djelo kufra ali se ubija onaj ko odbije da klanja.
Ovo je stav imama Malika, Šafije i Ahmeda u drugom rivajetu.

Treće mišljenje – da ostavljanje namaza iz ljenosti ili nemarnosti predstavlja djelo fiska, tj. veliki je grijeh, takva osoba se zatvara u zatvor sve dok ne proklanja.
Ovo je stav hanefijskog mezheba.
Treba napomenuti da postoje dvije vrste tekfirenje, odnosno proglašavanje muslimana nevjernikom. Prva vrsta – tekfir ‘am, tj. pojašnjavanje koja vrsta djela, riječi i uvjerenja izvode iz vjere sa ciljem poučavanja i upozoravanja da se ne upadne u iste. Ovom vrstom tekfira se mogu baviti svi oni koji se bave poučavanjem Islama, davom od učenjaka, daija i ostalih.

Druga vrsta – tekfir mu'ajjen, tj. spuštanje propisa kufra na pojedinca muslimana kada uradi nešto što izvodi iz vjere. Ovom vrstom tekfira se ne bave osim kadije (osobe koje su postavljene i rade kadijski posao) i učenjaci.
Takođe, spuštanje pojedinačnog tekfira na određenog muslimana ima svoje šartove koje treba ispuniti i prepreke koje treba otkloniti, te se zbog toga ovom vrstom tekfira ne mogu i ne smiju baviti osim učene i osposobljene osobe za isto.  Ve billahi tevfik.
Esselamu alejkum.

mr.Zijad LJakic

Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )

Povećano ili smanjeno trajanje hajza u odnosu na uobičajeno, kao kad, naprimjer, ženi hajz traje šest dana, pa joj se hajz produži do sedmog dana ili da joj traje sedam dana pa prestane šestog dana.

Pomjeranje perioda u kojem se javlja mjesečni ciklus, kao da, naprimjer, bude uobičajeno da žena ima hajz na kraju mjeseca, ali joj se on javi na početku mjeseca, ili da joj se hajz uobičajeno javlja na početku mjeseca, pa joj se javi na kraju mjeseca.

Ulema se razilazi u pogledu šerijatskog tretmana ove dvije vrste neočekivanih pojava. Kada žena ugleda krv, treba znati da to predstavlja hajz, a kada joj prestane, onda je čista, bez obzira da li se hajz produžio ili skratio te da li se javio prije ili kasnije.

Dokaz za to je naveden u prethodnom poglavlju, jer je Zakonodavac propise o hajzu učinio ovisnim o postojanju samog hajza, to jest krvi. Ovo je mezheb Šafije i stav šejhul-Islama Ibn-Tejmijje, a to podupire i autor djela pa kaže: “Da je uobičajenost u trajanju hajza ono što je mjerodavno, to bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio svome ummetu i ne bi imao pravo da to odgađa, s obzirom da njegove supruge i druge žene u svakom vremenu imaju potrebu da to znaju. Zbog toga, on nije mogao zanemariti objašnjenje toga, a to je spomenuo samo u vezi sa ženom koja ima istihazu.”

Žućkasta ili smećkasta (tamna) tekućina; tako da žena vidi žućkastu krv, kao kod zagnojene rane, ili da vidi smećkastu krv (između žute i crne). Ako se ovo pojavi u toku hajza, ili se nastavi na hajz prije nego se žena očisti, to je hajz i za to važe propisi hajza. Ako se javi nakon što se žena očisti, to nije hajz, na osnovu riječi Ummu Atijje, r.a.: “Nismo pridavali važnost žućkastoj ili smećkastoj krvi nakon što bi se očistile.” (Hadis bilježi Ebu Davud s vjerodostojnim lancem prenosilaca.)

Hadis bilježi i El-Buhari, ali bez riječi “nakon što bi se očistile”. El-Buhari je taj hadis stavio pod naslov “O žućkastoj i smećkastoj krvi izvan perioda hajza”. U komentaru El- Buharijeva djela Fethu-l-Bari, usklađujući hadis koji prenosi Aiša, r.a., u kojem stoji: “… dok ne vidite bijeli iscjedak”, i spomenuti hadis koji prenosi Ummu Atijje, autor kaže da se hadis koji prenosi Aiša, r.a., odnosi na to kada žena vidi žućkastu i smećkastu krv u toku hajza. Međutim, izvan perioda hajza postupa se onako kako je rekla Ummu Atijje.

Hadis koji prenosi Aiša, r.a., El-Buhari navodi kao mu’allek (predanje bez seneda), ali u aktivnoj formi. U tom hadisu stoji da su žene slale Aiši, r.a., uloške (ed-deredže) na kojima je bilo malo pamuka, na kojem je bila žućkasta krv, pa bi im Aiša, r.a., govorila: “Ne žurite (s kupanjem) prije nego vidite bijeli iscjedak.” (To je ono što izađe iz rodnice po prestanku hajza).

Prestanak krvi tokom hajza, tako da jedan dan žena vidi krv, a drugi ne, i tome slično. Ovo se može javiti u dva oblika:

da je to kod žene stalna pojava i to je istihaza, i za ženu kojoj se ovo pojavi važe propisi istihaze i da to kod žene ne bude neprekidno, nego se javlja povremeno, a period u kojem je čista normalan je.

Ulema se razišla u tome da li je taj prekid krvi period čistoće ili za njega važe propisi hajza. Mezheb Šafije stoji na stanovištu da se tada primjenjuju propisi hajza i da je to hajz. To je stav i šejhul-Islama Ibn Tejmijje, autora djela El-Faik, a to je stav i Ebu-Hanife, jer se nije pojavio bijeli iscjedak. Kada bi se to smatralo periodom čistoće, period prije i poslije toga bio bi hajz, a to niko ne smatra. Također, ako bi se spomenuti period smatrao čistoćom, kupanje bi predstavljalo poteškoću svaka dva dana, a, hvala Allahu, nema poteškoće u šerijatu.

Poznati stav u hanbelijskom mezhebu jeste taj da je period kada teče krv, period hajza, a kada prestane, to je period čistoće. Tako nije u slučaju kada oba ova perioda prelaze najduži uobičajeni period hajza, i sve što pređe preko tog perioda smatra se istihazom.

U djelu El-Mugni stoji: “Kao ispravno nameće se to da ako krv prestane na manje od jedan dan, to nije period čistoće, a na osnovu onoga što smo rekli o nifasu da se ne obazire na period manji od jednog dana. Ovo je, ako Bog da, tačno, zato što krv jedanput teče, a drugi put prestane. Naredba kupanja za onog ko se očisti poslije svakog sata bila bi teška. Kaže Uzvišeni: „I u vjeri vam nije ništa teško propisao.“ (El-Hadždž, 78.)

Ako se hajz prekine na manje od jednog dana, to nije period čistoće, osim ako vidi nešto što dokazuje da je hajz prestao ili daje žena vidjela bijeli iscjedak.”

Ove riječi autora djela El-Mugni predstavljaju sredinu između dva stava, a Allah najbolje zna ono što je ispravno.

Isušenost krvi, tako da žena vidi samo običnu vlažnost. Ako se ovo vidi u vrijeme hajza ili se ono nastavlja na njega, prije nego se žena očistila, to je hajz, a ako se javi nakon što se žena očistila, to nije hajz. U tom slučaju to se može pridružiti situaciji kada ženi teče žućkasta ili smećkasta krv i isto se tretira.

Muhammed ibn Salih el-Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba

Hvala pripada Allahu!

Molim Allaha da ti sačuva djecu, u njima da radosti, da nama i vama pomogne u njihovom vaspitanju.

Allah te nagradio za trud koji si uložio da bi ih popravio, uvažavam ovu tvoju brigu i preduzete korake u cilju rješavanja problema, a ujedno te savjetujem sljedeće:

Prvo, nema sumnje da je sklonost ka griješenju jedna od prirodnih osobina čovjeka, ne postoji niko bezgrešan; u vremenu iskušenja i nedostatka stida proširili su se problemi koji nisu bili poznati ranije, ali hvala Allahu da problem nije otišao daleko, mora se sin upozoriti na neispravno ponašanje i treba se suočiti s problemom na mudar način;

Drugo, nema potrebe da dijete vodiš doktoru, možeš riješiti ovaj problem svojim lijepim postupcima, bliskošću sa svojom djecom, druženjem i spoznajom šta su njihove potrebe. Trebaš skloniti iz kuće sve što djecu seskualno uzbuđuje, kao što su npr. televizor, filmovi, a najbolje što si učinio jeste to što si starijeg sina prebacio u drugi razred i što si ga upisao da pohađa kurs učenja Kur’ana napamet, još samo da si ga upisao da trenira neki sport i izbaci višak energije, i bilo bi raznolikosti u vaspitnim metodama, a također mu ne bi bilo dosadno;

Treće, nadam se da je njihovo razdvajanje privremeno i da će se oni uskoro vratiti u svoju sobu; kad budeš siguran da je stariji sin uvidio svoju grešku i spoznao ovaj problem koji je štetan za vjeru i zdravlje.

I na kraju, dova je oružje vjernika. Mnogo Allaha moli za njih dvoje, On čuje i blizu je.

Allah najbolje zna!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Hvala pripada Allahu!

Prvo, jedna od većih odgovornosti koje su na vratu porodice jesu i djeca. Bilježi se od Ibn Omera, Allah bio njime zadovoljan, da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Svi ste vi pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado: imam (vođa) je pastir i on je odgovoran za svoje stado, čovjek u svojoj porodici je pastir i odgovoran je za svoje stado, žena je pastir u kući svoga muža i ona je odgovorna za svoje stado, sluga je pastir imetka svoga gazde i odgovoran je za svoje stado.” (El-Buhari, 853; Muslim, 1892)

Allah je naredio da se porodica i djeca moraju čuvati, ili će im doći propast, onako kako Allah, dž. š., rekao: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre, čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.” (Et-Tahrim, 6)

Ibn Kesir kaže: “…tj. naredi te im da rade dobro, odvratite ih od zla, nemojte ih zanemarivati, da ih ne bi vatra pojela na Sudnjem danu. (U Ibn-Kesirevom tefsiru, 5/240)

Ibn el-Kajjim, rahimehullah, kaže: “Ko zanemari da svoje dijete poduči onome što će mu koristiti, te zanemari njegov odgoj, mnogo mu je time nanio štete. U većini slučajeva djeca su se pokvarila zbog njihovih roditelja, i njihove nemarnosti prema njima, ostavili su ih i nisu ih podučili farzovima vjere i sunneta; izgubili su ih još dok su bili mali.” (Iz djela Tuhfetu el-Meudud, str. 229)

Drugo, jedna od tih obaveza jeste i zabraniti im sve što šteti njihovoj vjeri, moralu, a ono u čemu nema sumnje jeste to da gledanje dječijih kanala ima svoje pozitivne i negativne strane, a to zavisi od kanala do kanala i od toga šta se sve na njima prikazuje.

Također, nema sumnje u to da ova vrsta kanala ima moć privlačenja i prikazivanja ideja korisnih za djecu, ali također ima i štetnih i zabranjenih stvari od kojih su:

• muzika, čuju se zvuci zabranjenih muzičkih istrumenata, a da su muzički istrumenti zabranjeni, jasno se vidi iz šerijatskih dokaza. Vidi odgovor na pitanje pod brojem 5000 o ovoj temi;
• ples, igranje i melodije u tim ilahijama, do te mjere da su kanali po tome prepoznati i izašli su iz okvira poznatog;
• pojavljivanje nepokrivenih djevojaka koje su punoljetne ili su blizu granice punoljetnosti, a one uče ilahiju, pjevaju i plešu, bez sumnje to može izazvati fitnu, pogotovu kod momaka i dječaka.

Primijetili smo loše posljedice ovih ilahija na djecu do te mjere da su se njima zaokupili učeći ih napamet i pokušavajući da ih imitiraju u pokretima, plesu i igri, a bilo je preče da se uposle i rade nešto korisnije za svoju vjeru, kao što je učenje Kur’ana napamet, nauče nešto od propisa vjere, što će im biti od koristi na dunjaluku i ahiretu.

Ali ono što čudi jeste to što su vlasnici tih kanala, i pored prisutnosti tih zabranjenih stvari, dali svojim kanalima šerijatska imena, kao da tim imenima provlače nešto što je zabranjeno, imena koja su u suprotnosti s realnosću.

Pored toga što postoje plemeniti ciljevi urednika tih kanala, sam cilj ne opravdava sredstvo. I privikavanje djece na slušanje melodija, ritmova, plesa stvorit će lošu generaciju i može lahko biti jedan od razloga da požele da postanu pjevači ili pjevačice, iz skupine ludih, pokvarenih, a ne čestitih.

Neki od ovih kanala želeći da privuku gledaoce emitiraju svoje kanale bez muzike, ali ipak ostaju neke zabranjene stvari od kojih je potrebno liječiti se, zato je obaveza da se savjetuju u pokušaju ostranjivanja zabranjenog svim dozvoljenim raspoložljivim sredstvima.

Treće, moraju se djeca pripaziti kada gledaju televizor, mora im se odrediti vrijeme, odredi im se vrijeme za namaz, za čitanje Ku’rana, za čitanje nečeg korisnog, jer svjedoci smo da su mnogi roditelji nemarni u vezi s jednim jako bitnim dijelom njihovog života, a to je obrazovanje, posticanje na ono najbolje i najkorisnije za njih, vjeru i korisno od dunjaluka. Tu onda nema smetnje da se odredi malo vremena za gledanje crtića strogo birajući islamske ozbiljne kanale, kao npr. prikazvanje dječijih dobrih emisija, a ne da se sve vrijeme djeteta troši na gledanje televizije i kanala, to je, bez sumnje, loš postupak i izlazak iz okvira onog osnovnog cilja, odgoja djece i njihovog vaspitanja.

Allah najbolje zna!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info

Hvala Allahu!

Ako imaš rezervoar (cisternu) iz kojeg curi voda pomoću česme, onda rješenje nije u tome da se presušivanjem vode riješi curenje, već u zatvaranju česme, kako bi njeno curenje bilo zaustavljeno.

Ovo se od tebe sada traži. Nećeš imati nikakve koristi od toga da dobiješ odgovor na dva detalja koja si naveo u pitanju, jer se niz misli neće prekinuti.Šejtanski rezervoar pun je spletkarenja, nepresušan, a tvoja česma ka njegovom rezervoaru je otvorena. Stoga, kad će se te loše misli okončati?

Rješenje se ogleda u tome da težiš zaustaviti to opsjedanje, a to se može uraditi na dva načina:

Prvi, tražeći utočište od prokletog šejtana kod Uzvišenog Allaha, konstantnim spominajnjem Uzvišenog Allaha, učenjem Kur’ana , a posebno sure El-Fatiha, sure El-Bekara, sure El-Felek i En-Nas, te Ajetul-kursijja, i radi to učestalo, koliko god možeš.

Uzvišeni Allah kaže: “A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve.” (El-Fussilet, 36.)

“I reci: ‘Tebi se ja, Gospodaru moj, obraćam za zaštitu od priviđenja šejtanskih, i Tebi se, Gospodaru moj, obraćam da me od njihova prisustva zaštitiš.’” (El-Mu’minun, 97-98.)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Naređujem vam da spominjete Allaha, jer je to slično čovjeku za čijim tragom se žurno zaputio neprijatelj, a on, kad je došao do utvrđenja, sklonio se od njih. Isto tako će i (Allahov) rob sebe sačuvati od šejtana samo spominjanjem Uzvišenog Allaha.” Bilježi Tirmizi (2863), hadis je vjerodostojnim ocijenio El-Albani u djelu Sahihut-Tirmizi;

drugo, potpuno suprotstavljanje takvoj opsesivnosti, ne razmišljati o njoj niti joj se prepustiti, ne tražiti rješenje za nju niti odgovor, jer je to ono što šejtan traži od tebe, odnosno da budeš zaokupljen opsesivnošću koju on natura kako bi ti život bio turoban, a vjera uništena zajedno s ovozemaljskim životom.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objedinio je ove dvije stvari kad je bio upitan o tom vidu opsesije koja dolazi čovjeku, rekavši: “Neka zatraži zaštitu od Uzvišenog Allaha, i neka prekine te misli.” Bilježe Buhari (3276) i Muslim (134).

En-Nevevi kaže: “Što se tiče riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, one znače: Ako se ispred njega ispriječe ove halucinacije, neka potraži utočište kod Uzvišenog Allaha, kako bi se ovo zlo udaljilo od njega, i neka se suprotstavi takvom razmišljanju. Trebaš znati da je ova opasnost vid šejtanovog došaptavanja, jer on teži ka tome da posije nered i obmanu na način odvraćanja pažnje uz nametanje njegovog spletkarenja. Zato je neophodno da se ovaj vid prekine zanimajući se nečim drugim.  Allah najbolje zna.”

El-Hattabi, Allah mu se smilovao, kaže: “Ovaj nam hadis objašnjava da šejtanska došaptavanja nestaju kad čovjek zatraži zaštitu od Allaha i prestane razmišljati o tome. Suprotno tome, ako se čovjek prepusti tim mislima, može ih prekinuti jedino dokazom. Razlika je u tome što u drugom slučaju čovjek može prekinuti šejtanovo došaptavanje samo ako je slijedio ispravan put i iznio odgovarajući dokaz. Ali, šejtanovim spletkama nema kraja, pa kad se uspostavi dokaz protiv jedne njegove spletke, on započne s drugom, i tako nastavlja sve dok ne odvede čovjeka u zbunjenost i rastrešenost. Utjčemo se Uzvišenom Allahu od toga.”

Ibn Hadžer, šafijski pravnik, govoreći o šejtanovom spletkarenju, u svojoj knjizi El-fetava el-fikhijja el-kubra, 1/149, bio je upitan u vezi s liječenjem od opsesivnog stanja kao i da li postoji lijek.

Odgovorio je: “Postoji vrlo koristan lijek, putpuno suprotstavljanja tome, ako postoji bilo kakva nedoumica kod čovjeka, ako se čovjek ne obazire, opsesija se neće ustaliti kod njega, već će nakon kraćeg vremena nestati, a to su već isprobali oni koji su na Pravom putu.”

Međutim, ko joj se prepusti i bude radio po njenim pravilima, ona će se vremenom povećavati, sve dok ga ne svrsta među lude osobe, čak i gore od toga, kako smo već vidjeli kod mnogih koji su bili iskušani time, prepustili su joj se i podlegli su pred šejtanskim došaptavanjem.

U dva Sahiha navodi se i podupire moja tvrdnja da onaj ko bude iskušan opsesijom (šejtanskim došaptavanjem) treba potražiti zaštitu kod Uzvišenog Allaha i prekinuti te misli. Zato razmisli o korisnom lijeku koji je obznanio svome umetu onaj koji ne priča po svome nahođenju.

Onaj kome ovaj lijek ne pomogne, lišen je svakog dobra, jer, bez sumnje, svaka opsesija dolazi od šejtana, a cilj prokletog šejtana jeste odvesti vjernika u bezdan zablude, zbunjenost, mučan život, tamu duše i njenu ozlojađenost, kako bi osoba izašla iz okrilja islama a da to i ne primijeti. “Šejtan je, uistinu, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte!” (Fatir, 6.)

Ovim ti biva jasnije da se šejtansko spletkarenje ne okončava traženjem odgovora, već se prekida traženjem pomoći od Uzvišenog Allaha i prestankom razmišljanja o tome.

Molimo Uzvišenog Allaha da te sačuva od prokletog šejtana.

Allah najbolje zna!

 
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida

https://islamqa.info