Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Kao prvo, iznijeti stav učenjaka i navesti šerijatske argumente o nekoj mes'eli o kojoj su učenjaci pisali i govorili na samom početku islama, to se ne naziva fetva nego pojašnjenjem šerijatskog propisa.

Fetva je šerijatsko rješenje (pojašnjenje propisa) o savremenim pitanjima o kojima nema direktnog govora u šerijatskim tekstovima niti su o njima govorili prvi učenjaci.

Znači, to nisu moje fetve o propisu samozadovoljavanja nego stav učenjaka po tom pitanju i šerijatski argumenti sa kojima dokazuju svoj stav. Treba praviti razliku između fetvi kao odgovora na savremena pitanja i šerijatskih propisa koji su pojašnjeni od strane učenjaka i zapisani u knjigama.

Drugo, da bi se dao odgovor na postavljeno pitanje neophodno je ukratko obraditi neka pitanja vezana za poimanje velikog i malog grijeha u Šerijatu.

Podjela grijeha na velike i male?

Razišli su se učenjaci na dva stava oko pitanja: da li se uopće grijesi dijele na velike i male.

Prvo mišljenje: grijesi se dijele na velike i male.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka.(Mekalatul-islamijin, El-Eš'ari 1/231, Šerhu el-kevkebu el-munir, Ibn En-Nedždžar 2/388, Fethul-kadir, Ševkani 1/684)

Drugo mišljenje: svi grijesi su veliki, s tim da se za neke grijehe kaže da su mali u odnosu na one koji su veći od njih.

Ovo je stav El-Džuvejnija, El-Bakilanija, El-Isfirainija, Ibn El-Kušejrija i Ibn Fureka.
(El-Bahru el-muhit, Zerkeši 6/152, Revdatut-talibin, Nevevi 11/222, El-Furuku, El-Karafi 4/65-66, Tefsiru El-Kurtubi 6/163, Medaridžus-salikin 1/241)

Dokazi prvog mišljenja:

Prvi – riječi Uzvišenog: „Ako se budete klonili velikih grijehova, onih koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših i uvešćemo vas u divno mjesto“ (En-Nisa, 31). Kažu: ajet je jasan u podjeli grijeha na velike i male.

Drugi – riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Pet namaza, od džume do džume i od Ramazana do Ramazana su iskup za grijehe ako se kloni velikih grijeha“. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

Treći – riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Nema čovjeka muslimana kome nastupi namaz, pa upotpuni njegov abdest, skrušenost i činjenje rukua, a da mu to ne bude iskup za grijehe prije njega (namaza) ako ne učini veliki grijeh, a to je cijelo vrijeme (tako)“. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Osmana ibn Affana, radijallahu anhu.

Oba hadisa jasno ukazuju na podjelu grijeha na velike i male.

Dokazi drugog mišljenja (tj. da su svi grijesi veliki):

Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko uzme pravo čovjeka muslimana sa lažnom zakletvom, Allah mu je odredio Vatru i zabranio Džennet.“ Pa upita neki čovjek: „I ako je nešto neznatno, Allahov Poslaniče?“ „I ako bi bio prut od (drveta) Eraka“, reče on. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Umame, radijallahu anhu.

Kažu: u hadisu je došla žestoka prijetnja za nešto malo i neznatno kao što su došle prijetnje i za velike grijehe.

Džumhur učenjaka odgovara na ova argument time da je žestoka prijetnja došla zbog lažne zakletve sa kojom je uzet imetak, a ne samo zbog neznatnog imetka.

Radžih (odabrano) mišljenje je stav džumhura zbog jasnoče i nedvosmislenosti argumenata. A ovome možemo takođe dodati idžma selafa da se grijesi dijele na velike i male kojeg prenosi Ibnul-Kajjim El-Dževzijje u knjizi Medaridžus-salikin (1/244).

Definicija velikog grijeha

Oko definicije velikog grijeha učenjaci imaju jako podijeljeno mišljenje, a navest ćemo tri najraširenija:

Prvo mišljenje: veliki grijeh je svaki grijeh zbog kojeg se prijeti Vatrom (Džehennemom), ili Allahovom srdžbom, ili prokletstvom, ili kaznom na dunjaluku.

Ovaj stav se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Hasana El-Basrija i tabi'ina Alije ibn Ebi Talhe.

Drugo mišljenje: veliki grijeh je svaki grijeh sa kojim se (u šerijatskim tekstovima) spoji prijetnja, ili šerijatska kazna (hadd) na dunjaluku, ili proklestvo.

Ovo mišljenje se pripisuje većini učenjaka ovog Ummeta.

Treće mišljenje: veliki grijeh je onaj grijeh za koji je došlo u vjerodostojnom hadisu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je veliki grijeh, a u što ne ulazi ono što je neko drugi mimo njega rekao da je veliki grijeh.

Ovo je stav Ibn Džerira Taberija i malikijskog učenjak Ebul-Abbas El-Kurtubi. (Bedai'us-sanai'a, 6/268, Minehul-dželil, 4/219, Kava'idul-ahkam, 1/21, Et-Tehzib, 8/262, Tefsir Ibn Kesir, 1/461, El-Kafi, 6/195, Medžmu'ul-fetava, 11/650-651, Medarudžus-salikin, 1/247, El-Muhalla, 9/393)

Ako prostudiramo ove definicije doći ćemo do zaključka da ovo razilaženje učenjaka nije razilaženje oprečnih ili suprotnih mišljenja nego da je razilaženje sličnih i bliskih stavova koja imaju isto značenje.

Primjeri velikih grijeha

Shodno definicijama velikog grijeha možemo navesti primjere velikih grijeha u DJELIMA:

– krađa,

– pijenje alkohola,

– zinaluk,

– ostavljanje namaza,

– kamata,

– jedenje imetka jetima,

– ostavljanje posta Ramazana,

– ubistvo,

– nedavanje zekata,

– neposlušnost žene mužu.

A od primjera velikih grijeha u RIJEČIMA su:

– laganje,

– lažna zakletva,

– optužba zinalukom (potvora),

– lažno svjedočenje,

– govor o Allahu bez znanja,

– nemimet,

– vrijeđanje ashaba,

– naricanje (za umrlim).

(Kitabul-kebair, Zehebi, I'alamul-muvekki'in, 4/401, Ez-Zevadžr, Ibn Hadžer El-Hejtemi, El-Ikn'a, 4/505)

Definicija malog grijeha

Mali grijesi su svi grijesi mimo velikih grijeha, a odnose se na grijehe za koje u šerijatskim tekstovima nije došla prijetnja, šerijatska kazna ili prokletstvo.

Od primjera malih grijeha su:

– zabranjeni pogled u stidno mjesto žene strankinje,

– dodir žene strankinje,

– brijenje brade,

– samozadovoljavanje,

– osamljivanje sa ženom strankinjom.

Ustrajavanje na malom grijehu

Ustrajavanje na malom grijehu pretvara taj grijeh u veliki grijeh. Nije mi poznato da oko ovoga ima razilaženja.

Kažu učenjaci: „nema malog grijeha sa ustrajavanjem (na njemu), niti velikog grijeha sa tevbom i istigfarom“. (Bedai'us-sanai'a, 6/270, Medarudžus-salikin, 1/246, El-I'atisam, Šatibi 2/551, El-Bahru el-muhit, Zerkeši 6/155)

Nema malog grijeha sa ustrajavanjem znači: da ustrajavanjem u činjenju grijeha grijeh koji je u osnovi mali postaje veliki.

Pod ustrajavanjem se podrazumijeva činjenje grijeha sa namjerom da se ponovo učini, a zatim njegovo ponavljanje koje je izgrađeno na prethodnoj namjeri da se ponovi.

Kaže Uzvišeni: „I koji u onome što su radili (grijehu) ne ustrajavaju“ (Ali Imran, 31).

Ustrajavanje na nečemu je njegovo stalno činjenje i namjera da se čini.

Oko PRAVILA po kojem se prepoznaje USTRAJAVANJE na malom grijehu učenjaci imaju dva gledišta:

Prvo – ustrajavanje je ponavljanje malog grijeha na način da to ukazuje na nemarnost prema vjeri, takođe činjenje više različitih malih grijeha tako da zbir tih grijeha upućuje na ono što na ukazuje ustrajavanje na jednom malom grijehu.

Dugo – ustrajavanje je ponavljanje malog grijeha u općem smislu.

Ova dva gledišta su istovjetna, bliska i slična, jer ponavljanje malog grijeha ili činjenje više različitih malih grijeha je samo po sebi dokaz nemarenja za Alahovim zabranama, nevođenja brige o vjeri i nestajanja kod Allahovih granica.

Naravno, nema potrebe da posebno naglašavamo da je male grijehe haram i zabranjeno činiti kao i velike, samo što je razlika u veličini i težini grijeha i načinu kefareta (iskupa) za njih.

Pa tako, onaj ko učini veliki grijeh samo jednom postaje fasik (veliki griječnik), a onaj ko ustrajava na činjenu malog grijeha, iako je on mali, i on je fasik (veliki griješnik). A kod nekih učenjaka je preče da on bude fasik (veliki griješnik) zbog stalnog narušavanja Allahovih zabrana.

Prema tome, onaj ko stalno brije bradu, iako je brijenje brade mali grijeh u osnovi, zbog ustrajavanja na tom grijehu on čini veliki grijeh. Zato islamski pravnici u poglavlju o svjedocima čije se svjedočenje ne prima, a to su osobe koje su izgubile ADALET (pravednost) zbog činjenja velih grijeha, navode i one koji briju bradu. To jest, oni ustrajavaju na brijenju brade i time su postali veliki griješnici.

Takođe, onaj ko ponavlja grijeh samozadovoljavanja, iako je to u osnovi mali grijeh, zbog ponavljanja i ustrajavanja na tom grijehu on čini veliki grijeh, i nema mu oprosta za taj grijeh osim tevbe kao i za bilo koji drugi veliki grijeh.

I ovako redom možemo nabrajati sve male grijehe koji kada se ustrajava na njima čine njegovog počinioca velikim griješnikom. Za kefaret i oprost od tih grijeha potrebno je učiniti tevbu sa ispunjenjem šartova tevbe kao da su veliki grijesi.

Osoba koja jednom učini mali grijeh i pokaje se za njega, a zatim ubrzo ponovi taj grijeh i pokaje se za njega, a onda to često ponavlja, tevba takvog griješnika nije valjana jer ne ispunjava šartove tevbe. A od šartova tevbe je prekine sa činjenjem grijeha.

Konkretan odgovor na pitanje

Tačno je da je samozadovoljavanje u osnovi mali grijeh i da nema dokaza u šerijatskim tekstovima da je to veliki grijeh. Međutim, u jednom od mojih odgovora u kojem sam napisao da je samozadovoljavanje veliki grijeh, to sam napisao misleći na one osobe koje ustrajavaju na tom malom grijehu čime postaju veliki griješnici. Znači, te riječi su se odnosile na osobu koja se stalno samozadovoljava, jer onaj ko je jednom učinio grijeh samozadovoljavanja sigurno ne bi postavio to pitanje.

A to što prenosiš od šejha dr. Safeta Kuduzovića da je rekao „ako bi se čovjek osamio sa ženom i radili sve osim bluda, da to spada pod male grijehe“, ova izjava je potpuno netačna i pogrešna sa šerijatske strane i ne priliči da je izrekne početnik u traženju šerijatskog znanja a kamoli učena osoba. Ili ti nisi dobro razumio ili on nije bio dovoljno dorečen i precizan.

Ispravno bi bilo reći: grijesi osamljivanja, diranja, ljubljenja i drugog vida uživanja u tijelu žene strankinje sve mimo zinaluka, ako se neki od njih urade pojedinačno i jedanput bez ustrajavanja i ponavljanja, da svi ti grijesi u osnovi potpadaju pod male grijehe, naravno svi ti grijesi su haram po idžmau učenjaka.

Međuim, reći da „ako bi se čovjek osamio sa ženom i radili sve osim bluda, da to spada pod male grijehe“, to je pogrešno tumačenje malih grijeha ako to posmatramo u kontekstu gore spomenutog teksta o poimanju velikog i malog grijeha u Šerijatu. Spomenuti grijesi ne samo da su veliki grijesi nego bi osobe koje to urade bile kažnjene bićevanjem shodno koliko bićeva kadija odredi.

Jer se ovdje radi o više malih grijeha u kojima se ustrajava čime oni postaju veliki grijesi:

– osamljivanje sa ženom i ustrajavanje u osamljivanju,

– diranje ženinog tijela i ustrajavanje u tom diranju,

– ljubljenje žene i ustrajavanje u ljubljenju,

– gledanje njenog tijela i ustrajavanje u gledanju,

– naslađivanje u njenim izazovnim dijelovima tijelu (licu, grudima i slično) i ustrajavanje u naslađivanju, …

– i još sve te grijehe da radi na jednom mjestu istovremenu.

Ovo ne samo da su veliki grijesi nego predstavlja razvrat i veliki munker.

Prema tome, onaj ko ustrajava na bilo kojem malom grijehu, poput osamljivanja sa ženom, gledanja u stidno mjesto žene, brijanja brade, samozadovoljavanja i slično, on čini veliki grijeh. Kefaret za takav grijeh po stavu većine učenjaka je isključivo tevba koja ispunjava svoje šartove.

Ve billahi tevfik.

Izvor: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U čemu se i kako vrši kefaret za prekršeno zaklinjanje, to je pojašnjeno u sljedećem ajetu: “Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno.Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje da biste bili zahvalni” (El-Maide, 89).

Po ovom kur'anskom ajetu otkup za za zakletvu u jednom svom dijelu ima slobodu izbora a u drugom se mora raditi po redoslijedu. Pa tako onaj ko je dužan da učini kefaret ima izbora između troga:

Prvo – da nahrani deset siromaha, tako što će dati dva pregršta hrane (pšenice, kukuruza, riže i slično) svakom siromahu (oko 1250 grama), ili da ih nahrani gotovom hranom (jedan obrok) sličnom onom kakvom hrani svoju čeljad ili u današnje vrijeme da da u tzv. narodne ili javne kuhinje ako se u njima hrane muslimani. Džumhur (većina) učenjaka je na tome da miskini (siromasi) moraju biti muslimani, dok kod hanefija mogu biti i nemuslimani, a bliže ispravnom je ono na čemu je džumhur učenjaka.

Drugo – da obuče deset siromaha tako što će svakom od njih dati odjeću u kojoj može klanjati namaz, tj odjeći koja minimalno pokriva ono što je između pupka i koljena.

Treće – da oslobodi roba muslimana (a pošto danas skoro da nema robova ne potrebe da se o tome detaljiše).

A ako nema materijalne mogućnosti da uradi ništa od ovoga troga, onda je na toj osobi da posti tri dana. Džumhur je na tome da post tri dana bude uzastopan zbog kiraeta Abdullaha ibn Mes'uda, radijallahu anhu: “neka tri dana uzastopce posti”.

Prema tome, prvo troje može raditi po slobodnom izboru šta hoće: hrana, odjeća ili oslobađanje roba, a post dolazi tek kada je u nemogućnosti da uradi nešto od prve tri stvari. Zato je greška ono što mnogi muslimani misle i rade da za kefaret zakletve mogu odmah postiti. Pa ko tako uradi a bio je u mogućnosti nahraniti i odjenuti siromahe, njegov kefaret je neispravan.

Detaljnije o zakletvi, vrstama zakletvi, šartovi ispravne zakletve za koju se čini kefaret ako se prekrši, kako se krši zakletva, kefaret, ponavljenje zakletve i drugim pitanjima pročitajte na ovom linku:

http://www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=179:zaklinjanje-vrste-zakletvi-artovi-i-kefaret-za-zakletvu&catid=62:fikh-propisi-vjere&Itemid=44

Ve billahi tevfik.

http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prenosi se od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, da je rekao: Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ne pijte iz zlatne i srebrene posude! Ne jedite iz zlatnog i srebrnog posuđa, zlato i srebro su za njih na ovom, a za vas na budućem svijetu.“ Muttefekun alejhi.

Na osnovu ovog hadisa, po idžamu učenjaka, nije dozvoljena upotreba zlatnog i srebrnog posuđa.

Upotreba pozlaćenog i posrebrenog posuđa

A oko korištenja pozlaćenog ili posrebrenog posuđa učenjaci šetiri meheba imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav: dozvola uporebe pozlaćenog i posrebrenog posuđa.

Ovo je stav hanefijskog mezheba i zvanični stav malikijskog i šafijskog mezheba.

(Ed-Derru el-muhtar 6/344, Hašijetu ed-Dusuki 1/34, Nihajetul-minhadž 1/104)

Šafije uslovljavaju tu dozvolu jednim šartom, a to je da kada bi se taj pozlaćeni predmet (ili posrebreni) stavio na vatru da se od njega ne bi odvojio pozlaćeni dio. Ako bi se odvojio taj „pozlaćeni“ ili „posrebreni“, onda je haram.

Oni ovu dozvolu argumetiraju time da su u ovom slučaju zlato i srebro, koji pozlaćuju ili posrebravaju predmete, potrošni materijal te se računaju kao da ih i nema. Sa druge strane taj pozlaćeni dio je popratan i sporedan samom predmetu.

Drugi stav: zabrana uporebe pozlaćenog i posrebrenog posuđa.

Ovo je stav hanbelijskog mezheba i drugo mišljenje unutar malikijskog i šafijskog mezheba.

(Keššeful-kinna'a 1/52, Hašijetu ed-Dusuki 1/34, Nihajetul-minhadž 1/104)

Odabrano mišljenje je da u osnovi treba izbjegavati pozlaćeno i posrebreno posuđe, a ako ga je neko stekao odranije ili kupio neznajući da se oko upotrebe istog učenjaci razilaze, onda je stav džumhura (većine) učenjaka najbliži ispravnom, tj. dozvola upotrebe.

A oko dozvole upotrebe posuđa koje ima samo boju zlata ili srebra nema razilaženja među učenjacima.

Ve billahi tevfik.

© 2016 http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema razilaženja među učenjacima oko dvoga:

– da su roditelji dužni izdržavati svoju djecu sve dok ne budu u mogućnosti da sami sebe izdržavaju

– da su djeca (sinovi i kćeri podjednako) obavezna izdržavati roditelje ako oni nemaju od čega da žive

Shodno tvom stanju kako si ga opisala, tebe su obavezne izdržavati tvoje udate kćerke ako imaju svog imetka. A ako nemaju svog ličnog imetka, sa njih spada ta obaveza. Tvoji zetovi nisu šerijatski obavezni da te izdržavaju, s tim da su zbog tazbinskog srodstva napreči da imovinski pomažu svoju punicu.

Žena koja nema izvora zarade niti imetka od kojeg može živjeti, a istovremeno nema nikoga ko je šerijatski obavezan da je izdržava, ni roditelje ni djecu ni muža, u islamskoj državi ona ima pravo na redovna primanje iz Bejtul-mala. Njeno zbrinjavanje je fard kifaje, odnosno kolektivna dužnost svih muslimana, ako to uradi jedna skupina spada grijeh sa ostalih muslimana. Drugim riječima, muslimanska zajednica, društvo i država su dužni da je materijalno zbrinu. Takođe, ona je od osoba koja ima pravo da prima zekat jer spada u kategoriju miskina ili fekira kojima se udjeljuje zekat.

Ve billahi tevfik.

© 2016 http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko propisa kraćenja namaza musafiru učenjaci imaju četiri mišljenja (Bidajetul-mudžteh, str. 136-137):

Prvo mišljenje – da je musafiru farz ajn (strogi vadžib) da krati namaz

Ovo je stav Ebu Hanife i njegovih učenika, kao i učenjaka Kufe.

Dokazuju hadisom Aiše, radijallahu anha, u kojem kaže: „Na početku su dva rekata bili farz, pa je potvrđen namaz putovanja (na dva rekata), a upotpunjen namaz onoga ko nije na putovanju“. Hadis je mutefekun alejhi.

Također, kažu da nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ikada upotpunjavao namaze na putovanju.

Drugo mišljenje – da je oboje i kraćenje i upotpunjavanje vadžib ali po izboru, poput fidje za zakletvu

Ovo je stav nekih učenjaka šafijskog mezheba.

Njihovi dokazi su isti kao i argumenti za prvo i drugo mišljenje.

Treće mišljenje – da je kraćenje sunnet

Ovo je stva Malika u većini rivajeta od njega.

Dokazuju hadisom Ja'la ibn Umejje, radijallahu anhu, u kojem je on pita Omera, radijallahu anhu: „Kaže Uzvišeni: ‘Nije vam grijeh da molitvu na putovanju skratite kada se bojite da će vam nevjernici neko zlo nanijeti“? Kaže Omer: „Čudio sam se tome čemu se ti čudiš, pa sam pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to što si ti mene pitao. Pa je rekao: ‘(To je) Sadaka, Allah je udijelio vama, pa primite Njegovu sadaku'“. Hadis bilježi Muslim.

Četvrto mišljenje – da je kraćenje olakšica, a da je upotpunjavanje bolje

Ovo je najpoznatiji stav Šafije i većine njegovih učenika.

Dokazuju to postupkom Osmana i Aiše, radijallahu anhuma, da su oboje upotpunjavali namaze na putovanju, a što je prenešeno u dva Sahiha.

Također, bilježi Darekutni od ‘Ata'a da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratio i upotpunjavao na putovanju. Imam Ahmed ga ocjenjuje jako slabim.

Bilježe Bejheki i Ibn ‘Adijj od Enesa i Ebu Nedžiha, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratio i upotpunjavao na putovanju. Hadis je slab, Ibn ‘Adijj da ocjenjuje slabim.

Odabrano mišljenje je treće mišljenje, tj. da je kraćenje sunnet (a ne vadžib) i da je bolje kratiti, a nema smetnje da se upotpunjava našto ukazuju predaje od Osmana i Aiše, radijjalhu anhuma.

Da je sunnet i da je bolje kratiti na to ukazuje hadis J'ala ibn Ummejje, radijallahu anhu, gore spomenut, kao i to ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije nikada upotpunjavao. Također, hadis kojeg bilježi Ahmed u svom Musnedu od Ibn Omera, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista Alah voli da se koriste Njegove olakšice kao što mrzi da se prema Njemu griješi“. Hadis bilježe također Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Ibn ebi Šejbe od skupine ashaba. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejme, Ibn Hibban, šejh Albani i Šu'ajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.

Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

Vidi manje