Alejkumusselam.

Potvrđeni i nepotvrđeni suneti su nafile (dobrovoljni namazi) koje se klanjaju uz pet farzova, neki od njih se klanjaju prije farz namaza a neki poslije.
Potvrđeni suneti su oni koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano klanjao.
Kod šafija i hanabila potvrđeni suneti su deset reka'ata. To dokazuju hadisom od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a koji bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je rekao: “Zapamtio sam od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, deset reka'ata: dva reka'ata prije podne i dva reka'ata poslije podne, dva reka'ata poslije akšama, dva reka'ata poslije jacije i dva reka'ata prije sabaha”.

Dok kod hanefija potvrđenih suneta ima dvanaest reka'ata, deset prethodno spomenutih s tim da je prije podne četiri reka'ata. Dokaz im je hadis od Aiše, radijallahu anha, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu u kojem kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ostavljao četiri reka'ata prije podne”. Takođe, dokazuju sa hadisom Ummu Habibe, radijalahu anha, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko klanja dvanaest reka'ata tokom dana i noći biće mu sagrađena kuća u Džennetu”.

A malikije su na stavu da broj potvrđenih i nepotvrđenih suneta nije određen nego da je dovoljno u njihovom izvršenju da se klanja dva reka'ata u svakom namaskom vremenu.

A što se tiče nepotvrđenih suneta, mustehab je klanjati između ezana i ikameta prije farza ikindije, akšama i jacije dva reka'ata na što ukazuje opće značenje hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Između svaka dva ezana (ezana i ikameta) je namaz”. Takođe, došlo je u nekoliko hadisa oko čije vjerodostojnosti ima razilaženja, da je mustehab klanjati četiri reka'ata prije ikindije. Jedan od tih hadisa je : “Allah se smilovao čovjeku koji klanja četiri reka'ata prije ikindije”, a bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed, vjerodostojnim ga ocjenjuje Albani, dobrim Ibn Hadžer, a slabim mnogi muhadisi.
Takođe, u nepotvrđene sunete spadaju i dva reka'ata prije akšama. Bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Mugafela da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klanjajte prije akšama, klanjajte prije akšama, zatim je nakon trećeg puta dodao: Ko hoće”, bojeći se da ih ljudi ne uzmu kao potvrđene sunete.

A što se tiče nepotvrđenih suneta prije jacije, mimo dva reka'ata između ezana i ikameta, nije prenešeno ništa u tom kontekstu.
Drugi dio pitanja u kojem je došlo “da li se sunneti klanjaju dva i dva ili sastavljeno (tj. koje je ispravnije), odgovor je sljedeći.

Po većini učenjaka, tj. Malika, Šafije, Ahmeda, Davuda Zahirije, Ibnul Munzira, Hasana El-Basrija i Sejjida ibn Džubejra, najbolje je da se predaje selam na svaka dva reka'ata u svim nafila namazima koji se klanjaju i po danu i po noći, a pod ovo ulaze i potvrđeni i nepotvrđeni suneti. Bilježi Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Noćni namaz je dva po dva (reka'ata), a kada se bojiš da će nastupiti sabah klanjaj vitre jedan reka'at”. Takođe, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ” Noćni i dnevni namaz je dva po dva (reka'ata)”, s tim da je ovaj rivajet kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže slab zbog dodatka “dnevni”. Slabim su ga ocijenili Ahmed, Nesai, Tirmizi, Darekutni, Ibn Abdulberr i Ibn Hadžer.
Po ovom stavu učenjaka dozvoljeno je klanjati više reka'ata (4, 6, 8, itd.) u općoj nafili sa jednim selamom, a da je najbolje u noćnim i dnevnim namazima da se predaje na svaka dva reka'ata kao što je već rečeno.

Dok je Ebu Hanife na stavu da je ista vrijednost klanjati dva rekata po dva ili četiri sa jednim selamom u dnevnim namazima s tim da ne prelazi više od četiri. A noćni namazi se po njemu klanjaju dva reka'ata ili četiri reka'ata ili šest reka'ata ili osam reka'ata sa jednim selamom. Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Pošto nije pojašnjeno u pitanju da li je tvoja nana od bolesti koja je spriječila da posti i umrla, odgovor na ovo pitanje se mora podijeliti u dva stanja.

Prvo stanje – da tvoja nana nije mogla da isposti Ramazan zbog bolesti, s tim da se ta bolest produžila i poslije Ramazana od koje je i tvoja nana i umrla. A to znači da zbog bolesti nije bila u stanju ni da naposti propuštene dane Ramazana. U ovom slučaju tvoja nana nije bila dužna da naposti jer je bila u nemogućnosti, niti je bila obavezna da nahrani trideset siromaha za svaki dan Ramazana. Takođe, nije obaveza da se za nju posti, niti da se u njeno ime nahrane siromasi.

Drugo stanje – da tvoja nana nije mogla da isposti Ramazan zbog bolesti, s tim da je ozdravila nakon Ramazana i bila je u stanju da naposti propuštene dane ali nije. U ovom slučaju nakon što je umrla ostala je dužna da naposti taj mjesec Ramazana. A oko pitanja posta nekoga drugog za nju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvi stav je da je dozvoljeno, a po nekima mustehab ili vadžib, da neko od rodbine naposti za nju tih trideset dana. Ovo je stav imama Šafije ( stim da je od njega prenešen i drugi stav) i skupine učenjaka unutar šafijskog mezheba, zahirijskog mezheba, a odabrali su ga Ibn Hadžer, Nevevi i Ibn Usejmin.

Drugi stav je da se za umrlu osobu ne posti osim posta zavjeta, a što se tiče Ramazana da se umjesto te osobe nahrani za svaki dan propuštenog posta po jedan siromah. Ovo se prenosi kao fetva od Aiše i Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, a takođe ovo je mezheb hanbelija i stav Lejsa, Ishaka i Ebu Ubejda.

Treći stav je da se za umrlog ne napašta, niti post zavjeta niti Ramazana niti bilo koji drugi post. Ovo je stav hanefijskog i malikijskog mezheba.

A što se tiče argumenata i dokaza najjače argumente imaju učenjaci prvog stava, a Allah zna najbolje. Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko umre a ostao je dužan postiti neka posti umjesto njega njegov velijj (rođak i slično)”. takođe, bilježe njih dvojica od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da je neki čovjek pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li da posti za svoju majku koja je umrla a ostala je dužna da posti mjesec (Ramazana), pa ga je pitao: “Da je tvoja majka bila dužna neki imetak da li bi ga za nju vratio?”. A on mu je potvrdno odgovorio nakon čega mu je rekao: “Pa dug Allahu je preči da se vrati”.

Ova dva hadisa u svojoj općoj formi ukazuju na propisanost u najmanju ruku da je sunet da se naposti za umrlu osobu koja je ostala dužna određeni post. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

Vidi manje

Šta su rekla četvorica imama o slijeđenju mezheba

Kaže Imam Ebu Hanife: “Nikom nije dozvoljeno da uzme naše mišljenje ako ne zna odakle smo ga mi uzeli”, takođe kaze: “Haram je onome ko ne zna moj dokaz da daje fetvu po mom mišljenju” .

Kaže Imam Malik: “Svačije mišljenje se uzima i ostavlja osim govora onog koji je u ovom kaburu” (misli na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), i kaze: “Svako mišljenje koje se slaze sa Kur'anom i Sunnetom uzmite ga, a ako se ne slaze sa Kur'anom i Sunnetom ostavite ga” .

Kaze Imam Šafija: “Jednoglasni su muslimani da nije dozvoljeno onome kome je sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jasan da ga ostavi zbog bilo čijeg mišljenja”, a drugom prilikom kaže: “Onaj koji traži znanje bez dokaza je poput onog koji sakuplja granje noću, nosi naramak a u njemu je zmija koja će ga ujesti a da on i ne zna”, takođe je prenešeno od njega: “Ako je hadis vjerodostojan to je moj mezheb” .

Kaže Imam Ahmed: “Nemoj mene slijediti, niti Malika, Šafiju ili Evzaija, nego uzmi odakle su oni uzeli” (misli na Kur'an i Sunnet), takođe kaže: “Onaj ko odbije hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je na rubu propasti” .

Iz govora četvorice imama se razumije da su Kur'an i Sunnet ono što treba slijediti i po čemu treba raditi, te da su zabranjivali slijepo slijeđenje njihovih stavova ili nekog drugog alima bez poznavanja dokaza na kojima su zasnovani.

Uvod u tematiku

Često se postavlja pitanje da li je musliman obavezan da slijedi jedan od četiri poznata fikhska mezheba i da li je dozvoljeno promijeniti mezheb?! Daija koji djeluje u jednom mjestu u kojem je rasprostranjen određen mezheb, je li griješan ako poziva ljude na pridrzavanje Kur'ana i Sunneta a ne na mezheb, ili je to samo nedostatak mudrosti u davi, ili je nešto treće? Je su li daije iz arapskih zemalja, u toku i poslije rata u Bosni, napavile kobnu grešku i sijale nered nepozivajući na drzanje hanefijskog mezheba, kako se to često prigovara? Da li studenti šerijatskih znanosti koji uče na univerzitetima u islamskim zamljama treba da se posvete izučavaju hanefijskog mezheba, jer je on u Bosni zvanični mezheb ili to nije bitno, jer svi sunitski mezhebi su ispravni i priznati, oko čega su sami studenti u velikoj nedoumici?

Na ova i slična pitanja odgovor će biti jasan ako odgovorimo samo na jedno pitanje, a to je: da li je musliman duzan slijediti jedan određen fikhski mezheb, svejedno bio on jedan od četiri poznata mezheba ili neki drugi poput zahirijskog.

Bitno je da ovde napomenem da ovo pitanje slijeđenje mezheba treba razdvojiti od toga da onaj koji trazi znanje (talibu ilm) u fikhskim znanostima nema smetnje da izučava fikhske mes'ele preko knjiga bilo kojeg mezheba, jer je tu cilj poimanje mes'ela i osposobljavanja za njihovo izučavanje a ne mezhebska gorljivost i pristrasnost.

Historijska pozadina slijeđenja mezheba
Istorijska je činjenica, koju ne može niko negirati, da najbolje generacije ovog Ummeta (tri prve generacje: ashabi, tabi'ini i tabi-tabi'ini) nisu poznavale nešto što se zove slijeđenje mezheba (stavova) nekog imama (učenjaka) u svakom šerijatskom pitanju. Naime, ashabi su za izvor šerijatskih propisa uzimali Kur'an i Sunnet, a ako bi se pojavila nova pitanja koja nisu bila poznata u vrijeme Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, niti su direktno pojašnjena u Kitabu i Sunnetu vršili bi idztihad. Tim putem su išli tabi'ini i oni poslije njih sve do kraja drugog stoljeća po Hidzri, s tim da su im izvori fikha bili Kitab, Sunnet, idzma’, kijas (analogija) i idztihadi (stavovi) ashaba i ostalih učenjaka. U ovo vrijeme niko nije pozivao

Resmul-mufti, Ibn ‘Abidin (1/4).
Bejne muttebi'in ve mukallidin e'ama, Ez-Zibari, str. 5.
El-Medžmu’, En-Nevevi (1/63).
El- kaulu el-mufidu, Ševkani, str. 60-61.

muslimane da slijede mezheb nekog određenog učenjaka, bio on ashab ili neko drugi, nego su se svi vraćali na isto izvorište: Kur'an i Sunnet. A obični muslimani – mukallidi pitali bi o onome što ih interesuje od šerijatskih propisa bilo kojeg alima. Niko ih nije obavezivao na slijeđenje mezheba Omera, Alije, Ibn Abbasa, Ibn Omera, Ibn Mesuda ili nekog drugog ashaba, radijallahu anhum, čiji su stavovi bili poznati. A nema sumnje da su ovi ashabi bili učeniji i preči da se slijede njihovi mezhebi u odnosu na četvoricu imama koji će doći poslije. Ovo je bio menhedž selefu saliha, među koje uleze i četvorica imama: da obični musliman (mukallid) pita i slijedi bilo kojeg alima, odbacivanje taklida (slijepog slijeđenja), nepristrasnost u slijeđenju mezheba učenjaka te uzimanje i držanje za dokaze iz Kur'ana i Sunneta.

Zatim poslije drugog i trećeg stoljeća pojavili su se oni koji su tvrdili da su vrata idžtihada (idžtihad je ulaganje truda u iznalaženju šerijatskih propisa direktno iz izvora Šerijata – Kur'ana, Sunneta, idžma'a i kijasa) zatvorena te da treba slijediti jednog od četvorice imama neizlazeći van njihovih mezheba. Tako da se rad tih učenjaka sveo na pisanje, pojašnjavanje, komentarisanje ili rezimiranje stavova imama. A ako bi neko od njih i napisao nešto originalno to ne bi izlazilo van osnova mezheba njegovog imama.

A nakon pada abasijskog hilafeta ostavljanje idžtihada i slijepo slijeđenje mezheba je dozivjelo svoju kulminaciju, tako da je onaj koji se vraćao u nekoj mes'eli na Kur'an i Sunnet a ne na mišljenje mezheba smatran fasikom, kvazimudžtehidom i bezumnikom.

Naravno, ovo je bilo globalno stanje, s tim da je bilo učenjaka koji su se borili protiv mezhebske zaslijepljenosti poput El-‘Izza Abdusselama, Ibn Hazma, Ibn Tejmije, Ibn Abdulberra i ostalih. Mnogi od njih ovu borbu su vodili pod zastavom pripadnosti nekom od mezheba iz bojazni od uleme vladara koji su huškali vlast i mase na one koji vrše idžtihad ili poziva na otvaranje vrata idztihada .

Šerijatski status slijeđenja određenog fikhskog mezheba

Učenjaci usulu fikha imaju četiri stava po ovom pitanju:

1.    Vadžib je mukallidu da slijedi jedan određen mezheb u svemu . Na ovom stavu su Ibnus-Salah, Ibnus-Subki i ostali.

2.    Nije vadzib slijediti jedan određen mezheb niti je mustehab nego je samo dozvoljeno. Na ovome su Ibn Burhan, Nevevi, Zerkeši, prenosi se od imama Malika i imama Ahmeda, takođe ovo su izabrali Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim, a Sane'ani i Ibn Muflih kažu da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta .

3.    Da je slijeđenje mezheba haram . Ovo je stav zahirija a odabrao ga je takođe i Ševkani.

4.    Vadzib je slijediti jedan određen mezheb nakon pojave četvorice imama a ne prije toga, ovo zatupa Ibnul-Munejjir .

Četvrto mišljenje se u suštini ne razlikuje od prvog, a treće je daleko od istine kad su u pitanju obični muslimani – mukallidi koji nemaju izbora nego da pitaju i slijede ulemu, tako na kraju imamo dva mišljenja: prvo – da je slijeđenje jednog određenog mezheba vadzib i drugo – da nije vadzib nego samo da je dozvoljeno.

Savremeni istrazivači ovog pitanja razilazenje učenjaka po ovom pitanju svode na dva stava učenjaka:

Prvi stav: da je svakom muslimanu koji nije dostigao stepen mudztehida, a mudztehida danas nema jer vrata idztihada su zatvorena nakon četvrtog stoljeća po Hidzri, vadzib slijediti jedan određen mezheb u svim stvarima vjere, tj. mora biti ili hanefija, ili malikija, ili šafija, ili hanbelija, itd. Od najistaknutijih savremenih predstavnika ovog stava su: Muhammed el-Hamid, Habiburrahman el-E'azami i Muhammed Seid Ramadan el-Buti čija je knjiga “Negiranje mezhebizma je najopasnija novotarija koja prijeti Šerijatu” prevedena i na bosanski jezik pod naslovom “Potiranje mezheba”.

Bejne muttebi'in ve mukallidin e'ama, Ez-Zibari str. 8-9.
Tešniful-mesami'i, Ez-Zerkeši (4/619).
El-Bahru el-muhit, Ez-Zerkeši (6/319), Iršadul-fuhul, Ševkani str. 452, Šerhul-kevekbil-munir, Ibnul-Nedždžar 4/574), I'alamul-muvekki'in, Ibnul-Kajjim (4/262) i Uslulu-fikh, Ibn Muflih (4/1562).
Šerhul-kevekbil-munir (4/576).
El-Bahru el-muhit, Ez-Zerkeši (6/319).

Drugi stav: da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadzib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb jer nema drugog načina da sazna propis pod šartom da ne trazi olakšice učanjaka. A obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima je novotarija u vjeri za koju nema dokaza ni Kur'anu ni u Sunnetu, niti idzma'u.
Najistaknutiji savremeni zastupnici ovog stava su: Ahmed Šakir, Muhammed Emin Šenkiti, Bin Baz, Selim Hilali, Muhammed el-Mukaddim, Ebu Ishak el-Huvejni, Albani i njegovi učenici: Muhammed ‘Idul-‘abbasi, Abdurrahman Abdulhalik i Mukbil el-Vadi'i .

Vrste muslimana s obzirom na sposobnost idžtihada

Po učenjacima drugog stava:
S obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur'anskih i hadiskih tekstova, učenjaci koji zastupaju drugi stav, a prethodili su im Šatibi i Ibnul-Kajjim, dijele muslimane na tri skupine:

prva – oni koji nemaju znanja niti sposobnosti razumijevanja i uzimanja šerijatskih propisa direktno iz kur'anskih i hadiskih tekstova, a to su obični muslimani i zovu se mukallidi (mukallid je osoba koja slijedi stav učenog bez poznavanja dokaza na koje je zasnovan stav),

druga – mudztehidi koji su dostigli stepen idžtihada, tj. učenjaci koji su dostigli stepen učenosti i sposobnosti da uzimaju šerijatske propise direktno iz kur'anskih i hadiskih tekstova,

treća – skupina učenih koji su između prve i druge skupine, tj. između mukallida i mudžtehida, oni imaju dovoljno znanja i sposobnosti da sakupe i analiziraju mišljenja i dokaze učenjaka u nekoj mes'eli te da odaberu onaj stav koji ima najjače argumente, i zovu se mutebi'e .

Prema tome, vadzib je prvoj skupini – mukallidima da slijede bilo kojeg alima koji je bogobojazan i čije je znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, s tim da se ne obavezuje da slijedi jednog određenog alima kako ne bi isti poprimio osobinu bezgriješnosti.

Obaveza je na drugoj skupini – mudžtehidima da ulazu truda u trazenju dokaza, a nije im dozvoljen taklid niti da budu mutebi'e.
A na trećoj skupini – mutebi'ama je da uzimaju mišljenje ili mezheb koji ima jači dokaz.

Po učenjacima prvog stava:

Muslimani se dijele u ovom kontekstu na samo dvije skupine: mukallide i mudžtehide, pri čemu treću skupinu (tj. mutebi'e) svrstavaju u mukallide.
S tim da mudztehida u našem Ummetu, po njihovom mišljenju, nema od kraja četvrtog stoljeća po Hidžri pa sve do danas. Ovaj stav podupiru riječima mnogih mezhebskih učenjaka, poput hanefijskog učenjaka Ibn ‘Abidina koji kaže u svojoj Hašiji (1/55): “Stav na kojem smo i po kojem se  radi je ono na čemu su naši fakihi, rahimehumullah: da je apsolutni idžtihad u fikhu zabranjen nakon što je prošlo četiri stotine godina od Hidžre …”. A kaže

Muhammed el-Hamid u knjizi “Obaveza slijeđenja četiri mezheba” (str. 12): “Niko ne tvrdi da je na stepenu apsolutnog idžtihada osim onaj koji je krnjave pameti, malog znanja i slabe vjere”. Iz zabrane idžtihada savremenim alimima izuzimaju suvremena pitanja o kojima mezhebi nisu govorili.

Tako po mišljenju učenjaka ovog stava svi dnašnji muslimani su dužni da slijede neki fikhski mezheb jer svi spadaju u mukallide.

Dokazi onih koji slijeđenje mezheba smatraju vadžibom

Da bi nešto bilo vadžib u vjeri za to se mora imati dokaz iz Kurana ili Sunneta da je to naređeno, a nosioci ovog stava u suštini nemaju dokaza kojima podupiru svoj stav. Ali radi naučnog emaneta navesću ono što iole vrijedi spomenuti čime dokazuju svoj stav:

1. Kaze Uzvišeni: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43). Kažu onaj koji ne zna je mukallid a učeni su mudžtehidi, prema tome naređeno je mukallidu da slijedi mudžtehida, a naredba je dokaz da je slijeđenje alima vadžib.

El-Mevsu'atu el-mujessere fil-edjani vel-mezahib vel-ahzabil-mu'asire, En-Nedvetu el-‘alemijje liš-šebab el-islami (1/143-162).
I'lamul-muvekki'in, Ibnul-Kajjim (2/186).

Komentar: ovaj ajet je dokaz protiv ovog stava a ujedno i dokaz za drugo mišljenje, jer se u njemu naređuje da mukallid pita i slijedi mudžtehide, ko god ulazio u tu skupinu, a ne neki određeni mudžtehid, a to je ono što kažu zastupnici drugog stava. Sa druge strane, ajetom je naređeno da onaj koji ne zna pita one koji znaju Kur'an i Sunnet da ga obavijeste šta je u njima došlo o nekom određenom pitanju, a ne da kazu šta oni misle o tome, prema tome ajetom mu je naređeno da slijedi ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu preko onih koji to znaju.

Da bi ajet bio dokaz za njih trebala je doći u njemu naredba da se slijedi jedan od četvorica imama, ili jedan određen imam, ili da dođe u Sunnetu zabrana uzimanja fetve nekog mimo četvorice imama ili jednog određenog alima, a toga nema ni u Kitabu niti u Sunnetu.

2. Kažu ako bi bilo dozvoljeno mukallidu da slijedi bilo koji mezheb to bi odvelo do otvaranja vrata traženja mezhebskih olakšica čime bi se slijedile strasti i izbjegavale naredbe a radile zabrane.

Komentar: slažemo se da treba spriječiti traženje olakšica za koje nema dokaza u Šerijatu. Zato su protagonisti drugog stava uslovili za dozvolu slijeđenja bilo kojeg mezheba šart da se mukallid ne ide od mezheba do mezheba trazeći olakšice, tako se sa ovim šartom otklanja ova opasnost.

3. Stavovi imama mezheba su zasnovani na Kur'anu i Sunnetu, te kada mukallidi slijede te stavove oni u stvari slijede Kur'an i Sunnet.

Komentar: slažemo se da su imami nastojali da zasnuju svoje stavove na Kur'anu i Sunnetu, međutim, problem nastaje onda kada se oni raziđu oko neke mas'ele, a u oko osamdeset posto fikhskih mes'ela oni su se razišli, a istina je jedna. Po ovom pitanju je presudio Uzvišeni rekavši uprijevodu značenja: “A ako se u nečemu raziđete obratite se Allahu (Kur'anu) i Poslaniku (Sunnetu)”. (En-Nisa 59) Prema ovom ajetu onaj mezhebski stav koji se slaže sa Kur'anom i Sunnetom se slijedi a ostali se ostavljaju.

4. Ako bi se otvorila vrata idžtihada pred svim muslimanima to bi odvelo u haos i nered u vjeri kojima nema kraja, jer bi se slijedili kvazimudžtehidi koji nisu dostigli stepen idžtihada, zato je vadžib slijediti jedan od mezheba kako bi se to spriječilo.

Komentar: oni koji pozivaju na idžtihad i vraćanje na Kur'an i Sunnet kažu da idžtihad i direktno uzimanje propisa iz Kur'ana i Sunneta imaju šartove koje treba ispuniti te onaj koji ih upotpuni postaje kompetentan da vrši idžtihad što je u praksi moguće. Sa druge strane, da otvaranje vrata idžtihada vodi u haos i nered u vjeri o tome nas nije obavijestio Posalnik, sallahu alejhi ve sellem, kao i da to treba spriječiti zatvaranjem tih vrata. Dok nas je obavijesto i upozorio u mnoštvu hadisa na Dedždžala čiji je boravak i opasnost po Ummet daleko manji u odnosu na dug period otvaranja vrata idžtihada do Sudnjeg dana sa kojim bi nastao nered u vjeri. Čudno je da baš nijedan hadis nije rečen na tu temu a o Dedždžalu su hadisi došli u mutevatir predaji.

Dokazi onih po kojima slijeđenje mezheba nije vadžib niti mustehab nego je samo dozvoljeno običnim muslimanima – mukallidima
U osnovi učenjaci ovog stava ne moraju imati dokaze za svoj stav, jer samo oni koji tvrde da je nešto u vjeri vadžib, mustehab, haram ili mekruh trebaju donijeti dokaze za svoje tvrdnje. A ovi tvrde da mezhebizam nije ni vadžib ni mustehab jer nema dokaza za to, niti je haram niti mekruh jer nema dokaza, nego su na osnovu: da je nešto dozvoljeno sve dok ne dođe dokaz koji ga izvodi iz te osnove.
Dokazi na kojima temelje svoj stav su sljedeći:

Prvo: nema razilaženja među muslimanima da je vadžib slijediti ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu na što upućuju mnogi ajeti i hadisi. Dok sa druge strane, nisu nas Uzvišeni Allah niti Njegov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, obavezali da slijedimo mezhebe određenih imama, niti su to sami imami mezheba zahtijevali od muslimana, nego su podsticali na vraćanje i uzimanje iz onoga odakle su i oni uzimali.

Drugo: od dokaza da je običnim muslimanima – mukallidima, koji do propisa ne mogu drugačije doći, vadžib da pitaju s tim da im je dozvoljeno da pitaju i slijede bilo kojeg učanjaka u čije znanje i takvaluk imaju povjerenje su:
1. Riječi Uzvišenog: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43).

2. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zašto nisu pitali ako nisu znali, zaista je lijek za neznanje pitanje” .

Treće: da je obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima novotarija u vjeri upućuje sljedeće:

1. Hadis: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija” . A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.

2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.

3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur'ana i Sunneta.

4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Odabrano mišljenje

Vjera Islam je jedna vjera, u njoj nema mezheba niti tarikata koje je musliman dužan slijediti osim mezheba, tarikata i upute Muhammeda Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Nema sumnje da drugi stav učenjaka, tj. da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb, te da se muslimani s obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur'anskih i hadiskih tekstova dijele na tri skupine: mukallide, mudžtehide i mutebi'e, da je istina i hak koji treba slijediti.

Govori učenjaka o slijeđenju mezheba

Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on .

Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…” .

Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…” .

Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur'ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31) .

Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se

Ebu Davud (336), Ibn Madže (572), Ahmed (3057), Darekutni (730), Hakim (630), u senedu hadisa je prekid između Evza'ia i ‘Ata'a, takođe Ez-Zubejr je slab, ali hadis ima više rivajeta te su ga vjerodostojnim ocijenili Hakim, Zehebi, Ibnul-Mulekkin, Ibn Seken, a slabim Bejheki i ostali, a hadis je hasen uzimajući u obzir sve rivajete.
Buharija (2697) i Muslim (1718).
Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.83.
Et-Takrir vet-tahrir fi ‘ilmil-usul, Ibn Emir el-Hadždž (3/468).
Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.77.
El-Muemmel lirredi ilel-emri el-evveli”, Šihabuddin Ebu Šame (1/10).

uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…” .

Kaže Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo da imaju dva mišljenja o obavezi običnog muslimana da slijedi neki od poznatih mezheba: “Prvo mišljenje: da nije obavezan, a to je ispravan stav u koji nema sumnje, jer nije vadžib osim ono što Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učine vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi iz ovog Ummeta da slijedi mezheb nekog čovjeka mimo drugih ljudi. Najbolje generacije ovog Ummeta su čiste od slijeđenja mezheba. U stvari, nije ispravno da se običnom muslimanu pripisuje pripadnost nekom mezhebu, jer on nema mezheba. Na mezhebu može biti onaj ko ima sposobnost razmišljanja, argumentiranja i ima znanja o tom mezhebu, ili koje pročitao neku fikhsku knjigu iz mezheba, zna fetve imama i njegove stavove. A onaj ko se nije osposobio za sve ovo i kaže ja sam šafija ili hanbelija i slično, samom tvrdnjom ne biva tog mezheba … Ne može se pojmiti da običan musliman ima mezheb, a ako i pretpostavimo on nije dužan kao ni bilo ko drugi da slijedi nečiji mezheb, u smislu da slijedi sve njegove stavove a ostavlje mišljenja drugih učanjaka. Niko od imama ne zastupa ovaj ružni bidat koji se desio u Ummetu…” .

Kaže el-M'asumi: “Znaj da je uzimanje mišljenja i stavova učenjaka poput tejemmuma koji se ne uzima osim kada nema vode. Pa tako, ako imamo tekst Kur'ana, Sunneta i stavove ashaba vadžib je da se toga držimo a ne da uzimamo mišljenja učenjaka. Međutim, pristrasni sljedbenici mezheba uzimaju tejemmum a voda je pred njima…” .
Negativne posljedice slijepog slijeđenja mezheba i mezhebske zastranjenosti

Od negativnih stvari do kojih je odveo mezhebizam su:

1. Uzrokovanje fitni, razilaženja i ratova među  muslimanima zasnovanih na mezhebskoj gorljivosti. Opisao je Jakut el-Hamevi neprestane ratove koje su vodili hanefije protiv šafija u gradovima Asfehan, Merva i Rej, gdje su jedni druge pljačkali, pustošili i sela palili. Čak ni Allahove kuće – mesdžidi nisu bili pošteđeni tih mezhebskih razilaženja . Takođe, spominje Ibn Kesir fitnu u emeviskoj džamiji kada je hanabilama srušen i opljačkan mihrab zbog mezhebskih nesuglasica .

2. Nove fikhske mesele kao posljedica mezhebizma, poput toga:
– da nije šafijama ispravan namaz ako klanjaju iza hanefijskog imama i obrnuto, ovo je stav nekih njihovih mezhebskih učenjaka, jer ono što kvari namaz kod jednih ne kvari kod drugih i što je šart kod jednih nije kod drugih .
– prenosi Zehebi da je hanefijski kadija Dimeška Muhammed ibn Musa el-Blasaguni rekao: “Kada bih imao moć uzimao bih džizju od šafija” .
– došlo je u knjizi “Šerhu muhtesril-vikajeti” da hanefiji nije dozvoljeno da oženi šafijku, jer je ona kafir zbog mes'ele Istisna’, dok je drugi muftija dozvolio taj brak analogno tome što je dozvoljeno oženiti kitabijku.

3. U mekanskom Haremu su bila učena četiri ezana i klanjana četiri džemata, svaki mezheb je imao svoj džemaz te nisu jedni sa drugima klanjali.

4. Mezhebi su dignuti na nivo Kur'ana i Sunneta, mezheb je postao osnov a Kur'an i Sunnet ga slijede, pa ono što se slaže sa mezhebom od Kur'ana i Sunneta prihvata se a što se ne slaže tumači se drugačije. Poznate su riječi jednog od hanefijskih učenjaka: “Svaki ajet koji je suprotan onome na čemu je naš mezheb je muevvel (treba ga tefsiriti drugačije) ili je mensuh (derogiran), a tako isto svaki hadis ili je muevvel ili mensuh” . A kaže jedan od poznatih učenjaka šafijskog mezheba: “Mi tvrdimo da je obaveza svakom razumnom čovjeku

Medžmu'ul-fetava (20/208-209).
I'lamul-muvekki'in (4/261).
Hedijjetus-sultani limuslimi biladil-jaban, str.99.
Mua'džemul-buldan (1/274, 4/355).
El-Bidaje ven-nihaje (13/19-21).
El-Medžmu'u, Nevevi (1/258).
Mizanul-i'atidal, Ez-Zehebi (4/51).
Hašijetu Ibn ‘Abidin (1/45).

i običnom muslimanu sa Istoka, Zapada, onom koji je daleko ili blizu da prihvati šafijski mezheb ne zeleći da ga nečim drugim zamijeni”.

5. Čak su i izmišljni i hadisi u korist imama mezheba, poput lažnih riječi pripisanih Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Doći će poslije mene čovjek po imenu en-Nu'man ibn Sabit, biće mu nadimak Ebu Hanife na njegovim rukama će Allahova vjera i moj sunnet biti oživljeni” . A u dugom stoji: “Biće u mom Ummetu čovjek po imenu Muhammed ibn Idris koji će biti štetniji po moj Ummet od Iblisa, a biće u mom Ummetu čovjek po imenu Ebu Hanife on je siradž (svjetiljka) mog Ummeta” .

6. Zatvaranje vrata idžtihada i davanje prednosti mišljenjima učenjaka nad Kur'anom i Sunnetom.

7. Ljubav i mržnja na osnovu pripadnosti mezhebu.

I na kraju prepustiću samom čitaocu da odgovori na postavljena pitanja u samom uvodu članka.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

Vidi manje

 Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje se zasniva na dvije mes'ele: prva – propis ubijanja iz milosti (eutanazije) jer se na to misli pod davanjem inekcije za smrt i druga – propis ubijanja pasa.

Što se tiče propisa ubijanja iz milosti, tj. eutanazije, pod tim se podrazumijeva  činjenje postupka kojima se postiže tzv. “dobra” ili “laka” smrt, odnosno namjerno prekidanje, skraćivanje života da bi se bolesniku, u ovom slučaju životinji mački, otklonile patnje. Ubistvo iz milosti podrazumijeva usmrćenje neizlječivo bolesnog ili olakšavanje smrti bolesne osobe za koju nema nade u ozdravljenje na osnovu zahtjeva samog bolesnika ili dozvolu njegovog staratelja. U većini slučajeva usmrćenje biva ubrizgavanjem injekcije koja sadrži veliku dozu narkotika (morfija) koja uzrokuje trenutnu smrt bolesnika. Postoji još jedna vrsta ubistva iz milosti a to je da se daju bolesnoj osobi, za koju nema nade u ozdravljenje i koja trpi nepodnošljive bolove, velike doze jakih sedativa (sredstva za umirenje živaca) koji daju bolesniku prividno zdravlje i olakšenje a u isto vrijeme postepeno ubrzavaju njegovu smrt.
Ubistvo iz milosti je haram i veliki grijeh, jer doza narkotika, koju neki ljekari zovu otrovnom dozom, koja se daje bolesniku uzrokuje smrt i smatra se jednom od vrsta ubistava (ubistvo spredumišljajem) za koju se ubica kažnjava odmazdom (smrću), ako to uradi bez dozvole bolesnika, a ako uradi sa njegovim zahtjevom razišli su se učenjaci oko kažnjavanja odmazdom. S tim da su složni da je to zločin za koji treba kazniti počinioca. A dokazi da je ubistvo zabranjeno su Kur'an, Sunnet i idžma’ (konsenzus) učenjaka, što je nužno poznato svakom muslimanu. Naravno, ovo što je rečeno o propisu ubistva iz milosti odnosi se na ubistvo iz milosti čovjeka. A isti propis zabrane se odnosi na ubijanje iz milosti neke životinje koju je po Islamu zabranjeno ubiti.

A što se tiče šerijatskog statusa ubijanja pasa, po tom pitanju se prenosi nekoliko hadisa:

Prvi – od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubijaju psi osim psa za lov ili psa za čuvanje stoke. Hadis bilježe Muslim, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže, a s obzirom da ga bilježi Muslim to znači da je hadis vjerodostojan.

Drugi – od Džabira, radijallahu anhu, da je rekao: “Naredio nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da pobijemo sve pse, tako da kada bi neka žena došla iz pustinje sa svojim psom mi bi ga ubili, a zatim nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da ih ubijamo i rekao je: “Ubijajte potpuno crnog sa dvije tačke”.

Treći – od Abdullaha ibn El-Mugaffela, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da psi nisu ummet od ummeta naredio bih vam da ih pobijete, zato od njih ubijajte potpuno crne pse”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ahmed, a šejh Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.

Četvrti – od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki pas dahtao od žeđi pa ga je čovjek napojio pa mu je bio zahvalan i oprostio mu, i u hadisu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U svakoj živoj jetri je nagrada”. Hadis je mutefekun alejhi.

Na osnovu ovih hadisa nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno ubiti pse koje ljudi koriste za čuvanje stoke i usjeva, kao ni psa za lov. A što se tiče ostalih pasa učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Pa tako malikije smatraju da je vadžib ubiti svakog psa koji nanosi štetu a ostale pse je dozvoljeno ubiti jer u njima nema koristi, osim što se slažu sa ostalima da nije dozvoljeno ubiti pse za čuvanje stoke i usjeve i pse za lov. Unutar mezheba navodi El-Hattab stav mnogih malikija da nije dozvoljeno ubijati pse niti crne niti bilo koje druge osim  bijesnog psa i onog koji nanosi štetu.

Šafijski mezheb je na stavu da oni psi u kojima niti ima koristi niti štete da je njih mekruh ubiti. Naravno i oni iz pokuđene dozvole ubijanja pasa izuzimaju pse koji se koriste za lov, čuvanje stoke i usjeva, svejedno bili crni ili druge boje.

Hanabile smatraju da nije dozvoljeno ubiti dresiranog psa za lov kao i bilo kojeg drugog psa kojeg je dozvoljeno držati, a da je dozvoljeno ubiti bijesnog psa i svakog drugog koji ezijeti i šteti ljudima.
Na osnovu stavova učenjaka mezheba i onoga što je došlo u vjerodostojnim hadisima može se rezimirati sljedeće:
– Naredba ubijanja svih pasa je derogirana u vjerodostojnom hadisu.
– Nije dozvoljeno ubijati pse koje je dozvoljeno držati, poput psa za lov, čuvanja stoke i usjeva.
– Dozvoljeno je ubiti bijesnog psa, potpuno crnog i onoga koji nanosi štetu i uznemirava ljude.
– Ostali psi potpadaju pod kategoriju onog psa koji je spomenut u hadisu Ebu Hurejre, radijallahu anhu, tj. u njihovom hranjenju i pojenju (bez držanja) čovjek ima nagradu a i obrnuto, u ružnom ophođenju prema njima, njihovom ezijećenju i ubijanju ima grijeh, a što se razumije iz konteksta hadisa.

Prema tome, pošto pas kojeg si spomenula ulazi u zadnju spomenutu kategoriju i pošto davanje injekcije za smrt je saučesništvo u ubistvu, nije ti bilo dozvoljeno da daš svoju saglasnost da mu se da injekcija. Ako si u mogućnosti da nešto promijeniš trebaš to uraditi. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Tvoje pitanje se vraća na poznatu mes'elu činjenja grijeha iz neznanja.

Opravdanje za činjenje grijeha izneznanja, tj da insan u takvom stanju nije griješan i da ga Allah neće kazniti za taj grijeh, je potvrđeno u Kur'anu i vjerodostojnom sunnetu.

Kaže Uzvišeni, subhanehu ve te'ala: “Gospodaru naš nemoj nas kazniti ako iz zaborava i greškom nešto učinimo” (El-Bekare, 286), a u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu se navodi da je Uzvišeni

Allah rekao: “Već sam to učinio”. Takođe, u drugom ajetu se kaže: “Nije grijeh ako nešto greškom uradite, grijeh je ako to namjerno učinite” (El-Ahzab, 5). A ono što se od grijeha učini greškom pod to ulazi i grijeh iz neznanja. Takođe, kaže Uzvišeni: “I Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali” (El-Isra’, 15). To jest, nema kažnjavanja za učinjene prestupe iz neznanja.

Takođe mnogi primjeri iz vjerodostojnog sunneta ukazuju da se za učinjene grijehe iz neznanja ima opravdanje. Bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, poznati hadis o čovjeku koji je ušao u mesdžid i klanjao namaz pa ga je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tri puta vraćao da ponovi namaz jer nije upotpunjavao njegove ruknove.

Onda mu je taj čovjek rekao da ne zna bolje klanjati od toga te da ga pouči, pa ga je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poučio i nije mu naredio da ponovi sve namaze koje je klanjao na takav način prije toga jer ih je klanjao tako iz neznanja.

Takođe, bilježi Buharija u svom Sahihu od Esme, radijallahu anha, da su se oni iftarili u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bilo je oblačno vrijeme te je nakon toga pojavilo se Sunce, pa im nije bilo naređeno da naposte taj dan.

U vjerodostojnom hadisu od Adijj ibn Hatima, radijallahu anhu, je došlo da je sehurio sa namjerom da posti tako što je jeo sve dok mu se nebi razaznao bijeli od crnog konca koje je bio stavio pod svoj jastuk misleći da je to značenje onoga što je došlo u ajetu. Zatim je o tome obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on mu je objasnio da se pod crnim i bijelim koncem misli na bjelinu dana i crninu noći a ne na crni i bijeli konac, međutim nije mu naredio da naposti taj dan. Ovakvih primjera u vjerodostojnom sunnetu je ogroman broj.

Svi ovi argumenti iz ajeta i hadisa ukazuju na to da bilo koje zabranjeno djelo koje se uradi iz neznanja da za to čovjek nema grijeha zbog kojeg će biti kažnjen jer je Uzvišeni Allah milostiviji od toga da kazni onoga ko nije namjeravao da mu bude oprečan, neposlušan i griješan. Međutim, ostaje pitanje griješnosti nemarnosti čovjeka u traženju istine i učenju propisa vjere. Pa tako onaj ko nije htio da uči propise vjere koje je dužan da nauči ima grijeh za to. Iz ove griješnosti se izuzimaju oni koji nisu imali mogućnosti niti od koga da nauče vjeru.
A što se tiče grijeha abortusa, razlika je između činjenja tog prijestupa nakon što se zatrudni u zinaluku, tj. van braka, i  između činjenja tog prijestupa nakon trudnoće u braku. Naime, nema sumnje da je čin zinaluka veći

grijeh od činjenja abortusa kao posljedicu rješavanja trudnoće od zinaluka.
A što se tiče činjenja abortusa kada žena ostane trudna u braku zavisi da li je taj abortus izvršen nakon što je udahnuta duša, tj. nakon 120 dana trudnoće ili prije toga. Pa ako se abortus izvrši nakon 120 dana trudnoće to je haram po idžmau učenjaka osim u slučaju nužde (ako bi ostanak djeteta u stomaku bio prijetnja za život majke) i deformisanosti ploda.

A oko činjenja abortusa do 120 dana trudnoće učenjaci ovoga Ummeta imaju podijeljeno mišljenje. Skupina učenjaka, a na čemu je zvanični hanefijski i šafijski mezheb, to dozvoljava, dok druga skupina, na čemu je malikijski mezheb, to uopćeno zabranjuje. A treća skupina, na čemu je hanbelijski mezheb, dozvoljavaju abortus u prvih četrdeset dana trudnoće. Ovo razilaženje među učenjacima postoji jer nema jasnog dokaza koji presuđuje po ovom pitanju, s tim da je sigurnije i bliže da ne treba ili nije dozvoljeno činiti abortus osim u slučaju nužde ili velike potrebe. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com

Vidi manje