Ibn Abdulberr i Ebu Ubejd naveli su da se, prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, zekat smatra dugom umrlog, ali je tačno da se o ovom pitanju autoriteti islama nisu usaglasili već su se razišli. Naime, većina je na stanovištu da se zekat ne može utrošiti na vraćanje duga umrlog zato što on, za razliku od živih, ne osjeti gorčinu i poniženje zbog duga, i zato što Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije dugove umrlih vraćao iz zekata nego od imetka koji stekne bez borbe, što je u tom pogledu dovoljan dokaz.

Može se i ovako kazati: “Ako čovjek pozajmljuje od ljudi imajući namjeru vratiti pozajmicu te umre prije toga, Allah će, iz Svoje dobrote i milosti, potaknuti nekog da vrati taj njegov dug; ako je pozajmljivao u cilju da nanese štetu ljudima, on je samo sebi štetu nanio, i odgovarat će na Sudnjem danu za taj dug.” Prema mom prosuđivanju, bliže je istini da se dug umrlog ne može vratiti od zekata.

Umjereno mišljenje u tom pogledu jest da se kaže ovako: “Ako su nasljednici siromašni, odnosno prezaduženi, odnosno ako im treba novaca za vođenje borbe na Allahovu putu, pa polažu pravo na zekat, u tom će se slučaju njihovu pravu na zekat dati prednost nad dugom umrlog. A ako oni nemaju potrebe za zekatom, tad nema smetnje u tome da se isti taj imetak upotrijebi za vraćanje duga umrlog koji iza sebe nije ništa ostavio.”

Šejh Muhammed b. Usejmin

On je grešan zbog toga. Obveznik mora izdvojiti zekat čim za to nastupi vrijeme, jer glede obaveza važi načelno pravilo da se one moraju odmah izvršiti. Prema tome, neka se čovjek u vezi s kojim ste postavili pitanje pokaje za grijeh koji je učinio i neka što prije izdvoji cjelokupan zekat za minule godine, te neka to ne odlaže kako ne bi još više sagriješio.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Dovoljno je da obveznik na početku ramazana donese nijet da će postiti cijeli taj mjesec, te ne mora za svaki dan donositi nijet, koji se inače donosi prije zore. Ali ako se dogodi da iz opravdanih razloga, kao, naprimjer, zbog putovanja, bolesti i tako dalje, prekine post mjeseca ramazana, mora donijeti novi nijet.

Šejh Muhammed b. Usejmin

U pravu ste, mnogi ljudi nisu upoznati s propisima izdvajanja zekata na datule, te ne daju zekat na datule koje ubiru s palmi koje se nalaze u njihovu dvorištu, makar se radilo o količini koja dostiže visinu nisaba; drže da se zekat daje jedino na datule koje se nalaze u palmoviku. Potrebno je dovesti iskusnog stručnjaka da izvrši procjenu zekata, a treba dati pet posto u protivvrijednosti (na novac se daje dva i po posto, dok se na plodove daje pet posto) jer je to vlasniku palmi lakše, a siromašnima korisnije. U vezi s proteklim godinama u kojima niste izdvajali zekat, jer niste znali da to morate činiti, sad ćete procijeniti koliko je bilo plodova, i dat ćete zekat. Budući da niste znali vjerski propis s tim u vezi, niste grešni, ali ono što se propustili morate sad nadoknaditi.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Alejkumusselam.

Da bi se odgovorilo na pitanjeno postavljanje neophodno je da se ukratko spomenu dvije mes'ele na kojima je ovo pitanje zasnovano.

Prva mes'ela: Slikanje fotografskim ili nekim drugim aparatom
Oko slikanja fotografskim aparatom, slikanja kamerom (ne snimanja) ili nekim drugim aparatom savremeni učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje je da ovaj način slikanja nije dozvoljen jer potpada pod zabranu crtanja i slikanja svega onog što ima dušu a što je došlo u vjerodostojnim hadisima u kojima se ne pravi razlika između slika koje se crtaju rukom i drugih koje se slikaju aparatom. Na ovom stavu je skupina savremenih učenjaka. Oni iz ove zabrane izuzimaju slikanje za dokumente (lična, pasoš i slično), slike osumnjičenih i slično što potpada pod nuždu bez čega je danas skoro nemoguće komunicirati i kretati se.

Drugo mišljenje je da bilo koji vid savremenog i modernog načina automatskog slikanja putem aparata ili nekog drugog uređaja dozvoljen i da ne potpada pod zabranjeno slikanje koje je došlo u hadisima, nego da se zabrana odnosi na crtanje rukom. Ovo je stav većine savremenih učenjaka a ujedno i ispravno mišljenje. U pojašnjenju ove dozvole stoji da slikanje aparatom, ustvari predstavlja samo odslikavanje onog što se svakako nalazi u stvarnosti, odnosno da je to odraz stvarnosti kao što ogledalo odslikava ono što se nalazi u stvarnosti, za razliku od crtanja rukom pri čemu se pravi crtež koji prije toga nije postojao.

Druga mes'ela: Upotreba slika na kojima se slika ono što ima dušu

Korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom, je pitanje koje se potpuno razlikuje od samog crtanja i slikanja koji su zabranjeni na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa. Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:

Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).

Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:

Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.

Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.

Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po

Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.

Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod

Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh. Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai. A šejh Usejmin kada je upitan o upotrebi slika onoga što ima dušu podijelio je te slike na pet vrsta i za svaku od njih naveo šerijatski propis i dokaz.

Prva vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) s namjerom veličanja onog što je naslikano, poput slika kraljeva, predsjednika, ministara, učenjaka i slično, njihova upotreba u ovakvom obliku je haram.

Druga vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) ali kao uspomene, poput slike prijatelja, djece, roditelja i slično, njihova upotreba je takođe haram.

Treća vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) radi ukrasa poput slika na zavjesama, zidovima i slično, upotreba ovih slika je takođe haram.

Četvrta vrsta – slike kojima se ne pridaje značaj (na način da se okače i vješaju) poput slika na tepisima, posteljini, šiltetima, dekama i slično. Upotreba ovih slika po većina učenjaka, kako prenosi Nevevi, je dozvoljena.

Peta vrsta – slike koje je teško ili skoro nemoguće izbjeći, poput slika u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično, a za kojima musliman ima potrebu zbog njihove koristi. Upotreba ovih sredstava je dozvoljena sa slikama koje su u njima ili na njima zbog nemogućnosti da se izbjegnu.

Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim. Takođe, isto ovo se prenosi od

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.
Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu, onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati. Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi. Iz zabrane korištenja slika, kao što navodi šejh Usejmin, se izuzimaju slike za dokumente i slike u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično zbog nužde i nemogućnosti da se izbjegnu.

Prem tome, nije dozvoljeno uveličavanje slika umrlih sa ciljem stvaljanja istih na zid, kredence, ormare, stolove i slično. A samo posjedovanje slika umrlih uz njihovo držanje u albumim, ladicam i slično (bez vješanja i stavljanja na zidove i stolove) je pitanje oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje, bliže je, sigurnije i čistije riještiti se svih bespotrebnih slika. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice zijad-ljakic.com