Ako obveznik uzme određen iznos novca zarad obavljanja bedela i novca pretekne, može ostatak zadržati, osim ako mu je opunomoćilac rekao: “Obavi hadž za tog i tog čovjeka od ovog novca”, a nije mu rekao: “Obavi hadž za tog i tog čovjeka ovim novcem.” Ako mu je rekao ovo prvo, tad ostatak novca mora vratiti, a opunomoćilac mu ga, naravno, može pokloniti. No, ako mu je rekao: “Obavi hadž za tog i tog čovjeka ovim novcem”, tad onaj koji je obavio hadž polaže pravo na ostatak, osim u slučaju da opunomoćilac nije upućen u troškove hadža i misli da za to treba velika suma novca, pa mu dā previše. Tad je opunomoćenik dužan upoznati opumoćioca da je dao mnogo više nego što treba i da je dio novca ostao; opunomoćilac se, naravno, može odreći ostatka novca u korist opunomoćenog.

Šejh Muhammed b. Usejmin

U vezi s hadžom koji neko obavlja za nekog, postoje dvije situacije, i to: prvo, da se radi o obaveznom hadžu; i, drugo, da se radi o dobrovoljnom hadžu.

Ako se radi o obaveznom hadžu, dozvoljeno je opunomoćiti drugu osobu samo ako obveznik, zbog bolesti kojoj, po svemu sudeći, nema lijeka, odnosno zbog starosti itome slično, nije u stanju doputovati u Meku i obaviti hadžske obrede. Ako pak postoji nada u izlječenje, u tom će slučaju sačekati da mu Allah, dželle šanuhu, podari lijekte će hadž lično obaviti. Valja znati da nije dozvoljeno da čovjek koji može obaviti hadžske obrede za to bilo koga opunomoći, jer se od njega traži da lično on obavi hadž. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti…” (Alu Imran, 97). Ibadeti su propisani zato da čovjek u njima osjeti odanost i poniznost robovanja Uzvišenom Allahu, a taj uzvišeni cilj, zbog kojeg su ibadeti propisani, ne može se ostvariti ukoliko čovjek nekog opunomoći glede toga.

A ako se pak radi o dobrovoljnom hadžu ili umri, tu postoji razilaženje u mišljenju. Neki to islamski učenjaci dopuštaju, a neki zabranjuju. Prema mom prosuđivanju, to nije dozvoljeno, jer čovjek u načelu ibadete obavlja lično. I kao što ne može opunomoćiti nikog da posti za njega (ako obveznik umre, a nije ispostio obavezni post, za njega će postiti njegov nasljednik), isto tako čovjek ne može nikog opunomoćiti da za njega obavi hadž, kojije ibadet u čije se obavljanje ulaže tjelesni napor, a nije ibadet koji se odnosi isključivo na trošenje imetka u cilju pomaganja drugim ljudima. Ako je to tako, onda se, kad je riječ o obavljanju hadža, punomoć može dati jedino onda kad je to, na temelju pouzdanih hadisa, šerijatom valjano. Valja znati da ne postoje hadisi u kojima se govori da se za nekog može obaviti dobrovoljni hadž. Da nije dozvoljeno opunomoćiti nekog da obavi dobrovoljni hadž, odnosno dobrovoljnu umru, stav je imama Ahmeda, prema jednoj verziji, bez obzira na to bio taj obveznik kadar obrede lično obaviti ili ne bio. Zastupanje ovog mišljenja ima za rezultat poticanje na obavljanje hadža onih koji su bogati i kadri obavljati obrede. Neki ljudi slijede mišljenje onih učenjaka koji drže da se punomoć može dati i za obavljanje dobrovoljnog hadža, pa nekoliko godina uopće ne posjete Meku radi obreda.Pozivaju se na to da će, odmahčim se budepružila prilika, nekog opunomoćiti da za njih obavi hadž, odnosno umru.Uslijed togagube se smisao i svrha zbog kojih je hadž propisan.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Osnova je da žene klanjaju (stoje) iza muškaraca kada klanjaju u džematu. Oko ovoga nema razilaženja i na to ukazuju šerijatski argumenti.

A ako muž i supruga klanjaju sami u džematu, oko načina stanja nije prenešen direktan šerijatski argument.

Po većini učenjaka supruga je obavezna da stoji iza muža, tj. nije joj dozvoljeno da stoji pored muža. Ovo dokazuju sa općim argumentima u kojima je opisan način safanja žena i muškaraca u džematu.

Dok šejh Salih Fevzan smatra da nema smetnje da supruga stane sa desne strane od muža, jer mu je ona supruga.

(pogledaj fetvu na ovom linku: https://www.youtube.com/watch?v=tuWiGUGainA)

Ispravno je da u ovome ima širine, a Allah zna najbolje. Jer nema šerijatskog argumenta koji zabranjuje da supruga stoji pored muža kada klanjaju sami niti ima argumenta koji obavezuje da mora stajati iza njega.

Ve billahi tefik.

Preuzeto sa stranice dr. Zijad Ljakić zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

U šerijatskim tekstovima rasprava i raspravljanje, koji su spomenuti sa arapskom riječju “DŽEDEL ili DŽIDAL”, su spomenuti u dva konteksta, prvi – u kojima se postiče i naređuje raspravljanje i drugi – u kojima se zabranjuje raspravljanje

Rasprava koja je naređena i preporučena spomenuta je u sljedećim šerijatskim tekstovima:

– Riječi Uzvišenog: “I sa njima se raspravljajte na najljepši način” (En-Nahl, 125).
– Riječi Uzvišenog: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljaj na najljepši način” (El-Ankebut, 46).
– I riječi Uzvišenog: “Reci: Dajte vaše dokaze ako istinu govorite” (El-Bekara, 111).

– Raspravljanje su primijenili ashabi, radijallahu anhum, poput Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, koji se raspravljao sa Havaridžima pa se velika skupina od njih vratila od onoga na čemu je bila.

– Takođe, raspravu je primjenjivao selef poput Omera ibn Abdulaziza koji se raspravljavao sa Havaridžima i Kaderijama.

Pod ovom vrstom rasprave se misli na onu koja se čini da bi se pojasnila istina i da bi ona bila poznata, sa kojom se razotkriva i raskrinkava batil i neistina, naravno na lijep način bez vrijeđanja , omalovažavanja protivnika i ružnog govora. Ovo je rasprava na koju se odnose gore spomenuti dokazi i to je ona rasprava koju je činio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi i selef ovoga Ummeta. Ovu vrstu rasprave učenjaci nazivaju pohvaljena rasprava.

A rasprava koja je zabranjena i pokuđena je spomenuta u hadisu od Ebu Umame, radijallahu anhu, u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nije zalutao neki narod nakon upute na kojoj je bio osim nakon što se prepustio raspravljanju”, zatim je proučio riječi Uzvišenog: “I navelu si ti ga kao primjer samo zato da bi se raspravljali, jer oni su narod koji se mnogo raspravlja” (Ez-Zuhruf, 58).

Hadis bilježe Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed, a šejh Albani i Šuajb Arnaut su ga ocijenili dobrim.

Takođe, Uzvišeni raspravljanje spominje u negativnom kontekstu kada kaže: “U ovom Kur'anu Mi na razne načine objašnajvamo ljudima svakovrsne primjere, ali je čovjek više nego iko spreman da raspravlja” (El-Kehf, 54).
Ova vrsta rasprave i raspravljanja se odnosi prvenstveno na raspravljanje radi batila (neistine), a u nju ulazi i raspravljanje sa ciljem da se pobijedi protivnik i da bi se zadovoljio svoj ego i sujeta time da pokaže kako je on u pravu i kako on zna.

Ovo je ona vrsta rasprave koja je pokuđena ili zabranjena.

Pod ovu vrstu zabranjene i pokuđene rasprave takođe potpada ono što je spomenuto u šerijatskim tekstovima sa arapskom riječju “EL-MIRA'”, a što jezički znači izazivanje srdžbe onoga sa kime se raspravlja. A hadis u kojem je spomenuto to raspravljanje sa terminom El-Mira’ je sljedeći:

Prenosi se od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ja garantujem kuću u krajevima Dženneta onome ko ostavi raspravu (el-mira’) pa makar bio u pravu, kuću u sredini Dženneta ko ostavi laganje pa makar i u šali i kuću u najvišem dijelu Dženneta onome ko uljepša svoj ahlak”. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže, a dobrim ga ocjenjuju Tirmizi i Albani a ocjenjuje ga Šuajb Arnaut dobrim zbog mnoštva rivajeta a sam ovaj hadis ocjenjuje slabim.

Takođe, prenešeno je još nekoliko hadisa sa tim terminom, međutim svi su slabi. Poput hadisa: “Ne raspravljaj se sa svojim bratom”, kojeg bilježi Tirmizi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, i hadisa: “Neće vjerovati rob potpunim imanom sve dok ne ostavi laganje u šali i dok ne ostavi raspravljanje pa makar istinu govorio”, kojeg bilježi Ahmed od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

Pod ovom zabranjenom raspravom koja je došla se terminom  EL-MIRA’ se misli na ismijavanje i vrijeđanje govora onoga sa kojom se raspravlja kako bi razotkrio njegove mahane ni zbog čega drugog nego da bi omalovažio onoga sa kojim se raspravlja a ujedno da bi istakao sebe. Pa makar on bio u pravu oko pitanja o kojim se raspravlja nije mu dozvoljeno da koristi ovaj metod jer se sa tom raspravom ne cilja ništa drugo nego omalovažavanje protivnika u raspravi i želja za isticanjem samog sebe.

Prema tome, u Šerijatu rasprava može biti pokuđena i zabranjena, a može rasprava koja je preporučena i naređena. Pokuđena i zabranjena rasprava je ona koja se čini radi batila, ili sa ciljem da se pobijedi protivnik, da bi se zadovoljio svoj ego i sujeta time da se pokaže kako je on u pravu i kako zna, ili radi ismijavanja i vrijeđanja govora onoga sa kojom se raspravlja kako bi razotkrio njegove mahane ni zbog čega drugog nego da bi omalovažio onoga sa kojim se raspravlja a ujedno da bi istakao sebe.

A preporučena i naređena rasprava je ona koja se čini da bi se pojasnila istina i da bi ona bila poznata, sa kojom se razotkriva i raskrinkava batil i neistina. A ono što je došlo u hadisu “Ja garantujem kuću u krajevima Dženneta onome ko ostavi raspravu (el-mira’) pa makar bio u pravu” se misli na pokuđenu i zabranjenu vrstu rasprave.

Iz svega spomenutog se razumije da Islam ne preporučuje ostavljanje rasprave u općenitim smislu kako su mnogi razumjeli, nego podstiče na ostavljanje rasprave, pa makar bio u pravu, koja je pokuđena i zabranjena. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr. Zijad Ljakić zijad-ljakic.com