Zahvala pripada samo Allahu.

Da, naređivat će im namaz. Poslanik, ﷺ. kaže: “Naredite djetetu da klanja namaz kad napuni sedam godina…” (Ebu Davud.)

Učenjaci kažu: “Dijete će biti odgojeno da se čisti i klanja namaz kada bude imalo deset godina.” Preodgajanje označava: udaranje, prijetnju ili prijekor. Dužnost je staratelju djeteta da ga poduči namazu i taharetu (čišćenju) kad dostigne sedam godina, a dužan ga je i preodgojiti ako to ne čini s punih deset godina.

Temelj ovog govora je hadis Poslanika, ﷺ.: “Podučite dijete namazu sa sedam, a udarite ga radi namaza (ako ga ne obavlja) sa deset godina.” (Et-Tirmizi; Hadis je hasen – dobar.)

U drugoj predaji stoji: “Naredite djetetu namaz sa sedam, a udarite ga radi namaza (ako ga ne obavlja) sa deset godina i rastavite ih u postelji.”

Ovaj propisani preodgoj je vezan za dijete kako bi se naviklo na namaz, kako bi ga zavoljelo i ne bi ga ostavilo kada uđe u punoljetstvo. U tome nema razlike između muškog i ženskog djeteta. (Više o ovome pogledati djelo: El-Mugni od Ibn Kudame; Poglavlje o propisu namaza.)

Neki ljudi se ustručavaju u preodgoju jetima. Ispavno je da se staratelj jetima potrudi da mu predoči sve što je korisno, pa makar prema njemu nekada bio grub, jer je to za korist djeteta.

Učenjaci kažu: “Može udariti jetima kao što bi udario svoje dijete.” (Ed-Durrul-Muhtar.) A da dijete doziva svog staratelja ili skrbnika ocem na to je dat odgovor pod brojem 1041. Allah najbolje zna.

Šejh Muhammed Salih el-Munedždždid

Zahvala pripada samo Allahu.

Nema sumnje da je edukacija djeteta od nužnih životnih zahtjeva. Stoga je i finansijska pomoć na tom putu nužnost. Zato je otac dužan da ga pomaže u tome, ali to nije vadžib u svim fazama školovanju, jer se može egzistirati i sa osnovnom ili srednjom školom.

Što se tiče pitanja koje su škole sa stanovišta Šerijata bolje, privatne ili državne, ne mislim da postoji određeno pravilo za to. Privatno educiranje može biti bolje, a i državno isto tako, ovisno o metodama, nastavnom osoblju i utvrđenom programu. Allah najbolje zna.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Zahvala pripada samo Allahu.

– Ovo pitanje je upućeno šejhu Muhammedu ibn Salih el-Usejminu, pa je, Allah mu se smilovao, odgovorio: “Da nas Allah sačuva! To je gore od javnog činjenja grijeha, jer pored toga imamo i ružan primjer odgoja.

Ako se grijeh čini unutar kuće, a ne pred ljudima, da li se taj čin smatra javnim griješenjem?

Da, jer da čini grijeh sam u  svojoj odaji ne bi rekli da ga javno čini. Međutim, kad ga čini pred svojim ukućanima on im je ružan uzor. Zato je dužnost pušačima da duhan ne upotrebljavaju među svojim porodicama, jer se tako ukućani privikavaju da u budućnosti budu pušači. Allah najbolje zna.”

Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin

Zahvala pripada samo Allahu.
Djevojčica u drugoj godini počinje formirati svoj odnos prema okolini. Neki naučnici razvojne psihologije smatraju da je osjećaj pouzdanja jedan od tih prvih odnosa. Jačina ovog osjećaja u drugoj godini života je ovisna o vrsti pažnje koja se pridaje djevojčici, te odnosu roditelja prema zadovoljenju njenih osnovnih potreba. Znakovi razvoja djevojčice u ovom razdoblju se mogu jasno razlučiti prema njenoj sklonosti za samostalnošću. Ona je u potrebi da slobodno govori, hoda ili igra se. Sve to vezano za potrebu potvrde njenog unutrašnjeg bića koje se ostvaruje samo putem raspoložive samostalnosti. Ovo je tvrdnja teorije razvoja i sazrijevanja koja zagovara poštivanje djeteta kao jedinke i njegovo ostavljanje da se razvija u svojoj prirodi. Neke djevojke odrastaju a uopšte nemaju samopouzdanja, a sasvim rijetko učinu nešto samoinicijativno, već uvijek čekaju ko će im reći: “Radi ovako i ovako!” Kad naiđu na problem, zastanu i ne znaju donijeti presudnu odluku. Dešava se da pobjegnu kad se suoče s problemom, a ponekad i zaplaču. Ovo je jedna vrsta nekorektnog odnosa roditelja prema njima, a najčešći uzroci toga su:

– Prekomjerno kritiziranje, i to za velike i za male stvari, zbog čega se ona lišava mnogih sposobnosti. Ona tako počinje gubiti pouzdanje u svoja djela i uvijek očekuje ko će je ispraviti ili joj potvrditi da je upravu.

– Kritikovanje za svaki posao koji čini, praćenje njenih posrtaja i mahana i podsmjehivanje na uloženi trud. Desi se da djevojčica uloži trudi, ali pogriješi, te bude ukorena više nego što zaslužuje, dok je ona u tim trenucima očekivala podstrek zbog uloženog truda, što bi rezultiralo naklonošću prema poslu, još većem trudu, inovacijama i pravovremenom izvršenju zadataka.

– Nedavanje prilike da govori pred drugima iz bojazni da će pogriješiti ili govoriti o stvarima koje nisu poželjne. Nekada joj se da da govori, ali uz sufliranje sa strane.

– Često upozoravanje na opasnosti, što rezultira da djevojčica stalno iščekuje neku opasnost i umisli sebi da ta opasnost stalno vreba sa svake strane.

– Ponižavanje i usporedba s drugima što umanjuje njene vrijednosti.

– Podsmijavanje i izrugivanje.

– Ne obraćanje pažnje na njena pitanja.

– Pretjerana pažnja koja se izražava u prevelikom strahu za njeno zdravlje ili budućnost.

Na djevojčici koja je izgubila samopuzdanje pojavljuju se sljedeće loše posljedice:

-Ne može samostalno raditi poslove. Kad se od nje zatraži da nešto donese i ona to nađe u malo izmijenjenoj formi, zastane. Kad se suoči s problemom ne zna donijeti odluku.

– Postaje konzervativna i zaostala, te ne teži za napretkom i inovacijama.

– Postaje uskogrudna i apatična prema svakom poslu koji joj se zada, jer osjeća da će biti ukorena za posao za koji očekuje da ga neće obaviti po željenim normama.

– Nezainteresovana i pasivna je. Uvijek se nepotrebno predaje, povučena je i ignorantna.

-Razočarana je, beznadežna, neprijateljski nastrojena ili povučena.
Da bi djevojčica izbjegla da poprimi ovaj loš utjecaj, roditelji moraju primijeniti nekoliko metoda za razvijanje njenog samopuzdanja, a evo nekih:

• Da joj se daju opće smjernice koje će pratiti i u njihovim okvirima postupati. Bit će obaviještena o onome što je Allah dozvolio i to će uzimati, a biće upozorena na ono što Allah zabranjuje pa će to izbjegavati. Nastojat će da stalno ima na umu lijepo ponašanje, prefinjene postupke, a naznačit će joj da izbjegava nemoral, razvrat, ružan govor i da se udaljava od beposlica. Bit će joj sve to predočeno a onda će joj se ostaviti da nadalje slobodno postupa.

• Da je majka obaveže poslovima koje je u mogućnosti da izvršava. Kad pogriješi podstaći će je da se ispravi i pojasniti joj način ispravke. Ponekad će je samo podržati u poslu ili dovršiti njen posao na blag način bez direktnog oslovljavanja. Ako djevojčica nije u mogućnosti obavljati određeni posao, zatražit će savjet o njemu, a od nje će se zatražiti, ponekad, da da svoje mišljenje o tome i da pojasni pozitivnosti i negativnosti kako bi znala da svi ljudi mogu pogriješiti ili ispravno postupiti. Na taj način će njena odlučnost biti veća.

• Da roditelji nastoje podsticati svoju kćer pred rodbinom i prijateljicama i da joj daju određene nagrade za uspjeh. Trebaju je podsticati na dobra djela, kao što su održavanje namaza, učenje Kur’ana, marljivo učenje, lijepo ponašanje, itd.

• Da joj daju lijep, a ne pogrdan, nadimak koji će je isticati pred drugima. Kad ih razljuti, trebaju je zovnuti po imenu da bi tako znala da je bila nemarna i da je pogriješila prema roditeljima ili prema jednom od njih, te da to ispravi.

• Jačanje njene volje i to navikavanjem na dvije stvari:
a) Čuvanje tajni. Kad se nauči čuvati, tj. neotkrivati tajne, njena volja će se razvijati, bit će jača i samopuzdanija.
b) Navikavanje na post. Kad se sukobi s glađu i žeđu posta, osjetit će kako pobjeđuje samu sebe. Tako će i njena volja biti jača u životnim teškoćama, što će joj dati samopozdanja.
c) Jačanje samopovjerenja po pitanju društvenih odnosa: tako što će obavljati kućne poslove, izvršavati naredbe roditelja, družiti se sa starijim i mlađim.

• Jačanje njenog samopovjerenja po pitanju nauke, tako što će se poučiti Kur’anu, sunnetu Poslanika, ﷺ. i njegovom životopisu. Tako će uzrastati i nositi obilno znanje i, još kao dijete, imat će više samopuzdanja u nauci, jer sa sobom nosi naučne činjenice i udaljena je od zabluda i bajki.

Na roditeljima je, također, da preduzmu zaštitne mjere i puteve liječenja za oslobađanje djevojčice od pojave kompleksa manje vrijednosti. Od faktora koji uzrokuju ovu pojavu su: omalovažavanje, ponižavanje i ismijavanje koristeći pogrdne nadimke i ružne riječi ili odvratne fraze pred braćom i rodbinom, a nekada i pred drugaricama ili strancima koje nikada nije vidjela niti se s njima sastala. Sve će to učiniti da se smatra prezrenom, poniženom, što kod nje prouzrokuje psihološke zapreke koji je reflektuju tako da na druge gleda s podozrenjem i mržnjom i da se zatvori u sebe bježeći od života.

Ružne riječi koje se omaknu od roditelja su s namjerom preodgoja i ispravljanja greške koju je počinila njihova kćer. Liječenje ove pogreške se ne odvija sredstvima koja ostavljaju opasne posljedice na psihu djevojčice i njeno vladanje. Ovakvi postupci će je učiniti osobom podložnoj riječima psovke, prijekora i tako je moralno i psihički slomiti.

Najbolji lijek za ovu pojavu jeste upozoriti djevojčicu na grešku, na blag i prijazan način s pojašnjenjem dokaza koji će je uvjeriti da to ubuduće treba izbjegavati. Roditelji je neće prekoravati ili grditi pred drugima. Trebaju na početku imati lijep način odgoja i ispravljanja grešaka povodeći se za Poslanikom, ﷺ. kao reformatorom i pedagogom. Dječiji svijet je veoma osjetljiv, lako povodljiv, veoma afektivan i suženih vidika. Izgradnja samopouzdanja kod djevojčice je prvi stub za izgradnju ličnosti u svim etapama života.

Iz knjige Odrastanje muslimanske djevojke. (dr. Hanan et-Turi, str. 171.)

Muhammed Salih el-Munedždžid

Najbolje je da čovjek šest dana mjeseca ševala posti odmah poslije Ramazanskog bajrama, i to dan za danom. Tako kažu islamski učenjaci. U tome se upravo ogleda dosljedno slijeđenje riječi Allahova Poslanika, ﷺ: “Kao da je postio cijelu godinu onaj ko isposti ramazan i zatim posti šest dana mjeseca ševala” (Muslim, 1164). U tome je također natjecanje u činjenju ovog dobrog djela, za koje postoje poticaj i pohvala u hadisu, a to također ukazuje na odlučnost u iskorištavanju pružene prilike. Priliku ne treba propustiti zato što čovjek ne zna kakve ga okolnosti kasnije mogu snaći. Ovo u vezi s iskorišavanjem prilike koja se pruži treba imati u vidu kad se radi o svim drugim stvarima, pa čovjek treba požuriti da je iskoristi onda kad mu se objelodani da je u nekom postupku dobro za njega.

Šejh Muhammed b. Usejmin