Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dž.š. Nema nikakve sumnje da je ono što si učinio haram i veliki grijeh, makar i ne dostiglo stepen bluda koji za sobom povlači had, odnosno šerijatsku sankciju. Ti moraš, što prije, učiniti iskrenu tevbu i pokajanje Uzvišenom Allahu, dž.š. Moraš, također, smjesta  prestati sa činjenjem ovog grijeha,  pokajati se  za učinjeno, te  čvrsto donijeti odluku da se nećeš vraćati na stare staze. Nastoj da izbjegavaš loše društvo i takve prijatelje, kao i mjesta njihovog okupljanja, obaraj svoj pogled i izbjegavaj društvo stranih žena. Ako budeš iskreno zatražio oprosta od Allaha, dž.š., On će ti oprostiti tvoje grijehe. Ti se još smatraš muslimanom, ali si činjenjem ovog grijeha pokazao svoju neposlušnost  prema svom Gospodaru. Vrati se svome Gospodaru, zatraži od Njega oprosta za učinjeno i povećaj broj dobrih djela kako bi se iskupio za svoj grijeh. Prihvati čedno ponašanje i požuri sa šerijatskim brakom. Na kraju ćemo ti pokloniti ovu priču kako bi iz nje mogao izvući pouku:

Abdullah ibn Mesud, r.a., prenosi da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, ﷺ. te mu spomenuo kako je imao zabranjeni užitak sa nekom ženom. Radilo se otprilike o poljubcu, milovanju ili nečemu sličnom. Na taj način kao da je želio da pita za iskupljenje od počinjenog. U drugoj predaji ovog istog hadisa stoji: “Neki čovjek je imao zabranjeni užitak sa ženom koji je bio manji od bluda. Otišao je Omeru ibnul-Hattabu, r.a., koji je taj čin smatrao velikim. Zatim je otišao do Ebu Bekra, r.a., pa je i on reagovao na identičan način. Nakon toga je otišao do Allahovog Poslanika, ﷺ. pa je Uzvišeni Allah, dž.š., objavio sljedeći ajet: ‘I obavljaj namaz početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela, zaista, poništavaju hrđava. To je pouka za one koji pouku žele.'” (Hud, 114.)

Ibn Mesud, r.a., nastavi i reče: “Čovjek je tada rekao: ‘Je li se ovo odnosi samo na mene, Allahov poslaniče?’ ‘Odnosi se na sve one koji to počine od mog ummeta’, odgovori Allahov Poslanik, ﷺ.” (Muslim u Sahihu, hadis br. 4963.)

U drugom rivajetu od Abdullaha ibn Mesuda, r.a., se kaže: “Došao je neki čovjek Allahovom Poslaniku, ﷺ. obraćajući mu se riječima: ‘Allahov Poslaniče, ja sam milovao jednu ženu na kraju grada i uživao sa njom zabranjene užitke, ali nisam počinio blud. Evo me sada, pa mi presudi kako hoćeš i želiš.’ Omer, r.a., mu reče: ‘Nakon što te je Allah, dž.š., sakrio, da si i ti sebe prikrio!’ Ibn Mesud, r.a., reče: ‘Allahov Poslanik, ﷺ. mu ništa ne odgovori, pa čovjek ustade i ode. Zatim je Allahov Poslanik, ﷺ. poslao drugog čovjeka da ga zovne i vrati, pa mu je proučio ovaj ajet: ‘I obavljaj namaz početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela, zaista, poništavaju hrđava. To je pouka za one koji pouku žele.’ Neko od prisutnih reče: ‘Allahov Poslaniče, ﷺ. je li ovo specijalno za njega?’ ‘Nije, nego ovo vrijedi za sve muslimane’, odgovori Allahov Poslanik, ﷺ.” (Muslim u Sahihu, hadis br.4964.)

Allah, dž.š., najbolje zna.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Ovo smo pitanje postavili šejhu Abdullahu bin Abdu-r-Rahmanu i on je dao sljedeći odgovor:
Hvaljen neka je Allah! Moraš se potruditi da smanjiš tjelesnu težinu te će se na taj način smanjiti i celulit na mjestu dojki.
Ukoliko kod tebe nije uzrok tjelesna težina može se izvršiti operacija kojom će se izvršiti smanjivanje. U tome nema ništa loše.

Šejh Abdullah bin Abdu-r-Rahman

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, dž.š. Allah, dž.š., kaže: “Reci: ‘Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla šejtana – napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi – od džina i od ljudi!'” (En-Nas, 1-6.)

– Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je rekao: “Neki od ashaba Allahovog Poslanika, ﷺ. su došli do njega i rekli: ‘Allahov Poslaniče, ponekad pomislimo na takve stvari da ih smatramo toliko velikim da ne možemo da pričamo o tome. Allahov Poslanik, ﷺ. tada upita: ‘Zar ste to već našli i osjetili?’

Oni rekoše: ‘Da.’ Allahov Poslanik, ﷺ. reče: ‘To je znak čistog i iskrenog imana.'” (Muslim u Sahihu, 132.)

– Od Osmana ibn Ebul-Asa, r.a., se prenosi da je došao do Allahovog Poslanika, ﷺ. i rekao mu: “Allahov Poslaniče, zaista se šejtan ispriječava između mene i mog namaza, te me zbunjuje (pričinjava sumnju i zbrku) kod učenja u samom namazu.” Allahov Poslanik, ﷺ. odgovori: “U pitanju je šejtan po imenu Hanzeb. Kada osjetiš njegovo prisustvo, zatraži utočište kod Uzvišenog Allaha, dž.š., od njega i tri puta pljuni (bez pljuvačke) na svoju lijevu stranu!”

Osman, r.a., završava ovaj hadis riječima: “Tako sam postupio, pa ga je Allah, dž.š., udaljio od mene.” (Muslim u Sahihu, 3203.)

– Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Šejtan dolazi jednom od vas, pa mu kaže: ‘Ko je stvorio ovo? Ko je stvorio ono?’ Sve dotle dok ne dođe do pitanja: ‘Ko je stvorio tvog Gospodara?’ Kada neko od vas dođe do tog stepena, neka zatraži utočište kod Allaha, dž.š., i neka prestane sa takvim razmišljanjem!” (Buhari u Sahihu, 3276., i Muslim u Sahihu, 134.)

– Ebu Hurejre, r.a., također, prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Kad se počne učiti ezan za namaz, šejtan se udaljava i uzmiče, glasno puštajući vjetar, kako ne bi čuo ezan. Kada se završi sa ezanom, ponovo nastupa i dolazi. Kada se prouči ikamet, ponovno bježi, a kada se završi, prilazi i nastupa tako da se upliće između čovjeka i njegovih misli, govoreći mu: ‘Sjeti se toga i toga’, i tako ga podsjeća na ono čega se, inače, ne bi prisjetio. To ide tako daleko da čovjek, na kraju, ne zna koliko je rekata klanjao. Kada se to dogodi, pa čovjek nije siguran da li je klanjao tri ili četiri rekata, neka na sjedenju učini dvije sehvi-sedžde!’ (Buhari u Sahihu, 1231., i Muslim u Sahihu, 389.)

-Ebu Se’id El-Hudri, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Kada se nekome od vas pojavi sumnja u namazu, pa nije siguran i ne zna da li je klanjao tri ili četiri rekata, neka odagna tu sumnju i neka temelji svoje mišljenje na onome u što je siguran i neka učini dvije sehvi-sedžde prije nego što preda selam. Ako bude tako klanjao pet rekata, oni će se zauzimati i posredovati za njegov namaz. Ako na taj način bude upotpunio četri rekata, ove dvije sehvi-sedžde će biti poniženje za šejtana.” (Muslim u Sahihu, 571.)

Ovi ajeti i hadisi pojašnjavaju obim i doseg šejtanovog nastojanja da odvede ljude u zabludu i da ih spriječi od činjenja ibadeta svom Gospodaru. To čini putem ubacivanja raznih misli (vesvesa) u njihova prsa. Putevi i načini izbavljenja od šejtanskih napasti koje čini putem vesvese su već ranije objašnjeni. Ovo stanje može toliko da se iskomplikuje da se kod nekih ljudi javlja sumnja kod svakog obavljenog ibadeta, da li ga je obavio ili ne? Naše fokusiranje na ovaj problem ovdje ne ide u tom pravcu da se kritički osvrnemo na ovakve slučajeve. Ono ide u drugom pravcu gdje želimo osvijetliti pitanje: Da li će čovjek biti nagrađen ako se bude borio protiv šejtana i izbjegavao ove misli (vesvese)?

U okviru istraživanja o ovoj temi ne nalazimo jasan i decidan odgovor i stav islamske uleme. Međutim, iz navoda Ibn Tejmijje i Ibn Kajjima El-Dževzijje, rahimehumallah, može se shvatiti da čovjek za takva nastojanja ima nagradu i sevap. To se može shvatiti i iz već navedenih citata iz Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika, ﷺ. o čemu će u daljnem nastavku biti riječi.

U prvom hadisu vidimo kako ashabi Allahovog Poslanika, ﷺ. postavljaju pitanje Allahovom Poslaniku, ﷺ. koje se odnosi na misli (vesvesu) koje nalaze u svojim prsima. Odgovor Allahovog Poslanika, ﷺ. je glasio: “To je znak iskrenog imana.” Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah kaže: “Tj. velika i oštro izražena mržnja prema pojavi i nastupu šejtanskog došaptavanja, odnosno navraćanju na zle misli, i njegovo odstranjivanje iz srca je znak iskrenog imana. Takva osoba je poput borca na Allahovom, dž.š., putu kome je u susret došao neprijatelj, pa mu se suprotstavlja, sve dok ga na kraju ne savlada. Ovo je vid najveće borbe na Allahovom, dž.š., putu, a to je iskren i nepomiješan put poput čistog mlijeka. Iman je postao čistim nakon što je osoba osjetila  odvratnost prema šejtanskom došaptavanju i odbacila ga, pa se iman očistio i postao iskren i nepomućen.” (Medžmu’u-l-fetava od Ibn Tejmijja, 282/7.)

Na drugom mjestu Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, kaže: “Ovo šejtansko došaptavanje i navođenje na zlo (vesvesa) je takve prirode da nasrće i napada na srce bez čovjekove volje i izbora. Ako vjernik osjeti odvratnost prema njemu i odagna ga od sebe, njegova mržnja prema tom došaptavanju označava iskreni iman.” (Medžmu’u-l-fetava od Ibn Tejmijje, 108/14.)

Ibn Tejmijje, rahimehullah, također, kaže: “Mnogi islamski učenjaci kažu: ‘Odvratnost i mržnja prema šejtanskom došaptavanju, kao i bježanje srca od njega je vid iskrenog imana. Hvala Allahu, dž.š., što je krajnja granica varke i obmane šejtanove došaptavanje (vesvesa) i navođenje na zlo. Kada šejtani od džina budu pobijeđeni, došaptavaju i navode na zlo. A kada šejtani od ljudi budu pobijeđeni, iznose laži. Šejtanovom došaptavanju su izloženi svi oni koji su okrenuti prema Allahu, dž.š., putem zikra ili nekim drugim načinom. To je neminovno da se dogodi, pa se vjernik mora strpiti i biti čvrst, te ostati ustrajan u onome što inače čini, kao što su učenje zikra i obavljanje namaza. On u tom nastojanju ne smije osjetiti poteškoću i dosadu, pošto će svojom ustrajnošću i revnošću izazvati prekidanje šejtanove varke. Zaista je šejtanova varka slaba.'” (Medžmu’u-l-fetava od Ibn Tejmijje, 608/22.)

Ibn Tejmijje, rahimehullah, u svom drugom djelu kaže: “Šejtanovo došaptavanje prestaje sa učenjem “euze” (traženjem utočišta kod Allaha, dž.š., od prokletog šejtana) i prestankom razmišljanja o tom došaptavanju, te da kaže kada šejtan došapne: “Nisi oprao svoje lice (kod abdesta)!”, “Da, ja sam oprao svoje lice.” Ako mu sine misao i naumpadne u toku namaza da nije zanijetio  i da nije donio tekbir, neka sebi u srcu kaže: “Da, ja sam zanijetio i donio tekbir.” On mora čvrsto i stameno stajati na istini i odagnati šejtansko došaptavanje koje joj se suprotstavlja i oponira. Kada šejtan bude vidio njegovu snagu, nepokolebljivost i ustrajnost na putu istine, udaljiće se i otići od njega. U suprotnom, čim  šejtan primijeti da prihvata sumnje, nejasne i nesigurne stvari, kao i da sluša i udovoljava šejtanskim došaptavanjima i pomislima, navodiće mu takve stvari i u tolikom obimu u kojem više neće biti u stanju da im se odupre. U tom slučaju, njegovo srce će postati stjecište onoga što mu nadahnjuju i govore od kićenih besjeda šejtani u liku ljudi i džina. Postepeno će, nakon toga, preći na teže stvari, sve dotle dok ga šejtan ne odvede u propast.” (Der’ut-te’arud od Ibn Tejmijje, 318/3.)

Na osnovu navedenog može se zaključiti i reći da će čovjek biti nagrađen ako bude izbjegavao ova šejtanska došaptavanje i bude se borio protiv šejtana iz sljedećih razloga:

1- Allahov Poslanik, ﷺ. je pohvalio osjećaj mržnje i odvratnosti prema ovom šejtanskom došaptavanju koje izaziva sumnje u vjerovanju (akidi) riječima: “… to je čisti i iskreni iman.” Udaljavanje od šejtanskog došaptavanja i neprepuštanje njegovom utjecaju je nerazdvojiv i nužan dio osjećaja mržnje prema ovom došaptavanju.

2- Slijeđenje naredbe Allahovog Poslanika, ﷺ.: “… neka prestane sa tim (došaptavanjem )!”

3- Riječi Allahovog Poslanika, ﷺ. o dvije sehvi-sedžde: “… one (sehvi-sedžde) će biti poniženje za šejtana.” U ovim riječima se krije podsticanje da se šejtan ponizi i prezre. Njegovo ponižavanje, u ovom konkretnom slučaju, biće putem udaljavanja od šejtanskog došaptavanja i neobraćanje pažnje na njega, uz prakticiranje onoga na što je uputio i ukazao Uzvišeni Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, ﷺ. kao što je traženje utočišta kod Allaha, dž.š., od prokletog šejtana i drugo.

4- Tjeskoba, žalost i briga koje pogode vjernika usljed šejtanskog nagovaranja mogu doći pod značenje riječi Allahovog Poslanika, ﷺ.: “Muslimana ne zadesi ni jedna teškoća, bolest, briga, žalost, neprijatnost (bol), tuga, čak i trn koji ga ubode, a da Allah, dž.š., sa tim ne oprašta i čisti njegove grijehe.” (Buhari u Sahihu, hadis br. 5642., i Muslim u Sahihu, hadis br. 2573.)

5- Tu su, također, i riječi Šejhul-islama, Ibn Tejmijje, rahimehullah: “Poput borca na Allahovom, dž.š., putu kome je u susret došao neprijatelj, pa mu se suprotstavlja, sve dok ga na kraju ne savlada. Ovo je (odbacivanje šejtanskog došaptavanja) vid najveće borbe na Allahovom, dž.š., putu.” Iz njegovog poređenja takve osobe sa mudžahidom i opis njegovih napora kao vida najveće borbe na Allahovom, dž.š., putu, može se shvatiti da će ta osoba biti nagrađena za svoja nastojanja. Allah, dž.š., najbolje zna. Neka je salavat i selam na našeg poslanika, Muhammeda, ﷺ. njegovu porodicu i sve ashabe.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Zahvala pripada Allahu, dž.š. Poštovana i plemenito sestro, zahvaljujemo ti prije svega na iskazanom povjerenju. Molimo Uzvišenog Allaha, dž.š., da nas sve pomogne, uputi na Pravi put, olakša sticanje spoznaje, da nam istinu pokaže istinom, te da nam podari blagodat njenog slijeđenja, a da nam laž pokaže u njenom pravom svjetlu, te da učini da je se klonimo i da ne dopusti da nam ona bude nejasna i nerazumljiva, pa da zalutamo.

Što se tiče tvog pitanja za savjet, moj odgovor i komentar na njega su sljedeći:

Prvo: Razmišljanje o životnim pitanjima i našim ličnim i općim stvarima je nužna i  veoma važna potreba kako bi se putem razmišljanja mogli pravilno postaviti i odrediti prema njima i kako bi, također, mogli iz njih izvući adekvatnu korist!! Časni Kur’an, koji je Allahov, dž.š., govor, u više ajeta podstiče na razmišljanje: “… I o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio…'” (Ali ‘Imran, 191.)

“… a i u vama samima – zar ne vidite?” (Ez-Zarijat, 21.)

“Zašto ne razmislite?” (El.En’am, 50.)

“Zašto se ne opametite?” (El-Kasas, 60.)

Tu su i drugi ajeti koji nas podstiču na razmišljanje o našim stvarima i poslovima, pa, čak, i o životu i bićima oko nas.

Prema tome, razmišljanje u svojoj suštini ne predstavlja problem. Ono je, čak, nužna i veoma važna potreba koju nam naša vjera propisuje i na koju nas Kur’an podstiče.

Drugo: Pitanje “razmišljanja” može se preinačiti i preobraziti u psihološki ili društvni problem, i to kada ono postane smetnjom čovjeku u izvršavanju i ispunjenju njegove prirodne uloge i onoga što se od njega očekuje u životu. To se dešava kada preuzme na sebe odgovornost za stvari koje ne može podnijeti ili sebe preokupira razmišljanjem o stvarima koje ne može svojim učestalim razmišljanjem ubrzati, niti odgoditi njihov tok!! Takvo razmišljanje za njega postaje uznemiravajuća briga koja ga ometa u daljnjem napredovanju, kreativnosti i inicijativi!!! Ono pobuđuje nedoumicu i zbunjenost, kao i neuspjeh i plašljivost u  donošenju bilo kakve odluke!!!

Razmišljanje može postati i akaidski  problem, ako čovjek pređe granice svojih umnih i spoznajnih sposobnosti, razmišljajući o gajbu, odnosno o onome što svojim razumom ne može obuhvatiti i dokučiti. Šta više, on kroz ovo razmišljanje otvara šejtanu brojna vrata da utječe na njega.

Treće: Što se tiče vašeg učestalog razmišljanja o svakoj stvari i  pokazivanja brige za svaki problem, to je do određene granice normalna stvar, ali pod uslovom da ne postane smetnjom i preprekom u obavljanju svakodnevnih životnih poslova na jedan prirodan način. Ovdje mislimo, prije svega, na to da li će vas ovo razmišljanje dovesti do iznalaženja rješenja za ove probleme sa kojima se suočavate!? Da li ove životne situacije i pojave zaslužuju svo ovo vrijeme koje odvajate za razmišljanje o njima!? Ako je odgovor pozitivan, tada problem uopšte ne postoji! Ali ako je on negativan, samim vašim shvatanjem da one to ne zaslužuju, vi ste, već, prešli pola puta u rješavanju problema. To je već identificiranje i markiranje (dijagnosticiranje) problema i njegovo svjesno priznavanje! Jer kada spoznamo vrstu i strukturu problema, tada nam je olakšano da iznađemo odgovarajući metod i sredstvo za njegovo rješavanje.

Četvrto: Savladavanje ovog problema zahtijeva neku vrstu vježbe i proticanje određenog vremena. Vas dvoje posjedujete odluku za početak, a posjedujete, također, uz Allahovu, dž.š., pomoć i uputu, sposobnost za njegovo rješavanje. Vi, usto, morate imati  i samopouzdanje u tom pravcu!

Peto: Ja vam predlažem da podijelite vaša interesovanja i  probleme na tri razine:

Prva razina:  Interesovanja ili problemi koji direktno utječu na vaš bračni i društveni život i koji uveliko mogu dovesti do razvoda braka. Ovakvim problemima se mora dati njihovo realno mjesto što se tiče objektivnog razmišljanja, njihovog rješavanja i dogovora oko njih. Ne smije se dopustiti da se oni vremenom nagomilaju  tako da bude otežano sučeljavanje sa  njima.

Druga razina: Interesovanja ili problemi kod kojih se izjednačavaju negativne i pozitivne strane. Vi ste, u krajnjoj dinstanci, jedna njihova strana i dio. Kod pojave ove vrste problema, klanjajte istiharu Allahu, dž.š., a nema smetnje da se vezano za njih posavjetujete sa drugima. Zatim napravite usporedbu problema sa svim raspoloživim alternativama, a nakon toga donesite odluku koju smatrate ispravnom, vodeći pri tome računa o šerijatskim i običajnim pitanjima, ali bez pretjerivanja u istraživanju i poklanjanju pažnje.

Treća razina: Interesovanja ili problemi koji vas se ne tiču na bilo koji način, jer se oni odnose na druge ljude. Kod ove vrste preče vam je da se ne upuštate u njihovu raspravu, ne opterećavate svoje misli i ne gubite vrijeme na njih, pošto vas se one, jednostavno rečeno, ne tiču! Vaše mišljenje o njima  neće ništa ubrzati ili usporiti.

Šesto: Naša životna pitanja i problemi mogu se svesti u tri kategorije:

1- Stvari koje su prošle i završile se. Ovakvim stvarima se ne smijemo previše baviti i biti zaokupljeni njima, osim u mjeri koja će nam pružiti mogućnost da se okoristimo svojim greškama i iskustvima za budućnost. Prošlost se ne može vratiti i zbog toga nema potrebe i razloga za bavljenje stvarima koje su prošle.

2-  Stvari koje se tek trebaju dogoditi u budućnosti. Kod ove kategorije je preče da se njome bavimo prije vremena. Pošto je budućnost pitanje gajba, odnosno nepoznatog, sve što je na nama u ovom slučaju jeste da odredimo moguće opcije za konkretno pitanje, i kada dođe vrijeme, oslonićemo se na Allaha, dž.š., i donijeti odgovarajuću odluku.

3-  Aktuelne stvari sa kojima živimo i koje trenutno doživljavamo. Ovo su stvari kod kojih trebamo pokušati usporediti sve raspoložive solucije. Nema smetnje da se posavjetujemo oko njih ili razmijenimo mišljenje, bez pretjerivanja ili velike zabrinutosti i  uzbuđenja. Na kraju će stvari, uz Allahovu, dž.š., dozvolu, ići onim tokom kojim želimo i očekujemo. Sve dok smo poduzeli sve korake, kao što su klanjanje istihare i savjetovanje sa drugima, u onome što nam je Uzvišeni Allah, dž.š., odabrao krije se svako dobro.

Sedmo: Navikavanje duše na ovu stvar zahtijeva jedan vid vježbe (treninga). Ti se možeš dogovoriti sa svojim mužem da se potpomažete po ovom pitanju i da opomenete  jedno drugo ukoliko bi neko od vas prešao mjeru i granicu u poklanjanju pažnje prema bilo kom problemu više od potrebnog. Malo po malo, vi ćete se zateći kako se odnosite prema životnim pitanjima sa velikom objektivnošću.

Osmo: Jedna vrlo dobra knjiga je napisana na temu zabrinutosti i brige. Ona sadržava veoma zanimljive praktične metode koje pomažu u odnosu prema ovom problemu. Savjetujem vam da je pročitate, a knjiga nosi naslov “Pusti brigu i započni novi život!”, a autor ovog djela je Dejl Kerindž.

Deveto: Prije i poslije svega ovoga upozoravamo vas na važnost čistog nijeta i iskrene dove Allahu, dž.š., da vas uputi na pravi put, pomogne vas i upravi vaše korake!

Muhammed Salih el-Munedždžid

Većina islamskih učenjaka smatra da to nije dopušteno. To dokazuju hadisom koji su zabilježili Ebu Davud, Ahmed i Ibn Hibban preko Ebu Seida Hudrija u kojem stoji da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Allah prezire ljude koji obavljaju prirodnu potrebu pokazujući jedni drugima stidna mjesta i razgovarajući međusobno.” Navedeni hadis jasno ukazuje da je pričanje za vrijeme obavljanja fiziološke potrebe zabranjeno, ali hadiski eksperti nisu jednoglasni u mišljenju da li je navedeni hadis autentičan: jedni su ga prihvatili, a drugi odbacili. (Vidjeti Es-Sunenul-kubra, 1/162, El-Medžmu, 2/103, Hulasatul-ahkam, 1/159, Es-Sejlul-džerrar, 1/68, Avnul-Mabud, 1/19, Es-Silsiletud-daifa, 11/59, Es-Silsiletus-sahiha, 7/321.)

Šejh Albani pred smrt je revidirao stav kada je riječ o autentičnosti predanja: rekao je da je ispravno. Imam Muslim zabilježio je da je Ibn Omer, radijallahu anhu, pripovijedao: “Neki je čovjek prošao pored Poslanika, ﷺ, dok je obavljao malu fiziološku potrebu i nazvao mu selam, a Allahov Poslanik, ﷺ, mu nije otpozdravio.” U drugoj verziji stoji: “…Allahov Poslanik, ﷺ, nije mu otpozdravio dok se nije abdestio, a potom je rekao: ’Ne volim spominjati Allaha osim kada sam pod abdestom.’” (Ebu Davud, Ahmed i Ibn Hibban, sa ispravnim lancem prenosilaca.)

U Ebu Džehmovoj verziji koju je zabilježio Muslim stoji: “…pa je Poslanik, ﷺ, prišao nekom zidu, uzeo tejemmum i odgovorio na selam.” Ovaj hadis nije jasan argument da je pričanje za vrijeme obavljanja fiziološke potrebe zabranjeno. Poslanik, ﷺ, nije odgovorio na selam zato što je riječ Es-Selam – Allahovo ime, i on ga nije volio izustiti bez abdesta, ne zbog toga što je zabranjeno pričati u tome stanju. Da navedeno Ebu Seidovo predanje nisu odbacili neki hadiski stručnjaci, ono bi bilo najjasniji argument o tom pitanju. Ipak, autoriteti četiri pravne škole smatraju da je pričanje za vrijeme obavljanja fiziološke potrebe zabranjeno, a to je, svakako, bolje i preče. (Vidjeti: El-Mugni, 1/190, El-Medžmu, 2/103, El-Kavaninul-fikhijja, str. 35, i Hašijetu Ibni Abidine, 1/612.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović