Dopušteno je kazati: “Allah i Poslanik, ﷺ, najbolje znaju” kada se radi o vjerskim pitanjima. Međutim, ako se radi o nečemu o čemu Poslanik, ﷺ, nije upoznat, kao naprimjer, prognoza vremena za određeni dan, gdje je trenutno određena osoba i sl., tada se kaže: “Allah najbolje zna”, a Allah, uistinu, sve najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Svevišnji Allah odlikovao je određene svjetove nad drugima, neke ljude nad drugim ljudima, neka mjesta nad drugim mjestima, kao što je odlikovao određena vremena nad drugim vremenima. Nakon časnog ramazana, mjesec ša’ban zauzima posebno mjesto. Stoga je Vjerovjesnik, ﷺ, postio u ša’banu više nego u drugim mjesecima. (Vidjeti: Lataiful-mearif, str. 247.) Na pitanje zbog čega mnogo posti u mjesecu ša’banu, Resulullah, ﷺ, odgovorio je: “To je mjesec prema kome je svijet nemaran, on je između redžeba i ramazana, u njemu se dižu djela Stvoritelju svjetova, stoga volim postiti u njemu.” (Nesai, Ahmed, 16/84/21650, i Tahavi, u djelu Šerhu meanil-asar, 2/82. Imam Ebu Davud Sidžistani i Busiri ovaj hadis smatraju ispravnim, a šejh Albani dobrim. Vidjeti: Ithaful-mehera, 3/423, Avnul-Mabud, 3/362, Silsiletul-ehadisis-sahiha, 4/522, i Sahihul-džamia, 1/691.)

Aiša, radijallahu anha, majka pravovjernih, izjavila je: “Nisam vidjela da Vjerovjesnik, ﷺ, posti ni u jednom mjesecu (osim ramazana) više nego što posti u mjesecu ša’banu: postio je cijeli mjesec ša’ban, osim nekoliko dana.” (Buharija i Muslim.) Na osnovu ovog i nekih drugih predanja, Ibnul-Kajjim tvrdi da Resulullah, ﷺ, nikada nije postio nijedan mjesec u cijelosti, osim ramazana. (Vidjeti: Zadul-mead, 2/56.) Međutim, postoje autentična predanja iz kojih se zaključuje da je Poslanik, ﷺ, postio cijeli ša’ban. Ummu Selema, radijallahu anha, rekla je: “Nisam vidjela da Poslanik, ﷺ, posti dva mjeseca uzastopno osim ša’bana i ramazana.” (Tirmizi, 3/376/736, sa ispravnim lancem prenosilaca.) Međutim, nema stvarne kontradiktornosti među ovim hadisima. Predanjima koje ukazuju da je Resulullah, ﷺ, postio cijeli ša’ban mislilo se na skoro cijeli ša’ban. Ovaj smisao zaključuje se iz prethodnog hadisa koji prenosi Aiša, radijallahu anha. Tako bismo uskladili značenja ovih hadisa.

Ibn Abdulberr navodi da neki učenjaci smatraju lijepim napraviti pauzu dan ili više između ša’bana i ramazana, da se ne pomiješa dobrovoljno s obaveznim, kako su činili Poslanikovi, ﷺ, ashabi. A to se prenosi od Ibn Abbasa i Ebu Hurejre, s vjerodostojnim lancima prenosilaca koje je zabilježio Abdurrezzak, 4/158. (Vidjeti: El-Istizkar, 10/328.) Ipak se od Vjerovjesnika, prenosi se da je spajao post ša’bana s ramazanskim postom. (Nesai (2349 i 2352), Ebu Davud (2431), Ibn Huzejme (2077) i Hakim, 1/434, s lancem prenosilaca za koji Hakim i Zehebi tvrde da ispunjava Buharijine i Muslimove kriterije. Također vidjeti Sahihus-sunen, 2/152-153, Sahihut-tergib, 1/597, i Sahihul-džamia, 2/838.) Nije vjerodostojan hadis u kome se navodi da je Allahov Poslanik, ﷺ, zabranio da se posti dan prije ramazana. (Bejheki, 4/208, koji ga je okarakterizirao slabim, kao i Nevevi u djelu El-Medžmu, 6/441, te Ibn Turkmani u djelu El-Dževherun-nekijj, 4/208.)

Umjesno je spomenuti da većina učenjaka dopušta post u drugoj polovini ša’bana. A kada je riječ o hadisu u kojem Resulullah, ﷺ, kaže: “Kada se upolovi ša’ban, ne postite do ramazana” (Tirmizi (738).), njega je odbacila većina hadiskih stručnjaka, između ostalih: Ahmed, Ibn Mein, Ebu Zura, Tahavi, Bejheki, Sanani i neki drugi. (Vidjeti: Fethul-Bari, 5/2488.) Kada bismo i prihvatili ovaj hadis, on bi se odnosio na one koje bi izmorio post u ša’banu, pa ne bi izdržali ispostiti ramazan. Ovako je imam Tahavi protumačio spomenuti hadis, uskladivši ga s drugim predanjima. Hafiz Askalani podržao je Tahavijevo rješenje. (Vidjeti: Fethul-Bari, 5/2488) Drugi način usaglašavanja ovog i prethodnih predanja jeste da se ta zabrana odnosi na onog čovjeka koji nije običavao postiti drugu polovinu ša’bana. (Vidjeti: Tuhvetul-ahvezi, 3/362, i Fikhus-savm, str. 70.) Pored toga, ne postoje vjerodostojna predanja koja ukazuju na posebne vrline mjeseca ša’bana, osim hadisa u kojem Poslanik, ﷺ, kaže: “Allah pogleda Svoje robove petnaeste noći ša’bana, pa oprosti svima, osim mnogobošcu i onome koji ima razmirica sa svojim bratom muslimanom.” (Ibn Hibban, (5665), Taberani, 20/108.-109, te u djelima Musneduš-šamijjin, 1/130, i El-Evsat, 7/36, Bejheki u djelu Šuabul-iman, 3/380, Ibn Ebu Asim, u djelu Es-Sunna (524), Ebu Nuajm, u djelu Hil’jetul-evlija, 5/191, s vjerodostojnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Medžmeuz–zevaid, 8/65, Sahihut–tergib, 1/597, Silsiletul–ehadisis–sahiha, 4/522, i opaske šejha Arnauta na El–Ihsan, 12/481. Imam Busiri ukazao je na pojačavanje ovog predanja. Vidjeti: Itihaful-hiretil-mehera, 3/423.)

Ono što se pripisuje Allahovom Poslaniku, ﷺ, da je kazao: “Ša’ban se odlikuje nad ostalim mjesecima, kao što se ja odlikujem nad ostalim vjerovjesnicima” izmišljeno je predanje koja se ne smije uzimati za argument. (Vidjeti: Muadžemul-menahil-elfazijje, str. 316, od šejha Bekra b. Abdullaha Ebu Zejda.) Hadiski stručnjaci također su ocijenili apokrifnim predanje u kojem se navodi pohvala posta i noćnog namaza petnaestog dana ša’bana. (Ibn Madže (1407), Bejheki u djelima Šuabul–iman, 3542, i u Fedailul–evkat, 24.) U lancu prenosilaca ovoga hadisa postoji Ebu Bekr b. Abdullah b. Muhammed Kureši, koji je izmišljao hadise, što tvrde imam Ahmed, Ibn Adi, Ibn Hibban i neki drugi. (Vidjeti: El–Kamil, 7/90, Et–Taruhus–sagir, 2/184, El–Medžruhin, 3/147, El–Mugni, 1/546, Daifus–sunen, 261, Silsiletul-ehadisid-daifa (2132), Daiful–džamia (652) i Tenkihul–kelam, str. 596.) Druga, dakako izmišljena predanja, navode da se namaz u ovoj noći sastoji od stotinu rekata. Na svakom rekatu uči se deset puta sura El-Ihlas. (Vidjeti: Mevsuatul-ehadis, 8/435.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Hvala Allahu, dž.š. Pljeskanje rukama na svečanostima i raznim prigodama se smatra džahilijetskim naslijeđem. U najmanju ruku za njega se može reći da je pokuđeno- mekruh. Iz dokaza koji govori o tome očitije je da je ono zabranjeno, pošto nam je, kao muslimanima, zabranjeno da oponašamo nevjernike. Opisujući nevjernike koji su bili stanovnici Mekke, Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Molitva njihova pored Hrama svodi se samo na zvižduk i pljeskanje rukama.” (El-Enfal, 35.)

Sunnet je jednom vjerniku kada vidi ili čuje nešto što ga zadivljuje ili što negirajući odbacuje da kaže: “Subhanallah” ili da kaže: “Allahu ekber”, kao što je to vjerodostojnim putem došlo u mnogim hadisima od Allahovog Poslanika, ﷺ.

Pljeskanje rukama se propisuje jedino ženama u iznimnim situacijama, kao što je to slučaj sa namazom kada ih nešto zadesi i snađe ili ako imam pogriješi ili nešto zaboravi u namazu. Njima se propisuje da ga mogu upozoriti i obavijestiti putem pljeskanja rukama. Što se tiče muškaraca, oni će imama upozoriti riječima “Subhanallah”, kao što je vjerodostojnim putem stigao sunnet Allahovog Poslanika, ﷺ. po ovom pitanju. Iz ovog se vidi da se muškarci pljeskanjem rukama poistovjećuju sa nevjernicima i ženama. A u oba slučaja je poistovjećivanje sa njima zabranjeno za muškarce. Allah, dž.š., upućuje na Pravi put koga On hoće.

Stalnoj komisiji za fetve je postavljeno pitanje vezano za pljeskanje rukama muškaraca prilikom igre sa djecom, kao i pitanje pljeskanje rukama djece kao izraz bodrenja svog druga (naprimjer u sportskom natjecanju), pa je odgovorila:

Ovo pljeskanje se ne bi trebalo praktikovati. Najmanja njegova ocjena jeste da je ono veoma pokuđeno (mekruh) zbog njegovog ubrajanja u osobine predislamskih Arapa. Ono je još svojstveno i ženama u slučaju da one upozoravaju imama na propust u namazu. Allah, dž.š., upućuje na pravi put. Fetava islamijje, 4/332-333.

Bodrenje djece može biti putem tekbira, ako učine nešto što zadivljuje onoga ko ih posmatra ili sluša. Isti efekat se može postići i odgovarajućim povikom, dizanjem ruke ili dovikivanjem riječi pohvale kao što su riječi: dobro, odlično i slično tome. Allah, dž.š., upućuje na Pravi put.

Šejh Ibn Baz

Hvala Allahu, dž.š. Fizička ljepota u islamu se ne smatra mjerilom i kriterijem prednosti među ljudima. Jedino mjerilo na čijim osnovama postoji razlika među njima jeste bogobojaznost. Allah, dž.š., kaže: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije mu skriveno ništa.” (El-Hudžurat, 13.)

Zbog toga je Šerijat došao sa ispravkom i korigovanjem osnova i temelja odnosa koji počivaju na formi i vanjštini i koji zanemaruju odnos koji je propisao Uzvišeni Allah, dž.š., a to je bogobojaznost. Hadisi koji govore na ovu temu su mnogobrojni, a ovom prilikom neke od njih ćemo i navesti:

Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je rekao: “Allahov Poslanik, ﷺ. je kazao: ‘Zaista Allah, dž.š., ne gleda u vaše likove i vaš imetak, nego gleda u vaša srca i vaša djela.'” (Muslim u Sahihu: Kitabu-l-birri ve-s-sileti, hadis br.4651.)

Od Ebu Zerra, r.a., se prenosi da je rekao: “… Prepirao sam se s jednim čovjekom. Njegova majka nije bila arapka i ja sam je zbog toga vrijeđao u njegovom društvu, pa je on spomenuo kod Allahovog Poslanika, ﷺ. Allahov Poslanik, ﷺ. me je upitao: ‘Da li si se svađao sa tim i tim čovjekom?’

‘Jesam’, odgovorio sam. ‘Da li si vrijeđao njegovu majku?’, upita ponovo Allahov Poslanik, ﷺ.

‘Jesam’, odgovorio sam. ‘Ti si čovjek koji još u sebi ima džahilijeta (džahilijetsku osobinu)’,  reče Allahov Poslanik, ﷺ….” (Buhari u Sahihu: Kitabu-l-edebi, hadis br.5590, i Muslim u Sahihu: Kitabu-l-ejman, hadis br. 3140.)

U drugoj predaji ovog hadisa stoji: “Rekao sam tom čovjeku: ‘Sine crnkinje!'”

Od Sehla ibn S’ada, r.a., se prenosi da je rekao: “Naišao je neki čovjek pored Allahovog Poslanika, ﷺ. te se Allahov Poslanik, ﷺ. obrati čovjeku koji je sjedio pored njega: ‘Šta misliš o ovom čovjeku?’

On odgovori: ‘Ovaj čovjek je jedan od najuglednijih ljudi i on je, tako mi Allaha, dostojan da ga se oženi, ako zaprosi, a ako se bude zauzeo za nekoga, njegovo se zauzimanje prihvata.’ Allahov Poslanik, ﷺ. na ovu konstataciju ne reče ništa. Nakon toga je naišao drugi čovjek, pa se Allahov Poslanik, ﷺ. obrati svom sagovorniku: ‘Šta misliš o ovom čovjeku?’

On odgovori: ‘Allahov Poslaniče, ﷺ. ovaj čovjek spada u grupu siromašnih muslimana i nije dostajan da ga se oženi u slučaju da nekoga zaprosi, a ako se bude zauzimao za nekoga, njegovo zauzimanje se ne prihvata. Ako, ipak, i izrazi svoj stav, on se neće uzimati u obzir i njegove se riječi neće slušati.’ Allahov Poslanik, ﷺ. reče: ‘Ovaj posljednji je bolji od pune Zemlje sličnih prvom.'” (Buhari u Sahihu: Kitabu-r-rikak, hadis br. 5966.)

Ebu Hurejre, r.a., prenosi od Allahovog Poslanika, ﷺ. da je rekao:
“Neka prestanu neki ljudi da se ponose i hvale svojim precima koji su umrli i koji će biti džehennemsko gorivo ili će u suprotnom biti beznačajniji i bezvrijedniji od kotrljana koji svojim nosom valja i kotrlja balegu. Zaista je Allah, dž.š., odstranio od vas džahilijetsku oholost i ponošenje precima. Postoje dvije kategorije ljudi: bogobojazni vjernik i nesretni griješnik. Svi ljudi su potomci i sinovi Adema, ﷺ. a on je stvoren od zemlje.” (Tirmizi u Sunenu: Kitabu-l-menakib, hadis br. 3890. Albani u Sahihu sunenit-Tirmizi, hadis br. 3100, za njega tvrdi da je sahih.)

Svi ovi hadisi ukazuju, na već spomenuto, da izgled i boja kože ne formiraju predispozicije za hvalisanje,  prednost, slavu i ugled. Dužnost muslimana je da se približi i druži sa bogobojaznim i dobrim ljudima.

Od Amra ibn Asa, r.a., se prenosi da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, ﷺ. da kaže glasno, a ne tiho: ‘… Zaista je Allah, dž.š., moj prijatelj i zaštitnik i dobri  vjernici (mu’mini)…'” (Buhari u Sahihu: Kitabu-l-edebi, hadis br. 5531, i Muslim u Sahihu: Kitabu-l-iman, hadis br. 316.)

A što se tiče odnosa prema svojoj djeci, pravedan odnos prema njima je obavezan, gdje ne smije doći do favoriziranja jednih nad drugim, pa čak i u situaciji da neka od njih čine više dobročinstva svom ocu od drugih. Kakva je tek situacija u slučaju da je razlog favoriziranja boja kože ili boja očiju. Tako nam Allaha, dž.š., to je nešto veoma krupno i velika nepravda. Dužnost i obaveza roditelja je da se boje Allaha, dž.š., kroz svoj pravedni odnos prema svojoj djeci. U vjerodostojnom hadisu koji prenosi N’uman ibn Bešir, r.a., stoji da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “… Bojte se Allaha i budite pravedni prema svojoj djeci!” (Buhari u Sahihu, hadis br.2398, i Muslim u Sahihu, hadis br. 3055.)

Ovo favoriziranje samo raspiruje zavidnost i mržnju  među njima. Molimo Uzvišenog Allaha, dž.š., za spas! Allah, dž.š., najbolje zna. Neka je selam i salavat na Allahovog poslanika Muhammeda, ﷺ.

Muhammed Salih el-Munedždžid

Hvala Allahu, dž.š. Usporedba ove dvije stvari je pogrešna u samoj svojoj osnovi. Ono što se zasniva na pogrešnim premisama i pogrešnoj osnovi i samo je pogrešno i netačno. Ništavnost usporedbe se može vidjeti kroz sljedeće tačke:

Prvo: Ihtilam je termin koji označava ono što spavač vidi u svom snu od određenih stvari. U to spada sve ono što čovjek vidi u obliku snošaja, kao i njegovo predstavljanje i maštanje o samom činu spolnog odnosa. Ovo je sasvim prirodna stvar koja se dešava i muškarcu i ženi. Čovjek tu ne snosi nikakvu krivicu niti grijeh. U hadisu kojeg prenosi Ummu Sulejm, r.a., stoji kako je ona kazala da je upitala Allahovog Poslanika, ﷺ. za ženu koja u snu vidi ono što vidi čovjek (asocirajući time na ihtilam – poluciju). Allahov Poslanik, ﷺ. je odgovorio: “Ako to žena vidi i doživi neka se okupa.”

Drugo: Kod ihtilama čovjek nema nikakvog vlastitog udjela, niti ima moći da ga spriječi. Ovdje se radi o izbacivanju iz tijela izlučevina koje štete tijelu, ako ostanu dugo u njemu. Čovjek ponekad vidi već opisane stvari u toku polucije, a ponekad ne i zbog toga ona nije zabranjena. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih; u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi.”  (El-Bekara, 286.)

A što se tiče onanije, ona je zabranjena zbog toga što se događa voljom i namjerom čovjeka.

Istovjetno onaniji je i gledanje u strane žene. Ono se dešava slobodnim izborom čovjeka, te njegovom namjerom i htijenjem. Zbog svega toga je i zabranjeno.

Što se tiče nenamjernog i iznenadnog pogleda, čovjek neće biti odgovoran za njega pošto nema mogućnosti i načina da ga izbjegne, a, također, nije imao ni namjeru da to čini. U slučaju da se preda i prepusti pogledu, on će za njega imati grijeh. U jednom hadisu Allahov Poslanik, ﷺ. kaže: “O Alija, ne pružaj pogled za pogledom! Imaš pravo na prvi, ali ne i na drugi!” (Hadis bilježi Tirmizi u Sunenu: Kitabul-edebi, hadis br. 2701. Albani je ovaj hadis ocijenio kao hasen – dobar, Sahihut-Tirmizi, hadis br.2229.)

“…Imaš pravo na prvi!”, tj. ako pogled bude nenamjeran. “…Ali nemaš pravo na drugi!”, tj. drugi pogled se događa tvojim izborom i bićeš odgovoran i griješan zbog njega.

Treće: Uzvišeni Allah, dž.š., je naredio vjernicima da obore svoje poglede. Uzvišeni kaže: “Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim!”  (En-Nur, 30.)

Isto to je naredio i Allahov Poslanik, ﷺ. Od Džerira, r.a., se prenosi da je rekao: “Upitao sam Allahovog Poslanika, ﷺ. o iznenadnom pogledu, pa je odgovorio: “Skreni svoj pogled!” (Hadis bilježi Ebu Davud u Sunenu: Kitabu-n-nikahi, hadis br. 1836. Albani je ovaj hadis ocijenio kao sahih, Sahihu Ebi Davud, hadis br. 1880.)

Zbog toga se moramo povinovati  i pokoriti naredbi Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, ﷺ. Uzvišeni kaže: “Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe.” (En-Nur, 63.)

Ono što čovjek, između ostalog,  treba da zna i bude čvrsto ubijeđen, jeste da Allah, dž.š., ne opterećuje robove Svoje onim što im predstavlja poteškoću ili im otežava i čini neprilike. Uzvišeni Gospodar im ne naređuje nemoguću stvar, a u tu kategoriju spada i obaranje pogleda. Vjernik je, svakako, u stanju da se povinuje ovoj naredbi. Ali pošto je put do Dženneta okružen i pokriven neugodnostima, a put u Džehennem okružen i pokriven strastima, Allah, dž.š., je učinio da pogled bude iskušenje i ispit za Njegove robove. Onaj ko se povinuje Allahovoj, dž.š., naredbi i udalji se od Njegove zabrane, imati će lijep svršetak na ovom svijetu i prekrasan boravak na ahiretu i obratno.

Četvrto: Uzvišeni Allah, dž.š., je naredio obaranje pogleda, a zabranio je gledanje u žene pošto ono rezultira velikim štetama i negativnim posljedicama. Pogled je glasonoša i kurir zinaluka, da nas Allah,dž.š.,  od njega sačuva. Zbog toga je došlo u hadisu od Allahovog Poslanika, ﷺ.: “Allah, dž.š., je odredio čovjeku njegov udio u bludu koji će neminovno počiniti. Blud koji oko čini je pogled, blud koji jezik čini je govor, duša-nefs želi i žudi, a polni organ potvrđuje sve to ili opovrgava.” (Hadis bilježi Buhari u Sahihu: Kitabu-l-kaderi, hadis br. 6122.)

Ako čovjek obori svoj pogled od onoga što je zabranio Uzvišeni Allah, dž.š., šta to ostaje što ga vuče i poziva ka bludu i nemoralnom činu?! Obaveza i dužnost vjernika je da se udalji od svakog puta koji vodi ka razvratu, kao što je gledanje i posmatranje žena, te razmišljanje koje raspiruje i povećava strasti. Ko postupi suprotno od te obaveze, povećati će sebi, bespotrebno, brigu, glavobolju i patnju.

Jedan pjesnik kaže:

Ako odašalješ jednog dana svoj pogled da istražuje za tvoje srce,

umoriti će te prizori.

Vidjeti ćeš ono što u cjelosti ne možeš posjedovati,

niti se na njenom dijelu možeš strpiti.

Drugi pjesnik kaže:

Koliko je samo pogleda koji su ranili

srca njihovih vlasnika poput strijele,

ali bez luka sa žicom.

Rečeno je: ’Lakše se strpiti na obaranju pogleda nego se strpiti na bolu koji slijedi nakon njega.’ tj. na ahiretu.

Molimo Uzvišenog Allaha, dž.š., da nas sve uputi na Pravi put. Allah, dž.š., najbolje zna. Neka je selam i salavat na našeg Poslanika Muhammeda, ﷺ.

Muhammed Salih el-Munedždžid