Kada je riječ o ovoj vrsti razilaženja i različitih pogleda,
pravila i osnove kojima se treba vratiti jesu ono što nam Uzvišeni Allah
preporučuje u sljedećim ajetima: “O vjernici, pokoravajte se Allahu
i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u
nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete
u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje Ijepše” (En-Nisa, 59),
i u ajetu: “Ma u čemu se razilazili, presudu treba
da odredi Allah…” (Es-Sura, 10). Svako onaj ko je promašio istinu i zauzeo pogrešan stav po bilo
kojem pitanju, bilo da se radi o akidi – vjerovanju, ili o praktičnom
sprovođenju islamskih propisa, takvom je obavezno pojasniti i definirati
istinu i ispravan stav, pa ako to prihvati, to je uistinu Allahova blagodat
prema njemu, a ko odbije i ne prihvati, to mu je onda od Allaha
iskušenje. Naša je obaveza da mu pojasnimo grešku u kojoj se nalazi
i da ga na nju upozorimo koliko je to u našoj moći. Nakon toga, ne
smijemo očajavati niti gubiti nadu u njegov popravak jer koliko li je
samo onih koje je Uzvišeni Allah odvratio od velikih novotarija koje su prakticirali pa su postali sljedbenici ehli-sunneta vel-džemata. Većini nam je poznat slučaj Ebu Hasana el-Es'arija, r.h., koji je u akidi bio mu'tezilskog opredjeljenja više od četrdeset godina, pa se nakon toga
jedan period prošao tog učenja, i na kraju ga je Uzvišeni Allah uputio
na najispravniji put, na učenje imama Ahmeda b. Hanbela, r.h., koji je
zastupao pravac ehli-sunneta vel-džemata. Ukratko, pitanja akide – islamske vjerske doktrine, veoma su osjetljivo i bitno područje, stoga je obavezno ljude što više savjetovati
po tom pitanju, kao što im je obavezno upućivati savjete i smjernice
i u pitanjima fikha – praktičnog sprovođenja islamskih propisa.
Evidentno je da je razilaženje među islamskim učenjacima daleko
učestalije i opširnije u pitanjima fikha, dok se za razilaženje u akidi
u globalu može reći da ni ne postoji osim u rijetkim slučajevima, što
se smatra iznimnošću, a ne pravilom. Tako naprimjer u akidi postoji
razilaženje po pitanju prolaznosti Vatre, tj. da li ce doći vrijeme kada će
Džehennem ostati bez ijednog stanovnika, kao što postoji razilaženje
i po pitanju iskušenja u berzehu – zagrobnom životu, po pitanju vaganja
dobrih i loših djela i načina na koji će se to desiti, kao i po pitanju još
nekih drugih stvari. Međutim, kada broj svih ovih razilaženja prisutnih
u akidi usporedimo sa brojem razilaženja u fikhu, vidjet ćemo da su
ona malobrojna i praktično zanemarljiva, i hvala Allahu na tome.
Pored toga, bez obzira o kakvim vrstama razilaženja se radi, tj. bila ona
u fikhu ili akidi, naša je obaveza da jedni druge međusobno savjetujemo
i da se trudimo jedni drugima pojasniti istinu i ispravan stav.

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf

Temelji ehli-sunneta vel-džemata u pitanjima oko kojih
postoj i razilaženje su slijedeći : Ukoliko se razilaženje zasniva na idžtihadu
i to u onim pitanjim gdje je idžtihad dozvoljen i gdje se tolerira, onda ce
oni koji se razilaze imati razumijevanja jedni za druge i to neće smatrati
razlogom za neprijateljstvo i razjedinjavanje. Onaj ko zastupa mišljenje
suprotno mome i pri tome se poziva na validan argument, takav mi se u suštini i ne protivi jer se obojica držimo identičnog principa. Ja mu se
suprotstavljam na osnovu dokaza, kao sto to čini i on sam. Stoga, mi smo
jednaki. Razilaženja u ummetu bilo je još od vremena Vjerovjesnika,
sallallahu alejhi ve sellem, pa do današnjeg dana. Ono u čemu razilaženje nije prihvatljivo upravo je ono što je
u suprotnosti sa temeljima na kojima su bili ashabi i tabiini, kao što
su pitanja akaida u kojima su zalutali mnogi ljudi. Istinsko razilaženje
u ovim pitanjima došlo je tek nakon odlaska generacija odabranih,
tj. kada su izumrle ove generacije, premda je razilaženje u tim pitanjima
donekle bilo prisutno i u doba ashaba. Međutim, moramo znati da kada
kažemo da se istinsko razilaženje desilo tek nakon odlaska generacije
odabranih, tj. ashaba, to ne znači da su baš svi ashabi bili pomrli, već da
je umrla većina njih. Dakle, pod pojmom izumiranje jedne generacije
misli se na umiranje većeg broja ljudi iz te generacije, a ne svihu njih.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Jedna generacija prestaje kada umre
većina njenih pripadnika.” Naprimjer, ukoliko je većina ashaba umrla,
ili je ostalo samo nekoliko desetina ili stotina njih, to znači da je njihovo
vrijeme prošlo. Isto se odnosi na tabiine i njihove nasljednike sve do
današnjeg dana. Pohvaljene generacije su umrle a da među njima nije bilo ovog
razilaženja u akaidu, koje se pojavilo tek u zadnjim generacijama.

Oni koji nam se suprotstavljaju u akaidu, u suštini se suprotstavljaju
temeljima na kojima su bile prve, odabrane generacije muslimana. Zbog
toga, njihova mišljenja treba pobijati i negirati, a ono što oni zastupaju
ne smije se prihvatiti jer je njihovo ražilazenje nastalo oko pitanja
u kojima se razilaženje uopće ne tolerira. Što se tiče pitanja oko kojih je postojalo razilaženje i u vrijeme časnih ashaba, i u čemu se razilaženje u osnovi tolerira, takva vrsta
razilaženja uvijek će biti prisutna. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi
ve sellem, rekao je: ‘ ‘Kada kadija sudi, pa uloži trud i prilikom izricanja
presude pogodi, ima dvije nagrade, a ako uloži trud i pogriješi, ima
jednu nagradu.”
Na pitanje da li je razilaženje oko Allahovih svojstava shvatljivo i podložno idžtihadu, odgovor glasi : Ne, zato što to razilaženje izlazi iz okvira metoda ashaba. Nije se nikada desilo da su se dvojica
ashaba razišla u mišljenju po pitanju osobina Allaha, dž.š., i Njegovih
atributa. Svi su oni potvrdivali Allahova svojstva onakvima kakva ona
i jesu, bez temsila, tj. bez uspoređivanja tih svojstava sa svojstvima
stvorenja. Dokaz za ovu tvrdnju je činjenica da ne postoje navodi od
njih koji bi ukazivali na to da su oni na različite načine tumačili ajete
ili hadise koji govore o Allahovim svojstvima. Ukoliko u tefsiru nije
navedeno razilaženje u tumačenju ajeta o Allahovim atributima niti
u hadisima na tu temu, onda to nedvojbeno znači da se po tom pitanju
nisu ni razilazili, već su Allahova svojstva prihvatali onakvima kakva
i jesu, i u njih čvrsto vjerovali. Kur'an je objavljen na arapskom jeziku
i sunnet je na arapskom jeziku, a oni su Arapi pa su najbolje i poznavali
arapski jezik, i sva značenja određenih riječi, fraza i sintagmi. Pošto nije navedeno ono što bi bilo u suprotnosti sa vanjskim značenjem ajeta i hadisa, onda znamo da su ashabi zastupali mišljenje
koje je skladu sa tim značenjem. Upravo to je razlog zbog kojeg mi
poričemo navod bilo koga ko navodi nešto što je u suprotnosti sa
pravcem ispravnih prethodnika u pogledu Allahovih osobina, pa ako
hoćeš, i u pogledu svih aspekata vjere – vjerovanja u Allaha, Njegove
meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i određenje dobra i zla. Ko god se
suprotstavi ashabima u ovih šest temelja vjerovanja, mi mu to poričemo
i ne priznajemo.

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf

Smatram da su ove riječi samo mišljenje i odabir onoga
ko ih je rekao, i nije nužno da je taj čovjek pogodio i zauzeo ispravan
stav po ovom pitanju. Ukoliko se čovjek boji da će članovi njegove
porodice skrenuti sa Pravoga puta i početi prakticirati razne vrste grijeha
i nepokornosti, onda mu je obaveza da s njima boravi i da ih ne napušta,
jer Uzvišeni Allah kaže: “Ti opominji svoju bližnju rodbinu”
(Es-Suara, 214). Dakle, Allah mu je naredio da prvenstveno počne
opominjati i pozivati članove uže porodice. Isto tako, svaki čovjek
ponaosob obavezan je da vodi brigu o svome stadu, tj. o onima o
kojima je dužan voditi računa i paziti ih. Rekao je Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem: “Svi ste vi pastiri i svi ćete biti odgovorni za svoje
stado”. Odlazak od kuće u društvu ljudi koji žele i hoće da pozivaju u
Allahovu vjeru je fard-kifaje, tj. kolektivna obaveza muslimana, tako
da kada se ove obaveze prihvati jedna skupina vjernika, sa ostalih
spada ta dužnost. Opće je poznato da musliman ne smije dati prednost
kolektivnoj obavezi nad individualnom, niti mu je dozvoljeno da se
bavi pozivanjem u Allahovu vjeru ljudi koje nepoznaje i koji mu po krvi
nisu ništa, a da pritom strahuje šta će se desiti s njegovom porodicom u
smislu da se osnovano boji da će oni skrenuti sa Pravoga puta. Čovjek
ne smije zapostaviti svoje bližnje, bilo da se radi o sinovima, kćerima,
suprugama, majkama, sestrama itd., i odlaziti pozivati druge. Brinuti
se o članovima svoje porodice njemu je fard-ajn, tj. stroga individualna
obaveza, a pozivanje drugih mu je, kako smo već rekli, fard-kifaje,
tj. kolektivna obaveza. Oko ovoga ne smije biti spora, stoga smatram
da kada bi onaj ko je rekao riječi citirane u pitanju, istinski razmislio
o ovome što smo rekli, postalo bi mu sasvim jasno da njegove
riječi nisu ispravne.

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf

To je poznata stvar i mnogo je slučajeva sličnih tebi,
kao što je i mnogo onih koji se žale na takvu situaciju, bilo da se radi o
muškarcima ili ženama. Neki ljudi kada budu pozvani ka Allahu, dž.š.,
misle da pozivalac želi vlast nad njima, ili da im se želi osvetiti, ili da se
na takav način želi uzdići nad njima. Sve ove misli, bez imalo sumnje,
dolaze od šejtana. Pozivalac ka Allahu ne želi ništa drugo osim da
svoju braću učini boljima, pozivajući ih u vjeru istine. Uzimajući ovo
u obzir, onome koji je postavio ovo pitanje savjetujem: Budi strpljiv
i nadaj se nagradi.Znaj da ćes za svaku neugodnost koja te snađe u
pozivanju ka Allahu imati nagradu. Kada tvoj poziv bude prihvaćen,
ti si realizirao svoju obavezu i dobio nagradu koja nužno proizlazi iz
upute drugih. O njoj Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže Aliji
b. Ebi Talibu, r.a.: “Kreni polahko. Tako mi Allaha, da Allah putem
tebe uputi jednoga čovjeka bolje ti je nego da imaš skupocjene deve. ”
Ukoliko se pozivaocu na ružan načn odgovara na njegov poziv, i tako
na Allahovom putu bude uznemiravan, i za to će, također, imati nagradu.
Dakle, ovakvog pozivaoca očekuju dvije nagrade: jedna za poziv ka
Allahu, a druga za neugodnosti koje je podnosio radi Njega.

Poslanici su bili uznemiravani, pa su se strpjeli, kao sto je Uzvišeni tome obavijestio Svog Vjerovjesnika sallallahu alejhi ve sellem : “Poslanici prije tebe su u
laž utjerivani, pa su se strpjeli u onome u čemu su utjerivani u laž i doživljavali su neugodnosti sve dok im nije došla pomoć od Nas” (El-En'am, 34).
Poštovani brate, neugodnosti koje ti ljudi čine pri tvom pozivanju
ka Allahu ne smiju biti razlog koji će te odvratiti od istine, ili razlog
da posustaneš i da se povučeš, jer tako postupaju oni čija je vjera slaba
i čiji iman nije čvrst, kao sto Uzvišeni Allah kaže: “Ima ljudi koji
govore: Mi vjerujemo u Allaha, a kad neki Allaha radi bude na
muke stavljen, on drži da je ljudsko mučenje isto što i Allahova
kazna” (El-Ankebut, 10).

Moj savjet bratu, kao i njegovoj porodici, jeste da nastavi pozivati ka
Allahu i da pritom ne gubi nadu. Njegova porodica je dužna da prihvati
istinu, svejedno bili oni mladi, stariji ili istih godina kao i pozivalac.

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf

Obaveza je mladiću da poziva ka Allahu i da to kontinuirano čini bez gubljenja nade. Koliko li je ljudi Allah, dž.š., uputio nakon njihove zablude? Koliko je samo Allah ljudi popravio nakon što su bili iskvareni? Zato neka nastavi sa svojim pozivom ka istini i neka bude strpljiv iščekujući konačno rješenje od Allaha Uzvišenog.
Učešće u zabranjenom djelu nije dozvoljeno, pa u ovom opisanom
slučaju nije ni dozvoljeno gledati televiziju na kojoj se prezentira nešto što je zabranjeno, ili slušati radio program na kojem ima zabranjenih stvari.
Čak naprotiv, dužnost ti je da napustiš to mjesto, ukoliko savjetovanje ne koristi, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko od vas vidi kakvo zlo, neka ga promijeni rukom, pa ako ne može, onda jezikom, a ako ni to ne može, onda svojim srcem”. Čovjeku koji ostane sa grješnicima
upisuju se isti grijesi, jer Uzvišeni Allah kaže: “Kada vidiš one koji se riječima Našim rugaju, neka si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu. Ako te šejtan navede da zaboraviš, onda ne sjedi više sa nevjernicima kada se opomene sjetiš.” (El-En'am, 168) Uzvišeni
kaže: “On vam je već u Knjizi objavio: Kada čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bit ćete kao i oni.” (En-Nisa, 140)
Zato, nije ti dozvoljeno da ostaneš na mjestu gdje se trenutno čuje i prezentira zlo, ali ćeš ostati sa svojom porodicom i savjetovati ih prema svojim mogućnostima.
Drugo, ja pozivam svoju braću mladiće, kojima je Allah dao blagodat upute, da shodno svojim mogućnostima nastoje privući u vjeru i ostalu omladinu, jer ona više pada pod utjecaj svoje generacije nego onih koji su stariji od njih.
Vi, omladino, Allah vas blagoslovio, čvrsto nastojte pridobiti što veći broj vaših vršnjaka, kako bi ih Allah uputio vašim zalaganjem.
Nemojte sebe potcjenjivati i nemojte ishitreno reagirati, i ne pomislite da ćete uputiti one koji su u zabludi za jedan dan ili noć. Možda oni neće biti upućeni ni za sedam, mjesec ili više dana. Najvažnije je da budete strpljivi i da se međusobno pozivate na strpljenje s ciljem
upute vaše braće.
Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf