Da, obaveza mu je da ih poziva u islam, osim ako
neko drugi to već ne čini. Ipak, u većini slučajeva takve osobe u islam
ne poziva niko drugi osim onaj čovjek u čijoj se kući one i nalaze.
Da je ovakvom čovjeku obaveza pozivati sluge u islam, dokaz su riječi
Uzvišenog: “Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom
pozivaj, i s njima na najljepši način raspravljaj !” (En-Nahl, 125).
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je Muazu, poslavši ga
u Jemen: “Pozovi ih u islam.” 1 Islam se širi verbalnim i praktičnim
pozivom, kao što je to očigledno još iz prvog perioda širenja islama.
Svima je poznata vrijednost pozivanja u islam, kao i nagrada koja
slijedi za onog čijim zalaganjem neko prihvati islam. Onaj ko ukazuje
na dobro, ima nagradu kao da ga i sam čini. 2
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Da Allah putem
tebe uputi jednog čovjeka bolje tije od najskupocjenijih deva.”3

1 Izvor hadisa prethodno je naveden.
2 Prenosi Abdullah b. Mes'ud, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
rekao: ‘ ‘Ko uputi na činjenje dobra, ima nagradu kao da je i sam to djelo učinio
ili ga uradio.” Ovaj hadis bilježi Ibn Hibban u svome Sahihu, kao i Bezzaru nešto
kraćoj verziji. Bilježi ga i Taberani u velikom i srednjem Mu’ džemu od Sehla
b. Sa’ da, r.a. Vidjeti: Et-tergibu vet-terhib, 111 20. Ovaj hadis je vjerodostojnim
ocijenio šejh Albani, r.h., u valorizaciji prethodnog djela. Vidjeti i Silsiletulehadisi-sahiha, br. 1 660.
3 Izvor hadisa prethodno je naveden.

Mnogi ljudi ne razlikuju instituciju pozivanja ka
Allahu od institucije naređivanja dobra i odvraćanja od zla kao i
mijenjanja samog zla i loših pojava. Ovo su u osnovi stepeni između
kojih postoji razlika.
* Što se tiče poziva ka Allahu, on je dvovrstan: općeniti i posebni.
– Općeniti poziv označava niz aktivnosti, kao što su održavanje
hutbi, pisanje knjiga, to jest ono što je općenito upućeno svim ljudima.
– Posebni poziv podrazumijeva aktivnosti pozivanja u islam
usmjerene ka jednoj, tačno određenoj osobi. To ne mora biti isključivo
nevjernik, već može biti i musliman koji ima potrebu za pozivom
ili opomenom i podsjećanjem. Možda ćeš naići na muslimane koji
ustrajavaju u činjenju velikih grijeha, misleći pri tome da slijede
istinu, ili pak sumnjaju u status takvog postupka i njegovu zabranu.
Ovakvi ljudi imaju potrebu za pozivom, u smislu da mu je na taj način neophodno pojasniti istinu. Navodit će mu se primjeri sve dok se ne
uvjeri, a ovo već ne spada u domen naređivanja dobra.
* Što se tiče onoga ko naređuje na dobro, on ima veće ovlasti od
samog pozivaoca u vjeru, jer naredba označava, kao što svi znamo,
traženje da se čini dobro iz pozicije onog koji naređuje, u čemu se ogleda
dio vlasti. Za razliku od ovoga, pozivalac samo prezentira, podstiče
i motivira, dok onaj koji naređuje ima jednu vrstu vlasti.
Stoga, kada bi nekom od svojih prijatelja savjetovao da učini nešto,
to bi više imalo karakter molbe ili zahtjeva, što nije slučaj sa naredbom.
Ali, obraćanje nekome ko je po godinama mlađi od tebe, sigurno bi
imalo drugačiju formu, a to je forma naredbe.
* Onaj koji mijenja neko zlo, njegova vlast je jača od vlasti onog
koji nešto naređuje, jer je u mogućnosti da promijeni zlo svojom
rukom. Zato je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko od
vas vidi kakvo zlo, neka ga promijeni svojom rukom, pa ako ne može,
onda svojim jezikom, a ako ni to ne može, onda svojim srcem, a to je
najslabiji oblik imana.”1 U pogledu naređivanja dobra nije spomenut
ovaj poredak i nije rečeno: Ko od vas naređuje dobro, neka ga naređuje
svojom rukom …
– Rezime glasi: Način pozivanja nevjernika razlikuje se shodno
njegovom nevjerstvu.
Onaj ko negira postojanje Allaha, npr. kao komunisti, pozivamo
ih ka Allahu, dž.š., pojašnjenjem razumskih i materijalnih dokaza
Njegovog postojanja i egzistencije.
Što se tiče šerijatskih argumenata, oni ih uopće ne priznaju pa im
ih ne treba ni prezentirati, već se treba bazirati na osjetilne i razumske
dokaze. Jedan od razumskih dokaza jeste i onaj na koji Allah Uzvišeni
ukazuje u Svojim riječima: “Jesu li oni stvoreni bez ičega, ili su oni
stvoritelji?” (Et-Tur, 35).
Džubejr b. Mut'im, r.a., koji je bio jedan od zarobljenika u bitki
na Bedru, kaže: “Čuo sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem,
kako ovo uči na akšam-namazu, pa kada je došao do ajeta: ‘Jesu li
oni stvoreni bez ičega, ili su oni stvoritelji?’, moje srce samo što nije poletjelo … “1 Ovo je naravno zbog snažnog utjecaja ovog ajeta na
njegovu dušu i osjećaja imana u njegovom srcu.
Pojašnjenje u vezi ovog ajeta: Oni nisu stvoreni bez ičega, jer
neminovno moraju imati stvoritelja, niti su sami sebe stvorili zato što
su bili nepostojeći. Nepostojanje ne može stvoriti nešto drugo, jer ono
ne označava ništa, pa je zato nemoguće da sami sebe stvore, niti da
budu stvoreni bez ičega. Neminovno su morali biti stvoreni od nečega,
a njihov stvoritelj je Allah, dž.š.
Materijalni dokazi ogledaju se u sljedećem: Mi vidimo, a tako
i drugi oko nas, da čovjek moli Allaha, dž.š., za određenu stvar,
a potom se ta stvar u potpunosti i desi, i to baš onako kako je čovjek
i molio. Primjeri za ovo u Kur'anu i sunnetu su mnogobrojni, a također
i u događajima među ljudima. Ukoliko čovjek vjeruje u Boga, ali ne
vjeruje u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao što
to čine židovi i kršćani, pozivamo ih ka Allahu, dž.š., s akcentom na
pojašnjenju istinitosti poslanstva Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve
sellem. Posebno pitanje treba postavljati kršćanima: Da li vjerujete
u Isaa? Oni će sigurno potvrdno odgovoriti na to pitanje. Da li potvrđujete
ono što je on govorio? Reći će: Da, potvrđujemo. Onda ćemo im reći:
Slušajte riječi Uzvišenog: “A kada Isa, sin Merjemin, reče: ‘0 sinovi
Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam po tvrdim prije mene
objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije
je ime Ahmed, koji će poslije mene doći’, i kada im je on donio
jasne dokaze, oni rekoše: ‘Ovo je prava vradžbina'” (Es-Saff, 6).
Razmislite, kada čovjek donosi neku radosnu vijest, hoće li je
donijeti onima kojih se ona uopće ne tiče? Odgovor glasi: Ne. Tada je
obaveza da povjerujete u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ako
kažu: “Isa je donio radosnu vijest o Ahmedu, a ovo je Muhammed.
Mi čekamo Ahmeda.” Kažemo im: Čitajte riječi Uzvišenog: ‘l kada im
je on donio jasne dokaze’, riječi ‘donio’ su prošlo vrijeme, što znači da
je donosilac radosnih riječi već došao.
Da li je poslije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, došao
ijedan drugi poslanik? Nikako! Ako kažu da je neko drugi, pored Poslanika, sallallahu alejhi ve
sellem, došao, kažemo im: Slijedite ga! Slijedite onoga za koga tvrdite
da je došao. Međutim, oni ovo neće tvrditi.
Stoga kažemo: Ahmed je ustvari Muhammed, ali je Uzvišeni Allah
nadahnuo, ili dao Isau ovo Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, ime,
da bi pokazao njegovu vrijednost. Ahmed (najhvaljeniji) je ime kojim
se izražava posebna počast, svejedno bilo to u aktivu ili pasivu, jer ono
ukazuje na počast Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, zato što
je on taj koji najviše hvali Allaha ljudima i najpreči je da i sam bude
hvaljen. Ovo ime je ime posebnog odlikovanja iz dva aspekta: zato što on
najviše hvali Allaha između ostalih ljudi i zato što je najpreči od ostalih
ljudi da bude hvaljen. U odabiru ovoga imena pri donošenju radosne
vijesti Benu Israilu ogleda se vrijednost Vjerovjesnika, sallallahu alejhi
ve sellem, u odnosu na ostale ljude.

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin

Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf

Nije dozvoljeno putovati u nevjerničke zemlje osim pod
tri uvjeta.
Prvi uvjet: da čovjek posjeduje dovoljno ispravnog znanja da od
sebe odvrati sumnje koje mu nevjernici nameću, a koje ga lahko mogu
zavesti i odvesti u zabludu. Zato je neophodno da čovjek zna kako im
se oduprijeti i tako se sačuvati od njihovog zla.
Nevjernici su neprijatelji Allahove vjere, pa čak su i Allahovi
neprijatelji i neprijatelji Allahovih štićenika. Oni ulažu maksimalan trud
za širenje svoje vjere, kao i za širenje raznih vrsta sumnji, sve kako bi
muslimane zbunili i u njima pobudili sumnje u ispravnost njihove vjere.
Zato ćeš vidjeti kako šalju brošure i audio-kasete u naše krajeve
radi poziva naših sinova u kršćanstvo. Kršćani neće klonuti. Oni rade
danju i noću, bez imalo umora, radi izvođenja muslimana iz vjere. Ovo
što vam sada govorim, smatrajte posebnom oporukom: Čuvajte se zla
kršćana, kao što vam savjetujem da se čuvate zla židova, komunista
i munafika koji u javnosti ispoljavaju islam, a ustvari su njegovi
neprijatelji. Naglašavam zato važnost ispunjenja ovog uvjeta za onoga
ko ide u nevjerničke države, i ponovo ga ponavljam: Čovjek mora
imati znanje kojim će odagnati i odvratiti sumnje.
Drugi uvjet: da čovjek bude na dovoljnom visokom stepenu vjere
koja će ga zaštititi od strasti kojih su nevjerničke države pune: “Oni
su poput stoke, pa čak su i više zalutali” (El-Furkan, 44); “Oni koji
ne vjeruju naslađuju se i jedu kao što jede stoka, a vatra je njihovo
sklonište” (Muhammed, 12). Oni su odani provodu, njima vladaju
različiti porivi i strasti, kao što su seksualne i ideološke, i one su svima dostupne, tako da bludnik može da čini blud kako želi, homoseksualac
da čini razvrat kada želi, pijanica da pije itd. Tamo su prisutni svi oblici
griješenja i niskosti. Ukoliko čovjek nema vjere koja će ga sačuvati od
ovih strasti, sigurno će u njih zapasti.
Treći uvjet: da čovjek ima neku potrebu za putovanjem u te zemlje,
kao naprimjer radi liječenja, ili znanja do kojeg ne može doći u svojoj
državi, ili radi poziva ka Allahu i drugih stvari zbog kojih postoji potreba
za putovanjem u nevjerničke države.
Ukoliko, pak, za tim putovanjem nema potrebe, čovjeku nije
dozvoljeno da putuje, zbog ogromne opasnosti kojoj se izlažu oni koji
putuju u ovakve zemlje. Koliki je samo broj onih, a posebno omladine,
koji su otputovali u ove države s jednim, a vratili se s drugim srcem,
tj. otputovali su sa ispravnim i zdravim, a vratili se sa izopačenim srcem.
Na ovo moramo obratiti posebnu pažnju.
Neki ljudi putuju u nevjerničke države i uzimaju njihova državljanstva,
pa kažu: Ukoliko uzmem državljanstvo, onda će me besplatno liječiti
i imat ću mnoštvo povlastica koje ima i domicilno stanovništvo te
zemlje. Bez obzira na sve, ovo apsolutno nije dozvoljeno, jer uzimanje
državljanstva te dotične države nalaže lojalnost u ratu i miru, teškoći
i olakšici. Uzvišeni Allah kaže: “0 vjernici, ne uzimajte za zaštitnike
jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je i onaj među
vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah, uistinu, neće ukazati na
pravi put ljudima zulumćarima. Zato ti vidiš one čija su srca bolesna
kako se žure da s njima prijateljstvo sklope, govoreći: Bojimo se da
nas kakva nevolja ne zadesi. A Allah će sigurno pobjedu ili nešto
drugo od Sebe dati, pa će se oni zbog onoga što su u dušama svojim
krili kajati.” (El-Maide, 51-52) Oni koji imaju bolesno srce, nemaju
uvjerenja niti pouzdanja u Allahovo obećanje, zato ih i možeš vidjeti
kako trče da lojalnost i ljubav izraze nevjernicima.

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin

Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf

Odgovor: Uzvišeni Allah rekao je: “Allah vam ne zabranjuje
da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju
protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone -Allah,
zaista, voli one koji su pravični” (El-Mumtehine, 8) Generalno
posmatrajući, čovjek se prema drugoj osobi može odnositi na jedan
od sljedeća tri načina:
-prema njoj postupati lijepo i činiti joj dobročinstvo,
-prema njoj biti pravedan,
-prema njoj biti nepravedan.
Biti prema nekom nepravedan je strogo zabranjeno, pa čak kada
se radi i o nemuslimanima, tako da prema njima nije dozvoljeno biti
nepravedan niti im činiti nasilje. Ibn Kajjim, r.h., je o Poslanikovim,
sallallahu alejhi ve sellem, riječima: ‘ ‘Kada vam sljedbenici
Knjige nazovu selam, vi im odgovorite riječima: ‘ve alejkum’
(i vama isto)”‘; rekao sljedeće: “Ovako treba postupiti kada oni
selam nazovu nerazumljivo i nejasno, tako da postoji mogućnost
da su rekli ‘essamu alejkum’ (smrt neka je na vas), međutim, ako
oni selam nazovu jasno i razgovijetno, onda im treba uzvratiti
riječima ‘ve alejkumus-selam’, jer je Uzvišeni Allah rekao: ‘Kada
pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite,
ili ga uzvratite .•. ‘ (En-N isa, 86).”
Što se tiče Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, naredbe da se
na selam kršćana i židova uzvrati riječima ‘ve alejkum’ (i vama isto),
razlog zbog kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da
se tako postupi nalazimo u hadisu koji prenosi Abdullah b. Omer, r.a.,
da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sljedbenici Knjige
govore: ‘Essamu alejkum’ (smrt vama), pa kada vas pozdrave, vi im
otpozdravite riječima: ‘Ve alejkum’ (i vama isto). ” Dakle, u ovom
hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio je razlog zbog
čega im na njihov selam treba uzvratiti na način koji je opisan.
Stoga kažemo da nema smetnje kršćanima i židovima uzvratiti
selamom kada nam oni jasno i razgovijetno nazovu selam. Isto tako, kada
nam nešto čestitaju, nema smetnje da i mi njima uzvratimo čestitanjem,
osim naravno ako se radi o njihovim vjerskim praznicima koje im ni u
kom slučaju nije dozvoljeno čestitati. Tako im je, naprimjer, zabranjeno
čestitati Božić ili neke njihove druge vjerske praznike jer je to vid
odobravanja i priznavanja tih praznika. Također, nije im dozvoljeno
nazdravljati dok piju alkohol niti im čestitati bilo koji postupak ili djelo
ukoliko se radi o nečemu što je po islamu strogo zabranjeno.
Što se tiče odazivanja na njihov poziv, to treba podrobnije
objasniti:
Ukoliko ta posjeta sa sobom nosi određene koristi ili pak postoji
prilika da im se na neki način uputi poziv u Allahovu vjeru, onda u tome
nema ništa loše niti je to zabranjeno. Vjerodostojno je potvrđeno da se
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odazvao na poziv jednog židova koji
ga je počastio ječmenim hljebom i nekim užeglim začinima. Međutim,
ukoliko će musliman svojim odazivom na njihov poziv biti doveden
u situaciju da krši šerijatske granice, ili će im se toliko približiti da će
ih srčano zavoljeti i postati ravnodušan prema kufru – nevjerstvu koje
ispovijedaju, onda se na njihove pozive nije dozvoljeno ni odazivati.
Vrlo je važno srca održavati čistim, kreposnim i bogobojaznim, jer
ukoliko srce počne izražavati simpatije prema nevjernicima i njihovom
nevjerstvu, to je uistinu vrlo opasna i upropaštavajuća stvar. Rekao
je Uzvišeni Allah: “Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet
vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu
suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili braća njihova,
ili rođaci njihovi … ” (El-Mudžadele, 22)

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin

Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf

Ova žena nije ni dužna obaviti hadždž niti ‘umru jer nema
mahrema. Jedan od uvjeta da bi žena bila obavezna obaviti hadždž jeste
da ima mahrema, pa ukoliko ga nema, u tom slučaju ga nije ni dužna
obaviti. Međutim, postavlja se pitanje, da li žena koja nema mahrema
uopće i ni na koji način nije dužna obaviti hadždž, ili ga nije dužna
obaviti lično, ali je dužna nekoga poslati da za nju obavi hadždž?
Poznati stav koji zastupaju pripadnici hanbelijskog mezheba jeste
da ovakva žena uopće nije dužna obaviti hadždž, pa makar imala
dovoljno imetka da pošalje nekog drugog da za nju obavi ovu dužnost.
Oni smatraju da ukoliko bi ova žena i umrla, ona ne bi bila griješna
niti odgovorna što nije obavila hadždž jer je Uzvišeni Allah rekao: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u
mogućnosti . .. ” (Ali Imran, 97) Riječi Uzvišenog: ” … onaj ko je u
mogućnosti . . . “, podrazumijevaju dvije vrste mogućnosti, odnosno
sposobnosti, a to su šerijatska sposobnost i fizička sposobnost. Šerijatska
sposobnost podrazumijeva da je ta osoba musliman i da je šerijatski
puno ljetna, i još jedan dopunski uvjet za ženu je da ima mahrema.
Fizička sposobnost podrazumijeva da čovjek ima dovoljno
materijalnih sredstava i da bude fizički sposoban da obavi hadždž.
Postojanje mahrema kod žene ubraja se u šerijatsku sposobnost
i mogućnost. Dakle, ona žena koja nema mahrema, računa se kao i ona
koja nema novca da obavi hadždž. Stoga, ovo treba objasniti tim našim
sestrama kako bi se smirile i shvatile da njima hadždž u osnovi i nije
obavezan jer nemaju mahrema.
Neki islamski učenjaci smatraju daje postojanje ženinog mahrema
uvjet koji se mora ispuniti da bi žena lično bila obavezna obaviti hadždž,
pa ako ne nađe mahrema i izgubi nadu da će ga ikada i imati, onda je
ona, po njihovom mišljenju, obavezna da pronađe osobu koja će za nju
obaviti hadždž, naravno ukoliko ima dovoljno materijalnih sredstava da
joj plati put i ostalo što je potrebno. Oni kažu da je ona u istoj situaciji
kao i stara i oronula osoba koja ima dovoljno novca za hadždž, ali fizički
nije sposobna da ga obavi pa će za to zadužiti nekoga drugog.
Međutim, hvala Allahu, po oba ova mišljenja, ovakva žena nije lično
dužna obaviti hadždž. Ako preferiramo prvo mišljenje, onda to znači da
ona niti mora obaviti hadždž lično, niti je dužna nekoga zadužiti da
to obavi za nju, a ako preferiramo drugo mišljenje, onda ćemo reći da
je njena dužnost da na hadždž pošalje nekoga umjesto sebe, te će na
takav način sa sebe skinuti tu obavezu. Dakle, ovo pitanje uopće nije
problematično i hvala Allahu na tome.

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin

Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf