Ova žena nije ni dužna obaviti hadždž niti ‘umru jer nema
mahrema. Jedan od uvjeta da bi žena bila obavezna obaviti hadždž jeste
da ima mahrema, pa ukoliko ga nema, u tom slučaju ga nije ni dužna
obaviti. Međutim, postavlja se pitanje, da li žena koja nema mahrema
uopće i ni na koji način nije dužna obaviti hadždž, ili ga nije dužna
obaviti lično, ali je dužna nekoga poslati da za nju obavi hadždž?
Poznati stav koji zastupaju pripadnici hanbelijskog mezheba jeste
da ovakva žena uopće nije dužna obaviti hadždž, pa makar imala
dovoljno imetka da pošalje nekog drugog da za nju obavi ovu dužnost.
Oni smatraju da ukoliko bi ova žena i umrla, ona ne bi bila griješna
niti odgovorna što nije obavila hadždž jer je Uzvišeni Allah rekao: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u
mogućnosti . .. ” (Ali Imran, 97) Riječi Uzvišenog: ” … onaj ko je u
mogućnosti . . . “, podrazumijevaju dvije vrste mogućnosti, odnosno
sposobnosti, a to su šerijatska sposobnost i fizička sposobnost. Šerijatska
sposobnost podrazumijeva da je ta osoba musliman i da je šerijatski
puno ljetna, i još jedan dopunski uvjet za ženu je da ima mahrema.
Fizička sposobnost podrazumijeva da čovjek ima dovoljno
materijalnih sredstava i da bude fizički sposoban da obavi hadždž.
Postojanje mahrema kod žene ubraja se u šerijatsku sposobnost
i mogućnost. Dakle, ona žena koja nema mahrema, računa se kao i ona
koja nema novca da obavi hadždž. Stoga, ovo treba objasniti tim našim
sestrama kako bi se smirile i shvatile da njima hadždž u osnovi i nije
obavezan jer nemaju mahrema.
Neki islamski učenjaci smatraju daje postojanje ženinog mahrema
uvjet koji se mora ispuniti da bi žena lično bila obavezna obaviti hadždž,
pa ako ne nađe mahrema i izgubi nadu da će ga ikada i imati, onda je
ona, po njihovom mišljenju, obavezna da pronađe osobu koja će za nju
obaviti hadždž, naravno ukoliko ima dovoljno materijalnih sredstava da
joj plati put i ostalo što je potrebno. Oni kažu da je ona u istoj situaciji
kao i stara i oronula osoba koja ima dovoljno novca za hadždž, ali fizički
nije sposobna da ga obavi pa će za to zadužiti nekoga drugog.
Međutim, hvala Allahu, po oba ova mišljenja, ovakva žena nije lično
dužna obaviti hadždž. Ako preferiramo prvo mišljenje, onda to znači da
ona niti mora obaviti hadždž lično, niti je dužna nekoga zadužiti da
to obavi za nju, a ako preferiramo drugo mišljenje, onda ćemo reći da
je njena dužnost da na hadždž pošalje nekoga umjesto sebe, te će na
takav način sa sebe skinuti tu obavezu. Dakle, ovo pitanje uopće nije
problematično i hvala Allahu na tome.

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin

Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf

Nevjernika nije dozvoljeno zvati bratom. Uzvišeni Allah
rekao je: “Vjernici su braća … ” (El-Hudžurat, 1 0) Dakle, bratstvo se
zasniva na imanu, tj. ispravnom vjerovanju. Ako neko ima rođenog
brata koji nije musliman, tada ga može zvati bratom i u tome nema
nikakve smetnje. Uzvišeni Allah rekao je: “l Adu (smo poslali) brata
njihova Huda … ” (Hud, 50), i rekao je: “l Med jenu – brata njihova
Šuajba … ” (Hud, 84). Dakle, nevjernika je dozvoljeno zvati bratom ako
se radi o bratu po krvi, medutim ako to nije slučaj, onda se nevjernik
ne smije zvati bratom jer se on ne može uvrstiti u bratstvo zasnovano
na ispravnom vjerovanju. Uzvišeni Allah je Nuhu, a.s., u vezi njegovog
sina, rekao sljedeće: “0 Nuhu, on nije čeljade tvoje … ” (Hud, 46).
Medutim, postoji način da musliman nevjerniku kaže “brate”,
a da ne učini ništa što je sporno. Naime, ukoliko mu se obrati samo sa
”brate”, bez da kaže ‘ ‘brate moj”, želeći time reći da je on brat nekog
drugog, onda mu je uputio riječ koja će možda biti sredstvo da pridobije
njegovo srce i da mu se na takav način emotivno približi, a da ga u
isto vrijeme ne nazove svojim bratom, iznalazeći sebi tako alternativno
rješenje i izlaz.

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin

Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf

Ovo pitanje zapravo sadrži dva pitanja, a oba su itekako
važna i bitna. Prvo, koje je i važnije, jeste pitanje o propisu dozvoljenosti
novog idžtihada kako bi se iznašlo rješenje za ovaj problem. Odgovor
na ovo pitanje glasi: svima nam treba biti jasno da se šerijatski propisi
općenito dijele na dvije vrste:Prva: propisi u kojima nema mjesta idžtihadu i u kojima se on nikako
ne tolerira. Takvi propisi su punovažeći u svakom mjestu i u svakom
vremenu, međutim mudrost i suštinska korist tih propisa ponekad nam
automatski bude jasna i očita, a ponekad nam određeni vremenski
period ostaje skrivena i tajnovita. Uzvišeni Allah rekao je: “Allah sve
zna, a vi ne znate.” (En-Nur, 19) Ponekad se nekim ljudima čini da je
pridržavanje određenog vjerskog propisa vrlo teška i naporna stvar, te
da će mu to stvarati ogromne probleme i poteškoće, međutim na kraju
se ispostavi nešto sasvim drugačije. U ovakvim slučajevima obaveza je
prihvatiti i izvršiti šerijatski propis, i u njima nema mjesta idžtihadu niti
bilo kakvom novom propisu.
Druga: šerijatski propisi koji su općeniti te nisu strogo ni precizno
definirani, već se zasnivaju na određenim općim postavkama,
koristima ili mudrostima koje nisu fiksne već se mijenjaju shodno
vremenu i okolnostima. Tako će, naprimjer, neki šerijatski propis
(iz ove druge vrste) odgovarati nekom vremenu pa će u tom vremenu
i biti primjenjivan, dok ponekad u nekom drugom vremenu neće biti
pogodan niti prikladan, pa se neće ni primjenjivati.
što se tiče propisa udaje žene za nevjernika, taj propis spada u prvu
vrstu koju smo pojasnili, tj. u vrstu šerijatskih propisa u kojima nema
mjesta idžtihadu niti se smije donositi neki novi propis koji je drugačiji
od već potvrđenog. Uzvišeni Allah u suri El-Mumtehine kaže sljedeće:
“O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih
-a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo, pa ako se uvjerite
da su vjernice, onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu
dopuštene, niti su oni njima dopušteni . . . ” (El-Mumtehine, 1 0)
Iskrenog vjernika ne treba mnogo brinuti to što će zbog prihvatanja
i upražnjavanja vjere islama možda izgubiti i svoje dijete, bračnog druga,
oca, majku ili bilo koga drugog. U prvim generacijama muslimana bilo
je slučajeva da bi vjernik ponekad znao ubiti vlastitog oca ili sina, jer
su mu se oštro suprotstavili i branili mu ispovijedanje Allahove vjere,
ili su bili otvoreni Allahovi neprijatelji.
Stoga, ako žena primi islam, a njen muž ostane ustrajan u nevjerstvu,
većina islamskih učenjaka je na stanovištu da ona ostaje s njim sve
dok joj ne istekne period iddeta – pričeka. Ukoliko i on u ovom periodu primi islam, njihov brak je validan i oni i dalje ostaju u braku
te razvrgnuće braka nije nužno niti potrebno. Ukoliko, pak, istekne
period iddeta, a njen muž još uvijek nije primio islam, u tom slučaju je
obaveza razvrgnuti njihov brak, a razvrgnuće se računa od dana kada je
žena primila islam. Ako se ovako desi, ova žena svome bivšem mužu
(koji je ostao nevjernik) nije dozvoljena sve dok on i sam ne primi
islam, pa ako to učini, onda je obaveza nanovo među njima sklopiti
šerijatski brak.
Neki islamski učenjaci su stava da žena koja primi islam ostaje
“zatočena” kod svoga muža sve dok joj ne istekne iddet, i da joj nije
dozvoljeno da se uda u tom periodu. Ako njen muž primi islam u tom
periodu, ona se i dalje računa njegovom suprugom, tj. oni ostaju u braku.
Ukoliko njen muž primi islam nakon isteka perioda njenog iddeta, ona
ima pravo da bira i sama odluči hoće li mu se vratiti ili ne. Ovo je
i odabrano mišljenje po ovom pitanju jer je Poslanik, sallallahu alejhi
ve sellem, vratio svoju kćerku Zejnebu, r.a., njenom mužu Ebul-‘Asu b.
Er-Rebi'i nakon šest godina.
Znači, ukoliko žena primi islam, a njen muž ostane nevjernik, njih
treba razdvojiti. Zatim, ako muž primi islam prije isteka iddeta, ona
ostaje njegova supruga i nema pravo sama donijeti odluku da će se udati
za nekog drugog čovjeka. Međutim, ako njen iddet istekne, ona će sama
odlučiti hoće li se udati za drugog čovjeka ili će se, nakon što joj muž
primi islam, opet njemu vratiti. Ovo je i odgovor na prethodno pitanje.

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin

Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf

Učenjaci današnjice razilaze se po pitanju propisa
organiziranja pozorišnih predstava i skečeva. Jedan dio njih
kategorično tvrdi da takvo nešto nije dozvoljeno argumentirajući svojstav tvrdnjom da je gluma očita laž jer čovjek koji glumi određenu
osobu, lažno se predstavlja za nekog drugog ko on u stvarnosti nije,
tako da to potpada pod laž.
Drugi učenjaci smatraju da ovakve predstave nisu zabranjene i da
one ne sadrže laž jer je laž po svojoj definiciji “govor koji je suprotan
stvarnosti i suštini nečega”, a glumac koji glumi neku osobu za sebe
nikako ne tvrdi da je on osoba koju predstavlja, već kaže da on samo glumi
(zastupa ili predstavlja) dotičnu osobu, tj. da nastoji interpretirati radnje
i ponašanje koje nalikuje ponašanju određene osobe. Ovakvo nešto je u
skladu sa suštinom i stvarnosti, a i svi prisutni koji gledaju predstavu vrlo
dobro znaju da je sve to samo gluma, a ne lažno predstavljanje. Velika
je razlika između ovog što smo spomenuli i čovjeka koji bi ti, naprimjer,
došao na vrata i lažno ti se predstavio, jer se to računa istinskom laži. Što
se, pak, tiče čovjeka koji glumi određenu osobu, on se ne smatra lašcem
niti on istinski tvrdi da je neko drugi. Na osnovu svega što smo rekli, ne
smatram da gluma u ovakvim predstavama potpada pod laž i prevaru, ali napominjem, ukoliko ovakve predstave sadrže neke islamom zabranjene
stvari, kao naprimjer da u njima budu omalovažavane ugledne i poštovane
osobe, onda ove predstave nisu ni dozvoljene. Stoga smatram da nije
dozvoljeno glumiti drugove Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve
sell em, a pogotovo ne četvericu pravo vjernih halifa.
Ove predstave smatram zabranjenim i u slučaju da u njima bude
kršenja ostalih šerijatskih normi i pravila, poput naprimjer toga da
muškarac glumi ženu ili da žena glumi muškarca, jer ovakvo nešto spada
u poistovjećivanje koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio,
te je prokleo muškarce koji nastoje nalikovati ženama kao i žene koje
nastoje nalikovati muškarcima. Isto tako držim i da je imitiranje životinja
zabranjeno jer kada kur'anski i sunnetski tekstovi životinje porede
s ljudima, to uglavnom biva u negativnom kontekstu. Rekao je Uzvišeni:
“l kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od
njih udaljio pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli,
mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio
i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je slučaj kao psa: ako
ga potjeraš, on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš, on opet
dahće … ” (El-E'araf, 1 75-1 76) Dakle, poređenje s psom u ovom ajetu
došlo je u negativnom kontekstu. Na drugom mjestu, Uzvišeni Allah
kaže: “Oni kojima je naređeno da prema Tevratu postupaju, pa
ne postupaju, slični su magarcu koji knjige nosi.” (El-Džumu'a, 5)
I ovdje je isti slučaj kao i u prethodnom ajetu. Rekao je Poslanik, sallallahu
alejhi ve sellem: “Onaj ko nekom nešto pokloni pa nakon toga taj poklon
zatraži nazad, sličan je psu koji povrati a nakon toga pojede ono što je
povratio … ” Dakle, ako izvođenje predstava bude sadržavalo neke od
zabranjenih stvari, onda su te predstave zabranjene sa ove strane, a ne zato
što su one laž, jer one u suštini to i nisu, kako smo to već pojasnili.
Ako pozorišne predstave ne sadrže ništa zabranjeno, one su
dozvoljene, ali ostaje pitanje njihovog izvođenja u džamijama. Ukoliko
takav postupak sa sobom nosi određene koristi i pozitivno djeluje
na polju pozivanja u Allahovu vjeru, smatram da to nije zabranjeno.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio je nekolicini
Abesinaca da se igraju kopljima (simuliraju borbu) unutar njegove
džamije u Medini, sve kako bi ih pridobio za islam i omilio ga u njihovim
srcima. Dakle, ako izvođenje ovih predstava i skečeva donosi veću
korist od eventualne štete, onda ćemo preferirati pridobivanje koristi.
Ipak, organizatori se trebaju koliko god više mogu potruditi da ovakvo
nešto održavaju u posebnim prostorijama, van džamija i mesdžida, jer
je to svakako bolje i sigurnije.

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin

Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf

Mišljenja sam da ljudi nikada i ni u čemu neće postići
nikakav ozbiljan rezultat niti će biti spomena vrijedni ako budu rastureni,
raštrkani i neorganizirani. Čovjek je po svojoj prirodi društveno biće
i u potrebi je da mu nakon pomoći koju mu pruža Uzvišeni Stvoritelj,
pomoć pruže i stvorenja, tj. drugi ljudi. Stoga smatram da se muslimanske
manjine moraju organizirati i zajednički djelovati kroz instituciju
džemata – zajednice, te na takav način pozivati druge u Allahovu vjeru.
Isto tako smatram da ovakvi džemati moraju imati svog emira – vođu
i predvodnika, koji će biti njihov autoritet i kojem će se obraćati, shodno
smjernicama i pravilima koja smo prethodno pojasnili.
Što se tiče pitanja o načinu organiziranja i uspostave samog džemata,
tu ne mogu biti decizivan niti ponuditi neko opće pravilo koje bi moglo
važiti za sve prilike i situacije jer se ove organizacije i džemati u mnogo
čemu razlikuju jedni od drugih, te je među njima evidentna razlika
u ljudskim, materijalnim i intelektualnim resursima. Međutim, ukoliko
budu mudro postupali i djelovali, muslimani će kroz ova udruženja i
džemate ostvariti zacrtane ciljeve i postići ono što su planirali. Neki
između njih će se ljudima obraćati u džamijama i pojašnjavati im vjeru,
a drugi će ljudima o vjeri govoriti posebno, tj. obraćat će se ljudima
ponaosob. Neki iz ovog muslimanskog džemata bit će zaduženi
da prikupljaju materijalna sredstva i dobrovoljne priloge, dok će jedan
izmedu njih biti povjerenik kase u kojoj se nalaze ta prikupljena sredstva
itd. Opet ponavljam, ja ne mogu dati neko opće pravilo koje bi se ticalo
organiziranja i rukovođenja udruženjem, jer se prilike i okolnosti
itekako razlikuju, međutim ono na što posebno moraju obratiti pažnju
jeste odabir predvodnika udruženja koji će im biti autoritet i onaj kome
će se obraćati u svemu što je vezano za rad i djelovanje.

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin

Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf