Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li je dozvoljen odabir spola djeteta kroz prizmu šerijata (drugi dio)?
Piše: Dr. Hakija Kanurić Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu. U prošlom broju govorili smo o odabiru spola djeteta sa aspekta islamske doktriviše
Piše: Dr. Hakija Kanurić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.
U prošlom broju govorili smo o odabiru spola djeteta sa aspekta islamske doktrine – akide, i ukazali smo da stadiji razvoja embriona i njegov spol nisu stvari gajba koje čovjek nije u stanju dokučiti, niti je određivanje spola djeteta u kontradikciji sa Allahovom voljom. Prema tome, izbor spola djeteta nije kontradiktoran islamskoj doktrini. Ostaje da se ukaže na pravni aspekt ovog pitanje i šerijatski status različitih metoda odabira spola djeteta.
Metode odabira spola djeteta
Metode odabira spola djeteta mogu se klasificirati u dvije skupine: prirodne i laboratorijske. Da bi se lakše shvatile ove metode i principi na kojima su bazirane, korisno je podsjetiti na način nastanka embriona i formiranja spola djeteta, o čemu je bilo govora u prošlom broju, te ukazati na rezultate znanstvenih istraživanja o osobinama muških i ženskih spermatozoida i razlika među njima, od kojih su najbitnije sljedeće:
– Muški spermatozoid brže se kreće od ženskog i stiže do jajne ćelije otprilike za šest sati, dok ženski stiže za dvanaest ili više sati.
– Muški spermatozoid kraće živi od ženskog.
– Muški spermatozoid teži lužastoj sredini, dok ženski teži kiseloj sredini.
– Muški spermatozoid je blještav za razliku od ženskog.
Ova otkrića imala su suštinski utjecaj na određivanje metoda izabira spola u modernom vremenu, jer se te metode u osnovi baziraju na omogućavanju da željeni spermatozoid dođe do jajne ćelije i oplodi je. Najpoznatije metode odabira spola novorođenčeta jesu sljedeće:
– Vremensko reguliranje snošaja. Ova metoda poznata je kao Šetlesova metoda. To je jedna od prirodnih metoda odabira spola novorođenčeta, jer se oslanja na fizičke osobine spermatozoida. Već smo vidjeli da su muški spermatozoidi pokretljiviji, brži i da kraće žive u odnosu na ženske. To znači da, što odnos bude bliži ovulaciji, vremenu oslobađanja jajne ćelije, koja se kod 28-dnevnog ciklusa događa 14 dana poslije početka menstruacije, prilika spajanja muškog spermatozoida sa jajnom stanicom biva veća i time raste mogućnost začeća muškog djeteta. Veća mogućnost začeća ženskog djeteta biva kada se odnos desi dva ili tri dana pred ovulaciju. Šetles tvrdi da se procent uspješnosti ove metode kreće od 79% do 90%.
– Jelovnik ili prehrambena metoda. Jedna od prirodnih metoda odabira spola djeteta realizira se konzumiranjem određenih vrsta hrane. Rezime ideje na kojoj je bazirana ova metoda jeste da povećanje procenta sodija i kalija uz smanjenje procenta kalcija i magnezija uzrokuje promjene na membrani jajne ćelije tako da privlači muške spermatozoide, a odvraća ženske. Suprotno tome će rezultirati privlačenjem ženskih spermatozoida, a odbijanjem muških. Žena koja želi da zanese muško dijete treba što više jesti hranu bogatu sodijeom i kalijem, a žena koja želi žensko dijete treba da što više jede hranu bogatu kalcijem i magnezijem i da smanji konzumiranje hrane bogate sodijem i kalijem. Medicinari su za to napravili određenu tabelu koje se žena pridržava kroz period od najmanje tri mjeseca. Većina onih koji su pisali o ovoj metodi ukazuje na to da je uspješna, iako postoje medicinari koji su stanovišta da ova metoda ne koristi i ne daje rezultate.
– Ispiranje ulaza u maternicu s ciljem da sredina postane kiselasta ili lužasta. Rezime ove metode jeste da kisela sredina više odgovara ženskim spermatozoidima te da lužasta sredina više odgovara muškim spermatozoidima. Žena koja želi muško ili žensko dijete, prema ovoj metodi, će isprati spolni organ tekućinom koja će utjecati na jačanje kiselog ili lužastog stanja. Neki medicinari potvrdili su uspjeh ove metode, iako u niskim procentima, dok drugi ljekari tvrde da ova metoda nema utjecaja u formiranju spola djeteta.
– Oplodnja po odabiru. Najprije se laboratorijski odvoje muški spermatozoidi od ženskih, a zatim se željeni spermatozoidi ubrizgaju u maternicu da se sastanu sa jajnom ćelijom. Medicinari tvrde da je ova metoda uspješna do 98%.
– Dijete iz epruvete. Ova metoda bazira se na tome da se uzme sjeme muškarca i žene, nakon čega se izvrši oplodnja van maternice, a potom se ispita spol oplođene jajne ćelije, te se željeni spol unese u maternicu. (Pogledati: prof. dr. Nasir el-Mejman, En-Nevazilut-tibbijja)
Propis odabira spola djeteta putem spomenutih metoda
Suvišno je reći da je pitanje odabira spola djeteta jedno od modernih pitanja o kojem nije došao izravan kur’anski ili hadiski tekst koji bi to zabranio ili dozvolio, niti su raniji učenjaci izučavali to pitanje. Mišljenja modernih učenjaka o ovom pitanju raznolika su: neki su to zabranili, drugi dozvolili uz određene uvjete i pravila, neki su ostali suzdržani, a neki su napravili razliku shodno metodama i stanjima.
Prvo mišljenje: Odabir spola djeteta, ukoliko se ispune precizni uvjeti o kojima će biti govora, je dozvoljen, iako se preporučuje ostavljanje pokušaja odabira spola i potpuno oslanjanje na Allahovu volju. Najistaknutiji pobornici ovog mišljenja su: dr. Jusuf el-Karadavi, prof. dr. Muhammed Osman Šebir i dr. Muhammed Re’fe Osman.
Drugo mišljenje: Odabir spola djeteta je zabranjen. Ovo je mišljenje nekih učenjaka poput Abdurrahmana Abdulhalika, a također iz fetvi Stalne komisije za fetve u Saudijskoj Arabiji razumije se zabrana ovog postupka.
Treće mišljenje: Dozvoljene su prirodne metode koje ne iziskuju otkrivanje avreta pred stranim licima i druge šerijatom zabranjene radnje, za razliku od laboratorijskih metoda. Ovo mišljenje zastupa dr. Abdullah b. Bih i drugi. (En-Nevazilut-tibbijja, Dirasatun fikhijetun fi kadaja tibbijje muasira, Fetava el-Ledžnetid-daima)
Dokazi za prvo mišljenje
Prvi dokaz: Dozvoljeno je doviti Allahu da podari dijete određenog spola, kao što su dovili Allahovi poslanici, a oni u dovi nisu tražili ono što je zabranjeno. Zekerijja, alejhis-selam, dovio je Allahu riječima: “Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina, da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i učini, Gospodaru moj, da budeš njime zadovoljan.” (Merjem, 5–6) Ovaj ajet ukazuje na to da je dozvoljeno i propisano upućivati dovu Uzvišenom Allahu u kojoj se traži određeni spol djeteta, jer je Zekerijja, alejhis-selam, dovio tražeći sina kojim je Allah zadovoljan, te ako je dozvoljeno dovom tražiti dijete određenog spola, dozvoljeno je to činiti i drugim sredstvima.
Ovom argumentu može se prigovoriti opaskom da u upućivanju dove Allahu nema opasnosti oslanjanja na druge uzroke kao što je slučaju kada se dijete određenog spola želi dobiti nekom od ranije spomenutih metoda. Dovom se izravno traži od Uzvišenog Allaha, čime se potvrđuje vjera u Njegovu moć i vlast, dok u primjeni drugih uzroka postoji opasnost da se osloni na te uzroke i zaboravi Onaj koji čini da uzroci daju svoje rezultate – Svemogući Allah.
Drugi dokaz: Analogno dozvoli sprečavanja začeća, dozvoljava se i odabir spola. Islamski pravnici potvrdili su dozvolu azla (izlučivanja sjemena izvan rodnice radi sprečavanja trudnoće) uz pristanak žene, te kao što je dozvoljeno reguliranje same trudnoće, dozvoljen je i odabir spola djeteta određenim metodama.
Treći dokaz: Osnova u svemu je dozvola, sve dok ne dođe dokaz koji potvrđuje suprotno, a u našem pitanju nema takvog dokaza, jer određivanje spola ne vodi haramu niti se ostvaruje putem harama.
Ovom argumentu može se prigovoriti opaskom da laboratorijske metode sadrže harame poput otkrivanja avreta i opasnosti da dođe do miješanja sjemena i time greške u pripisivanju porijekla i očinstva. (En-Nevazilut-tibbijja, El-Mevsuatul-fikhijetul-Kuvejtije; Zejnulabidin b. Nudžejm, El-Ešbahu ven-nezair)
Dokazi za drugo mišljenje
Prvi dokaz: Riječi Uzvišenog Allaha: “Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće! On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće – mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda; On uistinu, sve zna i sve može.” (Eš-Šura, 49-50) Ajet upućuje na to da se odabir spola vraća isključivo Uzvišenom Allahu pa je, prema tome, ovo akaidsko pitanje, a odabir spola djeteta smatra se uplitanjem u Allahovu volju i odredbu.
Već je ranije bilo govora o prividnoj oprečnosti ovog ajeta i današnje stvarnosti glede mogućnosti odabira spola djeteta, te da odabir spola djeteta nije u kontradiktornosti sa ajetom.
Drugi dokaz: Ove metode predstavljaju vid mijenjanja Allahovog stvaranja i njegovog preusmjeravanja. Potrebno je to ostaviti da teče svojim tokom bez uplitanja, jer Allah stvara shodno Svojoj velikoj mudrosti, koju mi često ne možemo dokučiti.
Na ovaj dokaz može se odgovoriti da se ove metode ne smatraju mijenjanjem Allahovog stvaranja, jer mijenjanje se dešava nakon postajanja, ne prije, a ovdje se radi o pokušaju da se određeni spermatozoid sastane sa jajnom ćelijom i to prije stvaranja embriona i njegovog formiranja.
Treći dokaz: Omogućavanje odabira spola djeteta rezultira poremećajem u omjeru muškaraca i žena, što opet uzrokuje mnoge probleme na raznim poljima ljudskog života. Isto tako, to indirektno vodi smanjenju broja članova ljudske zajednice, jer će se zadovoljiti brojem rođene djece nakon što se dobije željeni spol, a to je suprotno islamskoj uputi i podsticaju na povećanje poroda i broja djece.
Na ovaj dokaz može se odgovoriti sljedeće: tako bi bilo ako bi se odabir spola omogućio svima bez kontrole i pravila, međutim, to nije dozvoljeno, nego je dozvola uvjetovana prijekom potrebom i svedena je na samo određena stanja.
Četvrti dokaz: Primjena ovih metoda vodi poigravanju sa očinstvom i porijeklom, a islam baštini čuvanje porijekla i krvne veze. Eventualno miješanje porijekla uzrokuje nered, koji se ne može tolerirati radi ostvarenja puke želje roditelja.
Na ovaj dokaz može se odgovoriti time da je dozvola uvjetovana sigurnošću da ne dođe do miješanja sjemena. (En-Nevazilut-tibbijja, Dirasatun fikhijetun fi kadaja tibbijje muasira)
Dokazi za treće mišljenje
Pobornici trećeg mišljenja pokušavaju uskladiti dokaze dozvole i zabrane na način da argumentima prvog mišljenja opravdaju dozvoljenost prirodnih metoda, a argumentima drugog mišljenja zabranu laboratorijskih metoda. Prirodne metode su dozvoljene jer ih realiziraju sami bračni drugovi bez uplitanja trećih lica i zapadanja u šerijatom zabranjene radnje, poput otkrivanje avreta, za razliku od laboratorijskih metoda koje to nužno iziskuju.
Zaključak
Nakon što smo upoznali metode određivanja spola djeteta, te vidjeli najbitnije argumente koji se navode u pogledu ovog pitanja i opaske na njih, zaključujemo sljedeće:
Prirodne metode su dozvoljene uz uvjet da se ne oslanja na njih, nego se čvrsto vjeruje da su to samo uzroci koji će dati rezultat ako to Allah želi, i da je stvar, na početku i na kraju, u Allahovoj ruci.
Ukoliko postoji prijeka potreba (darura) ili velika potreba koja poprima propis darure, laboratorijski odabir spola djeteta je dozvoljen, ali je dozvola ograničena uvjetima i pravilima koji dozvolu svode samo na posebna stanja i sprečavaju neželjene posljedice. Učenjaci koji su dozvolili odabir spola djeteta laboratorijskim metodama naveli su uvjete bez kojih te metode nisu dozvoljene, a to su:
– da se laboratorijskoj metodi pristupi samo u slučaju darure – prijeke potrebe ili velike potrebe koja uzima propis darure;
– da zahvat bude izveden od pouzdanog ljekara muslimana, koji će udovoljiti želji roditelja tek nakon što se uvjeri da za tim postoji stvarna potreba;
– da odabir spola djeteta ne obuhvati širok dijapazon ljudi, nego da ostane u uskim granicama i na nivou pojedinaca;
da se vjeruje da je sve što čovjek čini samo uzrok, a krajnji rezultat je u Allahovoj ruci. On određuje šta želi i poklanja mušku i žensku djecu kome On hoće;
– da se ispune uvjeti dozvole vještačke oplodnje, tj. da nakon što se ustanovi stvarna potreba za vještačkom oplodnjom, da se provjeri postojanje ispravne bračne veze između para koji želi dijete, da prevlada mišljenje ljekara da će oplodnja uspjeti, da se preduzmu sve moguće i potrebne mjere da ne dođe do miješanja sjemena, kao što su: da se oplodnja učini odmah u prisustvu muža, da se uništi sjeme koje preostane nakon oplodnje i da se operacija izvede u zvaničnim centrima u kojima je sigurno da neće doći do miješanja sjemena. Također, obavezno je pridržavati se općih kodeksa o otkrivanju stidnog mjesta, tj. da se otkrije samo u mjeri koja je neophodna. (Dirasatun fikhijetun fi kadaja tibbijje muasire i En-Nevazilut-tibbijja) Uzvišeni Allah najbolje zna!
El-Asr
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Kakav je propis potiranja po mestvama tj. čarapama?
Piše: Mr. Elvedin Pezić 1. S obzirom na to da se u zimskom periodu često koristi olakšica potiranja po mestvama ili čarapama, u ovom tekstu navest ćemo osnovne propise o tome, bez detaljiziranja o pitanjima u kojima postoje pravne rasprave i bez navođenja dokaza. 2. Učenjaci ehli-sunneta imaju jednoviše
Piše: Mr. Elvedin Pezić
1. S obzirom na to da se u zimskom periodu često koristi olakšica potiranja po mestvama ili čarapama, u ovom tekstu navest ćemo osnovne propise o tome, bez detaljiziranja o pitanjima u kojima postoje pravne rasprave i bez navođenja dokaza.
2. Učenjaci ehli-sunneta imaju jednoglasan stav u pogledu propisanosti potiranja po mestvama, za razliku od određenih zabludjelih sekti koje ne priznaju ovu olakšicu, poput šiija.
3. Tačno je da se može potirati i po čarapama, naročito ako su čarape debele i neprozirne.
4. Potirati po mestvama ili čarapama može se tokom cijele godine i ova olakšica nije specifična samo za zimski period.
5. Nije potrebno niti obavezno da čovjek prilikom oblačenja mestvi ili čarapa namjerava da će naknadno potirati po njima.
6. Osoba koja se nalazi u mjestu boravka, odnosno ona koja nije putnik, može da potire po mestvama ili čarapama u periodu od jednog dana i noći.
7. Osoba koja je putnik ili musafir može da potire po mestvama ili čarapama tri dana i tri noći.
8. Potiranje po mestvama ili čarapama specifično je samo za ibadet abdesta, pa se ne može koristiti prilikom uzimanja gusula.
9. Najbitniji uvjet potiranja po mestvama ili čarapama jeste da se one obuku noge odmah poslije uzimanja abdesta, tj. u vremenu dok čovjek još nije izgubio abdest, a nije uvjet da se obuku neposredno nakon abdesta.
10. Osoba koja uzme abdest, a koja je prethodno obukla mestve ili čarape u stanju čistoće, potirat će na način da će staviti istovremeno obje vlažne šake na svoja stopala, desnu šaku na desno stopalo, a lijevu šaku na lijevo stopalo, potom će raširenih prstiju povući od vrhova prstiju prema sve do članaka.
11. Prilikom potiranja po mestvama ili čarapama dovoljno je potrati samo jednom i nije propisano ponavljati potiranje više puta.
12. Osoba koja potire po mestvama ili čarapama potrat će samo gornji dio stopala, a neće potirati po donjem dijelu stopala.
13. Skidanjem mestava ili čarapa nakon što je čovjek već jednom potirao po njima ili nakon što je već izgubio abdest poslije oblačenja mestvi, prestaje mogućnost potiranja, dok samim činom skidanja mestvi ili čarapa čovjek ne gubi abdest, sve dok ne učini nešto drugo čime će pokvariti abdest.
14. Vremensko ograničenje potiranja po mestvama ili čarapama počinje da se broji od prvog potiranja.
15. Isticanjem vremena u kojem je dopušteno potiranje ne gubi se abdest, ali prestaje olakšica potiranja.
16. Tačno je da se može potirati po mestvama ili čarapama, pa makar bile i pocijepane, zbog općenitosti dokaza o propisanosti ove olakšice, sve dok se u njima može normalno hodati i sve dok se na njih odnosi termin mestve, odnosno čarape.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Propisni način obavljanja zikra nakon namaza kao što je radio Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ?
Piše: mr. Elvedin Pezić Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio je vjernicima da poslije namaza zikre, odnosno veličaju i spominju svoga Gospodara izgovarajući “subhanallah”, elhamdulillah”, “Allahu ekber”, što je poznato svim muslimanima, koji poslije svakog namaza ove riječi zikrviše
Piše: mr. Elvedin Pezić
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio je vjernicima da poslije namaza zikre, odnosno veličaju i spominju svoga Gospodara izgovarajući “subhanallah”, elhamdulillah”, “Allahu ekber”, što je poznato svim muslimanima, koji poslije svakog namaza ove riječi zikra izgovaraju po trideset tri puta, i to je potpuno validan način obavljanja zikra. Međutim, manje je poznato da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na više načina obavljao zikr nakon namaza. U vjerodostojnom sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilježi se da postoje i drugi načini izgovaranja zikra nakon namaza, koje treba da poznaje svaki sljedbenik sunneta Allahovog Poslanika i da ih povremeno prakticira, kako bi na taj način oživio i te sunnete i otrgao ih od zaborava.
U narednim redovima navest ćemo vjerodostojno prenesene načine na koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavljao zikr.
Prvi način podrazumijeva da čovjek nakon namaza po trideset tri puta izgovori “subhanallah”, “elhamdulillah” i “Allahu ekber”, i da to upotpuni sa stotinu riječima “la ilahe illallahu, vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu, ve huve ala kuli šejin kadir!”
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ko na kraju svakog namaza izgovori ‘subhanllahi’ trideset tri puta, ‘elhamudlillahi’ trideset tri puta, ‘Allahu ekber’ trideset tri puta, a potom to upotpuni stoti put riječima: ‘La ilahe illallahu, vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku, ve lehul-hamdu, ve huve ala kuli šejin kadir!’, bit će mu oprošteni grijesi, pa makar ih bilo kao morske pjene.” (Muslim, br. 597)
Drugi način obavljanja zikra veoma je sličan prethodnom: po trideset tri puta izgovaraju se riječi “subhanallah” i “elhamdulillah”, a razlika je samo u izgovaranju riječi “Allahu ekber” koje se izgovaraju trideset četiri puta.
Ka‘b b. Udžra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Nagrada neće biti uskraćena čovjeku koji svaki obavezni namaz popratiti izgovaranjem riječi zikra: ‘subhanallah’ trideset tri puta, ‘elhamdulillah’ trideset tri puta, i ‘Allahu ekber’ trideset četiri puta.” (Muslim, br. 596)
Treći način podrazumijeva da čovjek nakon namaza izgovori “subhanallah” dvadeset pet puta, “elhamdulillah” dvadeset pet puta, “Allahu ekber” dvadeset pet puta, i “la ilahe illallah” dvadeset pet puta.
Zejd b. Sabit, radijallahu anhu, kazuje: “Naređeno nam je da nakon svakog namaza izgovorimo ‘subhanallah’ trideset tri puta, ‘elhamdulillah’ trideset tri puta, i ‘Allahu ekber’ trideset četiri puta. Tada je jedan ensarija usnio san u kojem je bio upitan: ‘Je li vam Allahov Poslanik naredio da nakon svakog namaza izgovorite trideset tri puta ‘subhanallah’, trideset tri puta ‘elhamdulillah’ i trideset četiri puta ‘Allahu ekber’?’ ‘Da’, odgovorio je, na što mu je bilo rečeno: ‘Svaki od tih zikrova izgovorite po dvadeset pet puta, i dodajte riječi ‘la ilahe illallah’ dvadeset pet puta.’ Kada su osvanuli, otišli su Allahovom Poslaniku i obavijestili ga o onome što se desilo, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Učinite tako!’” (Hadis bilježe Ahmed, Tirmizi i Darimi, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u djelima Miškatul-mesabih, 1/307, br. 973, i Es-Sahiha, 1/ 210, br. 101)
Četvrti način jeste da čovjek nakon namaza po deset puta izgovori“subhanallah”, “elhamdulillah” i “Allahu ekber”. Hadis u kojem se govori o ovoj vrsti zikra bilježi Buhari, ali ćemo mi ovdje spomenuti drugi hadis koji nosi mnoge dodatne koristi.
Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Dva su postupka koja će onoga ko ustraje u njima uvesti u Džennet, a oni su veoma lagani, ali je veoma je malo onih koji to prakticiraju. Prvi je nakon namaza izgovoriti ‘subhanallah’ deset puta, ‘elhamdulillah’ deset puta i ‘Allahu ekber’ deset puta, to je stotinu i pedeset na jeziku, a hiljadu i pet stotina na vagi, a drugi je kada legne u postelju da izgovori ‘subhanallah’ trideset tri puta, ‘elhamdulillah’ trideset tri puta i ‘Allahu ekber’ trideset četiri puta, i to je stotinu jezikom, a hiljadu na vagi.” Prenosilac kazuje: “Vidio sam Allahovog Poslanika kako ih prebrojava na svojoj ruci.” Prisutni su upitali: “Allahov Poslaniče, kako to da su to veoma lagani postupci, a vema je malo onih koji to prakticiraju?”, a on je odgovorio: “Nekome od vas dođe šejtan i uspava ga prije nego što ih izgovori i dođe mu nakon namaza pa ga podsjeti na neku potrebu prije nego što ih izgovori.” (Hadis bilježe Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u više svojih djela)
Islamski učenjaci, među kojima je šejhul-islam Ibn Temijja, a od savremenih učenjaka šejh Usejmin, savjetovali su da u ovakvim pitanjima, kada je zabilježeno više načina činjenja jednog ibadeta, vjernik treba da svaki od njih prakticira ponekad jer će na takav način prakticirati sve što je preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sačuvat će od zaborava neke manje poznate sunnete, povećat će koncentraciju prilikom činjenja tog ibadeta, jer čovjeku je svojstveno da vremenom, kada jedan ibadet neprestano čini na isti način, počne da ga obavlja rutinski, ne razmišljajući o njemu, za razliku od prakticiranja tog istog ibadeta na više načina.
Isto tako, u raznolikosti obavljanja navedenih zikrova nalazi se još jedna korist, a to je da će u određenim situacijama prakticirati određeni način, shodno vremenu koje ima, pa ako žuri i ima neodgodivih obaveza nakon namaza, tada može da prakticira kraći način u kojem će zikriti po deset puta, za razliku od situacije kada ima vremena i ne žuri nakon namaza, kada će prakticirati neki od dužih načina obavljanja zikra.
Molim Allaha da nas učini od onih koji će u ovim teškim vremenima čuvati svaki, pa i najsitniji, sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li se smatra kamatom zamjena starog zlata za novo?
Priredio: Mr. Pezić Elvedin Islamski koncept poslovanja u potpunosti odbacuje kamatu i ova je zabrana kategorična i poznata svim muslimanima. Međutim, i pored toga, primjetno je da većina muslimana nije dobro upoznata sa propisima koji se odnose na kamatno poslovanje i da često ne znaju prepoznati dviše
Priredio: Mr. Pezić Elvedin
Islamski koncept poslovanja u potpunosti odbacuje kamatu i ova je zabrana kategorična i poznata svim muslimanima. Međutim, i pored toga, primjetno je da većina muslimana nije dobro upoznata sa propisima koji se odnose na kamatno poslovanje i da često ne znaju prepoznati da je u nekoj trgovačkoj transakciji zastupljena kamata. Na našem području ovo nepoznavanje najčešće se odnosi na trgovanje zlatom i srebrom, a posebno na propis zamjene starog zlata za novo. U praksi je rasprostranjeno da se mijenja staro zlato za novo tako da se daje veća količina starog zlata za manju količinu novog, kao naprimjer da osoba zlataru odnese 50 grama starog zlata koje zamijeni za novi nakit čija težina iznosi 30 grama. Ovakav način zamjene predstavlja klasičnu kamatu i strogo je zabranjen.
U mnogim vjerodostojnim hadisama, koje bilježe Buhari i Muslim, navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zamjenu veće količine zlata za manju količinu, odnosno dozvolio je zamjenu pod uvjetom da se staro zlato mijenja za jednaku količinu novog zlata i da se primopredaja, prodaja i zamjena obavlja bez odgode, tj. iz ruke u ruku.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Onaj ko prodaje zlato za zlato, srebro za srebro, pšenicu za pšenicu, ječam za ječam, datule za datule i so za so, neka strogo pazi da budu jednake količine i da se prodaja vrši iz ruke u ruku. A ako se radi o različitim vrstama (robe), neka prodaje kako želi, ako je iz ruke u ruku.” (Muslim, od Ubade b. Samita, radijallahu anhu)
Zbog općenitosti navedenog hadisa, ovaj propis važi i onda kada se staro i novo zlato razlikuju po kvaliteti, pa je obaveza da se zamjena starog zlata za novo obavlja uz dva spomenuta uvjeta: da se radi o istoj gramaži i da primopredaja bude direktna, pa makar postojala velika razlika u kvaliteti zlata.
Dakle, nije dozvoljeno da zamijeniti 50 grama 18-karatnog zlata za 30 grama 24-karatnog zlata.
Kako izbjeći kamatu:
S obzirom na to da postoji mala vjerovatnoća da će neko zamijeniti staro zlato za novo u istoj količini, postavlja se pitanje kako čovjek da postupi a da postigne željeni cilj i da ne padne u zabranjenu vrstu kupoprodaje – kamatu.
Osoba koja ima starog zlata, otići će kod zlatara i njemu prodati to zlato. Kada od njega preuzme novac, tada od tog zlatara, ili negdje drugo, može tražiti da u toj vrijednosti novca kupi novo zlato.
Naprimjer, kada osoba ima 50 grama starog zlata koje želi da zamijeni za novo, otići će kod zlatara i prodati mu to zlato, a kada u svoje ruke od zlatara preuzme novac za svoje staro zlato, ona može da ode u drugu zlataru (što je bolje), a može i kod njega da kupi novo zlato, bez obzira da li će kupiti zlata za sav iznos ili dodati na taj iznos još novca i kupiti novo zlato.
Spomenuta metoda uzeta je iz hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selelm, koji bilježe Buhari i Muslim, u kojem se navodi da je Bilal, radijallahu anhu, donio Allahovom Poslaniku kvalitetnih datula, pa ga je Allahov Poslanik upitao gdje je nabavio tako kvalitetne datule, a Bilal je odgovorio da je on imao manje kvalitetnih datula, pa je zamijenio dva sāa loših datula za jedan sāa kvalitetnih datula, pa mu je Allahov Poslanik zabranio da to ponovo čini i kazao da je to upravo kamata koju islam zabranjuje, a zatim ga je podučio ispravnoj metodi govoreći mu da, kada želi kvalitetnih datula, neka proda svoje manje kvalitetne datule, a potom kupi kvalitetnije datule.
Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, kazuje: “Bilal je došao kod Allahovog Poslanika i donio kvalitetnih datula, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao ga je: ‘Otkud ti to?’ Bilal je odgovorio: ‘Imali smo loših datula pa sam dao dvije mjerice za jednu mjericu kvalitetnih da počastimo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.’ Kad je to čuo Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uzdahnu i reče: ‘To je čista kamata, to je čista kamata! Nemoj to raditi, nego ako budeš htio da kupiš kvalitetnije, prodaj zasebno lošije datule i potom kupi kvalitetnije!’” (Buhari i Muslim)
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li se klanja dženaza-namaz osobi koja je učinila samoubistvo?
Piše: mr. Elvedin Pezić Više puta ljudi su od mene tražili da odgovorim na pitanje da li treba klanjati dženaza-namaz osobi koja je počinila samoubistvo, navodeći kako su čuli da se takvoj osobi ne klanja dženaza. U vezi s tim, rezimirano ćemo navesti sljedeće: 1.Samoubistvo je jedan od najvećih velviše
Piše: mr. Elvedin Pezić
Više puta ljudi su od mene tražili da odgovorim na pitanje da li treba klanjati dženaza-namaz osobi koja je počinila samoubistvo, navodeći kako su čuli da se takvoj osobi ne klanja dženaza.
U vezi s tim, rezimirano ćemo navesti sljedeće:
1.Samoubistvo je jedan od najvećih velikih grijeha. Ali, njegov počinilac i dalje je musliman i, prema vjerovanju ehli-sunneta, on tim postupkom nije izašao iz vjere.
2.Hadisi u kojima se navodi da će počinilac samoubistva vječno ostati u Vatri ispravno se razumijevaju na sljedeći način: time se želi zastrašiti počinilac tog djela i navodi se da će toliko dugo ostati da će to njemu trajati kao vječ Ta vječnost nije vječnost kojom se prijeti nevjernicima i licemjerima.
3.Velika većina učenjaka smatrala je dopuštenim da se onome ko je počinio samoubistvo klanja dženaza-namaz, odnosno da mu je klanjaju autoriteti i ugledne osobe i oni koji to nisu.
4.Bilo je učenjaka koji su smatrali da vrhovni imam, učenjaci, kadije i ugledni ljudi jednog društva ne treba da klanjaju džanazu onome ko počini samoubistvo, bojkotujući njegov postupak i kako bi na taj način druge odvratili od toga, ali su smatrali da ostali muslimani treba da mu klanjaju dženaza-namaz.
5.Hadisi u kojima se navodi da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klanjao dženaza-namaz nekome od počinilaca tog velikog grijeha razumijevaju se na sljedeći način: tim postupkom želio je da druge muslimane odvrati od tog velikog grijeha. A činjenica da je naređivao i dopuštao da počiniocima samoubistva drugi muslimani klanjaju dženazu ukazuje na to da ih je smatrao muslimanima.
Napomena: Ciljano sam izostavio da navedem argumente, imena učenjaka, stavove mezheba, njihove dokaze i odgovore na dokaze onih koji su zauzeli drugačiji stav, kako ovaj odgovor ne bi prerastao u studiju, jer da bi se sva ova pitanja pojasnila u prizmi komparativnog fikha, doista bi trebalo mnogo prostora, a možda bi to bilo nerazumljivo mnogima.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Kako ispravno obaviti namaz u džematu ?
Priredio: mr. Elvedin Pezić Gledajući ljude koji klanjaju u džamiji za imamom, veoma često možemo primijetiti da ne poznaju propis klanjanja za imamom. Ljudi nisu svjesni da, iako su došli u džamiju, što je za svaku pohvalu, u toku namaza koji klanjaju za imamom, mogu počiniti veliki grijeh, a i dovviše
Priredio: mr. Elvedin Pezić
Vidi manjeGledajući ljude koji klanjaju u džamiji za imamom, veoma često možemo primijetiti da ne poznaju propis klanjanja za imamom. Ljudi nisu svjesni da, iako su došli u džamiju, što je za svaku pohvalu, u toku namaza koji klanjaju za imamom, mogu počiniti veliki grijeh, a i dovesti u pitanje ispravnost namaza, a sve zbog pogrešnog odnosa prema izvršavanju namaskih radnji za imamom.
Islamski učenjaci spominju da se klanjač/muktedija u toku zajedničkog namaza može naći u jednoj od četiri situacije: (1) da namaske radnje obavlja prije imama, (2) da namaske radnje izvršava istovremeno sa imamom, (3) da slijedi imama i (4) da zaostaje za imamom u obavljanju namaskih radnji. Svaka ova varijanta ima svoje propise, koje ćemo spomenuti rezimirano, bez detaljnog razmatranja.
1. Obavljanje namaskih radnji prije imama
U slučaju da klanjač prije imama obavi neke namaske radnje, kao naprimjer, da ode na rukū prije imama, ili da ode na sedždu prije njega, ili da se podigne sa rukūa prije imama, ili da se podigne sa sedžde prije imama, na taj način počinio je jasni haram. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zar se onaj koji podigne glavu u namazu prije nego što to učini imam ne boji da mu Allah glavu neće pretvoriti u glavu magarca, ili da njegov izgled neće izmijeniti u izgled magarca?!” (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu)
Ako klanjač donese početni tekbir prije imama, na taj način on uopće nije stupio u namaz za imamom, što opet jasno ukazuje na to koliko je opasno namaske radnje izvršavati prije imama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Imam je postavljen da ga slijedite, pa kada on donese početni tekbir, i vi ga donesite.” (Buhari i Muslim, od Enesa, radijallahu anhu)
Ako bi čovjek svjesno i namjerno obavio namaske radnje prije samog imama, shodno citiranim predajama, njegov bi namaz bio pokvaren.
Ako bi čovjek tokom namaza prije imama izgovorio ono što je u toku namaza propisano izgovoriti poslije imama, kao naprimjer da u toku podne ili ikindija-namaza brže prouči Fatihu od imama, ili brže prouči Ettehijatu, u tome nema smetnje, jer je u osnovi nemoguće voditi računa o tome. Pod zabranom izvršavanja namaskih radnji prije imama podrazumijeva se zabrana u preticanju imama u tjelesnim pokretima.
2. Obavljanje namaskih radnji istovremeno sa imamom
Za klanjača koji namaske radnje obavlja istovremeno sa imamom može se reći da ne slijedi sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je preporučio da se namaske radnje izvršavaju neposredno nakon imama. Klanjač koji ovako postupa dovodi sebe u situaciju da sumnja da li je namaske radnje obavio prije imama ili ne.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Imam je postavljen da ga slijedite, pa kada donese početni tekbir, i vi ga donesite, kada ode na rukū, i vi otiđite, kada izgovori: ‘Semiallahu limen hamideh”, vi izgovorite: “Rabbena ve lekel-hamd”, kada ode na sedždu, i vi otiđite na sedždu, a ako imam klanja sjedeći, i vi za njime klanjajte sjedeći.” (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu)
Ovaj hadis je najveći dokaz o ispravnom slijeđenju imama. Na samom početku hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno daje do znanja da je imam postavljen da se slijedi govoreći: “Imam je postavljen da ga slijedite”, a zatim, kada god je spomenuo neku od namaskih radnji imama, preporučio je da klanjač/muktedija učini tu radnju nakon imama.
Klanjač koji namaske radnje izvršava istovremeno sa imamom jasno krši smjernice koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naveo u hadisima, u kojima zabranjuje da se namaske radnje obavljaju prije imama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Imam je postavljen da ga slijedite, pa kada donese početni tekbir, i vi ga donesite, i nemojte donositi tekbir sve dok ga on ne donese, kada ode na rukū, i vi p otiđite, i nemojte ići na rukū sve dok on ne ode. Kada izgovori: ‘Semiallahu limen hamideh’, vi kažite: ‘Rabbena ve lekel-hamd’, a kada ode na sedždu, i vi otiđite na sedždu, i nemojte ići na sedždu sve dok je on ne učini. Kada imam klanja stojeći, i vi klanjajte stojeći, a ako imam klanja sjedeći, i vi za njime klanjajte sjedeći.” (Ebu Davud od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a šejh Albani ovaj je hadis ocijenio vjerodostojnim)
Shodno ovom hadisu, neki su učenjaci kazali da, ako bi klanjač donio početni tekbir istovremeno sa imamom, ne bi se smatralo ni da je stupio u namaz.
3. Slijeđenje imama
Slijeđenje imama u obavljanju namaskih radnji, tako da klanjač namaske radnje obavlja neposredno nakon imama, smatra se sunnetom i ispravnim načinom klanjanja za imamom. To potvrđuje prethodno spomenuti hadis u kojem se navodi da je imam postavljen da se slijedi, a slijeđenje podrazumijeva da se namaske radnje izvršavaju nakon imama. Isto tako Allahov Poslanik u većini hadisa u naredbi o izvršavanju određenih namaskih radnji za imamom izrekao je koristeći veznik “pa”, što u arapskom jeziku jasno označava redoslijed i slijeđenje bez kašnjenja.
Pošto su ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolja generacija, koju je Poslanik odgajao šutnjom odobravajući njihove postupke, riječima ih usmjeravajući i savjetujući ih onda kada pogriješe, oni su nam jasno prenijeli kako su oni slijedili Poslanika u namazu.
Abdullah b. Jezid kazuje: “Obavjestio me je Bera, a on sigurno nije slagao, govoreći: “Kada bi Allahov Poslanik u namazu izgovorio: ‘Semiallahu limen hamideh’, niko od nas ne bi povijao/poginjao svoja leđa, sve dok Allahov Poslanik ne bi učino sedždu, a potom bismo mi činili sedždu za njim.” (Buhari i Muslim)
Na osnovu ovog hadisa, a i prethodno spomenutih hadisa, sunnet i jedina ispravna opcija u odnosu klanjača/muktedije naspram imama jeste da ga slijedi nakon što on učini određenu radnju, da ga ne pretiče, a i da ne kasni.
4. Zaostajanje za imamom u obavljanju namaskih radnji
Shاodno citiranim hadisima, slijeđenje imama jedina je ispravna opcija. Islamski učenjaci zaostajanje klanjača za imamom u obavljanju namaskih radnji dijele u dvije kategorije: kraće zaostajanje, u trajanju od jednog namaskog rukna, i duže zaostajanje, veće od jednog namaskog rukna. Ako je u pitanju kraće zaostajanje, tako da klanjač stigne imama na narednom ruknu, to se može tolerisati, iako i to treba izbjegavati, kao u slučaju kada se imam ispravi sa rukūa, a klanjač kratko ostane na rukūu da bi završio dovu, pa se i klanjač podigne prije nego što imam ode na sedždu, ili kada imam ode na rukū sa kijama, a klanjač još nije završio učenje Fatihe, ostao mu je jedan ajet ili dva, kada će proučiti te ajete i sustići imama na rukūu. U pogledu dužeg zaostajanja, toliko da imam ode na sljedeći rukn, a klanjač ga nije stigao na ruknu na kojem ga je trebao slijediti, tada neki učenjaci taj namaz smatraju neispravnim, a jedan od savremenih učenjaka koji je u ovom slučaju smatrao namaz neispravnim jeste i šejh Usejmin. Ova tvrdnja nije potvrđena jasnim dokazima, ali je sigurno da se čovjek ne treba poigravati sa svojim namazom i ne treba da kasni bez validnog razloga.
Kao primjer za zabranjeno duže zaostajanje za imamom možemo navesti situaciju kada klanjač svjesno oduži dovu na sedždi, pa vidimo da se imam ispravio sa sedžde, a on i dalje dovi, pa imam učini i drugu sedždu, a on se još nije podigao sa sedžde, što su islamski učenjaci zabranjivali, a neki su za takav postupak rekli da kvari namaz.
Ako bi se desilo da klanjač duže zaostane za imamom iz opravdanog razloga, da li zato što nije čuo tekbir imama, ili zato što je nestalo struje pa nije čuo glas imama, ili se doista zanese u ibadetu pa zaboravi da slijedi imama, tada će nastaviti da klanja ono što je propustio i nastaviti da slijedi imama, i njegov namaz je validan.
Rezime
Klanjač/muktedija u toku zajedničkog namaza može se naći u jednoj od četiri situacije: (1) da namaske radnje obavlja prije imama, (2) da namaske radnje izvršava istovremeno sa imamom, (3) da slijedi imama i (4) da zaostaje za imamom u obavljanju namaskih radnji. Ono što je jasno potvrđeno sunnetom jeste slijeđenje imama, tako što će klanjač/muktedija namaske radnje namaza obavljati neposredno nakon imama, bez zaostajanja. A Allah najbolje zna!
————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Šta kaže Kur'an i sunnet o ostavljanju namaza ?
Priredio: mr. Elvedin Pezić Islamski učenjaci pisali su djela u kojima su detaljno tretirali propise koji se odnose na onoga ko ostavlja namaz, međutim, u ovom tekstu nećemo navoditi njihova mišljenja o tom pitanju, nego ćemo ukazati na grijeh ostavljanja namaza citirajući argumente iz Kur’ana i sunviše
Priredio: mr. Elvedin Pezić
Islamski učenjaci pisali su djela u kojima su detaljno tretirali propise koji se odnose na onoga ko ostavlja namaz, međutim, u ovom tekstu nećemo navoditi njihova mišljenja o tom pitanju, nego ćemo ukazati na grijeh ostavljanja namaza citirajući argumente iz Kur’ana i sunneta.
Mnogo je muslimana koji u svakodnevnom životu ostavljaju namaz, nesvjesni da je ostavljanje namaza jedan od najvećih grijeha koje čovjek može učiniti. Ostaviti namaz teži je grijeh od ubistva, konzumiranja alkohola i svinjetine, bluda/prostitucije, krađe i sl.
Ibn Kajjim je rekao: “Muslimani se ne razilaze u pogledu toga da je namjerno izostavljanje obaveznih – farz-namaza, toliko da prođe namasko vrijeme, jedan od najvećih grijeha, i da je grijeh ostavljanja namaza veći od ubistva, bespravnog uzimanja imetka, bluda, krađe, pijenja alkohola, i da se počinilac tog grijeha izlaže Allahovoj kazni i srdžbi na dunjaluku i na ahiretu.” (Namaz i propis njegovog ostavljanja, str. 31)
Dokazi iz Kur’ana o tome da je ostavljanje namaza veliki grijeh
Uzvišeni Allah kaže: “Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio, osim sretnika, oni će se u džennetskim baščama raspitivati o nevjernicima: ‘Šta vas je u Sekar/Džehennem dovelo?’ ‘Nismo’, reći će, ‘bili od onih koji su molitvu/namaz obavljali. ’” (El-Muddessir, 38–43)
Uzvišeni Allah kaže: “To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali. A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu/namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.” (Merjem, 58–59)
Uzvišeni Allah kaže: “Pazi! Kada duša dopre do ključnih kosti, i vikne se: ‘Ima li učača rukje/doktora?’, i on se uvjeri da je to čas rastanka i noga se uz nogu savije, toga dana će Gospodaru tvome priveden biti: ‘Nije vjerovao, nije molitvu obavljao, nego je poricao i leđa okretao, a onda svojima bahato odlazio.’ Teško tebi! Teško tebi! I još jednom: Teško tebi! Teško tebi!” (El-Kijama, 26–35)
Hadisi koji govore o veličini grijeha ostavljanja namaza
Džabir, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doista je između čovjeka i širka i nevjerstva ostavljanje namaza.” (Muslim, 82)
Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Između roba i širka ne postoji ništa drugo osim ostavljanja namaza, pa onaj ko ga ostavio, počinio je širk.” (Ibn Madža, broj 1080, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko propusti ikindija-namaz kao da je izgubio svoju porodicu i imetak.” (Buhari i Muslim)
Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednog dana, govoreći o namazu, rekao: “Onaj ko bude redovno obavljao namaz, to će mu biti svjetlost, dokaz i spas na Sudnjem danu. A onaj ko ne bude redovno klanjao, ne bude čuvao svoj namaz, neće imati svjetlosti, niti dokaza, niti spasa. On će na Sudnjem danu biti sa Karunom, faraonom, Hamanom, i sa Ubejjom b. Halefom.”
Abdullah b. Šekik el-Ukajli kazuje: “Ashabi Allahovog Poslanika nisu smatrali da je ostavljanje bilo kojeg djela nevjerstvo, osim ostavljanja namaza.” (Tirmizi, broj 2622, a šejh Albani ovu je predaju ocijenio vjerodostojnom u više svojih djela.)
Ebu Umama el-Bahili prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Odrješivat će se veze/karike islama, jedna po jedna, pa kada god se odriješi jedna, ljudi će se prihvatiti za onu koja je slijedi. Prva veza koja će se odvezati jeste suđenje po Allahovom zakonu, a zadnja je namaz.” (Ahmed, broj 22160, šejh Albani ocijenio je ovaj hadis vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ebu Derda, radijallahu anhu, kazuje: “Moj prisni prijatelj (Poslanik) oporučio mi je da ne činim širk Allahu – da Mu nikoga ne smatram ravnim ni u čemu, pa čak ni onda kada bih bio iskomadan ili spaljen, da svjesno ne izostavljam propisane – farz-namaze, jer onaj koji to učini, kod Allaha nema nikakvo obećanje da će ga čuvati i štititi, i da ne pijem alkohol jer je on doista ključ svakog zla.” (Ibn Madža, broj 4034, a šejh Albani ovaj je hadis ocijenio vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ubada b. Samit, radijallahu anhu, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Allah je ljudima propisao pet namaza, pa ko dođe sa njima, i nije ništa od njih izostavio, on ima od Allaha obećanje da će ga uvesti u Džennet, a onaj ko ne dođe sa njima, on nema kod Allaha obećanje, ako htjedne, kaznit će ga, a ako htjedne, uvest će ga u Džennet.” (Ebu Davud, a šejh Albani ocijenio je ovaj hadis vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ovo su samo neki argumenti koji ukazuju na to da je ostavljanje namaza jedan od najvećih grijeha. Na osnovu nekih od navedenih argumenta, bilo je učenjaka koji su ostavljanje namaza smatrali djelom koje izvodi iz islama. Stoga bi vjernik i vjernica trebali da paze na svoj namaz i da ne dopuste da iz bilo kojeg razloga propuste namaz i ne klanjaju ga u propisanom vremena.
Ibn Kajjim je rekao: “Muslimani se ne razilaze u pogledu toga da je namjerno izostavljanje obaveznih – farz-namaza, toliko da prođe namasko vrijeme, jedan od najvećih grijeha, i da je grijeh ostavljanja namaza veći od ubistva, bespravnog uzimanja imetka, bluda, krađe, pijenja alkohola, i da se počinilac tog grijeha izlaže Allahovoj kazni i srdžbi na dunjaluku i na ahiretu.” (Namaz i propis njegovog ostavljanja, str. 31)
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li treba potirati cijelu glavu prilikom uzimanja abdesta ?
Priredio: mr. Elvedin Pezić – Jedan od sunneta koji su zapostavljeni u našem podneblju jeste i potiranje cijele glave prilikom uzimanja abdesta. Mnogi ne znaju da je, i prema mišljenju hanefijske pravne škole, sunnet da se potare cijela glava prilikom uzimanja abdesta. Kako je došlo do zapostavljanjviše
Priredio: mr. Elvedin Pezić
– Jedan od sunneta koji su zapostavljeni u našem podneblju jeste i potiranje cijele glave prilikom uzimanja abdesta. Mnogi ne znaju da je, i prema mišljenju hanefijske pravne škole, sunnet da se potare cijela glava prilikom uzimanja abdesta.
Kako je došlo do zapostavljanja ovog sunneta?
Mnogi ljudi, kada druge podučavaju potiranju glave prilikom uzimanja abdesta, spomenu da prema stavu hanefijske pravne škole nije obaveza potrati cijelu glavu i da je dozvoljeno da se potare jedan dio glave, ali izostave pojasniti da je sunnet da se potare cijela glava. To je dovelo do zapostavljanja ovog jasnog sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jasno se ukazuje na to da je on prilikom uzimanja abdesta uglavnom potirao cijelu glavu. U podužem hadisu u kojem se spominje abdest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kaže se: “Potom je potrao po glavi, pomjerajući šake naprijed i nazad: počeo je od čela/kike pa je potirući glavu svojim rukama otišao do potiljka glave, a potom je vratio svoje ruke do mjesta odakle je i počeo (čelo).” (Buhari i Muslim, od Abdullaha b. Zejda) Ovaj hadis jasno ukazuje na to da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prakticirao potirati cijelu glavu prilikom uzimanja abdesta. Međutim, shodno određenim drugim argumentima, učenjaci su vodili “žestoke” rasprave o tome koliko se minimalno glave mora potrati da bi abdest bio validan, a što ja ne želim da tretiram ovdje, ali su svi, bez obzira na to koji stav su preferirali u pogledu minimalnog dijela glave koji se treba potrati prilikom abdesta, smatrali da je sunnet prilikom uzimanja abdesta potrati cijelu glavu.
Poznati učenjak hanefijskog mezheba Kasani, komentarišući poglavlje o sunnetima abdesta, rekao je: “Poglavlje o sveobuhvatnosti potiranja glave. Jedan od sunneta abdesta jeste sveobuhvatnost prilikom potiranja glave, a koje se ogleda u potiranju cijele glave. Prenosi Abdullah b. Zejd, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potrao glavu pomjerajući svoje šake naprijed i nazad.” (Bedaiu es-sanaia, 1/22)
Govoreći o sunnetima abdesta u hanefijskom mezhebu, Ibn Maze el-Marginani kazao je: “Sunnet je da se obuhvati cijela glava prilikom potiranja.” (El-Muhit el-Burhani, 1/47) Ebu Berekat en-Nesefi, govoreći o sunnetima abdesta, kazao je: “…i potiranje cijele glave jedanput.” (Kezud-dakaik, 1/139) Nabrajajući sunnete abdesta, Muhammed Faramurz Mul Husrev rekao je: “…jedanput potrati cijelu glavu.” (Durar el-Hukkam, 1/11) Neki učenjaci hanefijske pravne škole smatrali su da je grješan onaj ko u kontinuitetu ostavlja potiranje cijele glave, kao što je slučaj sa mnogim našim sunarodnjacima. Ibn Abidin je rekao: “(…i potrati cijelu glavu jedanput) obuhvatajući je, pa ako bi kontinurano ostavljao ovaj sunnet, bio bi grješan. (Njegove riječi: obuhvatajući je) pojašnjavaju da je to sunnet, kao što je ustvrdio u El-Fethu, a potom je prenio citati iz El-Kin’je u kojem se navodi da bi bio grješan onaj ko bi bez validnog razloga kontinuirano ostavio potiranje cijele glave. Kazao je: Kao da je to zbog njegovog izbjegavanja sunneta.” (Hašijetu Ibni Abidin, 1/121)
Zato, uvažena braćo i cijenjene sestre, ne dopustite sebi da svakodnevno uzimajući abdest propuštate sunnet/praksu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem prilikom. Potarite cijelu glavu na način spomenut u citiranom hadisu, stavljajući svoje ruke na čelo/kiku potom potirući glavu pređite šakama do potiljka, sve dok ne dođete do kraja kose, a potom ponovo potirući glavu vratite svoje šake do mjesta sa kojeg ste počeli potiranje. Na taj način oživjet ćete jedan zapostavljeni sunnet, a i postupiti u skladu sa mišljenjem onih učenjaka koji su kazali da je obavezno potiranje cijele glave prilikom uzimanja abdesta.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Šta kaže Kur'an i Sunnet o “daruri” ?
Piše: Midhat Bašić, prof. Uzvišeni Allah objavio je Svoj vjerozakon – šerijat i propisao ljudima da se strogo pridržavaju šerijatskih propisa. Islamski vjerozakon vrhunac je pravde, milosti i mudrosti, i svakom čovjeku donosi samo dobro, jer Gospodar i Stvoritelj ljudi, koji im je objavio Svoj šerijviše
Piše: Midhat Bašić, prof.
Uzvišeni Allah objavio je Svoj vjerozakon – šerijat i propisao ljudima da se strogo pridržavaju šerijatskih propisa. Islamski vjerozakon vrhunac je pravde, milosti i mudrosti, i svakom čovjeku donosi samo dobro, jer Gospodar i Stvoritelj ljudi, koji im je objavio Svoj šerijat, najbolje zna šta je dobro za njih: “A kako i ne bi znao Onaj koji stvara, Onaj koji sve potanko zna, koji je o svemu dobro obaviješten.” (El-Mulk, 14)
Svi vjernici dužni su izvršavati ono što je Plemeniti Allah naredio i kloniti se onoga što je zabranio. Međutim, postoje situacije kada je vjernicima dozvoljeno da odstupe od ovog pravila, a to su situacije u kojima su prisiljeni, kako bi sačuvali svoju vjeru, život, razum, imetak i čast, da ne izvrše naređeno ili da urade ono što je zabranjeno, odnosno kada su, usljed spleta okolnosti, prinuđeni učiniti nešto što je, u normalnim prilikama, pokuđeno ili zabranjeno.
Definicija prinude – darure
Prinuda ili darura označava stanje izuzetne ili vanredne tegobe, pa i opasnosti, koja čovjeka tjera da izostavi ili privremeno odgodi izvršavanje naredbe – vadžiba ili da uradi ono što je zabranjeno – haram, kako bi na taj način zaštitio neku od univerzalnih vrijednosti: vjeru, život, razum, imetak i čast.
Mnoštvo je dokaza koji upućuju na uzimanje u obzir stanja prinude, a u narednim redovima ukratko ćemo spomenuti dio dokaza koji upućuju na to.
Kur’an o daruri
U Kur’ani-kerimu nalazi se pet ajeta u kojima je spomenut izraz “darura”, a svi ajeti objavljeni su u kontekstu zabrane konzumiranja određenog mesa.
Uzvišeni Allah kaže: “Zaista vam se zabranjuje strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije, Allah zaista prašta i milostiv je.” (El-Bekara, 173)
“Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo, i što je udavljeno i ubijeno udarcem, i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali – i što je žrtvenicima žrtvovano, i zabranjuje vam se gatanje strelicama. To je porok! Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi odustati od svoje vjere, zato se ne bojte njih, već se bojte Mene. Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. A onome ko bude primoran, kad hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i samilostan biti.” (El-Maida, 3)
“Reci: ‘Ja ne nalazim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjsko meso – to je zaista pogano – ili što je kao grijeh zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime. A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, već samo toliko da glad utoli, Gospodar tvoj će doista oprostiti i milostiv biti.’” (El-En’am, 145)
“Zaista vam se zabranjuje strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo ime. A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da utoli glad – pa, Allah zaista prašta i milostiv je.” (En-Nahl, 115)
“A zašto da ne jedete ono pri čijem je klanju spomenuto Allahovo ime, a On vam je zaista objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nevolji; mnogi, prema prohtjevima svojim, nemajući znanje, zavode druge u zabludu. Zaista Gospodar tvoj dobro zna one koji u zlu prelaze svaku mjeru.” (El-En’am, 119)
Učenjaci su zaključili da ovi tekstovi direktno ukazuju na dozvoljenost zabranjene hrane u stanju nužnosti, a analogno tome ukazuju na to da je u stanju prinude dozvoljeno učiniti i druge zabrane.
Sunnet o daruri
U sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nalaze se mnogobrojne predaje koji potvrđuju ovo pravilo.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nema nanošenja štete sebi niti drugom!” (Bilježi Ibn Madža. Šejh Albani ocijenio ga je kao vjerodostojan hadis.)
Ammar b. Jasir, radijallahu anhuma, prenosi da su ga mušrici uhvatili i natjerali ga da opsuje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da su ga primorali. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je: “Kakvo ti je srce bilo?”, a Ammar je odgovorio: “Smireno u imanu.” Na to mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Ako te opet prisile, isto im odgovori.” (Hadis je zabilježio El-Bejheki u Sunenu.) Zatim je Uzvišeni Allah objavio: “Onoga koji uznevjeruje u Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u imanu – čeka Allahova kazna. Onima kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika.” (En-Nahl, 106)
Jednom prilikom nekom je čovjeku deva počela da umire. Vidjevši to, njegova žena mu reče: “Zakolji je!” On to odbi, pa je deva zatim umrla. Žena mu reče: “Oguli je, da osušimo loj i meso, i to jedemo”, na što joj on reče: “Pričekaj dok upitam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je došao i upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on mu je dgovorio: “Da li posjeduješ bogatstvo koje će te učiniti neovisnim od ovoga?” Rekao je: “Ne!”, pa mu reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Pa jedite je.” (Bilježi Ebu Davud u svom Sunenu)
Ebu Vakid el-Lejsi, radijallahu anhu, kazuje da je upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “O Allahov Poslaniče, mi se nalazimo u mjestu gdje nas često zadesi glad, pa šta nam je dozvoljeno od strvi?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori mu: “Ako ni ujutro ni navečer nemate ništa za pojesti, niti imate povrće, pa na vama je da je jedete.” (Bilježi imam Ahmed u svom Musnedu. A imam Hakim hadis je ocjenio vjerodostojnim.)
Opća šerijatska pravila
Pitanje darure potpada pod sljedeća šerijatska pravila:
Prvo pravilo: Šerijat je utemeljen na pribavljanju koristi ljudima i otklanjanju štete.
Mnoštvo je dokaza koji ukazuju na to, a neke ćemo spomenuti:
Uzvišeni Allah kaže: “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Enbija, 107)
“Zaista Allah naređuje pravdu i dobročinstvo, i da se bližnjima udjeljuje, a zabranjuje vam razvrat, zlo i nasilje; On vas savjetuje da bi pouku primili.” (En- Nahl, 90)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nema nanošenja štete sebi niti drugom.” (Ibn Madža)
Drugo pravilo: Pet je intencija i ciljeva šerijata, a to su: očuvanje vjere, života, razuma, potomstva i imetka.
Analiziranjem i razumijevanjem tekstova iz Kur’ana i sunneta, može se doći do zaključka da svi propisi vode ka očuvanju ovih ciljeva šerijata. Ostvarenje ovih intencija donosi dobrobit i uklanja štetu od pojedinca i zajednice.
Treće pravilo: Šerijat je sagrađen na olakšavanju i otklanjanju poteškoća od šerijatskih dužnika.
Mnoštvo je dokaza koji ukazuju na to, a neki od njih jesu sljedeći:
Uzvišeni Allah kaže: “I u vjeri vam nije ništa teško propisao.” (El-Hadždž, 78)
“Allah želi da vam olakša!” (En-Nisa, 28)
“Allah želi da vam olakša, a ne da vam oteža.” (El-Bekara, 185)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Poslan sam sa čistom i lahkom vjerom.” (Ahmed, Musned)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Olakšavajte, a ne otežavajte!” (Buhari i Muslim)
Četvrto pravilo: Svi šerijatski propisi uvjetovani su mogućnošću i sposobnošću šerijatskog obveznika.
Na to ukazuju riječi Uzvišenog Allaha: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekara, 286)
I “Allah nikog ne zadužuje više nego što mu je dao.” (Et-Talak, 7)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah je mom ummetu oprostio grijeh koji počine nehotice, iz zaborava i u stanju prisile.” (Bilježi Ibn Madža. Imam Hakim ovaj je hadis ocijenio kao vjerodostojan u svom Mustedreku, a imam Zehebi složio se s njim.)
Časopis Asr
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je dozvoljeno ili zabranjeno dovoditi djecu u džamiju?
Piše: Adnan Maglić Zadnje dvije decenije muslimani ovih prostora svjedoče buđenju uspavanoga bošnjačkog ummeta. Vjernici sada svakodnevno mogu saznati nešto novo o svojoj vjeri, što im je u prijeratnom periodu i komunističkoj vladavini bilo zabranjeno. Svjetlo istine, Allahovom voljom, dolazi do ljuviše
Piše: Adnan Maglić
Zadnje dvije decenije muslimani ovih prostora svjedoče buđenju uspavanoga bošnjačkog ummeta. Vjernici sada svakodnevno mogu saznati nešto novo o svojoj vjeri, što im je u prijeratnom periodu i komunističkoj vladavini bilo zabranjeno. Svjetlo istine, Allahovom voljom, dolazi do ljudskih srca i polahko ali sigurno mijenja njihov život. Sve je više ljudi koji se ponose reći da su muslimani i da žive islam u svim segmentima svoga života. Primjetno je da i džamije nisu kao što su nekada bile. Prije se u njih ulazilo samo za Bajram, a ako se radilo o malo boljoj mahali, onda su se džamijska vrata i kapije otvarale i petkom. Danas su naše džamije ”male košnice”. Muslimani su shvatili vrijednost džamija u islamu, vrijednost džemata i zajedničkog namaza.
Osjetivši ljepotu živog i praktičnog islama, oni žele to svjetlo podijeliti i sa svojom porodicom. Zato ćemo danas često vidjeti kako babo ponosno ide sa svojim malim sinčićem u Allahovu kuću da svome Gospodaru padne na sedždu. Džamije su nekada bile samo za stare, ali eto, doživjeli smo da se u njima čuju i piskavi dječiji glasići koji se nemirno šire po mahfilima i džamijskim kupolama. Iako je svima drago tu dječicu vidjeti u džamiji, ona nerijetko znaju napraviti nered i galamu te ometati klanjače dok zajednički ili pojedinačno obavljaju namaz. Zbog toga se jedan dio džematlija opravdano pita koliko je šerijatski ispravno dovoditi mlađu djecu u džamije i na taj način ometati druge ljude dok skrušeno stoje pred Uzvišenim Allahom i Njemu na sedždu padaju. U sljedećih nekoliko redaka pokušat ću barem djelimično ponuditi odgovor na ovo pitanje koje smo sigurno svi nekada sami sebi postavili.
Ovo pitanje možemo posmatrati sa dva aspekta:
1. dozvoljenost ili zabrana dovođenja djece u džamije,
2. koji su to uvjeti koji se moraju ispuniti da bi djeca mogla boraviti u džamiji.
Prvo: Jedan dio učenjaka malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba smatra da je u džamiju zabranjeno dovoditi djecu ispod sedam godina. Kao dokaz za mišljenje koje zastupaju uzimaju hadis koji prenosi Vasile ibn El-Eskea u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Nemojte dovoditi u džamije malu djecu i bezumnike (lude ljude), nemojte u njima kupovati i prodavati, raspravljati se i podizati glasove.” Hadis bilježi Ibn Madže (1/247), Bejheki u Sunenu-s-Sugra (3/254) i Sunenul-Kubra (10/103), imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (8/132).
Međutim, spomenuti hadis nije vjerodostojan. U lancu prenosilaca se između ostalih nalazi i Haris ibn Nebhan koji je, po konsenzusu hadiskih učenjaka, slab (daif). Slabim su ga ocijenili imam Buharija, Ahmed ibn Hanbel, Ebu Hatim, Nesai i drugi. Ibn Kesir u svom Tefsiru (6/68) kaže: Lanac prenosilaca ovog hadisa je katastrofalan i pun je hadiskih mahana.
Drugi dio učenjaka smatra da je općenito dozvoljeno dovoditi malu djecu (otprilike ispod sedam godina) u džamiju. Ovo mišljenje zastupaju sljedeći učenjaci: imam Nesai, Ibn Redžeb, Nevevi, Ibn Hadžer, Ševkani i drugi. Kao dokaz za mišljenje koje zastupaju uzimaju hadise:
1) Ebu Katade, radijallahu anhu, prenosi i kaže: ”Dok smo sjedili u mesdžidu pojavio se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći u naručju Umamu, kćerku Ebu el-Asa ibn El-Rabie. Njena majka bila je Zejneba, kćerka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je a ta mala djevojčica sjedila mu je na ramenima. Kada bi otišao na ruku’, spustio bi je, a kada bi ustajao, ponovo bi je podizao sa sobom. Tako je radio sve dok nije završio svoj namaz.” Hadis bilježi Ebu Davud (1/345), Nesai (2/45), Bejheki u Sunenul-Kubra (1/127), imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (22/440), a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim. Kaže Hafiz ibn Hadžer u Fethul-Bariju: ”Ovaj hadis je dokaz za dozvoljenost dovođenja mlađe djece u džamije.” Fethul-Bari (2/276).
2) Enes, radijallahu anhu, prenosi i kaže: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, začuo bi plač djeteta koje je došlo sa svojom majkom pa bi učio lakše i kraće sure.” Hadis bilježe Muslim (2/44) i imam Ed-Darekutni (2/86).
3) Enes ibn Malik, radijallahu anhu, kaže: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Zaista ja stupim u namaz i želim da u njemu dugo ostanem, ali onda začujem plač djeteta te skratim namaz zbog sažaljenja koje osjeća majka prema njemu.” Hadis bilježe imam Buharija (2/120) i Muslim (2/44).
4) Abdullah ibn Šeddad prenosi od svoga oca da je rekao: ”Jedne prilike nam je na akšamu ili jaciji došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći Hasana ili Husejna (prenosilac hadisa se ne sjeća). Prošao je u mihrab, spustio dijete i donio početni tekbir. Klanjao nam je, ali se na jednoj sedždi u toku namaza neobično dugo zadržao. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz, ashabi su ga upitali: ‘O Allahov Poslaniče, u toku namaza si jednu sedždu neobično odužio pa smo pomislili da ti se nešto desilo ili da ti se ne spušta objava.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori im: ‘Ništa se od toga nije dogodilo, nego mi se na leđa popeo ovaj moj sinčić te ga nisam htio požurivati dok ne upotpuni svoju potrebu.”’ Hadis bilježi imam Nesai (2/229), Hakim u Mustedreku (3/181), Imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (7/270), Bejheki u Sunenul-Kubra (2/263), a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim.
Svi citirani hadisi, a i drugi koje nisam spomenuo, nedvojbeno ukazuju na dozvoljenost dovođenja mlađe djece u džamije. U džamiji će dijete naučiti obavljati namaz, učiti Kur’an, prisustvovati predavanjima i kroz to graditi svoju islamsku ličnost.
Međutim, ovdje se sada postavlja pitanje: ako je već dozvoljeno dovoditi djecu u džamiju, kako se onda nositi sa bukom i galamom koju prave i da li postoje određeni uvjeti koje staratelj mora da uzme u obzir kada dovodi svoje dijete?
Iako su islamski učenjaci dozvolili dovođenje djece u džamije, radi gore citiranih hadisa, oni su u isto vrijeme postavili određene uvjete koji se moraju ispuniti kako bi u Allahovim kućama vladala harmonija, a ne anarhija i nered.
Imam Malik upitan je o maloj djeci koju roditelji dovode u džamije pa je odgovorio: ”Dozvoljeno je dovoditi djecu ako njihovo djetinjasto ponašanje ne ometa klanjače i ako se smire kad ih upozorimo. Međutim, ako ometaju klanjače, onda smatram da ih ne treba dovoditi u džamiju.”
El-Mudevene (1/253)
Mustafa es-Sujuti, učenjak hanbelijskog mezheba, u svojoj knjizi Metalibu uli-n-nuha, kaže: ”Sunnet je spriječiti djecu da, igrajući se, podižu glasove u džamiji.” (6/4)
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje: ”Potrebno je čuvati džamiju, zaštititi klanjače od bilo kakvog uznemiravanja, spriječiti djecu da dižu glasove, eventualno uprljaju džamijsku prostirku itd., pogotovo za vrijeme namaza jer je to veliki šerijatski prijestup.” Fetava kubra (2/86), Medžmuatul-fetava (22/204).
Ibn Redžeb, govoreći o učenju Kur’ana naglas u mesdžidu, u komentaru Sahihul-Buharije kaže: ”Ako imamo čovjeka koji sam klanja i naglas uči Kur’an i to učenje ometa njegovog brata koji klanja pored njega, onda je ovakav postupak zabranjen.” Fethul-Bari li Ibn Redžeb (2/568)
Ako je zabranjeno uznemiravati muslimana u namazu učenjem Kur’ana, kako onda pravdati uznemiravanje klanjača dječijom galamom.
Kaže šejh Usejmin, r.h.: ”Dozvoljeno je dovoditi manju djecu u džamiju pod uvjetom da ne uznemiravaju klanjače. Međutim, ako ih uznemiravaju, onda ćemo im zabraniti da dolaze u džamiju. Najbolji način zabrane jeste da razgovaramo sa njihovim roditeljima i objasnimo im da galame i prave buku te na taj način ometaju džematlije koje obavljaju namaz.” Na drugom mjestu kaže: ”Ometanje klanjača je zabranjeno jer ih to uznemirava dok su u namazu. Jedne noći je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao u mesdžid a ashabi su pojedinačno klanjali i podizali svoje glasove učeći Kur’an pa im je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio i rekao: ”Nemojte se nadvikivati učeći Kur’an”, a na drugom mjestu kaže: ”Nemojte jedni druge učenjem uznemiravati.” Ovo ukazuje na to da je zabranjeno upražnjavati sve ono što ometa klanjača dok je u namazu.” Fetava nurun ala-d-Darb (17/386)
Kaže šejh Abdullah ibn Abdurrahman Džibrin: ”Zabranit ćemo maloj djeci i njima sličnima da dolaze u džamiju onda kada osjetimo da će se u njoj igrati i zabavljati. Znamo da je u prirodi djece skaču i igraju se, prave buku i galamu, što na kraju ometa klanjače i učače u džamiji, one koji zikre ili podučavaju druge korisnim znanostima. Takvu djecu roditelji obično jako teško smire. Ako su u namazu, onda se okreću, pomjeraju naprijed i nazad, pružaju ruke i igraju se nogama. Sve to ometa onoga koji klanja pored takvog djeteta, utječe na njegovu koncentraciju i skrušenost u namazu te mu umanjuje nagradu. Zbog toga bi roditelji trebali zabraniti manjoj djeci da dolaze u mesdžid sve dok ne budu sigurni da će se njihova djeca lijepo ponašati u džamiji, dok ih ne poduče poštivanju mjesta u kojem se nalaze i nauče da se brinu o čistoći džamije, dok ne budu sigurni da neće praviti buku i galamu i na taj način smetati klanjačima te oskrnaviti svetost Allahove kuće u kojoj se nalaze.”
Rezime:
Iz spomenutih citata vidimo da djecu možemo podijeliti u dvije skupine:
Prva skupina su ona djeca koja ne uznemiravaju klanjače ili ako su i nemirna prestaju sa galamom kada ih roditelj opomene i upozori. Ovakvu djecu je dozvoljeno dovoditi u džamiju.
Druga skupina su ona djeca koja uznemiravaju klanjače, a kada ih roditelj opomene ili upozori, ona i dalje nastavljaju sa galamom i bukom. Ovakvu djecu nije dozvoljeno dovoditi u džamiju jer uznemiravaju muslimane i ometaju ih u obavljanju namaza. A Allah najbolje zna!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/