Piše: Dr. Hakija Kanurić

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

U prošlom broju govorili smo o odabiru spola djeteta sa aspekta islamske doktrine – akide, i ukazali smo da stadiji razvoja embriona i njegov spol nisu stvari gajba koje čovjek nije u stanju dokučiti, niti je određivanje spola djeteta u kontradikciji sa Allahovom voljom. Prema tome, izbor spola djeteta nije kontradiktoran islamskoj doktrini. Ostaje da se ukaže na pravni aspekt ovog pitanje i šerijatski status različitih metoda odabira spola djeteta.

Metode odabira spola djeteta

Metode odabira spola djeteta mogu se klasificirati u dvije skupine: prirodne i laboratorijske. Da bi se lakše shvatile ove metode i principi na kojima su bazirane, korisno je podsjetiti na način nastanka embriona i formiranja spola djeteta, o čemu je bilo govora u prošlom broju, te ukazati na rezultate znanstvenih istraživanja o osobinama muških i ženskih spermatozoida i razlika među njima, od kojih su najbitnije sljedeće:

– Muški spermatozoid brže se kreće od ženskog i stiže do jajne ćelije otprilike za šest sati, dok ženski stiže za dvanaest ili više sati.

– Muški spermatozoid kraće živi od ženskog.

– Muški spermatozoid teži lužastoj sredini, dok ženski teži kiseloj sredini.

– Muški spermatozoid je blještav za razliku od ženskog.

Ova otkrića imala su suštinski utjecaj na određivanje metoda izabira spola u modernom vremenu, jer se te metode u osnovi baziraju na omogućavanju da željeni spermatozoid dođe do jajne ćelije i oplodi je. Najpoznatije metode odabira spola novorođenčeta jesu sljedeće:

– Vremensko reguliranje snošaja. Ova metoda poznata je kao Šetlesova metoda. To je jedna od prirodnih metoda odabira spola novorođenčeta, jer se oslanja na fizičke osobine spermatozoida. Već smo vidjeli da su muški spermatozoidi pokretljiviji, brži i da kraće žive u odnosu na ženske. To znači da, što odnos bude bliži ovulaciji, vremenu oslobađanja jajne ćelije, koja se kod 28-dnevnog ciklusa događa 14 dana poslije početka menstruacije, prilika spajanja muškog spermatozoida sa jajnom stanicom biva veća i time raste mogućnost začeća muškog djeteta. Veća mogućnost začeća ženskog djeteta biva kada se odnos desi dva ili tri dana pred ovulaciju. Šetles tvrdi da se procent uspješnosti ove metode kreće od 79% do 90%.

– Jelovnik ili prehrambena metoda. Jedna od prirodnih metoda odabira spola djeteta realizira se konzumiranjem određenih vrsta hrane. Rezime ideje na kojoj je bazirana ova metoda jeste da povećanje procenta sodija i kalija uz smanjenje procenta kalcija i magnezija uzrokuje promjene na membrani jajne ćelije tako da privlači muške spermatozoide, a odvraća ženske. Suprotno tome će rezultirati privlačenjem ženskih spermatozoida, a odbijanjem muških. Žena koja želi da zanese muško dijete treba što više jesti hranu bogatu sodijeom i kalijem, a žena koja želi žensko dijete treba da što više jede hranu bogatu kalcijem i magnezijem i da smanji konzumiranje hrane bogate sodijem i kalijem. Medicinari su za to napravili određenu tabelu koje se žena pridržava kroz period od najmanje tri mjeseca. Većina onih koji su pisali o ovoj metodi ukazuje na to da je uspješna, iako postoje medicinari koji su stanovišta da ova metoda ne koristi i ne daje rezultate.

– Ispiranje ulaza u maternicu s ciljem da sredina postane kiselasta ili lužasta. Rezime ove metode jeste da kisela sredina više odgovara ženskim spermatozoidima te da lužasta sredina više odgovara muškim spermatozoidima. Žena koja želi muško ili žensko dijete, prema ovoj metodi, će isprati spolni organ tekućinom koja će utjecati na jačanje kiselog ili lužastog stanja. Neki medicinari potvrdili su uspjeh ove metode, iako u niskim procentima, dok drugi ljekari tvrde da ova metoda nema utjecaja u formiranju spola djeteta.

– Oplodnja po odabiru. Najprije se laboratorijski odvoje muški spermatozoidi od ženskih, a zatim se željeni spermatozoidi ubrizgaju u maternicu da se sastanu sa jajnom ćelijom. Medicinari tvrde da je ova metoda uspješna do 98%.

– Dijete iz epruvete. Ova metoda bazira se na tome da se uzme sjeme muškarca i žene, nakon čega se izvrši oplodnja van maternice, a potom se ispita spol oplođene jajne ćelije, te se željeni spol unese u maternicu. (Pogledati: prof. dr. Nasir el-Mejman, En-Nevazilut-tibbijja)

Propis odabira spola djeteta putem spomenutih metoda

Suvišno je reći da je pitanje odabira spola djeteta jedno od modernih pitanja o kojem nije došao izravan kur’anski ili hadiski tekst koji bi to zabranio ili dozvolio, niti su raniji učenjaci izučavali to pitanje. Mišljenja modernih učenjaka o ovom pitanju raznolika su: neki su to zabranili, drugi dozvolili uz određene uvjete i pravila, neki su ostali suzdržani, a neki su napravili razliku shodno metodama i stanjima.

Prvo mišljenje: Odabir spola djeteta, ukoliko se ispune precizni uvjeti o kojima će biti govora, je dozvoljen, iako se preporučuje ostavljanje pokušaja odabira spola i potpuno oslanjanje na Allahovu volju. Najistaknutiji pobornici ovog mišljenja su: dr. Jusuf el-Karadavi, prof. dr. Muhammed Osman Šebir i dr. Muhammed Re’fe Osman.

Drugo mišljenje: Odabir spola djeteta je zabranjen. Ovo je mišljenje nekih učenjaka poput Abdurrahmana Abdulhalika, a također iz fetvi Stalne komisije za fetve u Saudijskoj Arabiji razumije se zabrana ovog postupka.

Treće mišljenje: Dozvoljene su prirodne metode koje ne iziskuju otkrivanje avreta pred stranim licima i druge šerijatom zabranjene radnje, za razliku od laboratorijskih metoda. Ovo mišljenje zastupa dr. Abdullah b. Bih i drugi. (En-Nevazilut-tibbijja, Dirasatun fikhijetun fi kadaja tibbijje muasira, Fetava el-Ledžnetid-daima)

Dokazi za prvo mišljenje

Prvi dokaz: Dozvoljeno je doviti Allahu da podari dijete određenog spola, kao što su dovili Allahovi poslanici, a oni u dovi nisu tražili ono što je zabranjeno. Zekerijja, alejhis-selam, dovio je Allahu riječima: “Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina, da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i učini, Gospodaru moj, da budeš njime zadovoljan.” (Merjem, 5–6) Ovaj ajet ukazuje na to da je dozvoljeno i propisano upućivati dovu Uzvišenom Allahu u kojoj se traži određeni spol djeteta, jer je Zekerijja, alejhis-selam, dovio tražeći sina kojim je Allah zadovoljan, te ako je dozvoljeno dovom tražiti dijete određenog spola, dozvoljeno je to činiti i drugim sredstvima.

Ovom argumentu može se prigovoriti opaskom da u upućivanju dove Allahu nema opasnosti oslanjanja na druge uzroke kao što je slučaju kada se dijete određenog spola želi dobiti nekom od ranije spomenutih metoda. Dovom se izravno traži od Uzvišenog Allaha, čime se potvrđuje vjera u Njegovu moć i vlast, dok u primjeni drugih uzroka postoji opasnost da se osloni na te uzroke i zaboravi Onaj koji čini da uzroci daju svoje rezultate – Svemogući Allah.

Drugi dokaz: Analogno dozvoli sprečavanja začeća, dozvoljava se i odabir spola. Islamski pravnici potvrdili su dozvolu azla (izlučivanja sjemena izvan rodnice radi sprečavanja trudnoće) uz pristanak žene, te kao što je dozvoljeno reguliranje same trudnoće, dozvoljen je i odabir spola djeteta određenim metodama.

Treći dokaz: Osnova u svemu je dozvola, sve dok ne dođe dokaz koji potvrđuje suprotno, a u našem pitanju nema takvog dokaza, jer određivanje spola ne vodi haramu niti se ostvaruje putem harama.

Ovom argumentu može se prigovoriti opaskom da laboratorijske metode sadrže harame poput otkrivanja avreta i opasnosti da dođe do miješanja sjemena i time greške u pripisivanju porijekla i očinstva. (En-Nevazilut-tibbijja, El-Mevsuatul-fikhijetul-Kuvejtije; Zejnulabidin b. Nudžejm, El-Ešbahu ven-nezair)

Dokazi za drugo mišljenje

Prvi dokaz: Riječi Uzvišenog Allaha: “Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće! On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće – mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda; On uistinu, sve zna i sve može.” (Eš-Šura, 49-50) Ajet upućuje na to da se odabir spola vraća isključivo Uzvišenom Allahu pa je, prema tome, ovo akaidsko pitanje, a odabir spola djeteta smatra se uplitanjem u Allahovu volju i odredbu.

Već je ranije bilo govora o prividnoj oprečnosti ovog ajeta i današnje stvarnosti glede mogućnosti odabira spola djeteta, te da odabir spola djeteta nije u kontradiktornosti sa ajetom.

Drugi dokaz: Ove metode predstavljaju vid mijenjanja Allahovog stvaranja i njegovog preusmjeravanja. Potrebno je to ostaviti da teče svojim tokom bez uplitanja, jer Allah stvara shodno Svojoj velikoj mudrosti, koju mi često ne možemo dokučiti.

Na ovaj dokaz može se odgovoriti da se ove metode ne smatraju mijenjanjem Allahovog stvaranja, jer mijenjanje se dešava nakon postajanja, ne prije, a ovdje se radi o pokušaju da se određeni spermatozoid sastane sa jajnom ćelijom i to prije stvaranja embriona i njegovog formiranja.

Treći dokaz: Omogućavanje odabira spola djeteta rezultira poremećajem u omjeru muškaraca i žena, što opet uzrokuje mnoge probleme na raznim poljima ljudskog života. Isto tako, to indirektno vodi smanjenju broja članova ljudske zajednice, jer će se zadovoljiti brojem rođene djece nakon što se dobije željeni spol, a to je suprotno islamskoj uputi i podsticaju na povećanje poroda i broja djece.

Na ovaj dokaz može se odgovoriti sljedeće: tako bi bilo ako bi se odabir spola omogućio svima bez kontrole i pravila, međutim, to nije dozvoljeno, nego je dozvola uvjetovana prijekom potrebom i svedena je na samo određena stanja.

Četvrti dokaz: Primjena ovih metoda vodi poigravanju sa očinstvom i porijeklom, a islam baštini čuvanje porijekla i krvne veze. Eventualno miješanje porijekla uzrokuje nered, koji se ne može tolerirati radi ostvarenja puke želje roditelja.

Na ovaj dokaz može se odgovoriti time da je dozvola uvjetovana sigurnošću da ne dođe do miješanja sjemena. (En-Nevazilut-tibbijja, Dirasatun fikhijetun fi kadaja tibbijje muasira)

Dokazi za treće mišljenje

Pobornici trećeg mišljenja pokušavaju uskladiti dokaze dozvole i zabrane na način da argumentima prvog mišljenja opravdaju dozvoljenost prirodnih metoda, a argumentima drugog mišljenja zabranu laboratorijskih metoda. Prirodne metode su dozvoljene jer ih realiziraju sami bračni drugovi bez uplitanja trećih lica i zapadanja u šerijatom zabranjene radnje, poput otkrivanje avreta, za razliku od laboratorijskih metoda koje to nužno iziskuju.

Zaključak

Nakon što smo upoznali metode određivanja spola djeteta, te vidjeli najbitnije argumente koji se navode u pogledu ovog pitanja i opaske na njih, zaključujemo sljedeće:

Prirodne metode su dozvoljene uz uvjet da se ne oslanja na njih, nego se čvrsto vjeruje da su to samo uzroci koji će dati rezultat ako to Allah želi, i da je stvar, na početku i na kraju, u Allahovoj ruci.

Ukoliko postoji prijeka potreba (darura) ili velika potreba koja poprima propis darure, laboratorijski odabir spola djeteta je dozvoljen, ali je dozvola ograničena uvjetima i pravilima koji dozvolu svode samo na posebna stanja i sprečavaju neželjene posljedice. Učenjaci koji su dozvolili odabir spola djeteta laboratorijskim metodama naveli su uvjete bez kojih te metode nisu dozvoljene, a to su:

– da se laboratorijskoj metodi pristupi samo u slučaju darure – prijeke potrebe ili velike potrebe koja uzima propis darure;

– da zahvat bude izveden od pouzdanog ljekara muslimana, koji će udovoljiti želji roditelja tek nakon što se uvjeri da za tim postoji stvarna potreba;

– da odabir spola djeteta ne obuhvati širok dijapazon ljudi, nego da ostane u uskim granicama i na nivou pojedinaca;

da se vjeruje da je sve što čovjek čini samo uzrok, a krajnji rezultat je u Allahovoj ruci. On određuje šta želi i poklanja mušku i žensku djecu kome On hoće;

– da se ispune uvjeti dozvole vještačke oplodnje, tj. da nakon što se ustanovi stvarna potreba za vještačkom oplodnjom, da se provjeri postojanje ispravne bračne veze između para koji želi dijete, da prevlada mišljenje ljekara da će oplodnja uspjeti, da se preduzmu sve moguće i potrebne mjere da ne dođe do miješanja sjemena, kao što su: da se oplodnja učini odmah u prisustvu muža, da se uništi sjeme koje preostane nakon oplodnje i da se operacija izvede u zvaničnim centrima u kojima je sigurno da neće doći do miješanja sjemena. Također, obavezno je pridržavati se općih kodeksa o otkrivanju stidnog mjesta, tj. da se otkrije samo u mjeri koja je neophodna. (Dirasatun fikhijetun fi kadaja tibbijje muasire i En-Nevazilut-tibbijja) Uzvišeni Allah najbolje zna!

El-Asr

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: mr. Elvedin Pezić

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio je vjernicima da poslije namaza zikre, odnosno veličaju i spominju svoga Gospodara izgovarajući “subhanallah”, elhamdulillah”, “Allahu ekber”, što je poznato svim muslimanima, koji poslije svakog namaza ove riječi zikra izgovaraju po trideset tri puta, i to je potpuno validan način obavljanja zikra. Međutim, manje je poznato da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na više načina obavljao zikr nakon namaza. U vjerodostojnom sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilježi se da postoje i drugi načini izgovaranja zikra nakon namaza, koje treba da poznaje svaki sljedbenik sunneta Allahovog Poslanika i da ih povremeno prakticira, kako bi na taj način oživio i te sunnete i otrgao ih od zaborava.

U narednim redovima navest ćemo vjerodostojno prenesene načine na koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavljao zikr.

Prvi način podrazumijeva da čovjek nakon namaza po trideset tri puta izgovori “subhanallah”, “elhamdulillah” i “Allahu ekber”, i da to upotpuni sa stotinu riječima “la ilahe illallahu, vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku ve lehul-hamdu, ve huve ala kuli šejin kadir!”

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ko na kraju svakog namaza izgovori ‘subhanllahi’ trideset tri puta, ‘elhamudlillahi’ trideset tri puta, ‘Allahu ekber’ trideset tri puta, a potom to upotpuni stoti put riječima: ‘La ilahe illallahu, vahdehu la šerike lehu, lehul-mulku, ve lehul-hamdu, ve huve ala kuli šejin kadir!’, bit će mu oprošteni grijesi, pa makar ih bilo kao morske pjene.” (Muslim, br. 597)

Drugi način obavljanja zikra veoma je sličan prethodnom: po trideset tri puta izgovaraju se riječi “subhanallah” i “elhamdulillah”, a razlika je samo u izgovaranju riječi “Allahu ekber” koje se izgovaraju trideset četiri puta.

Ka‘b b. Udžra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Nagrada neće biti uskraćena čovjeku koji svaki obavezni namaz popratiti izgovaranjem riječi zikra: ‘subhanallah’ trideset tri puta, ‘elhamdulillah’ trideset tri puta, i ‘Allahu ekber’ trideset četiri puta.” (Muslim, br. 596)

Treći način podrazumijeva da čovjek nakon namaza izgovori “subhanallah” dvadeset pet puta, “elhamdulillah” dvadeset pet puta, “Allahu ekber” dvadeset pet puta, i “la ilahe illallah” dvadeset pet puta.

Zejd b. Sabit, radijallahu anhu, kazuje: “Naređeno nam je da nakon svakog namaza izgovorimo ‘subhanallah’ trideset tri puta, ‘elhamdulillah’ trideset tri puta, i ‘Allahu ekber’ trideset četiri puta. Tada je jedan ensarija usnio san u kojem je bio upitan: ‘Je li vam Allahov Poslanik naredio da nakon svakog namaza izgovorite trideset tri puta ‘subhanallah’, trideset tri puta ‘elhamdulillah’ i trideset četiri puta ‘Allahu ekber’?’ ‘Da’, odgovorio je, na što mu je bilo rečeno: ‘Svaki od tih zikrova izgovorite po dvadeset pet puta, i dodajte riječi ‘la ilahe illallah’ dvadeset pet puta.’ Kada su osvanuli, otišli su Allahovom Poslaniku i obavijestili ga o onome što se desilo, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Učinite tako!’” (Hadis bilježe Ahmed, Tirmizi i Darimi, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u djelima Miškatul-mesabih, 1/307, br. 973, i Es-Sahiha, 1/ 210, br. 101)

Četvrti način jeste da čovjek nakon namaza po deset puta izgovori“subhanallah”, “elhamdulillah” i “Allahu ekber”. Hadis u kojem se govori o ovoj vrsti zikra bilježi Buhari, ali ćemo mi ovdje spomenuti drugi hadis koji nosi mnoge dodatne koristi.

Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Dva su postupka koja će onoga ko ustraje u njima uvesti u Džennet, a oni su veoma lagani, ali je veoma je malo onih koji to prakticiraju. Prvi je nakon namaza izgovoriti ‘subhanallah’ deset puta, ‘elhamdulillah’ deset puta i ‘Allahu ekber’ deset puta, to je stotinu i pedeset na jeziku, a hiljadu i pet stotina na vagi, a drugi je kada legne u postelju da izgovori ‘subhanallah’ trideset tri puta, ‘elhamdulillah’ trideset tri puta i ‘Allahu ekber’ trideset četiri puta, i to je stotinu jezikom, a hiljadu na vagi.” Prenosilac kazuje: “Vidio sam Allahovog Poslanika kako ih prebrojava na svojoj ruci.” Prisutni su upitali: “Allahov Poslaniče, kako to da su to veoma lagani postupci, a vema je malo onih koji to prakticiraju?”, a on je odgovorio: “Nekome od vas dođe šejtan i uspava ga prije nego što ih izgovori i dođe mu nakon namaza pa ga podsjeti na neku potrebu prije nego što ih izgovori.” (Hadis bilježe Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u više svojih djela)

Islamski učenjaci, među kojima je šejhul-islam Ibn Temijja, a od savremenih učenjaka šejh Usejmin, savjetovali su da u ovakvim pitanjima, kada je zabilježeno više načina činjenja jednog ibadeta, vjernik treba da svaki od njih prakticira ponekad jer će na takav način prakticirati sve što je preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sačuvat će od zaborava neke manje poznate sunnete, povećat će koncentraciju prilikom činjenja tog ibadeta, jer čovjeku je svojstveno da vremenom, kada jedan ibadet neprestano čini na isti način, počne da ga obavlja rutinski, ne razmišljajući o njemu, za razliku od prakticiranja tog istog ibadeta na više načina.

Isto tako, u raznolikosti obavljanja navedenih zikrova nalazi se još jedna korist, a to je da će u određenim situacijama prakticirati određeni način, shodno vremenu koje ima, pa ako žuri i ima neodgodivih obaveza nakon namaza, tada može da prakticira kraći način u kojem će zikriti po deset puta, za razliku od situacije kada ima vremena i ne žuri nakon namaza, kada će prakticirati neki od dužih načina obavljanja zikra.

Molim Allaha da nas učini od onih koji će u ovim teškim vremenima čuvati svaki, pa i najsitniji, sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: mr. Elvedin Pezić

Više puta ljudi su od mene tražili da odgovorim na pitanje da li treba klanjati dženaza-namaz osobi koja je počinila samoubistvo, navodeći kako su čuli da se takvoj osobi ne klanja dženaza.

U vezi s tim, rezimirano ćemo navesti sljedeće:

1.Samoubistvo je jedan od najvećih velikih grijeha. Ali, njegov počinilac i dalje je musliman i, prema vjerovanju ehli-sunneta, on tim postupkom nije izašao iz vjere.

2.Hadisi u kojima se navodi da će počinilac samoubistva vječno ostati u Vatri ispravno se razumijevaju na sljedeći način: time se želi zastrašiti počinilac tog djela i navodi se da će toliko dugo ostati da će to njemu trajati kao vječ Ta vječnost nije vječnost kojom se prijeti nevjernicima i licemjerima.

3.Velika većina učenjaka smatrala je dopuštenim da se onome ko je počinio samoubistvo klanja dženaza-namaz, odnosno da mu je klanjaju autoriteti i ugledne osobe i oni koji to nisu.

4.Bilo je učenjaka koji su smatrali da vrhovni imam, učenjaci, kadije i ugledni ljudi jednog društva ne treba da klanjaju džanazu onome ko počini samoubistvo, bojkotujući njegov postupak i kako bi na taj način druge odvratili od toga, ali su smatrali da ostali muslimani treba da mu klanjaju dženaza-namaz.

5.Hadisi u kojima se navodi da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klanjao dženaza-namaz nekome od počinilaca tog velikog grijeha razumijevaju se na sljedeći način: tim postupkom želio je da druge muslimane odvrati od tog velikog grijeha. A činjenica da je naređivao i dopuštao da počiniocima samoubistva drugi muslimani klanjaju dženazu ukazuje na to da ih je smatrao muslimanima.

Napomena: Ciljano sam izostavio da navedem argumente, imena učenjaka, stavove mezheba, njihove dokaze i odgovore na dokaze onih koji su zauzeli drugačiji stav, kako ovaj odgovor ne bi prerastao u studiju, jer da bi se sva ova pitanja pojasnila u prizmi komparativnog fikha, doista bi trebalo mnogo prostora, a možda bi to bilo nerazumljivo mnogima.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: mr. Elvedin Pezić

Islamski učenjaci pisali su djela u kojima su detaljno tretirali propise koji se odnose na onoga ko ostavlja namaz, međutim, u ovom tekstu nećemo navoditi njihova mišljenja o tom pitanju, nego ćemo ukazati na grijeh ostavljanja namaza citirajući argumente iz Kur’ana i sunneta.

Mnogo je muslimana koji u svakodnevnom životu ostavljaju namaz, nesvjesni da je ostavljanje namaza jedan od najvećih grijeha koje čovjek može učiniti. Ostaviti namaz teži je grijeh od ubistva, konzumiranja alkohola i svinjetine, bluda/prostitucije, krađe i sl.

Ibn Kajjim je rekao: “Muslimani se ne razilaze u pogledu toga da je namjerno izostavljanje obaveznih – farz-namaza, toliko da prođe namasko vrijeme, jedan od najvećih grijeha, i da je grijeh ostavljanja namaza veći od ubistva, bespravnog uzimanja imetka, bluda, krađe, pijenja alkohola, i da se počinilac tog grijeha izlaže Allahovoj kazni i srdžbi na dunjaluku i na ahiretu.” (Namaz i propis njegovog ostavljanja, str. 31)

Dokazi iz Kur’ana o tome da je ostavljanje namaza veliki grijeh

Uzvišeni Allah kaže: “Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio, osim sretnika, oni će se u džennetskim baščama raspitivati o nevjernicima: ‘Šta vas je u Sekar/Džehennem dovelo?’ ‘Nismo’, reći će, ‘bili od onih koji su molitvu/namaz obavljali. ’” (El-Muddessir, 38–43)
Uzvišeni Allah kaže: “To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali. A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu/namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.” (Merjem, 58–59)
Uzvišeni Allah kaže: “Pazi! Kada duša dopre do ključnih kosti, i vikne se: ‘Ima li učača rukje/doktora?’, i on se uvjeri da je to čas rastanka i noga se uz nogu savije, toga dana će Gospodaru tvome priveden biti: ‘Nije vjerovao, nije molitvu obavljao, nego je poricao i leđa okretao, a onda svojima bahato odlazio.’ Teško tebi! Teško tebi! I još jednom: Teško tebi! Teško tebi!” (El-Kijama, 26–35)
Hadisi koji govore o veličini grijeha ostavljanja namaza

Džabir, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doista je između čovjeka i širka i nevjerstva ostavljanje namaza.” (Muslim, 82)
Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Između roba i širka ne postoji ništa drugo osim ostavljanja namaza, pa onaj ko ga ostavio, počinio je širk.” (Ibn Madža, broj 1080, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko propusti ikindija-namaz kao da je izgubio svoju porodicu i imetak.” (Buhari i Muslim)
Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednog dana, govoreći o namazu, rekao: “Onaj ko bude redovno obavljao namaz, to će mu biti svjetlost, dokaz i spas na Sudnjem danu. A onaj ko ne bude redovno klanjao, ne bude čuvao svoj namaz, neće imati svjetlosti, niti dokaza, niti spasa. On će na Sudnjem danu biti sa Karunom, faraonom, Hamanom, i sa Ubejjom b. Halefom.”
Abdullah b. Šekik el-Ukajli kazuje: “Ashabi Allahovog Poslanika nisu smatrali da je ostavljanje bilo kojeg djela nevjerstvo, osim ostavljanja namaza.” (Tirmizi, broj 2622, a šejh Albani ovu je predaju ocijenio vjerodostojnom u više svojih djela.)
Ebu Umama el-Bahili prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Odrješivat će se veze/karike islama, jedna po jedna, pa kada god se odriješi jedna, ljudi će se prihvatiti za onu koja je slijedi. Prva veza koja će se odvezati jeste suđenje po Allahovom zakonu, a zadnja je namaz.” (Ahmed, broj 22160, šejh Albani ocijenio je ovaj hadis vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ebu Derda, radijallahu anhu, kazuje: “Moj prisni prijatelj (Poslanik) oporučio mi je da ne činim širk Allahu – da Mu nikoga ne smatram ravnim ni u čemu, pa čak ni onda kada bih bio iskomadan ili spaljen, da svjesno ne izostavljam propisane – farz-namaze, jer onaj koji to učini, kod Allaha nema nikakvo obećanje da će ga čuvati i štititi, i da ne pijem alkohol jer je on doista ključ svakog zla.” (Ibn Madža, broj 4034, a šejh Albani ovaj je hadis ocijenio vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ubada b. Samit, radijallahu anhu, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Allah je ljudima propisao pet namaza, pa ko dođe sa njima, i nije ništa od njih izostavio, on ima od Allaha obećanje da će ga uvesti u Džennet, a onaj ko ne dođe sa njima, on nema kod Allaha obećanje, ako htjedne, kaznit će ga, a ako htjedne, uvest će ga u Džennet.” (Ebu Davud, a šejh Albani ocijenio je ovaj hadis vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ovo su samo neki argumenti koji ukazuju na to da je ostavljanje namaza jedan od najvećih grijeha. Na osnovu nekih od navedenih argumenta, bilo je učenjaka koji su ostavljanje namaza smatrali djelom koje izvodi iz islama. Stoga bi vjernik i vjernica trebali da paze na svoj namaz i da ne dopuste da iz bilo kojeg razloga propuste namaz i ne klanjaju ga u propisanom vremena.

Ibn Kajjim je rekao: “Muslimani se ne razilaze u pogledu toga da je namjerno izostavljanje obaveznih – farz-namaza, toliko da prođe namasko vrijeme, jedan od najvećih grijeha, i da je grijeh ostavljanja namaza veći od ubistva, bespravnog uzimanja imetka, bluda, krađe, pijenja alkohola, i da se počinilac tog grijeha izlaže Allahovoj kazni i srdžbi na dunjaluku i na ahiretu.” (Namaz i propis njegovog ostavljanja, str. 31)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Midhat Bašić, prof.

Uzvišeni Allah objavio je Svoj vjerozakon – šerijat i propisao ljudima da se strogo pridržavaju šerijatskih propisa. Islamski vjerozakon vrhunac je pravde, milosti i mudrosti, i svakom čovjeku donosi samo dobro, jer Gospodar i Stvoritelj ljudi, koji im je objavio Svoj šerijat, najbolje zna šta je dobro za njih: “A kako i ne bi znao Onaj koji stvara, Onaj koji sve potanko zna, koji je o svemu dobro obaviješten.” (El-Mulk, 14)

Svi vjernici dužni su izvršavati ono što je Plemeniti Allah naredio i kloniti se onoga što je zabranio. Međutim, postoje situacije kada je vjernicima dozvoljeno da odstupe od ovog pravila, a to su situacije u kojima su prisiljeni, kako bi sačuvali svoju vjeru, život, razum, imetak i čast, da ne izvrše naređeno ili da urade ono što je zabranjeno, odnosno kada su, usljed spleta okolnosti, prinuđeni učiniti nešto što je, u normalnim prilikama, pokuđeno ili zabranjeno.

Definicija prinude – darure

Prinuda ili darura označava stanje izuzetne ili vanredne tegobe, pa i opasnosti, koja čovjeka tjera da izostavi ili privremeno odgodi izvršavanje naredbe – vadžiba ili da uradi ono što je zabranjeno – haram, kako bi na taj način zaštitio neku od univerzalnih vrijednosti: vjeru, život, razum, imetak i čast.

Mnoštvo je dokaza koji upućuju na uzimanje u obzir stanja prinude, a u narednim redovima ukratko ćemo spomenuti dio dokaza koji upućuju na to.

Kur’an o daruri

U Kur’ani-kerimu nalazi se pet ajeta u kojima je spomenut izraz “darura”, a svi ajeti objavljeni su u kontekstu zabrane konzumiranja određenog mesa.

Uzvišeni Allah kaže: “Zaista vam se zabranjuje strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije, Allah zaista prašta i milostiv je.” (El-Bekara, 173)
“Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo, i što je udavljeno i ubijeno udarcem, i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali – i što je žrtvenicima žrtvovano, i zabranjuje vam se gatanje strelicama. To je porok! Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi odustati od svoje vjere, zato se ne bojte njih, već se bojte Mene. Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. A onome ko bude primoran, kad hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i samilostan biti.” (El-Maida, 3)
“Reci: ‘Ja ne nalazim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjsko meso – to je zaista pogano – ili što je kao grijeh zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime. A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, već samo toliko da glad utoli, Gospodar tvoj će doista oprostiti i milostiv biti.’” (El-En’am, 145)
“Zaista vam se zabranjuje strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo ime. A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da utoli glad – pa, Allah zaista prašta i milostiv je.” (En-Nahl, 115)
“A zašto da ne jedete ono pri čijem je klanju spomenuto Allahovo ime, a On vam je zaista objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nevolji; mnogi, prema prohtjevima svojim, nemajući znanje, zavode druge u zabludu. Zaista Gospodar tvoj dobro zna one koji u zlu prelaze svaku mjeru.” (El-En’am, 119)
Učenjaci su zaključili da ovi tekstovi direktno ukazuju na dozvoljenost zabranjene hrane u stanju nužnosti, a analogno tome ukazuju na to da je u stanju prinude dozvoljeno učiniti i druge zabrane.

Sunnet o daruri

U sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nalaze se mnogobrojne predaje koji potvrđuju ovo pravilo.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nema nanošenja štete sebi niti drugom!” (Bilježi Ibn Madža. Šejh Albani ocijenio ga je kao vjerodostojan hadis.)
Ammar b. Jasir, radijallahu anhuma, prenosi da su ga mušrici uhvatili i natjerali ga da opsuje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da su ga primorali. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je: “Kakvo ti je srce bilo?”, a Ammar je odgovorio: “Smireno u imanu.” Na to mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Ako te opet prisile, isto im odgovori.” (Hadis je zabilježio El-Bejheki u Sunenu.) Zatim je Uzvišeni Allah objavio: “Onoga koji uznevjeruje u Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u imanu – čeka Allahova kazna. Onima kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika.” (En-Nahl, 106)
Jednom prilikom nekom je čovjeku deva počela da umire. Vidjevši to, njegova žena mu reče: “Zakolji je!” On to odbi, pa je deva zatim umrla. Žena mu reče: “Oguli je, da osušimo loj i meso, i to jedemo”, na što joj on reče: “Pričekaj dok upitam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je došao i upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on mu je dgovorio: “Da li posjeduješ bogatstvo koje će te učiniti neovisnim od ovoga?” Rekao je: “Ne!”, pa mu reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Pa jedite je.” (Bilježi Ebu Davud u svom Sunenu)
Ebu Vakid el-Lejsi, radijallahu anhu, kazuje da je upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “O Allahov Poslaniče, mi se nalazimo u mjestu gdje nas često zadesi glad, pa šta nam je dozvoljeno od strvi?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori mu: “Ako ni ujutro ni navečer nemate ništa za pojesti, niti imate povrće, pa na vama je da je jedete.” (Bilježi imam Ahmed u svom Musnedu. A imam Hakim hadis je ocjenio vjerodostojnim.)
Opća šerijatska pravila

Pitanje darure potpada pod sljedeća šerijatska pravila:

Prvo pravilo: Šerijat je utemeljen na pribavljanju koristi ljudima i otklanjanju štete.

Mnoštvo je dokaza koji ukazuju na to, a neke ćemo spomenuti:

Uzvišeni Allah kaže: “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Enbija, 107)

“Zaista Allah naređuje pravdu i dobročinstvo, i da se bližnjima udjeljuje, a zabranjuje vam razvrat, zlo i nasilje; On vas savjetuje da bi pouku primili.” (En- Nahl, 90)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nema nanošenja štete sebi niti drugom.” (Ibn Madža)

Drugo pravilo: Pet je intencija i ciljeva šerijata, a to su: očuvanje vjere, života, razuma, potomstva i imetka.

Analiziranjem i razumijevanjem tekstova iz Kur’ana i sunneta, može se doći do zaključka da svi propisi vode ka očuvanju ovih ciljeva šerijata. Ostvarenje ovih intencija donosi dobrobit i uklanja štetu od pojedinca i zajednice.

Treće pravilo: Šerijat je sagrađen na olakšavanju i otklanjanju poteškoća od šerijatskih dužnika.

Mnoštvo je dokaza koji ukazuju na to, a neki od njih jesu sljedeći:

Uzvišeni Allah kaže: “I u vjeri vam nije ništa teško propisao.” (El-Hadždž, 78)

“Allah želi da vam olakša!” (En-Nisa, 28)

“Allah želi da vam olakša, a ne da vam oteža.” (El-Bekara, 185)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Poslan sam sa čistom i lahkom vjerom.” (Ahmed, Musned)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Olakšavajte, a ne otežavajte!” (Buhari i Muslim)

Četvrto pravilo: Svi šerijatski propisi uvjetovani su mogućnošću i sposobnošću šerijatskog obveznika.

Na to ukazuju riječi Uzvišenog Allaha: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekara, 286)

I “Allah nikog ne zadužuje više nego što mu je dao.” (Et-Talak, 7)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah je mom ummetu oprostio grijeh koji počine nehotice, iz zaborava i u stanju prisile.” (Bilježi Ibn Madža. Imam Hakim ovaj je hadis ocijenio kao vjerodostojan u svom Mustedreku, a imam Zehebi složio se s njim.)

Časopis Asr

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/