Piše: Elvedin Pezić

Gledajući u stanje i ponašanje našeg naroda prilikom obavljanja namaza, vjernik ne može a da ne osjeti bol i tugu. Obavljanje namaza izgubilo je svoju stvarnu svrhu, a to je da čovjeka odvrati od loših djela. Rekao je Uzvišeni Allah: “Doista namaz odvraća od loših djela i razvrata.”

Svakodnevno se uvjeravamo u činjenicu da su ljudi, kako obični muslimani, tako i oni koji trebaju biti uzor, zaboravili na to da je obavljanje namaza direktan razgovor sa Uzvišenim Allahom i direktno stajanje pred Stvoriteljem.

Prve generacije muslimana najveći rahatluk i najbolje trenutke doživljavali su onda kada su bili u namazu. Islamska literatura prepuna je primjera koji kazuju o tome kako su oni doživljavali namaz i o tome su pisana čak i posebna djela. Čak su i djela islamskog prava (fikha), koja su pisana eksplicitno sa ciljem pojašnjavanja islamskih propisa i čiji primarni cilj nije spominjanje odgojnih informacija, prepuna citata koji jasno ukazuju na to da je glavni cilj obavljanja namaza – odgoj vjernika, povećanje bogobojaznosti, što se postiže onda kada čovjek skrušeno i potpuno obavi svoj namaz, a ne namaz koji se sveo samo na puke pokrete, bez ostavljanja bilo kakvog traga na čovjekovom srcu.

Knjige islamskog prava, koje su pisane po standardima hanefijskog mezheba, kao i knjige drugih mezheba, prepune su citata koji ukazuju na to da su prvi muslimani veoma dobro shvatali da je u namazu najbitnija skrušenost i da je skrušenost duša namaza, bez koje on nema nikakvu vrijednost.

Pošto se zvanično na našim prostorima prakticira hanefijski mezheb, u nastavku teksta navest ćemo samo nekoliko citata iz kojih ćemo vidjeti da su učenjaci hanefijskog mezheba prilikom pisanja svojih djela izrazito mnogo pažnje posvećivali skrušenosti u namazu, da su u poglavlju o namazu mnoge propise zasnivali upravo na toj osnovi i, shodno tome da li određeni postupak povećava ili umanjuje čovjekovu koncentraciju i skrušenost prilikom obavljanja namaza, samim tim smatrali su ga ili dopuštenim ili pokuđenim ili zabranjenim.

Govoreći tome šta je pohvalno, a šta pokuđeno činiti u namazu, imam Kasani el-Hanefi kaže: “Osnova ovog poglavlja jeste da klanjač treba skrušeno klanjati namaz, jer je Uzvišeni Allah pohvalio one koji namaz klanjaju skrušeno. (Kako bi to postigao), pogled klanjača bit će usmjeren u mjesto činjenja sedžde. Prenosi se da je Allahov Poslanik (u početku islama) klanjao skrušeno gledajući u nebo, pa kada su objavljeni ajeti: ‘Vjernici će doista postići ono što žele, oni koji namaz skrušeno obavljaju’ (El-Mu’min, 1–2), Poslanik je tokom namaza počeo gledati u mjesto činjenja sedžde.” (El-Bedaius-sanaia, 1/215)

Govoreći o dokazima da glasno smijanje u namazu kvari abdest i namaz, i odgovarajući na stav šafijskog mezheba koji se nisu slagali s tom konstatacijom i koji su kazali da je kontradiktorno da smijanje u namazu kvari abdest, a da ga izvan namaza ne kvari, poznati hanefijski pravnik Bedrudin el-Ajni kaže: “Ja kažem da je razlika i više nego očita zato što klanjač u toku namaza priziva Gospodara, a cilj namaza jeste iskazivanje skrušenosti, pokornosti i veličanstvenosti Uzvišenog Allaha. Stoga se glasno smijanje u namazu smatra velikim prijestupom i smatra se da smijanje uzrokuje gubljenje abdesta (samo u namazu) kako bi se na taj način zastrašio počinilac.” (El-Binaja, 1/294)

Komentirajući dio teksta u kojem se navodi da je klanjanje dobrovoljnih namaza prioritetnije u kući nego u mesdžidu, poznati hanefijski učenjak Ibn Abidin kaže: “Ovaj se propis odnosi na dobrovoljne namaze prije i poslije farza, zbog hadisa koji bilježe Buhari i Muslim i u kojem se navodi: “Najbolji namaz jeste namaz koji se obavi u kući osim obaveznih namaza (koji se klanjaju u džamiji).” U predaji imama Ebu Davuda navodi se: “Namaz koji čovjek obavi u svojoj kući bolji je od namaza u ovom mom mesdžidu (džamiji Allahovog Poslanika u Medini) osim obaveznih namaza.“ Pošto se radi samo o prioritetnijem postupku, tako će se postupati uvijek izuzev ako se čovjek boji da će se posvetiti nečemu drugome u slučaju da ode kući ili ako se u kući nalazi nešto što ga ometa i što negativno djeluje na njegovu skrušenost, i u tom slučaju bolje mu je da dobrovoljni namaz klanja u džamiji, zato što je vrijednost skrušenosti prioritetnija.” (Reddul-muhtar, 2/22)

Govoreći o postupcima koji kvare namaz, mnogi učenjaci hanefijskog mezheba spominju plakanje u namazu koje je popraćeno izgovorom nekog od glasova, osim ako se radi o osobi koja plače radi spominjanja Dženneta ili Džehennema, i tada to ne kvari namaz, jer je to, kako kažu, pokazatelj skrušenosti klanjača.

Ebu Hasen Burhanudin el-Marginani kazao je: “U slučaju da (klanjač) zaplače i njegovo se plakanje poveća, ako to bude iz razloga što se spomenuo Džennet ili Džehennem, to neće pokvariti njegov namaz, jer to ukazuje na njegovu povećanu skrušenost u namazu, ali ako je plakanje nastalo kao posljedica bolova ili neke nedaće koja ga je zadesila, to će pokvariti njegov namaz.” (El-Hidaja, 1/62)

Kada je u pitanju zatvaranje očiju u namazu, to je pokuđeno zbog postojanja jasne zabrane o tome i preporuke da klanjač u toku namaza treba da gleda u mjesto činjenja sedžde. Poznati hanefijski učenjak Ibn Nudžejm el-Masri iz ove pokuđenosti izuzima situaciju u kojoj se pred klanjačem nalazi nešto što umanjuje njegovu koncentraciju, pa kaže: “Ako bi se klanjač bojao da će viđenje određene stvari utjecati na smanjenje njegove koncentracije u namazu, tada mu neće biti pokuđeno da zažmiri u namazu, čak se može kazati da je tada prioritetnije da zatvori oči, kako bi postigao potpunu skrušenost.” (El-Bahrur-raik, 2/27)

Veliki hanefijski pravnik Kasani, govoreći o radnjama koje su pokuđene u namazu, kaže: “Klanjač neće činiti ništa što ga odvraća od namaza, neće se igrati odjećom niti bradom, jer se time udaljava od skrušenosti, što se zaključuje na osnovu hadisa koji se prenosi od Poslanika i u kojem se navodi da je Poslanik vidio čovjeka koji se u namazu igrao bradom, pa je rekao: ‘A što se tiče ovoga, da mu je srce skrušeno, njegovo bi tijelo također bilo skrušeno.’ Isto tako, u toku namaza neće pucketati prstima, što se zaključuje iz riječi koje je Poslanik uputio Aliji, radijallahu anhu: ‘Ja volim tebi ono što volim i sebi, i zato u namazu nemoj pucketati prstima.’ (Ovo mu je rekao) jer taj postupak ukazuje na nedostatak skrušenosti.” (El-Bedaius-sanaia, 1/215)

Komentirajući pokuđene postupke u namazu, kao što su igranje odjećom i dijelovima tijela, poznati hanefijski pravnik Širniblali, kaže: “Igranje odjećom i dijelovima tijela pokuđeno je zato što to isključuje skrušenost, koja je u osnovi duša namaza. Stoga je igranje odjećom i tijelom u namazu pokuđeno, na osnovu riječi Uzvišenog: ‘Vjernici će doista postići ono što žele, oni koji namaz skrušeno obavljaju.’” (Merakil-felah, 1/127)

Pojašnjavajući teoriju da stopala u namazu treba raširiti i da je pokuđeno stajati na jednoj nozi, velikan hanefijskog mezheba Ibn Abidin kaže: “Pokuđeno je bez opravdanog razloga stajati u namazu na jednoj nozi, kao što bi trebalo da razmak između stopala bude četiri ručna prsta, zato što je to bliže postizanju skrušenosti u namazu.” (Reddul-muhtar, 1/444)

Poznati hanefijski učenjak Ebu Bekr ez-Zubejdi, govoreći o propisima namaza prilikom pomračenja Sunca i Mjeseca, te o tome da je pohvalno odužiti učenje i dovu u namazu sve dok se ne završi pomračenje, kaže: “Dozvoljeno je odužiti učenje Kur’ana, a skratiti učenje dove, kao što je dopušteno odužiti učenje dove, a skratiti učenje Kur’ana. Ako oduži jedno od toga, produžit će drugo, zato što je pohvalno da klanjači ostanu u stanju skrušenosti i straha sve dok se Sunce ne pojavi.” (El-Dževheratun-nejjira, 1/96)

Isto tako, djela hanefijskog mezheba prepuna su citata u kojima se govori o tome šta bi se i koliko trebalo učiti u namazu, što ponovo potvrđuje činjenicu da su oni veoma dobro shvatali da je glavni cilj namaza odgoj čovjeka, jačanje imana, jačanje svijesti o Gospodaru.

Govoreći o tome koliko dugo treba da se uči na teravih-namazu, veliki broj učenjaka hanefijskog mezheba smatrao je da je pohvalno da se tokom teravih-namaza u ramazanu prouči cijeli Kur’an, što znači da se svake večeri prouči dvadesetak stranica, tj. na svakom rekatu po jedna stranica ako se klanja dvadeset rekata teravih-namaza, kao što je praksa u BiH.

Govoreći o teravih-namazu i dužini učenja u njemu, poznati hanefijski učenjak Ebu Hasen Burhanudin el-Marginani kazao je: “Većina naših učenjaka smatra da je sunnet tokom klanjanja teravih-namaza proučiti jednu hatmu i da se ne izostavlja zbog lijenosti ljudi.” (El-Hidaja,1/70)

Nakon što je konstatirao da bi imam koji predvodi ljude u namazu minimalno trebao da na sedždi tri puta izgovori “Subhane rabbijel-e‘ala” i da je pohvalno da to izgovori pet, sedam ili više puta, imam Mula Husro kazao je: “Imam bi trebao da te riječi izgovori pet puta, kako bi ljudi koje predvodi u namazu to mogli izgovoriti tri puta.” (Durarul-hukkam, 1/73)

Nakon što čovjek vidi i pročita spomenute citate, a koji su samo jedan mali dio onoga što se u vezi s tim navodi u djelima hanefijskog mezheba, s pravom se može zapitati koga slijede oni ljudi za koje je pojam skrušenosti velika nepoznanica, koji od početka namaza pa do kraja razmišljaju o svemu i svačemu osim da tog momenta stoje pred Allahom i da u tom trenutku direktno razgovaraju sa Svevišnjim Gospodarom. Žalosna je činjenica što se veoma rijetko govori o stanju našeg naroda u namazu.

Isto tako, s pravom se možemo zapitati koga i koji mezheb slijede oni imami koji se natječu u tome da u što kraćem vremenu klanjanju teravih-namaz, do te mjere da vjernik nema vremena da upotpuni ono što mu je obaveza u namazu, a da ne govorimo o pohvalnim radnjama. Najblaže što bi se moglo kazati za njihov teravih-namaz jeste da je to ismijavanje sa vjerom i ismijavanje sa onima koji su došli da u tom vremenu obožavaju Allaha.

Također, pitamo se zar nije došlo vrijeme da institucije i pojedinci koji imaju ingerencije zabrane takvu praksu? Do kada će nam hanefijski mezheb biti paravan iza kojeg se krijemo i poštapalica kojom se poštapamo samo onda kada se stav mezheba poklapa sa onim što nam odgovara?

Allah se smilovao našim učenjacima koji su toliko truda uložili da bi nam pojasnili vjeru!

Allaha molim da nam omili činjenje dobrih djela, da nam omili slijeđenje istine i da nam olakša njeno slijeđenje!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Odgovorio: dr. Safet Kuduzović

Pitanje: Na jednom internetskom portalu navodi se da je neprimjereno korištenje misvaka u džamiji i da je to krajnje nekulturan postupak, te da zube treba očistiti prije ulaska u džamiju! Da li je to tačno?

Odgovor: U vjerodostojnom sunnetu navode se brojni hadisi koji govore o upotrebi misvaka u raznim prilikama, između ostalog prije namaza. Ebu Hurejra prenosi da je Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću otežati svome ummetu, naredio bih im (da koriste) misvak prije svakog namaza.”[1] Iz citiranog hadisa razumije se da se misvak koristi neposredno prije stupanja u namaz. Poznati šafijski učenjak imam Ibn Dekik el-‘Id kaže: “Mudrost korištenja misvaka prije stupanja u namaz ogleda se u tome što je šerijatskim obaveznicima naređeno da se približavaju Uzvišenom Allahu u stanju potpune čistoće iskazujući tako respekt i poštovanje prema ibadetu kojem su se predali.”[2]

Ebu Selema prenosi od Zejda b. Halida el-Džuhenija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću opteretiti svoje sljedbenike, naredio bih im da upotrebljavaju misvak prije svakog namaza.” Ebu Selema kaže: “Vidio sam Zejda b. Halida (poznatog ashaba) kako sjedi u džamiji, a misvak mu bijaše za uhom, kao što je olovka kod pisara. Kada god bi ustao da klanja, upotrijebio bi misvak.”[3] U verziji koju bilježi Tirmizi i koju je ocijenio ispravnom, Ebu Selema kaže: “Zejd b. Halid klanjao je namaze u džamiji, a misvak se nalazio iza njegovog uha kao olovka kod pisara. Kada god bi ustao na namaz, očistio bi svoje zube misvakom, potom bi ga vratio na njegovo mjesto.”[4] Zejd b. Halid, koji prenosi hadis o korištenju misvaka prije namaza, iz prethodnih riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, shvatio je da se misvak koristi u džamiji neposredno prije stupanja u namaz. Kod hadiskih stručnjaka postoji pravilo da prenosilac hadisa najbolje poznaje njegovo značenje.[5]

Zar se možemo usuditi i za poznatog ashaba Zejda b. Halida el-Džuhenija i apsolutnu većinu islamskih učenjaka, koji nisu zabranjivali korištenje misvaka u džamiji, kazati da im je nedostajalo bontona i kulture?! Nikako!, greška je u našem razumijevanju i shvatanju lijepog i pohvalnog, odnosno, ružnog i pokuđenog, a ne u praksi ashaba i islamskih učenjaka!

Bilježi imam Hatib el-Bagdadi u djelu Er-Ruvatu an Malik, od Ebu Hurejre da je rekao: “Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi držali su svoje misvake iza uha i koristili bi ih prije svakog namaza.”[6] Salih b. Kejsan kaže da su Ubada b. Es-Samit i drugi ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odlazili (kućama) a njihovi su misvaci bili iza njihovih ušiju.[7] U jednom hadisu koji ima slab lanac prenosilaca navodi se da je Džabir rekao: “Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, misvak bio je iza njegovog uha kao olovka kod pisara.”[8] Ovo predanje slabim su ocijenili veliki hadiski eksperti Ebu Zura er-Razi[9], Bejheki[10] i Ibn Kajjim.[11]

Imam Tekijjuddin b. Dekik el-‘Id kaže: “Nije mi poznato da je neko od učenjaka smatrao pokuđenim upotrebu misvaka u džamiji. Naprotiv, predanja ukazuju na to da su odabrane generacije koristile misvak u džamiji.”[12] Šejhul-islam Ibn Tejmijja kaže: “Ne poznajem nikoga ko smatra da je korištenje misvaka u džamiji pokuđen postupak.”[13]

Veliki islamski učenjaci, članovi Stalnog kolegija na čelu sa šejhom Ibn Bazom, upitani su da li je zabranjeno korištenje misvaka u džamiji, pa su odgovorili: “Upotreba misvaka je sunnet. Posebno je pohvalno čistiti zube misvakom kada se ukaže potreba, kao prilikom uzimanja abdesta, prije namaza, učenja Kur’ana, kada se osjeti neprijatan miris iz usta i slično tome. Dozvoljeno ga je koristiti u džamiji i izvan džamije, budući da ne postoji dokaz koji zabranjuje njegovo korištenje u džamiji, naročito kada se ukaže potreba i zbog općenitosti hadisa: ‘Da se ne bojim da ću opteretiti svoje sljedbenike, naredio bih im upotrebu misvaka prije svakog namaza.’”[14]

Međutim, naučni emanet i pravičnost kojoj težimo usmjeravaju nas da objektivno pristupamo svakom pitanju i da za sve navedemo i druga mišljenja, ako postoje, tako da ćemo ovom prilikom spomenuti da neki malikijski pravnici smatraju da je bolje izbjegavati upotrebu misvaka u džamiji[15], ali njegovu upotrebu ne smatraju pokuđenim, nekulturnim ili zabranjenim postupkom. Što se tiče grube osude koja je spomenuta u postavljenom pitanju, radi se o emotivnoj i paušalnoj fetvi koja nije utemeljena na šerijatskom dokazu niti na riječima islamskih učenjaka. Nije dozvoljeno osuđivati postupke drugih izuzev u slučaju kada postupaju suprotno Kur’anu, sunnetu ili jednoglasnoj praksi prvih generacija.

U džamiji je dozvoljeno jesti, piti, spavati, razgovarati i raditi sve drugo što nije zabranjeno jasnim i vjerodostojnim argumentom ili konsenzusom islamskih učenjaka. U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Abesinci su se igrali svojim kopljima u džamiji[16], ashabi su vezali zarobljenike za džamijske stubove[17], spavali su u džamiji[18] i dosta drugih postupaka koji su potvrđeni u vjerodostojnim predanjima. Ibn Kudama spominje da su Ebu Bekr, Omer i ostali pravedni vladari čak uzimali abdest u džamiji.[19] Bilježi Ibn Ebu Šejba da su Ebu Bekr, Omer i Osman uzimali abdest za svaki namaz. Ako bi se zatekli u džamiji, tražili bi lavor (da se abdeste).[20]

Svi se slažemo da u današnje džamije ne treba ulaziti u obući i slično tome, iako se to činilo u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što je više nego jasno, međutim, ne treba pretjerivati u tom pogledu pa zabranjivati i osuđivati postupke koji ni u kojem pogledu ne skrnave svetost džamije niti su u koliziji s lijepim ponašanjem i islamskom etikom, a Allah najbolje zna.

[1] Buhari, 192/887; Muslim, 127/252.

[2] Vidjeti: Tarhut-tesrib, 2/61.

[3] Ebu Davud, 1/12/47. Šejh Albani je ovo predanje ocijenio ispravnim. Vidjeti: Sahihu Sunen Ebu Davud, 1/23.

[4] Tirmizi, 1/35/23.

[5] Uporediti: Šerhuz-Zerkani alel-Muvetta, 1/438.

[6] Vidjeti: Iraki, El-Mugni an hamlil-esfar, 1/182 (El-Ihja); Ibn Mulekkin, El-Bedrul-munir, 2/67; Ibn Hadžer, Et-Telhisul-habir, 1/105.

[7] Ibn Ebu Šejba, 1/156/1794, 1810.

[8] Bejheki, 1/61/157.

[9] Vidjeti: Ibn Ebu Hatim, Ilelul-hadis, 1/189.

[10] Vidjeti: Es-Sunenul-kubra, 1/61.

[11] Vidjeti: Ibn Kajjim, El-Menarul-munif, str. 9.

[12] Vidjeti: Metalibu ulin-nuha, 2/263; El-Keššaf, 2/374.

[13] Vidjeti: Muhtesarul-fetaval-misrijja, str. 34.

[14] Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daima, 5/128.

[15] Vidjeti: El-Mufhim, 1/509.

[16] Buhari, 1140/5190; Muslim, 344/892.

[17] Buhari, 113/462.

[18] Buhari, 109/440, 441.

[19] Vidjeti: El-Mugni, 3/77.

[20] Ibn Ebu Šejba, 1/35/303.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: hfz. Dževad Gološ

Postoji više povoda za pisanje ovih redova o “duhovnoj muzici” u djelima učenjaka hanefijskog mezheba. Među prvima je proširenost upotrebe muzičkih instrumenata među muslimanima općenito. Međutim, ono što me posebno ponukalo na pisanje jest sve učestalija pojava koncerata “duhovne muzike”, poznatijih kao koncerti ilahija i kasida. Sami nazivi poput “duhovna muzika” kod čovjeka mogu stvoriti uvjerenje da je to šerijatska muzika ili nešto što je od islama. Ono što još više povećava zlo ove pojave jest njeno odobravanje od strane “zvanične uleme”, koja se, ne zaboravimo, zalaže za prakticiranje “tradicionalnog islama”, te hanefijske pravne škole. Iz tog razloga odlučio sam, uz Allahovu pomoć, napisati nešto upravo o upotrebi muzičkih instrumenata kroz djela učenjaka hanefijskog mezheba, spominjući, između ostalog, i učenjake hanefijskog mezheba s ovih prostora. Također, od razloga pisanja ovih redova jest uvjerenje nekih ljudi da je odbacivanje muzičkih instrumenata pretjerivanje u vjeri i pokazatelj odstupanja od bošnjačke tradicije i hanefijskog mezheba. Tako, npr, možemo naći da se u nekim vjerskim ustanovama ispituje lojalnost hanefijskom mezhebu postavljajući pitanje slušaju li se ilahije s muzikom ili bez nje.

Upotreba muzičkih instrumenata jedno je od aktualnih pitanja oko kojeg se vode velike polemike. Nema prepreke da takvih polemika bude i dalje, ali ako se njima želi dokazati ispravnost stava koji se temelji na naučnim dokazima.

U redovima koji slijede navest ću mišljenja hanefijskih učenjaka o upotrebi muzičkih instrumenata kako bismo ustanovili da oni koji zagovaraju ovo mišljenje ne dolaze s nečim novim na ove prostore, kao što neki koji sebe pripisuju ulemanskim krugovima žele to dokazati. Stav ostala tri mezheba (šafijskog, hanbelijskog i malikijskog) o ovom pitanju identičan je stavu hanefijskog.

Kao što sam već spomenuo tokom godine, svjedoci smo raznih manifestacija ”islamske duhovne muzike”, koje se, naravno, odvijaju pod plaštom vjerske tradicije Bošnjaka. Naravno, šerijatska argumentacija koju ćemo iznijeti najbolje će pokazati i otkriti koliko takve manifestacije imaju utemeljenja u onome pod čijim se imenom predstavljaju i pojavljuju. Ako neko želi upražnjavati takve stvari, udovoljavajući svojim prohtjevima i zarađujući svoju dunjalučku nafaku, onda neka zna da mu je ”široko polje”, ali neka to onda ne čini pod okriljem vjerske tradicije Bošnjaka jer ona s tim nema ama baš nikakve veze. Ulema i učenjaci na ovim prostorima u proteklim vremenima bili su ljudi koji su dostojno i dosljedno čuvali svoju vjeru i borili se s velikim žarom da sačuvaju njene propise. O tome svjedoče, između ostalog, i hiljade rukopisa iz raznih islamskih nauka.

Pitanje dozvoljenosti upotrebe muzičkih instrumenata možemo svrstati u klasična pitanja islamskog prava. Skoro da ne možemo naići na djelo iz tefsira, islamskog prava, hadisa ili drugih nauka, a da u njemu nećemo naći ovu temu. Ovo pravno pitanje, shodno onome do čega sam došao, učenjaci hanefijske pravne škole spominju u sljedećim djelima:

1. tefsirska djela (komentar Kur’ana)

2. hadiska djela

3. fikhska (pravna) djela

4. fetve (zbirke pravnih rješenja)

5. djela u koji se ukazivalo na pojave među ljudima koje nisu dozvoljene.

1. Tefsirska djela

Kad su u pitanju djela iz tefsira, zadovoljit ću se onim što je spomenuo poznati hanefijski učenjak i mufessir imam Nesefi u svom tefsiru Medariku tenzil ve hakaiku tevil, gdje u komentaru 6. ajeta sure Lukman “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu, da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahovog puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna”[1], spominje sljedeće:

ولهو الحديث نحو السمر بالأساطير التي لا أصل لها والغناء وكان ابن مسعود وابن عباس رضي الله عنهما يحلفان أنه الغناء وقيل الغناء مفسدة للقلب منفذة للمال مسخطة للرب

“Priče za razonodu su bajke koje nemaju nikakvu osnovu, kao i muzika, a Ibn-Abbas i Ibn-Mes’ud zaklinjali su se Allahom da se ovo odnosi na muziku. I kaže se da muzika uništava čovjekovo srce, imetak i uzrokuje srdžbu Gospodara.”[2]

2. Hadiska djela

U sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nalazimo više hadisa u kojima se govori o zabrani i pogubnosti muzike. Međutim, iz razloga što je ovo kraći rad i zato što neki pokušavaju dovesti u pitanje autentičnost ovih hadisa, zadovoljit ću se spominjanjem samo jednog od njih i govorom učenjaka hanefijskog mezheba o muzici koji su spomenuli u hadiskim djelima, ali bez spominjanja ostalih hadisa.

Imam Buhari u svom Sahihu zabilježio je hadis od Ebu-Malika El-Ešarija da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

ليكونن من أمتي أقوام، يستحلون الحر والحرير، والخمر والمعازف

“I zasigurno će u mom ummetu biti ljudi koji će dozvoljavati blud, svilu, alkohol i muzičke instrumente.”[3]

Mulla Ali El-Kari u svom djelu Mirkatul-mefatih na mnogo je mjesta spomenuo i naveo govor islamskih učenjaka, i hanefijskih i drugih, o zabrani upotrebe muzičkih instrumenata, a od toga ću spomenuti sljedeće:

أما استماع صوت الملاهي كالضرب بالقضيب ونحو ذلك حرام ومعصية

“Što se tiče slušanja zvukova muzičkih instrumenata, poput zvuka udaranja u kadib (vrsta instrumenta u to vrijeme, poput bubnja) i tome slično, to je sve haram i nepokornost.”[4]

Također, u komentaru na predaju da “muzika uzrokuje licemjerstvo kao što voda uzrokuje rast biljke” kaže:

يعني الغناء سبب النفاق ومؤد إليه

“Tj. muzika uzrokuje licemjerstvo i vodi do njega.”[5]

3. Fikhska djela

Shodno onome do čega sam došao, propis slušanja muzike u fikhskim djelima hanefijskog mezheba spominje se u sljedećim poglavljima:

– El-Hazru vel-ibaha, “Dozvoljene i zabranjene stvari”, ili Babu keraheti, poglavlje o pokuđenim i zabranjenim stvarima.

– U poglavlju o iznajmljivanju (el-idžare), u kojem se navodi da je zabranjeno da se iznajmi osoba koja će pjevati uz muzičke instrumente i za svoje pjevanje uzeti nadoknadu jer je muzika haram.

– U poglavlju o svjedočenju (eš-šehade), gdje se kao primjer navodi da se odbija svjedočenje osoba koje pjevaju i koriste muzičke instrumente.

– U poglavlju o otimačini (gasbu), gdje se kao primjer navodi uništenje muzičkog instrumenta i pravna posljedica tog čina.

Citati iz djela hanefijskog mezheba

Zbog ogromnog broja citata koji jasno govore o zabrani muzičkih instrumenata, navest ću što manji broj njih iz razloga što mi je cilj kratki prikaz i što svi ti citati ukazuju na jedno.

1. El-Hazru vel-ibaha, Dozvoljene i zabranjene stvari, ili Babu keraheti, poglavlje o pokuđenim i zabranjenim stvarima

U poznatom pravnom djelu hanefijskog mezheba El-Muhtar stoji:

واستماع الملاهي حرام

”Slušanje muzičkih instrumenata je haram – veliki grijeh.”[6]

A u komentaru na spomenuto djelo koje se zove El-Ihtijar navode se riječi Ebu-Jusufa, učenika Ebu Hanife, r. a, koji je rekao:

في دار يسمع منها صوت المزامير والمعازف أدخل عليهم بغير إذنهم لأن النهي عن المنكر فرض

”U kuću iz koje se čuju muzički instrumenti ja ulazim bez dozvole njenog vlasnika zato što je sprečavanje zla obaveza.”[7]

Nakon ovih riječi pisac spomenutog djela, Abdullah ibn Mahmud ibn Mevdud El-Mevsuli, rekao je:

رجل أظهر الفسق في داره ينبغي للإمام أن يتقدم عليه، فإن كف عنه وإلا إن شاء حبسه أو ضربه سياطا

”Čovjeka koji u svojoj kući čini grijehe imam (vladar) obavezan je spriječiti u tome. Ako prestane sa činjenjem spomenutog grijeha, ostavit će ga, a ako ne prestane, ima ga pravo zatvoriti ili bičevati.”[8]

Poznati mostarski muftija Ahmed ibn Muhammed, pisac unikatnog djela Enfeu Delail, u komentaru riječi Kudurija ”Nije dozvoljeno iznajmljivanje radi naricanja i muzike” kaže:

”I drugih vidova zabave, jer je iznajmljivanje radi harama haram.”[9]

2. Poglavlje o iznajmljivanju (el-idžare)

Imam Šemsuddin Serhasi u svom djelu El-Mebsut rekao je:

ولا تجوز الإجارة على شيء من الغناء والنوح والمزامير والطبل وشيء من اللهو؛ لأنه معصية والاستئجار على المعاصي باطل

“Nije dozvoljeno iznajmljivanje radi podučavanja nečemu poput pjevanja, naricanja, instrumentima, bubnjevima i sličnom jer je to nepokornost prema Allahu, a iznajmljivanje radi nepokornosti je batil (nevalidno).”[10]

Govoreći o stvarima koje mogu biti predmet za iznajmljivanje poznati hanefijski pravnik imam Kasani kaže:

وعلى هذا يخرج الاستئجار على المعاصي أنه لا يصح لأنه استئجار على منفعة غير مقدورة الاستيفاء شرعا كاستئجار الإنسان للعب واللهو، وكاستئجار المغنية، والنائحة للغناء، والنوح

”Tako da je iznajmljivanje za stvari koje su grijeh neispravno zato što je to iznajmljivanje radi koristi koja se sa šerijatskog aspekta ne može smatrati korisnom, kao, npr, da se osoba iznajmi radi igre i zabave i da se iznajme pjevačica i narikača radi pjevanja i naricanja.”

Zatim, kad navodi grijehe radi kojih nije dozvoljeno iznajmiti osobu, Kasani kaže:

وكذا لو استأجر رجلا ليقتل له رجلا أو ليسجنه أو ليضربه ظلما

”I kad bi čovjek unajmio čovjeka da ubije neku osobu ili da je pritvori ili udari nepravedno…”.[11]

Iz navedenih citata možemo vidjeti da su pravnici hanefijskog mezheba muziku stavili na stepen velikih grijeha.

3. Poglavlje o svjedočenju (eš-šehade)

Imam Ebu Bekr El-Merginani, spominjući grupe ljudi od kojih se ne prihvata svjedočenje, kaže:

ولا من يغني للناس” لأنه يجمع الناس على ارتكاب كبيرة.

“…niti od onoga koji okuplja ljude da bi im svirao, jer ih okuplja da čine veliki grijeh.”[12]

4. Poglavlje o otimačini (gasb)

Ako bi se muslimanu uništile svari koje mu nisu dozvoljene za držanje, kao alkohol, muzički instrumenti i slično, je li obaveza da se one nadoknade? U hanefijskoj pravnoj školi nailazimo na dva mišljenja. Prvo je da ih je obaveza nadoknaditi i to je mišljenje Ebu-Hanife, a temelji ga na tome da su spomenute stvari predmeti koji se mogu koristiti i u dozvoljene svrhe, kao da se, npr, od materijala od kojeg je napravljen muzički instrument napravi neka druga stvar čija je upotreba dozvoljena. Drugo mišljenje je da ih nije obaveza nadoknaditi jer je njihova upotreba zabranjena i njihovim uništavanjem ostvaruje se princip naređivanja na dobro i odvraćanja od zla. Ovo je mišljenje Ebu-Jusufa i Muhammeda.

Među mnoštvom citata spomenut ću govor mostarskog muftije Ahmeda ibn Muhammeda, koji u djelu Enfeu Delail, nakon što je spomenuo razilaženje između Ebu-Hanife i Muhammeda, kaže:

”Kad je u pitanju nadoknada, fetva se izdaje po mišljenju njih dvojice (Ebu-Jusufa i Muhammeda).”[13]

Iz spomenutih citata jasno možemo vidjeti da u hanefijskoj pravnoj školi upotreba muzičkih instrumenata ima sljedeći status:

– da je strogo zabranjena (haram)

– da je nadoknada za pjevanje, kao i za učenje i podučavanje korištenja muzičkih instrumenata zabranjena (haram) i neispravna (batil)

– da se na šerijatskom sudu ne prihvata svjedočenje osobe koja sluša muzičke instrumente

– da osoba koja uništi muzički instrument nije obavezna da ga nadoknadi, po odabranom mišljenju hanefijske pravne škole.

4. Fetve (pravna rješenja)

Skoro da ne postoji djelo iz ove oblasti, a da u njemu nije spomenuto pitanje muzike, ali zadovoljit ću se samo jednim citatom.

Kaže se u djelu El-Ukud ed-derrijje:

قال القرطبي أما الغناء فلا خلاف في تحريمه

“Kaže imam Kurtubi: što se tiče muzike, ne postoji razilaženje kod islamskih učenjaka oko toga da je zabranjena.”[14]

5. Djela u kojima se ukazivalo na pojave među ljudima koje nisu dozvoljene.

Od ove vrste djela navest ću djelo koje se mnogo koristilo na našim prostorima i koje je bilo omiljeno među bh. alimima i muderisima, a to je Et-Tarika el-muhammedijje imama El-Birkavija, poznatog reformatora na području Osmanlijskog carstva. On je u ovom djelu spomenuo posebno poglavlje o zabrani muzike, gdje je naveo ajete i hadise te govor učenjaka o ovom pitanju, a većina toga je ono što smo već naveli. Međutim, ono što je posebno spomenuo i što je istakao jest “sufijska muzika”, o kojoj kaže:

و يدخل فيه تغني صوفية زماننا في المساجد و الدعوات و الأشعار و الأذكار

“U ovu zabranu spada i sufijska muzika koja biva u mesdžidima prilikom dova, spominjanja stihova, zikrova…”

Zatim kaže:

بل هذا أشد من كل تغن لأنه مع اعتقاد العبادة

“Naprotiv, ova vrsta muzike gora je od drugih vrsta jer se smatra ibadetom.”[15]

Iz prethodno spomenutog jasno možemo vidjeti stav učenjaka hanefijskog mezheba o upotrebi muzičkih instrumenata ili, da kažemo tačnije, o pitanju “duhovne muzike”. Kao rezime spomenut ću da su učenjaci hanefijskog mezheba na sljedeći način posmatrali upotrebu muzičkih instrumenata:

– da je strogo zabranjena (haram)

– da je zabranjena tekstom Kur’ana i sunneta i govorom ashaba

– da ne postoji razilaženje kod islamskih učenjaka oko slušanja muzike i upotrebe muzičkih instrumenata

– da se ne prihvata svjedočenje osobe koja sluša ili upotrebljava muzičke instrumente

– da je svaki vid poslovanja s muzičkim instrumentima zabranjen, bilo da se radi o prodaji, kupovini, unajmljivanju za pjevanje, podučavanje i slično

– da nije obaveza nadoknaditi slomljeni muzički instrument

– da vladar ima pravo kazniti osobe koje slušaju ili upotrebljavaju muzičke instrumente

– da je grijeh još veći ako se ona sluša s uvjerenjem da je to ibadet, kao što to čine sufije – derviši

– da kod bh. uleme nije bilo razilaženja oko zabrane muzike, kako to pokazuju njihova djela, sve do posljednjih godina, kad su se pojavila modernistička mišljenja.

Sve navedeno ukazuje na kojem se stepenu zablude nalaze oni koji pozivaju u hanefijski mezheb i bošnjačku tradiciju, a u isto vrijeme dozvoljavaju tzv. “duhovnu muziku” i pozivaju na manifestacije na kojima se ona izvodi.

I na kraju, sve ovo navedeno također ukazuje na govor islamskih učenjaka, tačnije, Ibnul-Kajjima, koji kaže da je hanefijski mezheb najstrožiji od svih drugih mezheba kad je u pitanju slušanje muzike i upotreba muzičkih instrumenata. Kaže Ibnul-Kajjim:

مذهب أبى حنيفة فى ذلك من أشد المذاهب، وقوله فيه أغلظ الأقوال

“Mezheb Ebu-Hanife je od najstrožijih mezheba (po pitanju muzike) i njegov govor je po tom pitanju najstrožiji.”[16]

_______________________________________________________________________________

[1] Lukman, 6.

[2] Medariku tenzil, 2/711.

[3] Sahihul-Buhari, 7/106.

[4] Mirkatul-mefatih, 7/3025.

[5] Isto, 7/3024.

[6] El-Ihtijar, 5/421.

[7] Isto.

[8] Isto, 5/422.

[9] L-194, rukopis br. 966, Gazi Husrev-begova biblioteka.

[10] El-Mebsut, 16, 38.

[11] Bedaiu sanai, 4/39; pogledaj također El-Hidaje, 3/122.

[12] El-Hidaje, 3/122.

[13] L-223, rukopis br. 966, Gazi Husrev-begova biblioteka.

[14] El-Ukud ed-derijje fi tenkih el-fetava el-hamidijje, 2/326.

[15] Et-Tarika el-muhammedijje, 264.

[16] Igasetu lehfan, 1/227.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Pitanje: Da li je žena dužna pokriti podbradak?

Odgovor: Da bismo došli do ispravnog odgovora u vezi s ovim pitanjem, moramo se vratiti na šerijatsko značenje riječi lice, budući da u Kur’anu i hadisima nije precizno pojašnjeno šta se smatra licem koje je šerijatski obaveznik dužan oprati prilikom uzimanja abdesta i koje punoljetna žena smije otkriti pred muškarcima strancima ako ne smatra zastiranje lica obaveznim.

Islamski su pravnici dali jasnu definiciju lica i odredili njegove granice. Kada je riječ o samom podbradku ili podvoljku, tj. mehkom tkivu između donjih vilica koje počinje od kraja bradne kosti i širi se u obliku slova “v”, potom se spaja s vratom, on ne pripada licu, te ga je obaveza pokriti u namazu i pred muškarcima strancima.

Učenjaci četiri pravne škole, koda spominju definiciju lica, isključuju podbradak iz njegovog značenja. U narednim redovima spomenut ćemo samo definiciju dužine lica jer se ona tiče spomenutog pitanja, budući da je definicija širine lica kod učenjaka od jednog do drugog uha, osim imama Malika koji se u tom pogledu nešto razlikuje, što nije predmet odgovora. (Vidjeti: Et-Temhid, 20/118; El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 6/86)

Među samim učenjacima jedne pravne škole postoji razlika u izrazima definicije lica, ali se, uglavnom, odnosi na isto značenje.

Učenjaci hanefijske pravne škole kažu:

وحد الوجه : من قصاص الشعر إلى أسفل الذقن

“Granica lica je od mjesta gdje počinje izrastati kosa (na čelu) do donjeg dijela bradne kosti.” (Vidjeti: El-Mebsut, 1/6; El-Hidaja, 1/15; Bedaius-sanaia, 1/66; El-Ihtijar, 1/12–13; Tuhfetul-muluk, str. 25; Reddul-muhtar, 1/218–219)

Učenjaci malikijske pravne škole kažu:

فحده طولا : من أول منابت شعر الرأس المعتاد إلى آخر الذقن

“Dužinska granica lica je od mjesta gdje obično izrasta kosa, do kraja bradne kosti.” (Vidjeti: El-Istizkar, 1/161; Ez-Zehira, 1/246; El-Kavaninul-fikhijja, str. 24; Mevahibul-Dželil, 1/184; Hašijetud-Dusuki, 1/143)

Učenjaci šafijske pravne škole kažu:

والوجه : ما بين منابت شعر الرأس إلى الذقن ومنتهى اللحيين

“Licem se smatra sve između mjesta gdje počinje kosa na glavi do bradne kosti kosti i do kraja donjih vilica (sa strane).” (El-Vesit, 1/78–79; El-Medžmua, 1/430; Bidajetul-muhtadž, 1/133; Mugnil-muhtadž, 1/172; Hašijetul-Budžejremi, 1/92–93)

Učenjaci hanbelijske pravne škole kažu:

الوجه : هو من منابت شعر الرأس إلى ما انحدر من اللحيين والذقن

“Lice počinje od početka kose na glavi, dok samo pređe preko donjih vilica i bradne kosti.” (Vidjeti: El-Mugni, 1/126; Šerhuz-Zerkeši, 1/183; Muntehel-iradat, 1/16; El-Insaf, 1/154; El-Keššaf, 1/153–154)

Hanefijski učenjak Zejnuddin Ebu Bekr er-Razi, rekao je da se licem smatra dio “od mjesta gdje počinje izrastati kosa do donjeg dijela bradne kosti (ar. zekan)”, dodavši: “Nije poznato da postoji razilaženje među islamskim pravnicima u vezi s tim.” (Vidjeti: El-Ajni, El-Binaja, 1/148)

Iz spomenutih definicija vidimo da učenjaci četiri pravne škole smatraju da lice završava sa završetkom donjeg dijela bradne kosti.

Islamski pravnici četiri mezheba, kada definiraju bradnu kost (ar. zekan), koja je spomenuta u prethodnim definicijama, kažu: “To je mjesto gdje su spojene dvije donje vilične kosti.” (Vidjeti: Et-Taberi, Džamiul-bejan, 22/181; El-Havil-kebir, 12/276; El-Mugni, 1/126; Zadul-mesir, 3/59; El-Medžmua, 1/430; Revdatut-talibin, 9/282; El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 10/348; Šerhuz-Zerkeši, 1/183; Umdetul-kari, 18/66; Hašijetud-Dusuki, 1/143; El-Keššaf, 1/154; Mevahibul-Dželil, 1/184; Hašijetul-Budžejremi, 1/92–93; Reddul-muhtar, 1/218–219; Merkatul-mefatih, 11/94; Ruhul-meani, 8/178) Jasno se vidi da termin zekan označava mjesto gdje su sastavljene dvije donje vilice, po mišljenju svih pravnika, bez posebnog razilaženje, i niko od islamskih učenjaka, definitivno, nije riječju zekan ciljao na podvoljak ili podbradak, već bradnu kost, tj. bradu. U Muftićevom rječniku termin zekan preveden je kao brada, što se, bez dvojbe, podudara s riječima islamskih učenjaka.

U jednom od najpoznatijih riječnika arapskog jezika Lisanul-arab, navodi se: “Dvije se vilice spajaju u sredini bradne kosti (zekanu).” (Vidjeti: Lisanul-arab, 10/480)

Dakle, podbradak – mehko tkivo između dvije vilice, bez sumnje, nije sastavni dio lica i u meni dostupnim fikhskim i hadiskim knjigama nisam uspio naći da je neko od učenjaka objedinio podbradak u lice.

Šejh Albani upitan je o pokrivanju podbradka, pa je rekao: “Ono što je iza brade (zekana) ne pripada licu, a ono što je s prednje strane brade, to pripada licu. Ono što je iza brade pokriva se, a ono što je s prednje strane ne pokriva se, osim ako žena želi pokriti.” (Poslušati audio zapis: Silsiletul-huda ven-nur, br. 323, http://albanyimam.com/play.php?catsmktba=12449)

Na poznatoj internetskoj stranici islamweb.net navode se sljedeći odgovori:

إسلام ويب مركز الفتوى – إن من تعمدت كشف هذا الموضع في صلاتها سواء ابتدأت الصلاة هكذا أو كشفته في أثنائها عالمة بالحكم فصلاتها باطلة على الراجح.

“Žena koja u namazu namjerno otkrije ovaj dio (tj. podbradak), bez obzira počela namaz s otkrivenim dijelom ili ga otkrila tokom namaza, po ispravnijem mišljenju, njen je namaz pokvaren, ako poznaje ovaj propis.”

إسلام ويب – وعليه فما كان وراء هذين العظمين لا يعد من الوجه ولا يجب غسله

Prema tome, ono što se nalazi iza (tj. između) ove dvije kosti (tj. dvije donje vilice) ne smatra se licem i ne treba ga prati (prilikom abdesta).

Islamski učenjaci kažu da je riječ lice (ar. vedžh) izvedenica iz riječi muvadžehetun, što znači ono što stoji nasuprot, s čime se suočava i susreće. Ovo je jednoglasan stav učenjaka četiri pravne škole. (Vidjeti: Et-Temhid, 4/39; El-Mugni, 1/126; El-Hidaja, 1/15; El-Medžmua, 1/427) Sve čime se ne može postići suočavanje, ne smatra se licem u arapskom jeziku i na osnovu toga islamski su učenjaci izgradili propise. (Vidjeti: Ibn Mulekkin, El-Ialam, 1/331) Da li se podbradak smatra dijelom tijela koji stoji nasuprot nečega i suočava se? Nikako, podbradak je više skriveni nego istaknuti dio tijela.

Šafijski pravnici spominju da čovjek, ako je u mogućnosti, treba prilikom abdesta oprati i jedan dio glave, vrata i jedan dio ispod bradne kosti, jer se samo tako, kažu šafijski učenjaci, može upotpuniti pranje lica, kao što će šerijatski obaveznik postiti kratko (barem trenutak) nakon nastupanja noći da bude ubijeđen da je upotpunio post cijelog dana, i kao što će malo preći preko članaka i lakata prilikom pranja za abdest, da bi bio siguran da je upotpunio pranje obaveznog. (Vidjeti: El-Medžmua, 1/416; Revdatut-talibin, 1/52; El-Gurerul-behijja, 1/222; Bidajetul-muhtadž, 1/133) Vidimo da šafijski pravnici dio ispod brade, kao ni dio vrata i glave ne smatraju sastavnim dijelom lica, već traže da se opere nešto više od propisanog da bi čovjek bio siguran u pranje cijelog lica.

Slično ovome kažu hanbelijski učenjaci koji sljedećim riječima definiraju granice lice koje treba prati prilikom abdesta: “…od početka kose na glavi dok samo pređe preko donjih vilica i brade.” (Vidjeti: El-Mugni, 1/126; Šerhuz-Zerkeši, 1/183; Muntehel-iradat, 1/16; El-Insaf, 1/154; El-Keššaf, 1/153–154). Dakle, šerijatski obaveznik treba oprati barem malo više od propisanog da bi bio ubijeđen da je upotpunio propisano pranje, a ne iz razloga što je pranje toga obavezno.

Šejh Ibn Usejmin, kada je govorio o granicama lica, spomenuo je da lice prestaje na čelu, na mjestu gdje se lobanja počinje polukružno savijati (gdje počinje kosa), jer se do tog mjesta licem postiže suočavanje i susretanje s nečim, dok se dijelom tijela koje savijeno ne postiže suočavanje. (Vidjeti: Eš-Šerhul-mumtia, 1/149) Ako se suočavanje ne može postići s prednjim dijelom glave, koji je prilično isturen i vidan, kako da se postigne s podbradkom?!

Zaključak: Podbradak ne pripada licu i dužnost ga je pokriti u namazu i pred strancima. U govoru islamskih učenjaka nisam uspio naći citat koji ukazuje suprotno spomenutom, kao što nisam uspio naći da je iko od njih spomenuo podbradak u sastavu lica, a ako slučajno postoji takvo mišljenje, radi se o neprihvatljivim iznimkama, naročito ako u obzir uzmemo konsenzus koji je spomenuo imam Razi, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: dr. Safet Kuduzović

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Preveo: Sead ef. Jasavić

U djelu “Medžmu’atul-Fetava“, knjiga: Usulu-Fikh, el-Temezhub vel-Ittiba’, 20/48-55., šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., pod naslovom:

“Sažetak o tome kada u međusobnu konfrotaciju dođu dobro i zlo, ili oba zajedno tj. kada nastaju zajedno, i ne može se nikako između njih razdvojiti, već će se ili učiniti u kompletu ili ostaviti u kompletu“, kaže:

„O ovome sam već nešto slično pisao u djelu “Ka’idetul-Imareh vel-Hilafeh/Pravilo upravljanja i vladanja“, o tome da je glavna zadaća i cilj islamskog šeri’ata potpuno ostvarenje dobra, koristi i interesa, ili njihovo upotpunjenje, te potpuno anuliranje zla i šteta, ili pak njihovo umanjenje, kao i to da šeri’at daje prednost ostvarenju većeg od dva dobra, i nestanku većeg od dva zla, kao i to da se uvjek nastoji ostvarivati veći interes ispuštanjem manjeg interesa, i da će se uvjek otklanjati veća šteta činjenjem manje štete, pa kažemo:

Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., su nam propisali vadžibe i mustehabbe, mada je vadžib sam po sebi mustehabb i nešto jače, a također su nam zabranjenim učinili harame i mekruhe.

Din/vjera, je pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, i to je din i takvaluk; to je dobročinstvo i dobro djelo, i to je šeri’at i put – i ako između spomenutih termina ima izvjesnih razlika. Pohvalio je izvjesna djela tj. dobra djela, obećavši nagradu za njih, a isto tako je i pokudio određena djela tj. loša djela, i zaprijetio kaznom onima koji ih čine.

Allah dž.š., je sve navedeno povezao sa snagom/kudret, mogućnošću/istita’ah, širinom djelovanja/vus’ah, energijom/takat, pa kaže:

„Zato se Allaha bojte koliko možete!“ (el-Tegabun: 16.)

„Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih; u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu je zlo koje radi!“ (el-Bekarah: 286.)

„Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici – prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah, doista, nikoga ne zadužuje više nego što mu je dao!“ (el-Talak: 7.)

Dva zadnja ajeta, i ako su općenitog značenja, prvi ajet bi se odnosio na kontrolu i svođenje računa svojim dušama, što bi spadalo u nutarnja djela srca, dok se drugi ajet odnosi na obavezu udjeljivanja imetka. Allah dž.š., dalje kaže:

„Zato se ti bori na Allahovom putu, a za druge nisi obavezan; podstiči i vjernike!“ (el-Nisa’: 84.)

„Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate!“ (el-Bekarah: 185.)

„Allah želi da vam olakša!” (el-Nisa’: 28.)

„Allah ne želi da vas u nezgodnu situaciju dovodi – haredž!“ (el-Ma’ideh: 6.)

„U vjeri vam ništa teško nije propisao!” (Hadždž: 78.)

„O vjernici, brinite se o sebi!” (el-Ma’ida: 105.)

„A oko je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao!“ (el-Bekarah: 280.)

„Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj ko je u mogućnosti!“ (Alu ‘Imran: 97.)

„Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu da nađu sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni!“ (el-Tevba: 91.)

Po pitanju posta, ihrama, tahareta, namaza, džihada… postoji niz tekstova slične sadržine.

Kada su zabrane u pitanju, Allah dž.š., kaže:

„On vam je potanko objasnio šta vam je zabranio – osim kada ste u nevolji!” (el-En’am: 119.)

„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije!“ (el-Bekarah: 173.)

„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da utoli glad, pa, Gospodar tvoj će, zaista, oprostiti i samilostan biti!“ (el-Nahl: 115.)

„Gospodaru naš, na kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!“ (el-Bekarah: 286.)

„Nije grijeh ako pogriješite! Grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je.“ (el-Ahzab: 5.)

„Da je Allah htio, mogao vam je propisati ono što vam je teško!“ (el-Bekarah: 220.)

„Pitaju te o svetom mjesecu o ratovanju u njemu. Reci: “Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha, i odvraćanje od Njegova puta, i časnih mjesta, i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih – još veći grijeh kod Allaha, a zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)

Kada su međusobno-suprostavljeni propisi u pitanju, Allah dž.š., kaže:

„Pitaju te o vinu i kocki. Reci: “Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta veća od koristi.” (el-Bekarah: 219.)

„Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate!“ (el-Bekarah: 216.)

„Nije vam grijeh da namaz na putovanju skratite, i kada se bojite da će vam nevjernici neko zlo nanijeti. Nevjernici su vam, doista, otvoreni neprijatelji!“ (el-Nisa’: 101.)

„Zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)

„Ako se budete nečega bojali, onda hodajući ili jašući; a kada budete sigurni, spominjite Allaha onako kako vas je On naučio onome što niste znali!“ (el-Bekarah: 239.)

„Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale. Ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju!“ (el-Nisa’: 102.)

„Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim – Meni će se svi vratiti. & A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji Mi se iskreno obraća; Meni ćete se vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti!“ (Lukman: 14,15.)

Kažemo: Ako je tačno to da dobra djela sadrže koristi u sebi, pa makar se radilo i o vadžibima, onda u njihovom ostavljanju leži šteta; u lošim djelima je šteta, mada u nekom pokuđenom postupku ima i dobra. Konfrotacija i suprostavljanje se može javiti između dva dobra između kojih se ne može sastaviti, tako da će se učiniti dobro koje je vrijednije, a ispustiti ono koje je manje vrijedno, a može se javiti i između dva zla – između kojih se ne može razdvojiti, tako da će se otkloniti zlo koje je veće tako što će se počiniti ono koje je manje, dok će se nekada konfrotacija i suprostavljanje javiti između dobra i zla između kojih se neće moći razdvojiti, jer činjenje izvjesnog dobrog djela iziskuje i činjenje lošeg, ili nečinjenje nekog lošeg djela povlači za sobom i nečinjenje dobrog djela – tako da će se, u tom slučaju, dati prednost onome što je korisnije – ili dobru uz činjenje zla, ili ostavljanju zla uz ispuštanje dobra, tako da će se dati prednost ostvarenju koristi dobra ili anulaciji štete zla!

Prva vrsta je poput vadžiba i mustehabba, farzi ‘ajna i farzi kifajeta poput: davanja prednosti vraćanju duga koji se potražuje nad dobrovoljnom sadakom.

Druga vrsta je poput davanja prednosti finansiranju porodice i familije nad finansiranjem džihada koji nije farzi ‘ajn, ili davanje prednosti finansiranju roditelja nad finansiranjem džihada koji nije farzi ‘ajn, kao što je rečeno u hadisu: “Koje djelo je najvrijednije? Reče: Namaz u njegovom vremenu. A potom koje? Reče: Dobročinstvo prema roditeljima. A potom koje: Borba na Allahovom dž.š., putu.” (Muttefekun ‘alejh)

Ili, davanje prednosti džihadu nad hadždžom kako se to bilježi u Kur’anu i Sunnetu – nekome je obavezan a nekome pohvaljen; ili, davanje prednosti učenju Kur’ana nad zikrom ako su na istom stepenu djelovanja u nečijem srcu i na nečijem jeziku, ili davanje prednosti namazu nad učenjem Kur’ana i zikrom ako jednako djeluje na djelo srca dok će se u suprotnom dati prednost zikru kojeg prati razmišljanje i strah nad kira’etom i učenjem Kur’ana koji ne prelazi ključnu kost nekog čovjeka; ovo je široka oblast.

Treća vrsta: je davanje prednosti, od strane žene muhadžirke, putovanju bez mahrema nego li ostati u nevjerničkoj sredini (darul-harb), kao što je to uradila Ummu Kulsum u vezi koje je Allah dž.š., objavio ajet imtihana/ispita: “O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo, pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kada im vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboške ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud, On sudi među vama – a Allah sve zna i mudar je.” (el-Mumtehina, 10.)

Ili, davanje prednosti smaknuću osobe nad nevjerstvom, kao što Allah dž.š., kaže: “Fitna je gora od ubijanja.” (el-Bekara, 191;217.)[1] tj. od ubistva osoba koji predstavljaju iskušenje po vjeru vjernika, zbog toga što je šteta koju proizvodi nevjerstvo veće od štete ubistva čovjeka.

Ili, davanje prednosti kidanju šake lopova i bičevanju bludnika i alkoholičara nad štetom koja nastaje iz samog čina krađe, zinaluka ili alkoholiziranja, a isti je slučaj i s ostalim kaznama koje su nam naređene da ih sprovodimo. One su nam naređene za sprovoditi i ako u samoj osnovi nisu lijepe, i one nose u sebi štetu samo što se tom štetom otklanja šteta koja je mnogo veća od nje a to je kriminal koji je veliko zlo, i to se zlo ne može otkloniti izuzev uz činjenje manjega zla.

Isti je slučaj i sa pitanjima džihada – rata i borbi. I ako je ubojstvo žena i djece i ostalih zabranjeno i haram – kad god se ukaže potreba za tim ono će se sprovesti i ubojstvo će i njih obuhvatiti poput korišćenja katapulta ili napada noću – što je sve dozvoljeno shodno sunnetu Poslanika s.a.w.s., kada je opsjedao grad Ta’if i kada ih je gađao katapultima, ili kada je u pitanju napad stanovnika nekog mjesta koji su idolopoklonici; sve je ovo otklanjanje štete fitneta i nevjerstva pa makar moralo doći do ubojstva onih koji se inače ne smiju ubijati!

Istog je statusa i mes’ela “teterrusa” – živog štita kojeg nevjernici stavljaju ispred sebe u ratu a sastavljenog od muslimana, koju spominju islamski pravnici u svojim djelima; džihad je odagnavanje štete nevjerstva i u džihadu znaju nastajati štete koje su manje od štete nevjerstva, tako da su islamski pravnici složni na toma da ako se ne može odagnati šteta od muslimana osim na način da se neki dio njih pobije tj. oni koji su stavljeni kao živi štit – takav postupak je dozvoljen, a ako se očekujuća šteta neće umanjiti tim činom, samo što ako će čišćenje živog štita biti podrška borbama i džihadu onda islamski pravnici imaju dva stava po tom pitanju. Oni koji dozvoljavaju to kažu: Ubiće se zbog šireg interesa džihada tako da će se ubijeni muslimanski borci smatrati šehidima; istog je slučaja i sprovedba kazni nad kriminalcima i borba protivu drumskih razbojnika ili ustanika itd.. U ovo će spadati i dozvola ženidbe robinje ako postoji bojazan od zapadanja u zinaluk – i ovo je široka oblast.

Četvrta vrsta je poput jela mrcine u nuždi; jelo je obavezno dobro djelo i ne može se sprovesti izuzev uz činjenje ovog lošeg djela, a interes jela je veći i jači (od štete mrcine). Suprotno ovome je loš lijek – njegova šteta je veća od njegove koristi u liječenju, a pogotovo ako postoji drugi lijek koji ga može zamijeniti. Dobročinstvo je ne oslanjati se na takve lijekove, a istog je statusa i pijenje alkohola ‘radi lijeka’.

Nakon svega navedenog da se razumjeti to da će se loše djelo u dvije situacije sprovoditi u praksu radi otklanjanja onoga što je mnogo gore od tog lošeg djela izuzev ako se to veće zlo ne može otkloniti na neki drugi način, i postizaće se ono što je korisnije od njegovog ostavljanja ako se to ne može ostvariti na neki drugi način. Isti je slučaj i sa dobrim djelom; u dvjema situacijama se dobro djelo neće raditi i to onda ako će se činjenjem izvjesnog dobrog djela ispustiti dobro koje je mnogo veće od njega ili ako će neko dobro djelo izazvati loše djelo čija će šteta biti mnogo veća od koristi dotičnog dobrog djela. Ovo je sve što se tiče vjerskog vaganja prioriteta!

Što se tiče obaranja i ispuštanja vadžiba/obaveze – zbog štete koju može nanijeti nekome na dunjaluku, kao i dozvola harama – zbog koristi koju može donijeti nekome na dunjaluku poput ispuštanja obaveze posta zbog koristi putovanja, ili ispuštanje ihramskih zabrana ili ruknova namaza zbog neke bolesti – ovo je posebna oblast koja spada u domen širine vjere i uklanjanja neugodnosti s njenog puta u vezi čega ima razlika između samih šeri’ata/zakonodavstava, za razliku od prvog spleta pitanja u vezi kojeg nema razilaženja između šeri’ata/zakonodavstava, i ako će doći do razilaženja u parcijalnim pitanjima. Sve ovo zdravi razum prihvata i potvrđuje, kao što je rečeno:

Nije pametan ona osoba koja

zna šta je dobro a šta je zlo!

Pametna je ona osoba koja zna

šta je bolje od dva dobra,

i šta je gore od dva zla!

Ili:

Pametna je ona osoba koja, kada je dvije

bolesti spopadnu, liječi onu koja joj je teža!

Ovakav način postupanja je prisutan i u ostalim oblastima života; ljekar je u potrebi za lijekom koji će ojačati pacijenta i otkloniti mu bolest i štetu pa će vagati da li da prilikom dobijanja snage izostavi to radi slabljenja bolesti ili da ga sprovede pri slabljenju snage pacijenta jer je ostaviti pacijenta snažnim i manje bolesnim preče nego li otkloniti oboje.

Nestanak snage iziskuje slabljenje, pa se stoga u razumu ljudi ustalilo pravilo da je u sušnim periodima padanje kiše milost – iako će se nečim, od onoga što zbog nje raste, ljudi koristiti radi činjenja zuluma, ali suša je mnogo štetnija po ljude (nego li prethodno spomenuti zulum, op.prev.)!

Isto tako, ljudi daju prednost postojanju nasilne vlasti nad anarhijom i bezvlašćem, što su i riječi pametnih mudraca:

“Šesdeset godina nepravedne vlasti

su bolje od jedne noći bezvlašća!”

Vlastima će se zamjerati na neprijateljstvu i zlu kojeg čini, i na neispunjavanju tuđih prava – onda kada se to bude u stanju učiniti, ali, ono što želim reći ovdje je slijedeće:

Ako osoba koja je preuzela opštu vlast ili neki od njenih ogranaka poput: uprave/imaret, vlasti/vilajet, sudstva/kada’, i tome slično – ako ne bude mogao izvršavati sve svoje obaveze (vadžibe), i ne bude mogao izbjeći sva zabranjena djela (harame), što ima u namjeri činiti, dok drugi ljudi namjerno to čine, a u stanju su to ispraviti – takvoj osobi je dozvoljeno da na sebe preuzme određenu vlast/vilajet, a možda će mu takav postupak biti i obaveza, jer, ako je vlast/vilajet, jedna od obaveza čiji se plod mora ubirati, poput borbe protivu neprijatelja, dijeljenja ratnog plijena, izvršavanja kazni, osiguravanja i bezbjednosti puteva – njeno izvršavanje će tada biti obavezno (vadžib).

Ako će sve to iziskivati zapošljavanje nekih ljudi koji to ne zaslužuju, ili uzimanje imetka od ljudi koji nije dozvoljen, ili davanje imetka nekome ko ga ne zaslužuje – jer se to ne može izbjeći – sve navedeno će spadati u opšte šeri’atsko pravilo koje glasi: “sve ono bez čega ne može doći do ispunjenja vadžiba ili mustehabba – to je vadžib ili mustehabb!” Nešto će biti vadžib ili mustehabb onda ako će šteta koja proizilazi iz njega biti manja od koristi koja proizilazi iz tog vadžiba ili mustehabba.

Čak, i ako bi sama vlast i uprava/vilajet, bio neobavezan, a u sebi sadrži zulum i nasilje, jer osoba koja ga praktikuje sprovodi nasilje i zulum sve dok tu vlast ne preuzme osoba koja za cilj ima umanjenje postojećeg nasilja, ili otklanjanje njegovog većeg dijela tako što će činiti nasilje koje je blaže ili slabije – takvo postupanje će biti dobro djelo (hasene), uz takav nijjet, i njegovo činjenje loših djela – koje čini s namjerom otklanjanja onoga što je gore i opasnije – će se smatrati dobrim djelom!

Ovo je oblast koja će se razlikovati shodno ljudskim namjerama/nijjetima, i ciljevima/mekasid, npr.: osoba koja je zulumćar i koja je na vlasti, i traži od druge osobe određenu svotu imetka, primoravajući ga na to, i u međuvremenu se neki čovjek založi da potlačenoj osobi olakša nasilje, svojevoljno uzimajući od njega određeni imetak, davajući ga nasilniku, kako prvi ne bi više nasilje činio nad ovim – ako bude u stanju to učiniti biće dobročinitelj, a ako se založi da tlačitelju pomogne biće griješnik!

U većini slučajeva, u ovim pitanjima je posrijedi pokvaren nijjet i pokvaren postupak. Što se tiče nijjeta on će biti kvaran onda kada je u pitanju želja za vlašću i imetkom, a što se tiče djela ona će biti kvarna zbog činjenja harama i nečinjenja vadžiba – ali ne zbog njihove međusobne konfrotacije i suprostavljenosti, niti zbog činjenja onoga što je vrijednije i bolje.

Uprava/vilajet, i ako je sama po sebi dozvoljena/dža’iz, lijepa/mustehabb, ili obavezna/vadžib, za nekog čovjeka će biti obaveznija ili ljepša u odnosu na drugog čovjeka, pa će se u takvoj situaciji dati prednost većem od dva dobra, što će nekada biti obavezno, a nekada lijepo!

U ovu oblast će spadati i Jusufovo a.s., preuzimanje na sebe obaveze “upravljanja riznicama” zemlje vladara Egipta; čak je u pitanju i zahtjev kojeg je Jusuf a.s., uputio kralju Egipta da ga na takvo mjesto postavi – mada su i kralj i njegov narod bili nevjernici – kafiri!

Allah dž.š., kaže: “Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je on donio. Kada je on umro, rekli ste: Allah više neće poslije njega poslati poslanika! Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja!” (Gafir: 34.)

Allah dž.š., kaže: “O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? & Oni kojima se vi, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli – vi i preci vaši – Allah o njima nikakav dokaz nije objavio…” (Jusuf: 39-40.)

Poznato je i to da su staro-egipćani, pored svog kufra i nevjerstva, imali i ustaljen običaj i zakon poreza i ubiranja imetka, kao i njegovog dijeljenja i trošenja na kraljevu svitu, kraljevu porodicu, kraljevu vojsku, kao i na kraljeve podanike, i taj zakon prihoda i rashoda imetka nije bio uspostavljen po sunnetu poslanika a.s., i njihovoj pravdi. Jusuf a.s., nije bio u stanju činiti sve što je htio tj. sve ono za što je smatrao da je od Allahove dž.š., vjere, jer mu se narod ne bi odazvao u tome. Jusuf a.s., je sprovodio pravdu i dobročinstvo onoliko koliko je mogao i svojom vlašću je uspio počastiti vjernike iz njegove porodice, što ne bi bio u stanju uspijeti da nije bio tamo gdje je bio. Sve navedeno spada u sklop i značenje Allahovih dž.š., riječi: “Allaha se bojte onoliko koliko možete!” (el-Tegabun: 16.)

Kada se međusobno suprostave dva vadžiba, i nije moguće napraviti spoj između njih – pa čovjek tada ukaže prednost jačem od ta dva vadžiba, ovaj drugi se, u ovakvoj situaciji, neće smatrati vadžibom, i osoba koja ga ne izvrši zbog toga što je izvršavala vadžib koji je bio preči od ovoga, se, u suštini stvari, neće smatrati ostavljačem vadžiba! Isti je slučaj i onda kada se međusobno suprostave dva harama, kada nije moguće izbjeći haram koji je veći, a da se ne počini onaj koji je manji – činjenje manjeg harama, u ovakvom slučaju, se, u suštini stvari, neće smatrati činjenjem harama; i ako će se ono prvo nazivati ostavljanjem vadžiba, i ovo drugo činjenjem harama – takvo što neće škoditi!

U ovom slučaju, reći će se slijedeće: Ostavio je vadžib/obavezu, iz opravdanog razloga, ili: počinio je haram radi:

– koristi koja je bila veća od njegove štete, ili

– radi nužde, ili

– radi otklanjanja onoga što je haramnije od njega!

Osoba koja prespava namaz ili ga zaboravi klanjati – on će ga naklanjati u drugom vremenu. Poslanik s.a.w.s., je rekao: “Ko prespava namaz ili ga zaboravi – neka ga klanja onda kada ga se sjeti; to je njegovo vrijeme, i nema drugog otkupa za njega!” (Sunen Nesa’i, Darimi)

Oblast međusobne suprostavljenosti i konfrotacije propisa je veoma široko polje, pogotovo u vremenu i prostoru u kojem je došlo do iščezavanja poslaničkih tragova i poslaničkog hilafeta. Ovakva pitanja se često javljaju u ovakvim kriznim situacijama, i što je slabljenje vjere veće dolazi do većeg javljanja ovih pitanja!

Ovo također zna biti fitna i iskušenje po islamski ummet, jer kada se dobro pomiješa sa zlom dolazi se do zabune. Neki ljudi – vidjeći samo dobro – daju mu prednost, pa makar u sebi nosio i ogromne greške; dok neki ljudi – vidjeći samo zlo – daju prednost njegovom nečinjenju pa makar u sebi nosio ogromno dobro.

Oni koji su umjereni (mutevessitun) – oni koji uvjek gledaju i u dobro i u zlo, nekada im se, ili većini njih, ne može baš ukazati količina određene korist ili određene šteta, ili pak uvide u čemu je korist ili u čemu je šteta, ali ne mogu naći osobu koja bi ih pomogla u činjenju tog dobra ili ostavljanju tog zla – jer su se strasti pomiiješale sa mišljenjima, na što se i misli ovim hadisom:

“Allah dž.š., voli oštro oko onda kada se dođe do pojave sumnji/šubuhat, i voli razborit um onda kada se dođe do pojave pohota i strasti/šehevat!” (el-Hiljeh, 6/199., Ebu Nu’ajm)

Na ‘alimu-učenoj osobi je obaveza da dobro i duboko razmišlja o ovim pitanjima tako da će obaveza u nekim pitanjima biti opraštanje po pitanju naredbi ili zabrana a ne totalno ohalaljivanje ili obaranje poput toga da se tražeći pokornost traži i činjenje nekog grijeha čija je šteta mnogo veća od koristi te naredbe pa će se izostaviti takva naredba kako se ne bi činio izvjestan grijeh; ili, prijavljivanje nekog kriminalca vlastima koji su nepravedni i zulumćari koji će mu veliko nasilje i nepravdu učiniti prilikom kažnjavanja – što je enormno veća šteta u odnosu na onu koju je sam počinio; ili, ako u zabranjivanju nekih loših djela stoji i ostavljanje nekih dobrih djela koja su mnogo korisnija od ostavljanja tih loših djela – pa će se prešutjeti zabranjivanje toga iz bojazni da takvo postupanje ne poluči ostavljanjem onoga što je naredio Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., što je mnogo veće i vrijednije od ostavljanja samog lošeg djela!

‘Alim će nekada nešto naređivati, nekada će nešto zabranjivati, nekada nešto dozvoljavati, a nekada će prećutati određenu naredbu ili zabranu ili dozvoljenost nečega; nekada će narediti 100%-tno dobro, a nekada dobro koje prevaguje 50%, i nekada će 100%-tno zabranjivati zlo, a nekada zlo koje prevaguje 50%.

Kada se naiđe na sukob interesa i međusobnu konfrotaciju propisa (el-te’arud), daće se prednost onome što je preče i prioritetnije – kao što je to malo prije pojašnjeno – onoliko koliko se bude moglo!

Ako se osoba kojoj se nešto naređuje ili zabranjuje ne pridržava onoga što je moguće ili zbog neznanja/džehla, ili zbog nasilja/zulma, i nije se u stanju odmah otkloniti njegovo neznanje ili nasilje – možda je, u tom slučaju, bolje ustegnuti se od naređivanja mu ili zabranjivanja, kao što se zna reći da se na neka pitanja odgovara ćutnjom, kao što je Zakonodavac, na početku objave islamskog šeri’ata, prećutao određene obaveze ili naredbe, sve dok se islam nije uzdigao i jakim postao!

Isto tako će i učenjak (‘alim), odgoditi dostavu propisa, ili pojašnjenje istih (te’hirul-bejani vel-belag), zbog nekih opravdanih razloga i to do odgovarajućeg vremena, kao što je Allah dž.š., odgodio objavu određenih ajeta i pojašnjenje određenih propisa, sve do momenta dok se sam Poslanik a.s., nije našao u odgovarajućoj poziciji za potpunu predaju njima. Allah dž.š., kaže: “Mi nijedan narod nismo kaznili – sve dok im poslanika nismo poslali!“ (el-Isra’: 15)

Dokaz protivu ljudi počiva na dvjema stvarima:

1. Mogućnost poznavanja onoga što je Allah objavio.

2. Mogućnost rada i postupanja po tom znanju.

Što se tiče osobe onemogućene od znanja poput luđaka, ili osobe koja je onemogućena od rada po tom znanju – njima se neće naređivati, niti zabranjivati!

Ako se ne bude poznavao dio vjere, ili se ne bude bilo u stanju nešto od vjere izvršavati – na tako nešto će imati pravo osoba koja ne zna, ili osoba koja ne može sprovoditi u potpunosti vjeru, i ona je poput osobe koja nije bila u stanju saznati za cijelu vjeru, ili nije bila u stanju raditi po njoj, poput lude osobe na primjer. Ovakve situacije se obično događaju u periodu “feterata”.[2] Ako se u takvim periodima (mjesto/vrijeme), nađu učenjaci, ili emiri ili oboje, moraće raditi na bejanu i pojašnjavanju onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., dio po dio, onako kako je to radio sam Poslanik s.a.w.s., onda kada je bio poslan – malo po malo! Poznato je da Poslanik s.a.w.s., nije govorio ljudima izuzev ono što se moglo znati i po njemu odmah raditi, a šeri’at nije odjednom dostavljen ljudima (već parcijalno, op.prev.), kao što se kaže: “Ako želiš da te drugi slušaju – onda im naređuj onoliko koliko mogu podnijeti!”

Osoba koja Allahovu dž.š., vjeru reformiše, kao i ona koja nastoji Poslanikov s.a.w.s., sunnet oživjeti – neće govoriti ljudima izuzev ono što se može znati i po njemu postupati, isto kao što se osoba koja primi islam ne može istog trenutka cijelom šeri’atu podučiti, ili pak od nje tražiti da svaku naredbu odmah izvrši!?

Ista je situacija i sa pokajnikom od grijeha, ili učenikom, ili onim koji uputu traži – ne može se, u startu, od njega tražiti cijela vjera, ili da mu se svo znanje najednom izrecituje – jer on ne može podnijeti takvo što, a sve što se ne može podnijeti – neće biti obavezno, a sve što nije obavezno – alim i emir nemaju pravo u startu to od drugih zahtijevati, već će izbjegavati naredbe ili zabrane koje se ne mogu znati ili izvršavati – sve do momenta kada se bude u stanju suprotno činiti, isto kao što je Poslanik s.a.w.s., odgađao neke propise i stvari sve do momenta kada im je došlo vrijeme.

Ovo se neće smatrati potvrdom harama, ili izbjegavanjem izvršavanja naredbi, jer vrlo dobro znamo da su obaveznost ili zabranjenost nečega uslovljeni znanjem i mogućnošću učinka – ali u našem slučaju je došlo do neispunjenja jednog od ova dva šarta/uslova, zato dobro promisli o navedenom pravilu, veoma je korisno!

Sada tek možemo razumjeti spadanje obaveze izvršenja velikog broja propisa, pa makar bili u pitanju vadžibi ili harami – zato što se nije bilo u mogućnosti vjera dostaviti (el-belag) – čime se dolazi do uspostave Božijeg dokaza po pitanju obaveznosti ili zabrane nečega! Nemogućnost – obara svaku naredbu ili zabranu, pa makar se radilo o obaveznosti u samoj osnovi, a Allah najbolje zna!

U navedena idžtihadska teorijsko-praktična pitanja spada i to da kada neki ‘alim/učenjak ili emir/vojskovođa nešto kaže ili uradi na osnovu svoga idžtihada ili taklida – ako drugi ‘alim ili emir takvo što ne smatra ispravnim – on takvo što neće naređivati ili takav će naređivati ono što on smatra da je interes i korist, ali ga neće i zabranjivati jer nema prava da brani drugome da slijedi njegov idžtihad, niti ima prava da drugoga obavezuje da ga slijedi. Ova pitanja su u njegovom slučaju oproštena, niti će ih naređivati niti će ih zabranjivati. Ona spadaju u domen dozvoljenog i oproštenog; ovo je veoma široka oblast, pa je uzmi u obzir i dobro o njoj razmišljaj.

_________________________

[1] Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Fitna je gora od ubistva!“ – Allah dž.š., ovim ajetom, kaže: “Ono što je vama mrsko i što ste zamjerili muslimanima – i pored toga što je u pitanju težak čin – ono je ništa u odnosu na vaš kufr i nevjerstvo u Allaha dž.š., i odvraćanje i odbijanje ljudi od Allahovog puta i od Allahove kuće, uz progonstvo muslimana iz Mekke – a prave su mekkelije, i uz širk i idolopoklonstvo na kojem ste, kao i fitna i zlostavljanje koje ste vršili; sve je to mnogo teže i gore kod Allaha dž.š., od borbe koju vjernici vode u svetom mjesecu. Većina selefa je riječ „fitnu“, spomenutu u ovom ajetu, prokomentarisala sa značenjem širka i idolopoklonstva (mušrika, op.prev.).” (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 3/150.)

[2] Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Pokornost Poslaniku a.s., je moguća samo uz poznavanje onoga s čime je on došao, kao i uz mogućnost rada i postupanja po tom znanju. Ako dođe do slabljenja znanja, ili se zapadne u stanje nemoći/’adžz – taj period se naziva “fetrom”, i postaje vremenom da’aveta i nubuvveta. Dobro obrati pažnju na ovo, jer je veoma korisno, a Allah najbolje zna!” Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 19/71..

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje