Piše: Mr. Hakija Kanurić

Klasični učenjaci murabehom nazivaju kupoprodaju pri kojoj prodavač otkriva stvarnu cijenu koju je platio za nabavku robe, te na tu cijenu dodaje određeni profit, kao naprimjer, da prodavač kaže kupcu: “Ovo odijelo kupio sam za deset dirhema, a tebi ga prodajem za dvanaest.” Ovakva murabeha odvijala se između dvije stranke: prodavača i kupca, i takva kupoprodaja dozvoljena je po konsensuzu islamskih pravnika. U tom kontekstu hanefijski učenjak Kasani, o murabehi i sličnim oblicima kupoprodaje, kaže sljedeće: “Svijet je, iz generacije u generaciju, nasljeđivao ovakve načine kupoprodaje, bez ičijeg prigovora, što znači da su konsenzusom dozvoljene.” (Bedaius-sanai, 5/220) Moderna murabeha je ugovor pri kojem klijent, odnosno kupac, zahtijeva od banke ili drugog finansijera da kupi konkretnu robu ili stvar određenih specifikacija, dajući obećanje da će je nakon toga kupiti uz određeni profit, koji se može izraziti u vidu fiksne sume ili procenta, a cijenu će plaćati odgodno, u ratama, prema dogovoru i shodno svom materijalnom stanju.

Udovoljiti zahtjevima modernog tržišta u sjeni dominantne kapitalističke ekonomije, a ostati u domenu halala, veliki je izazov islamskom bankarstvu. Islamske banke u svom asortimanu nude veliki broj finansijskih instrumenata da bi odgovorile potrebama klijenata, investitora i poduzetnika koji žele svojim imetkom raspolagati u granicama šerijatom dozvoljeneg. Najčešći oblik finansiranja koji koriste islamske banke jeste tzv. murabeha, odnosno prodaja po narudžbi kupljene stvari uz određeni profit. Murabeha, kao vid kupoprodaje, poznata je kod klasičnih učenjaka, ali se praktično razlikuje od moderne murabehe. Klasični učenjaci murabehom nazivaju kupoprodaju pri kojoj prodavač otkriva stvarnu cijenu koju je platio za nabavku robe, te na tu cijenu dodaje određeni profit, kao naprimjer, da prodavač kaže kupcu: “Ovo odijelo kupio sam za deset dirhema, a tebi ga prodajem za dvanaest.” Ovakva murabeha odvijala se između dvije stranke: prodavača i kupca, i takva kupoprodaja dozvoljena je po konsensuzu islamskih pravnika. U tom kontekstu hanefijski učenjak Kasani, o murabehi i sličnim oblicima kupoprodaje, kaže sljedeće: “Svijet je, iz generacije u generaciju, nasljeđivao ovakve načine kupoprodaje, bez ičijeg prigovora, što znači da su konsenzusom dozvoljene.” (Bedaius-sanai, 5/220) Moderna murabeha je ugovor pri kojem klijent, odnosno kupac, zahtijeva od banke ili drugog finansijera da kupi konkretnu robu ili stvar određenih specifikacija, dajući obećanje da će je nakon toga kupiti uz određeni profit, koji se može izraziti u vidu fiksne sume ili procenta, a cijenu će plaćati odgodno, u ratama, prema dogovoru i shodno svom materijalnom stanju.

Praktična procedura murabehe u islamskom bankarstvu

● Klijent određuje stvar koju želi kupiti i njene specifikacije, te traži od vlasnika iste da odredi cijenu.

● Prodavač (vlasnik tražene robe) šalje banci ponudu sa cijenama.

● Klijent daje banci obećanje da će kupiti predmet murabehe nakon što ga banka kupi.

● Banka analizira zahtjev i određuje uvjete i potrebne garancije.

● Banka kupuje predmet murabehe od prodavača, isplaćuje mu cijenu i šalje službenika da preuzme predmet murabehe, čime isti postaje vlasništvo banke.

● Klijent potpisuje sa bankom ugovor o murabehi kojim kupuje predmet murabahe za cijenu na koju obje strane pristanu i preuzima ga.

Analiza ugovora o murabehi

Iz prethodnog se razumije da se murabeha sastoji od sljedećih elemenata:

● Obećanje klijenta banci da će kupiti predmet murabehe.

● Ugovor o kupoprodaji između banke i prodavača – vlasnika predmeta murabehe.

● Ugovor o murabehi između banke i klijenta.

● Spoj svih ovih ugovora u jedan ugovor.

Da bismo razumjeli propis murabehe kao cjelokupnog ugovora i shvatili okosnicu debate islamskih pravnika o ovom pitanju, neophodno je razumjeti suštinu ova četiri konstruktivna elementa i propis svakog od njih pojedinačno.

Obećanje klijenta banci da će kupiti predmet murabehe

U vezi sa obećanjem klijenta banci da će kupiti predmet murabehe, postavlja se pitanje: da li je to obećanje obavezujuće? U pogledu ovog pitanja islamski pravnici imaju više mišljenja od kojih su najistaknutija sljedeća (El-Muamelatul-malije, Šubejr, 310):

Prvo mišljenje, koje zastupa većina učenjaka, jeste da je izvršavanje obećanje vjerska i moralna obaveza, međutim, neispunjenje obećanja ne povlači sudsku odgovornost, jer obećanje je poput poklona – neobavezno.

Drugo mišljenje zastupaju učenjaci koji smatraju da je izvršavanje obećanje i vjerska obaveza i da, kao takvo, povlači sudsku odgovornosti. Ovo mišljenje zastupaju Hasan el-Basri i Ishak ibn Rahavejh, navodeći kao dokaz kur’anski ajet: “O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite?” (Saff, 2), kao i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Tri su znaka munafika: kada govori – laže, kada obeća – ne ispuni, a kada mu se nešto povjeri, on to pronevjeri.” (Muslim, br. 59)

Treće mišljenje jeste da je ispunjavanje obećanja vjerska obaveza, a sudsku odgovornost povlači ako se veže za određeni uzrok te onaj kome je obećanje dato ostvari taj uzrok, odnosno na osnovu obećanja preuzme kakvu odgovornost. Ovo je poznato mišljenje malikijskog mezheba, a preferirao ga je veliki broj savremenih učenjaka na čelu sa Kolegijem islamskog prava sa sjedištem u Džidi.

Prema ovom mišljenju, davalac obećanja dužan je ispoštovati dato obećanje ili nadoknaditi stvarnu štetu koju je obećanjem uzrokovao. Međutim, pri murabehi dozvoljeno je samo jednostrano obećanje, tj. obećanje klijenta ili banke, dok obostrano obećanje nije dozvoljeno, osim s pravom opoziva jedne ili obje strane. Ako bi obećanje bilo obavezujuće za obje strane, ugovor o obećanju bio bi identičan kupoprodajnom ugovoru, što nije dozvoljeno, jer banka u vremenu obećanja ne posjeduje predmet prodaje, stoga ga ne može prodati. (Vidjeti: Zaključak Kolegija islamskog prava sa sjedištem u Džidi, br. 40–41) Uz to, po mišljenju nekih savremenih učenjaka, obećanje naručioca robe da će robu kupiti od banke, nakon što je banka kupi, ne smije biti obavezujuće.

Ugovor o kupoprodaji između banke i prodavača – vlasnika predmeta murabehe

Sklapanje ugovor o kupoprodaji između banke i prodavača – vlasnika predmeta murabehe smatra se klasičnom kupoprodajom koja je dozvoljena po konsenzusu učenjaka. Ovdje je bitno da se ova kupovina realizira i da banka preuzme rizik kupljene robe prije nego što je proda naručiocu-klijentu.

Ugovor o murabehi između banke i klijenta

Ovim ugovorom banka prodaje robu koju je kupila na osnovu zahtjeva klijenta, a prodaja se odvija po cijeni većoj od trenutne cijene, jer je isplata na rate. Ovdje se nameće pitanje: Da li je dozvoljeno povećati cijenu zbog odgode isplate ili prodaje na rate? Većina učenjaka smatra da je dozvoljeno prodati robu skuplje od njene trenutne cijene zbog odgode isplate. Ovo je i mišljenje četiri poznata mezheba, a osnovni argument kojim ga potkrepljuju jeste uopćenost kur’anskog ajeta: “A Allah je dozvolio trgovinu.” (El-Bekara, 275) Ovo je mišljenje preferirajuće.

Spajanje svih ugovora u jedan ugovor

Da li je dozvoljeno spojiti više ugovora u jedan ugovor? Učenjaci o tome imaju dva različita mišljenja:

Prvo, većina učenjaka, iz hanefijskog i šafijskog mezheba, kao i neke malikije i hanbelije, smatra da nije dozvoljeno spojiti više ugovora u jedan, osim što malikije i šafije izuzimaju određene oblike spajanja kupoprodaje sa najamninom.

Drugo, dozvoljeno je u jednom ugovoru spojiti više ugovora i uvjeta. To je mišljenje nekih malikija i odabrao ga je Ibn Tejmijja. (Šubejr, El-Muamelatul-malije, 316)

Dokaz za prvo mišljenje jeste predaja koju prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je dvije kupoprodaje u jednoj.” (Tirmizi, br. 1231, i Nesai, br. 4632, sahih po ocjeni Tirmizija i Albanija), te druga predaja od Abdullaha b. Amra u kojoj kaže: “Poslanik, salallahu alejhi ve sellem zabranio je pozajmicu i prodaju (u jednom ugovoru), dva uvjeta u jednoj kupoprodaji, prodaju onoga što nije kod tebe i profit iz onoga za šta se nije odgovorno.” (Nesai, br. 4631, i drugi, šejh Albani ovaj je hadis ocijenio kao hasen-sahih) Ove predaje, u svom doslovnom značenju, ukazuju na zabranu kombinacije više ugovora i uvjeta u jednom ugovoru.

Učenjaci koji preferiraju drugo mišljenje svoj stav argumentiraju temeljnim pravilom o materijalnim relacijama koje glasi: “Osnova u trgovini i poslovanju je dozvola”, a to podrazumijeva dozvolu spajanja više ugovora u jedan. Na spomenute predaje, o zabrani dvije kupoprodaje u jednoj i zabrani dva uvjeta u jednoj kupoprodaji, odgovaraju da se zabrana ne odnosi na spajanje dva ugovora u jedan, nego se specifično odnosi na ugovor pri kojem se kupac i prodavač dogovore na dvije različite cijene: jedna cijena ako se plaća gotovinski, a druga ako se plaća na odgodu, a da prije konačnog zaključivanja ugovora ne fiksiraju jednu od dvije cijene. Imam Tirmizi, nakon što je naveo spomenuti hadis, kaže: “Neki učenjaci su, tumačeći dvije kupoprodaje u jednoj, kazali: ‘To je da kaže: prodajem ti ovo odjelo u gotovini za deset, a na odgodu za dvadeset, a zatim se raziđu prije nego odrede jednu od dvije cijene. Međutim, kada odrede jednu od dvije cijene, u tome nema smetnje, ako se ugovor sklopi po jednoj od dvije cijene.’” (Džamiut-Tirmizi, 3/533)

Ševkani, rahimehullah, kaže: “Razlog zabrane dvije kupoprodaje u jednoj jeste nestabilnost cijene kada se prodaje za dvije cijene.” (Nejlul-evtar, 5/214)

Prema tome, drugo mišljenje je preferirajuće, jer je osnova dozvola, a nema jasnog dokaza koji bi zabranio spoj više ugovora u jedan.

Na osnovu prethodnog zaključujemo da su svi temeljni elementi murabehe prihvatljivi, što znači da je murabeha dozvoljena ako se ispoštuju potrebni uvjeti. Najbitniji uvjet jeste da banka, odnosno finansijer, istinski kupi robu i postane njen vlasnik, ta da nakon kupovine fizički ili konstruktivno preuzme robu i postane za nju odgovorna prije nego što je proda klijentu. Upravo to predstavlja ključnu razliku između transakcije utemeljene na kamati i dozvoljene murabehe.

Kolegij islamskog prava sa sjedištem u Džidi u zaključku br. 40–41 navodi sljedeće: “Prodaja murabehom naručiocu kupljene robe, ako se realizuje na robi nakon što uđe u posjed kupca po narudžbi, i ostvari se šerijatom validno preuzimanje robe, to je dozvoljena kupoprodaja, sve dok kupac po narudžbi snosi odgovornost eventualne štete prije nego što isporuči robu, te odgovornost vraćanja robe zbog skrivene manjkavosti i drugih uzroka reklamacije nakon isporuke, i ako su ispunjeni ostali uvjeti kupoprodaje i uklonjene smetnje.” (Džizani, Fikuhun-nevazil, 3/228)

Govoreći o murabehi, savremeni učenjaci naročito ističu sljedeće uvjete:

● da naručena roba uđe u posjed banke i njenu odgovornost prije nego što se sklopi ugovor o prodaji sa naručiocem;

● da cijena određena u ugovoru ne bude podložna povećanju u slučaju nemogućnosti isplate;

● da murabeha ne bude maska za kamatni krediti kojim klijent dobiva gotovinu nasuprot većeg duga, nego da postoji stvarna namjera kupovine određene robe. (Šubejr, El-Muamelatul-malije, 319)

Mogućnost zaštite investitora

Investitor (banka) može preduzeti određene mjere koje će minimizirati rizik murabehe, od kojih su:

● Pri kupovini naručene robe može uvjetovati pravo na opoziv u određenom vremenskom roku, te ako naručilac – davalac obećanja ne kupi robu, tim uvjetom može je vratiti prvobitnom vlasniku.

● Investitoru je dozvoljeno od naručioca depozirati određenu svotu. Taj depozit ne tretira se avansom niti kaparom, nego služi kao potvrda ozbiljnosti u namjeri kupovine i dokaz materijalne spremnosti, a istovremeno time investitor osigurava naknadu eventualne štete u slučaju da naručilac ne ispuni obećanje i odustane od kupovine. Međutim, ako naručilac odustane od kupovine, investitoru nije dozvoljeno zadržati cjelokupnu sumu, nego polaže pravo samo na vrijednost stvarne štete koja se očituje u razlici između troškova nastalih kupovinom naručene robe i cijene po kojoj je prodana, a ne obuhvata naknadu za tzv. propuštenu investicionu šansu.

● Investitoru je dozvoljeno uzeti kaparu nakon što sklopi ugovor murabehe sa naručiocem, dok u periodu obećanja to nije dozvoljeno. Ako kupac odustane od kupovine, preče je da se investitor odrekne one vrijednosti kapare koje ostane nakon što revidira realno pretrpljenu štetu, a to je razlika između troškova kupovine robe i cijene po kojoj je prodana.

● Investitoru je dozvoljeno uvjetovati, ukoliko kupac murabehom bude bez validnog razloga kasnio sa uplatom dogovorenih rata, da sav dug postane trenutan.

● S ciljem osiguranja naplate, prodavač može od kupca tražiti da ponudi osiguranje u vidu garancije treće osobe, ili u vidu hipoteke ili založnog prava na bilo koju njegovu imovinu. Također je moguće predmet prodaje založiti zvanično bez fizičkog preuzimanja, ili sa fizičkim preuzimanjem i postepenim oslobađanjem zaloga prema procentu uplate duga.

● Investitoru nije dozvoljeno uvjetovati da predmet murabehe ne pređe u vlasništvo kupca sve dok ne isplati cijenu, ali je dozvoljeno odgoditi zvanični prijepis na ime kupca s ciljem garancije isplate duga, a investitor daje kupcu dokument kojim potvrđuje pravo u vlasništvu robe. Pri tome investitor može zahtijevati punomoć kupca da, u slučaju kašnjenja sa uplatom duga, može prodati predmet murabehe, te ako dođe do prodaje, investitor je dužan, nakon što pokrije svoje pravo na dogovorenu cijenu, preostalu svotu vratiti kupcu.

● Dozvoljeno je da ugovor o murabehi sadrži klauzulu kojom se kupac obavezuje da će, u slučaju neredovnog uplaćivanja rata, donirati određeni iznos ili procenat duga u dobrotvorne svrhe. Međutim, ova sredstva moraju biti nadgledana od strane šerijatske komisije, a njima se investitor ne smije koristiti.

Spomenute mjere legitimirane su “Šerijatskim standardima-2010/1431. h.g.” koje je pripremio Komitet kontrole i nadzora islamskih bankovnih institucija. Uzvišeni Allah najbolje zna.

El-Asr, br. 59.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: mr. Hakija Kanurić

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu.

Ugovor na principu lizinga prvi put se pojavljuje, po nekim tvrdnjama, još u vremenu prije nove ere kada su stari Babilonci koristili takav ugovor za brodove i stoku. Po drugom mišljenju, lizing se prvi put pojavljuje u Velikoj Britaniji polovinom devetnaestog stoljeća kod jednog trgovca muzičkih instrumenata koji je iznajmljivao instrumente da bi ih na kraju prodao ili poklonio zakupcu. Polovinom dvadesetog vijeka lizing je evolvirao u finansijski model široke primjene, a danas je to trend koji je prisutan u cijelom svijetu.

Nesigurnost naplate u prodaji na rate stimulirala je trgovce na inovaciju lizinga. Lizing osigurava kolateral i smanjen rizik zadržavanjem robe u vlasništvu davaoca lizinga sve dok primalac u potpunosti ne isplati cijenu. Lizing ima za cilj ispoljiti kupoprodajni ugovor u formi najamnine, čime prodavac sprečava kupca u raspolaganju vlasništvom kupljene imovine prije nego što u potpunosti preuzme cijenu, uz mogućnost da prodavac vrati prodano u slučaju da kupac bankrotira ili zakaže u uplati utvrđenih rata.

Ovaj ugovor, pored lizinga, nazvan je i brojnim drugim imenima, kao što je: kupoprodajna najamnina, najamnina koja završava prodajom, prodaja na rate uz odgodu prijenosa vlasništva, itd.

Lizing kao model savremenog finansiranja poprima mnoge različite forme, stoga je neispravno generalizirati sud o njemu. S druge strane, ako bismo detaljno istraživali ovaj ugovor u svim njegovim oblicima, bile bi neophodne zasebne studije koje bi uzele daleko više prostora od onog koji se pruža u rubrici poput ove. Pored toga, naredni tekst daje sažet presjek ovog ugovora i ukazuje na najbitnije elemente na osnovu kojih se može razlikovati dozvoljeni lizing od zabranjenog.

Iako lizing ima mnogo različitih formi, neke su ipak zastupljenije od drugih, tako da se lizing najčešće odnosi na transakciju kojom se predmet prodaje, poput automobila, radnog stroja i sl., iznajmljuje na određeni period, uz određenu rentu ili ratu, a po završetku utvrđenog perioda i uplatom posljednje rate predmet ugovora postaje vlasništvo kupca.

Islamski pravnici akomodiraju ovaj ugovor na različite načine od kojih su najistaknutija dva načina.

Prvi način akomodiranja lizinga: lizing je unaprijeđena forma prodaje na rate pri kojoj se predmet prodaje uzima kao zalog sve dok kupac ne podmiri svoj dug. Ovo je stanovište nekih savremenih učenjaka, od kojih je Muhammed b. Ibrahim Džubejr.

Ovom mišljenju ide u prilog činjenica da su motiv ugovornih strana lizinga kao i konačan rezultat ugovora ekvivalentni prodaji na rate, jer davalac i primalac lizinga imaju za cilj kupoprodaju, a predmet lizinga na kraju postaje vlasništvo primaoca. Visina rente pri lizingu viša je od rente kakva se daje pri običnoj najamnini, a primalac lizinga je prihvata jer se ustvari radi o rati kojom isplaćuje predmet ugovora. Pobornici ovog mišljenja također konstatiraju da nazivanje lizinga najamninom nije prikladno jer se ne podudara sa suštinom tog ugovora, ali pored toga, to ne može utjecati na propis samog ugovora, jer poenta u ugovorima određuje se po suštini i značenju, a ne po izrazima i formi, kao što to implicira poznato fikhsko pravilo.

Prema ovom mišljenju, lizing u spomenutoj formi je načelno ispravan ugovor, jer prodaja na rate je dozvoljena, kao što je, prema preferirajućem mišljenju, dozvoljeno uvjetovati da predmet kupoprodaje bude založen na isplatu cijene, o čemu je u prošlom broju bilo riječi. Što se tiče zabranjenih uvjeta koji poprate lizing, poput uvjetovanja prava na jednostrani prekid ugovora, takvi uvjeti su ništavni, ali ne čine ugovor u cijelosti ništavnim. (Halid el-Hafi, El-Idžaretul-muntehijetu bit-temlik, str. 280–282)

Drugi način akomodiranja lizinga: lizing je spoj najamnine s kupoprodajom u jedan ugovor ili najamnine s obećanjem da će iznajmljena imovina po isplati zadnje rente biti poklonjena ili prodana zakupcu, jer predmet lizinga biva iznajmljen na određeni period uz određenu rentu, a potom prelazi u vlasništvo primaoca lizinga.

Ovakav pogled na lizing zastupa velika većina savremenih islamskih pravnika na čelu s Kolegijem islamskog prava pri Organizaciji islamske konferencije i većinom članova Vijeća visokorangiranih učenjaka Saudijske Arabije.

Iako su i najamnina i kupoprodaja zasebno regularni ugovori, njihovom sintezom u jedan ugovor nastaje potpuno nova transakcija koja je predmet široke polemike među islamskim pravnicima. Razlog za to krije se u mnoštvu pitanja kojima je lizing protkan, a oko kojih islamski pravnici imaju različite poglede. Neka od tih pitanja su: propis spajanja dva ugovora u jedan, propis uvjetovanja jednog ugovora drugim, dozvoljeni i zabranjeni uvjeti pri ugovoru, te da li je obećanje pri ugovoru obavezujuće ili ne.

Najamnina i kupoprodaja su dva ugovora bez kojih je društveni život gotovo nezamisliv. Svaki od ova dva ugovora reguliraju šerijatom utvrđene norme kojima se štiti pravo obje ugovorne strane. Najamninom vlasnik određene imovine prenosi pravo njenog korištenja na drugu osobu na određeni period uz dogovorenu cijenu. S obzirom na to da iznajmljena imovina ostaje u vlasništvu najmodavca, to podrazumijeva da njen eventualan gubitak biva na njegovu štetu osim ako se desi nemarom ili zloupotrebom zakupca. S druge strane, kada ugovor o kupoprodaji bude upotpunjen, predmet prodaje postaje vlasništvo kupca i veza s bivšim vlasnikom prestaje.

Pri lizingu predmet ugovora ostaje u posjedu prvobitnog vlasnika u periodu dok traje najamnina, a istovremeno svu odgovornost za njega snosi zakupnik, što nije u skladu s pravilima najamnine. Rente koje zakupnik plaća ustvari su rate kojima otplaćuje iznajmljenu stvar pa su stoga obično više od rente kakva se daje klasičnom najamninom, pored toga, u slučaju prekida ugovora, vlasnik zadržava iznajmljenu stvar u svom posjedu, a uplaćene rate tretira naknadom za najamninu. Očigledno je da ovako formuliran ugovor ide u prilog isključivo davaocu lizinga, dok primaoca izlaže riziku. Pozitivnosti dva ugovora: najamnine i kupoprodaje, čijim je spojem nastao lizing, rezervirane su za jednu stranu ugovora – davaoca lizinga, a na štetu druge strane ugovora.

Zbog toga islamski pravnici, koji akomodiraju lizing spojem najamnine s kupoprodajom u jedan ugovor, okarakterizirali su lizing u spomenutoj formi zabranjenim. Vijeće visokorangiranih učenjaka Saudijske Arabije, argumentirajući zabranu, navodi sljedeće:

“Prvo: Lizing u sebi spaja dva ugovora: najamninu i kupoprodaju nad jednom te istom imovinom, bez konkretne odredbe koji je od dva ugovora zastupljen, iako se radi o dva ugovora različita i kontradiktorna u svojim propisima. Kupoprodajni ugovor iziskuje prelazak cjelokupnog korpusa prodane imovine zajedno s njenim koristima u posjed kupca, u tom slučaju nije dozvoljeno tu imovinu dati u zakup, jer to je vlasništvo kupca.

S druge strane, davanje u zakup iziskuje prelazak koristi zakupljene imovine zakupcu, dok imovina ostaje u posjedu davaoca. Isto tako, garanciju za prodanu imovinu zajedno s njenom koristi snosi kupac, tako da je njen gubitak ili gubitak njene koristi na štetu kupca i ne posjeduje pravo na kompenzaciju od prodavca. Iznajmljena imovina nalazi se u garanciji najmodavca, tako da gubitak u zakup date imovine, kao i njene koristi biva na štetu najmodavca, osim ako zakupac svojim nemarom ili zloupotrebom uzrokuje štetu.

Drugo: Renta se fiksira u vidu godišnjih ili mjesečnih rata, a njihova visina pokriva cijelokupnu vrijednost predmeta najamnine. Davalac lizinga to tretira rentom za najamninu čime osigurava svoje pravo, s obzirom na to da kupac nije u stanju prodati zakupljenu imovinu. Primjer za to jeste kada vrijednost imovine koja je predmet ugovora iznosi 50.000 rijala, a njena mjesečna renta u običnoj najamnini iznosi 1.000 rijala, renta u lizingu biva 2.000, jer to je u stvarnosti rata od cijene sve dok ne dosegne određenu vrijednost. Ako se desi da primalac lizinga bude nemoćan uplatiti npr. posljednju ratu, od njega se povlači predmet ugovora tretirajući ga iznajmljenim, a istovremeno davalac lizinga ne vraća primaocu vrijednost koju je ranije uzeo smatrajući je kompenzacijom za korist koju je imao od predmeta ugovora. Očigledno je da je takva relacija nepravda i prisila dotičnog da uzima zajam kako bi podmirio posljednju ratu.

Treće: Ovakva i slične transakcije rezultiraju time da materijalno loše stojeći često i olahko zapadaju u dugove, tako da su mnogi od njih postali prezaduženi, što opet može rezultirati stečajem nekih zajmodavaca nestankom njihovog prava kod siromašnih – nemoćnih da vrate dugove.” (Zaključak Vijeća visokorangiranih učenjaka, br. 198, Halid el-Hafi, El-Idžaretul-muntehijetu bit-temlik, str. 273)

S obzirom na to da je primarni cilj lizinga zaštita interesa davaoca lizinga, islamski pravnici vide alternativu ovom ugovoru u prodaji na rate popraćenu odgovarajućim dozvoljenim oblicima zaštite, kao što je osiguranje u vidu garancije treće osobe, hipoteke ili založnog prava na bilo koju njegovu imovinu. Također, moguće je predmet ugovora založiti zvanično bez fizičkog preuzimanja, ili s fizičkim preuzimanjem i postepenim oslobađanjem zaloga prema procentu uplate duga.

Ukoliko prodaja na rate ne može adekvatno zamijeniti lizing, zbog potrebe za najamninom, klasični lizing se može preoblikovati i uskladiti sa šerijatskim standardima. Međutim, lizing kakav promovira islamsko bankarstvo bitno se razlikuje od konvencionalnog lizinga. Najbitniji elementi specifični lizingu islamskog bankarstva jesu sljedeći:

Prvo: Neophodno je razdvojiti između ugovora o najamnini i prodaji, tako da se ugovor o prodaji sklopi nakon ugovora o najamnini, bazirajući se na obećanju davaoca lizinga da će po isteku ugovora o najamnini prodati ili pokloniti iznajmljenu stvar korisniku.

Drugo: Neophodno je precizirati period najamnine, te da se tokom tog perioda primjenjuju propisi najamnine. Eventualni gubitak iznajmljene imovine u periodu najamnine biva na štetu davaoca lizinga osim ako se desi nemarom ili zloupotrebom zakupca. Ukoliko iznajmljena stvar bude toliko oštećena da se ne može koristiti, iznajmljivač nije obavezan plaćati najamninu. Osiguranje predmeta najamnine ostaje na davaocu lizinga, a na osnovu toga može povećati rentu.

Treće: U slučaju da korisnik ne uplati ratu u dogovorenom vremenu i da se predmet lizinga povuče, vlasnik je dužan vratiti razliku između vrijednosti koju je uzeo i uobičajene vrijednosti koja bi bila da je stvar iznajmljena običnom najamninom, a vlasnik ima pravo revidirati stvarnu štetu nastalu prekidanjem ugovora.

Četvrto: Davalac lizinga ne može zaračunavati zatezne kamate kao penale zbog kašnjenja u otplati rente, kao što ne može tražiti jednostrani prekid ugovora, osim kada zakupac prekrši neki od uvjeta iz ugovora, niti može uvjetovati bilo koji uvjet koji je u koliziji sa šerijatom i principima pravednosti. (El-Meajiru eš-šer’ijje, str. 112–118, El-Muamelatul-malijetul-mu‘asire, Šubejr, str. 325–326, i El-Muamelatul-malijetul-mu‘asire, Halid el-Mušejkih)

El-Asr

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead Kumro

U narednim redovima spomenut ćemo neka od ramazanskih pitanja o kojima su se usaglasili islamski učenjaci, a koja je Ibn Kudama, rhm., spomenuo ili prenio u svojoj knjizi El-Mugni u poglavlju o postu.

1- Islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da je obavezan post mjeseca ramazana.

2- Ibn Abdulberr, rhm., prenio je konsenzus islamskih učenjaka o obaveznosti posta od nastupanja zore do zalaska sunca.

3- Ako se vidi mlađak 29. ša‘bana, prema konsenzusu islamskih učenjaka, obaveza je postiti naredni dan.

4- Post bez prethodnog donošenja nijeta – nije ispravan.

5- Ako bi osoba, nakon nastupanja zore, nešto pojela ili popila prije nego što zanijjeti dobrovoljni post, dobrovoljni post tog dana ne bi joj bio ispravan.

6- Ko se tokom posta onesvijesti ili izgubi razum, obavezan je da naposti taj dan.

7- Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da je putniku dozvoljeno da ne posti.

8- Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da se post prekida konzumiranjem bilo koje vrste jela, pića ili nečega sličnog.

9- Ogovaranje neće pokvariti post.

10- Madmada – ispiranje usta prilikom uzimanja abdesta ne kvari post, prema konsenzusu islamskih učenjaka.

11- Post nije pokvaren onome ko osvane, a između zuba mu ostanu mrvice od hrane koje nije mogao ukloniti.

12- Prema konsenzusu islamskih učenjaka, poljubac ne kvari post.

13- Post će biti pokvaren onome ko namjerno prouzrokuje izlazak menija – sperme.

14- Neće post biti pokvaren gledanjem u zabranjene stvari.

15- Post neće biti pokvaren ako postaču u grlo dospije muha ili prašina.

16- Kome post bude pokvaren, obavezan je napostiti taj dan.

17- Koga nadvlada povraćanje, njegov je post ispravan, a ko namjerno izazove povraćanje, njegov je post pokvaren.

18- Post je pokvaren onome ko izađe iz okvira islama.

19- Post će pokvariti spolni odnos.

20- Islamski su učenjaci jednoglasni u mišljenju da je napaštanje iskup za post pokvaren spolnim odnosom. Također, učenjaci koji su iskup za ovu vrstu pokvarenog posta uvjetovali napaštanjem, jednoglasni su u mišljenju da će takva osoba postiti dva mjeseca uzastopno.

21- Također, učenjaci se ne razilaze u pogledu toga da je hranjenje šezdeset siromaha jedan vid iskupa za post pokvaren spolnim odnosom.

22- Ako bi osoba u jednom ramazanskom danu imala spolni odnos više puta, bio bi joj dovoljan jedan iskup.

23- Ako je osoba pokvarila post spolnim odnosom, a potom u narednim danima učinila isto, bila bi obavezna iskupiti se odvojeno za pokvarene dane posta.

24- Učenjaci je složnu u tome da je ženi u mjesečnici, putniku i bolesniku obaveza napostiti propuštene dane posta.

25- Trudnici i dojilji koje strahuju da bi njihovo zdravlje moglo biti narušeno postom, dozvoljeno je da neposte, s tim da će napostiti propuštene dane.

26- Trudnici i dojilji, ako su post izostavile zbog bojazni za zdravljem djeteta, obaveza je da za svaki propušteni dan posta nahrane po jednog siromaha. Ovo se prenosi od Ibn Omera i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, i nije poznato da je neko od ashaba rekao drugačije.

27- Islamski su učenjaci složni da ženi koja ima mjesečnicu ili je u nifasu (postporođajni period) nije dozvoljeno postiti, te da će napostiti propuštene dane.

28- Islamski su učenjaci složni da bolesnik nije dužan postiti.

29- Ako bi nevjernik primio islam tokom dana, obavezan je postiti ostatak dana.

30- Ako bi se onome koji nema razuma, razum vratio tokom ramazana, bio bi obavezan postiti ostatak mjeseca ramazana.

31- Zabranjeno je postiti prvi dan Ramazanskog i Kurbanskog bajrama, prema konsenzusu islamskih učenjaka.

32- Učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je pohvalno ustajanje na sehur.

33- Također, učenjaci se slažu u mišljenju da je pohvalno postiti tri dana svakog mjeseca.

34- Pohvalno je boraviti u itikafu zadnju trećinu ramazana i itikaf nije obavezan osim onome ko se zavjetovao.

35- Prema konsenzusu islamskih učenjaka, itikaf je ispravno obavljati samo u džamiji.

36- Onome ko boravi u itikafu dozvoljeno je da u slučaju potrebe napusti džamiju.

37- Onome ko boravi u itikafu nije dozvoljeno spolno općenje.

38- Žena koja tokom boravka u itikafu dobije mjesečnicu obavezna je da napusti džamiju.

Naša posljednja dova je: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Šejh dr. Selman el-Awde
Preveo: Smail L. Handžić
Od Ebu Ejjuba el-Ensarija, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala, to će mu biti kao da je postio čitavo vrijeme.“ Ševval je odabran upravo radi toga što se u njemu javlja velika potreba za hranom, jer je on mjesec koji dolazi nakon mjeseca posta.U tom slučaju post postaje naporniji, a samim tim i nagrada za njega postaje mnogo veća. U hadisu koji se prenosi od Sewbana, a on od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, se prenosi da je rekao: „Ko bude postio ramazan – jedan mjesec je kao deset mjeseci – i postio šest dana nakon Bajrama, to biva kao da je postio čitavu godinu!“ Dakle, misli se na ramazan i šest dana nakon njega. Imam En-Nevevi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Učenjaci su kazali da to vrijedi kao post čitavo vrijeme upravo radi toga što jedno učinjeno dobro djelo vrijedi kao deset dobrih djela. Odatle je vrijednost mjeseca ramazana kao deset mjeseci, a šest dana kao dva mjeseca.“ Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, je rekao: „Meðu hadisima koji govore na ovu temu ne postoji vjerodostojniji hadis od ovoga.“

Vrijednosti posta u ševvalu

Za post šest dana mjeseca ševvala se vežu mnoge vrijednosti. Prije svega postom ovih šest dana se upotpunjava vrijednost posta čitavog vremena. Zatim, mjesec ševval i ša’ban su kao namaski sunneti koji dolaze prije i poslije obaveznog namaza, a oni upotpunjavaju eventualne nedostatke i mahane koje su se desile pri izvršavanju samog farza, te je odatle velika potreba za činjenjem djela koja će ga upotpuniti! Osim toga, sama navika i ustrajnost u postu nakon posta mjeseca ramazana je veoma lijep znak da je primljen post ramazana. To je zbog toga što Uzvišeni Allah kada primi odreðeno djelo nekog roba uputi ga na činjenje tog djela i kasnije. Otuda su neki kazali da je nagrada za učinjeno dobro djelo, ustvari, sâmo dobro djelo koje će se učiniti nakon njega. Zato onaj koji svoje dobro djelo poprati činjenjem drugih dobrih djela, ima jasan znak da mu je to djelo primljeno! I obrnuto, ako se desi da nakon učinjenog dobrog djela uslijedi činjenje lošeg djela, to je znak da dobro djelo nije primljeno! Već prije se spominjalo da je post mjeseca ramazana razlog za opraštanje svih grijeha koji su učinjeni. S obzirom da postači bivaju nagraðivani za svoj trud na dan Bajrama, a to je Dan nagrada, u tom slučaju post šest dana ševvala biva kao zahvala na ukazanu blagodat. Zaista nema veće blagodati od oprosta svih grijeha! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je imao običaj toliko dugo klanjati da su mu njegova stopala oticala. Kada bi ga neko upitao: ”Zbog čega to činiš kada ti je Allah oprostio sve tvoje prijašnje i buduće grijehe?”, on bi odgovorio: „Zar da ne budem zahvalni rob!?“ Uzvišeni Allah je naredio Svojim robovima da Mu zahvaljuju na ukazanim blagodatima posta mjeseca ramazana, samim tim što će Ga spominjati, ali i drugim vidovima iskazivanja zahvalnosti. Uzvišeni je rekao: …da odreðeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete. (El-Bekare, 185.) Nema sumnje da je jedan vid iskazivanja zahvalnosti roba njegovom Gospodaru na ukazanim blagodatima, odnosno nadahnuću i Njegovoj pomoći da se isposti čitav mjesec ramazan, kao i da mu se oproste svi njegovi grijesi, upravo post iz zahvalnosti. Neki naši ispravni prethodnici (selefi) su običavali da, ako bi bili nadahnuti da klanjaju u nekoj noći, sutradan osvanu kao postači upravo iz zahvalnosti na tom nadahnuću. Prenosi se da je Wuhejb ibn el-Werd često pitao o nagradama za neka dobra djela, poput tavafa ili nečega drugog, pa je neko rekao: „Nemojte se raspitivati o nagradama za učinjeno djelo, nego se raspitujte kako će se zahvaliti onaj koji bude nadahnut dobrom djelu, kako bi bili pomognuti i ponovo nadahnuti!“ Svaka Allahova blagodat koju ukaže Svome robu, bez obzira bila ona u pogledu njegove vjere ili ovosvjetskog života, iziskuje zahvalnost. Zatim, nadahnuće za činjenje te zahvalnosti je opet druga blagodat koja ponovo iziskuje drugu zahvalnost. Druga zahvalnost je, ustvari, opet blagodat koja iziskuje ponovo zahvalnost, što ide u nedogled. Otuda možemo kazati da robovi nisu u stanju nazahvaljivati se na blagodatima koje ih obasipaju, te da je prava zahvalnost, zapravo, potpuno priznanje za nesposobnost zahvaljivanja!

Propis posta šest dana ševvala

Post šest dana mjeseca ševvala je djelo koje je mustehab. Takvo mišljenje dijele imami Šafija, Ahmed i Ishak, a prenosi se i od Ibn Abbasa i Ka’ba el-Ahbara. Osim njih, to je stav Tawusa, Eš-Ša’bija, Mejmuna ibn Mehrana i Ibn el-Mubareka. Taj svoj stav potkrjepljuju sa gore navedenim hadisima koji govore o vrijednostima posta ovih šest dana, a koje bilježe Muslim i drugi. Neki su ovo pokudili! Meðu njima su imami Malik i Ebu Hanife koji svoj stav pravdaju bojaznošću da običan svijet, dakle, koji ne posjeduje znanje o njima, ne bi te dane prihvatio kao obavezu, i time što oni predstavljaju poistovjećenje sa sljedbenicima Knjige koji su dodali na obavezni mjesec posta! Meðutim, to nije nikakav dokaz jer sunnet je potvrdio post šest dana mjeseca ševvala, kao što stoji kod Muslima i u drugim hadiskim zbirkama. Ako bismo ostavili sunnet iz bojazni da on ne bude dodatak postu koji je farz, u tom slučaju bismo zapostavili sve ostale mendube, kao što je post Dana Ašure, bijelih dana i slično. Navodi se da je i sam imam Malik postio te dane kao sopstveni vird, te da kasniji zagovarači hanefijskog pravca u postu tih dana nisu vidjeli nikakvu smetnju. Ibn Abdul-Berr, Allah mu se smilovao, je rekao: „Do Malika nije došao hadis koji se prenosi od Ebu Ejjuba, iako je on bio medinski hadis. Nemoguće je bilo da on obuhvati sve znanje! To što je Malik smatrao pokuðenim, to je i objasnio i obznanio da je zbog bojazni da se ne doda na post mjeseca ramazana od strane običnih ljudi. Inače, on je bio mnogo brižljiv i oprezan kada je u pitanju vjera. Što se tiče posta šest dana zbog njihove vrijednosti i objašnjenja koje se navodi od Sewbana, mislim da Malik to ne bi, uz Allahovu volju, nimalo prezirao, jer je post zaštita, a njegova vrijednost je dobro poznata! Postač ostavlja svoju hranu i piće samo Allaha radi, i to je djelo koje je dobročinstvo i koje je lijepo! Uzvišeni je rekao: …i dobra djela činite da biste postigli ono što želite! (El-Hadždž, 77.) Malik je sve ovo dobro znao.“

Kako se ovi dani trebaju postiti?

Neki islamski učenjaci kažu da treba odmah ove dane postiti, dakle odmah sa početkom nastupanja samog mjeseca. To je mišljenje imama Šafije i Ibn el-Mubareka. Drugi uopće ne prave razliku izmeðu spajanja ovog posta sa ramazanskim i bilo kojih dana iz mjeseca ševvala, te kažu da je to isto. Ovo je mišljenje imama Ahmeda i Weki’a. Treće mišljenje je da se ne treba odmah postiti kada nastupi Bajram, jer su to dani kada je dozvoljeno jesti i piti i veseliti se. Lijepo je da se posti tri dana prije bijelih dana, te sami bijeli dani, ili nakon njih. To je stav Ma’mera i Abdur-Rezaka. Dakle, ipak se postaču ostavlja mogućnost da odabere bilo koje od ovih mišljenja i ne može mu se zamjeriti zbog njegovog odabira.

Post šest dana osobe koja je dužna napostiti propuštene dane ramazana

U Muslimovom ”Sahihu” se nalazi hadis od Ebu Ejjuba el-Ensarije, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala, to će mu biti kao da je postio čitavo vrijeme.“ Iz ovog hadisa se jasno da primijetiti da se za post šest dana ševvala neće postići obećana vrijednost ako je osoba dužna izvršiti svoju obavezu napaštanja propuštenih ramazanskih dana. Zbog toga nije ispravno kazati da će osoba zaslužiti opisanu nagradu ako prije toga nije upotpunila ramazanski post. Onaj koji je dužan da naposti te dane, za takvoga se još ne može kazati da je ispostio ramazan. Zatim, valja kazati da će vrijednost od posta šest dana mjeseca ševvala postići ona osoba koja je sa šerijatskim razlogom iftarila u danima ramazana. Neki rekoše da je post šest dana ševvala usko ograničen vremenom, za razliku od napaštanja ramazanskih dana koji nisu ograničeni samo u mjesecu ševvalu. Uzvišeni Allah je rekao: …isti broj drugih dana (El-Bekareh, 184.), a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao: „Ko isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala…“ On je znao da će mnogi ljudi biti obuzeti napaštanjem propuštenih ramazanskih dana, i zbog toga se nije jasno uvjetovalo u hadisu da se prvo trebaju napostiti propušteni dani. Na osnovu ovog mišljenja, onaj koji bude uposlen napaštanjem ramazanskih dana u kojima je iftario zbog valjanog šerijatskog razloga, i koji ima mogućnost i neophodnu širinu da nakon toga isposti i šest dana ševvala, takav će zatražiti Allahovu pomoć i prvo se usredsrediti na obavezu od svoga Gospodara, odnosno, obavit će napaštanje, a nakon toga će postiti šest dana ševvala. Tako će skinuti svoju obavezu i postići nagradu! Meðutim, ona osoba koja bude toliko uposlena sa napaštanjem ramazanskih dana u kojima je iftarila zbog validnog razloga, i kojoj ševval ne bude dovoljan da u njemu naposti svoju obavezu i nakon nje šest ševvalskih dana, ta osoba spada u onu kategoriju koja je sa razlogom onemogućena, pa će prvo postiti šest dana ševvala zbog stjecanja nagrade, a nakon toga će nadoknaditi svoj propušteni ramazanski post. To je zbog toga što ova osoba nije bezrazložno propuštala svoj ramazanski post, a sa druge strane imamo veliki broj argumenata koji govore da će svaka osoba koja je sa validnim razlogom onemogućena da stekne odreðenu nagradu, biti počašćena tom nagradom. Ovako se navodi u Buharijevom i Muslimovom ”Sahihu”, u hadisu koji se prenosi od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, vraćajući se iz Bitke na Tebuku, kada se približio Medini, rekao: „Zaista u Medini ima ljudi koji su sa vama bili tokom čitavog vašeg puta, i u svakoj dolini gdje ste i vi bili!“ Rekoše: „Allahov Poslaniče, ali oni su u Medini!?“ Reče: „Da, oni su u Medini, ali ih je onemogućio opravdan razlog!“

Post šest dana mimo mjeseca ševvala

Post šest dana se striktno veže za mjesec ševval, i to zbog dva razloga. Prvi je što se sa njima želi učiniti dobro prema osobi koja je šerijatski obveznik, jer je ta osoba već navikla na post pa će joj tih šest dana ševvala biti lahko postiti. Samim tim što se u hadisu spomenuo mjesec ševval, primjećujemo da je post u danima mimo njega vrjedniji. Ovo je veoma čudno i nepoznato mišljenje koje je naveo El-Karafi, učenjak malikijskog mezheba. Drugi razlog je to što se sa njima želi postići požurivanje ka činjenju dobrog djela i iskoristiti fenomenalna prilika prije nego li ona iščezne. Uzvišeni kaže: …i takmičite se u činjenju dobra! (El-Bekare, 148.) I kaže: …i požurite da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje! (Ali Imran, 133.) To je objašnjenje jedne skupine učenjaka iz šafijske pravne škole i drugih. Oni kažu: „Ova vrijednost se ne postiže sa postom nekih drugih dana mimo ševvala, jer se tim propustila prilika požurivanja sa dobrim djelima koja su draga Allahu!“ Dalje, oni kažu da se hadis potpuno slaže sa ovim mišljenjem, te da je ono najpreče da se prihvati! Uopće nema nikakve sumnje da je nemoguće obezvrijediti posebnost ševvala! Na koncu, kakva je onda korist od njegovog spominjanja u samom hadiskom tekstu?! Drugi su kazali da je neminovno da će se desiti odreðeni propusti vezani za ramazanski post, poput narušavanja njegovih prava i vadžiba, te je to razlog potrebe za postom šest dana mjeseca ševvala koji će nadoknaditi i ispraviti eventualne propuste koji se mogu dogoditi. Otuda se ovi dani shvataju kao sunneti koji odmah slijede nakon farza, a koji će upotpuniti njegove nedostatke. Na osnovu ovog mišljenja se jasno uočava korist od spominjanja mjeseca ševvala, a Allah najbolje zna!

Neka važna upozorenja

Neki ljudi prihvataju odreðeno vrijeme koje nije definisano šerijatskim slovom kao svoj praznik. Primjer tome je običaj neukih ljudi da osmi dan ševvala proslavljaju nazivajući ga danom dobročinitelja. To je očita zabludjela novotarija koja je pokuðena i koja je nepoznata našim ispravnim prethodnicima, jer to oni nisu činili. Muslimani imaju samo svoja dva praznika! Zatim, neki ljudi gaje mišljenje da je osoba koja jednom isposti šest dana ševvala dužna to svake godine činiti. Naravno, ovo je neispravno i svaka osoba ima potpuno pravo na svoj odabir. U jednoj predaji se kaže: „Dobrovoljni postač je svoj vlastiti starješina, ako želi postit će, a ako želi prekinut će post!“ Mnogi hadisi koji su vezani za mjesec ševval, uprkos svojoj poznatosti, su nevjerodostojni. Meðu njima je i hadis: „Ko bude postio ramazan, ševval, srijedu i četvrtak, ući će u Džennet!“ (Prenosi ga Ahmed, a u lancu je neimenovani prenosilac.) Zatim, tu je i hadis: „Ko bude postio ramazan, i nakon njega nastavi sa šest dana ševvala, postat će bezgrješan kao na dan kada ga je njegova majka rodila.“ (Prenosi ga Et-Taberani u ”El-Evsatu”, a u lancu prenosilaca se nalazi Mesleme ibn Ali el-Hušenijj koji je daif.)

Allahu moj, primi od nas naš post i naše namaze, Ti si zaista Onaj Koji sve dobro čuje i sve zna! Allahu moj, oprosti nam naše grijehe, jer Ti si Onaj Koji mnogo prašta i Koji je milostiv!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Brak, poput ostalih poglavlja islamskog prava, u sjeni savremenog života susreće se sa mnoštvom novih pitanja. Neke od tih inovacija jesu sklapanje braka putem savremenih sredstava komunikacije (telefona i interneta), a pojavljuju se i nove forme bračnih ugovora, kao što je brak prijatelja, tajni brak, običajni brak, brak posjetitelja i sl. Prije samog govora o ovim pitanjima, neophodno je ukazati na važnost braka, njegov stepen i odlike u islamu.

Svevišnji Allah stvorio je Svoja stvorenja u parovima. Kaže Uzvišeni Allah: “Neka je hvaljen Onaj koji u svemu stvara par: u onome što iz zemlje niče, u njima samima, i u onome što oni ne znaju!” (Ja-sin, 36) Tako je našu ljudsku vrstu podijelio na muškarce i ž‍ene. Svakoj od te dvije vrste dao je određene posebnosti i sklonosti, učinio je da jedna vrsta bude u potrebi za drugom, da je upotpunjava i da uz nju nalazi svoj smiraj. Uzvišeni Allah kaž‍e: “I jedan od dokaza Njegovih jeste to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.” (Er-Rum, 21) Na brak podstiče u čovjeku urođena priroda, kao i zdrav razum i moralnost, a sve na što podstiče ovo troje, podstiče i vjera islam. Kazao je Allah: “Udajite neudate i ženite neoženjene, i čestite robove i robinje svoje; ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna.” (En-Nur, 32) U vjerodostojnoj predaji navodi se kako su tri čovjeka došla u kuću Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa su pitali o njegovom ibadetu i kada su obaviješteni o tome, kao da im se učinilo nedovoljnim, pa su rekli: “A gdje smo mi u odnosu na Allahovog Poslanika? Njemu su oprošteni grijesi koje je počinio i koje će počiniti!” Zatim jedan od njih reče: “Što se mene tiče, ja ću stalno noći provoditi u namazu!”, drugi reče: “A ja ću stalno postiti i nikako neću prekidati post!”, a treći reče: “Ja ću se potpuno ustegnuti od žena i nikako se neću ženiti!” Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo šta su ovi kazali, rekao je: “Vi ste oni koji su rekli tako i tako? Tako mi Allaha, ja sam najbogobojazniji i najpobožniji među vama, ali ja postim i ostavljam post, klanjam noću, ali i spavam, i ja se ‍ženim! Ko napusti moj način života (sunnet), taj nije moj!” (Buhari, br. 5063; Muslim, br. 1401)

Pored smiraja koji muškarac i ž‍ena nalaze u braku i brojnih drugih društvenih koristi, brak vjerniku otvara mnoga vrata dobra i puteve stjecanja sevapa. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Neće se desiti da nešto utrošiš tražeći time Allahovo lice, a da za to nećeš dobiti nagradu, pa i za zalogaj koji staviš u usta svojoj supruzi!” (Buhari, br. 56; Muslim, br. 1628) Štaviše, čak se nagrada dobija i za bračni odnos među supružnicima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “I kada neko od vas priđe svojoj supruzi, dobio je nagradu!” “Allahov Poslaniče”, upitaše ashabi, “zar da neko od nas zadovoljava svoje prohtjeve i za to još dobije nagradu?” Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “A šta mislite ako bi ih zadovoljio na haram način, da li bi stekao grijeh? Isto tako, kada ih zadovolji na halal način, dobiva nagradu!” (Muslim, br. 1006) Ashabi Allahovog Poslanika dobro su znali vrijednost braka pa su prezirali da pred Gospodara odu kao než‍enje. Muaz b. Dž‍ebel, radijallahu anhu, nakon što su mu dvije supruge umrle od kuge koja je harala Šamom, i sam je obolio od iste bolesti, ali je na samrtnoj postelji govorio: “Ož‍enite me, jer prezirem da pred Allaha odem neož‍enjen.” (Bejheki, Ma‘rifetus-sunen, br. 4063) Bračni život prakticirali su Allahovi najodabraniji robovi, vjerovjesnici i poslanici. Kazao je Uzvišeni: “I prije tebe (Muhammede) slali smo poslanike i ž‍ene i porod im davali.” (Er-Ra‘d, 38) Nema sumnje da Allah Svojim vjerovjesnicima odabire ono što je najbolje i najpotpunije, a upravo oni su za nas najbolji uzor. Nakon što je imenovao veliki broj vjerovjesnika, Svevišnji Allah rekao je: “Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov Pravi put.” (El-En‘am, 90)

Sklapanje bračnog ugovora putem savremenih komunikacijskih sredstava

Prije pojave islama postajali su različiti oblici braka koje je islam pročistio i odobrio samo brak koji priliči moralnom muškarcu i ženi, i kojim se čuva dostojanstvo i čast supružnika i njihovog potomstva. Brak u islamu postaje validan kada se sklopi između muškarca i ž‍ene među kojima ne postoji nikakva zapreka koja bi to onemogućila, poput rodbinstva koje ne dozvoljava bračnu vezu. Neophodno je da se pri sklapanju braka ostvari ponuda i njeno prihvatanje. Supružnici moraju biti poznati i određeni. Svako od njih dvoje mora izraziti svoje zadovoljstvo i svoj pristanak na brak. Nuž‍an je i pristanak velija – staratelja. Sklapanje braka svjedoče dvojica pravednih svjedoka, a brak se obznani i razglasi. Ovako sklopljen brak validan je po sve četiri mezheba, a oko određenih uvjeta postoje različiti stavovi i mišljenja.

U ranijim vremenima ugovori općenito, pa tako i brak, sklapali su se izravnim susretom stranki, a ponekad se to ostvarivalo putem pisama. Klasični islamski pravnici razmatrali su pitanje validnosti sklapanja braka putem pisama i o tome su iznijeli različite stavove. Ovom prigodom nećemo ih iznositi niti o njima detaljizirati, jer takav način sklapanja braka, nakon pojave savremenih komunikacijskih sredstava, prevaziđen je i ne nalazi primjenu u stvarnom životu. Namjera je samo istaći da sklapanje braka “na daljinu” nije potpuno nova pojava. Međutim, nova je brzina kojom se to odvija, te mogućnost trenutnog prenošenja zvuka i slike. Danas, prilikom sklapanja raznih ugovora putem telefona ili neta, jedna strana ugovora čuje govor druge i s njom vodi izravan razgovor, a svjedoci to sve mogu čuti, pa i vidjeti putem ekrana. Ovakav vid sklapanja ugovora potpuno je nov i u govoru klasičnih učenjaka ne postoji nešto čime bi se ovakva forma mogla usporediti. Najbliže čime bi se donekle moglo usporediti ovakvo sklapanje ugovora mo‍žda je pitanje o kojem govori imam Nevevi, rahimehullah, gdje ka‍že: “Kada bi kupac i prodavač jedan drugog dovikivali, a međusobno su udaljeni, i tako sklopili kupoprodajni ugovor, to bi bilo validno, bez razilaž‍enja o tom pitanju.” (El-Med‍žmu, 9/181) Međutim, to je primitivan metod u usporedbi sa modernim sredstvima komunikacije koja fizički udaljene osobe čine vremenski spojenim tako da vode normalan razgovor kao da su jedna pored druge.

Pogledamo li u uvjete ispravnosti bračnog ugovora koji se tiču ponude i pristanka koje navode učenjaci različitih mezheba, kao što je uvjet da se ponuda i pristanak izgovore, da svaka strana ugovora čuje drugu, da prihvatanje dođe neposredno nakon ponude, te da svjedoci čuju ponudu i prihvatanje, vidimo da su svi ti uvjeti ispunjeni pri sklapanju braka putem modernih sredstava komunikacije. Stoga nalazimo skupinu savremenih učenjaka, od kojih su Mustafa ez-Zerka i Vehbe ez-Zuhejli, da dozvoljavaju sklapanje braka usmenim razgovorom putem telefona, kompjutera i sl. Učenjaci koji su dozvolili sklapanje braka na ovakav način smatraju obaveznim da svjedoci posvjedoče sklapanje ugovora, na način da prisustvuju razgovoru kojim se sklapa ugovor tako da čuju ponudu i prihvatanje. Ipak, ovakav način sklapanja bračnog ugovora većina savremenih učenjaka, od kojih su Stalno vijeće za fetve u Saudijskoj Arabiji te većina članova Fikhskog pravnog kolegija u Džiddi, smatra zabranjenim. Stalno vijeće, obrazlažući zabranu, ističe da ovakav način sklapanja ugovora otvara mogućnost obmane i prevare, a bračni ugovor u islamu je poseban ugovor u kojem se traži veći oprez nego pri drugim ugovorima. Fikhski pravni kolegij u D‍židdi sklapanje bračnog ugovora putem savremenih sredstava komunikacije između fizički udaljenih osoba smatra zabranjenim jer je svjedočenje jedan od uvjeta ispravnosti braka, a s obzirom na to da u ovom slučaju svjedok ne mo‍že biti prisutan kod obje strane ugovora, njegovo svjedočenje ne mo‍že biti valjano.

Rezimirajući prethodno, mo‍že se konstatirati da se uvjeti ispravnosti braka, kada se sklapa putem modernih sredstava komunikacije, mogu ostvariti. Strane ugovora, iako su fizički udaljene, sklapaju ugovor kao da su svi prisutni na jednom mjestu. Svako od njih čuje govor drugog, kao što ga i svjedoci mogu čuti. Savremena sredstva komunikacije pobrisala su fizičku udaljenost i, takoreći, dovela do toga da se stječe dojam kao da ljudi ž‍ive u jednom mjestu. Što se tiče obrazloženja na osnovu kojeg Fikhski kolegij preferira zabranu, da pri sklapanju ugovora na ovakav način nije moguće svjedočenje, ono nije prihvatljivo, jer svjedoci čuju govor i svjedoče o onome što čuju. Što se tiče obrazloženja Stalne komisije za fetve, tačno je da mogućnost obmane postoji i da šerijat bračnom ugovoru daje posebnu pažnju i pri njemu uvjetuje poseban oprez. Međutim, to ne iziskuje zabranu, nego iziskuje uzimanje neophodne zaštite i mjera opreza koji garantiraju sigurnost ugovora. Mogućnost da jedna strana ugovora vidi drugu pri sklapanju ugovora putem sredstava komunikacije povećava sigurnost, a mo‍že se zahtijevati da strane ugovora prika‍žu lične dokumente kojim potvrđuju svoj identitet, te da se za svjedoke uzmu svjedoci koji poznaju strane ugovora. Isto tako, moguća je potvrda identiteta specifičnim elektronskim potpisom. Sve to ukazuje da je putem savremenih sredstava komunikacije moguće sklopiti validan bračni ugovor. Ipak, ostaje činjenica da se sklapanjem ugovora na ovakav način umanjuje ozbiljnost i respekt koji su obilje‍žje ovog ugovora. Bračni ugovor čuva čast supružnika i predstavlja liniju koja rastavlja halal od bluda. Svevišnji Allah nazvao je bračni ugovor čvrstom obavezom. Govoreći o nepravednom uzimanju vjenčanog dara, Uzvišeni Allah kaž‍e: “Kada su one od vas čvrstu obavezu uzele.” (En-Nisa, 21) Bračni ugovor nazvan je čvrstom obavezom jer za sobom povlači mnoga prava i obaveze. Zbog va‍žnosti ovog ugovora i mnoštva prava koja se za njega vežu, u praksi se ustalilo da se bračni ugovor evidentira u matičnim uredima kako bi se ta prava štitila i čuvala. S druge strane, kada se govori o braku i formiranju bračne veze, evidentna je prisutnost zloupotrebe interneta. Kada se sve to uzme u obzir, postaje jasno da je brak potrebno sklopiti u uobičajenoj formi, a ne putem interneta, telefona i slično, a iz ove preporuke mogu se izuzeti posebni slučajevi, odnosno situacije kada za ovakvim načinom sklapanja braka postoji stvarna potreba, uz uvjet da se uzmu potrebne mjere opreza i da se spriječi mogućnost poigravanja i zloupotrebe. Svevišnji Allah najbolje zna.

El-Asr

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/