Piše: hfz. Dževad Gološ

Pitanje činjenja zikra naglas, odnosno dizanja glasa prilikom činjenja zikra, te grupnog činjenja zikra učenjaci hanefijskog mezheba spominjali su na više mjesta u svojim fikhskim djelima, te u nekim zasebnim poslanicama. Mjesta u fikhskim djelima, te vrste djela u kojima su hanefijski pravnici spominjali ovo pitanje, shodno onome do čega sam sam došao, jesu sljedeća:

1. fikhska djela – poglavlja o dva bajrama
2. fikhska djela – poglavlja o murteddu
3. u djelima u kojima su sakupljane fetve
4. u zasebnim poslanicama koje su pisali o ovom pitanju
5. u zasebnim djelima u kojima su govorili o raznim novotarijama.

Prije no što počnem govoriti o gore spomenutom bitno je istaći da se ni u jednom djelu hanefijskog mezheba ne prenosi da je imam Ebu-Hanife ili njegova dva učenika, Ebu-Jusuf i Muhammed, ili, pak, njihovi učenici, da su činili ili čak preporučili bilo glasni, bilo zajednički vid činjenja zikra, kao što se ni od jednog od njih ne prenosi da su nijjet za namaz činili riječima niti su to smatrali pohvalnim niti se to prenosi od imama drugih mezheba, poput Malika, Šafije, Ahmeda. Štaviše, iz onoga što ćemo spomenuti vidjet ćemo da su to smatrali novotarijom i zabludom koje se treba kloniti i to je ono što je praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih ashaba i imama ovog ummeta.

U poglavlju o dva bajrama i načinu učenja bajramskih tekbira (tekbiri-tešrik) spominje se razilaženje između imama Ebu-Hanife i dvojice njegovih učenika, Ebu-Jusufa i Muhammeda. Između njih trojice imamo razilaženja na dva mjesta u ovom poglavlju:

1) Ebu-Hanife je smatrao da se tekbiri ne trebaju učiti naglas dok se ide putem, dok njegova dva učenika smatraju da treba zbog predaja koje se prenose. Ono što se navodi kao dokaz za mišljenje Ebu-Hanife jeste što je “osnova pri činjenju zikra da ono bude tiho, a dokaz Ebu-Jusufa i Muhammeda jeste način činjenja zikra u danima Bajrama, pa se na tome, tj. Bajramu, treba i ograničiti”, kaže se u komentaru na djelo Multakal-ebhur. Inače, ovo djelo bilo je mnogo prošireno na našim prostorima. “Njegov dokaz, tj. Ebu-Hanifin, jeste što je osnova pri činjenju zikra el-ihfā, tiho izgovaranje.”[1] Tako vidimo da je kod sve trojice osnova tiho činjenje zikra, ali Ebu-Jusuf i Muhammed dozvolili su ga tom prilikom kao izuzetak.

2) Ebu Hanife je smatrao da se tekbiri uče do ikindije prvog dana Bajrama, a Ebu-Jusuf i Muhammed da se uče do ikindije četvrtog dana bajrama. Uzrok razilaženja među njima jeste različitost predaja koje se prenose od ashaba, pa se od jednog broja ashaba prenosi da su učili do prvog dana, a od drugog broja prenosi se učenje do četvrtog dana. Imam Ebu-Hanife iz predostrožnosti je u ibadetima uzeo po manjem, jer je osnova kod njega da se zikr čini tiho, a da je njegovo obavljanje naglas bidat (novotarija). Ebu-Jusuf i Muhammed istog su mišljenja, ali su uzeli da se čini do četvrtog dana zbog predaja koje se prenose od većeg broja ashaba.

Veliki hanefijski učenjak Kemaludin ibnul-Humam u svom poznatom djelu Fethul-kadir veli: “Osnova kod činjenja zikra je el-ihfā, tiho činjenje, a njegovo izgovaranje naglas je novotarija.”[2]

U poglavlju o murteddima (otpadnicima od islama) učenjaci hanefijskog mezheba tretirali su pitanje sufijskog zikra, odnosno izgovaranja zikra čijom se prilikom igra, tj. pleše. Onoga koji ovakav vid zikra smatra dozvoljenim jedan broj hanefijskih učenjaka smatra čak nevjernikom. Ovo mišljenje prenosi se od šejhul-islama Kermanija.[3]

Ovo pitanje spomenuto je u nekoliko zbirki fetvi hanefijskog mezheba. U jednoj od najpoznatijih takvih zbirki, poznatoj po nazivu El-fetava el-bezzazijje, čiji je sakupljač Muhammed ibn Šihab el-Bezzaz el-Kerderi, kaže se: “Povisivanje tona prilikom zikra je haram. Vjerodostojno je preneseno od Ibn-Mes’uda da je čuo da se okupila grupa ljudi u mesdžidu koji su naglas činili zikr i salavat, pa je otišao njima i rekao im da im to nije bilo poznato u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te im rekao: ‘Vi niste osim novotari’ i to ponavljao sve dok ih nije istjerao iz mesdžida.”[4]

Kad su u pitanju zasebna djela o ovoj tematici koja su napisali učenjaci hanefijskog mezheba, od tih je djela i Er-rehsu vel-vaksu limustehilli reksi, koje je napisao čuveni Ibrahim el-Halebi, autor poznatog djela Multekal-ebhur, koje smo već citirali. Ovo djelo autor je posvetio spomenutom pitanju, ali se više bazirao na pojašnjenje štetnosti i zablude sufijskog zajedničkog zikra. U tom djelu spominje govor učenjaka hanefijskog mezheba o učenju zikra naglas, čega smo se već dotakli, te govor da li je onaj koji smatra dozvoljenim zajednički zikr nevjernik ili griješnik. Međutim, pisac također spominje definiciju novotarije, te odgovara na dileme onih koji su dozvolili ovakav vid činjenja zikra. Zatim je naveo govor hanefijskih učenjaka koji su kazali da je obaveza da se protjeraju iz mjesta u kojem to čine.[5] Poslije toga je nabrajao štetnosti ove novotarije, kazavši da je u takvom načinu činjenja zikra “poistovjećivanje čovjeka sa životinjama”, te također “poistovjećivanje čovjeka s nevjernicima”.[6] Nabrajajući štete ove novotarije, na kraju veli: “Od najružnijih stvari ove novotarije jeste da je ona potvora na Allaha, smatrajući to dozvoljenom ili pohvaljenom stvari, jer onaj koji postavlja propise je Uzvišeni Allah i niko osim Njega nema pravo propisivanja, a smatranje dozvoljenim onoga što je zabranjeno ili obrnuto jeste potvora na Njega i pripisivanje Njemu onoga što nije rekao, a Uzvišeni kaže: ‘A ko je gori nepravednik od onoga koji na Allaha laž iznosi?’ (El-En’am, 93)”[7]

Ono što je bitno istaći jeste da u ovoj poslanici ovaj veliki hanefijski učenjak iznosi i odgovor na jednu dilemu koju i mi danas često možemo čuti, a to je da kaže: “Do mene je došlo da je jedan od onih kojima sam osporio ovakav način zikra nakon što sam otišao rekao: ‘Ne osporavaju onima koji piju alkohol njihovo pijenje, a osporavaju nama ovo što činimo?’ Na ovo kažem: da je ovaj jadnik razmislio onako kako treba, vidio bi da je ovakav vid zikra gori od pijenja alkohola zato što onaj koji pije alkohol vjeruje da je to zabranjeno, pa će možda zatražiti oprost za to i pokajati se, pa će tako osjetiti poniznost i jad, a i ljudi će ga zbog toga kritikovati, za razliku od ovih koji zbog svog uvjerenja da je to ibadet niti će zatražiti oprost niti će se kajati nego će, štaviše, osjećati ponos, a kod ljudi će imati ugled. Prenosi se da je Iblis rekao upravo to: ‘Slomio sam ljude griješenjem, a oni mene traženjem oprosta, pa sam im došao sa grijesima od kojih se neće kajati, a to su novotarije’.”[8]

Iz ovog možemo vidjeti koliki su napor ulagali učenjaci hanefijskog mezheba kad je u pitanju borba protiv novotarija, pojašnjavajući da su novotarije gore od griješenja. Ako razmislimo o ovom govoru, vidjet ćemo kolika je opasnost od novotarija i kolika je obaveza ukazivanja ovakve stvari i borbe protiv njih.

Učenjaci hanefijskog mezheba razmatrali su ovo pitanje i u djelima u kojima su govorili o raznim novotarijama. Tako hanefijski učenjak šejh Ali Mahfuz, član Vijeća visoke uleme el-Azhera, u svom djelu El-ibdā fi medarri el-ibtidā kaže: “Od pokuđenih novotarija jest i završavanje namaza na poznati način, gdje se podiže glas prilikom zikra u mesdžidu i gdje ljudi to čine zajednički. Ljudi misle da je to od potpunosti imana i da je to sunnet, dok je pohvalno da zikr bude tih i samostalan. Ovakav način zikra je izmišljen i nije ga bilo za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti za vrijeme ashaba.”[9]

Iz svega navedenog lahko se može zaključiti da je činjenje zikra poslije namaza zajednički i naglas, onako kako se čini kod nas, novotarija. To je mišljenje učenjaka hanefijskog mezheba i to je mišljenje imama Ebu-Hanife, Ebu-Jusufa, Muhammeda, kao i ostalih imama ovog mezheba. Ispravno je da se zikr poslije namaza čini tiho i pojedinačno i to je praksa Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih ashaba i imama ovog ummeta.

[1] Medžmeal-enhur, 168.

[2] Fethul-kadir, 1/81.

[3] Hašijetu ibn Abidin, 4/446,447.

[4] Isto, 6/378.

[5] Isto, 37, 38.

[6] Isto, 49, 50.

[7] Isto, 53.

[8] Isto, 50, 51.

[9] Str.283.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Ersan Grahovac

Nema sumnje da je šerijat ljudima pojasnio sve što im treba, bilo da se radi o stvarima vezanim za vjeru ili za dunjaluk. Posebno je objasnio velike obaveze, koje su nešto najvažnije, kao što su obaveze srca, obaveze tijela, i uopće sve što je čovjek obavezan kazati ili uraditi. Tako je Allah Svom Poslaniku potpuno pojasnio obaveze imetka, načelno i detaljno, pa nam je naredio da te obaveze poštujemo, udjeljujući od onoga čime nas je Allah opskrbio. Allah je pohvalio one koji udjeljuju, a pokudio one koji uskraćuju, bilo djelimično ili potpuno, i o tome je detaljno govorio. Spomenuo je vrste imetka na koje je obavezan zekat, kao što su žitarice, plodovi, stoka, trgovačka roba i novac, odredivši uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi se na to dao zekat, najmanju granicu navedenog imetka na koji se mora dati zekat (nisab), količinu koju je obavezno dati, kome se daje zekat: koja su to opća dobra za koja se daje zekat i ko je potreban da mu se udijeli zekat. Najpritvrđenija obaveza vezana za imetak koju čovjek mora ispuniti jeste obaveza izdvajanja zekata, koji je jedan od najvećih stubova islama bez kojeg islam ne može biti potpun. Allah je, također, detaljno obrazložio šta od imetka čovjek mora udijeliti na sebe, svoju porodicu, svoju djecu, svoje robove, druge ljude i na životinje. Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnili su i obaveznost pridržavanja ispravnih načina kupoprodaje i ispunjavanja zakonitih ugovora, sa svim njihovim vrstama i uzrocima. Također, Allah je pojasnio privremene obaveze vezane za imetak kada se pojave uzroci koji ih iziskuju, kao što su otkupnina za ubistvo ili kompenzacija za bespravno uništeni imetak, i tome slične privremene obaveze koje se tiču prava drugih ljudi, kao što je ugošćavanje gosta, pomaganje nevoljniku, hranjenje gladnog i oblačenje onoga koji nema šta obući. Ovo je kolektivna obaveza koju, kada ispuni jedna skupina ljudi, spada sa ostalih. Allah je pojasnio i stvari koje se tiču primoravanja ljudi na naknadu, bilo da se radi o zabranjenim vidovima toga, kao što je primoravanje ljudi da prodaju nešto po cijeni kojom nisu zadovoljni, ili zabranjivanje nečega što im je Allah dozvolio, ili se radi o pravednom primoravanju, kao što je primoravanje na davanje naknade za neku stvar onoliko koliko se inače daje za stvari slične toj, što se dešava u slučaju kada im prodaja ili kupovina postanu obavezne iz određenog razloga, poput duga ili nečeg drugog. Ljudima se zabranjuje uzimanje veće naknade za nešto nego što se inače uzima za stvari poput te, zatim nametanje poreza na radnike i one za kojima ljudi imaju potrebu, zatim uzimanje prevelikog viška i uskraćivanje prava ljudima.

U ovim stvarima ljudi moraju voditi računa o pravednosti i presjeći sve puteve koji vode nepravdi. Neke od ovih stvari svima su jasne, a neke su nejasne pa ih je potrebno dobro istražiti kako bi se spoznalo šta je ispravno. Dokle god nešto nije jasno, osnova je zabrana uzimanja tuđeg imetka, dozvola ljudima da se bave svojim kupoprodajnim poslovima i poštovanje njihovih prava sve dok ne postane jasno postojanje opravdanog, šerijatskog razloga za izlazak iz te osnove, koji predstavlja jaču osnovu od one iz koje se izlazi. Kada se raširio komunizam, koji je utjecao na mnoge savremenike i čiji su se principi uvukli među neke učenjake, došlo je do nekih pojava čija je neispravnost u islamu nužno poznata, kao što je dozvola vladarima da primoraju bogataše na udjeljivanje siromašnima i potrebnima, da rasparčaju svoje bogatstvo i podijele ga potrebnima, da viškom svog bogatstva zadovolje sva opća dobra naroda, bez njihovog zadovoljstva, čak prisiljavanjem na to. Islam je čist od ovog komunističkog principa i tekstovi Kur’ana i sunneta ukazuju na to, pobijajući ovu pojavu krajnje jasno na puno mjesta. Čak i konsenzus ummeta pobija ovu pojavu koja je suprotna Kur’anu, sunnetu, i iskonskoj ljudskoj prirodi u kojoj je Allah stvorio ljude. Ovaj princip zulumćarima i pohlepnicima otvara vrata nepravde, zla i nereda. Allah daje opskrbu kome On hoće i određuje onako kako On hoće. Allah je ljude stvorio različitih stepeni u svim osobinama: u razumnosti i gluposti, u znanju i neznanju, u lijepom ahlaku i njegovoj suprotnosti, u bogatstvu i siromaštvu, u mnoštvu djece, imetka i sljedbenika i u nedostatku toga, i to je sudbinski odredio, olakšavši svakome ono za šta je stvoren, s tim da je svakom kome je dao neke od ovih blagodati propisao i određene obaveze koje je detaljno pojasnio. Allah je za postizanje dunjalučkih i ahiretskih ciljeva odredio uzroke i puteve, pa ko bude poduzeo te uzroke i išao tim putevima, doći će do ciljeva i rezultata, dok ovih zabludjeli ljudi žele da ponište Allahov kader i šerijat, opravdavajući svoja pokvarena mišljenja šubhama (sumnjama) koje ništa ne vrijede. Nekada to čak podupiru nekim šerijatskim tekstovima, iskrivljujući ih, što uviđa svako ko išta zna o šerijatu. Povećao se broj pozivača na ovaj pokvareni put, od kojih neki zavode druge, a neki bivaju zavedeni drugima koje slijepo slijede, dok pronicljivom čovjeku nije skrivena suština svega ovoga. Pobornici ovih stavova podupiru svoju zabludu tvrdnjom da gomilanje imetka u rukama malog broja ljudi uzrokuje rasipništvo koje kvari moral ljudi, i zavist od strane siromašnih i potrebnih. Ovo je velika greška i polovično gledanje na stvari. Bogatstvo nekada biva uzrokom oholosti, a nekada uzrokom skromnosti, pokornosti Allahu, ispunjavanju šerijatskih obaveza na imetak. Ako i pretpostavimo dešavanje rasipništva i sličnih stvari, njihov pokušaj da dokinu bogatstvo bogatih izazvalo je mnoga zla sa kojima se ne može porediti nijedna šteta, i uzrokovalo je mnoge smutnje, što je suprotno njihovim tvrdnjama. Ova zla i žestoki ratovi upravo su posljedice toga, što je svakom poznato. Ono što su rekli o velikoj količini imetka može se reći i o velikoj snazi tijela i njegovom izuzetnom zdravlju. To nekada može uzrokovati zlo, a nekada dobro, i može biti sredstvo postizanja mnogih dobara. Allahove raznovrsne blagodati koje je darovao ljudima mogu biti uzrok njihove zahvalnosti i toga da ih koriste kao sredstvo za obož‍avanje Allaha, zahvalnost Njemu i ispunjavanje Njegovog prava, za šta su i stvoreni, a može biti uzrok i suprotnog ponašanja. Allah je ljude sačuvao šteta bogatstva kroz propise vezane za imetak koje je propisao, bilo da se radi o obavezama čovjeka u tom imetku ili pohvalnim djelima koja može njime učiniti. Kada bi bogataši ispunili te propise, bili bi najbolji i najčasniji ljudi u moralu i djelima, i ne bi bilo nikakvih negativnih posljedica posjedovanja bogatstva. Međutim, pošto većina ljudi ne ispunjava obaveze kojima ih je Allah obavezao u njihovom imetku, posebno mislim na nedavanje zekata, njima su ovladale razne vrste nepravde i nepravedni vladari, i raširile se fetve drskih i smjelih neznalica, kao što Allah Uzvišeni kaž‍e: ”Tako isto Mi prepuštamo vlast jednim zulumćarima nad drugim zbog onoga što su zaradili.“ (Prijevod značenja El-En’am, 129.)

Čak i ako bismo i pretpostavili ispravnost nekih šubhi koje se šire za pomaganje raznih zabluda, to su veoma malobrojne teorije koje, i kao takve, predstavljaju manjkavo gledanje na stvari. Oni su polovično gledali na stvari, a na to gradili univerzalne propise, ostajući slijepi za principe i temelje na kojima se grade ispravni propisi, koje u obzir uzima Allahov zakon, iz kojih se rađaju opće i univerzalne koristi, u kojima se tope djelimične štete, i koji se slažu sa Allahovim zakonom i mudrošću, i sa iskonskom prirodom u kojoj je Allah stvorio ljude. Ti temelji uzrokuju harmoniju među stvorenjima, poštuju kosmičke zakone (sebebe) i čvrsto povezuju ljude. ”A svako će imati svoj stepen, prema tome kako je postupao, jer je Gospodar tvoj bdio nad onim što su radili.“ (Prijevod značenja El-En’am, 132.)

El-Asr

Piše: Šejh Abdurrahman ibn Nasir es-Sa’di (1376. h.g.)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Safet Kuduzović
U vjerodostojnom hadisu navodi se da je Ibn Abbas rekao: ”Kada je Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem, postio Ašuru i naredio ashabima da poste ovaj dan, oni su kazali: ‘Allahov Poslaniče, to je dan kojem židovi i kršćani povećuju posebnu pažnju!’ Na to je Vjerovjesnik, sallallahu alejhu ve sellem, odgovorio: ‘Naredne godine, ako Allah da, postit ćemo i deveti dan muharrema (tj. dan prije Ašure).'” Ibn Abbas kaže: “Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem, nije dočekao narednu godinu.” (Muslim)

Citirani hadis aludira na to da je pohvalno postiti dan prije Ašure i time bi se post muslimana razlikovao od posta ehlul-kitabija. Prenosi se da je Ibn Abbas o postu Ašure rekao: “Postite i dan prije Ašure, razlikujte se od židova.” (Abdurrezzak, 4/287, Tahavi, 2/78, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca.)

Dakle, post dana prije Ašure je legitiman po vjerodostojnom predanju i konsenzusu islamskih učenjaka.

Što se tiče posta nakon Ašure (jedanaestog muharrema), u tom kontekstu navodi se hadis u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem, rekao: “Razlikujte se od židova, postite dan prije i dan poslije (Ašure).” (Ahmed, 1/241, Bejheki, 4/287, sa slabim lancem prenosilaca. Vidjeti opaske na El-Musned, 4/52)

Pored slabosti u lancu prenosilaca, u citiranom hadisu spominje se ono što nije navedeno u vjerodostojnom predanju u kojem se spominje samo post prije Ašure, ali ne i poslije.

Ašura se može postiti na jedan od četiri načina:
1. postiti dan prije Ašure i Ašuru,
2. postiti dan prije, te dan Ašure i dan poslije,
3. postiti dan Ašure i dan poslije,
4. postiti isključivo dan Ašure.

Prvi način je potvrđen vjerodostojnim hadisom.

Drugi način navodi se u slabom hadisu, osim ako se time želi prakticirati post tri dana u mjesecu, na koji je poticao Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem, ili se želi postiti zbog toga što je post u muharremu posebno vrijedan, kako se navodi u autentičnim predanjima. Imam Ahmed i drugi smatraju da je lijepo postiti sva tri dana ako čovjek nije siguran u početak lunarnog mjeseca, pa postoji mogućnost da dan Ašure bude prije ili kasnije. (Vidjeti: El-Mugni, 3/57, El-Medžmua, 6/407 i Mugnil-muhtadž, 1/446)

Trećem načinu treba pribjeći ako osoba nije postila dan prije Ašure, da bi se, ipak, razlikovala od židova.

Međutim, oko četvrtog načina postoji razilaženje među islamskim učenjacima, tj. da li je pohvalno postiti isključivo dan Ašure (bez posta devetog ili jedanaestog dana) ili je to, pak, pokuđeno. Hanefijski pravnici i imam Ahmed smatraju pokuđenim post Ašure na ovakav način. (Vidjeti: Šerhu Fethil-kadir, 2/350) Učenjaci hanbelijske pravne škole ne smatraju pokuđenim post Ašure zasebno. (Vidjeti: El-Insaf, 3/346) Prvo mišljenje je utemeljeno na jačem dokazu, te je otuda preče i bolje postiti dan prije Ašure, a Allah najbolje zna.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Senad Ćeman

Izazovi današnjice
Savremeno doba naglog i nezaustavljivog naučno-informacijskog progresa u svim sferama i aktivnostima ljudskog života nameće muslimanima obavezu da se jasno odrede prema određenim pojavama i pitanjima. Sa tim pitanjima se nisu sretali muslimani prije nas, to su pitanja samo našeg vremena, prema kojima se možemo odnositi pozitivno ili negativno, prihvatiti ih ili odbaciti, ili možemo uvjetovati njihovo prihvatanje. Takva su na primjer pitanja iz oblasti savremene medicine poput kloniranja, genetike, vještačke oplodnje, darivanje i presađivanje organa. Obeveza šerijatskih pravnika je da ljudima u duhu vremena i uvažavajući njihove realne potrebe ponude nove odgovore na sva novonastala pitanja, vodeći računa o obaveznosti očuvanju temeljnih islamskih principa i pravila.

Prostranost šerijata
Allahovom milošću, naša vjera je uzvišena a šerijat dovoljan pravni okvir za svako vrijeme i prostor. Šerijatsko pravo svojim intencijama, principima, pravilima i propisima ima rješenja za takva pitanja. Zakonodavac Šerijata je Gospodar ljudi i On najbolje zna šta je dobro ili loše za ljude. O propisima se u Objavi načelno govori i samo neki su detaljno normirani. Oni se razumijevaju iz općih fikhsih pravila koja uvažavaju često nužne i nepredvidive životne situacije. Ulema je odobrila princip po kojem se pravno mišljenje (fetva) može promijeniti sa promjenom vremena, mjesta, običaja i stanja ljudi.

Odgovor postoji
Islam nikad nije ostao bez odgovora na neku novu situaciju ili pojavu. Islamski pravnici su u svakom vremenu nalazili odgovore na izazove sa kojima su se prvi puta sretali. Tako je i danas. Možemo govoriti o fikhu medicine u savremenom dobu na način da islamski pravnici putem akademija šerijatskog prava ili Islamske organizacije za medicinske znanosti tokom redovnih godišnjih višednevnih susreta sa medicinskim stručnjacima zajednički analiziraju i iznalaze odgovore na takva pitanja.

Legitimnost liječenja u šerijatu
Jedno od takvih pitanja jeste i darivanje i presađivanje ljudskih organa, kod nas poznato i kao transplantacija organa. Ono je u šerijatu pozicionirano u oblasti liječenja ljudi, o kojem Poslanik, a.s., kaže: „Liječite se, o Allahovi robovi, zaista je Allah taj koji je spustio bolest i spustio lijek“. Odgovarajući beduinima koji su ga pitali trebaju li se liječiti, poručio je njima i nama da: „Allah nije dao bolest a da za nju nije dao lijek, poznat onima koji ga poznaju a nepoznat onima koji ga ne poznaju“. Na pitanje ashaba da li se liječenjem može promijeniti Božije određenje, Poslanik, a.s., je odgovorio: „Ono je dio Allahovog određenja“.
Čitajući životopis (siru) Poslanika, a.s, nalazimo slučaj ashaba Katade ibn Numana, r.a., kojem je u bici na Bedru ili Uhudu izbijeno oko, sa kojim on dolazi Poslaniku, a.s., koji mu postavlja oko na njegovo ranije mjesto, poslije čega ovaj ashab postaje jedan od ljudi sa najboljim vidom. Pojedini istraživači spominju pomenuti slučaj kao poslaničku nadnaravnost (mudžizu) ali i kao moguće prvo presađivanje organa.
Klasični hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski pravnici u svojim temeljnim pravnim djelima spominju mogućnost i uvjete obdukcije i presađivanja organa poznatih u njihovo doba. Azharska ulema je 1936. donijela fetvu o dozvoljenosti obdukcije i darivanja krvi. U Jordanu je 1956. donesen Zakon o korištenju očiju umrlih osoba za medicinske potrebe. Najpoznatije fetve o darivanju organa su Fetva Jordanskog vijeća za fetve o uzimanju organa od druge žive ili umrle osobe iz 1977. godine, fetva Rabitine Akademije fikha o presađivanju organa iz 1985. i 1988. godine, broj 26, i 54-58. Najpoznatija savremena institucija za proučavanje savremenih medicinskih pitanja je kuvajtska Islamska organizacija za medicinske znanosti koja organizira godišnje susrete šerijatskih pravnika i ljekara.

Mišljenje šerijatskih pravnika o doniranju organa
Osnova u svim stvarima je dozvoljenost (el-aslu alel ibahati), za njih se ne mora imati šerijatski validan dokaz (delil), ali mora za ono što je zabranjeno. Ne postoji dokaz o zabranjenosti doniranja organa. Tačno je da je stvarni vlasnik ljudskog tijela Allah, dž.š. koji je vlasnik svega. Istina, čovjek može donirati neki organ jednako kao i pokloniti dio svoga imetka, iako je u stvarnosti i taj imetak Božije vlasništvo. Imovina je Božiji dar i opskrba ljudima, pa opet čovjek daje zekat, donacije, trajne (vakufe), jednokratne, obavezne ili dobrovoljne milostinje (sadake). Zašto ne bi mogao darovati dio svoga tijela kada se svi ljudi slažu da se može darovati krv? Bez krvi nema života pa opet je dozvoljeno darivanje. Jednako kao što je ženi dozvoljeno zadojiti dijete druge žene, mlijekom koje je dio nje. Općenito, doniranje organa je dozvoljeno u šerijatu, naravno uz određene uvjete i na propisan način.

Uvjeti darivanja organa
Starosna dob davaoca, ljekari preporučuju minimalno 21 godinu, a i po šerijatu je to vrijeme pune duhovne zrelosti i poslovne sposobnosti (rušd). Obzirom da se radi o odluci koja može značajno promijeniti uvjete života, odluku može donijeti samo odrasla osoba.
Dobrovoljni izbor davaoca organa, niko nema pravo prisiliti drugoga da daruje organ. Ovdje se darivanje ne može posmatrati kao obavezna pokornost roditeljima (birrul validejn), ono može biti isključivo čin dobre volje (mendub), nikako obaveze (farz).
Medicinski nalazi trebaju ukazivati na veliku vjerovatnoću uspješnosti operacije i razumsko vremensko trajanje tog organa u tijelu primaoca.
Vitalni organi se mogu darovati samo nakon nastupanja smrti u bolnici, ako se davalac za to unaprijed pismeno izjasnio, ako su organi zdravi i nakon što se medicinski ustanovi definitivna smrt davaoca organa.
Nije dozvoljeno unakažavanje leša amputiranjem vanjskih organa radi presađivanja.
Transplantaciju je dozvoljeno uraditi samo onda kada je ona jedino rješenje za ozdravljenje pacijenta.

Prodaja i kupovina ljudskih organa
Šerijat ne poznaje nijedno stanje u kojem ljudsko tijelo ili neki njegov dio može postati predmetom trgovine, na način da se proda ili kupi. Allah, dž.š., je čovjeka odlikovao velikim počastima, te stoga nije dozvoljeno da on postane roba za trgovanje. Na žalost, siromaštvo nekih ljudi ih prisiljava na čin prodaje vlastitih organa. Po islamu je to neprihvatljivo. Šerijatski pravnici trgovinu definiraju kao razmjenu jedne vrste imovine za drugu uz obostrani pristanak. Insan ne može biti imovina i zato je njegova prodaja haram i nelegalna. Može se nekome ko donira, na primjer, bubreg dati određena nagrada ili iznos na ime zahvalnosti, ali se ne može kupiti na način da bolesnik ponudi za bubreg 10 hiljada a davaoc ne prihvati manje od 12 hiljada. U slučaju da davaoc organa bude neko od rodbine, nema smetnje da mu se uzvrati davanjem poklona. Inače, čovjek, bio on musliman ili nemusliman, se ne može prodati, kao ni slobodna osoba, po hadisu: „Trojici ću ja biti parničar na Sudnjem danu… i čovjeku koji proda slobodnu osobu i za to novac uzme.“
Ukoliko su organi donirani bankama organa ili uzeti nakon smrti u nekoj od nesreća, dozvoljena je kupovina takvih organa od tih ustanova.

Presađivanje organa nemuslimana
Dozvoljeno je zato što organi nisu muslimani, nego su ljudi muslimani. Svaki organ u čovjeku veliča Allaha i tespih Mu čini, kao i cijela priroda. Jednako kao što je muslimanu dozvoljeno uzeti organ od nemuslimana, dozvoljeno mu je da nemuslimanu daruje organ. Ne mogu nemuslimani biti preči od muslimana u činjenju dobra, pa uzimati a ne uzvraćati darove, po ajetu: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere vaše i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone.“

Koji organi se ne mogu darivati
Nije dozvoljeno darivati vitalne organe od kojih zavisi život ili stabilno stanje, kao ni organe reproduktivnog sistema koji i nakon presađivanja nastavljaju reprodukciju genetskog materijala, u cilju očuvanja pripadnosti potomstva biološkim roditeljima. Mnogo etičkih pitanja bi se time otvorilo bedz mogućnosti postizanja konsenzusa oko njih.

Opći principi darivanja organa
Prvo: dozvoljena je transplatacija organa sa jednog na drugo mjesto istog tijela, pod uslovom da je očekivana korist veća od moguće štete, da se to čini kako bi se nadomjestio izgubljeni organ, povratio njegov oblik ili uobičajena funkcija, ili otklonila neprijatnost koja pacijentu pričinjava tjelesnu ili duševnu bol.
Drugo: dozvoljeno je presađivanje organa iz tijela jednog u tijelo drugog čovjeka ukoliko je moguća vlastita reprodukcija istih, poput krvi i kože, i u slučaju da je davalac odrasla osoba sa punim pravom raspolaganja.
Treće: dozvoljeno je presađivanja organa odstranjenog radi određenog oboljenja, poput rožnjače oka.
Četvrto: zabranjeno je presađivanje vitalnog organa na kojem život počiva, poput srca, žive osobe drugoj osobi.
Peto: zabranjeno je presađivanje organa žive osobe ukoliko se time ne bi ugrozio sam život ali bi se u potpunosti ugrozilo stabilno stanje davaoca, poput darivanja obje rožnjače. Ukoliko bi stanje bilo djelomično ugroženo onda je presađivanje uvjetno dozvoljeno.
Šesto: dozvoljeno je presađivanje organa umrle osobe živoj osobi kojoj život ili stabilno stanje ovisi od posjedovanja tog organa, pod uvjetom da davalac organa ili njegov najbliži srodnik daju pismenu saglasnost za to. U izuzetnim slučajevima i kada je identitet davaoca nepoznat, sud može izdati potrebnu saglasnost.
Sedmo: navedeni slučajevi dozvoljenog darivanja organa su valjani samo uz uvjet da se do organa nije došlo putem prodaje organa, jer se ljudski organi ne mogu prodavati, dozvoljeno je davaoca nagraditi i počastiti.
Osmo: svaku drugu situaciju darivanja i presađivanja organa potrebno je posmatrati kao pojedinačne slučajeve i prema njima kao takvim se i odrediti, te u datim okolnostima donijeti pojedinačan stav o njima.

Umjesto zaključka:
Navedeno pitanje je vrlo osjetljivo obzirom da se tiče onog najvažnijeg – života ljudi. Kao i mnoge druge plemenite ideje i ova je jako zloupotrebljena. Interesi su teško pomirivi: želja za životom bolesnih i prilika za bogaćenjem pohlepnih. Uspjeh ove i sličnih u osnovi humanih ideja zavisi od povjerenja ljudi u nju. Koliko bude spremnosti da svi imamo približno jednake šanse da dođemo do potrebnog lijeka, toliko će biti i odziva davalaca. Sve ostalo može biti samo lijepa priča. Šerijat je pravda i malo je pitanja o kojima su šerijatski pravnici jednoglasni u stavu da se ovdje mora biti krajnje oprezan i davati fetvu po strožijem mišljenju. Sve u cilju očuvanja prava ljudi i onemogućavanja činjenja još veće nepravde ionako obespravljenim i siromašnim.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Islamsko poslovanje bazirano je na univerzalnim pravilima koja su islamski pravnici izveli iz šerijatskih izvora vodeći se za visokim ciljevima islama. U prethodom broju govorili smo o pravilu koje potvrđuje da je osnova u trgovini i poslovanju dozvola te pravilu koje ističe da neizvjesnost u ugovoru čini ugovor zabranjenim. U ovom broju ćemo, Allahovom dozvolom, pojasniti sljedeća tri pravila:

● Prvo: Pri ugovoru postavljeni uvjeti u osnovi su dozvoljeni;

● Drugo: Islamsko poslovanje ne prihvata kamatu;

● Treće: Iskrenost i čestitost temelj su islamskog poslovanja.

Pri ugovoru postavljeni uvjeti u osnovi su dozvoljeni

Često se dašava da jedna ili obje strane ugovora postavljaju uvjete kako bi ostvarili određenu korist, kao, naprimjer, da vlasnik kuće uvjetuje da jedan mjesec boravi u kući nakon prodaje. Ovo pravilo kaže da je osnova kod tih uvjeta dozvola i ispravnost. Kao dokaz za ovo pravilo uzima se ajet: “O vi koji vjerujete, ispunjavajte ugovore!” (El-Maida, 1) Naredba da se ispunjavaju ugovori obuhvata i ispunjenje uvjeta koji su dio ugovora. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Muslimani su pri svojim uvjetima.” (Bilježi El-Buhari u Knjizi o najamnini, talikan bez seneda) U drugoj predaji navodi se da je još kazao: “…osim uvjeta koji dozvoljava zabranjeno ili zabranjuje dozvoljeno.” (Et-Tirmizi, br. 1272, hadis je vjerodostojan po ocjeni Albanija)

Dakle, osnova kod uvjeta koji se postavljaju prilikom sklapanja ugovora jeste dozvola, međutim iz te osnove izuzimaju se dvije vrste uvjeta:

Prva vrsta, kao što je spomenuto u prethodnom hadisu, svaki uvjet koji dozvoli zabranjeno ili zabrani dozvoljeno. Međutim, za koji uvjet kažemo da je zabranio dozvoljeno ili dozvolio zabranjeno? To je svaki uvjet iz kojeg proizlazi činjenje harama ili ostavljanje vadžiba, a svaki uvjet neminovno će sužiti krug dozvoljenog što ne znači da je istovremeno zabranio dozvoljeno. Da bi stvar bila jasnija navest ćemo primjer: Muškarcu je, po islamskom zakonu, dozvoljeno oženiti četiri žene, međutim ako žena prilikom sklapanja braka uvjetuje mužu da se ne ženi drugom, taj uvjet je, prema preferirajućem mišljenju, validan i ispravan. Taj uvjet nije zabranio dozvoljeno, nego je samo sužio krug dozvoljenog. U tom kontekstu Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, kaže: “Prava se prekidaju kod postavljenih uvjeta.” (Bilježi El-Buhari u Poglavlju o uvjetima, bez seneda)

Druga vrsta, uvjet koji u potpunosti negira neki od temeljnih ciljeva ugovora, kao naprimjer da pri kupoprodajnom ugovoru prodavač uvjetuje da prodani predmet ostane njegovo vlasništvo. Prelazak vlasništva iz ruku prodavača u ruke kupca osnovni je cilj trgovine, stoga ovakav uvjet pri trgovini nije ispravan.

Primjeri dozvoljenih uvjeta:

• Svaki uvjet koji ide u prilog ugovoru i jača ga, kao naprimjer da prodavač uvjetuje zalog (hipoteku) kao garanciju isplate duga.

• Uvjetovanje određene karakteristike, kao naprimjer da kupac, naručivši automobil, uvjetuje određenu boju.

• Uvjetovanje određene koristi, kao naprimjer da se pri kupovini drva za ogrjev uvjetuje transport i sječenje drva.

Potrebno je napomenuti da se uvjeti postavljaju prije ili za vrijeme sklapanja ugovora, a u dva slučaja mogu se postaviti i nakon što je ugovor sklopljen.

Prvi slučaj: U vremenu izbora, tj. prije nego što se prodavač i kupac fizički raziđu, jer je to vrijeme u kojem kupac i prodavač imaju pravo poništiti ugovor, pa isto tako imaju pravo donijeti novi uvjet.

Drugi slučaj: U vremenu koje uvjetuje jedna ili obje strane ugovora, kao naprimjer da kupac kaže: Kupujem ovaj automobil pod uvjetom da imam pravo u roku od tri dana poništiti ugovor, te ako prodavač prihvati taj uvjet, kupac ima pravo u roku od tri dana poništiti ugovor u potpunosti ili donijeti novi uvjet.

Islamsko poslovanje ne prihvata kamatu

Zabrana kamate opće je poznata, ali unatoč tome ova je pojava rasprostranjena među muslimanima. Lihvarsto i kamatno poslovanje predstavljaju grijeh i ružno djelo, a onome ko se time bavi upućene su velike prijetnje, od kojih su:

● Allah će ga izbezumljenim proživjeti. Rekao je Uzvišeni: “Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: ‘Kamata je isto što i trgovina.’ A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu.” (El-Bekara, 275)

● U ratu je protiv Allaha i Njegovog Poslanika, kao što kaže Uzvišeni: “O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici. Ako ne učinite, eto vam onda, nek znate, rata od Allaha i Poslanika Njegova!” (El-Bekara, 278-279)

● Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proklinje takvu osobu. Džabir, radijallahu anhu, rekao je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo onoga ko uzima kamatu, onoga ko daje kamatu, onoga ko zapisuje kamatu i onu dvojicu koja to svjedoče, te je rekao: “Oni su jednaki.” (Muslim, br. 1598) Biti proklet znači biti udaljen od milosti Uzvišenog Allaha, a ima li većeg nesretnika od onoga kome se Allah ne smiluje?!

● Ubraja se u najteže grješnike. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Klonite se sedam upropaštavajućih grijeha: širka, sihra, ubistva čovjeka kojeg je Allah zabranio da se ubije, jedenja kamate, jedenja jetimskog imetka, bjekstva na dan borbe i potvore čestitih vjernica da su počinile zinaluk.” (El-Buhari, br. 2766, i Muslim, br. 89)

● Izaziva Allahovu srdžbu i kaznu. Prenosi se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Kada se u nekom mjestu rasprostrane zinaluk i kamata, na sebe su navukli Allahovu kaznu.” (El-Hakim, br. 2261, hadis je vjerodostojan po ocjeni El-Hakima)

Da bismo se sačuvali ovog velikog grijeha, moramo dobro poznavati kamatu u svim njenim oblicima. Učenjaci na više načina govore o vrstama kamate. Da bismo bolje razumjeli ovu temu podijelit ćemo kamatu na dvije vrste: kupoprodajnu i dugovnu kamatu.

Kupoprodajna kamata prisutna je samo kada se trguje sa kamatnom robom, dok je dugovna kamata prisutna u svim vrstama robe, bila ona kamatna ili ne.

U hadisu koji prenosi Ubada b. Samit, radijallahu anhu, a bilježi ga Muslim, 1587, spomenuto je šest vrsta kamatne robe. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Onaj ko prodaje zlato za zlato, srebro za srebro, pšenicu za pšenicu, ječam za ječam, datule za datule i so za so, neka budu jednake količine i neka to bude iz ruke u ruku. A kada prodaje različite vrste, neka prodaje kako želi, ako je iz ruke u ruku.”

U ovom hadisu navedeno je šest vrsta kamatne robe. Tih šest vrsta podijelit ćemo u dvije grupe. U prvoj grupi su zlato i srebro, a u drugoj su pšenica, ječam, datule i so. Prva grupa, tj. zlato i srebro imaju jednu zajedničku osobinu zbog koje se ubrajaju u kamatnu robu. To je kupovna moć i mjerenje vrijednosti svih drugih vrsta robe. Ranije su bili u upotrebi dinari, tj. zlatnici, i dirhemi, tj. srebrenjaci i njima se kupovalo. Danas se kupuje novcem, stoga se sve vrste moneta, poput konvertibilnih maraka, eura, rijala i ostalih valuta pridružuju zlatu i srebru u propisima vezanim za kamatu.

Druga grupa kamatne robe, a to su pšenica ječam, hurme i so, uvršteni su u kamatnu robu, po jednom mišljenju učenjaka, zbog toga što su svakodnevna hrana i što se uz to daju skladištiti. Zato ćemo svaku drugu robu kod koje se nađu ova dva svojstva pridružiti ovoj grupi, kao naprimjer, rižu, šećer, med i sl.

Upoznali smo vrste kamatne robe spomenute u hadisu i druge koje se njima pridružuju u propisima vezanim za kamatu. Shvatili smo da se kamatna roba dijeli u dvije grupe. Da bismo pojasnili kako se trguje ovom robom na ispravan način (bez kamate), napominjemo i to da postoje dvije vrste kupoprodajne kamate: kamata povećanja i kamata odgode.

Kada prodajemo ili mijenjamo bilo koju kamatnu robu za jednaku robu, npr. zlato za zlato, med za med i sl., da bi trgovina ili zamjena bila ispravna, potrebno je da se ispune dva uvjeta:

Prvi uvjet je da budu u jednakoj količini tako da pouzdano znamo da su u jednakoj mjeri, jer sumnja po pitanju jednakosti poput je ubjeđenja u nejednakosti. Ukoliko se ne ispuni ovaj uvjet, onda je to primjer kamate povećanja.

Kod nas se često dešava da se mijenja staro zlato za novo tako da se daje veća količina starog zlata za manju količinu novog. Takva zamjena klasična je kamata i strogo je zabranjena. Onaj ko je u potrebi da zamijeni staro zlato neka ga proda za novac, a zatim, nakon što uzme novac za staro zlato i bude slobodan u raspolaganju tim novcem, može kupiti novo zlato od iste osobe kojoj je prodao staro ili od bilo koga drugog.

Drugi uvjet jeste da se zamjena izvrši iz ruke u ruku, tj. da se zamijenjena roba preuzme prije nego što se kupac i prodavač fizički raziđu. Ukoliko se ne ispuni ovaj uvjet, onda je to primjer odgodne kamate.

Ova dva uvjeta su neophodna samo kada mijenjamo kamatnu robu za isto takvu robu, kao naprimjer kada želimo zamijeniti bagremov med za kestenov, možemo to učiniti ali pod uvjetom da budu jednake količine i da se zamjena ostvari prije nego što se kupac i prodavač raziđu.

Kada mijenjamo jednu kamatnu robu za drugu, a obje pripadaju istoj grupi, tj. podudaraju se u osobini zbog koje su uvrštene u kamatnu robu, npr. zlato za srebro, konvertibilne marke za eure, pšenicu za med itd., u ovom slučaju radi ispravnosti trgovine potrebno je da se ispuni samo jedan uvjet, a to je da bude iz ruke u ruku, tj. da se razmjena izvrši prije nego što se kupac i prodavač raziđu. To je značenje riječi Poslanika, alejhis-salatu ves-selam: “A kada prodaje različite vrste, neka prodaje kako želi ako je iz ruke u ruku.” Iz ovog zaključujemo da se zlato ne može kupiti na rate, jer kupac mora isplatiti punu cijenu prije nego što se raziđe sa prodavačem. Isto tako zamjena konvertibilnih maraka za eure mora se izvršiti prije nego što se kupac i prodavač fizički raziđu pazeći da ne ostane jedan drugom dužan, u protivnom, zapast će u kamatu odgode.

Kada se radi o razmjeni kamatne robe različitih grupa, tj. različitih karakteristika, kao naprimjer da kupujemo pšenicu za zlato ili med za novac i sl., nema nikakvih uvjeta, osim općih uvjeta ispravnosti trgovine, pa je stoga dozvoljeno odgoditi plaćanje i nije uvjet da se razmjena izvrši iz ruke u ruku.

Isto tako, ako roba nije kamatna može se prodavati bez spomenutih uvjeta, naprimjer, možemo zamijeniti knjigu za dvije, automobil za dva, svejedno izvršili razmjenu prije razilaženja ili ne.

Dugovna kamata je svaka dunjalučka korist koju pozajmljivač uvjetuje, bila pozajmljena roba kamatna ili ne. Naprimjer, pozajmljivanje određene svote novca uz uvjet da se vrati više smatra se kamatom. Produživanje roka vraćanja uz povećanje duga isto tako smatra se kamatom. U predislamskom periodu vladao je običaj da se dužniku, ukoliko nije u stanju vratiti pozajmicu u određeno vrijeme, produži rok uz povećanje duga. Islam to strogo zabranjuje. Uzvišeni Allah, nakon što je naredio vjernicima da odustanu od ostatka kamate i nakon što je objavio rat onome ko to ne učini, kaže: “A ako je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, nek znate, da dug poklonite” (El-Bekara, 280).

Kada je u pitanju dug, nije uvjet da pozajmljena roba bude kamatna. Tako je pozajmljivanje, naprimjer, vreće cementa uz uvjet da dužnik vrati dvije vreće, klasična kamata, iako cement nije kamatna roba. Obratimo pažnju na razliku između prodaje i pozajmljivanja. Dozvoljeno je prodati vreću cementa za dvije, jer ne spada u kamatnu robu, međutim, pozajmiti vreću cementa uz uvjet da se vrate dvije, to nije dozvoljeno. Trgovina je u osnovi propisana da bi se ostvarila korist kroz razmjenu dobara, dok je pozajmljivanje dobrotvornog karaktera, pa se svaka korist koju pozajmljivač uvjetuje smatra kamatom.

Ta zabranjena korist, koja proizlazi iz pozajmice, nije ograničena samo na materijalno povećanje nego obuhvata i bilo koju drugu korist. Naprimjer, posuditi vreću pšenice uz uvjet da dužnik, kada bude vraćao dug, vrati samljevenu pšenicu isto je kamata, jer je uz pozajmljivanje uvjetovana korist.

Prilikom vraćanja duga dozvoljeno je vratiti više nego što je uzeto u zajam, ukoliko to nije prethodno uvjetovano ugovorom ili ustaljenim običajem. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Najbolji među vama je onaj ko najljepše vraća dug.” (El-Buhari, br. 2306, i Muslim, br. 1601.)

Iskrenost i čestitost temelj su islamskog poslovanja

Odnos muslimana prema drugima izgrađen je na iskrenosti i čestitosti. Kada se radi o razmjeni materijalnih koristi, iskrenost se očituje u tome da se pojasne skrivene mahane koje utječu na cijenu robe, a čestitost u tome da se ispoštuje ugovor kao što je dogovoreno.

Rekao je Uzvišeni Allah: “I ljudima prava njihova ne umanjujte!” (Hud, 85); “O vjernici, ispunjavajte ugovore!” (El-Maida, 1); “Ako jedan kod drugog nešto pohranite, neka onaj opravda ukazano mu povjerenje!” (El-Bekara, 283).

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Prodavač i kupac imaju pravo izbora (da prihvate ili odbiju trgovinu) sve dok se ne raziđu. Imat će bereketa u svojoj trgovini ako budu iskreni i navedu mahane robe (ako ih ima), a ako budu skrivali mahane i lagali, bit će im uništen bereket trgovine.” (El-Buhari, br. 2079, i Muslim, br. 1532)

Ebu Zerr, radijallahu anhu, prenosi riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Na Sudnjem danu Allah neće razgovarati sa trojicom, niti će ih očistiti, niti će u njih pogledati, i njih čeka bolna patnja.” To je Poslanik ponovio tri puta, a Ebu Zerr reče: “Propali su i izgubljeni! Ko su ti, Allahov Poslaniče?” “Onaj ko pušta odjeću ispod članaka, onaj ko prenosi tuđe riječi sijući smutnju i onaj ko prodaje svoju robu lažno se zaklinjući!” (Muslim, br. 106)

El-Asr, br. 56.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/