Piše: Semir Imamović

Prenosi Ebu-Vakid el-Lejsi, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, kazao: ”Ako se živoj životinji odstrani jedan dio tijela, taj dio (u pravnom smislu) tretira se kao i njena strv (leš).” Ocjena hadisa: Hadis je zabilježio Ebu-Davud, Knjiga o lovu, Poglavlje: ”o lovini kojoj je odsječen jedan dio tijela”, br. 2858, Tirmizi, Knjiga o hrani, Poglavlje: ”Odstranjeni dio tijela (sa živog bića) tretira se kao i lešina”, br. 1480. Tirmizi je ovaj hadis ocijenio dobrim.

Povod hadisa

Po dolasku u Medinu, a nakon prvih izravnih kontakata sa širom medinskom zajednicom Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je uočio da je tamošnja praksa, prije svega ona normativna, još uvjek pod snažnim uticajem prethodnog društvenog sistema, starih (paganskih) vjerovanja, običaja i tradicije, što je, uzme li se u obzir viševjekovna vezanost, a u značajnoj mjeri, i omeđenost arapskog (pustinjskog) čovjeka tim i takvim vrijednostima, bilo sasvim razumljivo. Skoro u svim životnim aspektima (međuljudskim odnosima, proslavama i praznicima, poslovnim transkacijama, svakodnevnim društvenim aktivnostima) mogli su se primjetiti ostaci paganske kulture. To je, s njegove strane, iziskivalo odlučnu i čvrstu reakciju, koja je, prije svega, trebala biti usmjerena u pravcu podizanja nivoa vjerske svijesti, moralnog i vjerskog preustroja i upućivanja u osnove islamske pravne i etičke regulative. A da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ovaj problem shvatio krajnje ozbiljno, govore mnogobrojni hadisi u kojima se on direktno obraća stanovnicima Medine i traži od njih da svoju praksu usklade sa islamskim principima i odbace sve one oblike ponašanja koji su bili nespojivi sa njihovim novim, islamskim, identitetom. Ovaj hadis spada u red takvih hadisa. On se bavi pitanjem odsjecanja (odstranjivanja) pojedinih dijelova tijela životinje i njihovo korištenje u proizvodnji kućnih potrepština, u ovom slučaju masti (maziva). Izricanjem gornjeg suda, upravo tim povodom, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je pojasnio, kakav je šerijatsko-pravni tretman takvih običaja (prakse), odnosno, ukazao je na njihovu neispravnost i neutemeljenost. U hadiskoj i tefsirskoj nauci posebna pažnja posvećuje se istraživanju povoda zbog kojeg je određeni ajet ili hadis objavljen i izrečen. Zapravo, poznavanje ovog povoda važan je, ako ne i presudan, preduvjet za njihovo ispravno razumijevanje. U to ćemo se najbolje uvjeriti na primjeru sljedećeg ajeta. Naime, Allah, dželle šenuhu, u suri El-Bekare za obredni hod (s’aj) između Safe i Merve, kaže: ”Safa i Merva su Allahova časna mjesta, zato onaj koji Kabu hodočasti ili umru obavi ne čini nikakav prijestup ako krene oko njih. A onaj koji drage volje učini kakvo dobro djelo – pa, Allah je doista blagodaran i sve zna.”[1] Ukoliko bi smo se, prilikom razumijevanja ovog ajeta, zadržali na njegovom jezičkom izrazu, bez dubljeg poznavanja povoda kojim je objavljen, došli bi do zaključka da sa’j između Safe i Merve spada u onu kategoriju postupaka koji se u šerijatskom pravu kategoriziraju kao dopuštena (mubah) djela, koja čovjek može a ne mora uraditi, ili čije ostavljanje ne izaziva nikakve pravne posljedice u smislu ogrješenja o Božiji propis, međutim ako ovom ajetu pristupimo iz ugla specifičnog povoda, zbog kojeg je i objavljen i zbog kojeg je prvenstveno poprimio ovakvu formu, a koji se ogledao u tome da su neki hodočasnici (hadžije) izbjegavali sa’j između Safe i Merve, iz straha da ne bi zapali u oponašanje paganskih rituala koji si izvođeni na tom prostoru, bit će nam jasno da se ajetom ne cilja izvorna dopustivost (ibaha), kao jedna od kategorija pravne norme, nego se njime želi ukazati da je ovkava vrsta straha neopravdana i da nema nikakvog grijeha u obavljanju sa’ja na prostoru na kojem su predislamski arapi izvodili svoje ritaule.[2]

Opća pravna pitanja

U Poslanikovom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, postupku, da ljudima na vrijeme ukaže na neispravnost određenog njihovog postupka ili prakse, prepoznajemo obavezu vjerskih autoriteta (učenjaka), u svakom vremenu i na svakom prostoru, da svojim kontinuiranim prisustvom u društvu i praćenjem svih njegovih važnijih tokova, uzmu aktivno učešće u kreiranju što moralnijeg i vjerskim principima usklađenijeg društvenog ambijenta. Ne smije se desiti da islamski učenjak bude samo nijemi posmatrač društvenih dešavanja, jer je to u suprotnosti sa njegovim pozivom i njegovom ulogom direktnog Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, duhovnog nasljednika, i kao onoga ko je, nakon poslanika, najpozvaniji da svijet mijenja na bolje. Odgovornost je, u islamu, uvjek proporcionalna stvarnim mogućnostima, društvenom statusu i personalnim pretpostavkama i kvalitetima, koji određenu osobu dovode u privilegovan položaj u odnosu na druge, ali im daju i priliku da, sa pozicije na kojoj se nalaze, a to je uglavnom pozicija autoriteta, izravno djeluju na društvene tokove. Obzirom da islamskim učenjacima, po prirodi stvari, pripada pozicija vrhovne vjerske vlasti, da se na njih gleda sa posebnim respektom i da njihova riječ ima posebnu težinu, sasvim je razumljivo da i njihova odgovornost bude na tom nivou. Ovu činjenicu nalazimo jasno naglašenu u kur’anskim i hadiskim tekstovima koji se izravno bave ovim pitanjem. U jednom djelu tih tekstova ukazuje se na važnost i ulogu učenjaka, njihov neprikosnoveni autoritet[3], poseban stepen straha i strahopoštovanja (el-hašje), na kojima oni grade svoj odnos prema Allahu, dželle šenuhu[4], na njihovu nedostižnu prednost u odnosu na druge ljude[5], dok se u drugom djelu govori o njihovoj posebnoj odgovornosti pred pred Uzvišenom Bogom i pred ljudima, a koja je u potpunoj harmoniji sa spomenutim blagodatima[6].

Islamski pravnici su, na osnovu ovoga hadisa, ustanovili opće pravilo (šerijatsko-pravni princip) koje glasi: Ma ubine min hajj fehuve ke mejtetihi (Amputirani/odstranjeni dio ljudskog ili životinjskog tijela, ima istu pravnu kvalifikaciju kao i njegova strv/leš). Da bi se ovo pravilo ispravno razumijelo, potrebno je znati da se u klasičnoj islamskoj pravnoj nauci, lešina dijeli u dvije vrste: čistu i nečistu. U prvu vrstu spadaju: ljudski leši lešina morskih životinja, a u drugu: lešina kopnenih životinja[7]. O tome, kojoj od ove dvije kategorije pripada živo biće, ovisi pravni tretman njegovog amputiranog dijela. Amputirani dio ljudskog ili tijela morske životinje je čist, jer se, u pravnom smislu, njihova lešina smatra čistom, dok je amputirani dio tijela kopnene životinje nečist, obzirom da se njen leš smatra nečistim. U različitim pravnim školama općeprihvaćena je praksa preformulacije zakonskih tekstova u posebna pravila (opće šerijatskopravne principe), koja bi trebala biti u funkciji iznalaženja pravnih rješenja (normi) za što širi krug pitanja koja nisu definisana posebnim zakonskim tekstom. To što pojedina pravila imaju šire značenjske implikacije od samog teksta iz kojeg su izvedena, ne dovodi u pitanje njihovu ispravnost, jer je forma zakonskog teksta često uvjetovana specijalnim povodom i specifičnim okolnostima, i predstavlja odgovor na konkretnu dilemu, ali je, u najvećem broju slučajeva, primjenjiva i na druge slične situacije.[8] U prilog tome govori i poznato usulsko načelo: U obzir se uzima općenitost izraza, a ne specifičnost povoda (El-‘ibretu bi ‘umumi-l-lafzi la bi hususi-s-sebebi)[9]. Evo još nekih primjera zakonskih tekstova koji su preformulisani u posebna pravila: ”A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da glad utoli, Gospodar tvoj će doista oprostiti i milostiv biti.”[10] (preformulisan je u pravilo: ”Nužda zakon mijenja”, ili ”U nuždi je dozvoljeno ono što je inače zabranjeno”); ”Djela se cijene (vrednuju) prema namjerama”[11] (preformulisan u pravilo: ”O djelima subjekta se presuđuje na osnovu njegove namjere”); ”Nema (nanošenja) štete, niti uzvraćanja štetom.”[12] (Preformulisan je u istoimeno pravilo); i dr.

Propisi

Iz navednog pravila naučili smo da amputirani dio ljudskog ili životinjskog tijela ima identičan pravni tretman kao i njihova strv (lešina), a ono što nas ovdje interesuje jeste da li i pod kojim uvjetima je dozvoljeno amputirati dio ljudskog ili životinjskog tijela. Što se tiče amputacije ljudskih udova, ona je dozvoljena u slučaju krajanje nužde (darure), kada je ona u funkciji spašavanja ljudskog života, zaustavljanja (ublaživanje) teških ili nesnošljivih bolova, ali i sprečavanja širenja bolesti na ostale dijelove tijela[13]. Situacija je sasvim drugačija kada je u pitanju amputacija životinjskih organa. Naime, njena dozvola nije uvjetovana strogim kriterijima, odnosno postojanjem krajnje potrebe, nego je dovoljna čvrsta pretpostavka da se time ostvaruje legitiman interes, kao što je poboljšanje kvalitete mesa, prekraćivanje boli životinje i sl. Jedino na što, tom prilikom, treba obratiti pažnju, i što je sa vjerskog stanovišta poželjno, jeste da postupak amputacije bude izveden u skladu sa najvišim profesionalnim standardima, i da se koriste one metode koje će osigurati da životinji bude nanešena što manja bol. Uporište za ovakvo stajalište, nalazimo u Poslanikovoj praksi da deve, koje su prikupljene na ime zekata, obilježi posebnim znakovima, a koja se ogledala u tome da se zagrijanim željeznim predmetom, na vidljivo mjesto, utisne poseban žig.[14] Također, u poslanikovo, sallallhu ‘aljehi ve sellem, vrijeme bila je raširena praksa uškopljivanja kurbana. Sam Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je kao što stoji u jednom hadisu, kao kurbane, zaklao dva uškopljena ovna.[15]

Bilješke

[1] – Prijevod značenja, El-Bekare, 158.

[2] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/137.

[3] – Ovo se najjasnije očituje u riječima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Učenjaci su nasljednici Allahovih Poslanika” (Ahmed, 21 207., Ebu-Davud, 3641., Tirmizi, 2682., Ibn-Madže, 223., i drugi. El-Albani je ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim u ”Sahihu-l-džamiu”, br. 6297.)

[4] – U tom smislu su riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja: ”A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni” (Fatir, 27.)

[5] – Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je ovu prednost, prema jednom predanju, uporedio sa prednošću koju mjesec, u noći uštapa, ima u odnosu na ostale zvijezde (Ahmed, 21 207., Ebu-Davud, 3641., Tirmizi, 2682., Ibn-Madže, 223., i drugi), a prema drugoj verziji, sa prednošću koju on, kao Poslanik, ima u odnosu na druge ljude (Tirmizi, 2685.)

[6] – Učenjak koji je izigrao ukazano mu povjerenje i blagodati, na Sudnjem danu će, prema riječima Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, među prvima okusiti gorčinu poniženja i na vlastitoj koži osjetiti žestinu džehhennemske vatre. U hadisu kojeg bilježi Muslim navodi se da će Allah, dželle šenuhu, džehennemsku vatru potpaliti sa tri osobe: učačem Kur’ana (učenjakom), borcem koji je poginuo u borbi na Allahovom putu, i imućnim čovjekom. Allah će pitati učenjaka: ”Priznaješ li moje blagodati, kojima sam te obdario?” ”Priznajem”, odgovorit će on. ”A šta si uradio s tim blagodatima” – upitat će ga ponovo. ”Sve što sam naučio, i čemu sam druge podučavao, uradio sam radi tvog rizaluka i u Tvoje ime. Također, učio sam Kur’an samo kako bi stekao Tvoju naklonost” – pravdat će se učenjak. ”Ne, tvoja jedina želja je bila da postigneš ugled u društvu i da se o tebi priča kao učenom čovjeku” – bit će Allahove riječi, nakon kojih će On narediti melekima da ga, licem okrenutim prema zemlji, bace u vatru.

[7] – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/136., 137.

[8] – U konkretnom slučaju pojam behime (životinja), koji je naveden u hadisu, preformulisan je u opći pojam ”hajj” (živo biće), jer ova dva pojma djele zajedničku karakteristiku a ona je život.

[9] – Ajeti o li’anu (međusobnom proklinjanju supružnika u slučaju kada čovjek optuži svoju ženu za preljubu a nije u stanju da to pred sudom potvrdi sa četiri pravno valjana svjedoka) objavljeni su povodom ‘Uvejmira el-Adžlanija i njegove supruge koju je ‘Uvejmir optužio za preljubu, ali je njihovo značenje opće, što i sama forma, u kojoj su objavljeni, jasno potvrđuje. Naime, odnosna zamjenica ellezine (oni koji), spada u red općih izraza, koji kada se spominju u kontekstu određenog propisa, impliciraju njegovu općenitost.

[10] – Prijevod značenja, El-En’am, 145.

[11] – Buharija, 1., Muslim, 5036.

[12] – Ahmed, 1/313., Ibn-Madže, 2/784.

[13] – El-Kava’idu ve-d-davabitu-l-fikhijje-l-muessire fi ahkami-l-‘ameli-t-tibbijji, dr. Hani ibn ‘Abdullah el-Džubejr, http://www.saaid.net/Doat/hani/13.htm.

[14] – Buharija, 1052., Muslim, 2119.

[15] – Ebu-Ja’la, 2/105, El-Bejheki, 9/268. Prema mišljenju El-Albanija, lanac ovog hadisa je dobar. (Irvau-l-galil, br. 1147.)

Saff br. 312.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Pezić Elvedin

Mnogo je muslimana svijeta koji su u današnjem vremenu izloženi nesvakidašnjim iskušenjima. Najbliži i najočitiji primjer za to su naša braća u Siriji, koja ovih dana prolaze kroz velika nesvakidašnja iskušenja. Islam je u svome savršenstvu propisao ostalom dijelu muslimana, koji nisu direktno pogođeni tim iskušenjima, da pomognu svojoj braći muslimanima. Jedan od mnogobrojnih načina na koji muslimani mogu da pomognu jedni drugima svakako je i kolektivno upućivanje dove Svevišnjem Allahu, u kojoj se traži da pomogne braći muslimanima koji su pogođeni određenim iskušenjem.

Islamski učenjaci su čak i u knjigama fikha (islamskog prava) nezaobilazno govorili o propisima vezanim za zajedničko upućivanje dove Allahu, na kraju ili neposredno prije završetka zajednički obavljenog namaza, za muslimane koji su pogođeni nesvakidašnjim iskušenjem. Kroz ovaj tekst mi ćemo rezimirano spomenuti neke od pravnih propisa vezanih za to poglavlje, koje bi trebao da poznaje svaki musliman, pošto je veoma malo pisane riječi na našem jeziku o spomenutoj tematici.

Argumenti o propisanosti ovog ibadeta

Prije nego što počne sa prakticiranjem bilo kojeg ibadeta, naročito onoga koji nije rasprostranjen i poznat među muslimanima određenog podneblja, musliman bi trebao da posjeduje šerijatski validan argument koji potvrđuje validnost tog ibadeta.

Allahov Poslanik je kazao: „Onaj ko učini djelo koje nema utemeljenja u našoj vjeri, to će mu biti odbijeno.“ (Muslim)

Tako je i sa ibadetom zajedničke dove za muslimane u nevolji.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, nakon što bi na zadnjem rekatu namaza izgovorio ”Semi’ Allahu limen hamidehu”, učio dovu: ”Gospodaru moj, spasi Ajjaša ibn Ebu Rabiju! Gospodaru moj, spasi El-Velida ibn El-Velida! Gospodaru moj, spasi Selemu ibn Hišama! Gospodaru moj, spasi potlačene mu’mine! Gospodaru moj, pojačaj Svoju srdžbu na Medar! Gospodaru moj, učini im iskušenja dugim kao što su bile duge sušne godine Jusufa, a.s,.“ (Buharija i Muslim)

Ovaj hadis jasno ukazuje na legitimnost zajedničke dove za potlačene muslimane, kao i na upućivanje dove protiv nevjernika.

Enes, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik poslao skupinu učača Kur’ana, koju je činilo sedamdeset ljudi, po određenoj potrebi, pa su ih napali pripadnici plemena Benu Sulejm, Ri’lun i Zekvan, kod bunara poznatog pod imenom Meu’ne. Ashabi su im kazali: ”Tako nam Allaha, mi vas ne želimo napasti, već smo u prolazu po naredbi Allahovog Poslanika.” Međutim, pripadnici plemena Benu Sulejm sve su ih poubijali, pa je Allahov Poslanik nakon toga dovio protiv njih cijeli mjesec dana, nakon sabah-namaza. (Buharija)

Od Enesa, r.a., prenosi se da je kazao: ”Allahov Poslanik je cijeli mjesec dana dovio kada su pobijene karije (učači), i nikada nisam vidio Allahovog Poslanika da se toliko rastužio kao tada.“ (Buharija)

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, kada bi želio da dovi za nekoga ili protiv nekoga, to činio nakon povratka sa ruku’a. (Buharija)

Svi citirani hadis ukazuju na propisanost ovog ibadeta, koji se ogleda u zajedničkoj dovi nakon povratka sa ruku’a na zadnjem namaskom rekatu, a kojom se traži pomoć od Allaha za braću muslimane koji su iskušani nesvakidašnjim iskušenjem.

Određeni broj učenjaka smatrao je ovaj ibadet derogiranim. Međutim, tačno je da ovaj ibadet nije derogiran i da je muslimanima pohvalno – a jedan dio učenjaka prvih generacija to je čak smatrao obavezom – da dove zajedničkom dovom nakon posljednjeg rekata namaza obavljenog u džematu, za braću muslimane koje zadesi nesvakidašnje iskušenje.

Ovu činjenicu, da ovaj ibadet nije derogiran, potvrđuje praksa prvih generacija. Da je ovaj ibadet bio derogiran, oni bi to znali i ne bi ga prakticirali. U vjerodostojnim predajama potvrđeno je da su zajedničku dovu nakon zadnjeg namaskog rekata, za muslimane u iskušenju, prakiticirala četverica pravednih halifa, kao i mnogi drugi ashabi Allahovog Poslanika. Isto tako, nije poznato da je neko od ashaba Allahovog Poslanika smatrao ovaj ibadet derogiranim, pa se može kazati da su oni u pogledu validnosti ovog ibadeta imali jednoglasan stav.

Veliki broj muslimana u pogledu ovog ibadeta odabrao je jednu od dvije krajnosti: jedni smatraju da ovaj ibadet nije propisan (smatrajući da je derogiran) ili za njega nisu nikada ni čuli, a drugi opet svakim danom kontinuirano upućuju zajedničku dovu za muslimane nakon sabah-namaza. Tačno je ono što smo spomenuli, tj. da je taj ibadet propisano prakticirati samo onda kada jedan dio muslimana zadesi nesvakidašnje iskušenje.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, navodeći stavove islamskih učenjaka u pogledu ovog ibadeta, kazao je: ”Treće mišljenje: Da je Allahov Poslanik učio zajedničku dovu samo kada bi postojao poseban razlog za to, a prekidao bi sa time kada bi nestajalo tog razloga. Na osnovu toga, zajednička dova je propisana samo kada muslimane zadesi neka nesvakidašnja nedaća. Ovaj stav su preferirali pravnici iz redova hadiske znanosti, ovaj stav je prenesen od četverice pravednih halifa. Kada je Omer, r.a., vodio rat protiv kršćana, prakticirao je upućivanje zajedničke dove protiv njih.“ (Medžmu’l-fetava, 23/8)

Kazao je Ibnul-Kajjim: ”Allahov Poslanik prakticirao je učenje zajedničke dove za muslimane samo kada bi ih zadesilo nesvakidašnje iskušenje i ostavljanje tog ibadeta u slučaju kada izostanu nesvakidašnja iskušenja. Ovaj ibadet nije prakticirao samo nakon sabah-namaza, već je to bila većinska praksa Allahovog Poslanika, iz sljedećih razloga: zato što je propisano da se na sabah-namazu oduži sa učenjem, sabah-namaz je vezan za noćni namaz, sabah-namaz je blizu sehura i sabah-namaz je blizu vremena kada se dove ne odbijaju.“ (Zadul-me’ad, 1/262)

Nakon kojih namaza se uči spomenuta dova?

Ispravno mišljenje u pogledu ovog pitanja jeste mišljenje onih učenjaka koji su smatrali da se ovaj ibadet ne vezuje eksplicitno niti za jedan od dnevnih namaza, već je propisan shodno potrebi, nakon svakog namaza, bez obzira da li to bili dnevni ili noćni namazi.

Tu činjenicu nam potvrđuju općeniti hadisi o ovoj tematici u kojima je spomenuto da je Allahov Poslanik dovio nakon svih pet propisanih namaza.

Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je rekao: „Allahov Poslanik je kontinuirano dovio cijeli mjesec dana, nakon podne, ikindije, akšama, jacije i sabah-namaza. Nakon svakog namaza, kada bi na zadnjem rekatu izgovorio ”Semi’ Allahu limen hamidehu“, on bi dovio protiv ljudi iz plemena Benu Sulejm, proti Ri’le i Zekvana, a oni koji su bili iza njega aminovali su na njegovu dovu.“ (Ibn Huzejme, Ebu Davud, šejh Albani je potvrdio vjerodostojnost ovog hadisa)

Kazao je šejhul-islam Ibn Tejmijje: ”Propisano je da se zajednička dova (kunut) prakticira kada muslimane zadesi nesvakidašnje iskušenje. Tada biva propisano doviti za muslimane i doviti protiv nevjernika, na sabah-namazu kao i na drugim namazima. Tako je Omer, r.a., prilikom ratovanja protiv kršćana dovio protiv njih dovom: ‘O Gospodaru, prokuni nevjernike, sljedbenike Knjige…“ (El-Fetava el-kubra, 2/114)

Kada se uči spomenuta dova?

Jedno od pitanja koja se vezuju za ovaj ibadet jeste i to kada se uči spomenuta dova, odnosno da li se uči nakon povratka sa ruku’a na zadnjem namaskom rekatu ili se može učiti odmah po završetku propisanog učenja na zadnjem rekatu namaza, prije odlaska na ruku’.

U većini hadisa koji govore o ovom ibadetu navodi se da je Allahov Poslanik to činio nakon povratka sa ruku’a na zadnjem rekatu, dok je u nekim također vjerodostojnim predajama zabilježeno da je to ponekad činio po završetku propisanog učenja na zadnjem rekatu namaza, prije odlaska na ruku’. Stoga možemo kazati da nema smetnje da se dova uči i prije odlaska na ruku’ i poslije ruku’a, ali je preče da to bude nakon povratka sa ruku’a, kao što je zabilježeno u većinskom broju hadisa o ovoj tematici.

Od Muhammeda ibn Sirina prenosi se da je Enes ibn Malik, r.a., upitan: ”Da li je Allahov Poslanik učio (kunut) dovu nakon sabah-namaza?”, pa je rekao: ”Da.” Kada su ga upitali: ”A je li to činio prije odlaska na ruku’u?”, kazao je: ”Kratko nakon povratka sa ruku’a.” (Buharija i Muslim)

Do kada se prakticira ovaj ibadet?

Ovaj ibadet je propisan s ciljem traženja pomoći od Uzvišenog Allaha za braću muslimane i nije vremenski ograničen. Propisano je da se prakticira ova dova sve dok su muslimani izloženi određenom nesvakidašnjem iskušenju. Ako bi se desilo da određeno iskušenje potraje duže vremena, nema smetnje da se prakticira s vremena na vrijeme, kako bi se na taj način muslimani podsjetili na obaveznost potpomaganja braće muslimana.

Tačna je činjenica da muslimani danas u mnogim dijelovima Allahove zemlje imaju određenih iskušenja, što iziskuje da muslimani neprestano prakticiraju ovaj ibadet, ali je isto tako tačno da se prakticiranje ovog ibadeta ograničava na situacije kada muslimane zadesi nesvakidašnje iskušenje. Na taj način ćemo postupiti po sunnetu Allahovog Poslanika, u čijem vremenu su muslimani također bili izloženi raznim iskušenjima, ali je prakticirao učenje zajedničke dove samo u iznimno teškim situacijama i nesvakidašnjim iskušenjima, a pored toga u svakodnevnom životu dovio je općenito za sve muslimane. To ni u kojem slučaju ne sprečava da čovjek kao individua dovi za braću muslimane kada čuje za određena iskušenja kroz koja oni prolaze.

Kako se uči spomenuta dova, naglas ili u sebi?

Iz prethodno spomenutih agrumenata možemo zaključiti da se spomenuta zajednička dova uči naglas, bez obzira nakon kojeg namaza se učila, da li to bili dnevni namazi na kojima se uči u sebi ili to bili noćni namazi na kojima se uči naglas.

Da Allahov Poslanik nije dovio naglas u dnevnim namazima, ashabi ne bi znali šta je dovio Allahov Poslanik. Pošto su nam detaljno prenijeli šta je dovio, to jasno ukazuje da je Allahov Poslanik učio spomenutu dovu naglas.

Kazao je imam En-Nevevi: ”Iz hadisa u kojem se spominje dova Allahovog Poslanika, nakon pogibije njegovih karija (učača), proizlazi da je to činio naglas u svim namazima i na to ukazuje govor Er-Rafi’ja. Dakle, ispravno mišljenje je da je ovu dovu pohvalno učiti naglas.“ (El-Medžmu’, 3/464)

Kazao je Ibn Hadžer: ”Meni se čini da je mudrost u tome što je zajednička dova za muslimane propisana na stajanju (kijama) u namazu, a ne na sedždi, a poznato je da je stanje sedžde period pohvalan za dovu, kao što je zabilježeno u hadisu: ‘Stanje u kojem je rob najbliži svome Gospodaru jeste kada je na sedždi.’ Čak je činjenje dove na sedždi spomenuto u naredbenoj formi, sve to kako bi i klanjači učestvovali sa imamom u dovi koju upućuje za muslimane, pa makar na način što će aminati na njegovu dovu. Na osnovu toga, učenjaci imaju jednoglasan stav da učenje dove biva naglas.“ (Fethul-bari, 3/435)

Šta je propisano da čine muktedije (oni koji klanjaju za imamom)?

Muktedije koje klanjaju za imamom, koji dovi za muslimane u nekom od dnevnih namaza, podići će ruke i aminati na izgovorenu dovu.

U prethodno spomenutom hadisu Ibn Abbasa, r.a., spomenuto je da su ashabi aminali na dovu koju je Allahov Poslanik učio u namazu za muslimane ili protiv nekog od nevjernika, što svakako ukazuje na to da je muktediji propisano da amina na izgovorenu dovu.

Što se tiče podizanja ruku, ono je propisano i za imama i za muktediju.

U vjerodostojnoj predaji koju je zabilježio imam Ahmed, o događaju upućivanja dove Allahovog Poslanika protiv plemena koja su poubijala karije Allahovog Poslanika, zabilježeno je da je Allahov Poslanik prilikom te dove držao podignute ruke.

Enes, r.a., rekao je: ”I nisam vidio da je nešto toliko rastužilo Allahovog Poslanika kao što ga je rastužilo to (misleći na događaj sa ubijenim karijama). Vidio sam ga kako na sabah-namazu podiže ruke i dovi protiv njih.” (Ahmed, Šuajb Arnaut je kazao za ovaj hadis: ”Lanac prenosilaca ove predaje je vjerodostojan i ispunjava uvjete imama Muslima.”)

Kazao je Ebu Rafi’a: ”Klanjao sam za Omerom, r.a., pa je podignutih ruku i naglas učio dovu nakon ruku’a.“ (El-Bejheki)

Da li postoji posebna dova koja se uči ovom prilikom?

Islamski učenjaci spomenuli su da ne postoji posebna dova koju bi imam trebao da uči ovom prilikom. Imam bi trebao da odabere sadržajne dove, koje će se eksplicitno odnositi na stanje muslimana za koje se dova upućuje. U svemu tome nema smetnje, čak je to najprioritetnije da učini, da se posluži dovama Allahovog Poslanika koje je upućivao u ovakvim situacijama, te da tim dovama dovi za muslimane ili da dovi protiv Allahovih neprijatelja, onako kako je to činio Allahov Poslanik.

Kazao je Ibn Tejmijje: ”Od sunneta je da se prilikom nesvakidašnjih iskušenja koja zadese muslimane uči zajednička dova za njih, dova koja odgovara stanju ljudi koje je zadesilo iskušenje.“ (Medžmu’l-fetava, 21/155)

Na drugom mjestu u svojim fetvama šejhul-islam veli: ”Onaj koji uči zajedničku dovu za muslimane trebao bi da to čini dovom koja odgovara iskušenju koje je zadesilo muslimane. A ako bi spomenuo poimenično one za koje upućuje dovu i imena onih protiv kojih dovi, dobro bi postupio.“ (El-Fetava el-kubra, 2/114)

Da li se ovaj ibadet vezuje eksplicitno za muslimanskog vođu (halifu)?

Jedan dio učenjaka zastupao je stav da se upućivanje zajedničke dove za muslimane koji su iskušani nesvakidašnjim iskušenjem vezuje eksplicitno za vođu muslimana. Tačno je da ne postoji niti jedan argument koji ovaj ibadet ograničava na muslimanskoga vođu, stoga mi kažemo da je taj ibadet općenit za sve muslimane.

To nam potvrđuju sljedeće činjenice:

– Osnova u postupcima Allahovog Poslanika je općenitost, tj. da se podjednako odnose na Allahovog Poslanika i na ostale muslimane, sve dok ne dođe poseban argument koji određeni ibadet ograničava na Allahovog Poslanika.

Takav argument u pogledu ovog pitanja ne postoji.

– Općenitost hadisa Malika ibn Huvejrisa, r.a., u kojem stoji da je Allahov Poslanik kazao: “Klanjajte onako kao ste mene vidjeli da klanjam.” Ovaj hadis je jasan u značenju da su postupci Allahovog Poslanika u namazu općeniti i da se odnose podjednako na sve muslimane.

– Zabilježeno je u vjerodostojnim predajama da je Ebu Hurejre, r.a., učio zajedničku dovu za muslimane koji su bili pogođeni nesvakidašnjim iskušenjem, a poznato je da on niti jednog momenta nije bio vođa muslimanima.

Od Ebu Seleme se prenosi da je Ebu Hurejre, r.a., kazao: “Pokazat ću vam namaz Allahovog Poslanika’’, pa je Ebu Hurejre učio dovu na zadnjem rekatu podne i ikindija-namaza, kao i nakon sabah-namaza, nakon što bi izgovorio ‘’Semi’ Allahu limen hamidehu’’, pa bi dovio za muslimane i proklinjao nevjernike. (Buharija)

Naša zadnja dova glasi: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

Sabrao i priredio: Pezić Elvedin

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Bilal Dervišić

Dokumentacija i vjerodostojnost hadisa o istihara-namazu: U drugom dijelu serijala o istihara-namazu navest ćemo hadise koji upućuju na postojanje i vjerodostojnost istihara-namaza, a također ćemo navesti i neke izmišljene i slabe hadise o istihari. Hadis koji ćemo uzeti za osnovu našeg govora – podučavanja o istihari, jeste hadis koji bilježi imam Buharija u svom Sahihu: ”Pričao nam je Kutejbe, kaže: pričao nam je Abdurrahman ibn Ebi Mevali, od Muhammeda ibn Munkedira koji prenosi od Džabira ibn Abdullaha, r.a., sljedeće: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao nas je istihari kao što nas je podučavao suri iz Kur’ana, i govorio je:

”Kada neko htjedne nešto uraditi, neka klanja dva rekata neobaveznog namaza, a zatim neka prouči dovu: ‘Allahumme inni estehiruke bi ‘ilmike, ve estakdiruke bi kudretike ve es‘eluke min fadlike–l-‘azimi, fe inneke takdiru ve la akdiru, ve t‘alemu ve la e‘alemu, ve Ente ‘Allamu–l–gujub. Allahumme in kunte t‘alemu enne haze–l–emre hajrun li fi dini ve me ‘aši ve ‘akibeti emri, ev kale (ili je ovdje rekao ‘adžilihi ve adžilihi) fa–kdirhu li ve jessirhu li, summe barik li fihi, ve in kunte ta‘ lemu enne haze–l–emre šerrun li fi dini ve me ‘aši ve ‘akibeti emri, (ili je i ovdje rekao ‘adžilihi ve adžilihi) fa–srifhu anni, va–srifni anhu va–kdir lije–l–hajre hajsu kane, summe–rdini bihi“. (O Allahu, od Tebe tražim dobro Tvojim znanjem i odredi mi ga Tvojom moći. Podari mi nešto od Tvoje velike dobrote, jer Ti sve možeš, a ja ne mogu; Ti sve znaš, a ja ne znam! Ti si Poznavalac skrivenih tajni. Allahu moj, ako je, prema Tvome znanju, ova stvar dobra za mene, moju vjeru, za moju sadašnjost i budućnost, (ili je rekao: ”za mene na dunjaluku i ahiretu”), onda mi omogući da se dogodi, olakšaj mi je i podari mi bereket u njoj! A ako je, pak, prema Tvome znanju ova stvar loša za mene, za vjeru moju, za moju sadašnjost i budućnost, (ili je rekao: ”za mene na dunjaluku i ahiretu”), onda je otkloni od mene, odvrati mene od nje, i odredi dobro za mene gdje god se nalazilo i učini da budem zadovoljan Tvojom odredbom!”, pa je rekao: ”A zatim neka spomene svoju potrebu”.

Hadis bilježe Buharija, br. 1162, 6382 i 7390, imam Ahmed, 11/520, Ebu Davud, br. 1538, Tirmizi, br. 480, Nesai, br. 3255, Ibn Madže, br. 1383, Ebu Ja’la, br. 2082, Ibn Hibban, br. 887, Begavi, 4/ 135, Ibn Sunni, br. 601 i drugi.

Ovaj hadis, pored Džabira ibn Abdullaha, prenosi se još od Abdullaha ibn Mes’uda, Ebu Ejjuba el-Ensarije, Ebu Seida el-Hudrija, Ebu Hurejre, Abdullaha ibn Abbasa, Abdullaha ibn Omera, Sa’da ibn Ebu Vekkasa, Enesa ibn Malika i Ebu Bekra es-Sidikka.

S obzirom da se hadis nalazi u Buharijinom ”Sahihu”, nije potrebno posebno naglašavati da je hadis sahih – vjerodostojan.

PRIMJEDBA

Pitanje: Od imama Ahmeda ibn Hanbela prenosi se da je za ovaj hadis rekao da je ”MUNKER-HADIS”, pa kako prihvatiti ovo mišljenje, jer smo kazali da se hadis nalazi u djelu ”Sahihul-Buhari”?

Odgovor: El-Hafiz ibn Adijj bilježi u ”Kamil fi duafa” da je imam Ahmed za ovaj hadis rekao da je ”munker”, kao što to potvrđuje i Eš-Ševkani u ”Tuhfetuz-Zakirin”, a to znači da se u senedu ovog hadisa nalazi prenosilac koji je veoma slab, tj. koji u prenošenju hadisa pretjerano griješi ili je sklon grijesima, a inače munker-hadis spada u kategoriju veoma slabih hadisa, a po slabosti dolazi odmah poslije odbačenih i izmišljenih hadisa. Kažemo, da neka ulema ima svoju posebnu terminologiju kada je u pitanju ocjena hadisa, a od njih je i imam Ahmed. Cijeli sened ovog hadisa naveli smo s razlogom na početku i u njemu se nalazi prenosilac po imenu Abdurrahman ibn Ebi Mevali koji u svojoj generaciji jedini prenosilac ovog hadisa, a sva ulema je složna da je ovaj ravija precizan, iskren i pošten, međutim s obzirom da je on jedini u svojoj generaciji, a imam Ahmed sve hadise u kojima se nalazi samo jedan ravija u jednoj generaciji naziva ”munker-hadisom”. Ima mnogo hadisa koje imam Ahmed naziva munkerom kao što je i hadis Omera ibn Hattaba: ”Zaista se djela cijene prema namjerama….”, ”Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, ušao je u Mekku a na glavi je imao kacigu…”, itd. Što se tiče druge uleme, oni ovakve hadise nazivaju ”garib-hadisima”, te s te strane ne može se nikako razumjeti da je imam Ahmed htio kazati da je ovaj hadis daif ili odbačen. Allah najbolje zna. (1)

IZMIŠLJENI I SLABI HADISI O ISTIHARI

Postoje i drugi hadisi o istihari u kojima se ne spominje namaz ili se ne spominje dova, ili ni jedno ni drugo.

1- Bilježi imam Taberani od Abdullaha ibn Mes’uda, r.a., da rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao nas je istihari govoreći: ”Kada neko htjedne nešto uraditi, neka kaže: ‘Allahu moj’…”. Hadis je daif. (2)

U ovom hadisu ne spominje se namaz.

2- Bilježi imam Ahmed od Ebu Ejjuba el-Ensarija, r.a., da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ne oglašavaj prosidbu, lijepo se abdesti, pa klanjaj propisani namaz, a zatim reci: ‘Allahu moj’…”. Hadis je daif. (3)

U ovom hadisu spominje se propisani namaz, a ne nafila.

3- Bilježi imam Ibn Hibban od Ebu Seida el-Hudrija, r.a., da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ”Kada neko htjedne nešto uraditi, neka kaže: ‘Allahu moj…, la havle vela kuvvete illa billah”’. Hadis je daif. (4)

U ovom hadisu ne spominje se namaz, i na kraju se spominje ‘la havle…”.

4- Bilježi imam Bezzar od Sa’da ibn Ebu Vekkasa, r.a., da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čovjekova sreća je u prakticiranju istihare i zadovoljstvu Allahovim odredbama, a čovjekova nesreća je u ostavljanju istihare i u nezadovoljstvu Allahovim odredbama.” Hadis je daif. (5)

U ovom hadisu ne spominje se ni namaz, a ni dova.

5- Bilježi imam Taberani od Enesa ibn Malika, r.a., da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Neće se razočarati ko istihari, niti će se kajati ko se posavjetuje, niti će osiromašiti ko štedi”. Hadis je mevdu’ – izmišljen. (6)

U ovom hadisu ne spominje se ni namaz, ni dova.

6- Bilježi imam Tirmizi od Ebu Bekra Siddika, r.a., da je rekao: ”Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naumio nešto uraditi, rekao bi: ”Allahu moj, uputi me na ono što je dobro i odaberi mi ono što je dobro”. Hadis je daif. (7)

U ovom hadisu ne spominje se ni namaz, a ni dova.

7- Bilježi imam Sunni od Enesa ibn Malika da mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”O Enese, kada odlučiš da učiniš neko djelo, klanjaj istiharu sedam puta, a onda sagledaj šta u srcu osjećaš i u tome će biti dobro”. Hadis je daif. (8)

U ovom hadisu ne spominje se dova, a namaz se spominje sedam puta.

Napomena:

Prvo: Što se tiče spomenutih hadisa, oni nisu ocijenjeni kao slabi ili izmišljeni zbog izostanka spomena namaza ili dove, nego zbog prenosilaca hadisa koji su ocijenjeni kao slabe ravije, a u spomenutoj literaturi može se opširnije o njima pročitati.

Drugo: Hadisi koje smo spomenuli se, kako smo vidjeli, nalaze u poznatim hadiskim zbirkama, dok za hikajate i izmišljotine – jer to nisu hadisi – na koje se oslanjaju oni koji donose narodu fetve koje smo spomenuli u prvom dijelu, samo Uzvišeni Allah zna odakle su došle i ko ih prenosi, jer se ne mogu naći ni u jednoj napisanoj zbirci pa makar bili i kao izmišljeni hadisi, a Allah najbolje zna.

llllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllll

Ostali članci iz serijala:

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (1. dio) – Jezičko i terminološko značenje istihare

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (2. dio) – Dokumentacija i vjerodostojnost hadisa o istihara-namazu

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (3. dio) – Komentar hadisa o istihara-namazu

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (4. dio) – Radi čega se klanja istihara-namaz

Bilješke:

(1) vidi: El-Džerhu vet-Ta’dil, 5/393, Hadisu salatil-istihareti, 15

(2) vidi: Takribut-tehzib, 2/363

(3) vidi: Mizanul-i’tidal, 4/475

(4) vidi: Ed-Daife, 2305

(5) vidi: Ed-Daife, 1800

(6) vidi: Ed-Daife, 611

(7) vidi: Ed-Daife, 1515

(8) vidi: El-Kamil, 1/412

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Bilal Dervišić

(Od Džabira ibn Abdullaha, r.a…): Džabir je ashab Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sin Abdullaha također ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je poginuo na Uhudu ostavljajući iza sebe devet kćeri o kojima se skrbio Džabir. On je Medinlija, ensarija iz plemena Hazredž, iz porodice Selemi. Kao dječak prisustvovao je sa svojim ocem drugoj prisegi na Akabi. Učestvovao je u 19 bitaka sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, s napomenom da nije učestvovao na Bedru i Uhudu.

Ubraja se među ashabe koji od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenose najviše hadisa, a držao je halke u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji i bio je medinski muftija za svoga života. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za njega je tražio oprost 25 puta u noći Lejletul-beiri (Noć deve, kako ju je nazvao Džabir), a to je noć u kojoj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vraćajući se iz jedne bitke, tražio od njega da mu proda devu, a Džabir je pristao pod uvjetom da na toj devi dojaše do Medine. (1) Pred kraj života je oslijepio i umro je u Medini 74. hidžretske godine u 94. godini života. (2)

(…Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem…):

U drugom rivajetu kod Buharije stoji: ”Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem”. (3) Uzvišeni Allah nekada Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, oslovljava sa Poslanik, a nekada sa Vjerovjesnik, pa su ga i sami ashabi nekada oslovljavali sa ”Vjerovjesniče”, a nekada ”Poslaniče”. Allah, dželle dželaluhu, kaže: ”O Vjerovjesniče, Allaha se boj”, i kaže: ”Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor”. (4)

(…Allahov…):

Ovdje stoji ”Allahov Poslanik”, što treba tako i prevoditi, dok je neispravno prevesti ”Božiji Poslanik”. U mnogim tekstovima, hutbama, predavanjima itd. naići ćemo da se uzvišeno ime ”Allah” prevodi sa ”Bog” što je velika greška. Kada bismo dozvolili prevođenje uzvišenog imena ”Allah” sa ”Bog”, onda bismo mogli prevesti i bilo koje drugo Njegovo ime sa ”Bog”, pa npr. kada pogledate u bismilu, to nalazimo ovako: ”Bismillahi Er-Rahman Er-Rahim” – U ime Boga, Milostivog, Samilosnog, ili: ”Resulullah” – Božiji Poslanik. Kad bismo ovo prihvatili, onda bi prijevod bismille mogao izgledati i ovako: ”U ime Boga, Boga, Boga”, a takvom prevodiocu ljudi bi se ismijavali, zar ne! Šta mislite kako bi tek izgledao prijevod zadnja tri ajeta sure El-Hašr! Pa zašto se ne ismijavaju i u prvom slučaju!? Naime, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje po pitanju da li je ”Ilah” tj. ”Bog”, jedno od esmaullahi el-husna – Allahovih lijepih imena. S obzirom da Uzvišeni Allah sam Sebe naziva ”Ilahom” – ”Bogom”, kako kaže Uzvišeni: ”Reci: Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno klanjajte i od Njega oprosta tražite!” (Fussilet, 6). ”Vaš Bog je – jedan Bog!” (Nahl, 22), stajući uz ulemu koja zastupa ovakvo mišljenje, prihvaćamo da je od Allahovih lijepih imena ime ”Ilah” – Bog, ali da se naziva tim imenom gdje je i upotrijebljeno, a nikako da se prevodi neko od Njegovih lijepih imena. (5)

(…nas je podučavao…):

U drugom rivajetu kod Buharije stoji: ”podučavao je svoje ashabe”. (6)

(… istihari…):

U drugom rivajetu kod Buharije stoji i dodatak: ”…istihari u svim stvarima”. (7) Vidimo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao svoje ashabe da traže od Uzvišenog Allaha da im odredi svaki hajr u onome što žele učiniti. U ovom drugom rivajetu stoji: ”…u svim stvarima”, iako je upotrijebljen izraz ”u svim” koji označava sveobuhvatnost, ipak se radi o primjeni usulskog pravila, a to je ”upotreba općeg izraza kojim se želi nešto posebno”, jer naprimjer nije dozvoljeno obavljati istiharu u slučaju odlaska na džuma-namaz ili ostavljanja konzumiranja alkohola, tj. istiharu nije dozvoljeno obavljati u slučaju kada se pitamo da li izvršiti neki farz ili ostaviti neki haram, a o čemu će biti govora.

Izraz ”u svim stvarima” shvata se kao Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, preporuka da klanjamo istiharu u svim stvarima našeg života bile one više ili manje važne, jer od grešaka koje nalazimo kod mnogih ljudi jeste da obavljaju istiharu samo npr. kod ženidbe ili udaje. (8)

(…kao što nas je podučavao suri iz Kur’ana…):

Postoje različiti komentari i mišljenja o tome zašto se istihara uspoređuje sa Kur’anom. U vezi s tim postoje sljedeća mišljenja:

– Istiharu treba prenositi i podučavati kao i Kur’an, pa kako nije dozvoljeno prenositi i podučavati Kur’an po značenju, također nije dozvoljeno ni istiharu.

– Kako učenje kur’anskih sura napamet nije vadžib – obaveza, osim sure Fatiha, isto tako ni istihara nije obavezna.

– Kako postoji veliki bereket i važnost učenja Kur’ana u životu muslimana, isto tako postoji i u obavljanju istihare.

– Kako god je Kur’an objava od Uzvišenog Allaha, isto tako je i istihara.

– Onaj koji zna napamet nešto od Kur’ana, ako to ne ponavlja, zaboravit će, a isto tako je i u slučaju istihare – ako je ne ponavlja, zaboravit će je.

– Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustvari je podučavao istihari, riječ po riječ, slovo po slovo, kao što je svoje ashabe podučavao i Kur’anu, riječ po riječ, slovo po slovo. Slično tome podučavao ih je i Ettehijjatu kao što ih je podučavao suri iz Kur’ana, kako bilježi imam Buharija od Ibn Mes’uda, r.a., da ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio Ettehijjatu ”…riječ po riječ”, a u drugom rivajetu: ”…slovo po slovo”. (9)

(…kada neko htjedne…):

Ovdje je upotrijebljen izraz ”iza hemme” koji znači htjeti, namjeravati, naumiti, zaokupiti, zabrinuti. Zbog različitih značenja neophodno je izabrati pravo značenje i veoma je zanimljivo da mnogi prevode ”dvojba” ili ”zabrinutost”, što je velika greška. Prvo, što istihara nije propisana zbog brige i zabrinutosti, niti radi dvojbe i izabira, i drugo, što je to pogrešno shvatanje samog izraza u hadisu. Nijedan komentator hadisa nije ni izbliza a ni izdaleka ukazao na ova značenja. Ispravno značenje i shvatanje izraza ”iza hemme” jeste namjera ili želja, što potvrđuje i rivajet kod imama Taberanija u kojem stoji: ”iza erade” (10), tj. ”kada neko želi, htjedne, naumi učiniti neku stvar”. Potpuno je neispravno shvatanje istihare onih koji govore da se istihara obavlja onda kada te nešto tišti, ili se ne možeš opredijeliti između dvije ili nekoliko stvari koje su ispred tebe, kao naprimjer da se želiš oženiti, a imaju dvije djevojke – Fata i Zlata, pa ti kao ne znaš koju bi zaprosio i onda obaviš istiharu kako bi ti se ”rastabirilo” kojoj da ponudiš brak.

Isti izraz upotrijebljen je i u Kur’anu kada Uzvišeni Allah govori o Zulejhi koja je Jusufa, a.s., pokušala navesti na blud: ”Velekad hemmet bihi, ve hemme biha lev la en rea burhane rabbihi”, ”Ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu vidio”. (11) Također isti izraz je upotrijebljen u hadisu u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Fe men hemme bi hasenetin…, ve in hemme bi sejjietin…”, ”Ko naumi da uradi dobro djelo…, a ko naumi da uradi loše djelo”. (12)

Ponavljamo da je neispravno navedeno shvatanje istihare, jer se istihara obavlja onda kada si ti već odabrao naprimjer Fatu, a ne Zlatu, pa želiš da je zaprosiš ili si je već zaprosio, i tek tada klanjaš istiharu moleći i tražeći od Uzvišenog Allaha da ti omogući da se njome oženiš ako je to hajr i dobro za tebe, a da spriječi ženidbu ako je to loše po tebe, a o načinu obavljanja istihare govorit ćemo kasnije.

Činjenje bilo kojeg djela mora proći kroz nekoliko faza u našim razmišljanjima, a ulema ih dijeli na pet: hâdžis, hâtir, hadîsu nefs, hemm i azm, tj. pomisao, ideja, slutnja (razmišljanje), namjera i čvrsta odluka. Opširnije o ovim etapama i dokazima u spomenutom djelu. (13)

(…neka klanja dva rekata…):

Iz ovoga se razumije da su to samo dva rekata i da treba klanjati samo jedanput, međutim, ulema dozvoljava da se istihara obavi i nekoliko puta, ali svaki put se klanja samo po dva rekata. Ovo napominjemo zbog toga što neki neuki govore neukima da istiharu mogu obavljati na nekoliko načina sa nekoliko rekata i dova oslanjajući se na slabe i izmišljene predaje ili na vlastitu laž. (14)

(…neobaveznog namaza…):

Radi se o zasebnoj nafili, namazu od dva rekata prije istihara-dove. Što se tiče dnevnih pritvrđenih nafila, kao podnevski ili akšamski sunneti, da li je dozvoljeno uz isti nijjet obaviti i istiharu, spomenut ćemo u narednom serijalu. (15)

(…a zatim, neka prouči dovu…):

Razumije se da se dova prouči poslije selama, iako postoji mišljenje da se dova može proučiti na sjedenju poslije Ettehijjatu i salavata, a prije selama. (16)

(…O Allahu, od Tebe tražim dobro…):

Ovako je preveden izraz ”estehiruke”, tj. ja Te molim i tražim od Tebe da mi odrediš dobro u onome što želim učiniti.

(…Tvojim znanjem…):

Tj. Ti Svojim znanjem obuhvataš sve, Ti si Poznavalac svih tajni, Ti znaš, a ja ne znam. Iz ove dove razumije se da je dozvoljeno doviti i dozivati Uzvišenog Allaha putem Njegovih svojstava. (17)

(…i odredi mi ga Tvojom moći…):

Odredi mi dobro Tvojom moći, ili kao što se spominje u drugim rivajetima pomozi me Tvojom moći da postignem dobro u onome što želim uraditi.

(…Podari mi nešto od Tvoje velike dobrote…):

Svako dobro je od Tebe, jer Ti si ”Zul-fadlil-azim”, ”Neizmjerno Dobar” (18). Ulema nema zajednički stav da li je ”Zul-fadlil-azim” od lijepih imena Allaha, dželle dželaluhu. S obzirom da se Uzvišeni Allah sam nazvao ovim imenom, prihvatamo mišljenje da je ovo ime od esmaullahi el-husna. (19)

(…jer Ti sve možeš, a ja ne mogu…):

Ti si Onaj ispred kojeg nema prepreke, Koji sve može, a mi smo slabašna stvorenja koja trebaju tvoju pomoć u svakom trenutku.

(…Ti sve znaš, a ja ne znam! Ti si Poznavalac skrivenih tajni…):

Mi ne znamo šta se krije iza onoga što želimo učiniti, ali Uzvišeni Allah, Onaj kojem nije ništa skriveno, poznaje gajb, skriveno, ono što je bilo i što će biti, zato i tražimo od Njega da nas uputi i pomogne u djelima koje želimo da nam se ostvare.

(…Allahu moj, ako je prema Tvome znanju…):

Ponovo dozivamo Uzvišenog Allaha, molimo Ga da nam prema Svome iskonskom znanju odredi šta je za nas najbolje.

(…ova stvar dobra za mene…):

U drugom rivajetu kod Buharije spominje se dodatak: ”Zatim spomeni svoju želju” (20), npr.: ”Allahu moj, ako je moja ženidba sa Fatom dobra za mene…”

(…moju vjeru, za moju sadašnjost i budućnost…):

Vjera je spomenuta prije svega, jer ako je vjera ispravna, bit će i sadašnjost i budućnost, tj. ako će naprimjer ženidba sa Fatom ili kupovina kuće biti dobra za mene i osnažiti me u pokornosti Tebi, Gospodaru svjetova, onda će to svakako biti dobro za moju vjeru, sadašnjost i budućnost.

(…ili je rekao: ”za mene na dunjaluku i ahiretu”…):

Želi se kazati da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao na izbor da izgovoriš prvu ili drugu rečenicu, jer su sadašnjost i budućnost ustvari dunjaluk i ahiret. Komentatori hadisa spominju i mišljenje da je sam ravija bio u dilemi da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorio prvu ili drugu rečenicu. (21)

(…onda mi omogući da se dogodi i olakšaj mi je…):

Tj. odredi mi da se dogodi i omogući mi da upotpunim uzroke kako bi mi se ostvarila moja želja.

(…i podari mi bereket u njoj…):

Ako se radi o ženi – da učini da ti bude pokorna, ili o trgovini – da imaš što veću zaradu, da ti se naprimjer automobil što manje kvari i sl.

(…A ako je, pak, prema Tvome znanju, ova stvar loša za mene, za vjeru moju, za moju sadašnjost i budućnost (ili je rekao: ”za mene na dunjaluku i ahiretu”)…):

Znači, isto kao što smo spomenuli u hajru, molimo Uzvišenog da nam primi dovu i otkloni od nas zlo.

(…onda je otkloni od mene, odvrati mene od nje…):

Otkoni od mene ono što tražim, spriječi me da razmišljam o tome, spriječi me da trošim imetak na putu prema tome, da trošim vrijeme u želji da mi se to ostvari. Spriječi da upotpunim uzroke kako bi mi se ostvarila želja.

(…i odredi dobro za mene gdje god se nalazilo…):

Tj. molimo Allaha da nam omogući, da nas uputi na druga vrata dobra, naprimjer: ako sam shvatio da ipak na kraju Fata nije za mene, otići ću i zaprositi Zlatu. Ako sam htio trgovati sa zlatom, odredi mi da trgujem sa platnom i sl., i da u tome bude dobro za mene.

(…i učini da budem zadovoljan Tvojom odredbom…):

Učini da budem zadovoljan zato što mi se nije ostvarila prvobitna želja, i svakako, da budem zadovoljan Tvojom odredbom, jer nezadovoljstvo Allahovom odredbom je veliki grijeh, a možda da čovjek izađe i iz dina i imana, jer svi znamo da je šesti islamski šart vjerovanje u kader – određenje, bilo loše ili dobro.

Ostali članci iz serijala:

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (1. dio) – Jezičko i terminološko značenje istihare

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (2. dio) – Dokumentacija i vjerodostojnost hadisa o istihara-namazu

llllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllllll

Bilješke:

(1) Tirmizi: 3852, hadis je sahih.

(2) El-Isabe, 1/213.

(3) Buharija: 6382.

(4) Sura Ahzab, 1, 21 ajet.

(5) Kavaidu Musla, 15.

(6) Buharija: 7390.

(7) Buharija: 6382.

(8) Fethul-bari, 11/158.

(9) Buhdžetun-nufusi, 2/87.

(10) Taberani, 1304, hadis daif.

(11) Sura Jusuf, 24 ajet.

(12) Muslim, 338.

(13) Delilul-falihin, 1/83.

(14) Kešfus-settare an salatil-istihare, 10.

(15) Kešfus-settare an salatil-istihare, 11.

(16) Hadisu salatil-istihareti, 57.

(17) El-Kevakibud-derari, 6/210.

(18) Bekare, 105 ajet.

(19) Esmaullahi El-husna, 124.

(20) Buharija, 7390.

(21) Hadisu salatil-istihareti, 41.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Mr. Safet Kuduzović

Za muslimana ne postoji veća blagodat od dosljednog slijeđenja Poslanikovog, sallallahu alejhu ve sellem, sunneta. To je, ustvari, obligatna dužnost svakog vjernika. Enes b. Malik kaže: “Suprugama Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, došla su trojica ljudi da pitaju o njegovom ibadetu, ali im se, kada im je odgovoreno, to učinilo nedovoljnim, te su rekli: ‘Gdje smo mi u odnosu na Poslanika, sallallahu alejhu ve sellem? Njemu su oprošteni svi prošli i budući grijesi!‘ Tako jedan od njih reče: ‘Ja ću stalno noći provoditi u namazu!‘ ‘A ja ću stalno postiti, i nikako neću prekidati!‘, reče drugi. ‘A ja ću se potpuno ustegnuti od žena, i nikako se neću ženiti!‘, reče treći. Nakon toga došao je Poslanik, s.a.v.s., i rekao: ‘Vi ste oni koji su rekli tako i tako? Tako mi Allaha, ja sam bogobojazniji i pobožniji od vas, ali i ja postim i jedem, klanjam noću i spavam, i ja se ženim. A ko napusti moj sunnet, ne pripada meni!‘“ (Buhari, br. 5063, i Muslim, br. 1401)

Ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Bit će ponižen i obezvrijeđen svako ko se suprotstavi mojoj naredbi.” (Ahmed, 2/92, i Ibn Ebi Šejbe, 4/216, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Irvaul-galil, 5/109)

Međutim, u iznimnim situacijama, u hadisima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nazire se spoljašnja oprečnost koja zbog nedovoljnog poznavanja šerijatskih postavki biva pogrešno shvaćena od velikog broja ljudi. Nemoguće je da Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovori dva kontradiktorna hadisa. Kontradiktornost nastaje u ljudskom razumu zbog nepotpunog shvatanja dotičnih hadisa, a nikako zbog istinske oprečnosti među njima.

Pitanje oko čijeg propisa postoje prividno oprečni argumenti je pitanje dobrovoljnog namaza nakon ikindije. Imam Buhari i Muslim prenose od Ebu Seida el-Hudrija da je rekao: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Nema namaza poslije sabaha pa sve dok se sunce ne popne (dok na horizontu ne odskoči za dužinu koplja), niti namaza poslije ikindije dok sunce ne zađe.”

Citirani hadis aludira na zabranu obavljanja dobrovoljnih namaza nakon sabahskog i ikindijskog farza. Međutim, postoje druga, autentična predanja koja ukazuju na to da je, ipak, dozvoljeno klanjati nakon ikindije.

Imam Buhari, br. 590, bilježi da je Aiša kazala: “Tako mi Onoga koji je (Muhammeda) uzeo, (Muhammed) nije izostavljao klanjanje dva rekata (nakon ikindije) sve dok se nije susreo sa Allahom, a on se sa Uzvišenim Allahom nije susreo dok mu ovaj namaz nije otežao. On je u bolesti mnoge svoje namaze klanjao sjedeći” – (Aiša) je mislila na dva rekata poslije ikindije.
“Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je te namaze, ali ih on nije klanjao u džamiji, bojeći se opterećenja za svoje sljedbenike. On je volio ono što je za njih lagano.”

U drugom predanju kod Buharije, br. 591, i Muslima, br. 835/299, stoji da je Aiša rekla svome sestriću Urvi: “Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, nije nikada kod mene propustio dvije sedžde (dva rekata) poslije ikindija-namaza.”
U trećoj verziji kod imama Buharije, br. 592, i Muslima, br. 835/300, od Aiše stoji: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ni tajno ni javno napuštao klanjanje dva rekata namaza, i to: dva rekata prije sabaha i dva rekata poslije obavljenog ikindija-namaza.”
U jednoj verziji kod imama Buharije, br. 593, i Muslima, br. 835/301, od Aiše, stoji: “Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, nije mi nikada došao poslije ikindije a da (po dolasku) nije klanjao dva rekata.”
Postoje i druga predanja od majke vjernika Aiše koja ukazuju na isti smisao.

Neki učenjaci smatraju da je spomenuta zabrana ograničena isključivo na izlazak i zalazak sunca. Ovu činjenicu potkrepljuju narednim hadisima:

Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne klanjajte pri izlasku i zalasku sunca. Ono izlazi i zalazi između šejtanskih rogova, a klanjajte između toga šta želite.” (Ebu Ja’la, 7/220, Dija u El-Muhtare, 5/255. Imam Ibn Hadžer i šejh Albani ovo predanje smatraju dobrim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 1/624)
Bilježe imami Buhari, br. 583, i Muslim, br. 828, da je Ibn Omer rekao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ne stremite (ne ciljajte) sa svojim namazom izlazak sunca niti njegovo zalaženje!”
(‘Urve) je kazao: ”Pričao mi je Ibn Omer i rekao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izjavio: ‘Kada se pojavi obrva (rub) sunca, odgodite klanjanje namaza dok se ono ne uzdigne, a kada zađe (donja) obrva sunca, odgodite namaz dok ono potpuno ne zađe!”

Po mišljenju ovih učenjaka, hadisi koji govore o zabrani namaza pri zalasku sunca su, ustvari, pojašnjenje hadisa u kojem se navodi općenita zabrana obavljanja namaza nakon ikindije.

U sunnetu postoji treći hadis koji pomiruje prividno neusklađena značenja prethodno citiranih predanja.

Naime, Alija prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio namaz nakon ikindije, osim ako je sunce visoko (iznad horizonta). (Ebu Davud, 1274, Ebu Ja’la, 1/329/411. Imam Ibn Hazm, hafiz Iraki i Ibn Hadžer ovo predanje smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: El-Muhalla, 2/271, Tarhut-tesrib, 2/172, Fethul-bari, 2/76)

Ibnul-Munzir kaže: “Vjerodostojnost ovog hadisa je potvrđena kod islamskih učenjaka, on ima dobar lanac prenosilaca.” (Vidjeti: El-Evsat, 2/388)

Citirano predanje aludira na to da se zabrana klanjanja poslije ikindija-namaza odnosi samo u slučaju kada sunce počne mijenjati svoju boju i padati prema horizontu, a ne dok je još visoko iznad njega. Spomenuti hadis je najjasniji argument po ovom pitanju. Nedvosmisleno je precizirao vrijeme u kojem je dozvoljeno i vrijeme u kojem je zabranjeno klanjati namaze. Postupanje po ovom predanju neminovno uzrokuje prihvatanje svih hadisa koji se prenose u vezi s ovim pravnim pitanjem, dok postupanje po hadisima opće zabrane obavljanja namaza nakon ikindije ili postupanje po predanjima koja zabranjuju namaz izričito pri zalasku sunca, rezultira odbacivanjem vjerodostojnog hadisa koji prenosi Alija od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Od velikog broja ashaba prenosi se da su nakon ikindija-namaza klanjali dva rekata, a tako su činili :

Alija b. Ebu Talib (Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/136, Ibn Hazm u El-Muhalla, 3/3, i Bejheki u Marifetus-sunnen, 2/280, sa ispravnim lancem prenosilaca);
Aiša i Ummu Seleme (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/430);
Zubejr b. El-Avvam i Abdullah b. Zubejr (Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/134);
Ebu Ejjub el-Ensari (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/430 i Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/135-136. Šejh Albani je ovu predaju ocijenio ispravnom. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 7/1/528);
Ebu Derda’ (Taberani u El-Kebiru, 17/53, i Ibn Hazm u El-Muhalla, 3/4, sa ispravnim lancem prenosilaca);
Enes b. Malik (Ibn Hazm u El-Muhalla, 3/3);
Zejd b. Halid el-Džuheni (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/431);
El-Munkedir (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/429);
Ibn Abbas je upitan o namazu poslije ikindije, pa je odgovorio: “Ko može, neka nakon svakog propisanog namaza klanja dva rekata.” (Fakihi u Ahbaru Mekke, 1/257, sa dobrim lancem prenosilaca)

Ibn Omer je izjavio: “Ja klanjam kao što sam vidio svoje drugove da klanjaju. Ja nikome ne bih zabranjivao da klanja što god bude ko htio, bilo noću bilo danju, samo da time ne namjerava izlazak sunca, a ni njegov zalazak.” (Buhari, 589)

Ebu Ishak je upitao Ebu Džuhajfu, ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o klanjanju dva rekata nakon ikindije, a on je odgovorio: “Ako ti ne budu koristili, neće ti naštetiti.” (Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/136, sa dobrim lancem prenosilaca)

Šurejh je upitao Aišu o namazu poslije ikindije, pa je ona odgovorila: “Klanjaj! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je tvome narodu namaz pri izlasku sunca.” (Ahmed, 6/145. Šejh Albani je ovo predanje ocijenio ispravnim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 7/3/1426 )

Od brojnih tabiina također se prenosi da su klanjali poslije ikindije. Od njih su: Ebul-Šasa’, Esved b. El-Jezid, Šekik b. Seleme, Hišam b. ‘Urve, Amr b. Mejmun, Tavus b. Kejsan, Ebu Burde b. Ebi Musa, Ebu Bekr b. Ebi Musa, Mesruk, Šurejh, Ibnul-Musejjib. Ova predanja su uglavnom zabilježena u Musannefu Ibn Ebi Šejbe i Abdurrezzaka.

Mnogi islamski učenjaci su pod različitim izgovorima zabranili namaz poslije ikindije. Jedni kažu da je to vrijedilo eksplicitno za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, drugi smatraju ovaj propis dokinutim, treći kažu da, shodno pravilima islamske jurisprudencije, zabrana biva preferirana nad dozvolom, četvrti smatraju da se radi o naklanjavanju podnevskih sunneta, peti spominju konsenzus o zabrani namaza nakon ikindije. Međutim, nijedno od spomenutih mišljenja ne može osporiti autentične hadise i praksu prvih generacija. Što se tiče konsenzusa o zabrani, on je, uistinu, neprihvatljiv, jer prethodno citirana predanja od ashaba i tabiina ukazuju na to da nema ni govora o jednoglasnom mišljenju učenjaka po ovom pitanju. Ibn Hadžer el-Askalani odbacio je izjavu imama En-Nevevija koji navodi konsenzus pravnika po ovom pitanju, rekavši: “Konsenzusu koji je spomenuo (imam En-Nevevi) ne ide u prilog činjenica da je skupina učenjaka iz odabranih generacija dozvolila namaz poslije ikindije. To je, također, stav Davuda i Ibn Hazma od sljedbenika bukvalističke pravne škole.” (Vidjeti: Fethul-bari, 2/71).

Što se tiče namaza poslije sabaha, najpreče je postupati po općoj zabrani koja se navodi u prethodno spomenutom hadisu u kojem stoji: “Nema namaza poslije sabaha sve dok se sunce ne popne.” Dakle, nakon sabaha ne treba klanjati opće nafile sve dok sunce ne odskoči za jedno koplje (oko 15-tak minuta nakon njegovog izlaska), a Allah najbolje zna.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje