Priredio: Amir I. Smajić

Zahvala pripada Allahu, dželle šanuhu, Jednom i Jedinom. Neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve ashabe. Islamski se učenjaci po ovom pitanju razilaze na tri poznata mišljenja: Prvo mišljenje, da dodirivanje žene kvari abdest u svakom slučaju i bez izuzetaka. Ovo je zvanični stav u šafijskom mezhebu i jedan rivajet (predaja) od imama Ahmeda b. Hanbela, rahimehullah. Svoj stav dokazivali su riječima Uzvišenog Allaha u ajetu o tejemmumu, gdje se spominju neke od stvari koje utječu na pravnu čistoću: “…ili ako ste se sastajali sa ženama (ar. “ev laamestumu-nisa”), a ne nađete vode…” (prijevod značenja En-Nisa, 43), a po drugom kiraetu ar. “ev lemestum”, što znači “…ili ste dodirivali žene”.

Drugo mišljenje, da dodirivanje žene kvari abdest samo ako se radi o strastvenom dodirivanju. Ovo je stav imama Malika, priznatije mišljenje u hanbelijskom mezhebu i stav skupine učenjaka iz reda selefa, kao Alkame, Ša’bija, Ebu Ubejde, Nehai’a, Sufjana es-Sevrija, Ishaka b. Rahuje i drugih.

Svoj stav dokazivali su prethodnim ajetom, smatrajući da se pod dodirivanjem misli na strastveno dodirivanje. Na to upućuje predaja od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj se navodi da je dodirnuo neke od svojih supruga i nije ponovo uzeo abdest, što pojašnjava da se pod dodirom misli na strastveno dodirivanje. Također, svoj su stav pojačavali činjenicom da se u obaveznom uzimanju abdesta prilikom svakog dodira žene, nalazi velika poteškoća za muškarce, a šerijat je propisan kako bi ublažio i otklonio poteškoće.

Treće mišljenje, da dodirivanje žene ne kvari abdest u potpunosti, bez obzira da li je u pitanju strastveno dodirivanje ili ne. Ovo je stav imama Ebu Hanife, druga predaja od imama Ahmeda i stav koji je izabrao šejhul-islam Ibn Tejmijje. Ovaj stav također se prenosi od skupine ashaba i tabiina, kao naprimjer Alije, Ibn Abbasa, Ataa, Tavusa, Hasana el-Basrija, Mesruka i drugih.

Svoj stav dokazivali su sljedećim dokazima:

Prvi: Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Jedne noći osjetila sam da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije pored mene u postelji, pa sam, tražeći ga, rukom dodirnula njegova stopala dok je bio u namazu.” Hadis je zabilježio Muslim.

Drugi: Također, prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Spavala bih ispred Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i moje bi noge bile ispružene ispred njega dok bi on bio u namazu. Kada bi krenuo na sedždu, dodirnuo bi me, a ja bih skupila noge, a kada bi ustao, ja bih opet ispružila noge.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim.

Treći: Prenosi se od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, koji je jedan od najučenijih ashaba u tumačenju Kur’ana, da se pod “dodirivanjem” spomenutim u ajetu misli na spolni odnos, što upućuje na slabost prva dva mišljenja. Spomenuto tumačenje također se prenosi od skupine učenjaka iz prvih generacija i to mišljenje odabrao je i imam mufessira Ibn Džerir et-Taberi, rahimehullah.

Ovo je, ujedno, najispravnije i preferirajuće mišljenje, a Allah najbolje zna, na što upućuje i jačina dokaza kojima se potkrepljuje. Ono što pojačava ovo mišljenje jeste i činjenica da muškarci svakodnevno dodiruju žene u kućama. Da to kvari abdest, sigurno bi nam to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno i nedvosmisleno pojasnio. (Pogledati: “Minhatul-Allam”, 1/297-304, od Abdullaha el-Fevzana.)

Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poljubio neku od svojih supruga, a zatim otišao na namaz i nije ponovo uzeo abdest. Hadis su zabilježili Ahmed (), Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže putem E’ameša, od Habiba ibn Ebi Sabita, od Urve ibn Zubejra, a on od Aiše, radijallahu anha.

Ova predaja bila bi jasan dokaz za treće mišljenje, pored spomenutih dokaza, ali je ispravno da ovaj hadis nije vjerodostojan. Lanac ove predaje je prekinut zato što Habib ibn Ebi Sabit nije slušao predaje od Urve ibn Zubejra, kao što su to naveli imami Jahja el-Kattan, Ahmed, Ebu Hatim, Ibn Me’in, Buhari i drugi.

Allah, dželle šanuhu, najbolje zna.

Priredio: Amir I. Smajić

Medina, 3. 1. 1433. god. po H.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Hasan K.
Osnovnim islamskim obilježjima, kako muslimana u svijetu, tako i kod nas, smatra se učenje ezana i ikameta na desno i na lijevo uho novorođenčeta. Ovaj postupak je praksa muslimana dugi niz stoljeća. Gotovo da nema islamske knjige koja govori o propisima koji se vezuju za novorođenčad a da se u njoj ne tretira ovo pitanje. U hadiskim zbirkama nalaze se predaje koje podupiru ovu praksu.

Međutim, općepoznato je da svi hadisi koje su učenjaci zabilježili u svojim djelima nisu vjerodostojni, a na slabost određenih hadisa učenjaci su ukazivali i sami. Nekada učenjak, ili više njih, određeni hadis ocijeni kao vjerodostojan, međutim detaljnijom provjerom hadiskih kritičara, iz narednih generacija, ispostavi se da su pogriješili u idžtihadu i da je dotični hadis slab. Osnovno je pravilo da ne smijemo osuđivati učenjake za njihove pogreške, što je nažalost pošast koja je zahvatila ummet, tako da vidimo ljude kako osuđuju Albanija, Bin Baza, Karadavija, a nisu poštedjeli ni učenjake prije njih. Učenjacima treba ukazivati poštovanje, jer su oni nasljednici poslanika. Allahov Poslanik, s.a.v.s., u više je hadisa jasno napravio razliku između učenjaka i onih koji to nisu.

Kada učenjak pogriješi, on inšallah ima nagradu, jer njegov cilj nije bio da pogriješi. Šejhul-islam Ibn Tejmijje rekao je: ”Koji god vjernik bude želio doći do istine, pa pogriješi, Svevišnji Allah će mu oprostiti grešku ma kolika bila, svejedno radilo se o akaidskim pitanjima ili propisima. Ovo je stav Poslanikovih, s.a.v.s., ashaba i većine islamskih učenjaka.” (Medžmu´ul-fetava, 23/195.)

Jedno od tih pitanja jeste i pitanje učenja ezana na desno uho novorođenčeta. Neki su učenjaci navedeni hadis ocijenili kao vjerodostojan, što je bio dovoljan razlog da ih drugi u tome slijede, i taj hadis uvrste u svoje knjige, oslanjajući se na njihovu ocjenu. Pa tako, Ebu Rafi, r.a., prenosi: ”Bio sam prisutan kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., proučio ezan na uho Hasanu, sinu Alijinom, kada ga je Fatima rodila.“ (Bilježi ga Tirmizi, koji kaže da je vjerodostojan, Ebu Davud, Hakim koji ga također smatra vjerodostojnim, Taberani, Ahmed, Begavi)

Međutim, većina hadiskih stručnjaka ne prihvata ovu ocjenu i hadis smatra slabim. Imam Zehebi, koji je vršio provjeru hadisa Hakimovog ”Mustedreka”, ne slaže se sa njegovom ocjenom i hadis ocjenjuje slabim u ”Telhisul-mustedrek”, 3/197. Spomenuti hadis slabim smatraju i Ibn Kattan u ”Bejanul-vehn”, 4/594, Ibn Hibban u ”El-Medžruhin”, 2/128, El-Munziri u ”Muhtesaru Ebi Davud”, 8/8, Ševkani u ”Nejlul-evtar”, 5/230, Albani u ”Es-Silsiletu-daife”, 1/493, šejhovi Abdul-Kadir Arnaut i Šuajb Arnaut u valorizaciji Ibn Kajjimovog djela ”Zadul-me’ad”, 2/357, te drugi učenjaci. Šejh Albani je prvobitno hadis ocijenio kao hasen u djelu ”Irvaul-galil”, 1173, međutim poslije se ispravio i hadis proglasio slabim.

U njegovom senedu nalazi se Asim b. Ubejdillah čije hadise odbacuju poznati hadiski eksperti kao što su Buharija, Nesai, Ibn Hibban, Ibn Huzejme, Ali b. El-Medini, Jahja b. Mein, Ibn Sa´d, Ebu Hatim i drugi. Imam Ebu Davud, koji navodi ovaj hadis, smatrao ga je slabim. To što su Tirmizi i Hakim ovaj hadis ocijenili vjerodostojnim, to je bio njihov idžtihad. U tome ih niko od velikih učenjaka, kao što vidimo, nije podržao, nego većina njih ukazuju na Asimovu slabost i njegove hadise nikako ne smatraju ispravnim. Shodno navedenom, hadis ne može biti vjerodostojan, već je, kao što je navedeno, slab. Prof. Mahmut Karalić, prevodilac i komentator Tirmizijine zbirke hadisa na naš jezik, također ukazuje na slabost ovog ravije, navodeći da je Ibn Hadžer el-Askalani ocijenio Asima b. Ubejdillaha kao takvog. (Tirmizijina zbirka hadisa, 4/88, sa komentarom prof. Mahmuta Karalića)

Što se tiče učenja i ikameta na lijevo uho, to je spomenuto u dva još slabija hadisa. Prenosi se od Hasana, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kome se rodi dijete pa mu on prouči na desno uho ezan, a na lijevo ikamet, tom djetetu šejtanica (Ummu Sibjan) neće naškoditi.” (Bilježe ga Ibn Sunni, Ebu Ja´la, Bejheki u ”Šuabul-iman”)

Većina učenjaka ga je ocijenila izuzetno slabim, ili pak ništavnim (batil). Da je hadis apokrifan, ili u najmanju ruku ništavan, smatrali su Bejheki u ”Šuabul-iman”, 6/390, Zehebi u ”Mizanu”, 4/397, Iraki u ”Tahridžul-Ihjau”, 2/61, Hejsemi u ”Medžmeu-zevaid”, 4/59, Busiri u ”Ithaful-hajeretil-mehera”, 7/91, Ibn Kajjim u ”Tuhfetul-mevdud”, 32, šejh Albani u ”Es-Silsiletu-daife”, 321, i u ”Irvaul-galil”, 1174, šejh Abdul-Kadir Arnaut u valorizaciji ”El-Ezkara”, hadis br. 729, i drugi. Prof. Mahmut Karalić navodi da ga je Munavi smatrao slabim, Tirmizijina zbirka hadisa, 4/88.

U njegovom lancu prenosilaca nalaze se Jahja b. Ala i Mervan b. Salim, koji su, po nekim učenjacima, lažovi, a po drugima, njihove su predaje ništavne.

Postoji još jedna predaja o učenju ezana i ikameta novorođenčetu koja se prenosi od Ibn Abbasa, r.a., koju bilježi Bejheki u djelu ”Šuabul-iman”, a u kojoj se navodi da je ”Poslanik, s.a.v.s., proučio ezan na uho Hasana b. Alije na dan kada se rodio. Ezan je proučio na njegovo desno uho, dok je na njegovo lijevo uho proučio ikamet.“ Međutim, i ova predaja je apokrifna. U lancu ovog hadisa nalaze se Muhammed b. Junus i El-Hasan b. Amr. Za prvog je Ebu Davud rekao da je lažljivac, a Ibn Hibban, Ibn Adijj i drugi su rekli da je izmišljao hadise. Buharija i Ibn Medini proglasili su lažljivcem El-Hasana b. Amra, a Er-Razi i drugi stručnjaci su rekli da se njegovi hadisi odbacuju (metruk). Prema tome, po pitanju učenja ezana i ikameta novorođenčetu od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ne prenosi se ništa vjerodostojno, tako da se ovaj postupak ne preporučuje, iako ga muslimani stoljećima prakticiraju. A Allah najbolje zna!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Islamski pravnici su uobičajili da u poglavlju o dženaza-namazu tretiraju sva pitanja vezana za tijelo umrlog, stoga je prikladno ovom prilikom progovoriti o propisu obdukcije sa šerijatskog aspekta. Obdukcija ili autopsija je medicinska procedura koja podrazumijeva otvaranje i seciranje mrtvog tijela radi proučavanja ili utvrđivanja uzroka i procjene svake bolesti ili ozljede kojoj je eventualno umrla osoba bila izložena, a isto tako ima i edukativnu ulogu u spoznaji uzroka nastanka i razvoja bolesti. Medicinski specijalisti koji izvode obdukciju zovu se patolozi.

Ova znanost poznata je od davnina, a islamski učenjaci, poput Ibn Džema’ el-Kenania, Dželaluddina es-Sujutija i Hasana Atarile, autori su vrijednih dijela u toj oblasti. Ponekad i islamski pravnici koriste konstatacije patologa u svrhu pojašnjenja fikhskog propisa. Tako naprimjer, neki pravnici smatraju da stavljanje surme u oči kvari post, a svoj stav obrazlažu tvrdnjom patologa da između oka i grla postoji spoj.

U našem vremenu postoje tri osnovna razloga zbog kojih se pristupa obdukciji, i prema njima se obdukcija klasira u tri vrste:

● Edukativno-naučna obdukcija, obavlja se s ciljem podučavanja studenata medicine ili u naučnoistraživačke svrhe.

● Sudsko-medicinska obdukcija, obavlja se s ciljem kriminalističke obrade i prikupljanja što više podataka o načinu i okolnostima smrti.

● Patološka obdukcija, obavlja se s ciljem objašnjavanja prirode nastanka i razvoja bolesti te patoloških procesa koji su doveli do smrti bolesnika i otkrivanja raznih infektivnih bolesti, kako bi se na osnovu tih podataka liječili drugi i kako bi se uzele adekvatne mjere prevencije raznih epidemija i suzbijanja bolesti.

Mišljenja islamskih učenjaka o dozvoli i propisanosti ove tri vrste obdukcije su različita, stoga je potrebno izložiti njihove stavove i argumente kako bismo uočili i prepoznali ispravno mišljenje.

Edukativno-naučna obdukcija

Da li je obduciranje umrle osobe s ciljem upoznavanja ljudskog tijela i načina funkcioniranja organa opravdano i dozvoljeno šerijatom, pitanje je po kojem učenjaci imaju različite poglede:

Prvo mišljenje: Obdukcija tijela s ciljem poučavanja je dozvoljena i nema smetnje da studenti medicine to prakticiraju. Ovo mišljenje preferirao je Kolegij islamskog prava u Mekki na svojoj desetoj redovnoj sjednici, a dokazi su sljedeći:

● Fikhsko pravilo po kojem se u slučaju suprotstavljanja dviju koristi, tako da obje nije moguće ostvariti, daje prednost većoj. U ovom slučaju suprotstavljena je korist umrlog, koja se ogleda u tome da se njegovo tijelo ne skrnavi, s jedne strane, i s druge strane, korist edukativne obdukcije kroz koju studenti medicine razvijaju svoje sposobnosti i postaju kompetentniji u liječenju ljudi. Korist umrlog je individualna, dok je korist obdukcije opća, a korist opće prirode preferira se nad posebnom. Drugim riječima kazano, skrnavljenje tijela umrlog je nepoželjno, ali je šteta neznanja u medicini veća i ima opći karakter, stoga se tolerira manja šteta radi otklanjanja veće. Slične primjere navodili su klasični islamski pravnici. Poznati učenjak hanefijskog mezheba El-Kasani rekao je: “Desi li se da trudnica umre, a dijete u njenoj utrobi se vrti, ako prevladava mišljenje da je dijete živo, rasjeći će se i otvoriti njen stomak, jer iskušani smo sa dvije nedaće pa ćemo izabrati manju, a rezanje stomaka umrle majke je manja nedaća od uništenja živog djeteta.” (Bedaius-sanai, 5/129.)

● U slučaju prijeke potrebe dozvoljeno je jesti meso umrlog, ako je to jedini način da živi sačuva svoj život, analogno tome dozvoljena je obdukcija putem koje se povećava mogućnost da se sačuvaju mnogi životi.

Drugo mišljenje: Obdukcija tijela s ciljem poučavanja je zabranjena, a na to upućuju sljedeći argumenti:

● Kur’anski ajet: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” (Prijevod značenja El-Isra, 7.) Ajet ukazuje da je Uzvišeni Gospodar ukazao počast ljudskoj vrsti i uzdigao je nad brojnim stvorenjima, a to sve implicira zaštitu ljudskog tijela od svakog skrnavljenja za vrijeme života i nakon smrti.

● Hadis Aiše, radijallahu anha, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: “Slomiti kost mrtvome isto je kao slomiti je živome!” (Bilježe Ahmed, br. 24730, Ebu Davud, br. 3207, i Ibn Madže, br. 1616, hadis je vjerodostojan po ocjeni Albanija, dok je Arnaut preferirao da su ovo riječi Aiše, radijallahu anha.)

● Hadis Abdullaha ibn Jezida, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje. (Buharija, br. 5516)

● Hadis Ebi Mersada, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne sjedite na kaburima i ne klanjajte prema njima!” (Muslim, br. 972.) Ako je puko sjedenje na kaburu zabranjeno, još je preče da bude zabranjeno sječenje tijela.

Treće mišljenje: Obdukcija na tijelu nevjernika je dozvoljena, za razliku od tijela vjernika koje nije dozvoljeno obducirati s ciljem edukacije. Ovo mišljenje preferira Vijeće velikih učenjaka Saudijske Arabije, a može se potvrditi ajetom u kojem Uzvišeni Allah o nevjernicima kaže: “A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti; Allah ono što hoće radi.” (Prijevod značenja El-Hadždž, 18.) Čast nevjernika nije poput časti vjernika, jer je nevjernik sam sebe ponizio svojim nevjerstvom, stoga i njegovo tijelo nema počast kakvu ima tijelo vjernika.

Promatrajući dokaze sva tri mišljenja, uočit ćemo da prvo mišljenje gradi svoj dokaz na koristi koja se ostvaruje obdukcijom, dok se drugo mišljenje oslanja na predaje koje potvrđuju zabranu skrnavljenja ljudskog tijela od kojih je najizravnija zabrana masakriranja. Međutim, upotreba hadisa koji upućuje na zabranu masakriranja kao argument zabrane obdukcije može biti polemična, jer postoji bitna razlika između motiva i okolnosti maskriranja zabranjenog u spomenutom hadisu i motiva i okolnosti obdukcije. Masakriranjem se želi skrnaviti tijelo mejita s ciljem osvete, iživljavanja i sličnih pobuda, kao što se dešava u ratovima kada borci ostvare pobjedu te se nakon toga svete neprijatelju sličnim postupcima, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio mudžahide da to ne čine, dok se obdukcija čini s potpuno drugim ciljem. Ovoj replici može se prigovoriti da se obdukcijom, iako se razlikuje od masakriranja u svom povodu, ipak skrnavi tijelo umrlog.

Uzimajući u obzir predaje koje ukazuju na zabranu skrnavljenja tijela mejita, s jedne strane, i potrebu za ovom vrstom obdukcije i koristi koje se njome ostvaruju, s druge strane, preferira se ograničena dozvola, tj. dozvola uz uvjete kojima se ograničava dozvola edukativne obdukcije na mjeru za kojom postoji stvarna potreba, njene negativnosti se minimiziraju, a pravo mejita se nastoji zaštititi u što većoj mjeri. Ti uvjeti su, kao što su učenjaci koji su dozvolili edukativnu obdukciju naveli, sljedeći:

● Ako se radi o tijelu poznate osobe, uvjetuje se da postoji njegova lična dozvola prije smrti da se na njegovom tijelu može vršiti obdukcija, ili da to dozvole njegovi nasljednici nakon smrti, s tim da se neće pristupiti obdukciji tijela vjernika, osim u slučaju prijeke potrebe.

● Obavezno je seciranje tijela minimizirati prema stvarnoj potrebi, kako se ne bi poigravalo sa tijelima mrtvih. Naprimjer, ako je potrebno izvršiti obdukciju glave, nije dozvoljeno obducirati ostale dijelovi tijela, poput medicinara koji se specijaliziraju za očne bolesti, u potrebi su za obdukcijom oka, a ne ostalih dijelova tijela.

● Tijela mrtvih žena obducirat će žene, a muškaraca muškarci.

● Obavezno je da se svi dijelovi tijela nakon obdukcije zakopaju.

Sudsko-medicinska i patološka obdukcija

U slučaju postojanja nejasnoća i sumnji oko uzroka smrti određene osobe i načina na koji je umrla, pristupa se sudsko-medicinskoj obdukciji, putem koje se ustanovljava da li je smrt bila prirodna ili ne i šta je njen stvarni uzrok.

Primarni interes patološke ili medicinske obdukcije jeste spoznaja uzroka nastanka i razvoja bolesti koja je dovela do smrti bolesnika, što ima veliku ulogu u suzbijanju bolesti i razvoju adekvatnih sredstava liječenja i preventivne zaštite. Velika većina savremenih učenjaka stanovišta je da su ove dvije vrste obdukcije dozvoljene. Fetve o dozvoli izdali su brojni pojedinci kao i kolektivne institucije za fetve, od kojih su: Kolegij islamskog prava sa sjedištem u Mekki i Vijeće velikih učenjaka Saudijske Arabije.

Izučavajući propis sudsko-medicinske i patološke obdukcije, Vijeće velikih učenjaka Saudijske Arabije došlo je sa sljedećim zaključkom: “Vijeće je stanovišta da se prihvatanjem ove dvije vrste obdukcije ostvaruju brojne koristi na polju sigurnosti i pravde te zaštite zajednice od epidemičnih bolesti, a negativnost narušavanja časti obduciranog leša nestaje u tim brojnim, potvrđenim i općim koristima. Stoga, Vijeće konsenzusom potvrđuje dozvolu ove dvije vrste obdukcije, svejedno vršile se na tijelu osobe čija je krv zaštićena ili ne.” (Proglas br. 47)

Dakle, okosnica dozvole ove dvije vrste obdukcije jeste mnoštvo koristi i pozitivnosti koje se putem nje ostvaruju, a općeg su karaktera i vraćaju se na cjelokupno društvo te se stoga preferiraju nad individualnom koristi, odnosno pravu mrtvaca da se njegovo tijelo ne skrnavi. Najistaknutije koristi sudsko-medicinske obdukcije su sljedeće:

● Zaštita sudske presude od pogreške, jer ukoliko se obdukcija ne obavi, mogućnost da sudija pogriješi je veća zbog nepostojanja dokaza da je smrt bila prirodna ili je posljedica kriminalnog djela.

● Zaštita općeg interesa ljudske zajednice, jer se putem obdukcije ostvaruje sigurnost u društvu otkrivanjem i kažnjavanjem onih koji na zemlji siju nered.

Kao dokaz dozvole može poslužiti i fikhsko pravilo koje glasi: “Sve što je neophodno za ostvarenje vadžiba (vjerske obaveze) je isto tako vadžib.” Primjena ovog pravila na sudsko-medicinsku obdukciju uočava se kroz činjenicu da je Uzvišeni Allah propisao i naredio pravdu i sud po njoj, a to je ostvarivo samo uz mogućnost otkrivanja i identifikacije zlikovaca, u čemu obdukcija ima veliku ulogu. Uzvišeni Allah najbolje zna…

El-Asr

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Ahmed Džinović
U Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, hadisima pojašnjena je opasnost uzimanja kabura za bogomolje, kao i kazna i prijetnja od Allaha, subhanehu ve te´ala, koja slijedi onome ko to prakticira. Stoga je naša dužnost da ljude poučimo onome šta znači uzimanje kabura za džamije, kako bismo ih upozorili. Ono što se podrazumijeva pod ovim terminom manifestira se u tri sljedeća značenja:
● Namaz na kaburima, tj. činjenje sedžde na njima.
● Sedžda u pravcu kabura i okretanje prema njima u toku namaza.
● Izgradnja džamija na kaburima, te putovanje s ciljem klanjanja u tim džamijama.

Mišljenja učenjaka u pogledu uzimanja kabura za džamije

Učenjaci su detaljno razmatrali svako prethodno značenje, a isto tako o ovom pitanju izrečeni su i jasni tekstovi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
● Što se tiče prvog mišljenja, Ibn Hadžer el-Hejtemi u djelu ”Ez-Zevadžir” (1/121), rekao je: ”Uzimanje kabura za džamiju znači (obavljati) namaz na njemu ili u njegovom pravcu.” U ovome tekstu Ibn Hadžer stavlja na znanje da spomenuto uzimanje kabura obuhvata oba značenja, od kojih je jedno klanjanje namaza na kaburu. Es-San’ani rekao je u ”Subulus-selam” (1/214): ”Uzimanje kabura za džamiju je općenitije od toga da znači samo klanjanje namaza u njegovom pravcu ili na njemu.”
Ja kažem (tj. Albani): Znači, da to obuhvata oba prethodna značenja ili postoji mogućnost da je aludirao na sva tri značenja, a to je shvatio i imam Šafija, što ćemo navesti kasnije.
Za prvo značenje dokazi su i hadisi:
Prvi: Od Ebu Seida El-Hudrija prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se gradi na kaburima, ili da se sjedi na njima, ili da se klanja na njima. (Bilježi Ebu J’ala u svom ”Musnedu”, 66/2, a njegov lanac prenosilaca je sahih)
Drugi: Riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ne klanjajte (okrenuti) prema kaburu niti klanjajte na kaburu.” (Bilježi Et-Taberani u ”El-Mu’džemul-kebiru”, 3/145/2 i 3/150/1)
Treći: Od Enesa se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio (klanjanje) namaza na kaburima.” (Prenosi Ibn Hibban, 343)

Četvrti: Od Amra b. Dinara se prenosi da je bio upitan o namazu među kaburima pa je rekao: ”Spomenuto mi je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Sinovi Israilovi su uzeli kabure svojih poslanika za bogomolje pa ih je Allah, subhanehu ve te´ala, prokleo.”’ (Bilježi Abdurrezak, 1591, kao mursel – prenosi ga ashab – sa sahih lancem prenosilaca, a ono što treba istaknuti jeste to da je Amr uzeo hadis kao dokaz o zabrani obavljanja namaza na kaburima, što ukazuje da on preferira spomenuto značenje.)

● Što se tiče drugog spomenutog značenja, El-Menavi, u djelu ”Fejdul-Kadir”, u komentaru trećeg hadisa, rekao je: ”Tj. uzeli su ih sebi za kiblu, sa neispravnim vjerovanjem, jer njihovo uzimanje za mesdžide je obavezno činjenje mesdžida na njima i obrnuto (tj. činjenje sedžde prema njima obavezno povlači sa sobom gradnju mesdžida na njima, kao što gradnja mesdžida na njima obavezno povlači sa sobom činjenje sedžde prema njima – op. prev.), a ovime je pojasnio razlog zbog kojeg su prokleti, pošto je u tome pretjerivanje u veličanju tih kabura. El-Kadi (El-Bejdavi) je rekao: ”Kada su židovi činili sedždu na kaburima svojih poslanika, veličajući ih, i učinili ih svojom kiblom prema kojoj su se okretali u namazu, te ih uzeli za kumire, Allah ih je prokleo i zabranio to muslimanima da ne bi učinili isto djelo…”.
Kažem (tj. Albani): U ovom značenju izrečena je jasna zabrana jer Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Nemojte sjediti na kaburima niti klanjati prema njima”. (Bilježe Muslim, 3/62, Ebu Davud, 1/71, En-Nesai, 1 /124, Et-Tirmizi, 2/154, i drugi)

Pojašnjavajući zabranu klanjanja prema kaburima, šejh Ali el-Kari rekao je u ”El-Mirkatu”: ”Zato što se u tome nalazi pretjerano veličanje koje kao da dostiže stepen onoga koji se obožava, i ako je to veličanje, prema kaburu ili mejtu koji je u njemu, zaista istinito, onda je to kufr, a samo poistovjećivanje sa takvim postupkom je mekruh, ali nužno je da bude mekruh tahrim (strogo pokuđeno). U tom značenju, čak i preče od njega, jeste dženaza koja je postavljena u pravcu kible klanjača, sa čime su iskušane Mekkelije jer oni postavljaju dženazu – mrtvace kod Kabe, a zatim klanjaju prema njoj (jer se nalazi između klanjača i njihove kible, op. prev.).”

Kažem (tj. Albani): Tj. u farz namazu, a ovo je opće iskušenje koje je pogodilo i države Šama, Anadolije i druge, a prije mjesec dana naišli smo na jednu ogavnu fotografiju – sliku koja prikazuje saff klanjača na sedždi prema poredanim tabutima pred njima, u kojima su bila tijela Turaka koji su se utopili na jednoj lađi.
Ovom prilikom skrećemo pažnju da u većini slučajeva postupci Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuju na klanjanje dženaze na otvorenoj musalli, van džamije, a mudrost takvog postupka ogleda se u tome da se klanjači udalje od sličnog djela na koje je ukazao i učenjak El-Kari, da mu se Allah smiluje. Slična prethodnom hadisu jeste i predaja koju prenosi Sabit el-Benani od Enesa, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je rekao: ”Klanjao sam u blizini kabura, pa me je vidio Omer b. El-Hatab te povikao: ‘Kabur, kabur!’ Ja podigoh pogled prema nebu misleći da govori ‘kamer’ – mjesec!” (Bilježi Ebu El-Hasen ed-Dinuri u ”Džuz’un fihi medžalis min emali Ebil-Hasen El-Kazvini“, 3/1, sa ispravnim lancem prenosilaca, a naveo ga je i Buharija kao mu’allek, bez navođenja lanca prenosilaca, 1/437, ”Feth”, a Abdurrezak ga je spojio u svom ”Musannefu”, 1/404/1581, i dodao: ”Ja kažem za kabur: ‘Ne klanjaj prema njemu.”’

● Što se tiče trećeg značenja, njega je izrekao imam El-Buhari, jer je hadis naslovio sa ”O pokuđenosti klanjanja na kaburima”. Time je ukazao da iz zabrane klanjanja na kaburu obavezno proizlazi i zabrana izgradnje džamije na njemu, a ova stvar je jasna, na što je nedvosmisleno ukazao i El-Menavi kako smo prethodno naveli. Hafiz Ibn Hadžer u komentaru hadisa kaže: ”Rekao je El-Kermani: ‘Hadis znači zabranu uzimanja kabura za bogomolje, a ono na što ukazuje naslov jeste gradnja bogomolje na kaburu i ono što se shvata iz toga dvoga je različito, ali se na to odgovora da je to dvoje nerazdvojivo, iako je ono što se shvata različito.”’
Na ovo značenje ukazala je Aiša, radijallahu anha, na kraju prvog prethodnog hadisa: ”Da nije toga, onda bi njegov kabur bio vidljiv, ali su se bojali da ne bude uzet za bogomolju.” To znači, da nije tog prokletstva koje su zaslužili židovi i kršćani, zbog uzimanja kabura za bogomolje, što nužno uzrokuje građenje na njima, Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, kabur bio bi napravljen na otvorenom prostoru. Ali, ashabi to nisu učinili, jer su se bojali da kasnije generacije ne bi napravile džamiju na tom mjestu, čime bi i njih obuhvatilo ovo prokletstvo.

Ovo podržava i hadis koji prenosi Ebu S’ad, (2/241), sa vjerodostojnim lancem prenosilaca od Hasana el-Basrija, u kojem se navodi da je rekao: ”Vijećali su da Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pokopaju u džamiji, pa Aiša reče: ‘Glava Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bila je u mom krilu kad je rekao: ‘Ubio Allah narode koji su kabure svojih poslanika uzeli za bogomolje.’ Tako su se dogovorili da ga ukopaju gdje je i umro – u Aišinoj kući.”
Kažem (tj. Albani): Ovaj rivajet, iako je mursel (prenosi ga ashab), ukazuje na dvije stvari:
Prvo: Aiša je shvatila da se pod “uzimanjem kabura” spomenutim u hadisu aludira na džamiju u kojoj se ukopa umrli, a otuda je još preče da se odnosi na džamiju koja se sagradi na kaburu.

Drugo: Da su ashabi podržali ovo njeno shvatanje, pa su odustali od svoga mišljenja te ga ukopali u njenoj kući.
Ovo ukazuje na činjenicu da nema razlike između izgradnje džamije na kaburu i unošenja kabura u džamiju, i oba postupka su haram, jer je opasnost ista. Stoga je Hafiz El-Iraki rekao: ”Kada bi neko sagradio džamiju sa ciljem da bude ukopan u nekom od njenih dijelova, potpao bi pod prokletstvo. Naprotiv, haram ga je ukopati u džamiji, pa čak i kad bi uvjetovao da bude ukopan unutar džamije, to se neće ispoštovati jer njegov uvjet je suprotan njegovom uvakufljenju mesdžida.” (Prenio ga je El-Menavi u ”Fejdul-Kadir”, 5/274, i također ga potvrdio)

Kažem (tj. Albani): U ovome je jasan pokazatelj da se kabur i džamija ne mogu spojiti u islamu.
Ovo značenje potvrđuje i peti hadis: ”Oni su, ako bi među njima bio dobar čovjek, gradili nad njegovim kaburom bogomolju, …to su najgora stvorenja…” Ovo je jasan tekst o zabrani izgradnje džamija na kaburima poslanika i dobrih ljudi, i sasvim je nedvosmiseno da se zbog takvog postupka smatraju najgorim stvorenjima kod Allaha, subhanehu ve te´ala.
Ovaj hadis potvrđuje i predaja od Džabira, radijallahu anhu, koji je rekao: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da se kabur oblaže gipsom, da se sjedi na njemu i da se gradi na njemu.” (Bilježi Muslim, 3/62, i tekst je njegov; Ibn Ebi Šejbe, 4/134, Et-Tirmizi, 2 /155 i ocijenio ga je sahihom, i Ahmed, 3/339 i 399)

Ovaj hadis sa svojim općenitim značenjem obuhvata gradnju džamije na kaburu, kao i izgradnju kubeta na njemu, iako u zabrani prednjači prvo. Tako je potvrđeno da je ovo značenje također ispravno, na koje ukazuje riječ ”uzimanje”, a potvrđuju ga i drugi dokazi.

Što se tiče hadisa koji obuhvataju zabranu namaza u džamijama koje su sagrađene na kaburima, njihovo ukazivanje na to je jasnije, jer zabrana izgradnje džamija na kaburima nužno podrazumijeva i zabranu obavljanja namaza u njima, iz razloga što zabrana sredstva povlači i zabranu onoga što se postiže tim sredstvom i što tome vodi. Primjer za to je ajet o zabrani alkohola, u kojem je Allah, subhanehu ve te´ala, zabranio prodaju alkohola i u okviru ove zabrane je i konzumacija alkohola, štaviše, zabrana konzumacije je preča.

Očito je da zabrana izgradnje džamija na kaburima nije cilj sama po sebi, kao što ni naredba izgradnje džamija među kućama i trgovinama nije cilj sama po sebi, nego je to sve naređeno radi samog namaza koji će se obavljati u njima, pozitivno ili negativno. To pojašnjava sljedeći primjer: Kada bi čovjek sagradio džamiju na pustom mjestu gdje niko ne živi i kada niko ne bi klanjao u njoj, ovaj čovjek ne bi imao nikakvu nagradu za njenu izgradnju, čak štaviše, kod mene je on grješan za bespotrebno uništavanje novca i ulaganje nečega na pogrešno mjesto! Pa kad je Allah, subhanehu ve te´ala, naredio izgradnju džamija, naredio je u okviru toga i obavljanje namaza u njima, jer su radi njega sagrađene. Također, ako je zabranio da se grade džamije na kaburima, onda je u okviru toga zabranio i namaz u takvim džamijama, jer je radi toga i izgrađena, što je jasno i nije skriveno onome ko ima razuma, inšallah.

Zaključak

Uzimanje kabura za bogomolje obuhvata sva tri prethodno spomenuta značenja, što je dokaz sažetosti Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, govora, a to je istakao i imam Šafija, koji je u svojoj knjizi ”El-Umm”, 1/246, zapisao: ”Mrzim da se nad kaburom gradi džamija i da se on ističe, ili da se klanja na njemu, a vidljiv je i poznat, ili da se klanja prema njemu.” Također je rekao: ”A ako bude klanjao prema njemu, namaz mu je valjan iako je pogriješio. Malik nas je obavijestio da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ubio Allah židove i kršćane jer su kabure svojih poslanika učinili bogomoljama’, pa je rekao: ”Mrzim ovo radi hadisa i drugih predaja prenesenih od osoba mimo Poslanika, a mrzio je – a Allah najbolje zna – da se veliča bilo ko od muslimana, tj. da se njegov kabur učini džamijom, jer u tom slučaju nemoguće je sačuvati se smutnje i zablude koja dolazi nakon toga.”
Ovim hadisom dokazao je sva tri značenja koja je spomenuo u svom govoru, što i jeste jasan dokaz da je hadis shvatio u njegovoj općenitosti, a tako je postupio i šejh Ali el-Kari’ prenoseći od hanefijskih učenjaka, pa je u ”Mirkatul-mefatih šerh miškatil-mesabih” (1/456), rekao: ”Razlog njihovog prokletstva jeste to što su se klanjali kaburima svojih poslanika veličajući ih, što je očiti širk, ili što su se molili Allahu, subhanehu ve te´ala, na mjestima gdje su ukopani poslanici, činili sedždu na njihovim kaburima, okretali se prema njihovim kaburima za vrijeme molitve smatrajući da time čine ibadet Allahu i pretjerivali u veličanju poslanika, a to je skriveni širk jer je u tome sadržano veličanje stvorenja u onome što nije dozvoljeno. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je svome ummetu takvo postupanje zbog sličnosti tog djela praksi židova ili zbog toga što sadrži skriveni širk. Ovako su smatrali neki od komentatora među našim imamima, a to podržava i jedna od Poslanikovoj predaja: ”…upozorava na njihova djela (tj. židova i kršćana – op. prev.).”
Kažem (tj. Albani): Prvi razlog koji je spomenuo, a to je činjenje sedžde kaburima poslanika veličajući ih, iako nije isključeno da su to radili židovi i kršćani, ipak se to ne shvata iz njegovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Kabure poslanika učinili su bogomoljama”. Očito je da su od njih učinili bogomolje za obožavanje Allaha, subhanehu ve te´ala, , shodno prethodnim značenjima, tražeći blagoslov putem poslanika koji su ukopani u njima, iako ih takvo djelo vodi, kao što vodi i druge, u očiti širk na koji je ukazao šejh El-Kari’.

Iz djela: ”Tahzirus-sadžidi min ittihazil-kuburi mesadžid”
Autor: Šejh Muhammed Nasiruddin el-Albani

El-Asr

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Odgovorio: Abdulvaris Ribo
Pitanje: Da li je muslimanu dozvoljeno da radi kao zastupnik u prodaji osiguranja u firmi za osiguranje motornih vozila? Ako možete da mi odgovorite što prije, da vas Allah nagradi! Odgovor: Sva hvala pripada Allahu, Mudrom i Sveznajućem, koji je svemu svrhu dao i neka je salavat na Njegovog miljenika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Osiguranje imovine i lica je jedno od savremenih pitanja, a istovremeno i jedno od složenih pitanja u vremenu i prostoru u kojima živimo. Danas je osiguranje ušlo u sve segmente života savremenog čovjeka: u oblast trgovine, proizvodnje, poljoprivrede, kao i u većinu ekonomskih poslova. Nekada je to pitanje izbora čovjeka, u smislu da nije na to prinuđen, ali vrlo često je silom zakona primoran da sklapa osiguravajuće ugovore i da osigurava svoju imovinu, zdravlje i život. Nas interesira kakav je islamski stav po ovome pitanju, odnosno, da li su prema islamskom pravu dozvoljena osiguranja imovine i lica, a kada na to dobijemo odgovor, onda ćemo znati i to da li je dozvoljeno raditi u takvim agencijama i društvima.

Islamski učenjaci su osiguranje imovine i lica načelno podijelili na dvije vrste:

1. Kooperativno, dobrovoljno osiguranje na temelju uzajamne solidarnosti, koje podrazumijeva međusobno udruživanje više osoba izloženih sličnim opasnostima (npr. po život i imetak), gdje svaki učesnik ili član mjesečno uplaćuje određeni novčani iznos i kada ga zadesi neka predviđena nezgoda, njemu se isplati unaprijed određeni iznos novca iz dotičnog osiguravajućeg društva. Osnovna karakteristika ove vrste osiguranja jeste da ono nema za cilj profit pojedinca ili grupe, nego je cilj uzajamna solidarnost i pomaganje u životnim nedaćama i gubicima. Teoretski postoje različite forme ovoga osiguranja od kojih su, prema mišljenju islamskih učenjaka, sve dozvoljene. Ovoj vrsti osiguranja možemo pridodati i penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje koje je uglavnom uspostavljeno na nivou države s ciljem međusobnog potpomaganja i humanosti. Ovakva osiguranja nemaju komercijalnu svrhu, nego za cilj imaju socijalno, zdravstveno i materijalno zbrinjavanje svojih građana.

2. Druga vrsta je komercijalno ili poslovno osiguranje, koje za cilj ima zaradu i profit na uplatama svojih članova i korisnika. Ova vrsta osiguranja je aktuelna u našim državama i društvima. Prema mišljenju većine islamskih učenjaka novijeg doba, sve vrste i forme komercijalnih osiguranja su zabranjene, jer sadrže kamatni ugovor. Korisnik takvog osiguranja uplaćuje mjesečno određeni novčani iznos, a osiguravajuće društvo mu u slučaju nesreće isplaćuje dogovoreni iznos osiguranja u većem ili manjem iznosu od onoga koji je do tada uplatio. Ovdje se radi o kamati zbog postojeće razlike između uplaćenog i isplaćenog novca, koja je nekada u korist osiguranika, a nekada u korist osiguravajuće kuće. Također, ovakav vid osiguranja je jedna vrsta kockanja, jer onaj ko ulaže novac u osiguranje, može da ga povrati samo u slučaju ako mu se desi neka nesreća u imetku ili životu, što je krajnje neizvjesno, a ako mu se ništa ne desi, on je svoj imetak godinama uzalud ulagao i ništa od njega ne može povratiti. Osiguranje je ugovor koji nosi jednu veliku nepoznanicu i rizik, jer nijedna od strana potpisnica ugovora ne zna koliko će novca uložiti, a koliko naplatiti. I na kraju, zarada osiguravajućih društava je bespravno uzimanje imetka ljudi, jer s kojim pravom uzimaju dugogodišnji ulog svojih klijenata, koji nisu imalu “sreću” da dožive nesreću, bez da im išta od toga vrate. Ovo su razlozi i argumenti zabrane komercijalnih osiguranja o kojima je riječ u postavljenom pitanju. Prema tome, ako smo utvrdili i prihvatili da su spomenuta osiguranja šerijatski zabranjena, onda, shodno tome, zabranjen je i rad i zarađivanje u takvim agencijama. Osjećam se obaveznim spomenuti i to da jedan manji dio savremenih učenjaka, na čijem je čelu Mustafa ez-Zerka, dozvoljava komercijalna osiguranja, međutim, prvo mišljenje je svakako jače i ispravnije zbog jačine argumenata. Allah, opet, najbolje zna. U svakom slučaju, bolje je i sigurnije potražiti posao i nafaku u poslovima koji su sigurno dozvoljeni, a Allah će bogobojaznima dati rješenje i ukazati na put halal opskrbe.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/