Piše: Mr. Semir Imamović
Ebu-Seid el-Hudri, radijallahu ‘anhu, pripovijeda: ”Neko je upitao: ”Allahov Poslaniče, da li nam je dozvoljeno da se abdestimo vodom iz bunara Budā’a?, tj. bunara u kojeg su ljudi bacali uginule pse, prljavštinu i ženske krpe (krpe koje su žene koristile u vrijeme mjesečnice). Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio: ”Voda je čista i ništa je ne može zaprljati (onečistiti).” (1)

Ocjena hadisa
Rekao je imam Tirmizi: ”Ovaj hadis je dobar. Ebu Usame (prvi u nizu prenosilaca, Hammad ibn Usame) je svojim lancem prenosilaca podigao kvalitet ovome hadisu, i prenio je verziju koja je bolja i kvalitetnija od svih ostalih verzija.” (2)Šajh Nasirudin el-Albani ocijenio je ovaj hadis vjerodostojnim. (3)Hafiz Ibn Hadžer u ”Et-telhisu” zabilježio je predaju koja se može smatrati potporom (šahid) ovom hadisu, i naveo je da su Ahmed, Jahja ibn Mein i Ibn Hazm ovaj hadis ocijenili vjerodostojnim. (4)

Opća pravna pitanja
Neki teoretičari islamskog prava ovaj hadis navode kao primjer za specifikaciju općeg kur’anskog ili hadiskog iskaza konsenzusom (jednoglasnim mišljenjem islamskih učenjaka). Naime, i više je nego očito da Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi ”ništa je ne može zaprljati” sugeriraju općenitost, tj. nepostojanje situacije u kojoj se voda može zaprljati (onečistiti), bez obzira s čim se pomiješala i u kojoj količini i formi to bilo. Nasuprot tome, imamo jednoglasan stav islamskih učenjaka da se voda u koju je upala nečistoća i promjenila neko od njenih fizičkih svojstava (boju, okus ili miris) smatra nečistom, i izdvaja se iz ovog općeg propisa, tako da u konačnici imamo specificiranje općeg iskaza konsenzusom učenjaka (5).
Drugi opet smatraju da uzrok specifikacije u ovom slučaju nije isključivo i jedino konsenzus, nego da postoje drugi iskazi koji ukazuju na to da je nečisto sve ono što, u kontaktu s nečistoćom, doživi fizičku promjenu, kao što su riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Kada voda dostigne količinu od dva vrča, nečistoća je ne može zaprljati.” (6) Ovdje je bitno naglasiti da učenjaci koji zagovaraju i podržavaju mogućnost specifikacije općeg iskaza konsenzusom, dodatno pojašnjavaju da se ovdje ne radi o specifikaciji svetog (božanskog) iskaza ljudskim (profanim) mišljenjem, u ovom slučaju mišljenjem do kojeg je više učenjaka, neovisno jedni o drugima, došlo svojim subjektivnim tumačenjem, nego argumentom (iz Kur’ana i Sunneta), na kojeg su se tom prilikom pozvali.(7) Nema ništa sporno u tome da jedan vjerski iskaz specifikuje drugi, ili da ga dodatno pojasni.

Propisi

1. Voda se, u šerijatsko-pravnom smislu, smatra čistom, i može poslužiti kao sredstvo za odstranjivanje fizičkih nečistoća sa tijela i odjeće, bilo da se radi o težem obliku nečistoće, kao što je u slučaju pseće pljuvačke, bilo da se radi o blažoj formi, kao što je slučaj sa mokraćom muškog djeteta, koje se hrani majčinim mlijekom, bilo o formi između ovih dviju, kao što je slučaj sa svim ostalim vrstama fizičkih nečistoća. Također vodu je, na osnovu navedenog hadisa, dozvoljeno koristiti i u svrhu pravnog čišćenja (abdesta i gusula). Da voda ima ovakvu funkciju, slažu se sve relevantne pravne škole u islamu(8) .

2. Dvije su vrste vode, čista i nečista. Čista je ona koja je zadržala svoju osnovnu formu ili je doživjela određenu promjenu u kontaktu sa nečim što je čisto, kao što su sapun, zemlja, ali je i dalje zadržala opću formu vode, dok je nečista voda ona koja je doživjela promjenu u kontaktu sa nečistoćom. Na ovakvu pravnu klasifikaciju vode ukazuju vjerodostojni hadisi, između ostalog i ovaj hadis, s druge strane, klasifikacija koja spomenutim vrstama dodaje i treću a to je čista ali ne i čisteća voda(9) , nema jasno uporište u kur’anskim i poslanikovim iskazima koji se bave ovom temom, nego je plod pravničkog promišljanja i razumijevanja tih iskaza. Jer da je tako, da postoji ova međuvrsta, Poslanik, sallallhu ‘alejhi ve sellem, ne bi kategorično ustvrdio ”da je voda čista i da je ništa ne može zaprljati (onečistiti).”(10)

3. U nekim verzijama ovog hadisa postoji dodatak: ”… osim ukoliko nečistoća, koja updane u nju, ne promjeni njen miris, okus ili boju.”(11) Iz ovog dodataka razumije se da samo ona nečistoća koja dođe u direktni kontakt sa vodom, tj. upadne u nju, može zaprljati vodu, ukoliko promijeni jedno od njenih svojstava. Ako bi voda promjenila okus, miris ili boju zbog nečistoće koja se nalazi van nje, u njenoj blizini (recimo da se u blizini rijeke ili mora nalazi lešina), smatrat će se idalje čistom.

4. Ukoliko se voda zaprlja nečistoćom, ispravno je i legitimno poduzeti bilo koji korak koji će je vratiti u prvobitno stanje ili pomoći u odstranjivanju nečistoće, jer u teoriji šerijatskog prava važi pravilo ”da propis važi dok postoji pravni razlog za to”. Recimo, dozvoljeno je nečistoću neutralizirati upotrebom hemikalija, ili pustiti da prirodni agensi (zrak, vjetar, sunce) djeluju u tom pravcu, ili odstraniti samo onaj dio vode koji je zahvaćen nečistoćom, ukoliko je njen uticaj ograničen na taj dio vode, ili zaprljanoj vodi dodati određenu količinu vode koja će joj pomoći da ”prevlada” nečistoću ili je razgradi, ili na bilo koji drugi način.(12)

Bilješke:

1- Ahmed, 3/31., Ebu-Davud, br. 66., Tirmizi, br. 66., Nesai, 326.
2 – Sunen Et-Tirmizi.
3 – Irvaul-galil, 1/45.
4 – Et-Telhisu-l-habir, str., 3., 4.
5 – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/58.
6 – Ebu-Davud, br. 63., Tirmizi, br. 67., Nesai, br. 52., Ibn-Madže, 517.
7 – Me’alimu usulil-fikhi ‘inde ehli-s-sunneti vel-džemā’ati, 430.
8 – El-Idžma’, Ibn El-Munzir, str. 2.
9 – Ovo je mišljenje kojeg zastupaju pravnici hanbelijske, malikijske i šafijske pravne škole. (Pogledaj: hnabelijski mezheb: El-Hidaje, 1/10., El-Mugni, 1/13., El-Insaf, 1/21.; malikijski mezheb: El-Kafi, Ibn Abdulberr, 1/155., El-Išraf, 1/2, Ez_zehire, 1/168.; šafijski mezheb: El-Umm, 1/3, El-Medžmu’, 1/84., Mugnil-Muhtadž, 1/17.)
10 – Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/61.
11- Ibn Madže, 521., Bejheki, 1/259, od Ebu-Umame el-Bahilija, radijallahu ‘anhu. Lanac ovog hadisa je slab jer ga je samo Rešdin ibn S’ad – jedan od njegovih prenosilaca – prenio u formi merfu’a. Rekao je Ebu-Hatim: Rešdin ibn S’ad nije pouzdan prenosilac hadisa, a ispravno je da je ovaj hadis mursel, tj. postoji prekid u lanci između tabiina i Poslanika, sallallahu ‘aljehi ve sellem. (Et-Telhis, 1/14., 15, ‘Ilelul-hadisi, 1/44.). I pored slabosti ovog dodatka, islamski učenjaci su složni u pogledu njegovog značenja, tako da se može reći da je ovo jedan od slučejeva u kojem su se učenjaci usaglasili oko značenja hadisa, kojeg su hadiski stručnjaci okvalificirali slabim.
12- Fethu zi-l-dželali vel-ikram bi šerhi bulugil-merami, 1/63.

Saff br. 284.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Allahovog miljenika i odabranog poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve sljedbenike. Nakon naglog tehničko-organizacionog skoka, savremena ljudska zajednica našla se pred brojnim pojavama kakve je ranije i najbujnija mašta teško mogla zamisliti. Razvojem proizvodnje, saobraćaja, medicine, komunikacija, obrade podataka, načina poslovanja, otvorila su se, u svim segmentima savremenog življenja, brojna fikhska pitanja na koja muslimani ovog vremena moraju poznavati odgovore kako bi se pridržavali granica koje je njihov Gospodar postavio i kako bi ostali u krugu halala potvrđujući tako svoju odanost i privrženost Allahovoj vjeri – islamu. Iako klasični učenjaci nisu izravno govorili o ovim pitanjima, izvori šerijata ne samo da sadrže odgovore na njih nego ih usmjeravaju ispravnim tokom, stavljaju na pravo mjesto i ograničavaju, tako da prihvataju i potvrđuju sve što donosi korist i prosperitet, a odbacuju i negiraju sve što donosi štetu i vodi u propast na ovom i budućem svijetu. Učenjaci islamskog prava običavali su svoja djela počinjati pitanjima vezanim za ibadete – obrede, tj. pitanjima koja govore o odnosu roba spram Gospodara, a nakon toga dolaze pitanja koja reguliraju suživot u ljudskoj zajednici i međusobne odnose. S obzirom da je namaz stub vjere i nakon šehadeta najvažniji temelj islama, na početku svih fikhskih djela govori se o namazu, odnosno o taharetu – čistoći koja je uvjet da bi namaz bio validan. Nakon toga dolaze pitanja vezana za zekat, post i hadž, a nakon toga, uz određene razlike među pravnim školama, dolaze pitanja vezana za džihad – borbu na Allahovom putu, trgovinu, brak, sudstvo i sl. S obzirom da su savremena pitanja doslovno zašla u sva fikhska poglavlja, u ovoj rubrici upoznat ćemo čitaoca sa najbitnijim islamsko-pravnim regulativama počevši sa pitanjima vezanim za taharet, a zatim narednim fikhskim poglavljima, ograničavajući se na pojašnjenje pojma, njegovo utemeljenje i vezu sa pitanjem koje su klasični učenjaci obradili, šerijatski propis i argument, sažeto i bez pretjeranog detaljiziranja kako bi se obradio što veći broj pitanja i tako postigla veća korist.

Važnost izučavanja savremenih fikhskih pitanja

Musliman je dužan upoznati i naučiti propise koje mu je vjera stavila u obavezu kako bi ih obavljao na ispravan način, jer nepravilnim obavljanjem ibadeta stječe se srdžba umjesto milosti i grijeh umjesto sevapa. Jedne je prilike Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primijetivši da su neki ashabi požurili sa uzimanjem abdesta tako da nisu dobro oprali pete, rekao: “Teško se petama od džehennemske vatre!” (Buharija, br. 60, i Muslim, br. 593) Poslanik im prijeti Vatrom iako su činili ibadet i uzimali abdest! Razlog je upravo to što ibadet nisu obavljali doslovno i na propisan način. Izučavanje savremenih pitanja je u osnovi farz-kifaje, što znači da se među vjernicima mora naći skupina onih koji će tu obavezu sprovesti, jer u protivnom će svi biti grješni. Pojedinac koji se neminovno susreće s određenim pitanjem dužan je saznati i naučiti propis o tom pitanju. Tako naprimjer, poznavanje propisa vezanih za trgovinu je farz-kifaje, međutim, onaj ko se bavi trgovinom dužan je naučiti propise vezane za vrstu trgovine kojom se bavi. Isto tako, poučiti se savremenim fikhskim pitanjima je farz-kifaje, ali je obaveza onom ko se susreće i suočava s njima. Kroz izučavanje ovih pitanja ističe se potpunost i savršenost šerijata i njegova prirodna integriranost u svakom mjestu i vremenu, jer ne postoji savremeno pitanje a da šerijat nema na njega odgovor i pojašnjen propis. Rekao je Uzvišeni Allah: “Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.” (Prijevod značenja En-Nahl, 89.) Poučavanje propisima vjere i postupanje u skladu s njima je indikator Allahove naklonosti. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kome Allah želi dobro, pouči ga vjerskim propisima!” (Buharija, br. 3116, i Muslim, br. 2436) Samo poučavanje je ibadet, dobro djelo i put ka Džennetu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko se uputi putem tražeći znanje, Allah će mu time olakšati put ka Džennetu!” (Ahmed, br. 8299, Ebu Davud, br. 3643, Et-Tirmizi, br. 2646, i Ibn Madže, br. 223, rekao je Et-Tirmizi: hasen)

Savremena pitanja vezana za taharet (čistoću)

Savremena pitanja vezana za ovo fikhsko poglavlje su mnogobrojna. Tu spadaju pitanja vezana za vodu, abdest i gusul, kao naprimjer: Da li je ispravno pri uzimanju abdesta ili gusula koristiti vodu promijenjenu hemijskim sredstvima ili hrđom? Da li je ispravan abdest uzet kiselom vodom? Propis abdesta nakon upotrebe kozmetičkih sredstava poput laka za nokte, boje za kosu, krema i pudera. Da li se umjetna vilica mora vaditi radi ispiranja usta pri uzimanju abdesta? Da li upotreba katetera kvari abdest? Da li izlazak krvi prilikom dijalize kvari abdest? Da li transplantirani organi nečiste životinje utječu na čistoću? Da li je dozvoljena upotreba sredstva za čišćenja koja sadrže nečiste tvari poput svinjske masti ili alkohola? Ako je taharet prvo poglavlje kojim islamski pravnici započinju svoja djela, logično je da se prvo govori o vodi kao elementarnom sredstvu kojim se postiže čistoća. Rekao je Svemogući Allah: “Mi s neba čistu vodu spuštamo.” (Prijevod značenja El-Furkan, 48.) Stoga će i ova rubrika biti započeta pitanjima vezanim za vodu.

Upotreba promijenjene vode

Čišćenje u fikhskoj terminologiji obuhvata dvije stvari: otklanjanje nedžaseta (nečistih tvari) i postizanje vjerske čistoće, odnosno uzimanje abdesta i gusula. Otklanjanje nedžaseta ostvaruje se vodom, ali i na druge načine kao što je pojašnjeno u fikhskoj literaturi, dok se pri uzimanju abdesta i gusula upotrebljava isključivo voda. Rekao je Uzvišeni Allah: “I s neba vam kišu spustio da bi vas njome očistio.” (Prijevod znacenja El-Enfal, 11.) To znači da, kada bi naprimjer abdestili čajom ili limunadom, iako bismo oprali sve potrebne dijelove tijela, abdest ne bi bio validan. (El-Mugni, Ibn Kudame, 1/14) Ponekad voda promijeni neko od svoja tri elementarna svojstva: boju, okus ili miris, sredstvima dezinfekcije, poput hlora, sredstvima za čišćenje, poput sapunice, ili pak hrđom nastalom stajanjem u bojleru ili prolaskom kroz metalne cijevi. Da li je ispravno koristiti takvu vodu prilikom uzimanja abdesta ili gusula? Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se ukaže na vrste vode sa aspekta njene valjanosti za upotrebu pri čišćenju, da bi nakon toga vidjeli u koju vrstu spadaju vode podložne spomenutim i drugim promjenama. Voda se može klasificirati u pet vrsta:
Prva vrsta: Voda koja je zadržala svoja prirodna svojstva tako da nije podlegla bilo kakvoj promjeni, poput čiste vode iz izvora, rijeka, jezera, mora, bunara i sl. Takva voda je, bez sumnje, validna za upotrebu pri otklanjanju nečistih tvari, kao i pri postizanju vjerske čistoće, odnosno uzimanju abdesta i gusula. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je upitan o uzimanju abdesta morskom vodom, rekao je: “Njegova voda je čista, a njegova strvina (morske životinje koje uginu ili budu ubijene bez propisanog klanja) je dozvoljena.” (Ahmed, br. 2732, Ebu Davud, br. 83, Et-Tirmizi, br. 69, En-Nesai fil-Kubra, br. 58, Ibn Madže, br. 386, i drugi, rekao je Et-Tirmizi: hasen-sahih.)
Druga vrsta: Voda koja se pomiješa sa nečistom tvari, tako da promijeni svoju boju, okus ili miris. Ovakva voda je nečista, po konsenzusu učenjaka, i nije validna za upotrebu pri čišćenju ili otklanjanju nečistoće. Konsenzus učenjaka je sam po sebi dokaz, a potkrepljuju ga i predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje je rekao: “Doista vodu neće onečistiti ništa osim ono što prevlada njen miris, okus i boju.” (Bilježi Ibn Madže, br. 521, a Ebu Hatim ga je ocijenio slabim)
Treća vrsta: Voda koja se promijeni uobičajenom i prirodnom promjenom, poput promjene koja nastaje dugim stajanjem ili pod utjecajem bilja koje raste u vodi, vodenih životinja kao i svega što se obično miješa sa vodom, poput zemlje. Takva voda je čista i validna za upotrebu, i na tome su učenjaci također složni.
Četvrta vrsta: Voda koja se promijeni čistom tvari bez da dodana tvar prevlada sastojke vode, a novonastala tvorevina i dalje zadržava naziv voda. U tom slučaju voda je i dalje validna za upotrebu u obje vrste čišćenja.
Peta vrsta: Voda koja se promijeni čistom tvari tako da dodana tvar prevlada sastojke vode, a nastala tvorevina gubi naziv voda, poput čaja, kahve, čorbe i sl. Ovakva tekućina nije voda i prema tome nije valida za upotrebu pri uzimanju abdesta i gusula. (El-Mugni, Ibn Kudame, 1/14)
Nakon što smo klasirali vodu sa aspekta njene validnosti za upotrebu pri šerijatskom čišćenju u pet vrsta, ostaje da vidimo u koju od spomenutih skupina spadaju vode koje se izlože određenoj promjeni:
● Voda pomiješana sa hlorom spada u četvrtu vrstu, jer je hlor čist, a njegovim dodavanjem voda i dalje zadržava svoj naziv i njeni elementarni sastojci su ostali nepromijenjeni, te je shodno tome validna za svaku upotrebu.
● Voda promijenjena sredstvom za čišćenje, poput sapunice, može spadati u četvrtu ili petu vrstu, shodo jačini promjene i veličini procenta dodane tvari. Ako je procenat mali, tako da ne gubi naziv voda, a pomiješana tvar nije prevladala sastojke vode, spada u četvrtu vrstu i ostaje validna za upotrebu, a ako je procent dodane tvari velik tako da je prevladao sastojke vode, a nastala tvar izgubila naziv voda, spada u petu vrstu i ne može se koristiti pri abdestu i gusulu, ali se može koristiti pri otklanjanju nečisti.
● Voda promijenjena hrđom spada u treću vrstu, jer se promijenila na prirodan način, što znači da ostaje čista i validna za svaku upotrebu.
● Kisela voda, ako je kiselost prirodna, spada u prvu vrstu i nema dileme da je validna za svaku upotrebu, poput morske vode. Ako je kiselost vještački inicirana, spada u četvrtu vrstu, jer je promijenjena čistom tvari koja nije prevladala njene osnovne sastojke i zadržala je naziv i bit vode, što znači da je, isto tako validna za svaku upotrebu.

Kozmetički i medicinski preparati

Govoreći o savremenim temama vezanim za čistoću, odnosno abdest i gusul, potrebno je ukazati na kozmetičke i medicinske preparate koji se ugrađuju ili nanose na tijelo, poput laka za nokte, boje za kose, pudera, krema, umjetnih noktiju, zuba i sl., sa aspekta njihovog utjecaja na ispravnost abdesta i gusula.

Lakirani nokti

Iako je ovo pitanje jasno i očigledno, potrebno ga je spomenuti, jer postoji shvatanje da je lak na noktima poput čarapa na nogama, tako da se po njemu može potirati pri uzimanju abdesta, kao što se potiru čarape. Učenjaci sva četiri mezheba: hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog, jednoglasni su u mišljenju da je jedan od uvjeta ispravnosti abdesta otkloniti sve što sprečava dolazak vode do tijela (pogledati: Fethul-Kadir, Ibn Humam, 1/14, Eš-Šerhul-kebir Ed-Dirdir, 1/84, Esnal-Metalib, Zekerija el-Ensari, 1/44, i El-Insaf El-Merdavi, 1/111), a na to upućuje kur’anski ajet: “O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka.” (Prijevod značenja El-Maide, 6.) Uzvišeni Allah naređuje da se operu ruke i stopala, a to obuhvata i nokte na njima, što znači da osoba koja sa lakom na noktima uzima abdest nije ispoštovala ovu naredbu, jer nije oprala cijele ruke i stopala. Također na isto upućuje i hadis: “Teško se petama od džehennemske vatre!” (Buharija, br. 60, i Muslim, br. 593) Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuje na važnost potpunog pranja stopala pri abdestu i prijeti onima koji o tome ne vode računa. Iz ajeta i hadisa se zaključuje da upotreba laka, koji kada se nanese na nokte formira sloj tako da sprečava dolazak vode do samog nokta, u vremenu kada je potrebno uzeti abdest ili gusul, nije dozvoljena, te da abdest i gusul uzeti s lakiranim noktima nisu ispravni. Desi li se da žena zaboravi odstraniti lak, abdest i gusul koje bi uzela nisu ispravni i dužna ih je ponoviti. Ipak, ako bi se neposredno nakon gusula sjetila i odstranila ono što sprečava dolazak vode do tijela, dovoljno bi bilo da opere dijelove do kojih voda nije došla i nije obavezna ponoviti gusul, jer redoslijed pranja dijelova tijela pri gusulu nije obavezan. Međutim, ako se sjeti nakon dužeg vremena, obavezna je ponoviti gusul, jer nije dozvoljeno odložiti pranje nekog dijela tijela za kasnije, dok se kraći period može tolerirati.

Umjetni nokti

To je imitacija prirodnih noktiju napravljena od plastike. Žena ih lakira u željenu boju, a zatim ih stavi preko prirodnih noktiju učvršćujući ih ljepljivom materijom. Upotreba umjetnih noktiju nije dozvoljena jer se time želi istaknuti dužina noktiju, a vjerom je naređeno da se nokti krate i režu, kao što na to upućuje predaja u kojoj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Pet je stvari koje su od prirode: sunećenje, otklanjanje dlaka oko stidnog mjesta, otklanjanje dlaka ispod pazuha, sječenje noktiju i kraćenje brkova.” (Buharija, br. 5889, i Muslim, br. 620) Učenjaci su još pojasnili da otklanjanje ovih prirodnih stvari, u kontekstu određenog vremenskog perioda, poprima tri različita propisa:
● Pohvala, a to je kada izrastu i pojavi se potreba da se otklone.
● Pokuđenost, a to je kada prođe četrdeset dana, jer je pokuđeno da se duže od četrdeset dana ne urede spomenute stvari. Enes, radijallahu anhu, rekao je: “Određeno nam je da kraćenje brkova, rezanje noktiju, otklanjanje dlaka ispod pazuha i stidnog mjesta ne ostavimo duže od četrdeset dana.” (Muslim, br. 622)
● Zabrana, a to je kada porastu i postanu dugi.
Uz to, puštanje dugih noktiju je vid poistovjećivanja sa divljim zvijerima, kao i sa nevjernicima. Pored toga što umjetni nokti nisu dozvoljeni oni isto tako utječu na ispravnost abdesta jer sprečavaju dolazak vode do tijela, kao što je slučaj i sa samim lakom.

Boje za kosu i kreme

Korisno je da izvučemo pravilo putem kojeg možemo znati propis bilo koje inovacije u pogledu njenog utjecaja na ispravnost abdesta i gusula. Možemo zaključiti da sve što sprečava dolazak vode do tijela negativno utječe na ispravnost abdesta i gusula. Ako naneseni preparati na tijelu formiraju gusti sloj i naslage tako da predstavljaju prepreku u dolasku vode do tijela, utjecat će na ispravnost abdesta, a ako se naneseni preparati odražavaju u vidu boje, vlažnosti ili masnoće koja ne sprečava dolazak vode do tijela, sa strane ispravnosti abdesta i gusula neće biti sporni, analogno propisanosti upotrebe kane i surme, koja je potvrđena vjerodostojnim predajama. To znači da preparati koji se nanose na tijelo, a ne formiraju sloj koji sprečava dolazak vode, u pogledu čistoće i ispravnosti abdesta i gusula nisu sporni. Većina bojila za kosu su jednostavno boja, poput kane, koja utječe na boju kose bez formiranja sloja koji bi spriječio dolazak vode do samih dlaka, što znači da u pogledu validnosti abdesta i gusula nisu sporne. Ako određena sredstva za bojenje kose prave sloj koji čini dlake debljim i tako sprečavaju dolazak vode do njih, zabranjena su, jer utječu na ispravnost abdesta i gusula. U istom značenju su kreme i puderi koje mogu djelovati na takav način da se stope sa kožom i tako ne sprečavaju dolazak vode do tijela ili, pak, da formiraju deblju naslagu koja to sprečava i tako onemogućava ispravno uzimanje abdesta i gusula.

Umjetni zubi

Osobe koje koriste umjetne zube, koji se vade i stavljaju, mogu se zapitati da li su ih dužne odstraniti prilikom ispiranja usta pri abdestu ili gusulu. Nakon što smo spomenuli da su učenjaci složni na tome da je obavezno prije abdesta odstraniti sve što sprečava dolazak vode do tijela, može se probuditi sumnja i oko navlaka na zubima i aparata za ravnanje zuba, koji isto tako sprečavaju dolazak vode do tijela, stoga je potrebno ukazati na propis ovih inovacija u pogledu njihovog utjecaja na ispravnost abdesta i gusula. Islamski pravnici imaju različita mišljenja po pitanju propisa ispiranja usta i nosa pri abdestu i gusulu. Učenjaci hanefijskog mezheba su stanovišta da je ispiranje usta i nosa farz kod gusula, a mustehab kod abdesta, malikije i šafije smatraju da je ispiranje usta i nosa sunnet kod abdesta i kod gusula, dok hanbelije smatraju da su ispiranje usta i nosa obavezni pri abdestu i gusulu. (El-Mevsuatul-Kuvejtije, 38/103) Dokazi za obaveznost ispiranja su sljedeći:
Kur’anski ajet: “O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, operite lica svoja…” (prijevod značenja El-Maide, 6). Usta i nos su dijelovi lica, što znači da se ajet odnosi i na njih. Usta i nos, koji se ispiru pri abdestu, nisu vanjski dio lica, ali imaju propis vanjskih dijelova.
Hadis: “Neka zatim ušmrka vodu u nos i neka je išmrka!” (Muslim, br. 583) Ove riječi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao u imperativu, a pravilo je da naredba upućuje na obavezu.
Više od dvadeset ashaba opisali su abdest Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i niko od njih nije naveo da je izostavio ispiranje usta i nosa.
Prema mišljenju da je ispiranje usta samo sunnet, jasno je da umjetna vilica ne može utjecati na ispravnost abdesta ili gusula, jer kada bi se sunnet u potpunosti izostavio, to ne bi utjecalo na ispravnost ibadeta. Prema mišljenju koje preferira obavezu ispiranja usta i nosa pri abdestu i gusulu, a koje ima jaku argumentaciju, ne uvjetuje se da voda mora dodirnuti svaki dio unutrašnjosti usta i nosa, nego je to samo pohvalno. Rekao je Ibn Kudame: “Nije obavezno navesti vodu na sve dijelove usta niti je dovesti do svih unutrašnjih dijelova nosa, nego je to pretjerivanje u ispiranju pohvalno onome ko ne posti.” (El-Mugni, 1/206) Prema tome, protezu i umjetne zube nije obavezno skidati prilikom ispiranja usta uzimajući abdest ili gusul, kao što i ostali preprati koje stomatolozi ugrađuju, poput navlake na zube i aparata za ravnanje zuba, ne utječu na ispravnost abdesta ili gusula.

Umjetna noga i ruka

Ukoliko je dio tijela koji se pere pri abdestu bio amputiran u potpunosti, poput noge odsječene iznad članaka, protezu koja zamjenjuje stopalo nije potrebno prati ili potirati pri abdestu ili gusulu, jer dio tijela koji je obavezno prati ne postoji. Ako je pak ostao dio tijela koji se pere pri uzimanju abdesta, poput podlaktice preostale nakon amputacije šake, taj preostali dio je obavezno prati pri uzimanju abdesta. Ako se na taj preostali dio ugradi umjetni, prilikom uzimanja abdesta ili gusula umjetni dio će se ukloniti kako bi se tijelo nesmetano opralo, osim ako pri skidanju ugrađenog dijela postoji teškoća. U tom slučaju ugrađeni dio ne mora se skidati nego će se prati poput prirodnog dijela ili će se potirati, poput zavoja na rani. (Fetve Stalne komisije, br. 18431 i 18642) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je Arfedži, radijallahu anhu, nakon što mu je odsječen nos da ugradi drugi od zlata, a nije mu naredio da ga skida pri uzimanju abdesta ili gusula. (Ahmed, br. 19028, Ebu Davud, br. 4234, Et-Tirmizi, br. 1770, En-Nesai, br. 5161, rekao je Et-Tirmizi: hasen-garib) Uzvišeni Allah najbolje zna!

Časopis El-Asr br. 42

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Ženski glas, sam po sebi, nije avret, jer kad bi se on smatrao avretom to bi bilo veliko opterećenje po sve, a znamo da je ova vjera sama po sebi lahkota! Žena je u potrebi za govorom i komunikacijom kako sa ženama tako i sa muškarcima i to u različitim sferama svoga života. Ono što je zabranjeno i što se smatra avretom jeste „zavođenje“ žena u svome govoru, na što je bila skrenuta pažnja i samim ženama Allahovog Poslanika s.a.w.s., ajetom: „O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!“ (el-Ahzab, 32.)

Dakle, ovaj ajet ne zabranjuje ženama uopšteno da govore, već im zabranjuje usiljenost i zavodljivost u govoru, dok je uobičajen govor, ne propraćen zavođenjem i grijehom, ženama dozvoljen. Znamo da su žene Poslanika s.a.w.s., majke vjernika, i da im je zabranjeno da se udaju nakon smrti Allahovog Poslanika s.a.w.s., pa je i pored toga njima skrenuta pažnja da sa svojom „djecom“ paze kako pričaju – pa šta tek da kažemo za žene koje nemaju status „majki“ prema muškarcima koji nemaju status njihovih „sinova“ – kako se tek one trebaju pridržavati ovoga ajeta!

Mnogo žena sahabijki su razgovarale sa Poslanikom s.a.w.s., o propisima vjere i to u prisustvu muškaraca stranaca, poput Esme bint Jezid, i poput žena koje su davale prisegu na vjernost. Žene sahabijke su razgovarale sa ashabima, kao i ashabi sa njima, poput slučaja žene koja je odgovarala Omeru r.a., onda kada je Omer r.a., tražio da se spuste mnogo podignuti mehrovi-vjenčani darovi. Omer r.a., i pored svoje žestine, nije spriječio ovu ženu od govora, već joj je potvrdio njen stav, i to u sred skupa kojem su prisustvovali i muškarci.

Šejh Ibnu Usejmin rhm., je bio upitan o tome da li je glas žene avret pa je odgovorio: „Ko bude malo dublje razmišljao o tekstovima Kur’ana i Sunneta naići će na to da ženski glas nije avret. Ono što nas upućuje na ovakav stav jeste ajet u kojem Allah dž.š., kaže: „…na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!“ (el-Ahzab, 32.) Zabrana, spomenuta u ovom ajetu jeste zavođenje u govoru, dok je obično neusiljeni govor dozvoljen, što nam sve zajedno ukazuje na to da glas žene nije avret, jer da je ženski glas avret i zabranjen ne bi se na kraju ajeta reklo „i neusiljeno govorite“. Dakle, zabrana se odnosi na usiljeno i zavodno pričanje, ne drugo. Što se tiče sunneta dokaza je mnogo. Žene su dolazile Poslaniku s.a.w.s., i obraćale mu se u prisustvu muškaraca što im on nije zabranjivao, niti je od ljudi tražio da idu. Da je ženski glas avret njegovo slušanje bi bilo zlo – a Poslanik s.a.w.s., nije ostavio zla a da nije ukazao na njega!. Hanbelijski učenjaci su na stanovištu da ženski glas nije avret. (Pogledaj: Šerhul-Munteha, 11/3., Šerhul-Ikna’, 8/3., Gajetul-Munteha, 8/3., el-Furu’, 157/5..)“ (Pogledaj: Fetava ve Resa’il Ibnu ‘Usejmin, 12 tom, 176 pitanje)

Ovaj stav se, između ostalog, temelji i na sljedećim hadisima:

1. Muhammed b. Sa’ad prenosi od svoga oca da je Omer b. el-Hattab r.a., zatražio dozvolu da uđe kod Poslanika s.a.w.s., kada su kod njega bile neke žene kurejšijke, koje su od njega nešto tražile i zahtijevale ali malo podignutog glasa nad njegovim glasom. Kad Omer r.a., zatraži dozvolu za ulazak one se latiše hidžaba, a Poslanik s.a.w.s., dozvoli Omer r.a., da uđe. Kada je ušao, Poslanik s.a.w.s., se smijao. Omer r.a., reče: Allah ti usta nasmijao, na mjestu baba si mi i majke?! Poslanik s.a.w.s., reče: Čudim se ovim ženama koje su bile kod mene, kada su ti čule glas latiše se hidžaba. Omer r.a., reče: Ti si preči da imaju strahopoštovanja od tebe, o Allahov Poslaniče – pa se Omer r.a., osvrnu k njima riječima: O vi koje ste neprijatelji prema samima sebi, zar da se mene plašite, a da se ne plašite Allahovog Poslanika s.a.w.s.? One rekoše: Ti si krući i strožiji od Allahovog Poslanika s.a.w.s.! Poslanik s.a.w.s., reče: O Ibnul-Hattabu, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, neće te šejtan susresti na putu a da se neće prebaciti na drugi put!“ (Sahihul-Buhari, br.6085.)

Ovaj hadis je dokaz tome da ženski glas nije avret jer Poslanik s.a.w.s., nije negirao ženama njihovo odgovaranje na riječi Omera r.a.. Da je ženski glas avret – Poslanik s.a.w.s., bi zabranio ovim ženama da zbore pred muškarcima.

2. Esma’ bint Jezid el-Ensarijja r.a., priča: Poslanik s.a.w.s., je jedne prilike prošao pored strane mesdžida u kojem su bile žene, među kojima sam bila i ja, pa je, čuvši njihove glasove, rekao: O skupino žena, doista ćete vi biti najbrojnije džehennemsko gorivo! Pozvah Poslanika s.a.w.s., a bila sam najbrža kada se radilo o postavljanju pitanja – pa rekoh: Zbog čega? Poslanik s.a.w.s., reče: Zbog toga što ste nezahvalne kad vam se da, i što ste nestrpljive kada padnete u iskušenje, i što se odmah žalite kad vam se ne da! Strogo se čuvajte nevjerstva opskrbljenih! Pitah Poslanika s.a.w.s.: Što je to nevjerstvo opskrbljenih (kufranul-mune’aamin)? Reče: Kada se žena nađe kod nekog čovjeka, kojem je rodila dvoje ili troje djece, pa mu kaže: Nikakvoga dobra od tebe nikada nisam vidjela!“ (Ahmed, Taberani)

3. Ummu Hana bint Ebi Talib r.a., prenosi da je otišla do Allahovog Poslanika s.a.w.s., u godini Osvojenja Mekke, pa ga zateče kako se kupa, dok mu njegova ćerka Fatima držaše zastor. Nazvah mu selam – a Poslanik s.a.w.s., upita: Ko je? Rekoh: Ummu Hana bint Ebi Talib. Reče: Neka je dobro-došla Ummu Hana bint Ebi Talib. Kada je završio sa svojim kupanjem, ustao je klanjati osam rekata, odjenut u jedan ogrtač, pa rekoh: O Allahov Poslaniče, sin majke moje, Alija r.a., tvrdi kako će da ubije čovjeka kojeg sam ja zaštitila – Fulan b. Hubejre!? Poslanik s.a.w.s., reče: Dajemo zaštitu svakom onom kojeg si ti zaštitila o Ummu Hana! Ummu Hana reče: To je bilo u vaktu duha-namaza.“ (Sahihul-Buhari, br.3171.)

4. Od Enesa r.a., se prenosi: Kada je Poslanik s.a.w.s., obolio pred svoju smrt počeo se gubiti, pa Fatima r.a., reče: O muke babove… Poslanik s.a.w.s., joj reče: Nakon ovoga tvoj babo neće imati više muka! Kada je Poslanik s.a.w.s., preselio, Fatima r.a., je rekla: O očiću moj, odazvao si se Gospodaru koji te pozva’; o očiću moj, džennet-i-firdevs ti kuća bila; o očiću moj, šta će Džibril bez tebe! Kada smo ga ukopali, Fatima a.s., je rekla: O Enese, kako mogaste bacati zemlju na Allahovog Poslanika s.a.w.s.!?“ (Sahihul-Buhari, br.4462.)

5. Enes r.a., prenosi: Ebu Bekr r.a., je, nakon smrti Poslanika s.a.w.s., rekao Omeru r.a.: Hajd’mo do Ummu Ejmen, da je posjetimo, onako kako ju je posjećivao Allahov Poslanik s.a.w.s.. Kada su došli do nje, zaplakala je, pa joj rekoše: Šta te je uplakalo; ono što je kod Allaha je za Poslanika s.a.w.s., bolje. Reče: Ne plačem zbog toga što ne znam da je ono što je kod Allaha za Poslanika bolje, već plačem zbog toga što je Objava sa Nebesa prestala silaziti – pa s ovim riječima i njih rasplaka, pa su svi zajedno plakali!“ (Sahihu Muslim, br.6472.)

Imam el-Nevevi rhm., kaže: „Ovaj hadis je dokaz tome da je propisano i vrijedno posjećivati dobre osobe, da je propisano dobrom čovjeku posjetiti onoga ko je malo manji u dobroti od njega, da je propisano posjetiti onoga koga je tvoj prijatelj posjećivao i volio, da je dozvoljeno skupini muškaraca posjetiti dobru ženu i slušati je kada govori, da je dozvoljeno učenom i starijem da uzmu nekoga sa sobom u zijaret nekome ili bolesniku itd.. Propisano je plakati zbog rastanka sa dobrom i dragom osobom, pa makar i otišli tamo gdje im je bolje nego gdje su do tada bili, a Allah najbolje zna!“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘alel-Muslim, br.4492.)

Imam Ibnu Bettal rhm., kaže: „Ženama je propisano da se raspituju u vezi propisa svoje vjere, i dozvoljeno im je da razgovaraju s muškarcima u vezi toga, kao i u vezi svega za čime su u potrebi. ‘Ilm i znanje je uzimano od žena Allahovog Poslanika s.a.w.s., kao i od ostalih žena Selefa!“ (Šerhu Sahihil-Buhari, 1/178.)

Imam el-Gazali rhm., kaže: „Ženski glas nije avret izuzev ako nije u pitanju pjevanje! Žene su za vrijeme ashaba muškarcima nazivale selam, tražile fetvu, pitale, konsultovale itd., a kad je u pitanju pjevanje tada raspirivanje strasti stupa na scenu…“ (Pogledaj: Ihja’u ‘Ulumid-din, 3/260.)

Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Nemoj da pomisli neko ko nema razumjevanja da kada mi kažemo da je glas žene avret da pod tim podrazumjevamo i njen obični zbor. To nije tačno. Mi dozvoljavamo govor sa ženama strankinjama i komunikaciju kada se je u potrebi za time, a ne dozvoljavamo im podizanje glasa, niti umiljato i zavodljivo govorenje, jer se time muškarci privlače i strasti raspiruju.“ (Pogledaj: Fetva šejh Muhammed Behit el-Muti’i, Muftil-Dijar el-Masrijje el-Esbek, Medželletul-Islam, mudželled 4, br.28.)

Stalna Komisija za Fetve, u KSA, kaže: „Ženski glas se uopšteno ne smatra avretom. Žene bi se Poslaniku s.a.w.s., žalile, raspitivale bi se o islamu, a isto su činile i za vrijeme Pravovjernih Halifa r.a., kao i sa Valijama – namjesnicima i vladarima, nakon njih. Selamile su muškarce strance, i odgovarale su na selam, na što im nije prigovorio niko od imama islama. Ali, i pored navedenog, ženi nije dozvoljeno da se „prenemaže“ u govoru, i da „zanosi“ u govoru, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!“ (el-Ahzab, 32.) Takvo postupanje zavodi muškarce i postaje im fitna-iskušenje, kako nam to potvrđuje spomenuti kur’anski ajet, a Allah je taj koji tevfika daje. Ve sallallahu ‘ala nebijjina Muhammed ve Alihi ve Sahbihi ve sellem.“ (Fetvu br.4522., potpisali: Abdullah b. Ku’ud, Abdullah b. Gudejjan, Abdurrezzak Afifi, Abdul-Aziz ibnu Baz.)

Šejh Aid el-Karni rhm., na pitanje: „Da li je ženama dozvoljeno da koriste pojačala-mikrofone, na svadbama“ – rekao: „Ženski glas je kao takav avret, i ženi nije dozvoljeno da podiže glas, pa joj nije dozvoljeno da podiže glas na svadbama. Dozvoljeno im je da razmjenjuju pjesme i stihove, i da igraju na mjestu gdje ih neće slušati i gledati muškarci. Ako se glasovi budu čuli, to je munker kojeg treba zabraniti.“ (Pogledaj: Hutab ve Muhadarat, 35/397.)

I pored svega navedenog, muškarci i žene moraju suziti krug svoje priče u najuže okvire, i njihov razgovor mora kružiti samo u pitanjima koja ne vode fesadu. Ženi je posebno obaveza da izbjegava kontakt sa muškarcima koji joj nisu mahrem koliko se može, i da ne priča mnogo pred muškarcima koji joj nisu mahrem ako se mora, i da ne zanosi u govoru kada priča sa njima, jer je sami ženski glas nježan po svojoj prirodi pa ako se tome još pridoda zavođenje onda nastaje fitna. Ovakvo postupanje može negativno djelovati na muškarce koji imaju slaba i bolesna srca, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!“ (el-Ahzab, 32.)

Zbog svega navedenog je ženi pokuđeno da uči Kur’an na glas, kao i da uči ezan i ikamet, i kada želi skrenuti pažnju na grešku u namazu neće to raditi riječima: Subhanallah, već će samo pljesnuti dlanom o šaku, kako se to bilježi kod Buharije i Muslima.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Neka je salevat i selam na Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegovu časnu porodicu i ashabe i na sve one koji slijede stope njegove, do Sudnjega dana.

Često postavljeno pitanje je da li prolazak djeteta ili nekog ili nečeg drugog ispred klanjača – kvari njegov namaz ili ne, pa sam ovom prilikom odlučio sabrati malo predaja, stavova uleme i fetvi učenjaka vezanih za ovo pitanje, kako bi stvar bila malo jasnija:

Neke od predaja koje govore o ovom pitanju:

Alija r.a., je rekao: „Šta god da prođe ispred klanjača – neće pokvariti namaz klanjaču!“ (Muvetta’, rivajet Jahja el-Lejsija, br.368.)

Abdullah b. Omer r.a., je rekao: „Šta god da prođe ispred klanjača – neće pokvariti namaz klanjaču!“ (Muvetta’, rivajet Jahja el-Lejsija, br.369.)

Ebu Se’id r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Ništa ne kida namaz, a odbijte koga možete da vam ne prođe ispred vas dok klanjate jer je to šejtan!“ (Sunen Ebu Davud, br.719.)

Ibnu Abbas r.a., priča: „Sjedio sam iza Fadla dok smo jahali jedno magare, pa smo došli na Minu dok je Poslanik s.a.w.s., klanjao sa ashabima, pa smo sjahali i prispojili saff nakon čega magare prođe ispred njih i ne prekide im namaz.“ (Sahih. Sunen Tirmizi, br. 337.. Imam Tirmizi rhm., kaže: Većina uleme ashaba je postupala po ovom hadisu, kao i većina uleme tabi’ina, koji su bili stava da namaz ne može ništa prekinuti.)

Mesruk prenosi da je ispred Ajše r.a., zboreno o tome što kida namaz čovjeku, pa se spomenu pas, magarac i žena, na šta Ajša r.a., reče: „Vi nas napraviste psima! Poslanik s.a.w.s., bi klanjao, a ja bih ležala na krevetu između njega i kible, i kad sam htjela nešto učiniti ja bih se polako izvukla iz kreveta kako ga ne bi ometala!“ (Buharija, br.489.)

Ibnu Šihab je pitao svog amidžu: „Da li namaz može nešto prekinuti – pa reče: Namaz ne može ništa prekinuti!“ (Buharija, br.493.)

Od Ebu Zerra r.a., se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada neko od vas odluči klanjati neka stavi ispred sebe sutru makar u veličini jednog sedla a ako ispred klanjača ne bude to namaz će mu pokvariti magarac, žena i crni pas. Rekoh: O Ebu Zerre, šta je poenta u crnom psu mimo crvenog i bjelog psa? Reče: O bratiću moj, isto to sam ja pitao Allahovog Poslanika s.a.w.s., pa mi je rekao: Crni pas je šejtan!“ (Muslim, br.510.; Ebu Davud, br.702.)

Od Ebu Hurejre r.a., se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Namaz će prekinuti žena, magarac i pas, a od toga se štitimo sutrom u veličini sedla!“ (Muslim, br.511.)

Od Urve b. Zubejra r.a., se bilježi da je Ajša r.a., pitala: „Šta kida namaz – pa rekosmo: Žena i magare. Ona reče: Zar da je žena poput loše životinje? Ja bih, poput dženaze, bila opružena ispred Poslanika s.a.w.s., dok bi on klanjao namaz!“ (Muslim, br.512.)

Mejmuna, žena Poslanika s.a.w.s., kaže: „Poslanik s.a.w.s., bi klanjao namaz a ja bih bila ispred njega i to pod menstruacijom; nekada bi me i dotakao svojom odjećom.“ (Muslim, br.513.)

Od Ibnu Abbasa r.a., se bilježi da je rekao: „Namaz kida žena pod hajzom i pašče.“ (Hadis je sahih-mevkuf. Ebu Davud, br.703.)

Od Ibnu Abbasa r.a., se bilježi: „Čini mi se da je Poslanik s.a.w.s., rekao: Ako neko od vas bude klanjao bez sutre – namaz će mu prekinuti pašče, magare, svinja, jevrej, medžusija i žena.“ (Da’if. Sunen Ebu Davud, br.704.)

Stavovi uleme mezheba:

Profesor hadisa Tekijjuddin el-Nedevi rhm., kaže: „Islamski učenjaci se razilaze po ovom pitanju. Jedni se drže vanjskog značenja onog što se prenosi po ovom pitanju, pa se bilježi od imama Ahmeda rhm., da je rekao: „Crni pas će pokvariti namaz čovjeku ispred kojeg prođe, a duša mi nije mirna kada su u pitanju žena i magarac.“

Većina islamskih učenjaka je stava da namaz čovjeka ne može ništa pokvariti, a ostalima odgovaraju sljedećim:

– taj propis je derogiran jer se od Ibnu Omera r.a., bilježi ta predaja, a od njega se kasnije bilježi da je rekao da namaz ne kvari ništa (Tahavi);

– te’evil tj. kidanje se odnosi na zauzetost srca i kidanje skrušenosti (Šafija i džumhur);

– ako dođe do međusobnog suprostavljanja dva habera postupa se po onome što je bila praksa ashaba tj. da namaz ne kida ništa (Ebu Davud).“

(Pogledaj: Muvetta’a, rivajet Muhammed b. Hasana, br.274.)

U djelu Tehzibul-Asar, 1/293., imam Ibnu Džerir el-Taberi rhm., navodi stavove i mišljenja uleme po pitanju sutre i prolaska nekoga ispred klanjača, pa kaže:

1. Dovoljno je da čovjek na ime sutre povuče ispred sebe jednu crtu prema kojoj će klanjati namaz. Ovo se bilježi od ‘Ata’a b. Ebi Rebbaha.

2. Namaz jednog muslimana ne može ništa prekinuti, ne bitno da li se namaz klanja prema sutri ili ne. Ono što se treba činiti jeste da se ne dozvoli nikome da prolazi ispred tebe dok klanjaš. Ovo se bilježi od Osmana, Alije, Ibnu Abbas, Ibnu Omer, Abdullah b. Zubejr, Se’id b. el-Musejjib, Šu’ube, Ibnu Sirin, Ibnu Ebi Mulejka, ‘Ata, Seid b. Džubejr, Hasan el-Basri. (Hanefije, malikije, šafije)

3. Ako čovjek klanja namaz bez sutre – ko god prođe ispred njega pokvariće mu namaz, ne bitno je li u pitanju muško ili žensko ili nešto drugo.

4. Ako čovjek bude klanjao namaz bez sutre – namaz će mu biti pokvaren samo ako ispred njega prođe žena ili pseto ili magarac. Ovo se prenosi od Enes b. Malika, Ibnu Omera… (Zahirije)

Fetve savremene uleme:

Šejh Ibnu Baz r.a., je rekao: „Prolazak čovjeka ispred klanjača ne kvari namaz. Shodno ispravnijem stavu, namaz čovjeku će prekinuti jedno od troje: punoljetna žena, crni pas i magarac, kako nam to potvrđuje predaja od Poslanika s.a.w.s., u kojoj stoji: „Namaz čovjeka muslimana, ako bude obavljen bez sutre u veličini kraja sedla, će prekinuti žena i magarac i crni pas. Bi rečeno: O Allahov Poslaniče, šta je poenta u crnom psu mimo crvenog i bijelog? Reče: Crni pas je šejtan.“ (Muslim)

Ovo troje kvari namaz shodno jačem mišljenju islamske uleme, dok prolazak čovjeka umanjuje od nagrade namaza tako da čovjeku ne treba pustiti da prođe ispred klanjača ako se to bude u stanju. Nije dozvoljeno prolaziti ispred klanjača jer je Poslanik s.a.w.s., zabranio takvo što riječima: „Kada bi prolaznik ispred klanjača znao kakav grijeh čini da odstoji 40 (dana, mjeseci, godina), bi mu bilo bolje nego li da prođe!“ (Muttefekun ‘alejh)

Poslanik s.a.w.s., je naredio onome koji klanja namaz prema sutri da ne dozvoli nikome da prođe između njega i sutre, riječima: „Ako neko od vas bude klanjao prema sutri, pa neko pokuša proči između njega i sutre, neka ga vrati, a ako se ne htjedne vratiti neka se potuče s njim – to je šejtan!“ (Muttefekun ‘alejh)

Dakle, sunnet nam ukazuje na to da će čovjek spriječiti onoga ko prolazi ispred njega pa makar taj neko bio mimo troje spomenutih u prijašnjem hadisu, ne bitno je li u pitanju insan ili hajvan – ako se bude moglo naravno. Ako taj neko bude jači i prođe – neće uticati na njegov namaz.

Od sunneta je da musliman namaz obavlja u pravcu sutre poput stolice ili koplja zabodenog u zemlji ili zida ili džamijskog stuba. Ko bude prolazio ispred sutre – neće uticati na namaz klanjača, dok će se prolazak između klanjača i sutre zabranjivati. Ako prolaznik bude žena ili magare ili crni pas – namaz je prekinut ako prođu ispred klanjača u dužini od tri lakta a klanjač ispred sebe ne bude imao sutru. Ako ovo troje prođu ispred klanjača ali na dužinu veću od tri lakta taj njihov prolazak neće uticati na namaz jer se Poslanik s.a.w.s., udaljio tri lakta od zapadnog zida Ka’abe onda kada je klanjao namaz – što je ulema uzela za dokaz o propisanoj dužini udaljenosti od sutre. Većina islamske uleme smatra da sve navedeno samo kida savršenost i potpunost namaza, ali je ispravnije da navedeno kida ispravnost namaza a ne samo potpunost i ljepotu, pa se s toga namaz treba obnoviti ako je u pitanju farz-namaz, a Allah je taj koji tevfika daje.“ (Pogledaj: Medžmu’u Fetava ve Mekalat Mutenevvi’ah, 29 tom.)

Na drugom mjestu šejh Ibnu Baz rhm., na pitanje: „Da li prolazak djece kida namaz“ – kaže: „Namaz ne kida ništa osim troje: punoljetna žena, magare i crni pas – samo. To su te tri vrste koje kvare namaz čovjeku ako prođu između njega i njegove sutre, ili samo ispred njega ako nema sutre, ali i pored toga namazlija neće puštati ostale da prolaze ispred njega ni čovjeka ni djete niti životinju ako ih bude mogao odvratiti, shodno riječima Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Ako neko od vas bude klanjao prema sutri, pa neko pokuša proči između njega i sutre, neka ga vrati, a ako se ne htjedne vratiti neka se potuče s njim – to je šejtan!“ (Muttefekun ‘alejh) Ali, sve u svemu, ako prođe čovjek ili kamila ili brav – to ne kida namaz. Namaz kidaju samo spomenute tri vrste: magarac, crni pas i punoljetna žena, kako je to prije objašnjeno.“ (Pogledaj: Medžmu’u Fetava ve Mekalat Mutenevvi’ah)

Šejh Ibnu Baz rhm., na pitanje: „Da li će prolazak čovjeka pokvariti namaz ženi ili pak prolazak samo žene – ne bitno da li je od njenih bližnjih ili ostalih, kao što je to slučaj sa muškarcima kada žena prolazi ispred njih“ – odgovara: „Prolazak muškarca neće pokvariti namaz ženi, ali čovjeku nije dozvoljeno da prolazi ispred klanjača ili između klanjača i njegove sutre ne bitno da li je klanjač muško ili žensko. Namaz kida troje: žena, magare i crni pas kako nam o tome zbore sahih predaje od Poslanika s.a.w.s., koje nam prenose Ebu Zerr, Ebu Hurejre i Ibnu Abbas r.a..“ (Pogledaj: Medžmu’u Fetava ve Mekalat Mutenevvi’ah)

Šejh Ibnu Usejmin rhm., na pitanje: 611: „Da li žena ženi kvari namaz ako prođe ispred nje dok ona klanja?“ – odgovara: Žena može pokvariti ženi namaz kada prođe ispred nje dok ona klanja, jer nema razlike u propisima između muškaraca i žena izuzev uz postojanje jasnog dokaza, ali, ako žena prođe iza sutre namazlijke, ili iza njene sedžade, ili iza njenog mjesta obavljanja sedžde ako nema sutre niti sedžade, to neće utjecati na ispravnost namaza i neće joj škoditi.

613: „Prolazak žene ispred muškarca kvari mu namaz izuzev ako taj muškarac klanja namaz za imamom – onda je sutra imama i sutra onih koji klanjaju za njime. Ako čovjek klanja samostalno ili je on imam a između njega i njegove sutre prođe punoljetna žena ili između njega i mjesta gdje čini sedždu u slučaju da nema sutre – namaz mu je pokvaren i obaveza mu je nanovo klanjati namaz. Ovo nam potvrđuje muslimov hadis od Ebu Zerra r.a., i ovaj stav neće opovrgnuti ono što se prenosi od Ajše r.a., da je spavala ispred Poslanika s.a.w.s., dok je on klanjao namaz, jer je Poslanik s.a.w.s., spomenuo tri vrste dok su u prolazu, a spavanje nije prolaženje, a Allah najbolje zna.“ (Pogledaj: Fetava ve Resa’il Ibnu Usejmin, 13 tom, 613 pitanje.)

Šejh Abdul-Aziz el-Radžihi kaže: Ako je žena punoljetna i prođe između klanjača i njegove sutre – ako je ima, ili ispred njega ako je nema – oko ovog pitanja se islamska ulema razilazi, da li kvari namaz ili ne:

1. Prolazak žene ispred klanjača ne kvari namaz. Ovog stava je većina islamske uleme, a hadis: Namaz čovjeka kida… tumače sa time da se misli na „sevap od namaza kida“ a ne sami namaz. Ovog stava su bili nekolicina ashaba poput Ajše r.a., koja je rekla: Zar ste nas usporedili sa psetima i magarcima…?! Ona je smatrala da prolazak žene ispred klanjača ne šteti namaz. Hanefije, malikije, šafije.

2. Prolazak žene ispred klanjača kvari namaz, shodno hadisu u kojem stoji: Od Ebu Hurejre r.a., se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Namaz će prekinuti žena, magarac i pas, a od toga se štitimo sutrom u veličini sedla!“ (Muslim, br.511.) Hanbelije

Kad je u pitanju žena misli se na punoljetnu ženu, a kada je u pitanju pas misli se na crnoga psa. Ako je žena malo podalje od klanjača ili je ispred klanjača sutra – prolazak žene ne kvari namaz. Kad je u pitanju mekanski harem – zbog velikih gužvi i propisa tejsira i olakšanja, tamo se klanjač neće osvrtati na eventualne prolaznike pred njime. (pogledaj:http: //www.islamway.com/?fatwa_id=14449&iw_a=view&iw_s=Fatawa

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Imam Ahmed rhm., je na stavu da prolazak crnog psa ispred klanjača sigurno kvari namaz, a po pitanju žene i magarca imam Ahmed rhm., ima različita mišljenja.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 21/14.)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Oglašavanje smrti u sredstvima javnog informiranja i putem ozvučenja na munarama: Postoje predaje koje ukazuju na propisanost oglašavanja smrti određene osobe, ali isto tako postoje i druge predaje koje ukazuju na zabranu. Uzimajući u obzir i jedne i druge predaje, učenjaci su zaključili da postoje propisani, pokuđeni i zabranjeni načini oglašavanja smrti. Prije detaljnijeg govora o propisu oglašavanja smrti, navest ću hadise koje učenjaci navode kao dokaze u okviru ove teme:

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oglasio smrt Nedžašije na dan kada je umro, te je izašao sa svojim ashabima na mjesto gdje se klanjaju dženaze i klanjao mu dženazu donoseći četiri tekbira. (Buharija, br. 1245 i Muslim, br. 951)

Enes ibn Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obznanio smrt trojice vođa u bitki na Mu’ti: Zejda, Džafera i Abdullaha ibn Revahe, radijallahu anhum, prije nego što je stigla vijest o njihovoj pogibiji: “Zastavu je ponio Zejd pa je poginuo, zatim ju je uzeo Džafer pa je poginuo, zatim ju je uzeo Abdullah ibn Revaha pa je poginuo“, a oči Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, su suzile. Zatim zastavu uze jedna od Allahovih sablji sve dok im Allah ne podari pobjedu.” (Buharija, br. 3757)

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kazuje da je bila jedna žena crnkinja koja je čistila mesdžid (ili jedan mladić), pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primijetio da je više ne vidi te je pitao za nju (ili njega) pa su mu odgovorili: ”Umrla je!” Poslanik je tada upitao: “A zašto mi niste javili?!” (Buharija, br. 460, i Muslim, br. 956)

Prenosi se od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, da je kazao: “Kada umrem, nemojte to otkrivati! Bojim se da to ne bude oglašavanje smrti, jer čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako zabranjuje da se smrt oglašava.” (Tirmizi, br. 986, Ibn Madže, br. 1476 i Bejheki, br. 6971, rekao je Tirmizi o ovom hadisu: hasen sahih, a šejh Albani ga je ocijenio dobrim.)

Imam Bejheki još je dodao da se zabrana prenosi od Ibn Mes’uda i Ibn Omera, radijallahu anhum, te od Alkame, Ibn Musejjeba, Er-Rebi ibn Husejma i Ibrahima en-Nehaia, Allah im se smilovao.

Oblici oglašavanja smrti

Prvi oblik: Da se obavijesti rodbina umrlog, prijatelji i komšije, kako bi se okupili radi pripreme mejita, gusula, dženaze, dove za njega i tome slično. Ovakva obznana je dozvoljena, a po nekim učenjacima ne samo dozvoljena nego i pohvalna. (Pogledati: El-Medžmu, En-Nevevi, 5/215.) Na to upućuje postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, kada je obznanio smrt Nedžašije kako bi mu zajedno sa ashabima klanjao dženazu i druge navedene predaje koje ukazuju na propisanost oglašavanja smrti. Isto tako, nema smetnje da se pri tome upotrijebe moderna sredstva komunikacije, poput telefona i interneta.

Drugi oblik: Obznanjivanje smrti putem oglasa u novinama, lijepljenjem plakata i sl. Ukoliko se to čini s ispravnim ciljem, kao što je namjera da dženazi prisustvuje što veći broj klanjača, ili ako je umrli imao dugove, ili je poslovao sa mnogo stranaka pa se time žele obavijestiti svi koji kod njega imaju određeno pravo da je dotični umro i da nasljednici žele podmiriti njegove dugove, to je propisano pa i pohvalno, jer je to put da se mrtvi oslobodi tuđih prava, a ovakva metoda ne nalikuje džahilijjetskom (predislamskom) načinu obznane smrti na koji se odnosi zabrana spomenuta u predaji od Huzejfe, radijallahu anhu, jer se pri tome ne podiže glas. Naravno, uvjetuje se da obavijest u sebi ne sadrži naricanje ili druga šerijatom zabranjena značenja. Imam Malik, rahimehullah, govorio je: “Ne volim da se podiže glas na džamijskim kapijama obavještavajući o nečijoj smrti, međutim, kada bi stao pored džamijskih halki i obavijestio ljude o smrti neke osobe, u tome ne bi bilo smetnje.” (Es-Sunenul-kubra, El-Bejheki, 4/74)

Rekao je Ibn Kudame: “Mnogi učenjaci su smatrali da nema smetnje da se smrt dotične osobe obznani njenoj braći, poznanicima i uglednim ljudima, ali bez podizanja glasa. Rekao je Ibrahim Nehai: ‘Kada čovjek umre nema smetnje da se o tome obavijeste njegovi prijatelji i poznanici.’ Pokuđenim su smatrali da se obilaze sastajališta ljudi i govori: ‘Umro je taj i taj!’, kao što se činilo u džahilijjetu.” (Mugni, 2/431)

Šejh Džibrin, rahimehullah, upitan je o propisu oglašavanja smrti putem novina, pa je odgovorio: “Nema smetnje da se razglasi vijest o smrti osoba poznatih po dobru i pobožnosti kako bi muslimani za njih tražili oprost i upućivali dove, međutim, nije dozvoljeno hvaliti ih nečim što nije pri njima, jer je to otvorena laž. Također nije dozvoljeno tvrditi da je neko od njih džennetlija, jer pripadnici ehlis-sunneta ne tvrde definitivno ni za koga (osim onih za koje postoje dokazi, poput pravednih halifa) da je od stanovnika Dženneta ili od stanovnika Vatre, nego se za onoga ko je poznat po dobru nadamo da je džennetlija, a strahujemo za onog muslimana koji je činio loša djela da je u Vatri.” (El-Fetaval-islamije, 2/106)

Treći oblik: Da se pošalje glasnik koji bi na sastajalištima i skupovima obznanio ljudima da je dotični umro i pozvao ih na dženazu. U ovaj oblik spada i obznana smrti putem džamijskog ozvučenja na munarama. Oko propisanosti oglašavanja smrti podizanjem glasa bez hvaljenja umrlog i govora o njegovim vrlinama, učenjaci imaju različita mišljenja:

Prvo mišljenje: Ovakav oblik obznane smrti je pokuđen. To je mišljenje većine učenjaka i to je mezheb malikija, šafija, hanbelija i mišljenje nekih hanefija. (Pogledati: El-Ihtijar, El-Movsili, 1/97, El-Bejanu vet-tahsil, Ibn Rušd, 2/160, El-Medžmu’, En-Nevevi, 5/215, El-Insaf, Merdavi, 2/329)

Drugo mišljenje: Ovakav oblik obznane smrti je dozvoljen. Ovo mišljenje zastupa hanefijski mezheb i dio šafijskih učenjaka, a dio učenjaka je mišljenja da je pohvalno na ovakav način obznaniti smrt ako je umrli stranac kako bi se našao dovoljan broj onih koji će ga opremiti i klanjati mu dženazu. (Pogledati: El-Ihtijar, El-Movsili, 1/97 i El-Medžmu’, En-Nevevi, 5/215)

Oslonac prvog mišljenja jeste spomenuta predaja od Huzejfe ibnul-Jemana, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je kazao: “Kada umrem, nemojte to otkrivati! Bojim se da to ne bude oglašavanje smrti, jer čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako zabranjuje da se smrt oglašava.” Također su naveli da je u tome oponašanje džahilijjetskih običaja, jer u periodu prije islama vladao je običaj da bi se u slučaju nečije smrti penjali na uzvišice i dolazili na sastajališta gdje bi uzvikivali: ”Taj i taj je umro”.

Pobornici drugog mišljenja kao dokaz navode spomenute predaje koje ukazuju na propisanost oglašavanja smrti, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obznanio smrt Nedžašije i trojice emira koji su preselili u bitki na Mu’ti. Isto tako, smatrali su zabranjenim oglašavanje smrti koje je popraćeno hvaljenjem umrlog, naricanjem i sl., a ne puko oglašavanje smrti. Također, dozvolu obrazlažu predajama koje ukazuju na vrijednost klanjanja dženaze namaza i prisustva što većeg broja klanjača, jer tako će biti više onih koji će doviti za umrlog i za njega oprost tražiti, a svaki klanjač će dobiti nagradu poput brda Uhud (kirata), a sve to se postiže obznanom smrti.

Pobornici prvog mišljenja odgovaraju na ove dokaze time da se spomenute koristi mogu ostvariti bez dizanja glasa pri obznani, jer podizanje glasa svojom vanjštinom nalikuje džahilijjetskom običaju, koji je zabranjen hadisom, a predaje koje se uzimaju za dokaz propisanosti oglašavanja smrti ukazuju na dozvolu ali bez podizanja glasa i oponašanja džahilijjetskog običaja.

Rekao je San’ani: “Među Arapima je bilo rašireno da, kada neko ugledan među njima umre ili bude ubijen, pošalju jahača koji bi obilazio plemena i obavještavao o smrti dotičnog. Govorio bi: ‘Obznanjujem smrti tog i tog!”‘ Zatim kaže San’ani: “Izgleda mi da je upravo to ono što je zabranjeno, a u to spada obznana putem munara, kao što je poznato u ovim krajevima, kada neko ugledan umre!” (Subulus-selam, 1/482)

Nakon što je naveo hadis Huzejfe o zabrani obznane smrti, šejh Albani je rekao: “To obuhvata svaki vid obznane, međutim, došli su vjerodostojni hadisi koji ukazuju na dozvolu određene vrste obznane. Učenjaci su tim predajama ograničili ovu opću zabranu i rekli da se zabrana odnosi na obznanu koja nalikuje onoj kakva je bila poznata u doba džahilijjeta, kroz vikanje na kapijama kuća i tržnicama, i zato kažem: Obznana je dozvoljena ako se uz nju ne pomiješa nešto što nalikuje džahilijjetskom načinu obznane. Štaviše, to je ponekad i obavezno ako ne postoji dovoljan broj onih koji bi dali mrtvom njegovo pravo u gusulu, pripremi i klanjanju dženaze.” Nakon što je naveo predaje koje ukazuju na dozvolu, citirao je riječi Ibn Hadžera: “Obznana smrti nije zabranjena u svakom slučaju, nego je zabranjeno ono što su činili u džahilijjetu: slali su one koji bi obznanjivali smrt umrlog na kapijama kuća i tržnicama“, a zatim je rekao: ”Ako je ovo prihvaćeno, obznana putem munara je još preča da bude zabranjena, a ponekad se tome pridruže i druge stvari koje su same po sebi zabranjene, poput uzimanja naknade za tu obznanu i hvaljenja umrlog onim što se zna da nije tačno.” (Ahkamul-dženaiz, 31-33, skraćeno)

Kada hanefijski učenjaci govore o ovom pitanju, oni mu prilaze kroz stanje kakvo je bilo u njihovom vremenu, a to je da se pošalje glasnik koji bi na skupovima podignutim glasom obavještavao o nečijoj smrti. Međutim, praksa koja se danas ustalila u mnogim mjestima bitno se razlikuje od tadašnje prakse, jer se uz obznanu smrti putem džamijskih ozvučenja uči i tzv. “sala”. Jedan od načina kojim se prepoznaje novotarija jeste da pogledamo da li je povod određenog djela postojao u vremenu kada su se utemeljivali šerijatski propisi, pa ako jeste, a pored toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisao, podstakao ili odobrio takvo djelo, to znači da to djelo nije od vjere. S obzirom da su ljudi umirali i u vremenu objave a nije im učena “sala”, to znači da je to djelo inovacija u vjeri i time odbačeno i neprihvaćeno.

Četvrti oblik: Obznana smrti podizanjem glasa uz hvaljenje umrlog i spominjanje njegovih vrlina. To je džahilijjetski običaj koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio. (Pogledati: El-Medžmu’, En-Nevevi, 5/215 i Tebjinul-hakaik, Ez-Zejlai, 1/239.)

Uzvišeni Allah najbolje zna.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/