Piše: Smail L. Handžić
Mu’tekif svoj itikaf započinje sa iskrenom i plemenitom namjerom, Allaha radi, i boravi u mesdžidu zbog potpune pokornosti Allahu. Sve njegove misli, čula, vrijeme i sama njegova djela su okrenuta ka traženju Njegovog zadovoljstva, i kloni se svih stvari mimo ibadeta. U itikafu je izvrsna prilika da čovjek ispravno shvati značenja riječi Uzvišenog: „Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine!“ Šejh-ul-islam, Ibn Tejmijjeh, Allah mu se smilovao, je rekao: „Ibadet je riječ koja obuhvata sve ono što Allah voli i sa čim je zadovoljan, od riječi i djela, tajnih ili javnih!“
Itikaf spada u pritvrđene sunnete na kojima je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, posebno ustrajavao po dolasku u Medinu nakon hidžre, odnosno od kako je ovom ummetu propisan post mjeseca ramazana. Itikaf je ibadet koji se uveliko razlikuje od mnogih drugih ibadeta samim tim što predstavlja izoliranost i usredsređenost ka Uzvišenom Allahu i napuštanje svih dunjalučkih izazova koji se nameću i ometaju pročišćenje ljudske duše i potpunost naše veze sa Gospodarom svih svjetova. Odatle slobodno možemo kazati da je itikaf, sa svim odgojnim vrijednostima koje u sebi sadrži, prava islamska medresa koja se redovno uspostavlja svake godine.

U jezičkom značenju, riječ itikaf označava boravak, zadržavanje i ustrajnost u nečemu, dok u šerijatskoj terminologiji itikaf označava boravak u mesdžidu sa namjerom činjenja ibadeta Uzvišenom Allahu. Odatle su i riječi Uzvišenog: „I Ibrahimu i Ismailu smo naredili: “Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili, koju budu tu boravili i koji budu molitvu obavljali.”“ (El-Beqareh, 125) Što se tiče hadisa Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, koji govore o itikafu, mogli bismo ih podjeliti u tri vrste: one koji općenito govore o propisanosti itikafa, zatim one koji opisuju stanje Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, za vrijeme njegova boravka u itikafu, i na one koji objašnjavaju broj godina u kojima je Poslanik činio itikaf.

STANJE ALLAHOVOG POSLANIKA U VRIJEME ITIKAFA

Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je običavao da svoje vrijeme u itikafu, što je više moguće, provodi u mesdžidu, i ne bi izlazio iz njega osim sa ljudskom potrebom, zbog velike ili male nužde. Aiša, radijallahu ‘anha, je kazala: „…Dok je bio u itikafu, u kuću bi ulazio samo zbog potrebe!“ (Buhari, vidi El-Feth: 4/808) U mesdžid bi mu se donosila hrana i piće. Uprkos itikafu, održavao je svoju ličnu higijenu. U tom smislu se prenosi da je glavom provirivao u Aišinu sobu kako bi ga ona češljala. U hadisu od Urveta, a on od Aiše radijallahu ‘anhum, se prenosi da je kazala: „…Da je češljala Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we selleme, iako je bila u periodu svog mjesečnog ciklusa. On je bio u itikafu, u mesdžidu, a ona u svojoj sobi odakle ga je mogla dohvatiti!“ (Buhari, vidi El-Feth: 4/807) Povodom ovog hadisa, Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, je rekao: „U ovom hadisu se obznanjuje dozvoljenost održavanja higijene, mirisanja, kupanja, brijanja i uljepšavanja, jer to sve podpada u smisao riječi češljanje. Većina islamskih učenjaka je mišljenja da je u itikafu pokuđeno sve ono što se smatra pokuđenim u mesdžidu!“ (4/807) Dok je boravio u itikafu, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, nije obilazio bolesnike niti je prisustvovao dženazama, a sve to zbog koncentracije i potpune posvećenosti ibadetu. Aiša, radijallahu ‘anha, je kazala: „Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je prolazio pored bolesnika dok je bio u itikafu, onako kako uvjek ide, i ne bi se osvrtao niti raspitivao o njemu!“ Također, Urve nam prenosi da je kazala: „Sunnet je da onaj koji obavlja itikaf (mu’tekif) ne obilazi bolesnika, ne prisustvuje dženazi, ne dotiče ženu niti opći sa njom, niti da izlazi osim zbog neophodne potrebe. Nema itikafa osim sa postom (Oko ovog pitanja imamo razilaženje) niti u nekom mesdžidu mimo onog gdje se obavlja džuma.“ (Ebu Davud, 2/333) Njegove žene bi ga obilazile, a desilo je se da je jednu od njih i ispratio njenoj kući zbog velike nužde za tim gestom jer je bila noć. Od Alije ibn Husejna se prenosi „Da je Safijja, radijallahu ‘anha, došla Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme, u mesdžid u itikafu, pa kada se htjela vratiti on je išao sa njom. Tada ga je ugledao neki čovjek, Ensarija, pa ga je dozvao i rekao: „Dođi, ovo je Safijja!“ Sufijan je prenjeo da je rekao: „Ovo je Safijja! Zaista šejtan kola oko sina Ademovog kao i krv!“ (Buharija, vidi El-Feth: 4/819)

KOLIKO JE POSLANIK, SALLALLAHU ‘ALEJHI WE SELLEME, PUTA ČINIO ITIKAF

Poznato nam je da je post u mjesecu ramazanu propisan druge godine po Hidžri, te da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, preselio u jedanaestoj godini po Hidžri. Ovo nam govori da je on postio u devet ramazana. Ako se malo zainteresujemo o njegovom, sallallahu ‘alejhi we selleme, životu, vidjet ćemo da je činio itikaf ukupno šest puta. To je zbog toga što je u tri ramazana bio zauzet, jednom zbog Bitke na Bedru (2. H. god.), drugi put zbog oslobađanja Mekke (8. H. god.) i treći put zbog Bitke na Tebuku, tačnije zbog povratka iz nje i zauzetosti sa dolaskom i dočekom nekih delegacija (9. H. god.). Desilo se i to da je jedne godine napustio itikaf zbog svojih žena, ali ga je nadoknadio u mjesecu šewwalu. Sa ovim saznajemo da je itikaf obavio u pet ramazana od ukupno devet, a jedan u mjesecu šewwalu.

NEKI PROPISI VEZANI ZA ITIKAF

Itikaf možemo podjeliti na dvije vrste, na onaj koji je vadžib i onaj koji je pritvrđeni sunnet. Vadžibom postaje nakon zavjeta, što saznajemo iz hadisa koji prenosi Ibn Omer, radijallahu ‘anhuma, da je Omer upitao Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekavši: „U džahilijjetu sam se zavjetovao da ću u Svetom hramu učiniti jednu noć itikafa!“ Reče mu: „Ispuni svoj zavjet!“ (Buhari, vidi El-Feth: 4/809) U svojoj osnovi, itikaf je, dakle, pritvrđeni sunnet, jer je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, u njemu bio ustrajan i ne bi ga ostavljao osim zbog prijeke potrebe. Kada se desilo da ga je napustio, Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, ga je nadoknadio u šewwalu. Ez-Zuhri je kazao: „Čudim se ljudima zašto ostavljaju činjenje itikafa! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je znao neke stvari činiti i ostavljati, a itikaf nije ostavljao sve dok nije preselio!“ Kada je šejh Ibn ‘Usejmin, Allah mu se smilovao, upitan o itikafu, rekao je: „Itikaf u ramazanu je sunnet kojeg je činio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, u svome životu, a i njegove žene nakon njega. Učenjaci su prenjeli koncenzus (idžma’) da je on sunnet! Međutim, itikaf se treba činiti na onaj način zbog kojeg je i propisan, a to je da čovjek strogo boravi u mesdžidu zbog činjenja pokornosti Uzvišenom Allahu, kada treba da potpuno ostavi sve dunjalučke poslove i posveti se samo pokornosti Allahu, daleko od dunjalučkih potreba. Tada treba da čini raznovrsne ibadete, poput namaza ili nečega drugog! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je činio itikaf tražeći u njemu noć Kadra. Mu’tekif se treba udaljiti od svih dunjalučkih zauzetosti, tako da u itikafu neće ništa ni prodavati niti kupovati, neće izlaziti iz mesdžida, neće ispraćati dženazu, neće obilaziti bolesnika… Međutim, ako ga zijareti neko od njegove porodice, i ako sa njima nešto i progovori, za to nema nikakve smetnje. Spominje se da je Safijja, radijallahu ‘anha, zijaretila Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, dok je on bio u itikafu, pa je sa njim razgovarala.“ (Vidi Fetawa islamijjeh) Za itikaf se vežu slijedeći šartovi (uslovi): da mu’tekif bude musliman, da je razuman, da je čist od velikih nečistoća (od džunupluka, menstruacije ili postporođajnog ciklusa) i da to bude u mesdžidu. Neki uslovljavaju da bude u mesdžidu gdje se obavlja džuma namaz da bi se izbjegao izlazak petkom. Ruknovi itikafa su nijjet (namjera), jer se djela vrednuju po namjeri, i sam boravak u mesdžidu. Rekli smo da se itikaf čini samo u mesdžidu, a to je zbog riječi Uzvišenog: „Sa ženama ne smijete imati snošaja dok ste u i’tikafu u džamijama.“ (El-Beqareh, 187), i zbog toga što su Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, njegove žene i ashabi, radijallahu ‘anhum, obavljali itikaf samo u mesdžidu, te se ni od jednog od njih ne prenosi da su to činili van njega. Čini se u zadnjih deset noći ramazana, sa početkom prije zalaska Sunca, isključivo zbog traženja noći Kadra, koja je u jednoj od njih. To saznajemo iz predaja koje govore da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, boravio u itikafu čitav mjesec, pa kada mu je kazano da je noć Kadra jedna od zadnjih deset noći, itikaf je činio samo u njima. Osim navedenog razloga, itikaf se čini i zbog osamljivanja sa Uzvišenim Allahom, zbog popravljanja duše i srca, zbog potpunog posvećivanja ibadetu (namazu, dovi, zikru, učenju Kur’ana…), zbog očuvanja posta od svega onoga što ga narušava i umanjuje njegovu vrijednost (duševni i ljudski prohtjevi), zbog umanjivanja dunjalučkih mubah-stvari i zuhda prema njima. Itikaf će pokvariti bespotreban izlazak iz mesdžida, općenje sa ženom, menstruacija ili postporođajni ciklus, išček udovice i otpadništvo od vjere.

ODGOJNE VRIJEDNOSTI ITIKAFA

Spomenuli smo da je itikaf, ustvari, jedan vid prave islamske medrese koja zaista oplemenjuje i odgaja. Iako ta medresa traje samo nekoliko uzastopnih dana u čitavoj godini, njene vrijednosti su obilate i veličanstvene. U itikafu se praktično uče i sprovode ispravna i sveobuhvatna značenja riječi ibadeta. Mu’tekif svoj itikaf započinje sa iskrenom i plemenitom namjerom, Allaha radi, i boravi u mesdžidu zbog potpune pokornosti Allahu. Sve njegove misli, čula, vrijeme i sama njegova djela su okrenuta ka traženju Njegovog zadovoljstva, i kloni se svih stvari mimo ibadeta. U itikafu je izvrsna prilika da čovjek ispravno shvati značenja riječi Uzvišenog: „Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine!“ Šejh-ul-islam, Ibn Tejmijjeh, Allah mu se smilovao, je rekao: „Ibadet je riječ koja obuhvata sve ono što Allah voli i sa čim je zadovoljan, od riječi i djela, tajnih ili javnih!“ Također, to je izvrsna prilika da se ispravno razumije i govor Uzvišenog: „Reci: “Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svih svjetova, koji nema saučesnika; to mi je narađeno i ja sam prvi musliman.”“ (El-En’am, 162, 163) El-Kurtubi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Život moj: tj. sve ono što činim u svom životu. Smrt moja: tj. ono što sam oporučio i ostavio nakon svoje smrti. Allahu, Gospodaru svih svjetova: tj. samo se nastojim Njemu približiti sa ovim!“ (Tefsir El-Kurtubi, 7/69) Osnovni razlog činjenja itikafa je traženje, odnosno činjenje ibadeta u veličanstvenoj noći Kadra, zbog koje je čitava kur’anska sura nazvana njenim imenom, a u kojoj Uzvišeni kaže: „Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr – a šta ti misliš šta je noć Kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci – meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake, sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.“ U hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, se navodi da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Ko isposti ramazan, vjerujući i nadajući se (nagradi), bit će mu oprošteni svi protekli grijesi. A ko klanjao (tj. oživi svojim ibadetom) noć Kadra, vjerujući i nadajući se, bit će mu oprošteni svi protekli grijesi!“ (Buhari, vidi El-Feth: 4/784) Također, jedna od velikih odgojnih vrijednosti itikafa je i to što je on prava prilika za iskreni samoobračun zbog svih životnih nedostataka i propusta u našem odnosu prema Stvoritelju, i što je to prilika da donesemo veliku odluku o iskrenom pokajanju i popravku stanja. To je prilika da razmislimo o svojim djelima, da se korigujemo, vratimo u okrilje Allahove namjere o razlozima našeg stvaranja i još smjelije krenemo putevima Njegovog zadovoljstva, naročito u noći Kadra u kojoj je spas i sigurnost do svanuća. Itikaf je prilika da dobijemo naviku da češće boravimo, razumijemo važnost i da zavolimo mesdžid. Onaj koji stekne ovakvu naviku i čije srce postane vezano za mesdžid, nadati je se da će biti u hladu Allahovog Arša na Sudnjem danu, onda kada drugog hlada osim Allahovog ne bude! U hadisu o sedam kategorija ljudi koji će imati ovu privilegiju na Sudnjem danu se kaže: „…i čovjek čije je srce bilo vezano za mesdžid.“ (Buhari, El-Feth: 2/361) Osim toga, velike nagrade ima onaj koji boravi u mesdžidu i iščekuje namaz, jer se u hadisu od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, kaže da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Zaista meleki donose salawate na nekog od vas sve dok je on u mjestu gdje se namaz obavlja, i sve dok ne pokvari abdest: Allahu moj oprosti mu, Allahu moj, smiluj mu se! U namazu su neprestano oni od vas koje je namaz zauzeo i koje samo namaz sprečava da se vrate svojim porodicama!“ (Buhari, vidi El-Feth: 2/360) Itikaf je, također, prilika da se odreknemo dunjalučkih varljivosti, da se osjetimo kao pravi stranci, putnici i tuđini, na dunjaluku, te da se sjetimo stanja Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, i hadisa koji govore o tome. Između ostalih, i hadisa gdje ‘Aiša, radijallahu ‘anha, kaže: „Muhammedova, sallallahu ‘alejhi we selleme, porodica se nije zasitila pšenice tri dana uzastopno, od kako je došao u Medinu sve dok nije preselio!“ (Buhari, El-Feth: 13/68) Mogao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, uživati bolje nego svi dunjalučki vladari iz onog vremena, mogao je opustiti uzda svoje duše pa da njeni prohtjevi odlete u beskraj i nedogled, međutim, ožiljci na njegovom mubarek tijelu su govorili da je ovaj dunjaluk sa svim požudama bezvrijedan, te da je Ahiret i Džennet naša prava kuća, naša babovina od oca nam Adema, alejhis selam. Osim ovih, itikaf nas uči i odgaja ostavljanju ružnih navika, čuvanju jezika od svega što je bezkorisno, o razmišljanju o mudrosti i veličini Allahovih stvorenja, o strpljivosti i izgradnji visokih ambicija, o pravom načinu zadovoljenja ljudske duše i postizanja sreće, navikava nas na učenje Kur’ana, na iskrenu tewbu, na nočni namaz, na planiranje i racionalno trošenje vremena, uči nas načinima postizanja Allahovog zadovoljstva i ljubavi, islamskom bratstvu, pročišćenju duše i srca, značenjima istinskog slijeđenja Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, i još mnogim drugim vrijednostima.

Molim Uzvišenog da nam podari pravi islamski odgoj, da oplemeni naše duše, oprosti nam grijehe i primi od nas naša dobra djela!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Amir Durmić
Osnova je da čovjek u namazu bude smiren i skrušen, te da čini samo one pokrete i radnje koji su u namazu i propisane, poput ruku’a, sedžde, podizanja ruku prilikom izgovaranja početnog tekbira, tekbira prilikom odlaska na ruku’u itd. Pored toga, u vjerodostojnim predajama se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. dozvolio ili sam činio određene pokrete u namazu te one kao takve ne kvare namaz niti umanjuju njegovu vrijednost, a neke od njih se čak smatraju i sunnetom. Iako oko svake od navedenih radnji i pokreta u namazu postoji dosta pojašnjenja a neke od njih su i predmet razilaženja među islamskim učenjacima, ovdje bez mnogo detaljisanja spominjemo one radnje i pokrete koje je shodno mišljenju velikog broja islamskih učenjaka dozvoljeno činiti u namazu:

1. Pridržavati dijete za vrijeme namaza.
Od Ebu Katade r.a.se prenosi da je rekao: ”Poslanik s.a.v.s. je klanjao namaz noseći Umamu, kćerku svoje kćerke Zejnebe r.a.. Kada bi učinio sedždu spustio bi je, a kada bi ustao, podigao bi je”. (Buhari br. 516, Muslim br. 534)
Rekao je Imam Nevevi r.h.: Neki pripadnici Malikijskog mezheba govore da je ovaj hadis mensuh-derogiran, neki govore da je ovaj propis jedna od posebnosti Poslanika s.a.v.s., neki kažu da je Poslanik ovako postupio u daruri-prijekoj potrebi, a sve su to samo nagađanja za koja ne postoje validni šerijatski argumenti… (Fethul-Bari 1/705)

2. Malo se pomaknuti (koraknuti) zbog potrebe.
Od Aiše r.a. se prenosi da je rekla: ”Poslanik s.a.v.s. je klanjao u kući a vrata su bila zatvorena. Ja sam došla i zatražila od njega da ih otvori, pa je Poslanik s.a.v.s prišao i otvorio mi a zatim se vratio na mjesto na kome je klanjao. Zatim je Aiša spomenula da su vrata bila u pravcu Kible.” (Tirmizi br. 602, Ebu Davud br. 910 i drugi. Albani ga smatra dobrim).

3. Učiniti korak ili nekoliko njih kako bi se spriječila eventualna šteta:
Od Ezreka b. Kajsa se prenosi da je rekao: ”Bili smo u Ehvazu (mjesto u Iraku osvojeno u vrijeme Omera r.a.) gdje smo se borili protiv Harurija (haridžija). Ja sam se zatekao u jednoj uvali blizu rijeke koju je napravila bijica, pa sam primijetio čovjeka (a to je bio Ebu Berze El-Eslemijj) kako klanja namaz a u rukama je pridržavao uzde svoje jahalice. Životinja se počela komešati a ovaj čovjek je slijedio. Tada je neki od haridžija psujući ovog plemenitog ashaba rekao: ‘Gospodaru moj, učini tako i tako sa ovim starcem…’ (u nekim rivajetima stoji da su ga počeli psovati i govoriti: ‘Pogledajte ovog magarca, ostavio je svoj namaz zbog konja’). Kada je završio namaz, ovaj čovjek je rekao:”Čuo sam šta ste rekli. Uistinu, ja sam sa Poslanikom s.a.v.s. učestvovao u šest, sedam ili osam vojnih pohoda, i uvjerio sam se koliko je olakšavao drugima. Draže mi je da se malo pokrenem za svojom jahalicom nego da je ostavim pa da ode kamo joj je drago, pa mi to bude poteškoća.” (Buhari br. 1211)

Rekao je Ibn Hadžer u komentaru ovog hadisa: Suglasni su islamski pravnici-fakihi da mnogo hodanja u farz namazu kvari namaz, pa se ovaj hadis odnosi na neznatne i malobrojne korake. U nekim rivajetima se spominje da je ovo bio ikindija namaz.

Napomena: haridžije (tekfirije) su se od same svoje pojave protiv muslimana borili ili oružjem ili svojim poganim jezicima. Iz ove predaje vidimo da su jednog od časnih ashaba psovali i nazivali ga magarcem. Na sličan način postupaju i današnje haridžije jer vrijeđaju i omalovažavaju učenjake islamkog ummeta nazivajući ih pogrdnim imenima ili ih čak proglašavaju nevjernicima.

4. Probuditi ili prodrmati zaspalu osobu kada se za tim ukaže potreba.
Od Aiše r.a. se prenosi da je rekla: ”Pružala bi svoje noge na mjesto koje je bilo Poslaniku sa.v.s. u pravcu Kible dok bi klanjao, pa kada bi učinio sedždu bocnuo bi me (kako bi sklonila noge), pa kada bi ustao ja bi ih opet pružila. (Buhari, br.1209, Muslim br. 512). Koristi:
-dozvoljeno je dodirnuti suprugu u toku namaza ako za tim postoji potreba,
-skromnost Poslanika s.a.v.s. i njegove porodice jer su živjeli u tako malom prostoru da kada bi neko od njih legao da spava, druga osoba nije imala dovoljno prostora da obavi namaz.

5. Skinuti obuću ili dio odjeće kada se za to ukaže potreba.
Od Ebu Seida El-Hudrija r.a. se prenosi da je Poslanik sa.v.s. jedne prilike klanjao namaz pa je izuo svoju obuću i ostavio je sa svoje lijeve strane. Kada su ashabi to vidjeli, i oni su skinuli svoju obuću… (Buhari i Muslim)
Nakon namaza Poslanik s.a.v.s. im je objasnio da je tako postupio zbog toga što ga je Džibril obavijestio da na obući ima nečistoće.

6. Pljunuti u maramicu ili slično.
Od Džabira b. Abdullah r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Kada neko od vas ustane da klanja,Uzvišeni Allah je pred njim pa neka ne pljuca ispred sebe niti na svoju desnu stranu, već neka pljune na svoju lijevu stranu pod lijevu nogu. Ukoliko ga pak pljuvačka svlada (ne mogne se suzdržati) neka sa svojom odjećom učini ovako, pa je zatim smotao kraj svoje odjeće jedan preko drugoga…” (Muslim br. 3008 i kod Buharije slično)

7. Ubiti zmiju, škorpiona ili neku drugu štetočinu koja im liči. Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. naredio da se u toku namaz ubiju dvije štetočine, zmija i škorpion”. (Tirmizi br. 390, Ebu Davud br. 921 i drugi).

8. Popraviti odjeću ili se u namazu počešati.
Od Džerira Ed-Dabbija se prenosi da bi Alija r.a. kada za vrijeme namaza stavio svoju desnu ruku po zglobu lijeve i ne bi je s tog mjesta micao sve dok ne bi krenuo na ruk’u, osim ako bi popravljao svoju odjeću ili se počešao. (Ibn Ebi Šejbe 1/391 i Buhari talikan-bez lanca prenosilaca 3/86). Od Ibn Abbasa r.a. se prenosi da je rekao: ”Čovjek će se u namazu pripomoći sa bilo kojim dijelom svoga (dijelovima) tijela”. (Buhari, isto talikan)
Ibn Hadžer je u komentaru ovog hadisa rekao: ”Otkloniti za vrijeme namaza ono što klanjaču smeta, pomaže mu da se skoncentriše i bude skrušen u namazu je poželjno. U pripomaganje u namazu se ubraja i to da se čovjek osloni na štap ili da se prihvati za konopac. Što su dozvolili neki učenjaci iz prvih generacija…” (Fethul.Bari 3/87).

9. Ženama je dozvoljeno pljesnuti u namazu ako pogriješi imam a ne upozori ga niko od ljudi. U slučaju da predvodnik namaza pogriješi, ljudi će ga opomenuti izgovarajući ”subhanallah” a žene će pljesnuti rukama i na taj način upozoriti na eventualnu grešku.(Buhari br. 1203 Muslim br. 421)
– ukoliko žene klanjaju same bez prisustva muškaraca ili klanjaju sa muškarcima koji su joj mahrem, onda joj je dozvoljeno da imama u slučaju greške opomene i glasom izgovarajući ”subhanallah”. Od Esme bintu Ebi Bekr se prenosi da je rekla:
”Kada se pomračilo sunce, došla sam kod Aiše r.a. i zatekla ljude da klanjaju a klanjala je i Aiša r.a. Upitala sam:’Šta je ljudima?, pa je rukom pokazala ka nebu i rekla ”subhanallah”. (Buhari i Muslim).
Rekao je Imam Zerkeši: ”Žene plješću rukama u slučaju greške imama u namazu, i nema sumnje da se to odnosi na situaciju ako žena klanja s ljudima među kojima ima i stranaca (za nju). Međutim, ako klanja sa ženama ili sa ljudima koji su joj mahrem, onda će i ona izgovoriti subhanallah, kao što i uči Kur’an pred njima naglas”. (Mugnil-muhtadž 1/418)
Napomena: ukoliko bi žena i među strancima imama opomenula svojim glasom, njen namaz i namaz ostalih džematlija je ispravan, međutim učinila je nešto što za nju nije sunnet. (Velijjuddin El-Iraki. Tarhut-tesrib 2/248-249)

Vidjeti i fetvu na: http://islamqa.com/ar/ref/9279
10. Učiniti pokret rukom ili glavom kako bi klanjač nešto išaretio nekoj osobi.
Od Džabira r.a. se prenosi da je rekao: ”Dok je na svojoj jahalici putovao ka plemenu Benu Mustalik, Poslanik s.a.v.s. me je poslao da za njega nešto obavim. Kad sam se vratio, vidio sam da klanja namaz na svojoj devi pa sam mu počeo govoriti (o tome šta je uradio). On mi nije odgovorio već mi je mahnuo rukom i glavom. Opet sam mu počeo govoriti a on je opet učinio isto. Nakon što je završio namaz upitao me je ”Da li si obavio ono što sam ti rekao? Nije me spriječilo da ti odgovorim osm to što sam bio u namazu…” (Muslim br. 540)

Također, jedne prilike je Ummu Selema r.a. poslala svoju sluškinju da Poslanika s.a.v.s. upita o dva rekata namaza nakon ikindije koja je Poslanik klanjao a prethodno ga je čula da je zabranio bilo kakav namaz poslije ikindije sve dok ne zađe sunce. Dok je Poslanik s.a.v.s. klanjao, ova sluškinja ga je upitala o ta dva rekata pa joj je Poslanik s.a.v.s rukom dao znak da sačeka dok ne završi sa namazom. Nakon što je klanjao, pojasnio joj je da su to dva rekata od podne namaza koje nije uspio klanjati zbog jedne delegacije koja mu je došla iz plemena Abdul-Kajs. (Buhari br. 4370)

11. Išaretom (pokretom ruke) uzvratiti na selam kojeg neko nazove čovjeku dok klanja. Od Abdullaha b. Omera r.a. se prenosi da je rekao: ”Poslanik s.a.v.s. je otišao u Kuba (naselje u blizini Medine) kako bi klanjao namaz. Došle su neke ensarije pa su mu počeli nazivati selam dok je on klanjao, pa sam upitao Bilala:’Kako im je Poslanik s.a.v.s. uzvraćao na selam imajući u vidu da je klanjao?’Bilal reče. Ovako, pa je ispružio svoju šaku tako da mu je unutrašnja strana bila dole a vanjska gore”. (Ebu Davud br. 915 sa ispravnim lancem prenosilaca).

Napomena: U početku islama (u toku namaza) bilo je dozvoljeno odvraćati na selam riječima. Od Abdullaha b. Mes’uda r.a. se prenosi da je rekao: ”Nazivali smo selam Poslaniku s.a.v.s. dok je bio u namazu pa bi nam on na selam i uzvraćao. Kada smo se vratili iz od Nedžašije (iz Abesinije), nazvali bismo mu selam (dok je klanjao) a on nam ne bi uzvratio. O tome smo ga priupitali a on nam je odgovorio: ”Uistinu namaz ima svoje tačno određene radnje i pokrete” (Muslim br. 539)

12. Podići glavu sa sedžde kako bi se provjerilo stanje u kome se nalazi imam, ukoliko bi duže nego uobičajeno ostao na sedždi. Od Abdullaha b. Šeddada od njegovog oca se prenosi da je rekao: ”Jedne prilike je izišao Poslanik s.a.v.s. na jaciju namaz vodeći sa sobom jednog od svojih unuka Hasana ili Husejina. Prišao je (mihrabu) a zatim donio početni tekbir i počeo sa namazom. Učinio je sedždu i ostao jako dugo. Kaže prenosioc hadisa Abdullah b. Šeddad: ‘Digao sam svoju glavu sa sedžde pa sam vidio dječaka na leđima Poslanika s.a.v.s. dok je on bio na sedždi, nakon čega sam se vrati na sedždu. Kada je završio namaz, ljudi su upitali: Božiji Poslaniče, odužio si sa sedždom da smo pomislili da se nešto desilo ili da primaš objavu, nakon čega je on rekao: ”Ništa se od toga nije desilo, već me ovaj moj unuk bio uzjahao pa mi se nije dalo da ga u tome prekinem sve dok ne oćejifi”. (Nesai u Sunenu sa dobrim lancem prenosilaca)

13. Gledati u Mushaf i učiti iz njega u toku nafile namaza. Abdurrezzak u svome Musannefu bilježi predaju da je Aiša r.a. u gledajući u mushaf klanjala namaz u toku mjeseca ramazana. Buharija u svome Sahihu također bilježi da je Aišu r.a. u namazu predvodio rob koji je učio iz mushafa. (predaja je muallek, bez lanca prenosilaca ali ju je spojio Ibn Ebi Šejbe u svome Musanneffu 2/338 i drugi). Ovo nije dozvoljeno činiti u obaveznim – farz namazima.

A Allah najbolje zna.

Pripremljeno prema djelu: Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autor: Ebu Malik Kemal Ibnus-Sejjid Salim.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Preveo: Jasir F. Dizdarević
Prenijeli su informativni mediji vijest o imamu u Turskoj koji je “izumio” sasvim nov pristup hutbi (propovjed koja se u džamiji održava petkom) i to na način da on hutbu drži u jednoj džamiji, a ona se prenosi putem komunikacijskih medija u tristotine i pedeset drugih džamija. Imami tih džamija nakon toga obave klanjanje džuma-namaza. Ovaj svoj postupak opravdao je potrebom za primjenom savremene nauke i njenim korištenjem u svrhu širenja vjere. Kakvo je mišljenje gospode učenjaka po ovom pitanju?

Odgovor: U ime Allaha, zahvala pripada Allahu i neka je mir i spas na Allahovog Poslanika, a zatim: Od ranije je tražena fetva (pravno rješenje) od velikog broja učenjaka i istraživača po ovom pitanju. Velika većina njih je postojana na stanovištu da nije dozvoljeno održavanje džumanske propovjedi, koja će se medijskim sredstvima prenositi u stotine drugih džamija, od strane jednog imama, smatrajući da je to djelo novotarija i u suprotnosti sa onim na čemu su ujedinjeni svi muslimani od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do danas. Šejh Džemal Kutb je jedini koji je dozvolio takav vid džuma-namaza, gradeći to mišljenje na temelju njegove ispravnosti uz ispunjenje uslova, a od njih je hutba koja se čuje. Taj uslov bi na ovaj način bio ispunjen.

Kaže prof. dr. Muhamed Bekr Ismail, predavač na univerzitetu “El-Ezher”: “Svaka džamija mora da ima imama. Petkom se on penje na minber kako bi održao hutbu. Ljudi ga tom prilikom vide i čuju. On na njih ostavlja uticaj svojim govorom čak i ako ga ne mogu vidjeti. Ako bi imam-propovjednik održao hutbu i ona bila prenesena u druge džamije internetom ili sličnom vrstom medija, slušaoci kojima je ona prenesena imali bi korist od njenog slušanja, ali njihov džuma-namaz bi bio neispravan, jer hatiba nisu neposredno vidjeli. Sprovođenje džuma-namaza na ovaj način je pogrešno.

Ako u nekim džamijama nema imama, muslimani će u tom slučaju obaviti podne-namaz i nije im dozvoljeno obavljati džuma-namaz slušajući hutbu posredno sa radio-prijenosnika, interneta ili na neki drugi način. Povođenje za sličnim stvarima moglo bi nas dovesti do onoga sa čime na kraju sigurno ne bi bili zadvoljni. Uistinu, hutba je nadomjestak za dva rekata, te je stoga potrebno da je imam neposredno održi i bude viđen od strane džematlija koji je slušaju.”

Kaže prof. dr. Abdul-Fettah Ašur, predavač na univerzitetu “El-Ezher”: “Od općepoznatih stvari je da džuma-namaz ima svoje uslove (šartove), poželjne radnje (sunnete) i ustaljene kodekse ponašanja (adabe), a sve to se nalazi u knjigama sunneta (Poslanikove tradicije) i knjigama fikha (propisa šerijata), stoga nije dozvoljeno nikome da mijenja ono na čemu su jedinstveni svi muslimani od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa do dana današnjeg.

Od uslova džuma-namaza je održavanje dvije hutbe od strane hatiba i to ne može biti nadomješteno klanjačevim slušanjem te dvije hutbe putem televizijskg ili radio-prijemnika ili preko globalne mreže interneta. Šerijatski neutemeljena izjava pojedinca u kojoj dozvoljava da jedan hatib održava hutbu u više džamija putem zvučnih ili vizuelnih informativnih medija je neispravna i ništavna fetva (šerijatsko-pravno rješenje) i djelo suprotno onome na čemu su muslimani od dana kada je Uzvišeni Allah propisao džuma-namaz do danas.”

Kaže šejh Džemal Kutb, od ezherskih učenjaka: “Održavanje hutbe od strane jednog imama u više džamija je dobra ideja koja se ne sukobljava sa šerijatom, ako klanjači budu zadovoljni sa njegovim akademskim nivoom i znanjem koje im pruža. Ako neko od tih klanjača bude želio pojašnjenje vezano za tu globalnu hutbu može pitati imama džamije koji takođe sluša tu hutbu ili da pita hatiba direktno, koristeći računar.

I pored toga što je ideja o održavanju jedne hutbe u više džamija neobična i nova, ona se ne sukobljava sa šerijatskim propisima. Hadisi koji su mutevatir (prenose ih velike skupine prenosilaca) podučavaju nas da džuma-namaz mora da sadržava hutbu koja će ljudima pojašnjavati stvari iz njihove vjere i njihovog života, i koja će se doticati stvarnih događanja u društvu. Ako je vijest tačna da se ovim putem sastaje mnoštvo iz tristotine i pedeset džamija, onda je to povlastica i milost od Allaha.”

Kaže Mesud Sabri, šerijatski istraživač na fakultetu “Darul-ulum”: “Džumanska hutba je propisano bogoslužje (ibadet) koje sveopšta zajednica muslimana (ummet) prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iz generacije u generaciju i oni je upražnjavaju na način identičan onome iz prvih stoljeća islama. Namaz se obavlja na način kao što je to činio Božiji Poslanik, neka je na njega Allahov mir i spas, shodno njegovoj, sallallahu alejhi ve sellem, naredbi: “Klanjajte kao što mene vidite da klanjam.” (bilježi Buharija)
Analgno ovome i hutba, koja spada u domen obredoslovlja (ibadeta), obavljat će se na način prenesen od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i tu je obavezno zaustaviti se, jer su i hutba i namaz ibadeti, a osnova kod ibadeta je zaustavljanje i neupuštanje u inovacije. Po tom pitanju su jedinstveni svi šerijatski pravnici.

Vezano za džuma-namaz učenjaci fikha (šerijatskog prava) su naveli uslove za njegovu ispravnost. Od tih uslova je i prisutnost četrdeset klanjača (ima i drugačijih mišljenja) sa imamom. Ova prisutnost imama na džuma-namazu, koju su postavili za uslov islamski učenjaci, ne može se primjeniti na onoga ko džumansku hutbu drži putem računara i to ne potpada pod pojam prisutnosti. Tako na primjer, za onoga ko gleda nogometnu utakmicu ili nešto slično putem televizijskog prijemnika nećemo reći da joj je i prisustvovao, jer on uistinu nije bio prisutan na stvarnom mjestu njenog odigravanja, ali možemo reći da ju je pratio ili posmatrao.

Razlog zbog kojeg su neki dozvolili hutbu na ovaj način je opovrgavanje oprečnosti islama sa modernom naukom. Pa da li je iko ikada na svijetu dokazao da je islam u oprečnosti sa savremenom naukom kako bi mi morali izmišljati u našoj vjeri ono što bi dokazalo suprotno od optužbe?! I da li je savremena nauka dokaz protiv islama, kako bi svoje obredoslovlje prilagođavali istoj?! Uistinu Uzvišenom Allahu pripada pravo obožavanja i On može da traži od nas primjenu tog obožavanja na način na koji On to želi, jer to pravo ne pripada nikome drugom osim Njemu.

Pored toga što ima obavezu podsjećanja i čišćenja duša, džumanska hutba u islamu bavi se pitanjima iz stvarnog života ljudi, upućujući ih na vrijednosti u okrilju zakona Uzvišenog Allaha. Razilaženje među skupinama ljudi u pogledu njihovih problema, životnih pitanja i ambicija je stvar koju niko ne poriče, pa kako da primoramo na jednu istu hutbu milione ljudi?! Možda je to i moguće primjeniti u jednom naučnom predavanju koje će se plasirati muslimanima sa ciljem njihovog prosvjećivanja i širenje islamske svijesti u društvu, ali takav pristup se neće moći nametnuti u području ibadeta kao što je džumanska propovjed.

Inovacija i primjena ovakvih novih pristupa je pohvalna u širokom pojasu životne stvarnosti kod muslimana, uz neophodno zadržavanje temeljnih stvari u vjeri od propisanih ibadeta na onome kako je preneseno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i predhodnika ovog ummeta. Onaj ko bude klanjao džuma-namaz na način da imam bude na jednom mjestu, a klanjači na drugom, džuma-namaz će biti neispravan, a Allah najbolje zna.”

Iz knjige: “Internet… pravna pitanja i šerijatska rješenja” (prvi dio), napisao: Isam Eš-Šair, sa arapskog preveo: Jasir F. Dizdarević.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Smail L. Handžić
Nakon što je Uzvišeni Allah stvorio insana, i za njegovo privremeno boravište mu odredio ovaj prolazni dunjaluk, iskušao ga je brojnim iskušenjima… Nema sumnje da je jedno od takvih iskušenja i bolest koja ga povremeno snalazi. Bolest se u Kur’anu spominje u dva oblika: bolest koja snalazi čovjekovo srce i ona kojom čovjek biva iskušavan u pogledu njegovog organizma.
Govoreći o bolestima koje snalaze čovjekovo srce, između ostalog, Uzvišeni Allah je u prijevodu značenja rekao:

„O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno…“ (El-Ahzab, 32)

Također, Uzvišeni je na mnogo mjesta u Kur’anu spomenuo i bolest koja se odnosi na čovjekov organizam. Tako je u prijevodu značenja kazao:

„Nije grijeh slijepcu, niti je grijeh hromu, niti je grijeh bolesnu, a ni vama samima da jedete u kućama vašim…“ (En-Nur, 61)

Nema sumnje u činjenicu da je gotovo nemoguće da čovjek u toku svoga života bude stabilan u pogledu svoga zdravlja. Naprotiv, on je izložen mnogobrojnim bolestima koje se razlikuju u pogledu jačine njihovog stepena ili posljedica koje nanose čovjeku, što, svakako, spada u veličanstvene mudrosti Uzvišenog Allaha. Za sve te bolesti postoji lijek kojeg je odredio Uzvišeni Allah. On je taj koji daje lijek i ozdravljenje. On daruje ozdravljenje onome kome to želi, a nekima ga uskraćuje i čini da određene bolesti budu razlozi njihove smrti. Sve to biva u skladu sa Allahovom neograničenom mudrošću, jer, Allah je onaj koji je Najmudriji i koji je o svemu potanko obavješten.

Ljudi su od davnina hrlili u potrazi za lijekom koji će im, ili potpuno ukloniti njihovu bolest, ili, bar na kratko, olakšati istu. Islam podstiče na liječenje od svih bolesti, obzirom da je zdravlje jedan od bitnih faktora koji utiču na mogućnost ispravnog izvršavanja šerijatskih obaveza, poput namaza, posta, hadždža i sl. Zbog toga je Allahu draži i bolji onaj vjernik koji je zdrav i snažan, nego li onaj koji je bolestan i slabašan, iako je u obojici hajr. I, kao što se od muslimana traži da posjeduje snažan iman, isto tako se od njega traži da ima zdravo i snažno tijelo, jer je upravo zdravo tijelo oslonac i posrednik jakog imana.

Rekao je Muveffik el-Bagdadi, Allah mu se smilovao: „Zdravlje je, nakon islama, nešto najbolje sa čime je Allah darovao čovjeka, obzirom da on, bez njega, nije u mogućnosti da izvršava i obavlja oblike pokornosti svome Gospodaru. Pa, nek’ na toj blagodati bude zahvalan, i neka je ne poriče!“

Možda je to jedan od razloga i povoda riječima Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u kojima je on kazao: „Dvije blagodati su neiskorištene kod većine ljudi: zdravlje i slobodno vrijeme!“

Zato se od muslimana traži da poduzme sve dozvoljene i raspoložive mogućnosti kako bi došao do lijeka, odnosno, svoga ozdravljenja.

U tom smislu se navode brojni hadisi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we seleme. Od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme rekao: „Ni jednu bolest Allah još nije spustio, a da za nju nije dao lijeka!“ (Buharija, 10/113, i Ibn Madžeh, 3439)

Usama ibn Šurejk je kazao: „Bio sam kod Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we selleme kada mu dođoše neki beduini, te rekoše: „O Allahov poslaniče, da li treba da se liječimo? On im reče: „Naravno, liječite se Allahovi robovi, jer, Uzvišeni Allah nije dao ni jednu bolest a da za nju nije dao i lijeka! Osim od jedne bolesti!“ Rekoše: „Koja je to bolest?“ Reče: „Starost!“ (Ahmed, 4/278, Ibn Madžeh, 3436, Ebu Davud, 3855, Tirmizi, 2039)

ŠTA JE HIDŽAMA

Jedna od metoda koja doprinosi ozdravljenju je, nesumnjivo, i hidžama. Hidžama je, u stvari, proces izvlačenja, odnosno, isisavanja i izbacivanja nečiste krvi iz organizma pomoću čaša ili bočica koje se postavljaju na određena mjesta na tijelu oboljele osobe. Te čaše se priljepljuju za tijelo putem izazvanog vakuma nastalog uslijed izbacivanja zraka iz njih, te kao takve, ostaju na tijelu nekoliko minuta, u zavisnosti od vrste liječenja. Najčešće se vakum prizvodio paljenjem malog drvceta ili papirića, čiji bi dim neutralisao sav kisik iz čaše, a što bi dovelo do vakuma i lijepljenja čaše za tijelo. Danas se koriste čaše koje na sebi imaju osigurače kojima se elegantno i lahko izbacuje zrak. Na mjestu gdje se priljepljena čaša nalazi, koncentriše se sva nečista krv. Nakon toga se čaša skine, a na tom mjestu se nekoliko puta tanko nareže koža oštrim predmetom kako bi izašla koncentrisana nečista krv. Potom se ponovo, dakle, na istom mjestu, priljepi ponovo čaša pod vakumom, koja sada nema ulogu vršenja koncentracije krvi, nego ovoga puta, već prije koncentrisanu nečistu krv na mjestu čaše, sada izbacuje iz organizma.

PORIJEKLO HIDŽAME

Hidžama je bila poznata u vrijeme Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, i još mnogo, mnogo prije… Naime, dokazano je da se hidžama koristila i u vrijeme starih Egipćana, još u vremenu faraonskih vladara. U najstarijoj knjizi u Egiptu iz oblasti medicine se spominje hidžama kao jedna od metoda pri liječenju bolesnika. U to vrijeme se koristio životinjski rog sa kojim bi se vršilo ispumpavanje nečiste krvi iz organizma. Nakon toga, prešlo se na čaše napravljene od bambusovog drveta, da bi se u novije vrijeme počele koristiti staklene čaše, pa i one koje na sebi imaju moderne osigurače… Iz Egipta se hidžama proširila i na druge kontinente. Tako se i u starim Grčkim knjigama spominje hidžama, ali i u kineskoj medicini je našla svoje mjesto, samo što su oni praktikovali tzv. „suhu hidžamu“ kojom ne bi izbacivali nečistu krv van organizma, nego bi je ostavljali na površini kože koju bi kasnije organizam sam uklonio.

HADISI O HIDŽAMI

Mnogobrojni hadisi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, podstiču na činjenje hidžame. Od Džabira, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je rekao: Čuo sam Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme gdje kaže: „Ako i u čemu od toga sa čime se liječite ima koristi, onda je to u pijenju meda, ili u rezu od hidžame, ili u žigosanju vatrom, a ja ne volim žigosanje.“ (Buharija, 5702; Ibn Madžeh, 3476; Ahmed, 1/245) Od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je rekao: „Rekao je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Pored god koje skupine meleka bi naišao u noći Isra’a, rekli bi mi: „O Muhammede, naredi svome ummetu da čine hidžamu!“ (Ibn Madžeh od Enesa radijallahu ‘anhu, 3479; Tirmizija od Ibn Mes’uda, a šejh Albani, rahimehullahi, je hadis ocjenio vjerodostojnim, Sahih El-Džami’, 5671) Od Selme, radijallahu ‘anha, se prenosi da je rekla: „Ko god bi se Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme, požalio na bolove u glavi, on bi mu rekao: „Učini hidžamu!“ (Ebu Davud, 3858; Tirmizi, 2055, Ibn Madžeh, 3502) Od Asima ibn Omera ibn Katade se prenosi da je Džabir, radijallahu ‘anhu, posjetio El-Mukni’a, pa mu je rekao: „Neću otići sve dok ne učiniš hidžamu!“ Zatim je kazao: „Čuo sam Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, kako kaže: „U tome je lijek!“ (Buharija, 5697; Muslim, 4/1729) Ovi, ali i mnogi drugi hadisi koje nismo naveli, jasno ukazuju na to da je hidžama jedna od najboljih metoda pri liječenju, te da je propisana, odnosno, da ju je i sam Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, činio, da ju je dozvolio, i, čak šta više, na njeno činjenje podsticao. Međutim, ovo ne znači da se bilo ko može upustiti u činjenje hidžame drugim osobama. Kao i za svaku nauku, neophodno je poznavati neke važne neophodnosti za činjenje hidžame, koje, ako se kojim slučajem zapostave, mogu dovesti do nepoželjnih posljedica, pa čak i smrti.

KORISTI HIDŽAME

Hidžama koja se učini na vrhu pleća koristi pri liječenju od bolova koji se osjećaju u ramenima i grlu. Hidžama koja se učini na glavi, te na vratnim venama u prijedjelu potiljka, nadomak ljudskog uha, koristi pri liječenju od bolesti i bolova glave. Od Enesa, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je rekao: „Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je činio hidžamu u predjelu vratnih vena i na vrhu pleća.“ (Tirmizi, 2052; Ebu Davud, 3860; Ibn Madžeh, 3483) Od Ibn Buhejneh, se prenosi da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we seleme, učinio hidžmu na sredini glave, dok je bio u ihramima, na putu za Mekku. (Buharija, 5998) Osim ovoga, hidžama se može činiti i za liječenje od drugih bolesti, kao protiv bolova i upala u zglobovima, za liječenje od reumatizma i bolova nastalih od njega, protiv malaksalosti, išijasa, bolesti mokraćnog mjehura i bubrega, hemiplegije nastale uslijed sudara, protiv povišenog i smanjenog pritiska, visokog holesterola, upale jetre, srčanih bolesti, bolesti šećera, za uravnoteženje mjesečnog ciklusa kod žena, kožnih bolesti i alergija, i još mnogih drugih bolesti.

DA LI HIDŽAMA UTIČE NA ISPRAVNOST POSTA

Većina islamskih učenjaka (Hanefija, Šafija i Malikija) je mišljenja da hidžama ne kvari post, i to je, Allah najbolje zna, najprihvatljivije mišljenje. Međutim, ovom mišljenju su se suprostavile Hanbelije koje zastupaju suprotan stav. (Vidi El-Mebsut, 3/57; Beda’i Es-Sena’i, 2/107; El-Medžmu’, 6/349; Kešafu El-Kina’, 2/372; El-Mugni, 4/350) Rekao je Ibn Abdu El-Ber, Allah mu se smilovao: „Nema nikakve smetnje da postač čini hidžamu, jedino ako se ne boji da će toliko oslabiti što bi uticalo na nastavak njegovog posta. Svi dokazi o tome su oprečni, merfu’ i mudtarib! Za obavezujući propis o kvarenju posta onoga ko ne jede, ko ne pije i spolno ne opći je neophodan dokaz koji nije oprečan i oko kojeg nema nikakvog spora.“ (El-Kafi, 1/352) Ovo je, dakle, glavni oslonac onima koji zastupaju mišljenje da hidžama ne kvari post, odnosno, oslanjaju se na osnovu koja ukazuje na to da je post ispravan i da ga ništa ne može pokvariti sve dok na to ne ukaže ispravan dokaz koji ukazuje na suprotno. Tu osnovu su poduprijeli i mnogobrojnim hadisima, a među njima i slijedećim: Od Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhuma, se prenosi: „Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je učinio hidžamu dok je postio!“ (Buharija, 1939) Od Enesa, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je bio upitan: “Da li ste, u vrijeme Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, smatrali pokuđenom hidžamu za postača? Reče: Ne, osim zbog njegove slabosti!“ (Buharija, 1940)

Oni koji smatraju da hidžama kvari post, taj stav podupiru vjerodostojnim hadisom, gdje Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, kaže: „Post je pokvario i onaj koji čini (drugom) hidžamu, a i onaj kome se ona čini!“ (Ahmed, 5/276; Ebu Davud, 2/770; Ibn Madžeh, 1/5377; i drugi) Ovaj hadis jasno dokazuje ništavnost posta osobe koja čini i kojom se čini hidžama. Na ovaj argument je prigovoreno različitim pristupom njegova shvatanja. Rečeno je da je on – iako je vjerodostojan – derogiran sa hadisom od Ibn Abbasa i drugih jer se u drugim predajama spominje da je hadis izrečen u godini kada je oslobođena Mekka, tačnije, 18 ramazana osme godine po hidžri. Međutim, hadis od Ibn Abbasa je rečen poslije toga nakon dvije godine, u vrijeme oprosnog hadža. Dalje, ovaj isti hadis se može na različite načine razumjeti. Možemo ga shvatiti da se njim želilo kazati da je osobi koja čini i kojoj se čini hidžama uskraćena vrijednost posta, jer su neki ashabi običavali kazati za osobu koja progovori u vrijeme džumanske hutbe: „Ti nemaš džume!“- misleći na njenu vrijednost i nagradu. (Pogledaj Medžmu’, 6/352; i El-Istizkar, 10/128) Također, ovaj hadis se može razumjeti da se njim želi ukazati na izloženost eventualnom kvarenju dotičnog posta, jer, onaj koji čini drugom hidžamu (u to vrijeme se krv isisavala životinjskim rogom) nije siguran od mogućnosti slučajnog gutanja krvi pri njenom isisavanju, dok onaj kome se ona čini nije siguran da će moći izdržati svoj post bez njegovog prekidanja prije isteka vremena. (Me’alimus sunen, 2/771)

DA LI JE DOZVOLJENO NAPLATITI USLUGU ČINJENJA HIDŽAME

Islamski učenjaci su razmatrali ovo pitanje, i u vezi njegovog razumjevanja imaju oprečne stavove. Većina islamskih učenjaka smatra dozvoljenim naplaćivanje usluge činjenja hidžame, kao što se to prenosi od Ibn Kudame da je takvim prenjeo i mišljenje Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhuma, zatim, Malika, Šafije, Hanefija, ali i jedno od mišljenja Imama Ahmeda. (El-Mugni, 5/539; Beda’i Es-Sena’i, 4/190; El-Medžmu’, 9/60; El-Kavanin El-Fikhijjeh, 280) Drugo mišljenje o ovom pitanju je suprotno prvom, a to je, u stvari, druga predaja od Imama Ahmeda. Rekao je Tirmizija: „Ahmed je kazao: Ako bi od mene zatražio (novac) onaj koji čini hidžamu, ne bih mu dao!“ (Tirmizi, 3/567) To mišljenje je Ibn Kudame pripisao i Osmanu, Ebu Hurejri i El-Hasanu, radijallahu ‘anhum, međutim, još je dodao: „Od Ahmeda se ne prenosi da je zabranio zaradu osobi koja naplaćuje uslugu činjenja hidžame, niti njeno unajmljivanje, nego je rekao: Mi ćemo mu dati kao što je i Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, dao, ali ćemo mu i reći kao što je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme rekao kada je upitan o njenom konzumiranju, pa je to zabranio.“ (El-Mugni, 5/539) Ovo mišljenje argumentuju, između ostalih, i slijedećim dokazima: Hadisom od Ebi Džuhajfeh, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, zabranio cijenu (zaradu od prodaje) psa i zaradu od (puštanja) krvi. (Buharija: vidi u Fethu, 4/367, 497) Zatim, sa hadisom od Rafi’ ibn Hudejdža, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Nevaljala je zarada od (prodaje) psa, i nevaljala je zarada (mehr) prostitutke, i nevaljala je zarada onoga koji čini hidžamu!“ U dugoj predaji se kaže: „Najgora zarada je mehr prostitutke, zarada od (prodaje) psa i zarada onoga koji čini hidžamu!“(Muslim, 3/1199) Osim toga, navode i hadis koji je, zasigurno, u žiži interesovanja obje skupine učenjaka i o čijem razumjevanju ovisi izgradnja stava o ovom šerijatskom pitanju. Naime, Od Muhajseh, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je on zamolio Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we selleme, da mu dozvoli najamninu osobe koja čini hidžamu, pa mu je to on osporio. Neprestano ga je pitao o tome i tražio od njega dozvolu, sve dok nije rekao: „Njom (zaradom) nahrani svoju stoku (pomoću koje prenosiš vodu)!“ (Malik u Muveta’, 534) U drugoj predaji: „Njom nahrani svoju stoku i roba!“ (Ebu Davud, 3/707; Ibn Madžeh, 2/732) Oni koji dozvoljavaju naplaćivanje usluge od činjenja hidžame, svoje mišljenje dokazuju hadisom od Enesa i Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhum, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, učinio hidžamu, te da je platio uslugu onom ko mu je hidžamu učinio. Kaže Enes: „Nikoga nije zakinuo u pogledu njegove nadnice!“ Kaže Ibn Abbas: „Da je to bilo zabranjeno, ne bi mu davao!“ (Buharija: u Fethu 4/380) O svemu ovome je Imam Šafija rekao: „Da je to zabranjeno, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, ne bi dozvolio Muhajsih da zarađuje ono što je haram, niti da time hrani svoju stoku i roba, jer i za roba postoje propisi halala i harama, i ne bi Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, dao onome ko mu je učinio hidžamu nadnicu, jer je on to dao zato što je dozvoljeno da mu se dadne kao i da ovaj to za sebe uzme.“ Zatim je ovu zabranu razumjeo na način da se njom želi kazati koliko je, u stvari, poniženje da se zarađuje od činjenja hidžame. (Ihtilafu El-Hadis liš-Šafi’i, 279) To je, inša’allah, najprihvatljivije mišljenje, a Allah opet najbolje zna!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Zijad Ljakić

Prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. Kaže židov: “Istinu si rekao, zaista si ti Vjerovjesnik!”, zatim se okrenuo i otišao. A onda je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, rekao: “Pitao me je o onome o čemu me je pitao, a ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”. Ovaj hadis predstavlja naučno čudo, jer su medicinska istraživanja potvrdila da je tekućina muškarca lužinasta, a tekućina žene kiselinska. Pa ako u vaginalnoj sredini prevlada lužinasta tekućina onda ona pospješuje brzo kretanje spermatozoida koji nose muški spol (y-kromosomi) koji stignu do jajne ćelije i oplode je prije spermatozoida koji nose žanski spol (x-kromosomi), jer su oni spori i teški, te tako dijete bude muško. A ako u vaginalnoj sredini prevlada kiselinska tekućina koja uništava spermatozoide koji nose muški spol, jer su slabootporni i nejaki, a prežive spermatozoidi koji nose ženski spol, jer su jaki i postojani, onda samo oni stignu do jajne ćelije i oplode je, te dijete bude žensko.
Djeca su Allahov dar svejedno bila ona muška ili ženska, jer Uzvišeni kaže: “Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće. On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda. On, uistinu, sve zna i sve može.” (Prijevod značenja Eš-Šura, 49-50.) Također, djeca su ukras dunjalučkog života, radost srca i užitak očiju: “Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, …” (Prijevod značenja Ali Imran, 14.), a na drugom mjestu stoji: “Bogastvo i sinovi su ukras dunjalučkog života…” (Prijevod značenja El-Kehf, 46.) Pod izborom spola djeteta se podrazumijevaju sve radnje i postupci koje čovjek vrši sa ciljem dobijanja muškog ili ženskog djeteta. Ovo pitanje nije suvremeno jer vuče svoje korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura, ali ono što čini ovo pitanje aktuelnim i ovovremenim je nagli napredak biomedicinske tehnologije koji je omogućio u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi čiji procenat uspjeha doseže čak do 99%. Pokušaji da se utvrdi spol djeteta prije rođenja, ili čak po želji odredi tokom samog čina začeća, vuku korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura. Pa tako shodno civilizacijskom stupnju, povijesnom razdoblju i životnoj sredini ti pokušaji su poprimali različite oblike, od onih koji se zasnivaju na praznovjerju i nepoznavanju biološke osnove začeća do takvih kojima se niti danas ne može osporiti utemeljenost na stvarnim činjenicama i zapažanjima.

Kratki historijat odabira spola djeteta

Grčki liječnik Hipokrat (460–377. p.n.e.), otac medicine, kaže da se muško dijete začinje u desnoj strani maternice, a žensko u lijevoj. Aristotel (384-322. p.n.e.), veliki grčki mislilac i filozof, je tvrdio da spol djeteta ovisi o žaru muškog sudionika u spolnom odnosu ,tj. što je žešća njegova strast veća je mogućnost da začne muško dijete. Prenosi se da su stari Grci vjerovali da se spermom iz lijevog testisa začinju ženska, a spermom iz desnog testisa muška djeca, pa su si muškarci prema želji za spolom djeteta podvezivali jedan testis. To se vjerovanje dugo zadržalo tako da su francuski plemići u želji za muškim nasljednikom pribjegavali još drastičnijoj metodi: oni bi sebi vaditi lijevi testis. Kineski kalendar određivanja spola novorođenčeta postavljen prije više od 700 godina predstavlja jedan od prvih pokušaja rješavanja ovog pitanja. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Prenosi se da su Indijci oko 500 godine p.n.e. ustanovili da se može uticati na izbor spola djeteta u nekim situacijama konzumirajući određenu hranu kao i koristeći određene lijekove. Arapi su bili poznati po davanju prednosti muškoj djeci nad ženskom našto je ukazao plemeniti Kur’an. Iako je većina drevnih naroda smatrala da je žena odlučujući faktor rađanja muške ili ženske djece, kod Arapa je još u vrijeme džahilijeta preovladavalo ubjeđenje da je muškarac uzročnik rađanja muške i ženske djece što je i opjevano u džahilijetskoj poeziji. U vezi spola djeteta postoje u narodu i danas različita vjerovanja, običaji i “metode’ u rasponu od određivanja spola djeteta po obliku trbuha trudnice sve do uvjerenja da se posebnim zahvatima može promijeniti spol djeteta u već poodmakloj trudnoći! U Austriji je zabilježen običaj da se nakon rođenja djevojčice posteljica zakopa pod najbliže orahovo stablo kako bi naredno dijete bio dječak. U Engleskoj se vjerovalo da se muško dijete najsigurnije može začeti u vrijeme kada puše sjevernjak. 1911. znanstvenica King potkopala je sve temelje starih teorija, proveden je opit na dva bijela miša, muškog i ženskog, uklonjen je jedan jajnik ženke i jedna testis mužjaka, i rezultat je bio da su se legla oba spola iz sjemena jednog testisa. To znači da nema veze testis, bilo lijevi ili desni, u određivanju spola djeteta, kao i da apsolutno nemaju nikakve veze jajnici sa određivanjem spola djeteta. Veliki napredak biologije i razvoj biomedicinske tehnologije omogućili su u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi. Odjeljivanje “muških” (Y) od “ženskih” (X) spermatozoida u kombinaciji s različitim oblicima vještačke oplodnje te prenatalne dijagnostike spola, jedan su od posljednjih tehnoloških “hitova” u tzv. humanoj reprodukciji. Iako metode još nisu dovoljno razrađene a i primjenjivost im nije apsolutna, mogućnost začeća djeteta željenoga spola pobudilo je veliko zanimanje, a u SAD i nekim evropskim zemljama niknule su brojne klinike specijalizirane za taj postupak. Vještački izbor spola djeteta je podigao pozornost na Zapadu zbog svoje etičke dimenzije. Naime, protivnici izbora spola djeteta kao glavnu bojazan ističu promjene prirodnog balansa spolova u populaciji, pogotovo ako se u budućnosti metodika usavrši i pojednostavi te postane jeftinija i pristupačnija velikom broju parova. Međutim, pristalice izbora tvrde da bi takva opasnost stvarno postojala samo u azijskim zemljama, poput Kine gdje je nakon zakonske zabrane porodicama da imaju više od jednog djeteta (1979. godine) omjer dječaka prema djevojčicama porastao. Druga je bojazan da bi pretežni izbor muške djece predstavljao diskriminaciju prema djevojčicama i ženama što je moralno neprihvatljivo, itd.

Da li se poznavanje i određivanje spola djeteta suprostavlja islamskoj akidi

Postavlja se pitanje da li neki šerijatski tekst upućuje da se ne može doći do spoznaje spola fetusa? Može neko uzeti za argument riječi Uzvišenog: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti. Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten ” (Prijevod značenja Lukman, 34.), da čovjek ne može znati spol djeteta dok je ono u stomaku svoje majke, a kamoli da izabere spol. Poznavanje spola djeteta dok je u utrobi majke je stvar gajba (nepoznatog i nevidljivog) kojeg samo Allah poznaje našto također ukazuje i hadis kojeg bilježi Buharija (7379): “Pet su ključeva gajba, ne poznaje ih niko osim Allaha, niko ne zna šta će sutra biti osim Allaha, niko ne zna šta je u matericama osim Allaha, niko ne zna kada će pasti kiša osim Allaha, ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti i niko ne zna kada će Smak svijeta nastupiti”. Međutim, u stvarnosti je potvrđeno iskustveno i znanstveno da čovjek može saznati spol djeteta dok je u stomaku kao što može i uticati na određenje spola djeteta. Pa zar je moguće da Kur’an i sunnet negiraju nešto što se dešava u stvarnosti? Kakav je odgovor islamskih učenjaka na ovu koliziju šerijatskih tekstova i stvarnosti? Mnogi učenjaci današnjice su dali odgovor na ovu prividnu kontradiktornost, između ostalih šejh Ibn Usejmin, rahimehullah (Medžmu’u fetava ve resail 1/35). Upitan je o spoju između znanja ljekara kojeg je spola fetus (putem ultrazvuka) i riječi Uzvišenog: “I samo On zna šta je u matericama” (Prijevod značenja Lukman, 34.), onog što je došlo u tefsiru Ibn Džerira od Mudžahida da je čovjek pitao Vjerovjesnika, sallallahu ´alejhi ve sellem, o tome šta će njegova žena roditi, pa je Uzvišeni objavio ovaj ajet, kao i onog što se prenosi od Katade da je značenje ajeta da samo Allah zna kojeg je dijete spola. Pa se odgovor sastojao u slijedećem: Mogućnost ljekara da uz pomoć veoma preciznih instrumenata (ultrazvuka) ustanove spol djeteta u stomaku nije u oprečnosti sa spomenutim ajetom. Jer ajet u svih pet spomenutih stvari govori o gajbu (nepoznatom i nevidljivom) kojeg samo Allah zna. A stvari gajba koje su vezane za dijete u utrobi majke se odnose na sljedeće: vrijeme koje će provesti u stomaku njegove majke, kakav će biti njegov život, djelo, kolika opskrba, hoće li biti sretan ili nesretan i da li je muško ili žensko prije nego što se tjelesno formira. A nakon što se tjelesno formira, a time dobije i prepoznatljive spolne karakteristike, znanje o njegovom spolu, muškom ili ženskom, ne ulazi u znanje gajba (napoznatog i nevidljivog) jer je svojim formiranjem postao dio pojavnog vidljivog svijeta. Osim što se tada dijete u utrobi majke nalazi obavijen u tri tmine koje kada bi se otklonile mogao bi svako vidjeti kojeg je spola. A zrake ultrazvuka su dovoljno jake da mogu probiti te tmine i omogućiti da se pokaže spol djeteta. U samom ajetu nije spomenuto da se znanje o onome što je u utrobi majke odnosi na spol djeteta, također to nije prenešeno ni u sunnetu. A hadis kojeg prenosi Mudžahid je mukati’un (prekinut) – slab, jer je Mudžahid tabi’in, tj. nije sreo Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, a prenosi od njega bez spomena ashaba u senedu. A tumačenje Katade se odnosi na to da samo Allah zna spol djeteta prije nego što se tjelesno formira, a poslije tjelesnog formiranja pa o tome imaju znanje i druga stvorenja (meleki ili ljekari uz pomoć ultrazvuka). Zato kaže Ibn Kesir u svom tefsiru tumačeći ovaj ajet u suri Lukman: “Također, niko ne zna osim Njega Uzvišenog šta je u matericama od onog što Uzvišeni hoće da stvori, međutim, kada naredi (melekima) da bude muško ili žensko, sretno ili nesretno onda to znaju i meleki koji su za to zaduženi i ko hoće od Njegovih stvorenja”.

Naučno čudo – hadis koji govori o nastajanju muškog ili ženskog spola

Da li neki šerijatski tekst govori o načinu nastanka muškog ili ženskog spola? Da, hadis kojeg Muslim bilježi u svom Sahihu (742), koji je ujedno dokaz da nastajanje spola djeteta ima svoje osjetilne uzroke koje ljudi mogu spoznati i koristiti. Naime, prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. Kaže židov: “Istinu si rekao, zaista si ti Vjerovjesnik!”, zatim se okrenuo i otišao. Onda je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, rekao: “Pitao me je o onome o čemu me je pitao, a ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”. Komentatori hadisa, kako navodi Ibn Hadžer u Fethul-bariju (11/270.), imaju dva mišljenja o riječi “fe ‘ala” (tekućina muškarca tekućinu žene): jedno da znači – prevlada, a drugo – prije stigne. Ovo drugo značenje negira sam prvi dio hadisa “pa kada se sastanu (tekućina muškarca i žene)”, jer ako su se već sastale tekućine kako će poslije toga jedna stići prije druge. Što znači da je značenje “prevlada” ispravno. Pa tako ovaj hadis predstavlja naučno čudo, jer su medicinska istraživanja potvrdila, o čemu će detaljnije biti govora u poglavlju o metodama određivanja spola djeteta, da je tekućina muškarca lužinasta, a tekućina žene kiselinska. Pa ako u vaginalnoj sredini prevlada lužinasta tekućina onda ona pospješuje brzo kretanje spermatozoida koji nose muški spol (y-kromosomi) koji stignu do jajne ćelije i oplode je prije spermatozoida koji nose žanski spol (x-kromosomi), jer su oni spori i teški, te tako dijete bude muško. A ako u vaginalnoj sredini prevlada kiselinska tekućina koja uništava spermatozoide koji nose muški spol, jer su slabootporni i nejaki, a prežive spermatozoidi koji nose ženski spol, jer su jaki i postojani, onda samo oni stignu do jajne ćelije i oplode je, te dijete bude žensko. Ovo naučno tumačenje povezano sa ovim hadisom je potvrdio egipatski znanstvenik profesor S’ad Hafiz koji živi u Americi, osnivač nauke o neplodnosti muškaraca (El-I’džazul-‘ilmi, Zindani). Ovo je još jedna potvrda da: (Allahov Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem) “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje” (Prijevod značenja En-Nedžm, 2-3.). Upravo ovo je sam Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, potvrdio rekavši na kraju hadisa: “A ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”.

Šerijatski status određivanja spola djeteta

Stavovi savremenih islamskih učenjaka oko ovog pitanja mogu se svesti u globalu na dva mišljenja. Postoji i treće čiji su zastupnici bez stava (El-Mesailu et-tibbijje el-mustedžidde 1/232).
Prvo mišljenje: Osnov u izabiranju spola djeteta je dozvola te u tome nema smetnje sa šerijatske strane. Od najistaknutiji predstavnika ovog stava su šejhovi: Abdullah el-Bessam, Mustafa Zerka, Salih ibn Humejd, Vehbe ez-Zuhajli i mnogi drugi. Također je ovo mišljenje Vijeća za fetve u Jordanu i Komisije za fetve iz Kuvajta. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 68-72)
Drugo mišljenje: Rad na odabiranju spola djeteta nije dozovljen. Ovo je stav dr. Muhammeda en-Netše, dr. Nasira ebul-Besal i šejha Fejsala Mevlevija. Također, ovo mišljenje je ono što se može razumjeti iz fetve Stalne komisije za fetve u Saudiji u kojoj stoji: “Pitanje embrija (fetusa) sa strane njihovog stvaranja, njihovog muškog ili ženskog spola je od stvari gajba (nepoznatog) o kojem nema znanja niko osim Allah subhanehu ve te’ala”. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 72-73)

Argumenti prvog mišljenja
(Ru’jetun šer’ijjetun fi tahdidi džinsil-mevlud, Halid el-Muslih str. 7-19)

Prvi dokaz: Osnov u stvarima je dozvola sve dok se nema dokaza o zabrani, ovo je šerijatsko pravilo koje zastupa džumhur učenjaka (Šerhul-kevkebil-munir 1/325), a kaže Ibn Redžeb da neki učenjaci kažu da je na ovome idžma’ učenjaka (Džamiul-ulumi vel-hikem 2/166), a oni koji zastupaju zabranu nemaju dokaz na koji se može osloniti.

Drugi dokaz: Nekoliko vjerovjesnika je tražilo od Allaha u svojim dovama da im da muško dijete. Ibrahim, ´alejhisselam, je dovio riječima: “Gospodaru moj, daruj mi čestitog dječaka “. (Prijevod značenja Es-Saffat, 100.) Također Uzvišeni spominje dovu vjerovjesnika Zekerije, ´alejhisselam: “Gospodaru moj, reče, podari mi od Sebe čestita potomka”. (Prijevod značenja Ali Imran, 38.) Da je traženje muškog djeteta zabranjeno, Uzvišeni bi njima zabranio da dove ono što je haram.

Treći dokaz: Vjerodostojan hadis od Sevbana, radijallahu ´anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu ´alejhi ve sellem, odgovorio na pitanje nekog židova o rađanju dječaka rekavši: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. (Bilježi ga Mislim 315, Nesai 9073, Ibn Huzejme 232, i ostali) U ovom hadisu je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, pojasnio da nastajanje muškog ili ženskog djeteta ima svoj prirodan uzrok. Također, hadis ničim ne ukazuje da je nastanak spola djeteta stvar gajba (nepoznatog) koju jedino Allah zna, nego naprotiv da je poput ostalih prirodnih stvari koje imaju svoje uzroke nastanka kada ih uradimo dobijamo uvijek isti rezultat. Na argumentovanje sa ovim hadisom postoje dvije primjedbe o kojima je Ibnul-Kajjim nadugačko i naširoko pisao u nekoliko svojih knjiga: Et-Turukul-hukmijje (185), Tuhfetul-atfal (166), Miftahu darisse’ade (1/259), Medarudžussalikin (1/243).

Četvrti dokaz: Analogija (kijas) izbora spola djeteta na dozvolu liječenja neplodnosti. Naime, nema razilaženja među učenjacima da je dozovoljeno liječiti neplodnost. Nisu u tome učenjaci vidjeli oprečnost ajetu: “A koga hoće, učini bez poroda.” (Prijevod značenja Eš-Šura, 50.) Onda je uzimanje za uzroke radi odabiranja spola djeteta preče da bude dozvoljeno jer je to lakša, blaža i manja aktivnost od ulaganja truda da se rodi dijete onima koji su neplodni.
Argument drugog mišljenja

Zagovorači ovog stava potkrepljuju svoj stav sa četiri argumenta od kojih je najjači dokaz koji se sastoji u slijedećem. Rad na određivanju spola djeteta je miješanje u djela koja su isključivo svojstvena Allahu, tj. u Njegovo stvaranje i Njegovu volju, kao i pokušavanje da se spozna gajb (nepoznato) o onome što je u materici što jedino Allah zna. Kaže Uzvišeni: “On vas oblikuje u matericama kako On hoće” (Prijevod značenja Ali Imran, 6.) Kaže grupa mufessira, poput Ibn Mes’uda i Katade, da se ovdje misli na oblikovanje u muškom ili ženskom spolu. (Džamiul-bejan od Taberija, 3/169.) Također, u istom kontekstu su riječi Uzvišenog: “Allah zna šta svaka žena nosi i koliko se materice stežu, a koliko šire” (Prijevod značenja Er-R’ad, 8.). A u ajetu o pet ključeva gajba (nepoznatog) Uzvišeni kaže: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama…” (Prijevod značenja Lukman 34.) Kaže grupa mufessira tefsireći ovaj ajet da ne zna niko šta je u matericama, muško ili žensko, crvene ili crne kože. (Džamiul-bejan od Taberija, 21/88) Kaže mufessir Džessas u svom tefsiru “Ahkamul-Kur’an” (5/60): “Na ovom mjestu (ajetu) Allah je Sebe izdvojio u znanju onog što je u matericama kako bi nam stavio do znanja da niko drugi sem Njega to ne zna i da je to od znanja gajba kojeg niko ne zna osim Allaha”. Ovo također podupire hadis od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, kada kaže melek prilikom udahnjivanja duše: “O Gospodaru, je li muško ili žensko? Pa Tvoj Gospodar odredi šta hoće, a melek zapiše” (Muslim 2645).

Komentar:
Prvo – uzimanje za uzroke koje je Uzvišeni Allah učinio načinom dolaska do posljedica, svejedno bilo to u određivanju spola ili nečemu drugom, ne sadrži u sebi miješanje u stvaranje i ostvarenje Allahove volje što je samo Allahu svojstveno. Dokaz za to je da sve što radi Allahov rob to ne izlazi iz Allahove odredbe, volje i stvaranja. Kaže Uzvišeni: “Vi nećete nešto htjeti osim da to Allah hoće” (Prijevod značenja El-Insan, 30.), i kaže: “Allah je Stvoritelj svega” (Prijevod značenja Ez-Zumer, 62.)

Drugo – rad na određenju spola djeteta ne negira Allahovu osobenost u poznavanju onog što je u matericama, ovo je očevidno iz slijedećeg: Rad na određenju spola nije ništa drugo nego uzimanje za uzrok koji vodi do određenog rezultata.Taj rezultat će nekada biti ostvaren,a nekada neće kao i u bilo kojoj drugoj stvari. Sa druge strane, Uzvišeni Allah nekim od svojih stvorenja omogući da spoznaju spol djeteta, nekima objavom a neki to znaju iz iskustva što sve predstavlja kap vode u moru Allahova znanja. Pa tako Allah obavijesti meleka zaduženog za matericu o svih pet stvari spomenutih u hadisu Ibn Mes’uada, radijallahu ‘anhu, između ostalog i o spolu. Također, potvrđeno je da se znanje spola može spoznati putem pronicljivosti (firasa), snova i slično. Tome svjedoči znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, o onome što je u stomaku njegove žene prije nego se porodila, kada je na samrti rekao kćerki Aiši, radijallahu ‘anha, da podijeli određen imetak nakon njegove smrti sa svoja dva brata i dvije sestre, pa mu ona reče da ona ima jednu sestru Esmu a ko je ta druga, pa joj odgovori da će ono što je u utrobi majke biti žensko. (Malik u Muvetteu 1474.) Kaže malikijski učenjak Karafi da se ovo znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, ne suprostavlja Allahovoj osobenosti u poznavanju onog što je u matericama, jer Allahovo znanje nije zasnovano na uzroku preko kojeg dobija saznanje, a Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, je to saznao putem snova kako se prenosi. (Ez-Zehire 6/229) Također, hanefijski učenjak Serahsi kaže da govor Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, nije pričanje o gajbu jer je on govorio na osnovu njegove pronicljivosti (firase). (El-Mebsut 12/50)

Radžih (odabrano) mišljenje na bazi argumenata je da je osnov u izbiranju spola djeteta dozvola, dok sa druge strane nema dokaza koji ukazuju na zabranu, a Allah zna najbolje.
Šartovi i pravila određivanja spola djeteta

Letimična analiza izvještaja i vijesti o stanju među ljudima sa onim što im je donijeo napredak biomedicine u operaciji izbora spola djeteta pokazuje da postoje određeni problemi koje je potrebno šerijatski, zakonsko i društveno liječiti čime bi se stalo na kraj zloupotrebi ovog naučnog napretka i kako bi se on stavio u službu čovječanstva. U tom kontekstu oni koji se bave i interesuju ovim pitanjem koji pripadaju različitim religijama i državama pozivaju da se postave uvjeti i pravila dozvole izbora spola čime bi se uklonile i umanjile štetnosti ove pojave. Šartovi dozvole izbora spola djeteta sa šerijatske strane se mogu rezimirati u sljedećem (Dirasat fikhijje fi kadaja tibbijje muasire 2/880):
Prvo: da izbor spola ne bude obavezni državni zakon ili opća politika, nego lična želja supružnika. Drugo: da određivanje spola djeteta medicinskim putem rade samo oni koji imaju potrebu za tim, poput supružnika kojima se nekoliko puta rađa isti spol ili radi sprečavanja prenošenja nasljednih bolesti koje su vezane za x-kromosom. Ovo već primjenjuju neke zemlje poput Amerike i Britanije koje su postavile velika ograničenja medicinskim centrima specijalizovanim za izbor spola.
Treće: preduzimanje svih garancija koje sprečavaju miješanje spermatozoida prilikom vještačke oplodnje koje vodi u miješanje porijekla ljudi. O ovom pravilu se na Zapadu ne vodi računa, a Islam je po ovom pitanju veoma rigorozan.
Četvrto: čuvanje stidnih mjesta, tj. otkrivati veličinom i vremenom dio tijela koji je nužno da se otkrije, i to pred osobom istog spola.
Peto: da se izbor spola djeteta ne radi bez dozvole oba roditelja, jer oboje imaju pravo na dijete.

Karakteristike spolnih ćelija

Da bi se razumio govor o metodama određivanja spola djeteta neophodno je da se poznaju neke osnovne karakteristike spolnih ćelija. Vodeće teorije o spolnoj selekciji zasnivaju se na činjenici da spolne ćelije, sperma i jajna ćelija, imaju 23 kromosoma (pola od tjelesnih), te da nose po jedan spolni kromosom. Ženska jajna ćelija ima uvijek X kromosom, a spermatozoid može imati X ili Y kromosom. Spol djeteta određuje se u toku začeća , tj. ako jajnu ćeliju oplodi sperma sa X kromosom, dobit ćemo žensko dijete, a ako sperma sadrži Y kromosom, imat ćemo muško dijete. Spol našeg djeteta, dakle, u potpunosti ovisi o spermi koja je oplodila jajnu ćeliju koja kod žene izlazi jednom između dva mjesečna pranja. Jednačina ženskog spola glasi: x jajašce + x sperma = xx = žensko dijete, a muškog: x jajašce + y sperma = xy = muško dijete. Sperma se sastoji od mješavine X i Y kromosoma – koje zbog njihovih karakteristika možemo zvati ‘postojani X’ i ‘brzi Y’ – a njihov omjer u spermi je otprilike 50:50. ‘Postojani X’ je nosilac ženskog spola; X- sperma su veći, sporiji i žive puno duže. Puno su otporniji na vaginalnu floru i mogu preživjeti čak 5-6 dana. ‘Brzi Y’ je nosilac muškog spola; Y- sperma su manji, ali imaju duži repić koji ih čini bržima i pokretljivijima, ali nisu otporni i ne mogu dugo živjeti, te u većini slučajeva umiru u roku od 2 dana. S ozirom na ove uočene karakteristike X i Y spermija – razvile su se teorije o tome kako možete utjecati na povećanje šansi u dobivanju toliko željene curice ili dječaka. Uz to vrlo je važno odrediti tačan dan ovulacije jednom od standardnih metoda. Ovulacija predstavlja oslobađanje jedne ili više jajnih ćelija iz jajnika koje su spremne za oplodnju, a ovo, u stvari, predstavlja plodno razdoblje žene.

Metode određivanja spola djeteta i šerijatski status istih

Metode određivanja spola dijele se u dvije skupine: opće nemedicinske metode i medicinske metode .
Nemedicinske metode:

Kada se kaže nemedicinske metode ne misli se da sve one nisu medicinski ispravne, nego da se ne odvijaju u labaratorijima i pod nadzorom ljekara. Prenosi se mnoštvo metoda i različitih teorija za određivanje spola od kojih su većina praktično nepotvrđene ili su isčezle sa vremenom, te stoga ne zavređuju da se na njima zadržava. U ovom poglavlju biće govora samo o metodama koje su prisutne u praksi među ljudima. (Ihtijaru džinsil-mevlud ve hukmuhul-šeri’ od Abdurrešida ibn Kasima)

Prva metoda: upotrebe odgovarajućih hemijskih tekućina. Suština ovog metoda se bazira na tome da je postalo poznato da kiselinska sredina više odgovara x-kromosomima (spermi), tj. onim koji nose ženski spol, a lužinska sredina odgovara y-kromosomima (spermi), tj. onima koji nose mušku djecu. Zato je na ženi da koristi vaginalno tuširanje kiselinom ili lužinom kako bi pripremila maternicu sa odgovarajućom hemijskom sredinom za željeni spol. Naime, vaginalno lučenje je karakteristično po kiselinskoj tekućini koja štiti i čisti ovaj organ od bakterija. Ova kiselinska osobenost vagine ako je u velikom procentu ona uništava spermatozoide unutar vagine naročito y-kromosome (koji nose muški spol) zato što su oni slabootporno i mali kada se uporede sa x-kromosomima (koji nose žensku djecu) koji se uglavnom otporni na ovu kiselinu. Smatra doktora Bloom 1424. po Isi, ‘alejhisselam, da je kiselost vaginalne sredine bitan faktor u određivanju spola djeteta. Ovo je dokazao njemački liječnik Anterberger tako što je ustanovio da su žene koje boluju od neplodnosti a koje su se liječile sa natrij bikarbonatom (lužinom) rađale mušku djecu više od ženske. Na osnovu ovog je zaključio da lužinska sredina pomaže rađanju muškog spola za razliku od kiselinske sredine koja pomaže rađanju ženske djece. Nakon ovog mnogo je ljekara izvršilo istraživanja koja su potvrdila gore spomenuto. Također, ljekari su utvrdili da je lučenje grlića maternice lužinsko što pomaže prolasku y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, a da se lučenje vrata meternice poveća sa ženinim orgazmom. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba petnaestak minuta prije polnog odnosa da izvrši pranje vagine, tako što će uzeti veliku kašiku praha natrij karbonata (sode bikarbone), koji se može nabaviti u apoteci, i rastvorit ga u litar kuhane vode, a zatim će tom mješavinom izvršiti duboko unutrašnje pranje vagine. Ovo treba uraditi na dan ovulacije, tj. spuštanja jajne ćelije iz jajnika čime se omogućava y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, da što prije oplode jajnu ćeliju i kako ne bi bili izloženi uginuću. Suprotno ovome, ona žena koja želi da rodi žensko dijete, treba uzeti kašiku bijelog ocata i uraditi isto što je gore spomenuto. Također, za dobijanje muškog djeteta polni odnos treba biti dubok kako bi y-kromosomi došli do otvora vrata maternice čija je sredina lužinska. Smatra doktor Landrum (u knjizi “Kako da izabereš spol svoga djeteta”) da je za izbor muškog spola bolje da polni odnos bude odostraga jer to pomaže izbacivanju sjemena (y-kromosoma) blizu otvora maternice, a uz to da učestvovanje žene u polnom činu bude veoma aktivno jer je potvrđeno da spolna uzbuđenost i orgazam žene luče lužinastu tekućinu koja pomaže y-kromosoma stignu da oplode spuštenu jajnu ćeliju. Neki ljekari su ustanovili da pijenje šoljice kahve ili nekog drugom osvježavajućeg pića koje sadrži kofein napola sata prije polnog akta pospješuje veću pokretljivost y-kromosoma čime se daje veća mogućnost začeću muškog djeteta. A što se tiče ženskog djeteta, polni čin ne treba biti dubok, žena ne treba biti aktivna i ne treba nastojati da doživi orgazam, kao i da polni čin bude najmanje tri dana prije ovulacije.
Ovaj metod ne sadrži u sebi nešto što bi sa šerijatske strane zahtijevalo njegovu zabranu.

Drugi metod: činjenje polnog akta u određeno vrijeme. Ako se polni odnos učini prije vremena ovulacije (tj. spuštanja ženske jajne ćelije iz jajnika) y-kromosomi (sperma) koji nose muški spol pošto su lakši i brži doći će do odredišta prije x-kromosoma ali neće naći jajnu ćeliju, zatim će uginuti jer su slabi i kratko žive (jer ne žive više od dva dana). Onda tu ostaje prostor za x-kromosome (spermu) koji nose žensku djecu, oni su postojani, jaki i dugo žive (čak do šest dana), pa kada stignu i bude ovulacija u narednih nekoliko dana onda uz Allahovu dozvolu bude žensko dijete. Smatra dr. Cutler da kada se izvrši oplodnja dva ili tri dana prije ovulacije, djeca koja se rode budu 80% ženska, dok ako se desi oplodnja nekoliko sati poslije ovulacije 80% rođene djece bude muškog spola. Prema tome, žena koja želi muško dijete treba da se čuva od polnog odnosa sve do vremena ovulacije, a to je u većini slučajeva 14. dan od početka menstrualnog ciklusa, kod onih žena čije je pranje vremenski uredno. Tada joj muž treba prići kako bi se polni čin uskladio sa spuštanjem jejne ćelije. A ako joj je mjesečno pranje vremenski neuredno te ne zna tačno kada joj je termin ovulacije na njoj je da nastoji utvrditi vrijeme ovulacije na jedan od sljedećih načina:
● mjerenjem tjelesne temperature, jer se ona u momentu ovulacije poveća za 0,5 do 1,0 stepeni,
● praćenjem promjene sluzi grlića materice, jer materica prije pet dana od ovulacije luči sluz koja je debela, boje blata i ljepljiva, ova sluz se postepeno smanjuje tako da potpuno nestane nakon prestanka podnosti, pa je ženi čistoća, neljepljivost i mokrina sluzi dokaz ovulacije,
● upotrebom savremenih sprava za određivanje termina ovulacije.
Pa tako oni koji žele muško dijete; na mužu je da ostavi polno općenje sve do termina ovulacije, time će učiniti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol jakima, a njihov broj će biti velik, te će se oplodnja jajne ćelije desiti baš kada se ona spustila (a ona ne živi više od 24 sata). Pa pošto su y-kromosomi pokretljiviji i brži od x-kromosoma (koji nose ženski spol) prije će stići i začet će se muško djete uz Allahovu dozvolu. A oni koji žele žensko dijete; na njima je da imaju svakodnevno polni akt jer će time oslabiti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol, a zadnji polni odnos trebaju imati tri dana prije ovulacije. Na ovakav način y-kromosomi koji dođu do odredišta prije x-kromosoma, pošto nije bila ovulacija, uginuće i tako ostaviti prostor za spore, ali jake x-kromosome koji će oploditi jajnu ćeliju i dati žensko.
Ova metoda kao i prethodna nije ništa drugo nego dozvoljeno uzimanje za uzroke.

Treći metod: dijeta. Urađena su istraživanja koja su potvrdila da ishrana žene utiče na promjenu stanja u materici time što poveća prisustvo nekih materija a umanji prisustvo drugih što prilikom oplodnje rezultira začećem određenog spola djeteta. Naime, njemački znanstvenik Herst vršio je 1935 po Isi, ‘alejhisselam, istraživanja o uticaju kalijuma na žive organizme. On je u posudu sa vodom stavio crve, a onda dolijevao kalijum. Stvar koja mu je skrenula pažnju je bila da koliko god doda kalijuma time bi se povećalo rađanje muških crvi. 1969. izvršeno je istraživanje na 52 farme koje su koristile hranu obogaćenu kalcijom i magnezijom,i rezultat je bio rađanje 340 ženskih grla nasuprot 280 muških. Zatim je ponovljeno ovo istraživanje na drugim živim stvoranjima pa je bio isti rezultat. Nakon toga, dva kanadska ljekara su ovo potvrdili na osnovu izvršene stastistike koja se sastojala u slijedećem: Utvrdili su da je od 50 žena koje su rodile mušku djecu 40 njih je bilo na dijeti obogaćenoj sa soli, a sa korištenjem hrane koja vrlo malo sadrži kalcijum i magnezijum, dok je sa druge strane, 50 žena rodilo žensku djecu a koje su bile na dijeti obogaćenoj sa kalcijum i magnezijum sa korištenjem vrlo malo natrijuma. Također, istraživanja su potvrdila da žena koja se u ishrani oslanja na biljnu hranu izbjegavajući meso, velika je prilika da će roditi žensko. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba da joj ishrana bude bogata sa natrijom i kalijom poput prirodnih sokova, meda, mesa, kahve, čaja, slane hrane i povrća, a žena koja želi da rodi žensko dijete treba da joj ishrana bude bogata kalcijom i magnezijom poput: mlijeka i milječnih proizvoda, mineralne vode, jaja, kakao, oraha i badema.
Tumačenje ove teorije se svodi na slijedeće: da dijetalna ishrana, gore spomenuta, uzrokuje fiziološke promjene na membrani jajne ćelije koja usljed te promjene prima i privlači samo sjeme jedne vrste (x ili y kromosome, tj. spermu koja nosi muški ili ženski spol). Druga grupa istraživača tumači da ova dijatalna ishrana utiče, u stvari, na stepen kiselinskog lučenja vagine koji igra veliku ulogu u dospijevanju spermatozoida do jajne ćelije. Također i ova metoda odabiranja spola djeteta ne sadrži u sebi nešto što bi je činilo zabranjenom po Šerijatu.
Procenat dobijanja željenog spola djeteta putem bilo koje od tri gore spomenute metode varira između 70% do 80%.

Četvrta metoda: usklađivanje polnog odnosa sa mjesečevim kretanjem. Nije dozvoljen rad po ovoj metodi, jer nije zasnovana ni na osjetu ni na iskustvu, nego predstavlja pusto nagađanje povezano sa astrologijom i uvjerenjem da nebeska tijela utiču na događaje.

Peta metoda: kineski kalendar. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Sa šerijatske strane je zabranjen zbog uvjerenja da nebeska tijela utiču na zemaljske događaje između ostalih spol djeteta.
Šesta metoda: metoda matematičkog proračuna. Ova metoda je zasnovana na zbrajanju broja slova od imena majke, majke njene majke, dana mjeseca u kojem je počela trudnoća, sa danom mjeseca u kojem će se poroditi. Pa ako zbir bude neparan broj biće muško, a ako bude paran biće žensko. Ova metoda je haram jer se bazira na uzimanju za uzrok ono što ni u Šerijatu ni u fizičkoj stvarnosti ne može biti uzrokom događanja.

Stalna komisija za fetve u Saudiji je za kineski kalendar rekla da je laž i batil, te da je obaveza uništiti ga i ne dijeliti među ljudima. (Fetva broj 21820, datum: 22/1/1422) Došlo je u fetvi Centar za fetve pod nadzorom Abdullaha Fekiha (Fetava eš-šebektil-islamijje 5/3302) da nije dozvoljeno oslanjanje na metode mjesečevog kretanja i matematičkog proračuna jer su djelo proroka i vidovnjaka koji su učinili da dani, mjeseci, imena osoba imaju uticaj na stvorenja i da su sredstvo pomoću kojih se spoznaje gajb, a ovo je jedan od najvećih harama jer predstavlja širk koji je Allah zabranio.

Medicinske metode za izbor spola djeteta
Pod ovim se podrazumijevaju metode koje zahtijevaju kliničku i labaratorijsku intervenciju, a to su:

a) Prirodna metoda koja se bazira na određivanju spola djeteta vršenjem abortusa fetusa ako ne bude spol koji se želi i tako sve dok trudnoća ne bude sa željenim spolom. Ova metoda nije dozvoljena jer je zasnovana na činu abortusa koji po ispravnom mišljenju učenjaka nije dozvoljen bez opravdanog šerijatskog razloga, a da ne govorimo o štetnim posljedicama na ženino tijelo i gubljenje plodnosti usljed učestalog vršenja abortusa.

b) Odjeljivanje sperme Ericssonovom albuminskom metodom ,a zatim vještačka oplodnja.

c) Odjeljivanje sperme Johnsonovom metodom protočne citometrije, a zatim vještačka oplodnja.

Ericssonova metoda se radi putem vještačke oplodnje svejedno bila vanjska (tzv. dijete iz epruvete) ili unutrašnja, procenat uspjevanja trudnoće je 25% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od 80%. Johnsonova metoda se vrši putem micro-osjemenjivanja van tijela žene koje je mnogo preciznije, te nakon utvrđivanja spola djeteta embrio se stavlja u maternicu, a procenat uspijevanja trudnoće ovom metodom je 50% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od čak 99%.

Šerijatski status ove dvije metode se vraća na propis vještačke oplodnje o kojoj je Kolegij islamskog prava (Kararat ve tevsijat, str. 74-76), između ostalih, donijeo stav da su od svih vrsta i oblika koje postoje u praksi dozvoljena samo dva oblika: prvi – da se uzme sjeme od muža i jajna ćelija od njegove supruge, zatim da se izvrši vještačka oplodnja u labaratoriji, a potom embrio stavi u maternicu supruge (tzv. vanjska vještačaka oplodnja), drugi – da se uzme sjeme od muža i stavi u odgovarajuće mjesto polnog organa njegove supruge (tzv. unutrašnja vještačaka oplodnja).

Nakon izlaganja nemedicinskih i medicinskih metoda određivanja spola djeteta može se konstatovati: da onome ko ima potrebu za izborom spola djeteta da su prve tri nemedicinske, tzv. narodne metode: upotreba odgovarajućih hemijskih tekućina, činjenje polnog akta u određeno vrijeme i dijeta, šerijatski dozvoljene i najbolje za korištenje. A medicinske metode (Ericssonova i Johnsonova) ne treba koristiti osim u nuždi, poput liječenja nasljednih bolesti, uz ispunjavanje šartova gore spomenutih. Ovo je stav Kolegija za islamsko pravo pri Rabiti (19. sjednica, novembar 2007 u Mekki). Ve billahi tevfik.

El-Asr br. 36 (maj/juni 2010)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/