Piše: Husnija Sarkić

A) Sar’a (džinska padavica, ludilo). Definicija: „Sar’a je, inače, vid duševne bolesti nastale uticajem šejtansko – džinskog messa, tj. dodira (ograma, ograjisavanja) u kojoj bolesnik nije uvijek svjestan svojih riječi, psihički je neuravnotežen, gubi pamćenje, fizički je nestabilan i ne može se kontrolisati u pokretima i postupcima. To je vid ludila, epilepsije ili nekog drugog psihofizičkog poremećaja.“

(Izvor: Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 38.)

„Padavica je bolest koja djelimično spriječava pokrete glavnih dijelova tijela. Uzrokuje začepljenje moždanih otvora gustim gasovima, ili izlučivanje nečistih gasova iz nekih dijelova tijela u mozak. Ponekad, popratne pojave napada budu kočenje, padanje i izlazak pjene na usta zbog gustoće tjelesne vlažnosti. U nekim slučajevima, padavicu uzrokuju džini. To rade samo loši i nečisti džini zbog privlačnosti čovjeka ili zbog želje da mu nanesu štetu. Prvu vrstu padavice potvrđuju ljekari i govore o lijeku za nju, dok drugu vrstu mnogi ljekari negiraju, samo neki od njih je potvrđuju, ali ne znaju lijek za nju. Jedino što čine je suprotstavljanje dobrih nadahnutih duša zlim niskim dušama kako bi otklonuli i neutralisali njihov utjecaj.“ (Fethul – Bari, 10/114.)

DOKAZI POSTOJANJA

Kur’anski dokazi:

„Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio…“ (El-Beqare, 275)

Rekao je imam Kurtubi, rahimehullah: „Ajet je dokaz neispravnosti mišljenja onih koji negiraju džinsko uzrokovanje padavice tvrdeći da to uzrokuju prirode bića, negiraju ulazak džina u čovjeka i džinski dodir.“ (Tefsiru el – Kurtubi, 3/355.)

Dokazi iz sunneta:

– Preneseno je od Safije, radijallahu ‘anha, Hujejjove kćerke, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Šejtan kruži čovjekovim tijelom putem krvi.“ (Fethul – Bari bi šerh Sahihil – Buhari, 4/282.; Muslim bi šerhi Nevevi, 14/155.)

– Preneseno je od J’ala ibn Murre, radijallahu ‘anhu, da je rekao: „Vidio sam Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kako radi troje i to nije vidio niko prije mene i neće vidjeti poslije mene. Krenuli smo na put, na putovanju smo naišli na ženu s djetetom, sjedila je, pa reče: ‘Allahov Poslaniče, ovo dijete je zadesila nesreća, a i nas je zadesila zbog njega. Ni sama ne znam koliko puta na dan dobije padavicu! Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: ‘Dodaj mi ga! Podigla ga je i stavila između Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i sedla. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, djetetu je otvorio usta, tri puta pljucnuo u njih i rekao: Bismillah, ja sam Allahov rob, povuci se Allahov neprijatelju!, potom joj je vratio dijete i rekao: Čekaj nas na istom ovom mjestu kad se budemo vraćali, pa nam reci šta se dogodilo! Otišli smo, vratili se i zatekli je na istom mjestu, povela je sa sobom tri ovce. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je upita: Kako je dijete? Rakla je: Tako mi Onoga koji te poslao sa Istinom, sve do sad nismo ništa primijetili i evo uzmi ove ovce. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: Siđi, uzmi jednu, a ostale vrati…“ (Hejsemi, Medžmea’ ez – zevaid, 9/4, i kaže: „Prenio ga je imam Ahmed preko dva lanca prenosilaca i Taberani jednim. Prenosioci jednog Ahmedovog lanca su zastupljeni u Sahihu. Dodajem da je hadis i Hakim prenio u Mustedreku, 2/617 i ocjenio ga vjerodostojnim, s njim se složio Zehebi).

– Prethodno smo već naveli hadis od Osmana ibn Ebu el-Asa, radijallahu ‘anhu, kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, imenovao namjesnikom u Taifu. (Bilježi Ibn Madže, 2/1175. Autor djela Ez-Zevaid je rekao: „Lanac prenosilaca je vjerodostojan, prenosioci su svi pouzdani.)

– Hadis od Hariže ibn Ebi Salta, koji prenosi da je njegov amidža, učio Fatihu kao rukju ludom čovjeku. (Bilježi ga Ebu Davud. Imam Nevevi ga je ocjenuo vjerodostojnim u svom djelu El – Ezkar, str. 87)

VRSTE SAR’A

Sar’a imaju dvije vrste:

a. Džinsko – šejtanska (prouzrokovana od zlih duhova) – el-ervah el-habise eš-šerire el-erdijje

b. Medicinski poremećaj.

Obzirom na stepen bolesti postoje četiri vrste:

a. Opći – to je dodir cijelog tijela,

b. Djelimični – obuhvata samo jedan dio tijela,

c. Stalni – dogotrajni boravak džina u tijelu,

d. Privremeni – kratak boravak džina u tijelu (uznemiranje)

B) El – ‘ajn (urok)

Definicija: „Bit uroka se sastoji u pogledu sa divljenjem pomiješanim sa zavišću osobe pokvarene duše koji štetno djeluje na onoga kome je upućen.“ (Ibn Hadžer El – A’skalani, Fethul – Bari bišerh Sahihil – Buhari, 10/200.)

DOKAZI POSTOJANJA I DJELOVANJA

Kur’anski dokazi

„U komentaru Kur’ana od Ibni Kesira se navodi ‘da je Ja’kub, a.s., naredio sinovima, kada ih je otpremio za Benjaminom u Egipat, da ne ulaze na jednu kapiju, nego da uđu na više kapija, bojeći se da im ljudski uroci ne naškode, jer oni, uistinu postoje i mogu konjanika s konja skinuti. Jer oni su bili fizički lijepi i elegantni.“ (Tefsir Ibn-Kesir, skraćeno izdanje, Izabrao najispravnije verzije Muhammed Nesib Er-Rifa’i, Visoki Saudijski komitet, Sarajevo, 2000., str. 652.)

“O sinovi moji,” – reče onda – “ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije, a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi; vlast pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!’ I kad uđoše onako kako im je otac njihov naredio, to im nimalo nije pomoglo da budu pošteđeni onoga što im je Allah bio odredio, jedino se ostvarila želja Jakubova, koju je izvršio, a on je, uistinu, veliki znalac bio, zato što smo ga Mi naučili, ali većina ljudi ne zna.“ (Jusuf, 67-68)

„Dio ajeta: „…jedino se ostvarila želja Ja’kubova, koju je izvršio…“, odnosi se, po Ibn Kesiru na to „da je od njih otklonjen urok“ time što su poslušali oca ulazeći pojedinačno na različite kapije.“

Dokazi iz sunneta

Bilježe Buharija i Muslim, hadis od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Urok je istina.“ (El – Buhari: 10/203; Muslim u „Es-Selamu“ – poglavlje o medicini.)

Od Aiše, radijallahu ‘anha, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Tražite kod Allaha utočište od uroka, jer uroci postoje.“ (Ibn Madže, 3508, a Albani je za njega rekao da je sahih u „Sahihul-džami’u“, 951.)

„Buharija bilježi u svom „Tarihu“ predanje od Džabira, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Najveća smrtnost u mom ummetu je, nakon Allahove odredbe, od djelovanja uroka.“ Ovo predanje Albani smatra hasenom.“

VRSTE UROKA

Dvije su vrste uroka: urok od insana i urok od džinna.

C) Sihr (Opčinjenost)

Definicija: Sihr je sporazum između čovjeka koji se bavi sihrom – sahira i šejtana, tj. vođe nekog šejtanskog plemena, koji nastaje teka kad sihirbaz počini bogohulna djela ili neke harame ili djela koja vode u širk, a da mu šejtan zauzvrat pomaže i bude mu poslušan u onome što traži od njega i naređuje svojim podanicima poslušnost i pokornost sihirbazu.

El-Ezheri je rekao: „Sihr je svako djelo preko koga se čovjek približava šejtanu i kojim se traži njegova usluga.“

Ibnu Kudame el-Makdisi kaže: „Sihr je vračanje, zapisivanje i vezivanje čvorova. Ima uticaj na srce i tijelo, pa se kao posljedica toga javljaju bolesti, ubistva i rastavljanje bračnih drugova. On sprečava čovjeka od spolnog općenja sa svojom ženom …“

DOKAZI POSTOJANJA I DJELOVANJA SIHRA

Kur’anski dokazi

„Oni se povode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani, koji ljude uče vradžbini u Babilonu, Haruta i Maruta, a to nije objavljeno dvojici meleka. Njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!” I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali oni nisu mogli nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega koristi neće imati, iako su znali da onaj ko to sebi pribavi, na drugome svijetu nikakve sreće neće imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo oni to znali!“ (El-Beqare, 102)

„Zar za istinu koja vam je došla kažete da je čarolija?” – reče Musa -, “a čarobnjaci neće nikad uspjeti!“ (Junus, 77)

„I kad oni baciše, Musa uzviknu: “Ono što ste priredili čarolija je! Allah će je uništiti, jer Allah ne dopušta da djelo pokvarenjaka uspije. Allah će svojim riječima istinu utvrditi, makar što će to zločincima krivo biti!“ (Junus, 81,82)

Dokazi iz sunneta

„Od Aiše, radijallahu ‘anha, se prenosi da je rekla: „Jedan Jevrej iz plemena Zurejk je opsihrio Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a zvao se Lubejd ibnul – E’sam. Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se činilo da obavlja neke poslove, a on ih ustvari nije obavljao. Jednog dana, ili jedne noći, je bio kod mene, kada je puno Allahu dove upućivao, a zatim je rekao: „Aiša, jesi li primjetila da mi je Allah dao odgovor na ono što sam Ga pitao? Došla su mi da čovjeka, jedan je sjeo kod moje glave, a drugi kod nogu, pa je jedan drugom rekao: „Od čega boluje ovaj čovjek?“ Drugi odgovori: „On je opsihren.“ „A ko je to uradio?“ Reče: „Lubejd ibnul- E’asam.“ „Na čemu mu je napravio sihr?“ Kaže: „Na češlju i dlakama koje je stavio u koru od palme.“ „A gdje je to?“, upita ovaj. „U bunaru Zervan.“ Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je poslao jednog ashaba da ga izvadi. Zatim je rekao: „Aiša, voda tog bunara izgleda poput boje potopljene kne, a plodovi palmi oko bunara su kao šejtanske glave.“ Ja ga upitah: „Allahov Poslaniče, zašto mu ne uzvratiš?“ „Allah me je izliječio, a ja mrzim da ljudima činim zlo.“ Zatim je naredio da se sihr uništi.“ (Hadis bilježe: Buhari, 10/222; i Muslim u poglavlju „Elem“.

„Od Imran ibnu Husajna, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Nije od nas onaj koji predskazuje i kome se predskazuje, onaj koji proriče i kome se proriče, onaj koji pravi sihr i ko traži da se nekome pravi sihr, a ko dođe vračaru, pa povjeruje u ono što je rekao, porekao je ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem.“ (Muslim, 13/191)

MIŠLJENJA UČENJAKA:

„El – Hattabi, rahimehullah, je rekao: „Prirodoslovci su zanijekali sihr i porekli njegovo djelovanje. A poznato je da sihr postoji i da je stvarnost.“

„El – Kurtubi, rahimehullah, je rekao: Učenjaci Ehli – sunneta smatraju da je sihr utvrđen i da postoji, a većina Mu’tezila i Ebu Ishak El – Istrabadi prenosi od Šafija da sihr nema osnove, nego da je to obmanjivanje…“

„En – Nevevi, rahimehullah, kaže: „Istina je da je sihr realnost. Većina uleme se u tome slaže, a na to upućuju i Kur’an i sunnet.“

VRSTE SIHRA

U poglavlju o vrstama sihra, u „Knjizi tevhida“, navode se različite vrste praktičnog sihra. Ove vrste sihra označavaju njegovo značenje kroz razne vidove koji su bili poznati u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovih ashaba. Tako se navode:

– ‘ijafa (gatanje na osnovu leta ptica nakon što se galamom poplaše);

– tark (crta koja se nacrta na zemlji);

– tijere (vjerovanje u loš predznak);

– tenedždžum (znanje o zvijezdama);

– el-ukad (vezanje čvorova i puhanje u njih);

– en-nemime (prenošenje tuđih riječi);

– el-bejan (riječitost upotrijebljena da se istina stavi u okvir laži) i dr.

(Abdurrahman ibn Hasan Et-Temimi, Knjiga tevhida i izvor radosti pravovjernih u realizaciji poziva vjerovjesnika i poslanika, Prijevod dr. Šukrija H. Ramić, str. 204-209.)

U smislu oboljenja, koja nastaju kao posljedice sihra, njegove vrste pobraja šejh Vehid Abdusselam Bali: Sihr razdvajanja (supružnika, prijatelja, rodbine…); ljubavni sihr – tiveleh (namjenjen stvaranju ljubavne veze); sihr priviđanja (obmana); sihr ludosti; sihr nemarnosti; sihir bolesti; sihr krvarenja; sihr odgađanja ženidbe.

U nastavku: FAZE I POSTUPAK LIJEČENJA TJELESNIH I DUŠEVNIH BOLESTI

Ovo je kontak mail autora serijala tekstova na ovu temu:

husnija.sarkic@bih.net.ba

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Sead ef. Jasavić.

Ako je neka žena udata i primi islam prije svoga muža ili ona prihvati islam a on to odbije učiniti, a uz sve to ona ga voli i on nju također, i iza sebe imaju dugogodišnji skladan brak, a možda imaju i djecu i potomstvo i imetak – šta da radi žena u ovom slučaju, jer ona žudi za islamom, ali, u isto vrijeme, žudi i za svojom djecom, mužem i domom? Za muslimanku koja je tek prihvatila islam predstavlja veliku poteškoću žrtvovati muža i porodicu i djecu i imetak! Neke od njih žele prihvatiti islam, ali razvod od muža stoji kao kamen spoticanja na njenom putu u islam. U čemu je riješenje?
Odgovor: Imam hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., obrađuje ovaj problem u svom poznatom djelu „Ahkamu Ehliz-Zimmeh“ – „Propisi o zimmijama“, 1/318-326., u kojem kaže da su se islamski učenjaci razišli po ovom pitanju na mnogo mišljenja i stavova, i to kako prve generacije (selef), tako i potonje generacije (halef):

1. Raskid braka odmah nakon prihvatanja islama!

Onda kada žena, koja je udata za ehli-kitabiju ili mušrika, prihvati islam, njen brak momentalno postaje nevažećim, bez obzira na to bi li njen muž primio islam poslije nje koliko za treptaj oka ili ne! Ona njemu ne pripada, jedino da zajedno prime islam u isto vrijeme, i obratno. Ako bi oženjeni čovjek primio islam, a oženjen je mušrikinjom, njegov brak momentalno postaje nevažećim od vremena njegovog ulaska u islam, makar ona prihvatila islam nakon njega za koliko treptaj oka (ovo ne važi za ženu kitabijku).

Ovo je stav jedne skupine tabi’ina i jednog dijela pripadnika Zahirija, a bilježi se i od Džabira b. Abdullaha, Abdullaha b. Abbasa, Hammada b. Zejda, Hakema b. Ujejne, Seid b. Džubejra, Omera b. Abdul-Aziza, Hasana el-Basrije, Adijj b. Adijja, Katade i Šahija.

2. Raskid braka ako muž odbije prihvatiti islam.

Kada jedno prihvati islam prije drugog – ako su unutar islamskog svijeta (darul-islam), onda se nudi prihvatanje islama onome ko to nije učinio, pa ako prihvati ostaju u svome braku, a ako odbije – onda dolazi do razvoda braka i ne čeka se istek iddeta (3 mjesečna pranja)!

Ovog je stava imam Ebu Hanife rhm..

3. Raskid braka nakon isteka Iddeta žene koja je imala bračni odnos sa mužem.

Ako žena prihvati islam a muž to ne učini – ako se to dogodi prije bračnog odnosa, raskida se brak, a ako se dogodi poslije, onda ostaju u braku – ako muž prihvati islam u toku njenog iddeta, a ako on ne prihvati islam nakon isteka iddeta, onda se ona razvodi od njega. Ako muž prihvati islam, a ona to ne učini, nudi joj se da uđe u islam, pa ako prihvati – ostaju u braku, a ako odbije – raskida se brak odmah nakon njenog odbijanja, bez obzira na to je li to bilo prije stupanja u bračni odnos ili poslije!

Ovog je stava imam Malik rhm..

4. Suprotno trećem stavu.

Ako ona postane muslimanka prije muža razvod braka nastupa odmah, a ako on postane musliman prije nje i ona prihvati islam u periodu iddeta (iščeka), ona i dalje ostaje njegovom ženom, a ako ona to ne učini, razvod braka nastupa nakon isteka njenog iddeta.

Ovog je stava Ibnu Šubrume rhm..

5. Iddet-priček, je oboma odrednica.

Ako jedno od njih postane musliman prije drugoga – ako se to desilo prije stupanja u bračni odnos braka nema, a ako se to desilo poslije stupanja u bračni odnos, pa ono drugo prihvati islam u toku iddeta, ostaje se u braku, a ako iddet istekne, a ono drugo ne prihvati islam – brak se raskida.

Ovog stava su: Evza’i, Zuhri, Lejs, Ahmed, Šafija i Ishak b. Rahivejh.

6. Žena čeka i ostaje u braku, pa makar proboravila godine, ako to ona izabere.

Allahov Poslanik s.a.w.s., nije nikada (prisilno), razveo muža i ženu, ako je jedno od njih dvoje prihvatilo islam prije drugoga, niti na jednom mjestu, niti je ikada spomenuo da postoji razlika između perioda prije isteka iddeta i poslije iddeta, niti je bilo koju ženu ispitivao za njen iddet, i ako je većina njih primalo islam nakon perioda u kome se iddet mogao završiti – naravno uz zabranu imanja bračnog odnosa između njih dvoje.

Ovog je stava šejhul-islam Ibnu Tejmijje i hafiz Ibnul-Kajjim rhm..

7. On polaže više prava na nju sve dok ona ne napusti (hidžra), svoje mjesto boravka.

Ovog je stava Ali b. Ebi Talib r.a..

8. Oni su u braku sve dok ih vladar ne razvede.

Ovog je stava imam Zuhri rhm..

9. Ostaje kod njega, ali im se zabranjuje bračni odnos.

Ovog stava je bio imam el-Neha’i rhm..

U globalu se svi ovi stavovi mogu svesti na dva stava:

1. Stav onih koji požuruju razvod takvog braka, i oni svoje mišljenje temelje na sljedećem: „O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo, pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kad im vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboške ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud, On sudi među vama – a Allah sve zna i mudar je.“ (el-Mumtehina, 10.)

2. Stav onih koji ne požuruju razvod takvog braka, koji kažu: Ovaj ajet dozvoljava muhadžirki da se odrekne svoga muža koji nije prihvatio islam i da se može nakon njega udati, ali joj isti ovaj ajet dozvoljava i to da može čekati svoga muža da prihvati islam, a muslimanima je zabranjeno da je silom vrate natrag i ako imaju sklopljen ugovor sa mušricima o povraćaju muslimana natrag. Jedno drugome su zabranjeni u bračnom odnosu, ali muslimanka opet ima pravo čekati ga da prihvati islam. Ako se muhadžirke odreknu svojih muževa – dozvoljeno je zaprositi ih i oženiti, nakon isteka njihova iddeta i nakon njihovoga odabira, i obratno, čovjek može čekati svoju ženu-mušrikinju sve dok ne postane muslimanka, samo što se on u ovakvoj situaciji neće smatrati njenim mužem, jer ona-mušrikinja, nakon isteka svoga iddeta, može slobodno da se uda za drugoga. Iddet je samo uslov da bi se sačuvalo očinstvo prvoga muža, ako se slučajno odabrao raskid braka. U svakom slučaju, bračni ugovor traje, ako muslimanka to hoće, naravno bez mogućnosti stupanja u bračni kontakt i odnos sa mužem nemuslimanom!

P.S.: Kategorički je haram i ni jedan fakih i učenjak nije rekao da je muslimanki dozvoljeno da se uda za nemuslimana! Ovdje, u ovome tekstu, je riječ o udatoj nemuslimanki koja kao takva prihvati islam – šta joj je kasnije činiti, mada su učenjaci tkđ. stava da sama udadba muslimanke za nemuslimana nije djelo koje izvodi iz vjere ali jeste veliki i teški grijeh koji je lahko može izvesti iz islama: „…ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao. Oni zovu u džehennem, a Allah, voljom Svojom, nudi džennet i oprost, i objašnjava ljudima dokaze Svoje, da bi razmislili!“ (el-Bekara, 221.)

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm.
Za više detalja pogledati:
„Kako biti musliman na zapadu“, str.122-146., Libris.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Priredio: Sead ef. Jasavić
Svi islamski učenjaci su složni na tome da žene ne smiju gledati jedna drugu u predjelu između pupka i koljeni izuzev ako nužda to zahtijeva poput liječenja i medicinskog tretmana, dok se razilaze na dva mišljenja kada je u pitanju šta je to dozvoljeno, slobodnoj ženi – muslimanki, da otkriva od svoga tijela pred drugom ženom, mimo spomenutog „teškog“ avreta (avre-mugalleza), pa kažu:
1. Dozvoljeno joj je da pred drugom ženom otkriva sve ono što se inače u adetu žena selefa otkrivalo u radu po kući ili na poslu poput glave, kose, ušiju, vrata, prsiju, podlaktica, potkoljenica i stopala – mjesta na kojima stoji nakit ili djelovi tijela koji se peru pri abdestu. Leđa, stomak, zadnjicu i prednjicu ne smije otkrivati ni pred kim izuzev pred svojim mužem. (hanefije i džumhur savremene uleme)
2. Dozvoljeno joj je da pred drugom ženom otkriva sve što je iznad pupka i ispod koljena, isto kao i muškarac pred muškarcom, ako nije propraćeno strašću i fitnom. (imam Malik, imam Šafija i jedan dio hanbelija.)
Kada se muslimani raziđu u nekom pitanju obaveza im je da se povrate Kur’anu i Sunnetu, kako bi eventualni spor riješili, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete – obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.“ (el-Nisa’, 59.)

Dokazi prvog mišljenja:

1. Allah dž.š., kaže: „A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je i onako spoljašnje, i neka vela svoja spuste niz grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.“ (el-Nur, 31.)
„osim onoga što je i onako spoljašnje“ – ovo je ono što mogu vidjeti muškarci koji nisu mahremi ženi, što žena i onako ne može skriti poput svoje odjeće i siluete – po jednima, a po drugima – lice i šake, dok: „neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo…“ – se odnosi na muškarce koji su mahrem ženi ili je u pitanju njen muž, koji smiju gledati kod žene mjesta na kojima stoji njen nakit: glava, lice, vrat, podlaktice, potkoljenice, stopala…
Abdullah b. Mes’ud r.a., kaže: Ukrasi se dijele na dvije vrste: vanjske-spoljašnje poput odjeće, i nutarnje-skrivene poput halhala na potkoljenicama, minđuša na ušima, narukvica na podlakticama. (Taberi, Hakim, Taberani, Tahavi)
2. Abdullah b. Mes’ud r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Žena je cijela avret, i kada izađe vani šejtan je zapodjene…“ (Sunen Tirmizi, br.117.)
3. Poslanik s.a.w.s., je rekao Usami: „Reci svojoj ženi da ispod ogrtača kiptijje obuče još nešto kako joj se ne bi ocrtavalo tijelo!“ (Musned imama Ahmeda, br. 22129.)
4. Abdulah b. Mes’ud r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nemoj da se žena toliko približi drugoj ženi kako bi je kasnije opisivala svome mužu kao da gleda u nju!“ (Buhari, br.5240.)
5. Ebu Seid el-Hudri r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Čovjek ne smije gledati u avret drugog čovjeka, niti žena smije gledati u avret druge žene…“ (Muslim, 1/266.)
Ovaj hadis nam prvashodno ukazuje na to da čovjek mora čuvati svoj pogled od avreta druge osobe jer se često dešava da muško ili žensko mora izvršiti nuždu ili se hoće presvući ili se treba podojiti dijete itd., što ne treba da gledamo. Ovaj hadis na ukazuje na to da će se muškarac šetati među ostalima tako (ne)odjeven, niti žensko među ostalim ženama!
6. Ajša r.a., kaže: „Koja god žena skine odjeću sa sebe u tuđoj kući – prekinula je sve veze sa svojim Gospodarem!“ (Sahih. Ebu Davud, br.2006.; Tirmizi, br.2803.)

Dokazi drugog mišljenja:

1. Ebu Ejjub el-Ensari r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Sve što je iznad koljeni je avret, i sve što je niže pupka je avret!“ (Da’if. Darekutni, br.879.; Bejheki, br.3237.)
2. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „…kada neko od vas udadne svoju robinju za roba svoga ne smije više gledati u njen avret, a avret je sve između pupka i koljeni!“ (Hasen. Bejheki, br.3236.; Ebu Davud, br.4113.)
3. Abdullah b. Amr r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Osvojićete zemlje nearapa, i naići će te na kuće koje se zovu hammami/kupatila; muškarci neka ulaze u njih samo sa izarom – pokriveni od pupka do ispod koljeni, a ženama ne dajte da idu tamo izuzev ako su bolesne ili nakon porođaja!“ (Da’if. Ebu Davud, br.4007.; Ibnu Madždže, br.3854.)
4. Ibnu Abbas r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Čuvajte se hammama-javnih kupatila! Rekoše: Allahov Poslaniče, tamo se čistimo od nečistoće a i od koristi je bolesniku!? Poslanik s.a.w.s., reče: Ko bude tamo išao neka prekrije svoj avret!“ (Mursel. Bezzar)
5. Omer b. El-Hattab r.a., je rekao: „Nije dozvoljeno ženi, koja vjeruje u Allaha i u Sudnji Dan, da u nju gleda žena koja nije muslimanka!“ (Da’if. Abdurrezzak, br.1134.)
6. Ebu Seid el-Hudri r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Čovjek ne smije gledati u avret drugog čovjeka, niti žena smije gledati u avret druge žene…“ (Muslim, 1/266.)
7. Ženi je dozvoljeno da gasuli umrlu ženu isto kao što je dozvoljeno muškarcu da gasuli umrlog muškarca, i dozvoljeno im je da gledaju sve iznad pupka i ispod koljeni, što će isto važiti i za žive!

Avret muslimanke pred nemuslimankom:

1. Muslimanka se neće skrivati od nemuslimanke, i njoj je dozvoljeno da gleda u sve ono što je dozvoljeno i ostalim muslimankama kod nje da gledaju: glava, prsa, potkoljenice… shodno praksi ashabijki i žena Muhammeda s.a.w.s., koje su se družile sa jevrejkama i mušrikinjama u svojim kućama i nigdje se ne bilježi to da su se one pokrivale pred njima. Ako su u pitanju nepovjerljive osobe, ne bitno jesu li one muslimanke ili ne, pred njima se neće otkrivati. (imam Ahmed rhm., šejh Ibnu Baz rhm.)
2. Muslimanka će pred nemuslimankom biti pokrivena sva izuzev lica i šaka isto kao i pred muškarcom koji joj nije mahrem. (šejh Kardavi)

Dodatak:

– Prvo mišljenje je jače, utemeljenije i bogobojaznije! Žena će se pred pred ženama oblačiti isto onako kako se oblači pred mahremima – otac, sin, brat, đed… i pred njima ne smije izlaziti golih prsiju!
– Zabranjenost gledanja u avret je jedan propis, a oblačenje pred drugim ljudima je drugi propis i jedno s drugim nema veze.
– Muslimanka se ne smije presvlačiti pred djetetom koje je počelo rezonovati i koje zna šta su stidna mjesta kod ljudi.
– Allah dž.š., kaže: „A starim ženama koje više ne žude za udajom nije grijeh da odlože ogrtače svoje, ali ne pokazujući ona mjesta na kojima se ukrasi nose; a bolje im je da budu krijeposne. Allah sve čuje i zna.“ (el-Nur, 60.)
– Ženi je dozvoljeno u nuždi otkrivati svoje dijelove tijela: medicina, dojenje…
– Ženi nije dozvoljeno pokazivati se u kupaćem kostimu pred drugom ženom!
– Žena se neće jednako otkrivati ni pred svojim mahremima npr. pred svojim ocem može biti komotnije obučena nego li pred djetetom svoga muža od druge žene!
– U svakom slučaju, žena treba da bude stidna, čedna, bogobojazna i krijeposna što znači da se neće dragovoljno razgolićavati pred drugim ženama, već da će biti solidno odjevena ne davajući svoja ramena, grudi, stomak, leđa i natkoljenice – gostima na uviđaj!!!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Husnija Sarkić
Nema sumnje da musliman mijenja svoje stanje, ponekad bude bolestan, a ponekad zdrav. Neke od bolesti koje ga zadese su manje a neke više opasne, a mudrost Allaha, dželle – še’nuhu, je u njihovom određivanju. Te bolesti niko ne može izliječiti osim Allah, dželle – še’nuhu. On izliječi koga hoće, a ostavlja bolesnog koga hoće. Neke od tih bolesti budu čak uzrok smrti. I sve je to od Njegove mudrosti. I pored toga, dozvolio je Allah, dželle – še’nuhu, da čovjek traži uzročnike bolesti, a da istovremeno bude potpuno oslonjen na Njega.
Načini liječenja su mnogobrojni. Neki se ostvaruju rukjom i dovama i to bivaju najveći uzročnici izlječenja. Također, mogući su i materijalni, odnosno medicinski (المحسوسة) uzročnici izlječenja, koji su poznati kroz Objavu ili iskustvo i praksu.
MIŠLJENJE FAKIHA O PITANJU LIJEČENJA

Islamski učenjaci imaju tri stava o liječenju:
Vadžib – to je mišljenje nekih potonjih (المتأخرون) malikija, šafija i hanbelija;
Mustehab – i to je mezheb šafija;
El-dževaz – dozvoljeno – sljedbenici ovog mišljenja su se podijelili na četiri mišljenja:
Da je apsolutno dozvoljeno (dzevaz mutlak). To je hanefijski stav i stav nekih malikija;
Poželjno je. Ovo je mišljenje nekih malikija i odabrano mišljenje kod nekih hanbelija;
Bolje ga je ostaviti. Ovo je opet mišljenje nekih hanefija, malikija i hanbelija koji navode da je liječenje mekruh. Rekao je Kurtubi da je ovo mišljenje nekih istaknutih prvaka, među kojima je spomenuo Ibn Mes’uda, Ebu Derda’a, radijallahu ‘anhuma, i neke tabi’ine.
Bolje da ga ostavi onaj ko ima jak tevekkul, a bolje da se liječi onaj ko je slab, ko nije izdržljiv. I to je mišljenje nekih šafija. (Hasan b. Ahmed El – Feki, Ahkjamu el-edvijetu fi eš-šeri’ati el-islamijeti, str. 27-28.)

DOKAZI DOZVOLJENOSTI LIJEČENJA

Hadis koji bilježi Buharija od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Nije spustio Allah bolest a da za nju nije spustio lijek.“ (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, Ed-daru Er-rejanu lit-turasi, Kairo, 1987., X/141.)
Hadis koji bilježi Muslim od Džabira, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Za svaku bolest postoji lijek, ako se upotrijebi pravi lijek, bolesti nestaje, uz Allahovu dozvolu.“ (Muslim, Sahih, Knjiga o miru, br.2204; Ebu Davud: Knjiga o medicini, br. 3874.)
Hadis: „Liječite se, zaista Allah, azze ve dželle, nije dao ni jednu bolest a da za nju nije dao lijek, osim jedne bolesti; starosti.“ ( Bilježi ga Ahmed u Musnedu, Buhari u Edebul-mufredu, Ebu Davud u knjizi o medicini: 3855, Et-Tirmizi, 4/383 i kaže da je hasenu-ssahih. Kaže Hakim da mu je sened vjerodostojan.)
Ovi hadisi su dokaz dozvoljenosti liječenja. Čak se posljednjim hadisom iznosi naredba liječenja. Ako se ovo naređenje ne odnosi na obavezu, onda je mendub.
Oni koji su rekli da je bolje ostaviti liječenje kao dokaz navode dva hadisa:
Od Ataa ibn Ebi Rebaha, rahimehullah, prenosi se da je rekao: „Ibn Abbas, radijallahu ‘anhuma, me upitao: ‘Hoćeš li da ti pokažem stanovnicu Dženneta?’ Rekao sam: ‘Naravno!’ Rekao je: ‘Ova crnkinja je došla Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i rekla: ”Imam padavicu i otkrivam se kad me zadesi, pa moli Allaha za mene!” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, joj reče: ”Ako hoćeš strpi se i dobit ćeš Džennet, a ako hoćeš molit ću Allaha da te izliječi.” Rekla je: ”Strpit ću se.” Potom je rekla: ”Otkrivam se kada me to zadesi, pa moli Allaha da se ne otkrivam.” Pa je uputio Allahu dovu za nju.’“ (Muttefekun ‘alejh; Buhari mea’ el-Feth, 6/114; Muslim bi šerhi Nevevi, 16/131.)
Prenosi Ibn Abbas, radijallahu ‘anhu, poduži hadis o onima koji će ući u Džennet bez polaganja računa i patnje, u kojem se navodi da su oni opisani kao: „Oni koji nisu tražili da im se uči rukja.“ I ovaj hadis je muttefekun ‘alejh. (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, 1/199.)

Rekao je Ebu Umer ibn Abdul-Berr El-Maliki El-Andelusi, rahimehullah: „Bili su u ovom ummetu velikani, najbolji prethodnici, učenjaci i skupine koji su trpili bolest, dok ih Allah nije izliječio, a bilo je među njima doktora i učenjaka, koji ih nisu zbog toga ukorili.“ (Et-Temhid: 5/78)
Ibn Tejmije spominje da se skupina ashaba i tabi’ina nije liječila, kao što su Ebu Bekr, Ubejj ibn Ka’b i Ebu Zerr, radijallahu ‘anhuma. (Medžmu’ul-Fetava: 21/564)

REZIME

U navedenim mišljenjima razmimoilaženja i suprotstavljanja objašnjavamo tako što svako mišljenje odgovara određenoj situaciji. Rekao je Ibn Tejmije: „Ljudi su se razišli po pitanju liječenja: da li je mubah, mustehab ili vadžib? A najispravnije je da ponekad biva haram, ponekad mekruh, ponekad mubah, ponekad mustehab, a ponekad vadžib.“ ( Medžmu’ul-fetava: 12/18) Haram biva zbog lijeka koji se uzima, kao što je upotreba alkohola, ili zbog onog što bude u toku liječenja, kao npr. da liječnik gleda u ono što je avret u toku liječenja, bez nužde. Vadžib je onda kada život oboljelog bude u pitanju ako se ne bude liječio.
Šejhu Muhammedu Salihu El-Usejminu postavljeno je pitanje o propisu liječenja, pa je odgovorio: „Propis liječenja se može podijeliti u nekoliko vrsta: Ako prevladava mišljenje da će lijek koristiti, a velika je mogućnost štete njegovim ostavljanjem, tada je liječenje obavezno – vadžib; ako prevladava mišljene da će lijek koristiti, a ne postoji mogućnost štete njegovim ostavljanjem, tada je liječenje bolje od njegovog ostavljanja; Ako se izjednače mogućnosti tada je ostavljanje liječenja bolje. ( Fetawa fi ahkami-l-dženaiz od šejha Muhameda Saliha El-Usejmina, sabrao fetwe Fahd ibn Nasir Es-Sulejman, Daru Es-Surajja, I izdanje, Rijad, 2003. godine, str. 13.)

DA LI JE RUKJA IBADET?

Rukja je ibadet Uzvišenom Allahu. Ona je jedno od najboljih djela. Naveli smo već mišljenja oko njene propisanosti. Rako je Ibn Tejmijje, rahimehullah: „Istjerivanje džina spada među najveće oblike džihada, stoga on (misli se na učača rukje) bi se trebao paziti da ne pomaže svom neprijatelju da ga nadvlada preko vlastitih slabosti – grijeha.“ (Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str.99.)

PITANJE OSTAVLJANJA LIJEČENJA KUR’ANOM

„Što se tiče ostavljanja (opsjednutog) prijatelja bez da mu se pomogne, to je isto kao ostavljanje onoga koji je napadnut. Pomaganje napadnutom je farzi-kifaje, svakome u skladu s njegovim mogućnostima, kao što je izvješteno da je Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao, što se navodi u oba Sahiha: “Musliman je brat svakom muslimanu, on ga ne ostavlja u potrebi, niti mu nanosi štetu, …” (Sunen Ebu Davud, Mektebetul – me’arif, Rijad, bez god. izdanja, br. 4893. Njegovu vjerodostojnost potvrdio je Albani. Ovaj hadis je prenio ‘Abdullah ibn Omer, a postoji i druga predaja od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu.)
Ako on nije u mogućnosti da mu pomogne ili je zauzet nečim što je više obavezujuće, ili je neko drugi otišao da pomogne opsjednutoj osobi, njemu više nije obaveza da to učini. Ako je, s druge strane, on jedini prisutan, a nije zauzet nečim što je više obavezujuće, to mu onda postaje prijekom naredbom da istjera džina iz opsjednute osobe.“ Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str.108-109.Uzvišeni Allah je rekao: „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih…“ „Ako su okolnosti izvan mogućnosti ne bi se trebao izlagati nevoljama uzimajući ono što nije kadar obavljati.“(Prethodni izvor, str.99)
Prema tome, učiti rukju opsjednutoj osobi je farzi-kifaje onome ko ispunjava uvjete za to, kada se pokaže nužna potreba, ali je rukju kao zanimanje bolje izbjeći.

UVJETI ZA ONOG KOJI LIJEČI KUR’ANOM

Mnogi autori u literaturi koja se bavi ovom tematikom navode određena svojstva* – (Ovakav odabir nalazimo kod dr. Muharema Štulanovića, za kojeg s pravom možemo reći da je prenosilac znanja o ovoj oblasti kod nas u vrijeme poslije rata, kad se ono bilo potisnulo iz prakse i običaja naših muslimana usljed zabrane bavljenja egzorcizmom od strane komunističkog sistema. O ovoj vrsti liječenja moglo se potvrdno slušati samo od najstarijih praktičara vjere, koji su poznavali one koji su se bavili ovakvom metodom liječenja, koju su ljudi nazivali „istjerivanje šejtana“. Čak su u tome bile umješne i žene. Naravno, njih su uvijek predstavljali kao dobre vjernice i nisu ih ničim lošim okarakterizirali u svojim govorima (što govori o njihovim svojstvima)- i uvjete* (Vidi naslov: Svojstva učača rukje, Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, Fikhski propisi, istine i kontroverze, IPA Bihać, Bihać 2005. godine, str.48. i : Kakav treba biti onaj koji liječi, Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, Udruženje za promociju i afirmaciju mladih intelektualaca „PAMI“, Sarajevo, 2006.,str. 86.) , – koji se trebaju naći kod onih koji se bave liječenjem. Iako su to bitni uvjeti, bolje je da su to svojstva onih koji se bave liječenjem. Ibn Tejmijje, rahimehullah, nazvao je onog koji liječi Kur’anom, mudžahid.
Dakle, svojstva učača rukje su:
-da bude na akidi selefa, popraćenoj praksom u riječima i djelima;
-da ima jekin u to da je Kur’an lijek, a da je Allah, subhanehu ve te’ala, Onaj koji liječi;
-da je poznavalac islamske doktrine o džinima;
-da je poznavalac fikha (Navodi se kao uvjet i poznavanje šejtanskih spletki i zavođenja. Vidi Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 79. Primjer kada je Ibn Tejmijje, rahimehullah, učio oboljelom mladiću od ludila rukju, pri čemu „se džinica javila i rekla: -Ja ga volim. Rekao joj je: Ali on tebe ne voli. Rekla je: Želim na hadždž s njim. Rekao je: On ne želi na hadždž s tobom. Rekla je: Izaći ću zbog tebe. Rekao je: Ne, izađi pokoravajući se Allahu i Poslaniku. Rekla je: Dobro, izlazim. Nakon toga, čovjek je sjeo okrenuo se lijevo-desno i rekao: Šta ću ja kod šejha?“)
-lijepo je da je oženjen onaj ko se bavi liječenjem;
-treba biti u stalnoj pokornosti Allahu, dželle-še’nuhu, sa ihsanom;
-da ne čini grijehe u govoru i djelima;
-da redovno praktikuje sve vidove dnevnog zikra;
-da ima iskren i ispravan nijet kod liječenja.

ŠTA UTIČE NA USPJEŠNOST RUKJE

Prije svega, nužno je napomenuti da se ništa ne dešava bez Allahove volje i odredbe, od dobra ili zla. „Prenosi se da je ‘Ubade bin Samit, r.a., na svojoj samrti rekao svome sinu: ‘Sine moj! Ti nećeš okusiti slast pravog imana sve dok ne budeš znao da te nije moglo mimoići ono što te zadesilo, niti zadesiti ono što te mimoišlo.’“ (Muhammed Neim Jasin, Iman: temelj-suština-negacija, prijevod Zuhdija Adilović, VSK za pomoć BiH, Sarajevo, 1998., str. 105.)
Prema tome, samo izlječenje je stvar Allaha, dželle-še’nuhu, i moramo znati da je stanje svakog od nas u Allahovim rukama. Pored navednih uvjeta koje treba da ispuni učač rukje i svojstava koja treba da ima kod sebe, bitno je i postavljanje onog koji se liječi prema samom činu liječenja, bez obzira na njegovu bolest, njenu težinu, zastarjelost ili stadij. Dva su ubjeđenja koja se moraju naći i kod učača i kod oboljelog: da Allah doista sve može i da je Kur’an lijek.
Dakle, bude li imalo sumnji u jedno od ovo dvoje, izlječenje se dovodi u pitanje. Prvo se razumijeva tako što nema ništa a da Allah ne može, pa i izliječiti nekog ko je bolestan, a drugo se razumijeva tako da se ne javlja sumnja da možda tom i tom oboljelom Kur’an nije lijek, i da je kod njega riječ o psihičkoj bolesti medicinske prirode. Smiješno je za učača rukje da tako što i kaže.
„Liječenje napada koji su posljedica duševne opsjednutosti zahtjeva dva faktora, jednog od strane opsjednute osobe, a drugog od strane liječnika.
Što se tiče opsjednutog čovjeka od njega se zahtjeva lična snaga, iskreno okretanje Stvoritelju svih stvorenja i ispravan način traženja utočišta, gdje će srce i jezik biti u harmoniji. Jer, uistinu ovaj način liječenja je, zapravo, bitka i ratnik neće biti kadar pobijediti neprijatelja ako ne ispuni dva uslova: da samo njegovo oružje bude jako i oštro i da mu ruka bude čvrsta. Za slučaj da jedan od ova dva uslova ne budu ispunjena, dugi mač neće biti od koristi. Šta ako oba ova uslova nedostaju? Srce će biti u stanju opustošenosti i potpunog uništenja u odnosu na Tevhid, vjere u Allaha, bojazni od Allaha i okretanja Njemu. Kao takvo, ono će biti razoružano i bespomoćno.
Potreba koju liječnik mora ispunjavati je da on također posjeduje oba ova faktora, u tolikoj mjeri da onaj koji istjeruje džinna treba samo da kaže: „Izlazi iz njega!“ ili „Bismillah“, ili „La havle ve la kuvvete illa billah“, da bi postigao cilj.“ (Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str. 154 – 155.)

POSLJEDICE RUKJE

Bez obzira na ishod rukje, ona može imati i negativne posljedice po učača, onog koji se liječi i džinne. Što se tiče učača ona može biti napad i uznemiravanje od strane džinna zbog njegove slabosti. Što se tiče onog koji se liječi, bolest može biti povećana, a što se tiče džinna, oni zadobivaju udarce, oboljevaju pa čak i umru.
Muhammed ibn Abdullah eš – Šibeli, rahimehullah, u svojoj knjizi Akamul el – Merdžan, navodi odgovore na pitanja vezana za liječenje od šejhul – islama Ibn Tejmijje, u koje se kaže: „Ukoliko bolesnik ozdravi dovom, zikrom, naredbom ili zabranom džinnima, udaranjem, grđenjem, proklinjanjem ili sličnim govorom cilj je postignut, bez obzira što to podrazumijeva oboljevanje nekih džinna ili njihovu smrt. To nije nepravedno prema njima, sami su sebi nepravdu nanijeli, ako učač rukje nije bio nepravedan prema njima kao što to rade sihirbazi pa narede ubistvo ili zatočenje džinna koji ne zaslužuje biti ubijen ili zatočen. Tada im se džinni svete, a ako ne mogu njima, onda njihovoj djeci, ženi ili stoci.
Onaj ko u odbrani od njih bude pravedan, što su naredili Allah i Njegov Poslanik, nije učinio nikakvu grešku. On se samo pokorava Allahu i Poslaniku pomažući nevoljnicima i onima kojima je nanesena nepravda na šerijatski način, bez širka i nepravde prema stvorenjima. Takve džinni ne uznemiruju ili zbog znanja da su pravedni, ili što im ne mogu ništa. Ukoliko je džinn nepokoran, a učač slab, može se dogoditi da ga uznemiri.“ (Vehid Abduselam Bali, Zaštita od džina i šejtana, str. 80. Vidi isto Ibn Tejmije, Poslanica o džinima, str. 96-97.)

Što se tiče oboljelog i posljedica koje se mogu javiti, one se uglavnom odnose na ispravan odnos prema liječenju. Ako bolesnik moli džinne za svoje ozdravljenje ili se na bilo koji način pouzda u njih, pa čak i preko sihirbaza koji mu tu uslugu čine, vjerovatnost je veća da će ih džinni još više napadati, a samim tim će biti jači oni koji su ih opsjeli, shodno kur’anskom ajetu: „I bilo je ljudi koji su pomoć od džinnova tražili, pa su im tako obijest povećali.“ „Tj. smatrali smo da smo mi odabraniji od ljudi, jer su oni tražili utočište kod nas kada bi se našli u kakvoj kotlini ili jezivom mjestu u pustinji ili drugdje, kao što je bio običaj Arapa u džahilijetu. Oni su tražili utočište kod džina, velikana tog mjesta, da im nečim ne naude. Pošto su džini vidjeli da se ljudi njih boje, odvažili su se protiv njih i povećano im nanosili neprijatnost i strah.“ (Ibn Kesir, Tefsir Ibn-Kesir, str. 1435.)

KOME SE UČI RUKJA?

Nema smetnje da se rukja uči svakoj osobi koja ima potrebu za liječenjem. Dakle muslimanu, ali i nemuslimanu. Osnova u Šerijatu što se tiče običaja je dozvola, (اباحة), osim ako nije došla izričita zabrana (u tekstovima), a što se tiče ibadeta, osnova je zabrana, osim ako nije došla izričita naredba ili dozvola. (والأصل في عاداتنا الإباحــــة حـتى يجـيء صـارف الإباحـة, وليس مشـروعا مـن الأمــــورغيرُ الذي فـــي شرعنا مذكور , Dr. Mustafa b. Kerametullah Mehdum, Revdatul – fevaid šerh menzumetil – kavaidi libni Si’di, Darul – Išhilija, 1999.)
Kako prema ovom tretiramo pitanje učenja rukje nemuslimanima? Pošto smo već rekli da je rukja ibadet, njena je osnova zabrana, ali pošto postoje tekstovi koji ju dozvoljavaju nemuslimanima, onda je možemo smatrati dozvoljenom. Već smo navodili hadise u kojima su ashabi učili rukju onima koji nisu muslimani, što se da iz analize hadisa vidjeti. Npr. hadis od Haridže ibn es – Salta, čiji amidža je učio Fatihu kao rukju, prolazeći pored ljudi, među kojima je bio jedan okovan u gvožđe, koji su mu se obratili riječima: „Čuli smo da je vaš prijatelj…“ ( Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, IV/533.); što asocira da ovi ljudi nisu bili muslimani. Još ću kao dokaz dozvoljenosti navesti sljedeću predaju:
U „Dva Sahiha“ prenosi se da je Ebu Seid el-Hudri rekao: „Grupa ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, otišla je na put. Na putu su došli do jednog logora beduina i tražili su njihovo gostoprimstvo. Beduini su ih odbili primiti, pa su ashabi odsjeli u blizini i krenuli na počinak. U međuvremenu, zapovijednik beduina razbolio se od uboda škorpiona. Njegovi su prijatelji pokušali sve što su znali (da ga izliječe), ali bez uspjeha. Napokon, otišli su i upitali ashabe da li imaju išta što bi izliječilo njihovog vođu. Jedan od ashaba je odgovorio: “Usitinu, slavljen neka je Allah, ja znam koje se djelotvorne dove uče kao lijek za otrovan ujed. Ipak, mi smo vas upitali da nas primite, a vi ste odbili da ponudite gostoprimstvo, i ja neću proučiti ove dove dok se ne nagodimo.” Beduini su ih obradovali i obećali nagraditi s nekoliko ovaca ako uspiju u liječenju njihovog vođe. Odmah zatim je ashab otišao u vođin šator i učio mu suru El-Fatiha, pljuckajući po njemu. Najednom, zapovjednik je povratio snagu kao da je čvrsta vrpca otpuštena. Kada su ga ashabi napustili, zapovijednik je povratio svu svoju snagu. Pošto su beduini ispunili svoje obećanje, ashabi su rekli: “Podijelimo nagradu!” Onaj ashab što je proučio rukju odgovorio je: “Ne činimo ništa dok se ne vratimo Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ispričamo mu naš slučaj.” Kasnije, kada su došli kod njega i ispričali mu šta se desilo, on je prokomentarisao: “Kako ste znali da je El-Fatiha rukja? Uistinu, bili ste u pravu. Sada, podijelite ono što imate između sebe i ostavite jedan dio i meni!“ (Sahih Muslim bi šerhi imam En–Nevevi, Mektebetu daru el – fejha, Damask, bez god. izdanja, IV/189, hadis: 2201.)

Ovdje možemo navesti i pozitivnu stranu učenja rukje onima koji nisu muslimani, uzevši u obzir da je to način predstvaljanja svoje vjere, njene primjenjenosti i istinitosti, dakle, da’va u kojoj daija nema potrebe da preže od bilo čega što treba da govori o islamu. Samim tim, Allahovom dozvolom, učenje rukje može biti sebeb nečijeg primanja islama.

Nastaviti će se inšallah. U nastavku, ”Ostala pitanja vezana za liječenje”.

Mail autora: husnija.sarkic@bih.net.ba

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje

Piše: Husnija Sarkić
Kada je riječ o metodama liječenja bolesti izazvanih džinsko-šejtanskim djelovanjem ili pak drugih bolesti obavezno razlikujemo dozvoljeno od zabranjenog. Hadis: „Liječenje bolesti onim što je Allah dopustio će je izliječiti, a liječenje bolesti onim što je Allah zabranio, neće je izliječiti.“ (Ibn Kajjim El – Dževzi, Poslanikova medicina, str. 32. Ovako je spomenut u prijevodu s engleskog jezika, a o njegovoj vjerodostojnosti – Allah najbolje zna.) Ibn Hadžer navodi uvjete dozvoljene rukje na kojima se složila ulema (Ibn Hadžer El-’Askalani, Fethul-Bari bi šerh Sahihil- Buhari, str. 206.):

-da bude s govorom Uzvišenog Allaha ili Njegovim imenima i svojstvima;
-da bude na arapskom jeziku ili prijevod sa jasnim značenjem; i
-da postoji ubjeđenje da ne djeluje rukja sama po sebi, već djelovanjem Uzvišenog Allaha.

Objašnjenje:
-„Rukja mora imati monoteistički sadržaj i definitivno biti bez primjesa širka.
-Rukja ne smije sadržavati nikakvu zakletvu sa bilo kojim Allahovim stvorenjem, kao što su Sunce, Mjesec, zvijezde, džinni, meleci itd. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Ko se zakune nečim, osim Allahom, počinio je apostaziju.“
-Ne smije, također, sadržavati dovu ili traženje pomoći od Allahovih stvorenja u stvarima koje može samo Allah, dželle – še’nuhu, .. U Kur’anu se u prijevodu značenja kaže:
„…A oni koje, pored Njega, molite, ne posjeduju ništa, ni koliko opna na hurminskoj košpici. Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a da i čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali…“ (Kur’an: Fatir, 13-14.)
-Rukja ne smije sadržavati sihr i vradžbinu. Sihr je haram i pravno se tretira vidom apostazije.
-Rukja ne smije biti ni od onoga ko ogleda, gata ili proriče, pa makar i ne bio sihirbaz. Ahmed i Hakim bilježe predanje u kome se kaže: „Ko ode onome ko ogleda, gata ili proriče, pa mu povjeruje, time čini kufr u ono što je objavljeno Muhammedu.“
-Rukja mora biti razumljivog značenja, jer ono što se ne razumije može imati značenje apostazije…
-Rukja treba biti u vidu forme koja je prenesena od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i generacije ashaba…
-Ne smije biti izgovorom psovki i proklinjanja.“

Liječenje metodom sihra
Učenje sihra
Saglasni su islamski učenjaci da učenje sihra i rad po njemu nije dozvoljeno, te da je to kufr. El-Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, kaže: „U ovim Allahovim riječima: „… Mi samo iskušavamo, a ti ne budi nevjernik“, je znak da je učenje sihra kufr.“ (Fethul-Bari, 10/225.)
Ibnu Kudame, rahimehullah, je rekao: „Učenje sihra i podučavanje istom je kufr i mi ne poznajemo ikakva razmimoilaženja kod uleme o tom pitanju.“

Liječenje
Nije sporno da se može desiti izlječenje metodom sihra, ali je sporno to što se u njoj nalazi mnogo „šerijatskih prekršaja i teških harama“. Ova metoda liječenja u sebi sadrži ili apostaziju ili širk i za onog koji se liječi i koji tom metodom liječi. „U tom načinu se i onaj koji liječi i kojeg liječe približavaju šejtanu onim što on voli i tako skidaju sihr sa opsihrenog.“ (Govor Ibnul–Kajjima) Neki muslimani ne razlikuju kur’anski način liječenja, od liječenja sihrom. Nažalost, danas je mnogo onih koji liječe metodom sihra, a kriju se pod plaštom liječenja Kur’anom. Najčešće u svojim zapisima, ritualima, postupcima liječenja unose učenje ili zapise iz Kur’ana, kako bi na taj način obmanuli onog kojeg liječe. (Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 102.)

Suština liječenja ovom metodom je u prizivanju džinna, odnosno u tome da se sihirbaz pripomogne džinnima. Ovo ima više načina, „a svi se zasnivaju na širku i jasnom kufru.“ Sahiri to rade na razne načine. Uglavnom tu možemo uvrstiti i današnje „nadri – hodže“, koji najčešće zapisuju zapise i rade slične sumnjive radnje, babe koje prelijevaju (salijevaju) zrno (strahu/stravu), one koji/e gledaju u findžan, u dlan, u kašike, u karte, bacaju grah i drugo, astrologe, one koji rade određene čini na sliku oboljelog, odjeću i druge lične predmete, bioenergičare i druge. Njima ne treba vjerovati. ( Vidi Islamski omladinski časopis, Saff, Imaju li Bošnjaci pravo na gatanje grahom ili je to potvora na Fatimu, r.a., 2003., broj 98., godina VII, str. 13 – 15. i vidi Znakovi po kojima se raspoznaje sahir, Vehid Abdusselam Bali, Oštri mač u borbi protiv zlih sihirbaza – prijevod, str. 41.)
Liječenje metodom sihra podrazumijeva osim skidanja sihra i liječenje za opsjednutog, tj. svake vrste bolesti prouzrokovane šejtanskim djelovanjem. „Liječenje vradžbinama je šejtanski posao.“

Mišljenje islamskih učenjaka o kažnjavanju sihirbaza
Islamski učenjaci nemaju jedinstven stav o kažnjavanju sihirbaza.
Od Džunduba se prenosi kao merfu’: „Kazna određena za sihirbaze jeste njegovo ubijanje sabljom.“ (Tirmizi, 1460 i kaže: Ispravno je da je ovaj hadis mevkuf; Hakim, 4/360; Darekutni, 3/114, Bejheki 8/136. U njegovom senedu nalazi se Ismail ibn Muslim el – Mekki Ebu Ishak, a on je slab prenosilac hadisa.)

1.U Buharijinom Sahihu prenosi se od Bedžala ibn Abede’a, da je rekao: „Omer ibn El – Hattab napisao je (svojim namjesnicima): „Ubijte svakog sihirbaza i sihirbaskinju!“, pa smo, ‘rekao je on’ : ‘pogubili troje sihirbaza.“
2.U vjerodostojnom predanju od Hafse, radijallahu ‘anha, prenosi se da je ona naredila da se ubije njena sluškinja koja joj je napravila vradžbine i bila je ubijena. Isto tako postoji vjerodostojno predanje od Džunduba. Ahmed je rekao: „(Prenosi se) od trojice Vjerovjesnikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ashaba.“
Po hadisu da se sahir ubija sabljom postupali su imami Ahmed, Malik i Ebu Hanife. Šafija smatra da ga ne treba ubiti isključivo zbog sihra, osim ako učini nešto u tome što ga vodi u nevjerstvo.
Jasno je da je većina uleme na stanovištu da sahira treba ubiti. Blažeg stava se u većini literature navode mišljenja Šafije i Ibn Munzira, koji su stava da se ubiju samo ako svojim sihrom čine kufr ili ubiju nekog. A Allah, dž.š., je rekao: „… mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik.“ Nema govora jasnijeg od Allahovog, subhanehu ve te’ala.
Da li se sihrom može liječiti?

Jedni učenjaci to dozvoljavaju.
Njihovo mišljenje zasnovano je na potrebi (hadžetu) i nuždi (daruretu) bolesnika ili samo u nuždi. „To je mišljenje hanbelijskih pravnika. Oni to obrazlažu sljedećim dokazima: Imam Ahmed nije dao nikakvu fetvu po ovom pitanju kad su mu opisali ovaj način liječenja. On se samo ogradio riječima: „Ne znam šta je to!“ Dakle, da je to smatrao haramom, izrekao bi eksplicitnu zabranu, jer je bio direktno pitan o tom problemu.“
Zatim mišljenje o ovom Se’ida ibn Musejjiba, koji kaže: „Ono što koristi nije zabranjeno.“
Zatim slučaj Aiše, radijallahu ‘anha, koju je opsihrila njena robinja, te su „njeni rođaci otišli nekome ko se bavio skidanjem sihra. On ih obavijesti o spravljačici sihra riječima: “Došli ste mi po pitanju žene koju je opsihrila robinja. U sobici te robinje sada se pomokrilo dijete.” Aiša je naredila da dovedu robinju i ona je priznala. Onda je naredila da je prodaju beduinima koji su bili poznati po lošem postupku sa robljem. … Pošto Aiša, radijallahu ‘anha, nije pokudila način dobijanja ovih informacija, a to je odlazak čovjeku koji se bavio skidanjem sihra, značilo je da takav način nije smatrala zabranjenim.“

Drugi učenjaci to zabranjuju.
„Općenito je zabranjeno skidanje sihra sihrom, ili nerazumljivim nepoznatim bajanjem, bilo da se radi o nuždi ili ne.“
Od Džabira se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitan o vračanju (nušreu) u svrhu liječenja pa je rekao: „To je šejtanski posao.“ (Zabilježio ga je Ahmed sa dobrim senedom i Ebu Davud je rekao: „Ahmed je upitan o tome, pa je rekao: ‘Ibn Mes’ud je sve to mrzio.’“) I rekao je: „Ko ode vračaru (onome ko ogleda, gata ili proriče), pa mu povjeruje, zanijekao je ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem.“ (Zabilježio ga je Ebu Davud, Ahmed u Musnedu, 2/408., 429., 476.) I rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Ko dođe vračaru (gatalici) pa ga pita o nečem, a zatim mu povjeruje ono što on kaže, neće mu namaz biti primljen četrdeset dana.“ (Bilježi imam Ahmed u Musnedu, od neke od Vjerovjesnikovih, sallallahu ‘alejhi ve sellem, žena.)
Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, ističe da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ovim hadisima zabranio ovu vrstu liječenja.“ (Ibn Hadžer El – A’skalani, Fethul – Bari bišerh Sahihil – Buhari, 10/233). „Posjećivanje ovih kategorija ljudi, plaćanje njihovih usluga i sl. smatra se pomaganjem i podsticanjem crne magije, prisiljavanjem ljudi na takve usluge, a Kur’an kaže: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.”

Odabrano mišljenje

Liječenje metodom sihra je haram. Kontradikcija stavu onih koji navode da se imam Ahmed ibn Hanbel nije izjasnio o ovom je izražena u mišljenju od Ibnu Kudame: „…ako je to putem nečega što u sebi ima naznake sihra, to je Ahmed ibn Hanbel zabranio.“ (Vidi El – Mugni: 10/114.) Što se tiče mišljenja onih koji to dozvoljavaju, njihovi dokazi „su neodrživi u komparaciji sa tekstualnim, tradicionalnim dokazima koji to zabranjuju.“
„Pokušaj podvođenja liječenja sihra sihrom pod pravno pravilo “Nužda dozvoljava zabranjeno”, ne stoji, jer liječenje po Šerijatu nije u statusu obaveze nego dozvole, pa se ne može analogijom komparirati sa slučajem nužde jedenja zabranjenog mesa, a također, liječenje se može obaviti na šerijatski opravdan i dozvoljen način učenjem kur’anske rukje, tako da nema potrebe za zabranjenim načinom koje provodi sihirbaz.“ (Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 107.) (Vidi: Islamski omladinski časopis, Saff, broj 67., Kur’an je lijek za ono što je u ljudskim prsima, godina VI, 1. mart 2002.: „Jedan od uvjeta pravnog pravila „Nužda dozvoljava ono što je u osnovi zabranjeno“ je nemogućnost pravazilaženja stanja prinude ili tegobe nečim što je dozvoljeno (Ukoliko postoji dozvoljen način za odbijanje štete, nije dozvoljeno koristiti zabranjeno sredstvo)

Propisi liječenja u odsustvu

Što se tiče liječenja oboljele osobe bez njenog prisustva, nemoguće ga je izvesti bez njenog prisustva ispravnom rukjom. To može biti jedino putem sihra, posjećivanjem sahira, a to smo već objasnili. Dozvoljeno je naučiti određene ajete iz Kur’ana, kao i dove, na vodu, med, maslinovo ulje, ulje od ćurukota (el-habbetu-ssevda’; nigella sativa) i sl. te davati oboljelima (bez njihovog znanja o tome). (Ahmed ibn Abdurrezak Ed – Duvejš, Fetava el – ledžneti lil – buhusi el – ilmijjeti vel – ifta’, ( I – el-mudželidul–evvelu), Uli- nnuha lil – intadži el – i’lamijji, Kairo, 2003. godine str. 240. ) „Navodi se u djelu „Knjiga tevhida“ da se prouče u posudu u kojoj ima vode, ajeti sure Junus: (81 -82), ajeti sure El – E’araf: (117 – 122) i ajet sure Ta – Ha: (69), a zatim se voda salije na glavu bolesne osobe od sihra. “
Dova je ono zašto sasvim sigurno možemo reći da je alternativa liječenju u odsustvu. „Dova brata za brata muslimana u odsutnosti se ne odbija. Kod njegove glave stoji melek, i kada god uputi dovu za brata muslimana, melek kaže: ‘Amin! I tebi isto’. “ (Sahih Muslim bi šerhi imam En – Nevevi, Mektebetu daru el– fejha, Damask, bez godine izdanja, XVII/2733, str. 50.)
„U odsutnosti – znači: da on nije prisutan tu, ili da je prisutan tu, a ne zna da se za njega dovi.“ (Fadlu El – Ilahi, Men tusalli ‘alejhim el-mela’iketu ve men tel’anuhum, Idaretu terdžumanil-islam, Rijad, 2000., str. 38. (citat preuzet iz 1. fusnote, a autor je preuzeo iz „Avnul-me’abud“)

Iz navedenog da se zaključiti da je dova, kao vid traženja lijeka od Uzvišenog Allaha, dozvoljena i bez znanja oboljelog.

Zaključak

Liječenje Kur’anom je validna praksa sljedbenika sunneta i džema’ata. Opći izraz za ovo liječenje je rukja. Iako ponekad ne znamo metafizičku snagu proučenih dova, zikrova ili kur’anskih ajeta, ipak smo svjedoci njihovog pozitivnog uticaja i raznolikih manifestacija na oboljelim pri liječenju kroz praksu.

Ovo nije liječenje poput sahirskog mrmljanja, vješanja oko vrata zapisa, hamajlija, dilbagija i slično, niti poput prelijevanja strahe (zrna) i poput mnogih drugih neispravnih metoda liječenja, koje su, nažalost, prisutne danas u praksi Bošnjaka. Sve ovo je haram, a takve radnje vode kufru i širku. Dakle, musliman neće objesiti oko vrata ništa da ga čuva, niti će tražiti da mu neko salijeva zrno (strahu), neće pratiti horoskop, niti će ići kod „hodže“ da mu napravi „dilbagiju“! Musliman će se liječiti rukjom, a zaštitu će tražiti propisanim dovama i zikrom, od Allaha, a ne od ljudi.

U fikhu se liječenje Kur’anom tretira dozvoljenim, pa čak i pohvalnim činom. Međutim, Šerijat je postavio određena pravila da bi rukja bila ispravna, ali i određenu etiku za onog koji je uči. Pored ovog, važno je da učač rukje i onaj koji se liječi, budu čvrsto ubijeđeni da je Kur’an lijek, pa da se pouzdavaju u Allaha, dželle – še’nuhu. Posebno želim naglasiti da izlječenje ne ovisi ni o kome do o Allahu, ‘azze ve dželle, jer stanja ljudi su u Njegovim, subhanehu ve te’ala, rukama.

Osim što je Uzvišeni Allah dao za svaku bolest lijek, isto tako nas je Njegov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, podučio preventivi kroz razne zikrove i dove. Njihovu primjenu izbjegavaju samo oni neozbiljni u vjeri, koji nisu shvatili njihovu vrijednost i značaj. A Uzvišeni Allah je u prijevodu značenja Kur’ana rekao: „A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.“ (Kur’an: Ta – ha, 124.)

Iz svega navedenog, opći je zaključak da musliman treba da se pridržava kur’ansko – sunnetskog koncepta života, kako bi se zaštitio, čuvao zdravlje i liječio.

Wel-hamdulillahi rabbil – alemin

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Vidi manje