Piše: Muhammed Ikanović
Prije samog pojašnjenja uvjeta (šartova) zekata za svaku vrstu imetka na koji se daje zekat, neophodno je navesti i opće uvjete obaveznosti zekata, a to su: Sloboda, tj. da osoba nije rob. Iako to danas praktično ne postoji, islamski učenjaci napominju i taj uvjet kako bi se znalo da je i to jedan od uvjeta obaveznosti izdvajanja zekata.

Musliman rob nije obavezan davati zekat zato što je njegov imetak vlasništvo njegovog gazde.

-Da je osoba musliman jer zekat nije obavezan nevjerniku, ateisti ili pripadniku neke druge vjere osim islama. Iako će na Sudnjem danu biti pitani za obaveze islama, od njih se ti ibadeti ne primaju jer je islam uvjet za primljenost svakog ibadeta. U hadisu koji prenosi Muaz ibn Džebel, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “…pozovi ih da potvrde da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji poslanik, pa ako se odazovu, reci im da je Allah propisao pet namaza…” (muttefekun alejhi). Hadis nam govori da tek nakon primanja islama osoba počinje izvršavati svoje obaveze prema Uzvišenom Allahu.

-Posjedovanje nisaba, a to je šerijatom precizirana količina imetka.

-Da imetak pregodini, a to se odnosi na pojedine vrste imetka na koje se daje zekat, što ćemo pojasniti u narednim tekstovima, uz Allahovu pomoć. Dokaz je hadis: ‘’Zekat nije obavezan sve dok ne proðe godina dana od njegovog posjedovanja” (Ibn Madže).

-Da je osoba stvarni vlasnik tog imetka i da je to u njegovom vlasništvu, tj. da on u potpunosti raspolaže tim imetkom.

Zekat na imetak umno poremećene osobe i djeteta

Ako se desi da postoji nisab kod imetka djeteta koje još nije u stanju da raspolaže imetkom na pravi način ili je u pitanju umno poremećena osoba koja je imala imetak prije bolesti ili je naslijedila od nekoga veći dio imetka, obaveza je starateljima tih osoba da izdvoje zekat u njihovo ime. Možda se neko pita kako je zekat obaveza takvim osobama kada im nisu obavezne druge vrste ibadeta, kao namaz, post i slično. Odgovor je sljedeći: zekat je ibadet povezan sa imetkom, tj. njegova obaveznost je povezana sa posjedovanjem imetka. Pa ako taj imetak postoji u tolikoj količini koju je šerijat precizirao, onda je njegovo izdvajanje obavezno. Pa tako i imetak djeteta, jetima ili ludaka ne izlazi iz okvira obaveze, s obzirom da postoji osoba koja raspolaže tim imetkom, tj. staratelj tih obaveznika davanja zekata i on za njih nijeti davanje zekata.

Zekat na društveni imetak

Od samog nastanka pa do današnjeg dana čovjek živi u društvenim zajednicama. Način funkcioniranja tih zajednica bio je različit tokom perioda kroz koje je prošlo ljudsko društvo. Već od davnina, društvene zajednice funkcionišu na principima u kojima postoji opće dobro, tj. društveno vlasništvo. U islamskoj državi to se naziva bejtul-mal, a u našim sistemima budžet ili, bolje rečeno, državno vlasništvo. U to ulaze i vakufi koji se ostavljaju da služe muslimanima ili jednoj odreðenoj grupi ljudi, kao što su siromasi i sl. Na tu vrstu imetka nije obavezno izdvajanje zekata, tj. za njih ne postoji zekat. Islamski učenjaci pojašnjavaju ovaj propis navodeći da su upravo te institucije one u koje se slijeva zekat i uopćeno rečeno društveno vlasništvo, pa kako opet da izdvajamo iz državne kase u državnu kasu, to jednostavno nije potrebno. Takoðer vakufi, njihova namjena je opća korist i to uglavnom biva za one kategorije kojima se upravo daje zekat i opet se gubi svrha uzimanja zekata iz tih dobara jer se on upravo koristi za ono za što je propisan zekat. Izuzetak čine vakufi koje vakif ostavi pojedincu ili svome potomstvu. Recimo da neko uvakufi poslovne prostore za svoje unuke da oni sebi uzimaju kiriju i slično tome. Ukoliko ti vakufi ispunjavaju uvjete zekata, iz njih se izdvaja zekat.

Da li spada obaveza izdvajanja zekata ukoliko strada imetak?

I ovo je jedna od važnih mes’ela. Vrlo je moguće da se dogodi nešto slično, odnosno da vlasnik imetka izgubi imetak na koji je dužan dati zekat. Da bi nam bilo jasnije, pojasnit ćemo primjerom. Naprimjer, čovjek je imao prodavnicu i prošla je godina dana i on je dužan da izdvoji zekat na trgovačku robu koju posjeduje, a čija je vrijednost veća od nisaba. Tog istog dana kada se napuni godina dana ili možda koji dan kasnije, desi se požar u prodavnici koji mu uništi čitavu prodavnicu. Ukratko rečeno, propis je sljedeći, ukoliko je vlasnik imetka izdvojio zekat prije nego što je imetak stradao, dužan je dati zekat onima kojima pripada bez obzira što je imetak stradao. A ako nije izdvojio zekat prije stradanja imetka, tj. nije uspio da to uradi, što znači da nije odugovlačio namjerno, onda nije dužan izdvojiti zekat.

Da li smrću vlasnika spada obaveza zekata?

Ako bi vlasnik imetka na koji se treba dati zekat preselio na ahiret prije izdvajanja zekata, obaveza njegovog izdvajanja ne prestaje smrću vlasnika. Zekat će se izdvojiti prije podjele imetka. Dokaz je predaja koju bilježe Buharija i Muslim u kojoj je neki čovjek pitao Poslanika da li će postiti za majku koja je ostala dužna da naposti mjesec, pa mu je Poslanik rekao: ‘’Da je tvoja majka imala dug, da li bi ga vratio?’’ čovjek reče: ‘’Da’’, pa Poslanik, alejhis-selam, nastavi: ‘’Pa Allahov dug je najpreči da se vrati.”

Prvi put objavljeno: utorak, 21 Listopad 2008 19:00

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić
Džabir b. Abdullah r.a., kaže: “Putovao sam s Poslanikom s.a.w.s., u jednom pohodu, pa je otpočeo klanjati namaz. Uzeo sam abdest, prišao Mu i stao sa Njegove lijeve strane. On me dohvati svojom rukom, zaokrenu me i postavi sa njegove desne strane. U tom je došao Džebbar b. Sahr i stade sa Njegove lijeve strane, pa nas On dohvati svojim rukama i sastavi nas iza Njega.”

(Sahih. Muslim, br.3010., Ebu Davud, br.634., Hakim u Mustedreku, br.932.)

Enes b. Malik r.a., prenosi: “…pa Poslanik s.a.w.s., stade na hasuricu, a ja i jedan jetim se usafismo iza njega, a starica stade iza nas. Poslanik s.a.w.s., nam je klanjao dva rekata namaza, nakon kojih ode.” (Sahih. Sunen Ebi Davud, br.612.; Sunen Nesa’i, br.801.)

Semure b. Džundub r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “Dvojica će klanjati zajedno, a ako su troje onda će jedan istupiti naprijed.” (Sunen Darekutni, 1/278.)

Ibrahim prenosi da je Omer r.a., rekao: “Ako su trojica namazlija dvojica će stati iza imama!” (Musannef Abdurrezzak, br.3880.)

Abdurrahman b. el-Esved prenosi od svoga oca sljedeću predaju: “Alkame i Esved su zatražili dozvolu da uðu kod Abdullaha b. Mes’uda r.a., i nakon dužeg čekanja pred njegovim vratima, jedna robinja iziðe i reče im da mogu ući. Nakon odreðenog perioda klanjao nam je namaz tako što je stao izmeðu mene i njega, a zatim je rekao: Ovako sam vidio Allahov Poslanika s.a.w.s., da radi.” (Sahih. Sunen Ebi Davud, br.613., 1/222.; Sunen Nesa’i, br.799.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.4311-4347-4386.; Musannef Abdurrezzak, br.3883-3884.)

Imam Ibnu Kudame rhm., kaže: “Ako je muktedija koji pristaje klanjati za imamom – sam/jedan, i to muškarac – sunnet mu je da stane u namazu sa desne strane imama, odrastao bio on ili dječak, i to shodno hadisu Ibnu Abbasa, Enesa i Džabir b. Abdullaha r.a., koji kaže: “Putovao sam s Poslanikom s.a.w.s., u jednom pohodu, pa je otpočeo klanjati namaz. Uzeo sam abdest, prišao Mu i stao sa Njegove lijeve strane. On me dohvati svojom rukom, zaokrenu me i postavi sa njegove desne strane. U tom je došao Džebbar b. Sahr i stade sa Njegove lijeve strane, pa nas On dohvati svojim rukama i sastavi nas iza Njega.” (Hadis je Sahih. Muslim, br.3010., Ebu Davud, br.634., imam Hakim u Mustedreku, br.932.)

Ako su u pitanju trojica ljudi (imam i dvojica muktedija), imam će biti naprijed, a dvojica muktedija će stajati iza njega. Ovog je stava Omer, Alija, Džabir b. Zejd, Hasan, ‘Ata’, Šafija i hanefije. Ashab Abdullah b. Mes’ud r.a., je smatrao da će oni trojica klanjati svi zajedno u jednom saffu. Ako muktedija započne namaz stajući s desne strane imama, a zatim doðe treći muktedija i stane sa lijeve strane imama – imam će ih sastaviti iza sebe isto kao što je uradio Poslanik s.a.w.s. sa Džabirom i Džebbarom r.a.; imam neće ići naprijed izuzev u slučaju da iza imama ne bude imalo mjesta pa ako iskorači dozvoljeno je.” (Pogledaj: el-Mugni, 2/44-45.)

Imam el-Nevevi rhm., kaže: “Iz ove predaje se može izvući nekoliko propisa: dozvoljeno je vršiti odreðene sitne pokrete/radnje u namazu što neće biti mekruh ako se je u potrebi za time. To će biti mekruh ako se radi a nije se u potrebi za time. Jedan muktedija će stajati sa desne strane imama, a ako stane sa lijeve strane imama – imam će ga prebaciti na svoju desnu stranu. Muktedije će klanjati zajedno u saffu iza imama bili oni trojica ili više. Ovo je stav sve islamske uleme izuzev Ibnu Mes’uda r.a., i njegova dva učenika, koji su bili stava da će dvojica klanjača stajati s lijeve i desne strane imama u zajedničkom saffu.” (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘alel-Muslim, 18/141.)

Autor djela ‘Avnul-Ma’abud, Šemsul-Hakk el-‘Azim Abadi rhm., kaže: “Ako sa imamom bude jedan klanjač s njegove desne strane, a zatim doðe drugi i stane sa lijeve strane imama – na imamu je da ih zajedno sastavi iza sebe ako bude imalo mjesta a ako ne bude imalo mjesta onda će on iskoračiti naprijed, na što nas upućuje hadis od Semure b. Džunduba r.a., koji kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je naredio da kada trojica obavljaju namaz – da jedan pred njima istupi.” (Sunen Tirmizi, br.233.)” (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 2/238.)

Imam Tirmizi rhm., nakon spomena hadisa: “Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je naredio da kada trojica obavljaju namaz – da jedan istupi pred njima.” (Sunen Tirmizi, br.233.) – kaže: “Ulema postupa po ovom hadisu i stava su da kada trojica ljudi klanjaju da će jedan biti naprijed a dvojica iza njega. Od Ibnu Mes’uda r.a., se bilježi da je klanjao zajedno sa Alkamom i Esvedom, te da su tada stajali jedan s desne a drugi sa lijeve strane imama.” (Pogledaj: Sunen Tirmizi, br.233., 1/452.)

U Muvetti imama Malika, rivajet Muhammed b. Hasana rhm., stoji slijedeće: “Mezheb Abdullaha b. Mes’uda r.a., jeste da će trojica klanjača biti u jednom saffu ako klanjaju zajedno, a imam će im biti u sredini, a ako ih bude više od trojice jedan će biti ispred njih. Ovog stava je i imam el-Neha’i i manji dio učenjaka Kufe, kako se to spominje u djelu “el-I’itibar” od Hazimija. U muslimovom sahihu se spominje kako je Ibnu Mes’ud r.a., klanjao namaz sa ‘Alkamom i Esvedom rhm., stajući kao imam meðu njima. Isto bilježi Ebu Davud, Bejheki, Muhammed Šejbani u djelu “el-Asar”, Tahavija i ostali. U nekim od tih predaja stoji: “Ovako je postupao Allahov Poslanik s.a.w.s.”. Većina islamske uleme (koja smatra da će trojica klanjati namaz tako što će imam biti naprijed a dvojica iza njega), odgovaraju na ovaj stav slijedećim: Ibnu Mes’udu r.a. – ili nije stigao hadis od Enesa r.a., i ostalih, koji jasno ukazuje na to da će imam biti ispred dvojice u namazu, ili je Ibnu Mes’ud r.a., tako postupio zbog neke opravdane situacije ili kao pojašnjenje šta je dozvoljeno činiti a ne šta je sunnet činiti ili da je dotična Ibnu Mes’udova praksa derogirana i dokinuta drugim hadisima.” (Pogledaj: Muvetta imam Malik, rivajet Muhammed Šejbani, br.179., 1/272.; tahkik: dr. Tekijjuddin el-Nedevi)

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., kaže: “Imam Tahavi rhm., bilježi od Ibnu Sirina rhm., to da je on obrazložio praksu Ibnu Mes’uda r.a., time da je u pitanju bio uzak prostor za klanjanje.” (Pogledaj: Fethul-Bari, 2/212.)

Imam Ševkani rhm., kaže: “Dvojica koji klanjaju sa imamom će stajati u saffu iza njega i ovog stava je Ali b. Ebi Talib, Omer i njegov sin, Džabir b. Zejd, Hasan, ‘Ata, imam Malik, imam Šafija, imam Ebu Hanife i jedan dio fakiha Kufe. Ibnu Sejjidin-Nas rhm., kaže: Kod svih navedenih imama – ovakvo stajanje iza imama nije šart/uslov (ispravnosti namaza, op.prev.), već je samo razilaženje u vezi toga šta je preče i bolje. Od Ibnu Mes’uda r.a., se bilježi da će dvojica stajati s desne i lijeve strane imama, a više od dvojice će klanjati iza imama.” (Pogledaj: Nejlul-Evtar, 3/219.)

U djelu “Šerhu Muntehel-Iradat”, 1/278., stoji: “Ako jedan ili obojica džematlija ne budu mogli, iz nekog razloga, da se sastave iza imama, onda će imam istupiti naprijed kako bi se oni ipak našli iza njega i kako bi postupili po sunnetu!”

Prvi put objavljeno: nedjelja, 09 Studeni 2008 03:44

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić
Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., na drugom mjestu kaže: “Ko bude pokušao spojiti izmeðu sunneta Poslanika s.a.w.s., po pitanju kaburova/grobova, onoga što je naredio, onoga što je zabranio, onoga na čemu su bili njegovi ashabi i izmeðu onoga na čemu je većina ljudi danas – primjetiće veliku kontrast i suprotnost izmeðu to dvoje tj. jedno se s drugim u mnogo čemu ne poklapa!
Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se klanja namaz prema grobovima dok puno ljudi to danas radi. Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se od grobova prave džamije dok danas ima ljudi koji od grobova prave džamije nazivajući ih mešahidima/turbetima, a koji imaju funkciju džamija/Božijih kuća!? Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se na njima pale svijeće/svjetla, dok danas puno ljudi ostavlja zasebne vakufe u svrhu paljenja svijeća i kandilja na odreðenim grobovima!

Poslanik s.a.w.s., je zabranio da od grobova pravimo praznike ili neke obrede ili da se na njima okupljamo i naredio nam je da graðevine nad grobovima rušimo kako nam to prenosi imam Muslim od Ebul-Hejjadža el-Esedija rhm., kojem je Alija b. Ebi Talib r.a., rekao: “Hoćeš li da te uputim na ono na šta me je uputio Allahov Poslanik s.a.w.s.: Ne ostavi kipa a da ga ne oštetiš niti visoko-izdignutog kabura a da ga ne spustiš!” (Muslim)

Imam Muslim bilježi i predaju od Sumame b. Šefijja koji kaže: “Bili smo sa Fedalom b. Ubejdom u zemlju rimljana/bizantinaca, na Rodosu, gdje nam je umro jedan saputnik, pa je Fedale r.a., naredio da ga ukopamo, nakon čega mu poravnja grob, pa reče: “čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako nareðuje da se grob poravnja!”

Ljudi iz današnjeg vakta kontriraju ovim dvjema predajama praveći od grobova kuće, stavljajući kupole nad njima!

Poslanik s.a.w.s., je zabranio zidanje i gradnju nad kaburovima, kako to bilježi imam Muslim u svome Sahihu od Džabira r.a.: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio zidanje i gradnju na grobovima, kao i sjedenje na njima!”

Poslanik s.a.w.s., je zabranio pisanje po grobovima kako to bilježe imam Ebu Davud i Tirmizi u svojim Sunenima od Džabira r.a.: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio zidanje na grobovima i pisanje po njima!” Ljudi današnjeg vakta postavljaju zasebne ploče po kojima ispisuju Kur’anske ajete i ostalo!

Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se donosi naknadna zemlja na kabur kako to bilježi imam Ebu Davud od Džabira r.a.: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se zida na grobovima, da se piše na njima i da se naknadno zemlja stavlja na njih!” Ljudi današnjeg vakta mimo zemlje donose i opeku i kamenje i cigle…

Oni koji precjenjuju i veličaju grobove, koji od grobova prave praznike i nad njima pale svijeće i kandilje, praveći od njih džamije i mesdžide, stavljajući nad njih kupole – sa svim tim krše Poslanikove s.a.w.s., naredbe, suprostavljaju mu se u onome s čime je došao! Najgore od svega jeste kada se od grobova naprave džamije paleći kandilje i svijeće nad njima što spada u velike grijehe!

Fakihi hanbelijske pravne škole kao i ostali smatraju takvo postupanje haramom! Ebu Muhammed el-Makdisi rhm., kaže: Da je dozvoljeno paliti svijeće i kandilje po grobovima ne bi Poslanik s.a.w.s., prokleo onoga koji to čini! U tome je gubljenje imetka bez ikakve faide i koristi, a i veličanje grobova na taj način sliči veličanju kipova od strane idolopoklonika!

Kaže: Nije dozvoljeno od grobova praviti džamije shodno prethodno spomenutom hadisu, a i zbog toga što je Poslanik s.a.w.s., rekao: “Neka je Allahovo prokletstvo nad jevrejima; od grobova svojih poslanika su napravili mesdžide/bogomolje – upozoravajući nas na to što oni rade!” (Muttefekun ‘alejh)

Ajša r.a., je rekla: “Poslanikov s.a.w.s., kabur nije bio izdignut kako se od njega ne bi napravila džamija!”

Obavljanje namaza kod grobova sliči veličanju, klanjanju i obožavanju kipova od strane idolopoklonika. Već ranije smo spominjali da je širk obožavanja kipova nastao od veličanja mrtvaca i grobova praveći slike po osnovu njihova lika, trljajući se o njih i moleći se pored njih!” (Pogledaj: Igasetul-Lehfan, 1/196-197.)

Imam Ibnu Kudame el-Hanbeli rhm., kaže: “Kada se završi s ukopom mejta, grob će mu se izdignuti za jedan pedalj od zemlje, kako bi se znalo da je na tom mjestu grob, te da bi se sačuvao od svega lošeg, a i kako bi se proučila dova za mejta. Imam el-Sadži rhm., prenosi od Džabira r.a.: “Da je Poslanikov s.a.w.s., grob bio uzdignut za jedan pedalj od zemlje.” (Imam Šafija, Bejheki, Ibnu Hibban) Kasim b. Muhammed rhm., kaže: Rekao sam Ajši r.a.: Majko, otkrij mi da vidim Poslanikov s.a.w.s., kabur, kao i kaburove Ebu Bekra r.a. i Omera – pa mi je otkrila tri groba, neizdignuta mnogo niti sa zemljom poravnata, i kamenom ograðen! (Ebu Davud, br.3220.)

Nije lijepo visoko izdizati grob iznad zemlje njegove; ovo je naznačio imam Ahmed rhm.. On bilježi od Ukbe b. Amira r.a., da je rekao: “Na grob se neće stavljati zemlja izuzev one koja je pretekla nakon stavljanja mejta u kabur.”

Imam Hallal rhm., bilježi od Džabira r.a.: “Da je Poslanik s.a.w.s., zabranio da se na grob nanosi nova zemlja mimo one koja je izašla zbog ukopa mejta!”

Nije lijepo izdizati kabur preko normale shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: “Ne ostavi kipa a da ga ne oštetiš, niti visoko-uzdignutog groba (mušrif), a da ga ne spustiš!” (Muslim, ebu Davud)

Riječ “kabrun mušrifun” znači: visoko izdignut grob, zbog toga što nam imam Kasim rhm., opisujući kabur Poslanika s.a.w.s., Ebu Bekra i Omera r.a., kaže: “…pa mi je otkrila tri groba, neizdignuta mnogo, niti sa zemljom poravnata!”

Lijepo je poprskati kabur vodom kako bi se zemlja nad kaburom malo stegla. Ebu Rafi’ rhm., kaže: “Poslanik s.a.w.s., je ukopao Sa’ada r.a., nakon čega mu je kabur poprskao vodom.” (Ibnu Madždžeh) Od Džabira r.a., se prenosi da mu je Poslanik s.a.w.s., poprskao kabur vodom. Obije predaje bilježi imam Hallal rhm..

Poglavlje: Nije strašno obilježiti kabur kamenom ili drvetom. Imam Ahmed rhm., kaže: “čovjek može obilježiti kabur nečim posebnim; Poslanik s.a.w.s., je obilježio kabur ashaba Osmana b. Maz’una r.a.. Imam Ebu Davud rhm., prenosi od el-Matleba: “Kada je umro Osman b. Maz’un, bio je ukopan, a nakon ukopa Poslanik s.a.w.s., je naredio jednom čovjeku da mu donese kamen. čovjek ne moga sam donijeti kamen pa mu Poslanik s.a.w.s., priðe i pomoga, pa ga pobode više glave Osmanove r.a., kada reče: “Obilježavam ovim kabur moga brata, kako bi se oko njega kopala njegova familija!” Ibnu Madždže rhm., bilježi ovu predaju od Poslanika s.a.w.s., preko Enesa r.a..

Poglavlje: “Tesnim” – izdizanje kabura nad zemljom za jedan pedalj, je bolje i vrijednije od “testiha” – njegova poravnjanja sa zemljom. Ovog su stava imam Malik, imam Ebu Hanife i imam Sevri rhm.. Imam Šafija rhm., kaže: “Testih” – poravnjanje sa zemljom je vrijednije od “tesnima” – njegova izdizanja za jedan pedalj. Poslanik s.a.w.s., je kabur svoga sina Ibrahima poravnjao sa zemljom., a od Kasima rhm., se bilježi: “Vidio sam Poslanikov s.a.w.s., kabur, i kabur Ebu Bekra i Omera r.a., bili su poravnjani sa zemljom (musettaha).”

Mi svoj stav potkrijepljujemo riječima Sufjana el-Temmara rhm., koji kaže: “Vidio sam Poslanikov s.a.w.s., kabur; bio je malo izdignut (musennem).” (Buhari, Bejheki) Naš hadis je potvrðeniji i ispravniji od njihovog hadisa, pa je zbog toga i preče po njemu postupati.” (Pogledaj: el-Mugni, 2/379.)

U djelu “Šerhu Muntehel-Iradat”, 1/370., stoji: “Ko bude ukopan u darul-harbu (nevjerničko-ratnoj zemlji), ako se ne bude mogao prebaciti u darul-islam (muslimansku zemlju) – za takvog je “testih” – ravnjanje i skrivanje groba bolje od “tesnima” i njegova uzdizanja zbog bojazni da to tijelo kasnije ne bude izvaðeno i mrcvareno… Mustehabb je rodbinu ukopavati na jednom mjestu shodno hadisu obilježavanja kabura od Osmana b. Maz’una r.a., što će nam kasnije olakšati i njihovu posjetu.” (Pogledaj: el-Revd el-Murbi’, 1/187.)

U poznatom hanbelijskom fikhskom djelu “el-Insaf”, 2/548., stoji sljedeće: “Dozvoljeno je obilježiti kabur kamenom ili drvetom ili nečim sličnim. Ovo su riječi imama Ahmed rhm.. Takoðer je rekao da je takvo postupanje mustehabb i lijepo i dozvoljeno je pobosti ploču/levhu nad kaburom. To prenosi el-Mejmuni rhm.. El-Mervezi rhm., bilježi: Takvo djelo je mekruh. El-Esrem rhm., kaže: Ništa nisam čuo od imama Ahmeda rhm., po ovom pitanju.”

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., kaže: “Na osnovu predaje od Sufjan el-Temmara, starijeg tabi’i-tabi’ina, uzima se da je “tesnim kabura” – njegovo izdizanje u visini pedlja, vrijednije i bolje od njegova ravnjanja sa zemljom – “testih”. Ovog stava su imam Ebu Hanife, Malik, Ahmed, el-Muzeni, veliki broj šafija, dok imam el-Kadi el-Husejn rhm., smatra da su sve šafije ovog stava i da su samo neki od starijih šafija smatrali da je zaravnjanje kabura vrijednije od njegova izdizanja (testih), kako je to naznačio imam Šafija rhm.. Ovog je stava i imam Maverdi rhm., i ostali. Imam el-Bejheki rhm., smatra da riječi Sufjana Temmara ne mogu poslužiti za dokaz efdalijjeta tesnima, jer se može reći da poslanikov s.a.w.s., kabur s prva vakta nije bio izdignut za pedalj (musennem), te da je to kasnije nastalo… Sve u svemu razilaženje meðu ulemom je samo u tome šta je vrijednije i bolje, a ne šta je dozvoljeno. Imam el-Muzeni rhm., smatra da je tesnim vrijedniji, što podržava i imam Ibnu Kudame rhm…. (Pogledaj: Fethul-Bari, 3/257.)

Imam el-Nevevi rhm., kaže: “Sunnet je da se kabur ne odiže mnogo od zemlje; biće u visini pedlja i poravnjat. Ovog je mezheba imam Šafija rhm., i onih koji se slažu sa njime u ovome. Imam el-Kadi el-‘Ijad rhm., prenosi da je većina uleme na stanovištu da je “tesnim” kabura vrijedniji i bolji od “testiha”, na čemu je imam Malik rhm..” (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘alel-Muslim, 7/36.)

Imam Tirmizi rhm., nakon spominjanja Džabirovog r.a., hadisa: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se dižu graðevine nad kaburovima i da se piše po njima i da se gaze” – kaže: “Ovaj hadis je hasen sahih, i na nekoliko načina se prenosi od Džabira r.a.. Jedan dio učenjaka poput Hasana el-Basrije rhm., je dozvoljavao da se kaburovi ograde ilovačom (tatjinul-kubur), što je i imam Šafija rhm. smatrao dozvoljenim.” (Sunen Tirmizi, br.1052.)

Imam el-Kasani rhm., kaže: “Dužina “tesnima” kabura je njegovo izdizanje od zemlje u visini pedlja ili malo više od toga. Mekruh je izdizati zidove nad kaburom, dok je imam Ebu Hanife rhm., smatrao zabranjenim gradnju nad kaburom!” (Beda’i’ul-Feva’id, 2/61.)

U djelu “Merakijel-Felah”, 1/233., stoji: “Može se činiti “tatjin” kaburu – ograðivanje ilovačom, a u djelu “el-Gajjasija” stoji: Na tome je fetva hanefijskog mezheba. Može se takoðer i nešto ispisati na kamenu od kabura kako se ne bi zagubio trag od umrlog a i kako mu kabur ne bi bio omalovažavan. Od imama Ebu Jusufa rhm., se bilježi da je smatrao mekruhom pisanje po kaburu. Ako su se kaburovi pokvarili mogu se naknadno popravljati jer se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., prošao pored groba od svoga sina Ibrahima, gdje je prišao i popravio kamen na njegovom kaburu, rekavši: “Ko radi neko djelo neka ga i kompletira!”

U djelu “Hašijetul-Tahavi ‘alel-Meraki”, 2/611., stoji: “Hadis koji spominje zabranu pisanja po kaburovima – on je osnova po ovom pitanju ali autor djela “el-Muhit” kaže: Ako se bude u potrebi za pisanjem kako se ne bi zagubio neki trag ili kako se ne bi dotični kabur omalovažavao – onda je dozvoljeno, a što se tiče pisanja po kaburovima bez nekog posebnog razloga – to nije dozvoljeno!”

Imam Ebul-‘Ala’ el-Mubarekfuri rhm., kaže: “Mustehabb je uzdići kabur iznad zemlje u visini pedlja, a mekruh je sve iznad toga i mustehabb ga je srušiti!” (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, 4/128.)

Na drugom mjestu, imam Ebul-‘Ala’ el-Mubarekfuri rhm., u komentaru riječi: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se piše po kaburovima” – kaže: Ebul-Tajjib el-Senedi, komentator Sunena Tirmizije, kaže: Ova zabrana je općenita i obuhvata svako pisanje po kaburovima poput pisanja imena umrlog i datuma njegove smrti ili ispisivanje kur’anskih ajeta ili Allahovih dž.š., imena itd., radi teberruka – a zbog mogućnosti padanja istog na zemlju i njegova izlaganja gaženju.

Imam Hakim rhm., nakon navoðenja ovog hadisa u Mustedreku, kaže: Hadis je sahih ali se nije postupalo po njemu. Imami muslimana sa istoka i sa zapada su ispisivali kaburove, i tu praksu su potonji uzimali od prvih.

Imam Zehebi rhm., je odgovorio u Muhtesaru na ovaj stav imama Hakima rhm., time da je ta praksa ipak novotarija i da do spomenutih ljudi nije stigao hadis koji zabranjuje takvo postupanje.

Imam Ševkani rhm., u Nejlul-Evtaru, 4/133., kaže: Ovaj hadis nas upućuje na zabranjenost pisanja po kaburovima i svojom vanjštinom nas ne upućuje na razlikovanje izmeðu pisanja imena umrlog na kaburu ili nečeg drugog.

Hadevijje su izuzele ispisivanje imena umrlog iz opće zabrane pisanja po kaburovima i dozvolile su to ali ne radi ukrašavanja i to analogno Poslanikovom s.a.w.s., postavljanju kamena nad kaburom Osmana b. Maz’una r.a., što smo spominjali prije, što će se smatrati užim pojašnjenjem datog propisa putem kijasa/analogije, što je i stav džumhura/većine uleme, i to se neće smatrati kontriranjem analogije tekstu objave, kako je to spoemenuto u djelu “Dav’un-Nehar”. Može se raspravljati o ispravnosti ovakve analogije.” (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, 4/133.)

Imam Ebu Ishak el-Širazi rhm., kaže: “Neće se dodavati nova zemlja na onu što je pretekla nakon ukopa mejta a ako se to učini – nije strašno. Grob će se izdići nad zemljom u visini pedlja na osnovu predaje od Kasim b. Muhammeda rhm., koji kaže: “Ušao sam kod Ajše r.a., pa rekoh: Pokaži mi grobove od Poslanika s.a.w.s., Ebu Bekra i Omera r.a. – pa mi ih otkri; ne bijahu izdignuti niti sa zemljom poravnati.” Grob će se izravnjati i po njemu će se staviti kamenje, jer je Poslanik s.a.w.s., izravnjao kabur svoga sina Ibrahima, i po njemu je stavio sitno kamenje…

Mustehabb je da se iznad glave umrlog stavi neko obilježje od kamena ili nečeg drugog jer je Poslanik s.a.w.s., ukopao Osman b. Maz’una r.a., i više glave mu je pobo’o kamen, a tako će se i lakše prepoznati kako bi se nekada posjetio. Mekruh je zidati graðevinu nad grobom, i sjediti na grobu i pisati po njemu, shodno predaji od Džabira r.a.: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se zida graðevina nad grobom, da se sjedi na njemu i da se piše po njemu!” Sve navedeno spada u pojam zineta i ukrašavanja!” (Pogledaj: el-Muhezzeb, 1/251.)

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: “Nije od sunneta Allahova Poslanika s.a.w.s., uzdizanje i gradnja nad kaburovima niti kamenom, niti ciglom i opekom, niti izdizanje zidova, niti gradnja kupola nad njima; sve navedeno je bid’at-novotarija, koja je zabranjena zbog toga što je u suprotnosti sa sunnetom Allahovog Poslanika s.a.w.s.! On s.a.w.s., je poslao Aliju r.a., u Jemen, naredivši mu, izmeðu ostalog, i sljedeće: “Ne proði pored kipa a da ga ne oštetiš, niti pored izdignutog groba a da ga ne spustiš na zemlju!” (Muslim, Ebu Davud)

Dakle, sunnet Allahovog Poslanika s.a.w.s., je bio spuštanje na zemlju visoko izdignutih grobova (turbeta, mauzoleja), kao i zabrana zidanja i gradnje nad njima, kao i pisanja! Grobovi njegovih ashaba nisu bili visoko izdignuti niti sa zemljom sravnjeni, a takvim je i njegov kabur bio, kao i kabur Ebu Bekra i Omera r.a.! Poslanikov s.a.w.s., kabur je bio izdignut za jedan pedalj, i ograðen i prekriven sitnim kamenjem; na njemu nije bilo graðevine niti zidova, a isti je slučaj i sa kaburom Ebu Bekra i Omera r.a.. Poslanik s.a.w.s., bi obilježavao kabur, kome je htio, većim kamenom.

Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se od grobova prave džamije, i da se nad grobovima pale svijeće i kandilji, i zabrana ovih stvari je bila toliko žestoka da je On, s.a.w.s., prokleo onoga ko to radi. Zabranio je klanjati namaz spram kaburova, i ummetu je zabranio da od njegovog groba prave praznikovanje. Poslanik s.a.w.s., je prokleo žene koje posjećuju grobove.

Od sunneta Poslanika s.a.w.s., je da se poštuju kaburovi u smislu da se ne gazi po njima, da se ne sjeda na njih, da se ne naslanjamo o njih, a zabranio nam je poštivanje kaburova u smislu da se od njih prave džamije i bogomolje klanjajući namaz prema njima ili iz njih, praveći od njih praznike i kipove!” (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 1/505.)

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: „Veliki broj pripadnika selefa je tvrdio da su ovi ljudi bili dobri ljudi i pobožnjaci iz nuhovog a.s., naroda, ali kada su pomrli kasnije generacije ljudi napraviše kult od njihovih grobova nakon čega isklesaše kipove po njihovom liku, nakon čega ih polahko počeše obožavati!

Ovi ljudi su spojili izmeðu dvije fitne – fitne grobova i fitne kipova, i to su dvije fitne na koje je Poslanik s.a.w.s., skrenuo pažnju, u hadisu kojeg prenosi Ajša r.a., da je Ummu Seleme r.a, spomenula Poslaniku s.a.w.s., crkvu koju je vidjela u Abesiniji, koja se zvala „Marija“, pa mu je ispričala šta je sve u njoj vidjela od slika i ostalog. Poslanik s.a.w.s., joj reče: „To su ljudi, koji, kada bi im umro neki pobožnjak ili dobri čovjek, bi napravili od njegovog groba bogomolju koju bi oslikali slikama; to su najgora stvorenja kod Allaha dž.š.!“ (Buhari, br.424.)

Iz svega navedenog se da primjetiti da je glavni faktor i razlog obožavanja Vedda, Suva’a, Jegusa, Je’uka i Nesra (sura Nuh), bio veličanje njihovih grobova, koji su kasnije obilježeni kipovima koje su ljudi počeli obožavati, kako nam je na to ukazao Poslanik s.a.w.s.. Ovaj razlog je taj zbog kojeg je Zakonodavac zabranio da se džamije/mesdžidi, prave nad grobovima ljudi, zbog toga što su baš grobovi ti koji su brojne narode odveli u veliko idolopoklonstvo (širk ekber), ili možda u neke niže vrste širka. Duše su bile sklone tome da počine širk preko kipova odreðenih ljudi – pobožnjaka, ili preko kipova za koje su tvrdili da su obilježja svemirskih tijela itd..

Širk koji se čini putem groba nekog čovjeka – za kojeg se smatra da je dobar – je bliži dušama ljudi nego li širk putem drveta, kamena i sl., stoga ćemo naći da su idolopoklonici/mušrici, kod takvih grobova ponizni, skrušeni i u ibadetu su prema njima punim svojim srcem gdje inače nisu takvi onda kada se nalaze u Allahovim kućama, ili su eventualno u vaktu sehura. Ima ih i koji im sedždu čine, dok se većina njih nada berićetu namaza i dove kod kaburova više nego li berićetu namazu i dove u džamiji.

Zbog štete ovog tipa Poslanik s.a.w.s., u korijenu siječe ovo stablo, apsolutno nam zabranjujući da čak i namaz obavljamo na grobljima, pa makar i neimao klanjač za cilj svoga namaza berićetnost nekog mjesta, kao što se ima za cilj berićetnost džamija, a isto tako nam je Poslanik s.a.w.s., zabranio i da klanjamo namaz u trenutku izlaska sunca ili njegova zalaska jer su to vremena kada se mušrici klanjaju Suncu, pa je zato Poslanik s.a.w.s., zabranio svom ummetu da klanja tada, i ako jedan namazlija nema za cilj ono što ima izvjestan mušrik za cilj – a sve kao mjera preventive!“ (Pogledaj: Igasetul-Lehfan, 1/185.)

Imam el-Kurtubi rhm., u svom djelu “el-Tezkira”, 1/98., kaže: “Naša ‘ulema smatra propisanim da se kabur malo izdigne (tesnim), kako bi bio poštovan, ali se neće mnogo izdizati u vis kako se to radilo u džahilijjetu, kada su se pravili visoki grobovi s visokim graðevinama uz visoke počasti – pa navede sljedeće stihove:

Vidim da stanovnici vila i dvoraca kada umru
Nad grobovima svojim opet vile visoke dižu!

Oholjenje i uzdizanje nad jadnom sirotinjom

Ne zaboravljaju čak ni u grobovima svojim.

Tako ti svega, kada bi zemlju nad njima otkrio

Bil’ mogao razlikovati bogatog od siromašnog

I dal’ bi mogao razlikovati kožu koja je na vunu

Legla od one koja je svilom umotana bila!?

Kada zemlja razjede i jednog i drugog u čemu

Je to prednost bogata nad siromahom!?

Sve u svemu najgore stvari su slike umrlih i kipovi koje nalazimo po nasim mezarjima, kao i crni nisani i spomenici u cemu se poistovjecujemo sa okolnim krscanima. Molim Allaha dz.s., da nas sacuva od svih ovih zabluda i nepravilnosti. Amin.
Prvi put objavljeno: srijeda, 12 Studeni 2008 22:42

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Dr. Safet Kuduzović

Svemogući Allah odlikovao je odreðena mjesta nad drugim mjestima, kao i odreðene dane nad drugim danima. Stoga se nagrada za činjenje dobrih djela razlikuje shodno vremenu u kojem su ta djela učinjena. Buhari je zabilježio da je Ibn Abbas prenio sljedeće Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Nema vremena u kojem su dobra djela draža Allahu od ovih deset dana”

(tj. prvih deset dana mjeseca zul-hidždže, od kojih je i dan Arefata). Ashabi upitaše: “Zar ni džihad na Allahovom putu?!” “Ni džihad, osim ako čovjek žrtvuje svoj imetak i život na Allahovom putu.” Komentirajući ajet: “Tako mi zore i deset noći”, komentatori Kur’ana kažu da se to odnosi na prvih deset dana mjeseca zul-hidždže. Imam Ebu Musa Medini u djelu Et-Tergib naveo je konsenzus mufesira o ovom pitanju, osim (iznimne) verzije koja se prenosi od Ibn Abbasa da se radi o zadnjih deset noći ramazana. (Vidjeti: Fedailu jevmi arefa, str. 21, od Ibn Nasiriddina Dimeškija.) Imam Ahmed zabilježio je predanje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje potvrðuje stav mufesira, ali je njen lanac prenosilaca ništavan. (Vidjeti: Es-Silsiletud-daifa, 7/162). Enes b. Malik kaže da se u vezi s ovih deset dana govorilo: “Svaki dan vrijedi kao hiljadu dana, a dan Arefata kao deset hiljada dana.” (Bejheki u djelu Šuabul-iman, 3/358/3766.)

Abdullah b. Amr prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najvrednija dova jeste ona na dan Arefata.” (Tirmizi i Ahmed, s dobrim lancem prenosilaca.) Ibn Abdul-Berr veli: “Navedeni hadis ukazuje na odlike dove na Arefatu, a to neminovno iziskuje odliku dana Arefata nad drugim danima.” (Vidjeti: Et-Temhid, 6/21.) Imam Muslim zabilježio je da je Aiša, radijallahu anha, prenijela sljedeći Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis: “Nikada veći broj ljudi ne bude osloboðen džehennemske vatre kao na dan Arefata. Uzvišeni Allah ponosi se hadžijama pred melekima govoreći: ’Šta žele ovi ljudi!’” Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah se pred stanovnicima nebesa ponosi ljudima koji stoje na Arefatu, govoreći: ’Pogledajte ove Moje robove, došli su raščupani i uprašeni iz raznih predjela, uzimam vas kao svjedoke da sam im oprostio grijehe, makar bili obilni kao kapi kiše.’” (Ibn Hibban s dobrim lancem prenosilaca.) Post dana Arefata ima posebnu odliku, ali hadžije ne poste taj dan. Imam Muslim zabilježio je da Ebu Katada prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post dana Arefata iskupljuje grijehe prošle i naredne godine, a post dana Ašure iskupljuje grijehe prošle godine.” Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Oprosnom hadžu obavijestio ashabe o Allahovom oprostu, upitali su: “Allahov Poslaniče, da li se oprost odnosi isključivo na nas?” “Na vas, ali i na sve one koji doðu nakon vas, sve do Sudnjeg dana”, odgovori im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Ibn Mubarek, Semani u djeluEdebul-imla, str. 97, i Ibn Abdul-Berr u djelu Et-Temhid, 1/128-129, s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihut-tergib, 2/33.)

U jednom drugom hadisu stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Na dan Arefata, Svevišnji Allah spusti se na ovosvjetsko nebo i pred melekima se ponosi Svojim robovima, govoreći: ’Pogledajte Moje robove, stoje na suncu, uprašeni i raščupani, došli su iz raznih predjela, uzimam vas kao svjedoke da sam im već oprostio!’” (Ibn Menda, Begavi u djelu Šerhus-sunna, 7/159/1931, i Ebu Ja‘la, 2/299/2086, sa slabim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletud-daifa, 2/125.) Ibn Omer prenosi poduži hadis u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “…a na dan Arefata, Uzvišeni Allah spusti se na ovosvjetsko nebo.” (Ibn Hibban s dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihut-tergib, 2/34-36/1155.) Preneseno je da je Ummu Selema govorila da se Svemogući Allah na dan Arefata spušta na ovosvjetsko nebo. (Darekutni u djelu Kitabun-nuzul, str. 48/95-96, i Lalekai u djelu Šerhul-usul, 2/499/768, sa slabim lancem prenosilaca.)

Štaviše, islamski učenjaci raspravljali su o pitanju da li je vredniji dan Kurban-bajrama ili dan Arefata, iako vjerodostojan sunnet ukazuje da je vredniji dan Kurban-bajrama. (Vidjeti: Medžmuatul-fetava, 25/155.) A Allah najbolje zna.

Prvi put objavljeno: srijeda, 03 Prosinac 2008 19:00

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Muhamed Ikanović
‘’I stoku On za vas stvara, njome se od hladnoće štitite, a i drugih koristi imate, njome se najviše i hranite. Ona vam je ukras kad je sa ispaše vraćate i kad je na pašu izgonite. A nosi vam i teret u mjesta u koja bez velike muke ne biste stigli – Gospodar vaš je, uistinu, blag i milostiv.” (En-Nahl, 5-7.) Uzvišeni Allah postavio je čovjeka kao namjesnika na Zemlji, pa mu je potčinio i životinjski svijet, kako je i objašnjeno u navedenim kur’anskim ajetima.

To je jedna od mnogobrojnih blagodati koje su nam date. Meðutim, kao što se vidi, čovjek je najmanje od svih stvorenja zahvalan na svemu tome, iako mu je najviše dato. S obzirom da su životinje, tj. domaća stoka, jedan od većih izvora prihoda, ako se radi o većem broju, islam je propisao davanje zekata kao jedan vid zahvale Uzvišenom Allahu na svemu za šta nam služe te životinje.

Vrste na koje se daje zekat

Jedna od najjasnijih predaja koje pojašnjavaju propise zekata je pismo Ebu Bekra upućeno Enesu ibn Maliku, radijallahu anhuma, kad je poslat u Bahrein. Takoðer, nadopunjavanjem sa drugim dokazima izvode se propisi zekata na stoku, a tu spadaju krupna stoka – deve i krave, i sitnija stoka – ovce i koze. U pismu Ebu Bekra, radijallahu anhu, stoji: ”…što je ispod 24 deve, na svakih pet se daje ovca…, a najmanja granica nisaba krava je trideset…, najmanja granica nisaba sitne stoke je četrdeset…”, što nam pojašnjava vrste na koje se daje zekat. Što se tiče drugih vrsta, kao što su konji, kokoši, zečevi, na njih se ne daje zekat.

Uvjeti zekata na stoku

Da bi davanje zekata na stoku bilo obavezno, moraju se ispuniti odreðeni uvjeti, a to su:

– nisab, a kao što smo već rekli, to je šerijatom precizirana brojka o kojoj ćemo posebno govoriti sa malo opširnijim pojašnjenjima;

– da taj nisab pregodini kod vlasnika stoke, a kao što smo već prije govorili, za to se uzima hidžretska godina koja je kraća za deset dana od gregorijanske;

– da ta stoka bude veći dio godine na ispaši. Kada kažemo veći dio godine, tj. da je makar jedan dan više na ispaši nego “na jaslama”, tj. da je gazda hrani hranom koju je kupio ili je sam prikupljao. U brojkama rečeno, ako godina ima 354 dana, da ta stoka bude na ispaši 178 dana. Ako bude isti ili manji dio godine na ispaši, bilo da je privatni gazdin posjed ili nečiji drugi, onda vlasnik nije dužan dati zekat ma o kolikoj se brojci radilo. Dokazi za ovo su mnogobrojni jer se u većini dokaza spominje izraz “SAIMETUN”, a koji ima značenje stoka koja je na ispaši.

Nisab zekata na stoku

U ovom dijelu pojasnit ćemo samo dvije vrste s obzirom da na našim prostorima ne postoji treća vrsta – deve. Nisab krupnije stoke iznosi:

– sve do 29 ne daje se zekat, a ko posjeduje 30 do 39, dužan je dati goveče od jedne godine,

– od 40 do 59 zekat je goveče od dvije pune godine,

– od 60 do 69 zekat je dva govečeta od po punu godinu dana starosti,

– od 70 do 79 zekat je jedno goveče od godinu i jedno od dvije godine itd.

Nisab sitnije stoke je:

– do 39 ne daje se zekat,

– od 40 do 120 – jedna ovca,

– od 121 do 200 – dvije ovce,

– od 201 do 399 – tri ovce,

– od 400 do 499 – četiri ovce,

– od 500 do 599 – pet ovaca itd., na svakih stotinu ide jedna ovca.

Druga pitanja:

– Kada se izdvaja zekat, ne uzima se sakata ili oboljela stoka, a isto tako niti najbolja. Poslanik, alejhis-selam, savjetovao je: “Kloni se najboljeg imetka ljudi….”, prilikom prikupljanja zekata. Ali ako gazda želi da izdvoji najbolje, može to učiniti i za to će biti sigurno veća nagrada.

– Kada je u pitanju zajedničko stado u kojem postoji nisab, ali svaki gazda nema nisaba, kao što je recimo stado od stotinjak ovaca u kojem peterica ljudi imaju po dvadeset ovaca i svaki ponaosob nema nisaba, nisu dužni izdvojiti zekat jer je zekat vezan za jednog čovjeka, a ne više.

– Nisab jedne vrste ne dopunjava se brojem druge vrste, kao krave i ovce, dok se dopunjavaju ovce i koze jedne drugima jer spadaju u jednu kategoriju.

– Zekat se izdvaja na onaj broj glava koji gazda posjeduje kada se napuni godina dana i ubrajaju se i mladunci.

Prvi put objavljeno: utorak, 13 Siječanj 2009 00:09

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/