Piše: hfz. Dževad ef. Gološ
Zaruka ili ”el-hitbe” je uvod za sami brak. Neki islamski učenjaci, kada definišu zaruku, kažu da je to »obećanje za sami akt vjenčanja» ili «traženje braka sa odreðenom ženom». (Šerhu Kanuni el-ahval ešahsije, Abdur-Rahmana es-Sabunija, 1/30)

Dakle, značenje zaruke odnosi se na to da mladić ode porodici buduće mlade i od njih zatraži brak sa njom. Ukoliko mu oni daju pozitivan odgovor, to se smatra ispravom zarukom, što znači da drugom mladiću biva zabranjeno da zatraži brak sa tom djevojkom, i to na osnovu hadisa koji su zabilježili El-Buhari i Muslim od Ibn Omera da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

«Neka niko ne zaručuje na zaruku svog brata, sve dok prvi ne napusti ili mu dozvoli.» (El-Buhari, 5142, Muslim, 3440)

Kod velikog dijela našeg naroda postoji jedno pogrešno shvatanje zaruke tako što se misli da je zaruka onda kada mladić kupi djevojci vjenčani prsten. Iz definicije zaruke kod islamskih učenjaka vidjeli smo šta je ustvari zaruka.

Neophodno je ukazati i na sami propis «vjenčanog prstena» ili «prstena zaruke». U osnovi Šerijat nije naredio niti zabranio darivanje prstena prilikom zaruke nego je tu stvar učinio dozvoljenom (mubah). Meðutim, onog trenutka kada se ustanovi da je odreðeni običaj preuzet od nevjerničkih naroda i njihovih običaja, onda taj čin postaje stroga zabrana, haram. Naime, mnogi dokazi iz Kur’ana i sunneta upućuju na strogu zabranu slijeðenja nevjerničkih običaja. Mi ćemo ovdje navesti dokaz toga, odnosno da je ovaj običaj darivanja prstena prilikom zaruke čisto crkveni propis koji je postao, nažalost, običaj i kod našeg naroda. Šejh Albani u svojoj knjizi «Adabu zifaf» prenosi odgovor na pitanje koje je postavljeno u londonskom časopisu «Woman», u broju 19. iz 1960. godine. Odgovor na pitanje dala je Angela Talbot, urednica spomenutog časopisa. Pitanje glasi: «Zbog čega se prilikom vjenčanja stavlja prsten na prst prstenjak?»

Odgovor: »…osnova ovoga čina jeste i jedan stari običaj, odnosno kada bi mladoženja stavljao prsten na ruke mlade, prvo bi ga stavio na vrh palca prilikom čega bi rekao: ‘U ime Oca’, zatim bi ga stavio na vrh kažiprsta i rekao bi: ‘U ime sina’, zatim bi ga stavio na vrh srednjeg prst i rekao bi: ‘U ime Duha svetoga’, a naposljetku bi ga stavio na prstenjak i rekao bi: ‘Amen.”’ (Adabu zifaf, str. 141)

Akt vjenčanja

Akt vjenčanja je čin sa kojim svakom od supružnika postaje dozvoljeno naslaðivanje sa drugim supružnikom i svako od njih dobiva prava i obaveze prema drugom.

Što se tiče samog akta vjenčanja i njegovog načina izvršavanja, u sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nalazimo hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:

»Nema braka bez velija i dva pravedna svjedoka.» (Hadis je zabilježio Bejheki u svom Sunenu od Imrana i od Aiše, r.a., a šejh Albani kaže da je hadis vjerodostojan, Sahihul-džami, 7557)

Kod većine islamskih učenjaka ovaj hadis se odnosi na akt vjenčanja, i sami akt vjenčanja nije ispravan ukoliko se u njemu ne naðu stvari spomenute u hadisu. Dakle, iz hadisa vidimo da osobe koje nužno moraju da se naðu prilikom vjenčanja jesu sljedeće:

1) mladoženja,

2) velij, tj. staratelj djevojke,

3) dva pravedna svjedoka.

Mišljenje većine islamskih učenjaka – džumhura jeste da staratelj mora biti jedna od dvije strane akta, što znači da riječi kojima akt biva sklopljen – idžaba i kabula, biva izmeðu staratelja i mladoženje.

Tako se traži od staratelja da svoju kćerku «ponudi» mladoženji, tako što će mu reći: «Da li ti prihvataš moju kćerku (spomene ime) kao svoju ženu.” Zatim, prihvatanje (kabul) mladoženje izgledao bi tako što će on reći: «Ja prihvatam tvoju kćerku (spomene ime) kao svoju ženu.» Nakon što su svjedoci čuli ovaj govor, brak biva sklopljen.

Sunnet je da se spomene količina mehra u samom aktu, ali ako se ne bi nikako spomenuo, akt vjenčanja bio bi ispravan, s tim što žena ima pravo na mehr i onda kada se mehr i ne spomene.

Greške na koje treba ukazati

1) Prije svega treba ukazati na jednu grešku koja se primjećuje kod one omladine koja želi da se pridržava prvog mišljenja. Ta greška ogleda se u tome što staratelj ne biva jedna od dvije strane ugovora, nego u obzir uzimaju samo njegovu dozvolu. Kod većine islamskih učenjaka takav akt vjenčanja smatra se neispravnim, osim kod učenjaka hanefijske pravne škole koja kaže da je takav akt ispravan.

2) Mi smo danas svjedoci da veliki broj vjenčanja i svadbi kod nas biva tako što mladoženja sa svojim svatovima ide do kuće «mlade» gdje je uzimaju i dovode do njegovog mjesta, a zatim tamo izvrše akt vjenčanja. U velikom broju ovakvih slučajeva dešava se da staratelj ne prisustvuje samom aktu vjenčanja, a niti da iko od njega traži punomoć da umjesto njega izvrši akt vjenčanja. Akt vjenčanja na ovako spomenut način nije ispravan kod svih onih učenjaka koji uvjetuju prisustvo staratelja.

Zatim u ovakvim načinima ženidbe dešava se još jedna zabranjena stvar, a to je da, ukoliko je mladoženja iz daljeg mjesta, tada «mlada» putuje bez «mahrema», a putovanje žene bez mahrema je strogo zabranjeno. Ta zabrana odnosi se na svako putovanje kojim muškarac (ili žena) postaje «musafir», tj. da za njih počnu važiti propisi musafira, a to je kraćenje namaza i sl., a četiri pravne škole odredile su da je to daljina od oko 80 km.

Svadbeno veselje

Kada je u pitanju propis ovog veselja, u sunnetu Allahovog Poslanika nalazimo, kao što nam prenose imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima, da je Poslanik, s.a.v.s., rekao Abdur-Rahmanu ibn Avfu:

»Napravi veselje pa makar sa jednom ovcom.»

Veoma je bitno napomenuti da čovjek prve trenutke braka ne smije da započne sa stvarima koje je zabranio Uzvišeni Allah, dž.š. Danas se, na veliku žalost, dešava da veliki broj naše omladine «pada na ovom iskušenju», pa vidimo kako svadbena veselja velikog broja onih koje smatramo «dobrim vjernicima» sadrže neke od spomenutih stvari. Od stvari koje nisu dozvoljene, a koje kod nas uzimaju velikog maha jesu i:

– da prilikom samog akta vjenčanja «mlada» sjedi sa svojom pratnjom blizu mihraba,

– zatim da na veselju sjede jedno pored drugog, gdje svi prisutni mogu da ih vide,

– da žene kite muškarce,

– da muškarci i žene budu zajedno u jednoj prostoriji, da prilikom čestitanja doðe do rukovanja muškaraca sa ženama, i još mnogo toga.

Dokaz za zabranu spomenutih stvari jeste što se tom prilikom dešava miješanje muškaraca i žena, dolazi do pogleda koji nisu dozvoljeni, rukovanja i sl., a sve je to Šerijatom strogo zabranjeno.

Sve ove stvari su suprotne i našim starim muslimanskim običajima na ovim prostorima. Još uvijek veliki broj starijeg naraštaja pamti «tu strogoću» kada je u pitanju miješanje muškaraca i žena, gledanje u ženino lice i sl. Još davne 1928. mostarski muftija Ali Riza Karabeg napisao je ”Raspravu o hidžabu”. U toj poslanici mostarski muftija ne samo da govori o pokrivanju nego govori i o samom odnosu muškaraca i žena. Na str. 5 spomenute «Rasprave», nakon što je naveo ajete i hadise koji ukazuju da je mjesto žene dalje od očiju muškaraca, kaže:

»Kako se vidi iz pomno proučenih navedenih ajeta i hadisa, a naročito hadisa, u svakom se po više puta ukazuje na rastavljanje meðu ženama i muškarcima, i u teoriji i u praksi.» (Rasprava o hidžabu, str. 5)

Ali onda kada se izgubila ljubomora prema Allahovoj vjeri, izgubio se i stid meðu muškarcima i ženama.

I ako bi se desilo da roditelji zahtijevaju odreðene stvari na svadbi, islamsko vjerovanje uči jednog mladića da je najpreče ispoštovati hatur Allahove vjere. I to vjerovanje takoðer nas uči da nije dozvoljeno poslušati nikoga, pa ni roditelja, kada traži da se učini nešto što je zabranjeno ovom vjerom. Danas je na omladini koja je upoznala propise Allahove vjere da svojim postupcima u praksu vrate zaboravljene i umrtvljene običaje koji ukazuju na Allahov zakon, a ne da se utapaju u običaje koji su suprotni ovoj vjeri.

Svadbeno veselje takoðer je jedna velika prilika da se rodbina i prijatelji, koji nisu nešto baš upoznati sa vjerom, upoznaju sa ovim uzvišenim dinom. Lijepo bi bilo da se na svako ovakvo veselje pozove neko od uleme i daija kako bi održao prigodno predavanje. U velikom broju islamskih zemalja koje su bile, a neke su još uvijek pod torturom «nepravednih» vladara, upravo ovakve prigode činile su da ljudi slušaju o Allahovoj vjeri, a ulemi su bili jedini način da one koji ne znaju pouče. I na kraju, neka svakom mladiću i djevojci uvijek bude na umu kako će započeti svoj bračni život: da li sa pokornosti prema Allahu, dž.š., ili pak sa nepokornosti prema Njemu, dž.š.

Prvi put objavljeno: četvrtak, 01 Svibanj 2008 09:23

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Smail L. Handžić
Kamatno poslovanje je strogo zabranjeno na osnovu jasnih kur’ansko-hadiskih tekstova, ali i na osnovu konsenzusa svih islamskih učenjaka. Takvo poslovanje smatra se u islamu velikim grijehom, i štaviše, ono spada meðu ”sedam upropaštavajućih” velikih grijeha!

Onaj ko, i nakon što sazna za zabranu kamate, svjesno porekne zabranjenost kamate, takvim postupkom čini očito djelo nevjerstva, te mu se ostavlja trodnevna prilika da se pokaje za svoje zabludjelo ubjeðenje. U protivnom, kvalificirani šerijatski kadija izriče presudu o njegovom otpadništvu! Meðutim, onaj ko posluje sa kamatom, na bilo koji način, svejedno da li bio onaj ko daje ili uzima kamatu, a pri tome ne poriče njenu zabranjenost u šerijatu, takav se smatra velikim grješnikom i izlaže se srdžbi Gospodara svih svjetova i teškim pogubnim posljedicama u životu na ovom i na vječnom svijetu!

Nema nikakve sumnje da je kamatno poslovanje, ustvari, poslovanje koje se temelji na očitom zulumu, nepravdi, naročito onda kada se kamata postavlja kao uvjet pri kreditiranju. To je zbog toga što je takav vid poslovanja, zapravo, način stjecanja imetka bez pružanja materijalne nadoknade. To je, zapravo, prodaja kamatnog imetka na odgodu za njegov veći iznos, pri čemu se veći iznos stječe bez ikakve primjese činjenja nekog djela radinosti, bez ikakve naknade i bilo kakvog izlaganja neizvjesnosti u pogledu dobitka i gubitka imetka kao što je slučaj sa pravim radišama. Naprotiv, osoba koja će ”uživati u kamatnom dobitku” lagodno povećava svoj imetak na račun truda i zalaganja drugih, najčešće ljudi koji su u nevolji ili u potrebi za imetkom. Na takav način ona nepravedno iskorištava istinskog radnika koji će sa pozajmljenim imetkom raditi, ili trgovca koji će sa pozajmljenim imetkom trgovati, ili zamljoradnika koji je pozajmio imetak zbog svog rada u zemljoradnji i sl. Dakle, spokojno sjedeći u vlastitoj kući osoba ”kamatar” nepravedno iskorištava trud i znoj svoga dužnika – nevoljnika, a za razliku od njega, zajamčena joj je kamatna dobit bez obzira na ishod dužnikovog materijalno-finansijskog stanja i posljedica njegovog nevoljnog poslovanja sa pozajmljenim imetkom.

Osim što se temelji na nepravdi, kamatno poslovanje čovjeka podstiče na lijenost, nerad i nedozvoljeni način stjecanja imetka. Ako čovjek primijeti da će, ukoliko uloži svoj imetak u kamatno poslovanje (npr. banku), za odreðeni vremenski period steći zajamčenu kamatnu dobit, to će uvijek i činiti, a samim tim se i okrenuti neradu i ljenčarenju. Na taj način će se zanemariti potencijal ljudske darovitosti i sposobnosti za društvenim privreðivanjem, odnosno ”uspavat će se i vremenom zakržljati” do tada vrijedne ruke majstora, darovitost automehaničara, vrsnost doktora, sposobnost učitelja i odgajatelja itd. Zamislite šta jedno društvo time gubi!?

Zbog kamate, društvo se dijeli na dvije kategorije ljudi: one koji nude kamatno kreditiranje imetka, tj. imućne ljude, i one koji su u potrebi za imetkom, odnosno nevoljnike! S obzirom da imetak u svakom društvu predstavlja snagu i silu, na ovaj način nevoljnici postaju, svjesno ili nesvjesno, potlačeni i podjarmljeni dužnici bogatim. Takvo je stanje i kada se razmatra potlačenost nekog društva, naroda, država…

Takoðer, kamatom se narušavaju meðuljudski odnosi i mogućnost za činjenjem dobrih djela pružanjem kreditne pozajmice onome ko je u nevolji i koji je u potrebi za kreditiranjem. Time se javljaju pobude i naklonost prema materijalnim ovosvjetskim vrijednostima, ”dinaru i dirhemu”, a zapostavljaju se duhovne i ljudske vrijednosti koje ukrašavaju ljepotu ovosvjetskog suživota i osiguravaju sreću i spas ahiretskog vječnog života!

Ukoliko bi svi ljudi smatrali kamatu zabranjenom, ljudi se ne bi ustručavali da zatraže kreditnu pozajmicu zbog vlastite potrebe, znajući da će je vratiti u istom iznosu. Na taj način bi se meðu ljudima širilo dobročinstvo, ljubav i samilost, jer ljudska duša izuzetno cijeni onoga ko joj izaðe u susret onda kada joj je pomoć prijeko potrebna! Meðutim, ako bi dozvolili kamatu, u toj situaciji bi nevoljnik zbog svoje prijeke potrebe bio primoran da pozajmi, recimo, stotinu maraka (100 KM) na odreðeni period, preuzimajući obavezu da će taj iznos vlasniku vratiti uz dodatnih, recimo, deset maraka (110 KM) na ime ”iskorištavanja vlastite tuge i nevolje”, što neminovno vodi ka zatiranju meðuljudske ljubavi, solidarnosti, potpomaganja i dobročinstva.

Kamatnim poslovanjem se osoba, bez obzira da li bila ona koja kamatu uzima ili je daje, izlaže mogućnosti da doživi velike ovosvjetske psihičke tegobe koje osobu mogu dovesti do stanja potpune izbezumljenosti: ”Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio.” (Prijevod značenja El-Bekare, 275.) Zatim, izlaže se propasti ili čak gubitku bereketa i vrijednosti svoga imetka koji je kamatnim poslovanjem stjecao: ”Allah uništava kamatu, a uvećava sadaku!” (Prijevod značenja El-Bekare, 276.) Kamatno poslovanje dovodi do objave nemilosrdnog rata od strane Allaha i Njegovog Poslanika, a Uzvišeni Allah još na vrijeme Svoje robove poziva da ostave kamatu, i kaže: ”ako to ne učinite, eto vam onda, nek znate – rata od Allaha i Poslanika Njegova! A ako se pokajete, ostat će vam glavnice imetaka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti.” (Prijevod značenja El-Bekare, 279.) Osim ovih, još mnoge opasnosti vrebaju osobu čiji imetak dolazi u dodir sa kamatom.
Molim Uzvišenog Allaha da nas učini neovisnim od kamatnog, a uspješnim u granicama dozvoljenog i korisnog poslovanja, svjesnim potrebe iznalaženja vlastitih prosperitetnih ekonomsko-finansijskih rješenja koja će biti dodatni razlog našeg smjelog opstanka na ovom trusnom balkanskom tlu, u okrilju ljepota naše blještave vjere islama, naših ahiretskih ambicija i u granicama voljene nam domovine!

Prvi put objavljeno: srijeda, 11 Lipanj 2008 08:17

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Autor: Abdulazim el-Halefi Prijevod: Mr. Semir Imamović
I’tikaf (boravak u mesdžidu), u zadnjoj trećini ramazana je sunnet. Njegova svrha je činjenje dobra i traganje za lejletul-kadrom. Rekao je Uzvišeni, u prijevodu značenja: ”Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr – a šta ti misliš ta je noć Kadr?

Noć Kadr je boja od hiljadu mjeseci – meleki i Dž‍ibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake, sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.”[1]

Aiša, radijallahu anhuma, kaže: ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je boravio u mesdžidu u zadnjoj trećini ramazana, i govorio je: ”Tražite lejletul-kadr u zadnjoj trećini ramazana.”[2]

Ona također prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Tragajte za lejletul-kadrom u neparnim noćima zadnje trećine ramazana.”[3]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je podsticao na noćni namaz u toj noći. Prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko lejletul-kadr provede u noćnom namazu, vjerujući u Allaha i nadajući se Njegovoj nagradi, bit će mu oprošteni prethodni grijesi.”[4]

I’tikaf se može činiti samo u mesdžidu, na što upućuju riječi Allaha, dželle šenuhu, u prijevodu značenja: ”Sa ž‍enama ne smijete imati snošaja dok ste u i’tikafu u d‍žamijama. To su Allahove granice, i ne pribli‍žujte im se!”[5]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio i’tikaf u mesdžidu.

Lijepo je i’tikaf provesti u pokornosti Allahu, dželle šenuhu, klanjati nafile, učiti Kur’an, slaviti i hvaliti Allaha, dželle šenuhu, izgovarati riječi la ilahe illallah, Allahu ekber, tražiti oprost, donositi salavat na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućivati dovu, ponavljati stečeno znanje i slično.

Mekruh (pokuđeno) je u vrijeme i’tikafa pričati i raditi ono što je beskorisno, kao i sustezati se od govora iz ubjeðenja da to približava Allahu, dželle šenuhu.[6]

Dozvoljeno je izići iz mesdžida radi neodgodive potrebe, kao što je dozvoljeno češljanje, brijanje glave, rezanje nokata, čišćenje tijela.
I’tikaf će biti pokvaren bespotrebnim izlaskom iz mesdžida, i spolnim općenjem.

Bilješke:
[1] – Sura El-Kader.

[2] – Sahih (Muhtesarul-buhari, 987.), Buharija (4/259/2020), Tirmizi (2/144/789).

[3] – Muttefekun alejhi: Buharija (4/259/2017), Muslim (2/628/1169).

[4] – Muttefekun alejhi: Buharija (4/255/2014), Muslim (1/523/760), Ebu-Davud (4/146/1359), Nesai (4/157).

[5] – El-Bekare, 187.

[6] – Fikhu-s-sunne, 1/404., ukratko.

Prvi put objavljeno: nedjelja, 17 Kolovoz 2008 16:21

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Muhammed ibn Salih el-Usejmin Preveo: Mr. Huseinbašić Elvedin
Zekat je islamski šart, sastavni dio islama. Davanjem zekata čovjek upotpunjuje svoju vjeru, svoj islam. Upotpunjenje vlastitog islama i vjere je veličanstveni cilj svakog muslimana i svi muslimani se trude upotpuniti svoju vjeru.

1. Dokaz iskrenog imana
Imetak je drag čovjeku, a čovjek daje ono što voli samo zbog nečega što voli isto ili više od imetka. Izdvajanjem dijela imetka čovjek potvrðuje da želi isključivo Allahovo zadovoljstvo.
2. Popravlja osobine
Zekat izvodi čovjeka iz škrtih i svrstava ga u darežljive. Kada čovjek navikne davati, znanje, imetak ili ugled, to postane obilježje njegove naravi i preðe mu u naviku, tako da mu bude nelagodno ako ništa ne udijeli jedan dan.
3. Širokogrudnost
Udjeljivanje bilo čega, a naročito imetka, daje čovjeku osjećaj zadovoljstva i širokogrudnosti. To je potvrðeno u praksi. Meðutim, taj osjećaj je uvjetovan davanjem draga srca. Ibn el-Kajjim je u svome djelu Zadul-me’ad, 2/25, spomenuo da udjeljivanje i plemenitost uzrokuju širokogrudnost. Meðutim, to važi samo za one koji daju draga srca i izvade imetak prvo iz srca pa tek onda iz džepa, a oni kojima ono što daju ostane u srcu, takvi nemaju koristi u ovom smislu.
4. Potpuni vjernik
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Neće potpuno vjerovati onaj ko ne želi svome bratu što želi samome sebi. Kao što čovjek voli da dobije imetak da ispuni svoje potrebe, isto tako voli dati drugom da ispuni svoje potrebe. Tako postaje vjernik potpunog imana.
5. Ulazak u Džennet
Svi se trudimo ući u Džennet. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da je Džennet za one koji govore lijepe riječi, hrane siromašne i klanjaju noću dok drugi ljudi spavaju.
6. Zajednica muslimana kao jedna porodica
U toj zajednici sposobni daju nemoćnima, imućni siromašnima. čovjek osjeća da ima braću u vjeri koju je dužan pomoći i činiti im dobro kao što je njemu Allah dao dobro. Rekao je Uzvišeni Allah: ”čini dobro kao što je Allah dao dobro tebi!” Na taj način zajednica muslimana postaje kao jedna porodica. Savremenici to nazivaju socijalna pomoć. Zekat najbolje služi svrsi u tom smislu, davanjem zekata čovjek obavlja farz i pomaže ljudima.
7. Smirivanje nezadovoljstva siromašnih
Siromasi osjećaju nezadovoljstvo zbog toga što neki voze šta hoće, stanuju gdje hoće, jedu šta hoće, a oni idu pješke, spavaju na smetljištu i slično. Darežljivost bogatih prema siromašnima smiruje njihovu srdžbu i nezadovoljstvo jer shvataju da bogati misle na njih i da ih nisu zaboravili u teškoći.
8. Prevencija zločina iz koristoljublja
Zekat sprečava kraðu, otimanje i slično, jer zekat zadovoljava osnovne potrebe siromašnih tako da ne moraju krasti i otimati. Dobročinstvo bogatih sprečava siromašne da im čine nepravdu.
9. Spas od vreline Sudnjeg dana
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Svaki čovjek će biti u hladu svoje sadake na Sudnjem danu sve dok se ne presudi svim ljudima.” Takoðer, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svrstao je u sedmericu koji će biti u hladu Arša i onoga ko udijeli desnicom tako da ljevica ne zna da je desnica udijelila.
10. Učenje vjerskih propisa
Da bi čovjek udijelio zekat, mora naučiti propise u vezi s tim, koja imovina podliježe zekatu, količinu koja podliježe zekatu, kome se daje i drugo što je potrebno za zekat.
11. Povećanje imetka
Davanje zekata čuva čovjeka od nesreća, a ponekad otvori nova vrata nafake. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Sadaka ne umanjuje imetak.” U to se možemo uvjeriti u stvarnom životu. Dogodi se da vatra uništi sav ili većinu imetka onih koji ne daju zekat, ili ih zadese bolesti zbog kojih moraju potrošiti većinu imetka.
12. Spuštanje blagodati
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Kiša bude uskraćena svakom narodu koji ne daje zekat’’.
13. Sadaka gasi Allahovu srdžbu
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Zaista sadaka gasi srdžbu Gospodara’’.
14. Sadaka čuva od ružne smrti
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Sadaka štiti od ružne smrti.
15. čuvanje od nesreća
Sadaka presreće nesreću koja se spušta s neba i sprečava je da se spusti na čovjeka.
16. Iskup za grijehe
Sadaka je iskup za grijehe. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Sadaka briše grijehe kao što voda gasi vatru’’.

Muhammed ibn Salih el-Usejmin
Eš-Šerhul-mumti’ ‘ala Zadil-mustekni’ (6/9-15)

Prvi put objavljeno: utorak, 23 Rujan 2008 19:00

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić
Zekatul-fitr ili sadekatul-fitr je obaveza svakog muslimana shodno hadisu koji se bilježi od Abdullaha b. Omera r.a., koji kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., je u obavezu stavio izdvajanje sadekatul-fitra: jedan sa’a hurmi ili jedan sa’a ječma, i to za svakog muslimana bio on slobodan ili rob, muško ili žensko!” (Buhari, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi, Nesa’i, Ibnu Madždže)

Mudrost propisivanja sadekatul-fitra:

Sadekatul-fitr je prvashodno propisan za izdvajanje kako bi ispunio eventualne pukotine i šupljine koje su se javile u ramazanskom postu isto kao što je propisano učiniti sehvi-sedždu radi odreðenih nepravilnosti prilikom obavljanja namaza! Abdullah b. Abas r.a., kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., je u obavezu stavio izdvajanje sadekatul-fitra, kako bi nam očistio post od ružnih riječi i postupaka, i kako bi se siromasi mogli nahraniti. Ko dadne sadekatul-fitr prije bajram namaza biće mu kabul, a ko tu sadaku udijeli nakon klanjanja bajram-namaza biće mu obična sadaka!” (Ebu Davud, Ibnu Madždže, Darekutni, Hakim)

Sadekatul-fitr je na drugom mjestu propisan i zbog potreba siromaha i sirotinje kako bi mogli makar bajramske dane dočekati u rahatluku i veselju. Abdullah ibnu Omer r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., u obavezu stavio izdvajanje sadekatul-fitra, rekavši: “Opskrbite sirotinju u bajramskim danima kako ne bi morali bar tada prositi!” (Darekutni, 2/152., br.67.)

Ovaj hadis je dokaz onima koji smatraju da je bitno da se siromasi opskrbe u bajramskim danima ne bitno da li se to radi hranom ili protuvrijednošću u novcu. (Pogledaj: Ahkamul-Kur’an od imama Džessasa, 4/120.)

Ebu Se’id el-Hudri r.a., kaže: “Za vrijeme Allahovog Poslanika s.a.w.s., smo izdvajali sadekatul-fitr za svakog muslimana, malog ili velikog, slobodnog ili roba, i to po jedan sa’a hrane ili sa’a ekita/neka vrsta suhog sira, ili sa’a ječma, ili sa’a hurmi, ili sa’a suhog grožða!” (Buharija, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi, Nesa’i, Ibnu Madždže, Darekutni, Malik, Šafija, Ibnu Ebi Šejbe)

Sa’alebe b. Sagir r.a., kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je držao hutbu na dva dana prije bajram-namaza, pa nam je naredio da izdvojimo sadekatul-fitr u visini jednog sa’a hurmi ili jednog sa’a ječma, i to po svakoj glavi ponaosob, ili sa’a kukuruza ili pšenice, za malog ili velikog, slobodnog ili roba, muško ili žensko, bogatog ili siromašnog; što se tiče bogatog – Allah dž.š., će ga time očistiti a što se tiče siromašnog – Allah dž.š., će mu vratiti više nego što je dao!” (Ahmed, Ebu Davud, Darekutni)

U djelu “‘Avnul-Ma’abud”, 5/5., stoji sljedeće:
Imam Ibnul-Munzir rhm., prenosi idžma’ islamske uleme po pitanju obaveznosti izdvajanja sadekatul-fitra. Hanefije smatraju da je izdvajanje sadekatul-fitra vadžib a ne farz, zbog toga što oni prave razliku izmeðu vadžiba i farza (tj. kod njih je farz sve ono što je ustvrðeno kategorički jasnim i sigurnim dokazom; op.prev.).

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askalani rhm., kaže: Ne može se stopostotno tvrditi da postoji idžma’ uleme po pitanju obaveznosti izdvajanja sadekatul-fitra zbog toga što Ibrahim b. ‘Ulejje i Ebu Bekr b. Kejsan el-Esamm rhm., smatraju da je obaveznost izdvajanja sadekatul-fitra derogirana, a svoj stav potkrijepljuju predajom od Kajsa b. Sa’ada r.a., koji kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je propisao sadekatul-fitr za izdvojiti prije nego li nam je bio propisan zekat. Kada nam je zekat bio propisan – Allahov Poslanik s.a.w.s., nam nije nareðivao sadekatul-fitr niti nam ga je zabranjivao, pa smo ga mi i dalje praktikovali! Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je naredio da postimo dan Ašura prije nego li nam je post mjeseca Ramazana stavljen u obavezu. Kada nam je post mjeseca Ramazana stavljen u obavezu – Allahov Poslanik s.a.w.s., nam nije nareðivao niti nam je zabranjivao postiti dan Ašura, pa smo ga mi i dalje praktikovali.” (Sahih; Bilježi ga: Ahmed, Nesa’i, Ibnu Madždže, Hakim, Ibnu Huzejme, Taberani, Ebu Ja’ala, Abdurrezzak, Bejheki)

“Ova predaja nam ne ukazuje direktno na prestanak obaveznosti izdvajanja sadekatul-fitra, jer propisivanje jedne obaveze ne iziskuje odmah i prestanak druge! Ulema je složna na tome da je sadekatul-fitra obaveza koju nije dozvoljeno izostavljati, a Allah je taj koji tevfika daje!” (Pogledaj: Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.7460.)

Alija r.a., i Ibnu Omer r.a., kažu: “Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je u obavezu stavio izdvajanje sadekatul-fitra, za svakog malog i velikog, muškog i ženskog, slobodnog ili roba – koje ste svakako dužni izdržavati!” (Darekutni)

Ibnu Abbas r.a., kaže:”Allahov Poslanik s.a.w.s., je naredio telalu da u sred Mekke vikne da je sadekatul-fitr obaveza za izdvojiti svakom muslimanu bio on mlad ili star, muško ili žensko, slobodan ili rob, iz grada ili sa sela, i to jedan sa’a ječma ili hurmi!” (Bezzar, Darekutni, Hakim)

Ebu Hurejre r.a., kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., je poticao muslimane na izdvajanje ramazanskog sadekatul-fitra, i to za svaku osobu po jedan sa’a hurmi ili sa’a ječma ili sa’a pšenice!” (Darekutni, Hakim)
Esma r.a., kaže: “Za vrijeme Allahovog Poslanika s.a.w.s., smo izdvajali sadekatul-fitr pregrštima kojim su se ukućani koristili ili sa’om kojim su se takoðer koristili; sve medinelije su tako postupale!” (Hakim, Ibnu Ebi Šejbeh)

Džerir b. Abdullah r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: “Ramazanski post visi izmeðu nebesa i zemlje, i neće ga uzdići ništa osim sadekatul-fitra!” (Hadis je da’if. Bilježi ga Ibnu Šahin u Feda’ilu Ramadan)
Sadekatul-fitr se izdvaja u uobičajenoj hrani odreðenog mjesta: Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: “Allahov Poslanik s.a.w.s., je propisao sadekatul-fitr: jedan sa’a hurmi ili sa’a ječma ili sa’a suhog grožða ili sa’a ekita/suhog sira – što je pretežno bila hrana tadašnjih stanovnika Medine. Što se tiče drugog mjesta kojima je pretežna hrana nešto drugo na njima je da sadekatul-fitr izdvajaju u sa’u tih namirnica poput kukuruza, oriza, smokvi ili bilo kakvog drugog zrnevlja. Ako je hrana odreðenog mjesta nešto drugo mimo zrnevlja poput mlijeka ili mesa ili ribe – sadekatul-fitr će se davati u tome, ne bitno koja je namirnica u pitanju. Ovog je stava većina islamskih učenjaka, i ovo mišljenje je ono koje je ispravno i neće se spominjati druga mišljenja! Cilj svega jeste opskrbiti sirotinju na dan bajrama i to hranom kojom se hrane i ostali stanovnici toga mjesta, pa je na osnovu ovog mišljenja dozvoljeno davati sadekatul-fitr i u brašnu, i ako nema hadisa koji o tome direktno govore. Što se tiče gotovog hljeba ili spremljene hrane i ako je slaða siromasima zbog toga što se ne moraju mučiti oko spremanja iste bolje im je udjeliti ono što im duže može stajati poput zrnevlja i ostale trajnije hrane koju ne može odmah snaći ono što može gotov hljeb i ostalo što mu je slično, jer ako se puno takve hrane nagomila kod siromaha propašće im i neće je moći sačuvati. Mada se može reći da se neće uzimati u obzir trajnost hrane već je cilj da se sirotinja opskrbi za bajramske dane kako se oni ne bi izlagali prošnji, kao što je Poslanik s.a.w.s., rekao: “Opskrbite ih na bajramske dane kako ne bi prosili tada!”” (Pogledaj: I’ilamul-Muvekki’in, 3/13.)

Može li se sadekatul-fitr davati u novčanoj protu-vrijednosti?

Kada je u pitanju izdvajanje sadekatul-fitra u novčanoj protuvrijednosti islamski učenjaci po tom pitanju imaju tri mišljenja:
1. Dozvoljeno je u svakom slučaju. Ovog je stava imam Ebu Hanife, imam Sevri, Omer b. Abdul-Aziz, Hasan el-Basri.
2. Nije dozvoljeno ni u kom slučaju. Ovog je stava imam Malik i imam Šafija rhm..
3. Nije dozvoljeno izuzev ako se u potrebi za time. Ovog je stava imam Ahmed rhm.. (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 25/46., el-Mugni, 2/671.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Izdvajanje zekata u novčanoj protuvrijednosti bez ikakve potrebe niti zbog nekog većeg interesa je zabranjeno… Ali, ako je u pitanju neka potreba ili veći interes ili pravda onda je dozvoljeno izdvojiti ga u novčanoj protuvrijednosti…” (Medžmu’ul-Fetava, 25/83.)

Kome se daje sadekatul-fitr?

Islamski učenjaci se razilaze po ovom pitanju na dva mišljenja:
1. Sadekatul-fitr se može dati bilo kojoj od osam kategorija ljudi spomenutih u ajetu o zekatu. Allah dž.š., kaže: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku-namjerniku. Allah je odredio tako! Allah sve zna i mudar je.” (el-Tevba, 60.) Ovo je stav većine islamskih učenjaka za razliku od pravnika malikijske pravne škole.

2. Sadekatul-fitr se može dati samo siromasima. Ovo je stav malikijske pravne škole kao i šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm.. (Pogledaj: Sahihu Fikhil-Sunneh, Ibnul-Sejjid Salim, 2/85.)

Prvi put objavljeno: nedjelja, 28 Rujan 2008 19:00

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/