Priredio: Amir Durmić
Mestve (el-huff) su obuća od kože koja, kada se obuje, prekriva stopala i nožne zglobove.
Mesh u arapskom jeziku znači lagano rukama potrati po nečemu, a mesh po mestvama ima značenje potiranja mestvi vlažnom rukom po tačno preciziranom predjelu i koje traje tačno odreðeno vrijeme.

VALIDNOST MESHA PO MESTVAMA

Islamski učenjaci su saglasni da je onome ko upotpuni svoju čistoću (gusul i abdest), a zatim u takvom stanju obuje mestve pa nakon toga izgubi abdest, dozvoljeno da potire po mestvama. (El-Idžma’ od Ibn Munzira, str. 20, El-Evsat, 1/434)

Hadisi koji govore o meshu po mestvama dostigli su stepen tevatura (kategoričnosti).

DA LI JE BOLJE POTIRATI PO MESTVAMA ILI PRATI NOGE?

Potiranje po mestvama je dozvoljeno, a pranje nogu je bolje po mišljenju većine islamskih učenjaka, jer je pranje osnova, dok hanbelije smatraju da je potiranje bolje jer je lakše, a Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., nikada nisu bile ponuðene dvije stvari a da nije izabrao onu lakšu (hadis ovakvog značenja bilježe Buharija, br. 3569, i Muslim, br. 2327, od Aiše, r.a.).

ODABRANO MIŠLJENJE

Da li je bolje oprati noge ili potrati po mestvama zavisi od trenutačnog stanja u kome se nalaze stopala tog čovjeka. Tako naprimjer, ukoliko čovjek hoće da uzme abdest a na nogama ima mestve koje je obuo na punu čistoću, bolje mu je da potire kako bi na taj način činio ono što je činio Allahov Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi, dok je onome ko na svojim nogama nema mestve bolje da opere noge, a ne da obuva mestve pa onda potire. Ovo mišljenje odabrao je Ibn Tejmije, r.h. (El-Ihtijarat, str. 13)

UVJETI DOZVOLE MESHA PO MESTVAM

Da bi musliman imao pravo koristiti ovu olakšicu, moraju se ispuniti sljedeći uvjeti:

Prvi: da mestve obuje na punu čistoću (abdest). Dokaz za ovaj uvjet je hadis od Mugire b. Šu’be, r.a., u kojem stoji da je on jedne prilike bio na putu sa Muhammedom, s.a.v.s., pa ga je vidio da se abdesti. Nakon što ga je vidio kako je oprao lice, ruke do iza lakata i potrao po svojoj glavi, ovaj ashab se sagnuo želeći da skine mestve koje je Poslanik imao na svojim nogama, na što mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ostavi ih, ja sam ih obuo na potpunu čistoću”, a zatim je potrao po njima. (Buharija, br. 206, i Muslim, br. 232)

Iz ovog hadisa vidljivo je da je Poslanik, s.a.v.s., potpunu čistoću učinio uvjetom valjanosti potiranja po mestvama.

Drugi: da je porijeklo mestvi halal prirode, odnosno da ne budu ukradene ili otete, ili da ne budu od svile ukoliko se radi o muškarcu, jer veliki dio uleme smatra da se olakšice ne smiju koristiti u nečem što je po svojoj prirodi haram (poput kraćenja i spajanja namaza onima koji su krenuli na put sa namjerom činjenja harama).

Treći: da mestve prekrivaju stopalo zajedno sa zglobovima.

VRIJEME TRAJANJA MESHA PO MESTVAMA

Musafir ima pravo da potire po mestvama tri dana i tri noći, a mukim (onaj koji je u mjestu boravka) će potirati jedan dan i jednu noć. Ovo je mišljenje hanefija, hanbelija, i novije mišljenje imama Šafije kao i mišljenje zahirijskog(bukvalističkog) pravca. (El-Mebsut, 1/98, El-Umm, 1/34, El-Mugni,1/209, El-Muhalla, 2/80

DOKAZI ONIH KOJI ZASTUPAJU OVO MIŠLJENJE

1. Predaja od Alije, r.a., u kojoj stoji da je Poslanik, s.a.v.s., odredio (vrijeme trajanja mesha) tri dana i tri noći musafiru i jedan dan i noć mukimu. (Muslim, br. 276)
2. Hadis koji prenosi Avf b. Malik el-Ešdžei, r.a., da im je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u vrijeme Bitke na Tebuku naredio da musafir potire po mestvama tri dana i tri noći, a mukim jedan dan i jednu noć. (Ahmed, 6/27, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca. Slično bilježi i Ibn Madže, br.556. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u El-Irva, br. 102.)

Druga skupina učenjaka mišljenja je da mesh nema odreðeno vrijeme trajanja, nego da čovjek može potirati mestve neograničeno, sve dok ih ne skine. Ovo je mišljenje imama Malika, r.h., i Šafije u njegovom starom mezhebu koji je poslije promijenio, kao i imama Lejsa, r.h. (El-Mudevvene, 1/41, Bidajetul-mudžtehid, 1/24)

DOKAZI ZAGOVORNIKA OVOG MIŠLJENJA

1. Prenosi se od Ubejja b. Immare, r.a., da je rekao Poslaniku, s.a.v.s.: ”Allahov Poslaniče, hoću li potirati po svojim mestvama?” ”Da”, odgovori Poslanik. ”Jedan dan?”, upita ga on. ”Da”, opet reče Poslanik. ”Dva dana?”, opet ga upita. ”Da, i dva dana”, odgovori Poslanik. ”A tri dana?”, (pitao je sve dok nije došao do sedam dana), na što mu Poslanik, s.a.v.s., reče: ”Koliko god hoćeš!” (Ebu Davud, br. 158, Ibn Madže, br. 557, sa slabim lancem prenosilaca. Kaže Ibn Abdul-Berr, r.h.: Ovaj hadis nije vjerodostojan i nema lanac prenosilaca koji je ispravan, a imam Nevevi kaže da je slab po jednoglasnom mišljenju hadiskih stručnjaka. Albani ga je ocijenio slabim u Daifu Ebi Davud, br. 20, kao i u Daifu Ibn Madže, br. 122.)
2. Prenosi se od Enesa b. Malika, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kada neko od vas uzme abdest i obuje svoje mestve, neka u njima klanja i neka potire po njima, a zatim ako želi neka ih (nikako) ne skida, osim ako se odžunupi.” (Bejheki, 1/280, sa slabim lancem prenosilaca)
3. Od Huzejme b. Sabita, r.a., prenosi se da je rekao: ”Poslanik, s.a.v.s., nam je odredio trajanje mesha tri dana, a da smo zatražili više, on bi povećao.” (Ebu Davud, br. 157, Ibn Madže, br. 553. Hadis je slab, a da je i vjerodostojan računao bi se kao mišljenje ashaba koje se suprotstavlja mišljenju većine drugih ashaba.)

ODABRANO MIŠLJENJE

Prvo mišljenje je sigurno jače i prioritetnije jer se zasniva na vjerodostojnim hadisima

KADA SE POČINJE RAČUNATI VRIJEME MESHA?
Ako nam je jasno da mesh za musafira traje tri dana i tri noći, a za mukima jedan dan i jednu noć, pitanje je kada se počinje računati početak tog perioda? Ulema po ovom pitanju ima više mišljenja.

Prvo: Počinje se računati od prvog onečišćenja (gubitka abdesta) nakon oblačenja mestvi. Ovo je mišljenje Sufjana es-Sevrija, Šafije, Ebu Hanife i jedno mišljenje u hanbelijskom mezhebu.

Drugo: Počinje od vremena oblačenja mestvi (Hasan el-Basri).

Treće: Potirat će pet namaza ako je mukim ili petnaest ako je musafir, i neće se zamarati vremenskim računanjem. Ovo je mišljenje Ša’bija, Ishaka, Ebu Sevra i drugih. (El-Mugni, 1/291, El-Medžmu’u, 1/466, El-Evsat, 1/444)

četvrto: Vrijeme mesha počinje se računati poslije prvog potiranja nakon što se izgubi abdest. Ovo je odabrano mišljenje po ovom pitanju, a zastupaju ga Ahmed b. Hanbel, Evzai, Nevevi, Ibnul-Munzir, a odabrao ga je i šejh Ibn Usejmin, r.h. Dokaz je općenitost riječi Poslanika, s.a.v.s.: ”Potire musafir i potire mukim…”, jer se ni za koga ne može reći da je potrao svoje mestve sve dok to uistinu ne učini.

Primjer: čovjek je uzeo abdest pred podne-namaz i obuo svoje mestve oko dva sata poslije podne, a nakon toga nije izgubio abdest sve do četiri sata poslije podne. Poslije je uzeo abdest ponovo oko pet sati i tada prvi put potrao svoje mestve. Ima pravo da potire po svojim mestvama sve do pet sati narednog dana ukoliko je mukim, ili do pet sati četvrtog dana ako je musafir (naravno ukoliko nije skidao mestve).

MUKIM JE POTRAO PO MESTVAMA, A ZATIM OTPUTOVAO

Ukoliko mukim potare po svojim mestvama, a zatim krene na put, ima li pravo potirati samo jedan dan i jednu noć ili će potirati tri dana i tri noći? Po ovom pitanju ulema ima dva mišljenja, od kojih je ispravnije da ovakva osoba ima puno pravo da potire tri dana i tri noći, jer je za njega olakšica putnika nastupila onog trenutka kada je krenuo na put. Isto tako, kada je uzeo abdest i nakon toga obuo svoje mestve, nije uvjet ispravnosti mesha da čovjek nijjeti da će potirati po njima. Ovo je mišljenje imama Sevrija, Ebu Hanife i njegovih učenika, Ibn Hazma i rivajet od imama Ahmeda. (Mugni, 1/299, Muhalla, 2/109)

MUSAFIR POTIRE PO MESTVAMA, A ZATIM SE VRATI U MJESTO BORAVKA

Ako putnik potire po svojim mestvama dva dana naprimjer, a zatim se vrati u mjesto boravka, obavezan je odmah skinuti svoje mestve i oprati noge ukoliko želi obavljati namaz. To znači da musafiru prestaje ta olakšica, kao i svaka druga, onoga trenutka kada se vrati u svoje mjesto. Ibn Munzir prenosi idžma po ovom pitanju kod one uleme koja je na stanovištu da mesh ima svoje ograničeno vrijeme, što je svakako ispravno mišljenje. (El-Evsat, 1/446)

Korist: Ako se musafir vrati u svoje mjesto, a još nisu prošli jedan dan i jedna noć od njegovog prvog potiranja po mestvama, ima pravo da potire još onoliko vremena koliko je preostalo da namiri noć i dan s početkom od prvog potiranja.

DA LI JE DOZVOLJENO ČINITI MESH PO PODERANIM MESTVAMA?

Veći dio islamskih pravnika za dozvolu mesha po mestvama uvjetuje da mestve budu čitave i bez rupa kroz koje bi se vidjelo stopalo i da pokrivaju onaj dio stopala koji je obaveza prati prilikom uzimanja abdesta. Zbog toga ova skupina fakiha ne dozvoljava mesh po poderanim mestvama, jer kažu da je obaveza oprati onaj dio kože koji se vidi kroz poderane mestve, pa bi trebalo spojiti mesh i pranje, a to nije dozvoljeno, tako da ostaje na osnovi, a to je pranje nogu. Ovo je mišljenje imama Šafije i Ahmeda. (Mugni, 1/287, El-Umm, 1/28)

Imam Malik i Ebu Hanife kažu da je dozvoljeno činiti mesh po poderanim mestvama ukoliko je moguće hodati u njima i ukoliko se za takve mestve još uvijek može reći da su mestve. Ovo mišljenje odabrao je i Ibn Tejmijje, r.h., (El-Fetava, 21/173) i ono je, inšallah, ispravno, jer šerijatski tekstovi dozvoljavaju mesh po mestvama općenito, i nigdje nije došlo ograničenje da one moraju biti cijele i bez rupa. Zbog toga kažemo da, dok se god nešto zove mestvama, dozvoljeno je činiti mesh po njima. U prilog odabiru ovog mišljenja ide i činjenica da su mnogi ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bili vrlo siromašni i da sigurno njihove mestve nisu bile bez rupa i poderotina, i da je ovo bio uvjet, Poslanik, s.a.v.s., sigurno bi im to objasnio

KOJI SE DIO MESTVI POTIRE?

Ispravan stav po ovom pitanju jeste da se potire gornji dio mestvi i to samo jednom, zbog predaje od Alije, r.a., u kojoj se kaže: ”Da je vjera po razumu (mišljenju), donji dio mestvi bio bi preči za potiranje od gornjeg. Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako potire gornji dio svojih mestvi.” (Predaju je zabilježio Ebu Davud, r.h., u svome Sunenu, br. 162, sa dobrim lancem prenosilaca, kako tvrdi Ibn Hadžer, r.h. Vidjeti: Bulugul-Meram, br. 54. Takoðer, Albani ju je ocijenio vjerodostojnom u Sahihu Ebi Davud, br. 153. Vidjeti: El-Irva, br. 103)

Ovo mišljenje zastupaju: Sevri, El-Evzai, Ahmed, Ebu Hanife i njegovi učenici i ovo je, kako smo rekli, odabrano mišljenje.

Imam Malik i Šafija stava su da se mestve potiru odozgo i odozdo zajedno, ali ako se potare samo gornji dio, mesh će biti ispravan. Ovaj stav zasnivaju na predaji od Mugire b. Šube, r.a., u kojoj stoji da je Poslanik, s.a.v.s., uzeo abdest a zatim potrao gornji i donji dio svojih mestvi. (Hadis nije vjerodostojan. Bilježe ga Ebu Davud, br. 165, Tirmizi, br. 97, Ibn Madže, br. 550. Slabim ga smatraju Ahmed, imam Buhari, Ibn Ebi Hatim, Darekutni.) Ovaj isti ashab prenosi hadis u kojem kaže da je vidio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da potire gornji dio svojih mestvi, a ova predaja je dobra. (Ebu Davud, br. 161, Tirmizi, br. 98)

Iz navedenog zaključujemo da onome ko bi potrao samo donji dio mestvi, taj postupak ne bi bio ispravan.

ŠTA KVARI MESH PO MESTVAMA

Mesh kvari:

1. džunupluk, zbog hadisa Safvana b. Assala, r.a., u kojem kaže: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio nam je da, ukoliko smo na putu, ne skidamo svoje mestve tri dana i tri noći, osim ako se odžunupimo…” (Ahmed, 4/239, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i drugi. Albani ga je ocijenio dobrim u El-Irva, br. 104.);

2. kada istekne vrijeme mesha (kod one uleme koja je mesh vremenski ograničila na tri dana i noći za musafira i jednu noć i dan za mukima);

3. skidanje mestvi i gubljenje abdesta prije nego što se opet obuju.

Pripremljeno prema djelu Sahihu Fikhis-sunne ve edilletuhu, autora Ebu Malika Kemala Ibn Sejjida Salima

Prvi put objavljeno: srijeda, 20 Veljača 2008 22:20

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Pripremio: Elvedin Pezić
Mi živimo u vremenu u kojem je učestalo konvertiranje – primanje islama od strane onih koji nisu bili vjernici. Za čovjekov ulazak u islam vezuju se odreðeni propisi, a jedan od njih je propis kupanja za osobu koja je prihvatila islam. često smo u prilici slušati da neko želi prihvatiti islam, samim tim automatski se postavlja pitanje da li je takvoj osobi obaveza da se okupa prilikom ulaska u islam? U nastavku teksta pokušat ćemo sažeto spomenuti stavove mezheba i mišljenja islamskih učenjaka u vezi s tim.

Dvojica imama, Malik i Ahmed, smatrali su da je osobi koja želi da prihvati islam kupanje obavezno, bez razlike da li u vremenu kada je bila nevjernik počinila nešto zbog čega je u islamu obavezno kupanje ili ne. Tog stava bili su imam Ebu Sevr i Ibn Munzir. Svoje mišljenje argumentirali su hadisom Allahovog Poslanika u kojem se spominje dogaðaj Sumame ibn Usala, r.a., kada je primao islam, da mu je Allahov Poslanik naredio da se okupa. (Hadis je zabilježio Abdur-Rezak u Musanefu, njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani.) Takoðer, svoj stav su argumentirali hadisom u kojem je Poslanik naredio Kajsu ibn Asimu, r.a., kada je primio islam, da se okupa. (Tirmizi i dr., njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani.) Kazali su da je Poslanik naredio ovim ashabima kada su konvertirali da se okupaju, a poznato je da je obaveznost osnova za propise koji su propisani u imperativu – naredbenoj formi

Imam Šafija je smatrao da osobi koja primi islam nije obaveza kupanje, osim ako je u vremenu kada je bila nevjernik počinila nešto zbog čega je po islamskom učenju obaveza da se okupa (džunupluk i sl.)

Imam Ebu Hanife smatrao je da osobi koja konvertira nije obaveza kupanje u svakom slučaju, bez razlike počinila prije prihvatanja islama nešto zbog čega je obavezno kupanje ili ne. To je argumentirao dokazom da islam briše ono što je bilo prije islama. Takoðer, veoma mnogo ljudi primilo je islam, i da je svakome Poslanik nareðivao da se okupa, to bi bilo preneseno mutevatir hadisima. Meðutim, dogaðaji sa Kajsom ibn Asimom, r.a., i Sumamom ibn Usalom, r.a., ukazuju da je to pohvalno.

Komentar mišljenja i dokaz

Što se tiče mišljenja imam Šafije, za to mišljenje ne postoji jasan i vjerodostojan argument. Suprotno tome, nije preneseno da je Allahov Poslanik pitao nekog od ashaba koji su prihvatali islam da li su u periodu nevjerstva počinili nešto zbog čega je obaveza, po učenju islama, da se čovjek okupa. Da je to bila obaveza, Poslanik bi ih pitao, a da je pitao, to bi bilo preneseno mutevatir predajama zbog mnoštva onih koji su primali islam.

Ostaju nam dva mišljenja: prvo, da je to obaveza u svakom slučaju i drugo, da je to pohvalno, a ne obaveza.

Prije toga treba spomenuti da islamski učenjaci imaju jednoglasan stav da je osobi koja primi islam propisano kupanje, ostaje samo da vidimo da li je to obaveza ili ne.

Što se tiče hadisa Sumame, r.a., on je prenesen u dva rivajeta. U jednom je preneseno da je Poslanik naredio Sumami, r.a., da se okupa, a u drugom je preneseno da je on sam otišao i okupao se, a to je Poslanik odobrio.

Stoga smatram da je najprioritetnije mišljenje da osobi koja konvertira kupanje nije obavezno, već da je pohvalno. Na to ukazuju sljedeće činjenice

Prvo: Izuzetno velik broj ljudi konvertirao je za vrijeme Allahovog Poslanika, i da je nareðivao svima koji konvertiraju da se kupaju, to bi bilo preneseno mutevatir predajom, ili bi to bila općepoznata stvar

Drugo: Allahov Poslanik poslao je Muaza, r.a., u Jemen i pojasnio mu je da je izgovaranje šehadeta prva obaveza muslimanu. Stoga, da je kupanje bilo obavezno, Poslanik bi mu to spomenuo, jer je to jedan od prvih vadžiba u islamu.

Rekao je El-Hatabi: ”Većina učenjaka smatrala je da je osobi koja konvertira kupanje pohvalno, a ne obavezno.”

Preneseno je u jednom rivajetu od imama Ahmeda da je smatrao da je osobi koja konvertira kupanje pohvalno, a ne obavezno. To mišljenje odabrala je skupina učenjaka hanbelijske pravne škole. Kazao je autor knjige El-Insaf: ”To mišljenje je prioritetnije.”

Na osnovu spomenutog možemo kazati da hadis Kajsa ibn Asima, r.a., i hadis Sumame ibn Usala, r.a., ukazuju da je osobi koja konvertira kupanje pohvalno.

Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav da je propisano kupanje konvertitu, s tim što su neki kazali da je to pohvalno, a neki su kazali da je obaveza

Pripremljeno prema knjizi «Tevdihul-Ahkam min Bulugil-meram», autora Abdullaha ibn Abdur-Rahman el-Besama, 1 tom, str. 380.
Prvi put objavljeno: Srijeda, 27 Veljača 2008 22:41

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Semir Imamović
Postoji razilaženje među islamskim pravnicima oko obaveznosti davanja zekata na med: hanbelije i hanefije smatraju da je obaveza davati zekat na med, a malikije i šafiije smatraju da to nije obaveza. Oni koji to obavezuju nemaju jedinstveno mišljenje kada je u pitanju količina meda na koju se daje zekat, hanbelije kažu da se zekat daje na svakih deset efraka (jedan ferk iznosi 36 iračkih ritli, a jedan irački ritl je 470 gr. otprilike, znači zekat je obavezan dati onaj ko posjeduje 360 iračkih ritli ili 169 200 gr.), većina hanefijskih učenjaka smatra da se zekat daje i na malu i na veliku količinu meda, a po Ebu-Jusufu, učeniku imama Ebu-Hanife zekat daje onaj ko posjeduje pet evsuka meda (visk je 60 saa, a svaki saj je četiri pregršta). Na obaveznost zekata na med upućuju sljedeći hadisi:

1. Prenosi se da je Ebu-Sejjare, radijallahu anhu, rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, : «Allahov Poslaniče ja imam pčele.» «Daj jednu desetinu od meda kojeg ti one proizvode!» – naredi mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. «Hoćeš li zaštiti moje pčelinjake (mjesto na kojem se pčele nalaze)?» – upita Ebu-Sejjare. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pristao da zaštiti njegove pčele. (Ahmed i Ibn-Madže)

2. Prenosi se od Abdullaha ibn-Amra da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzimao po jednu desetinu od onih koji su posjedovali med, u svrhu zekata (Ibn-Madže).

U drugoj predaji ovog hadisa se navodi da je jedan čovjek iz plemena Benu Mun’an po imenu Hilal donio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jednu desetinu meda i pri tome tražio da mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaštiti dolinu u kojoj su bile njegove pčele, a koja se zvala Selebe. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je to učinio. Kada je u vrijeme Omerove vladavine isti ovaj čovjek pitao za zaštitu pomenute doline, Omer je napisao svom namjesniku Sufjanu ibn-Vehbu: «Ako ti da količinu meda koju je davao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, zaštiti njegov med, a ukoliko to odbije njegov med će nama biti vrijedan kao i vodene mušice koje jede i uništava ko hoće.»

3. Prenosi se da je pleme Benu-Šebabe davalo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, desetinu meda, a on im je zauzvrat zaštitio dvije doline u kojima su bili njihovi pčelinjaci. (Ibn-Huzejme u svome Sahihu)

Kaže imam Ševkani, komentarišući ove hadise: «Znaj da hadis Ebu-Sejjare i Hilala – ukoliko se ne radi o istoj osobi – ne upućuju na obaveznost davanja zekata na med, jer su i jedan i drugi dobrovoljno dali zekat na med a kao protuuslugu su dobili garanciju od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Omera da će doline u kojima su se nalazili njihovi pčelinjaci biti pod njihovom zaštitom. Omer, radijallahu anhu, je ispravno razumio povod zbog kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio da zaštiti pčelinjake i povodeći se za tim on je isto postupio. Da je zekat na med obavezan on im ne bi dao slobodu izbora – ako žele zaštitu trebaju dati zekat – nego bi od njih uzeo zekat u svakom slučaju. Ostali hadisi u ovom poglavlju nisu na tom stepenu da se mogu uzeti kao dokaz.» («Nejlul-evtar», 4/175.)

Da nema nijedog vjerodostojnog hadisa koji jasno upućuje na obaveznost zekata na med smatrali su i veliki poznavaoci i stručnjaci hadisa poput Buharije, Ibn Abdulberra, šejhul-islama Ibn-Tejmije i drugih.
Rekao je šejh Muhammed ibn-Salih el-Usejmin: «Ispravno je mišljenje po kojem čovjek nije obavezan davati zekat na med, jer se takvo nešto ne prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Omer, radijallahu anhu, je uzimao 1/10 meda od onih kojima je štitio pčelinjeke ili doline u kojima su oni držali pčele.» («Fetava šejh ibn usejmin», 18/87.).

Prvi put objavljeno: nedjelja, 23 Ožujak 2008 22:03

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Semir Imamović
a) Namjerna zakletva

Namjerna (čvrsta) zakletva (ar. jemin muna’kide) se definiše kao zakletva u kojoj se čovjek čvrsto (svjesno) obavezuje da će ili neće uraditi neki postupak u budućnosti, i za njeno kršenje slijedi pokajnički iskup (keffaret) (Pogledaj: El-Ifsah: 2/321.).

Ako kaže: tako mi Allaha neću ići na to i to mjesto, ili ići ću na to i to mjesto, to će se tretirati kao namjerna zakletva, i ako je prekrši, obavezan je iskupiti se na način koji ćemo spomenuti.

Ograničavanje namjerne (čvrste, svjesne) zakletve na nešto što bi se trebalo dogoditi (ili ne) u budućnosti, učenjaci su uzeli iz riječi Allaha, dželle šenuhu: ”Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno… Tako se za zakletve vaše otkupljuje kada se zakunete (prijevod značenja, El-Maide: 89.). Riječi Allaha, dželle šenuhu, ”kada se zakunete” znače: kada ostavite ono što ste se zakleli da nećete raditi, i kada uradite ono što ste se zakleli da ćete ostaviti, što upućuje na to da se namjerna zakletva veže za buduće vrijeme. (Pogledaj: Medžmuatu-r-resailil-fikhijje, Halid ibn-Ali el-Mušejkih, str. 242., 243.). Ovu tvrdnju pojačavaju i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ja se, tako mi Allaha, ne zakletem na odreðenu stvar, zatim uvidim da je nešto drugo bolje od toga, a da se ne iskupim za zakletvu, potom je prekršim i uradim ono što je bolje.” (Buharija, 6249., Muslim, 1649.).

U drugoj verziji stoji: ”Ko se zaklete na nešto, a zatim vidi da je nešto drugo bolje od toga, neka se iskupi za zakletvu, potom je prekrši i uradi ono što je bolje.” (Muslim, 1650.).

Rekao je Kurtubi: ”Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”neka se iskupi za zakletvu, potom je prekrši i uradi ono što je bolje” dokaz su da je iskup obavezan samo onome ko se zaklete da će uraditi nešto u budućnosti, pa to ne uradi, ili neće uraditi, pa uradi.” (6/267.).

Znači, namjerna zakletva se veže za buduće vrijeme, i za njeno kršenje slijedi iskup.

Namjerna zakletva se može poništiti izuzimanjem (ar. istisnā ) tako što onaj koji se zaklete odmah po zakletvi kaže inšâallah. Ako to kaže nije obavezan da se iskupi za ostavljanje onoga što je zakletvom bio obavezan učiniti, ili činjenje onoga što je zakletvom htjeo izbjeći.

Na primjer kaže: ”Tako mi Allaha neću sutra posjetiti prijatelja”, a zatim odmah kaže inšâallah, poništio je zakletvu i može ići u posjetu. Dokaz da se namjerana zakletva može poništiti na spomenuti način su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ko se na nešto zaklete, pa potom kaže inšâallah, on je time izuzeo, i neće se tretirati kao prekršilac zakletve kada postupi suprotno zakletvi.” (Ahmed, 2/6., Ebu-Davud, 3261., Tirmizi, 928. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn-Hibban, 1183., i Hakim, 4/303.). Ibn-Kudame je u vezi sa ovim prenio jednoglasno mišljenje islamskih učenjaka (El-Mugni: 13/484.).

b) Nenamjerna zakletva

Nenamjerna zakletva može imati više oblika: prvi oblik, zakletva koja je postala sastavni dio čovjekovog vokabulara (riječnika), i koju izgovara bez ikakve namjere za zakletvom, popt: nije vallahi, jeste vallahi, hoću vallahi, neću vallahi i sl.; drugi oblik, da se čovjek čvrsto zaklete na nešto, ubjeðen da je tako, a poslije se pokaže suprotno od toga; treći oblik, da čovjek zaklete nekoga na nešto (vallahi ćeš jesti kod mene, ili noćiti kod mene), s namjerom ukazivanja počasti, a ne kako bi ga obavezao na to.

Dokaz za utemeljenost ove vrste zakleteve imamo u riječima Allaha, dželle šenuhu: ”Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno…” (El-Maida: 89). Prenosi Aiša, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nenamjernu zakletvu, u ajetu, prokomentarisao kao riječi koje čovjek nesvjesno izgovara u svojoj kući, poput ”ne Allaha mi” i ”da Allaha mi”. (Ebu-Davud, 3254. Vjerodostojnim ga je ocijenio Ibn-Hibban, 1187., i šejh El-Albani u ”Irvaul-galilu”, 8/194.). Upitana je Aiša o nenamjernoj zakletvi, koja je spomenuta u ajetu, i rekla je i isto što je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem (Buharija, 6286.).

Za nanemajernu zakletvu nema iskupa (keffareta). (Pogledaj: Hašijetu ibn-abidin: 3/706., Revdatu-t-talibin: 11/3., Metalibu uli-n-nuha: 6/367.).

c) Ponavljanje zakletve

Ponavljanje zakletve može biti za jednu te istu stvar, kao da kaže: tako mi Allaha neću danas jesti, tako mi Allaha neću danas jesti, tako mi Allaha neću danas jesti, a može biti za različite stvari, da kaže: tako mi Allaha neću danas jesti, tako mi Allaha neću danas izlaziti iz kuće, tako mi Allaha neću danas putovati.

U prvom slučaju obavezan je samo jedan iskup, ukoliko zakletva bude prekršena. Prenosi se od Abdullaha ibn Omera da je rekao: ”Kad se više puta zakleteš za jednu stvar, i prekršiš zakletvu, dovoljan ti je jedan iskup.” (Abdurrezzak u ”Musannefu”, 8/504., Ibn-Hazm u ”El-Muhalli”, 8/53. Ibn-Hazm je ovakav propis prenio i od Ibrahima en-Nehaija, Urveta ibn-Zubejra, Ataa, Zuhrija, Hasana el Basrija i drugih).

U drugom slučaju, kada se čovjek više puta zaklete za različite stvari, za svaku stvar (radnju) ima poseban iskup. Rekao je Ibn-Kudame: ”Nije mi poznato da oko toga postoji razilaženje.” (El-Mugni, 13/473.).

Ovo me se može pridodati još jedna situacija koja je moguća, a to je da sa jednom zakletvom obuhvati više stvari, da kaže: tako mi Allaha neću danas putovati, niti jesti, niti spavati. Ako se desi kršenje zakletve, obavezan je samo jedna iskup, jer je zakletva jedna i jedno kršenje. Ibn-Kudame je za ovu propis u ovoj situaciji rekao isto što i za propis u prethodnoj, da mu nije poznato razilaženje islamskih učenjaka u vezi s tim. (El-Mugni: 13/473. – 474.).

d) Iskup za namjernu zakletvu

Iskup može prethoditi kršenju zakletve, a može doći i poslije zakletve. Dokaz da je iskup dozvoljen prije kršenja zakletve su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ja se, tako mi Allaha, ne zakletem na odreðenu stvar, zatim uvidim da je nešto drugo bolje od toga, a da se ne iskupim za zakletvu, potom je prekršim i uradim ono što je bolje.” (Buharija, 6249., Muslim, 1649.).

Dokaz da je dozvoljeno prvo prekršiti zakletvu, a potom se iskupiti, je jedna od verzija prethodnog hadisa: ”Ja se, tako mi Allaha, ne zakletem na odreðenu stvar, zatim uvidim da je nešto drugo bolje od toga, a da ne prekršim zakletvu, uradim ono što je bolje i iskupim se za nju” (Buharija, 2964., Muslim, 1649.).

Pokajnički iskup (keffaret) za kršenje namjerne (čvrste) zakletve je obavezan ako se ispune sljedeći uvjeti:

1. Da zakletva bude od pametne i punoljetne osobe – dokaz za ovaj uvjet su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Dignuto je pero (ne pišu se djela) trojici: spavaču dok spava, luðaku u vrijem ludila, i djetetu do punoljetnosti.” (Ahmed, 1/116., Ebu-Davud, 4401., Tirmizi, 1423., Ibn-Madže, 2042. Vjerodostojnim su ga ocijenili: Ibn-Huzejme, 1003., Ibn-Hibban, 1497., Hakim, 1/258.).

2. Slobodan izbor u zakletvi, onaj ko se zaklete pod prisilom ili greškom, to mu se ne broji kao zakletva i nije se obavezan iskupiti. Dokaz su riječi Allaha, dželle šenuhu: ”… osim onaj ko prisiljen bude, a srce mu ostane smiremo u vjeri.” (Prijevod značenja, En-Nahl, 106.), i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Allah je oprostio mome ummetu ono što greškom, iz zaborava i pod prislilom uradi.” (Ibn-Hibban, 1498., Taberani u ”Es-Sagiru”, 1/270., Ibn-Adijj, 758. Darekutni, 4/170., Bejheki, 7/356. Vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim, 2/198.).

3. Da se čovjek zaklete svejesno, a ne iz zaborava – za ovaj uvjet se mogu uzeti prethodni dokazi.

4. Da se zaklete na nešto što je moguće učiniti – na osnovu riječi Allaha, dželle šenuhu: ”Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno.” (Prijevod značenja, El-Maide, 89.). Onaj ko se zaklete na nešto što je nemoguće, on za tim nema namjeru, jer zna da ga ne može izvršiti.

5. Izgovor zakletve tako da onaj koji se zakleo sam sebe čuje – dokaz su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Allah je pripadnicima moga ummeta oprostio ono što im duše njihove došaptavaju sve dok to ne urade ili ne izgovore.” (Buharija, 2528., Muslim, 127.).

Način iskupa je pojašenjen u 89-0m ajetu sure El-Maide. Kaže Allah, dželle šenuhu: ”… Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljuje kada se zakunete…”

Kao što vidimo, u ajetu imamo slobodan izbor izmeðu tri stvari – nahranjivanja deset siromaha, odijevanje deset siromaha i oslobaðanje roba – i imamo redoslijed izmeðu te tri stvari i posta. Redoslijed je obaveza ispoštovati, što znači da na post prelazi samo onaj ko nije u mogućnosti da se iskupi jednom od tri stvari, od kojih, po slobodnoj volji, može odabrati bilo koju.

Kada se za čovjeka može reći da nije u mogućnosti iskupiti se odijevanjem i nahranjivanjem siromaha, i oslobaðanjem roba, i da mu je dozvoljeno preći na post?

Onaj čije imovinske mogućnosti prelaze nužne (hrana za sebe i porodicu) i osnovne potrebe (stan, prijevozno sredstvo, knjige), za njega se kaže da je u mogućnosti, a onaj čije su imovinske mogućnosti ispod toga, može preći na post. (Medžmuatu-r-resailil-fikhijje, Halid el-Mušejkih: 286., 287.). Šejh Muhammed el-Muhtar eš-Šenkiti u komentaru Umdetul-fikha, kaže da onaj ko se nada imetku, kao što je osoba koja se nada plati, ili kiriji, ili najamanini i sl., nema pravo postiti, nego će sačekati dok dobije imetak, i tada se iskupiti s jednom od tri stvari.
Ispravno je mišljenje da se u nahranjivanju siromaha i odijevanju kao mjerilo uzima običaj. To se može shvatiti iz ajeta. U njemu se o hrani i odjeći govori uopćeno, bez ikakvih ograničenja, spominjanja količine hrane i svojstva odjeće. Što se u običaju smatra prosječnom hranom kojom čovjek hrani svoju čeljad, ili odjećom, to se uzima u obzir. (Medžmuatur-resailil-fikhijje: 293.). A Allah najbolje zna!

Prvi put objavljeno: nedjelja, 23 Ožujak 2008 22:13

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Safet Kuduzović
Da bi ovosvjetski život tekao harmonično, Uzvišeni Allah dozvolio je trgovinu meðu ljudima. Trgovinom kupac i prodavac ostvaruju svoje koristi i nije moguće zamisliti normalan ljudski život bez kupoprodaje. Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da je trgovina legitimna u islamu, osim nekih vidova kupoprodaje koje je Šerijat zabranio.

(Uporediti: El-Mugni, 4/4.) Postoje, takoðer, odreðeni vidovi kupoprodaje oko kojih islamski klasici imaju podijeljena mišljenja, kao npr. prodaja putem licitacije.

Licitacija je prodaja odreðene robe tako što je prodavac ponudi po odreðenoj cijeni, potom prisutni nude više od početne cijene dok prodavac ne pokaže svoje zadovoljstvo i pristanak na zadnju ponudu. (Vidjeti: El-Mebsut, 15/84 i El-Havil-kebir, 5/344, El-Kavaninul-fikhijje, str. 198, i Tekmiletul-medžmua, 12/93.) Neki islamski učenjaci smatraju ovaj vid trgovine pokuðenim, neki zabranjenim, dok apsolutna većina pravnika tretira ovakvu trgovinu validnom. Ovo je stav učenjaka hanefijske, malikijske, šafijske, hanbelijske i zahirijske (bukvalističke) pravne škole. (Vidjeti: Šerhu fethil-Kadir, 6/477, El-Mebsut, 15/76, El-Binaje šerhul-hidaje, 8/211, El-Kavaninul-fikhijje, str. 198, El-Havil-kebir, 5/345, El-Mugni, 4/300, El-Muhalla, 8/447, Es-Sejlul-džerrar, 3/85.) Neki islamski učenjaci su po ovom pitanju spominjali konsenzus pravnika. Meðutim, poznato je mišljenje imama Ishaka, Ataa i drugih da su ovu kupoprodaju smatrali zabranjenom. Ako se konsenzusom mislilo na konsenzus pet pravnih škola, tada je potvrðen, u protivnom nije. Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prodavao pokrivač i posudu jednog ensarije, pa je neki čovjek ponudio dirhem, na šta Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, dva ili tri puta upita: ‘’Ko će dati više?“ Na to je drugi ashab ponudio dva dirhema i kupio robu. (Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Dija el-Makdisi u El-Muhtare 6/246-250.) Imam Tirmizi predanje smatra dobrim. Meðutim, njegovu autentičnost porekli su imam Buhari, Ibn Kattan el-Farisi, Ibn Hadžer, Zejlei i neki drugi, što preferira kod hadiskih stručnjaka. Omer, Mugire b. Šuba, Mudžahid, Ata, Omer b. Abdul-Aziz, Ibn Sirin i neki drugi prodavali su robu putem licitacije. (Ibn Ebi Šejbe, 6/456, Abdur-Rezzak, 8/236-237, i Ibn Hazm, 8/488.)

Prodaja putem licitacije, a shodno izboru, dijeli se na:

1. Izborna licitacija (ar. muzajedetun ihtijarijje), u kojoj prodavac prodaje robu svojom željom po najvećoj ponuðenoj cijeni.

2. Prisilna licitacija (ar. muzajedetun idžbarijje), u kojoj nadreðeni organi vlasti (kadija, sultan ili posebne institucije ovlaštene za otuðivanje imovine) prodaju imovinu bez pristanka vlasnika iz odreðenog razloga, kao izmirivanje duga ili slično tome.

Postoji i drugi način podjele licitacije i to shodno načinu prezentovanja prodajne robe:

1. Javna prodaja (ar. ardun alenijjun), koja predstavlja najčešći vid licitacije gdje učestvuju svi zainteresirani bilo da se radi o institucijama ili pojedincima.

2. Tajna prodaja (ar. ardun sirrijjun ili el-mezarîf), koja najčešće biva meðu firmama, udruženjima, državnim institucijama i sl.
Neophodno je napraviti razliku izmeðu licitacije i nedžeša. Nedžeš je prodaja u kojoj jedna osoba nudi veću svotu za izloženi proizvod, iako ne želi kupiti dotičnu robu, s ciljem da doprinese prodavcu na račun kupacâ koji povećavaju ponudu radi te osobe. Postoje jasni hadisi u kojima Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje nedžeš. Ove hadise bilježe imami Buharija i Muslim od Ebu Hurejre i Ibn Omera. Stoga su islamski učenjaci osudili nedžeš, koji je, ustvari, čista obmana i prevara poštenih kupaca. (El-Mugni, 4/300, Medžmu’ul-fetava, 28/73, El-Vesit, 2/84-85, Et-Temhid, 13/348-349, El-Muhalla, 8/448, Šerhu fethil-kadir, 6/476) A Allah najbolje zna.

Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 14 Travanj 2008 08:54

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/