Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Načini (broj rekata) na koji se može klanjati vitr-namaz ?
Autor: Ebu Malik Kemal b. el-Sejjid Salim Preveo: Sead ef. Jasavić U arapskom jeziku riječ „vitr“ znači nepar poput jedinice, trojke, petice, i u tom značenju se razumjevaju riječi Allahova Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Allah je vitr/nepar, i voli vitr/nepar!“ (Muttefekun ‘alejh); ili: „Ko se budeviše
Autor: Ebu Malik Kemal b. el-Sejjid Salim Preveo: Sead ef. Jasavić
U arapskom jeziku riječ „vitr“ znači nepar poput jedinice, trojke, petice, i u tom značenju se razumjevaju riječi Allahova Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Allah je vitr/nepar, i voli vitr/nepar!“ (Muttefekun ‘alejh); ili: „Ko se bude čistio nakon velike nužde neka to učini neparan broj puta.“ (Muttefekun ‘alejh)
U šerijatskoj terminologiji vitr je namaz koji se obavlja u intervalu od preklanjanog jacijskog farza pa sve do nastupa sabah-namaza, kojim se udara pečat noćnom namazu, a koji se sastoji od neparnog broja rekata – jedan ili tri ili više.
Islamski učenjaci se razilaze u vezi statusa vitr-namaza, pa kažu:
1. Vitr-namaz je vadžib/obaveza. Ovog je stava imam Ebu Hanife rhm., i po tome je postao specifičan u odnosu na ostale učenjake. Ibnul-Munzir rhm., kaže: „Nije mi poznato da se iko od ostalih učenjaka složio s imamom Ebu Hanifom rhm., u ovom stavu.“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 4/209.; Nejlul-Evtar, 3/35.)
Svoj stav je utemeljio na slijedećim dokazima:
a) Hadis od Ebu Hurejre r.a.: „Ko ne klanja vitr-namaz taj ne pripada nama!“ (Hadis je da’if, a bilježi ga imam Ahmed u Musnedu, br.9715.)
b) Hadis od Ibnu Burejdeh r.a.: „Vitr je hakk – pa ko ne klanja vitr namaz, taj ne pripada nama; vitr je hakk – pa ko ne klanja vitr namaz, taj ne pripada nama; vitr je hakk – pa ko ne klanja vitr namaz, taj ne pripada nama!“ (Hadis je da’if, a bilježi ga imam Ebu Davud u Sunenu, br.1419.)
c) Hadis od Ebu Ejjuba r.a.: „Vitr je hakk svakog muslimana, pa ko voli klanjati vitr-namaz od pet rekata neka klanja, a ko voli klanjati vitr-namaz od tri rekata neka klanja, a ko voli klanjati vitr-namaz od jednog rekata neka klanja!“ (Hadis je sahih. Bilježi ga imam Ebu Davud u Sunenu, br.1422.)
d) Hadis od Ebu Busreh r.a.: „Allah vam je dodao još jedan namaz – vitr namaz, pa ga klanjajte izmeðu jacije i sabaha!“ (Hadis je sahih. Bilježi ga imam Ahmed u Musnedu, br.23002-27272.; Mustedrek, br.6514.; el-Mu’udžem el-Kebir, br.2167.)
e) Hadis od Ibnu Omera r.a.: „Neka vam zadnji namaz kojeg ćete obavljati noću bude vitr-namaz!“ (Muttefekun ‘alejh)
f) Hadis od Ebu Se’ida r.a.: „Klanjajte vitr-namaz prije nego li vas sabah uhvati!“ (Muslim, br.754.)
g) Hadis od Ajše r.a.: „Poslanik s.a.w.s., bi klanjao noću, pa bi, kada bi preklanjao vitr-namaz, viknuo: „Ustani Ajša, i klanjaj vitr-namaz!“ (Sahihu Muslim, br.744.; Musned Ahmed, br.25225-25738.)
U djelu Beda’i’ul-Sana’i, 1/605., stoji sljedeće: „Od imama Ebu Hanife rhm., se bilježe tri rivajeta po pitanju vitr-namaza:
1. Vitr-namaz je farz; ovo nam prenosi Hammad b. Zejd.
2. Vitr-namaz je vadžib; ovo nam prenosi Jusuf b. Halid el-Simti.
3. Vitr-namaz je sunnet; ovo nam prenosi Nuh b. Ebi Merjem.“
2. Vitr-namaz je sunnet-mu’ekked/pritvrðeni sunnet. Ovog je stava većina islamske uleme kako ashaba i tabi’ina tako i dvojice učenika imama Ebu Hanife rhm. – Ebu Jusuf i Muhammed, i ovo je stav imama Malika, Šafije i Ahmeda rhm..
Na dokaze imama Ebu Hanife rhm., odgovaraju time da je dobar dio njih tj. dokaza imama Ebu Hanife rhm. – da’if/slab, dok se dokazi koji su sahih razumjevaju u stilu preporuke i nedba, a ne u stilu obaveze i vudžuba, zbog slijedećih predaja:
a) Hadis od Talhe b. ‘Ubejdullaha u vezi čovjeka koji je došao Poslaniku s.a.w.s., da ga ispita, pa mu je rekao: „Pet namaza u toku jednog dana i noći!“ čovjek upita: „Jel’ mi obaveza šta drugo mimo njih?“ Poslanik s.a.w.s., mu reče: „Ne, izuzev ako hoćeš šta dobrovoljno činiti!“… čovjek reče: „Tako mi Allaha, ovome neću ništa niti dodati a niti oduzeti!“ Poslanik s.a.w.s., na to reče: „Spasio se ako je istinu rekao!“ (Hadis je sahih. Musned Ahmed b. Hanbel, br.1390.)
b) Hadis od Ibnu Abbasa r.a., u kojem stoji da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao Mu’azu r.a., onda kada ga je poslao u Jemen: „Ti ideš sljedbenicima Knjige, stoga neka bude prvo u što ćeš ih pozivati ‘ibadet i robovanje samo Allahu dž.š., pa kada spoznaju Allaha – obavijesti ih da im je Allah u obavezu stavio pet dnevnih namaza, pa kada i to sprovedu…“ (Muttefekun ‘alejh)
Ovo je jedan od jačih dokaza drugom stavu zbog toga što je Mu’az r.a., poslan za Jemen namalo prije smrti Poslanika s.a.w.s., pa da je vitr-namaz bio obaveza ili da je on bio namaz koji je pridodan peto-dnevnim namazima – Poslanik s.a.w.s., bi mu naredio da ih obavijesti da im je Allah dž.š., u obavezu stavio šest dnevnih namaza a ne pet!
c) Hadis od Ebu Hurejre r.a.: „Pet dnevnih namaza i džuma do džume su otkup za grijehe počinjene izmeðu njih onome ko se bude čuvao velikih grijeha!“ (Muslim, br.233.)
d) Hadis od Ibnu Omera r.a.: „Poslanik s.a.w.s., je klanjao vitr-namaz na jahalici!“ (Muttefekun ‘alejh) Da je vitr-namaz bio obavezan ne bi bilo dozvoljeno klanjati ga na jahalici!
e) Hadis od Ibnu Muhajriza a on od el-Muhaddedžija koji kaže: „Jedan čovjek je pitao Ebu Muhammeda ensariju o vitr-namazu, pa mu je ovaj odgovorio: Vitr-namaz je obavezan kao što je obavezan namaz! On doðe ‘Ubadi b. Samitu r.a., i spomenu mu to, što ‘Ubade r.a., prokomentarisa riječima: „Slagao je Ebu Muhammed!“ čuo sam Allahova Poslanika s.a.w.s., kako kaže: „Pet dnevnih namaza koje je Allah Svojim robovima u obavezu stavio…“ (Šejh Šu’ajb Arna’ut ovu predaju ocjenjuje sahihom. Bilježi je imam Ibnu Hibban rhm., u svome Sahihu, br.2417.)
f) Hadis od Džabira r.a.: „Pobojao sam se da vam se vitr-namaz ne stavi u obavezu!“ (Šejh el-E’azami rhm., ovaj hadis ocjenjuje hasenom a šejh Šu’ajb Arna’ut da’ifom. Sahih Ibnu Huzejmeh, br.1070.; Sahihu Ibnu Hibban, br.2409-2415.)
Broj rekata vitr-namaza i načini njegova klanjanja
1. Vitr-namaz sa samo jednim rekatom. Većina islamskih učenjaka smatraju da je dozvoljeno klanjati vitr-namaz sa samo jednim rekatom, jer je jedan rekat vitr/nepar, shodno riječima Allahova Poslanika s.a.w.s.: „Noćni namaz se klanja dva po dva rekata, pa ako se neko od vas poboji nastupa sabahskog vakta – klanjaće jedan rekat, koji će mu neparom učiniti prethodne namaze!“ (Muttefekun ‘alejh)
2. Vitr-namaz od tri rekata, s dva sjedenja i jednim selamom. Hanefijski mezheb. Svoj stav zasnivaju na sljedećem:
a) Hadis od Abdullaha ibnu Omera r.a.: „Akšam namaz je vitr dana!“ (Hadis je sahih. Ahmed, br.4847.; el-Mu’udžem el-Evset, br.8414.; Musannef Abdurrezzak, br.4676.; Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.6709.) Shodno ovom hadisu, noćni vitr će se klanjati poput dnevnog vitra (akšam-namaza): tri rekata s dva sjedenja i s jednim selamom.
b) Hadis od Ubejj b. Ka’aba r.a.: „Poslanik s.a.w.s., je vitr-namaz klanjao u tri rekata…“ (Hadis je sahih. El-Nesa’i, br.1699.; el-Darekutni, 2/31.; Musannef Abdurrezzak, br.7727.)
c) Hasan el-Basri rhm., kaže da je Ubejj b. Ka’ab r.a., klanjao vitr-namaz od tri rekata i selam bi predao tek nakon trećeg rekata kao u akšam namazu. (Musannef Abdurrezzak, br.4659.)
3. Vitr-namaz od tri rekata – koji je sastavljen od dva rekata pa selam, a potom treći rekat pa selam – na osnovu sljedećeg:
a) Predaja koja govori o tome kako je Ibnu Omer r.a., predavao selam izmeðu dva rekata i rekata vitra, pa bi ponekada završio i neke svoje poslove izmeðu toga. (Sahihul-Buhari, br.946.)
b) Hadis od Ibnu Omera r.a.: „Poslanik s.a.w.s., je odvajao izmeðu šef’a/para i vitra/nepara s jednim selamom, kojeg bi izgovorio glasno kako bi ga svi čuli.“ (Sahih ve isnaduhu kavijj. Ahmed, br.5461-24583.; Sahih Ibnu Hibban, br.2434-2435.; el-Mu’udžem el-Evset, br.753.)
4. Vitr-namaz od tri rekata – sa samo jednim sjedenjem na kraju trećeg rekata pa selam – na osnovu sljedećeg:
a) Hadis od Ajše r.a.: „Poslanik s.a.w.s., je klanjao vitr-namaz od tri rekata, i ne bi sjedio (izmeðu rekata radi tešehhuda), osim na kraju namaza.“ (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.4581.)
b) Predaja koja nam govori da je ‘Ata rhm., klanjao vitr-namaz od tri rekata izmeðu kojih nije sjedio na tešehhudu osim na kraju. (el-Mustedrek, br.1142.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.4587.)
c) Predaja koja nam govori o tome da je Tavus rhm., klanjao vitr-namaz od tri rekata izmeðu kojih ne bi sjedio (radi tešehhuda). (Musannef ‘Abdurrezzak, br.4669.)
d) Predaja koja nam govori o tome da je Katade rhm., klanjao vitr-namaz od tri rekata, izmeðu kojih ne bi sjedio radi tešehhuda osim na kraju namaza. (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.4592.)
Zagovornici vitr-namaza od tri rekata, pod rednim brojem 3 i 4, smatraju da je neispravno klanjati vitr-namaz po uzoru na akšam namaz tj. s dva sjedenja i jednim selamom na kraju, zbog predaje od Ebu Hurejre r.a., u kojoj stoji da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao:
„Nemojte klanjati vitr-namaz od tri rekata; klanjajte vitr-namaz od pet ili od sedam rekata; nemojte ga poistovjećivati s akšam-namazom!“ (Šejh Šu’ajb Arna’ut ovu predaju ocjenjuje sahihom. Bilježi je Ibnu Hibban u Sahihu, br.2429.; el-Mustedrek, br.1138.; el-Darekutni, 2/24.; Šerhu Me’anijel-Asar, br.1608.)
5. Vitr-namaz od pet rekata bez sjedenja radi tešehhuda izmeðu njih – na osnovu predaje od Ajše r.a., koja kaže: „Poslanik s.a.w.s., je klanjao noću 13 rekata; pet zadnjih rekata su mu bili vitr, i ne bi sjedio radi tešehhuda osim na kraju.“ (Muslim, br.737.; Ebu Davud, br.1338.; Tirmizi, br.459.; Ahmed, br.24285-25978.; Darimi, br.1581.; Sahih Ibni Huzejmeh, br.1077.; Sahih Ibni Hibban, br.2437-2440.)
6. Vitr-namaz od sedam ili devet rekata – je džaiz/dozvoljen i mustehabb je da, onaj ko zanijeti klanjati takav vitr-namaz, ne sjeda izmeðu tih rekata radi tešehhuda sve do predzadnjeg rekata, gdje će sjednuti radi tešehhuda – ali neće predavati selama – već će ustati i klanjati vitr/neparni rekat, nakon kojeg će predati selam.
Ovaj postupak se temelji na predaji od Ajše r.a., koja nam opisuje vitr-namaz Poslanika s.a.w.s., pa kaže: „…klanjao je devet rekata izmeðu kojih nije sjedio radi tešehhuda sve do osmog rekata, nakon kojeg je sjednuo radi tešehhuda, spominjući Allaha, hvaleći Ga i moleći, nakon čega bi ustao bez predaje selama, na deveti rekat, nakon kojeg bi sjeo, pa bi spominjao Allaha dž.š., hvalio Ga i molio, nakon čega bi glasnije predao selam kako bi ga svi mi čuli…“ (Muvetta, br.171.; Sahihu Muslim, br.746.; Sunen Nesa’i, br.1720.; Darimi, br.1475.; Sahihu Ibni Madždže, br.979.)
(Sahihu Fikhil-Sunneh, 1/387-390.)
Prvi put objavljeno: Subota, 22 Rujan 2007 12:31
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Koliko rekata ima teravih-namaz ?
Priredio: Sead ef. Jasavić Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: “Allah dž.š. vam je u obavezu (farz), stavio post mjeseca Ramazana, a ja vam ostavljam sunnet kijama (klanjanja), tokom mjeseca Ramazana!” (Nesai, Ibnu Madždže, Ahmed) Od Ebu Zerra r.a., se prenosi da je rekao: “…ko bude klanjao za imamom,više
Priredio: Sead ef. Jasavić
Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: “Allah dž.š. vam je u obavezu (farz), stavio post mjeseca Ramazana, a ja vam ostavljam sunnet kijama (klanjanja), tokom mjeseca Ramazana!” (Nesai, Ibnu Madždže, Ahmed)
Od Ebu Zerra r.a., se prenosi da je rekao: “…ko bude klanjao za imamom, sve dok imam ne završi sa svojim namazom, imaće nagradu kao da je cijelu noć klanjao!” (Hadis prenose petorica, a imam Tirmizi ga smatra sahihom)
Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: “Ko provede Ramazan klanjajući, vjerujući, nadajući se nagradi od Allaha dž.š., biće mu oprošteni prijašnji grijesi!” (Sahihul-Buhari: 2008)
Prenosi se od Ibnu Šihaba, a on od Urve b. Zubejra, a on od Abdurrahman b. Abdul-Karija, koji kaže: “Zaputio sam se sa Omer b. el-Hattabom r.a., jedne ramazanske noći k mesdžidu, kad zatekosmo ljude u njemu kako klanjahu u grupicama; negdje čovjek klanjaše sam, negdje za drugim klanjaše skupina ljudi… u tom Omer r.a., reče: „Mislim da bi bilo ljepše kada bih skupio svijet da namaz klanjaju za jednim imamom!“ Što reče to i uradi, te ih sakupi da klanjaju za Ubejj b. Ka’abom r.a.. Potom sam izašao s Omerom r.a., druge noći, a narod klanjaše za jednim imamom. Omer r.a., reče: „Lijepog li poduhvata, ali, namaz, kojeg inače prespavaju, je bolji od ovog kojeg trenutno sada klanjaju“ – imajući za cilj namaz i klanjanje u zadnjoj trećini noći – a svijet tada klanjaše na početku noći tj. poslije jacije.” (Sahihul-Buhari: 2010)
Od Jezid b. Rumana se prenosi da je rekao: “Ljudi su za vrijeme Omera b. el-Hattaba r.a., u mjesecu Ramadanu, klanjali 23 rekata!” (Muvetta, br.250.)
Imam Ibnu Kudame el-Makdisi rhm.
Odabrano mišljenje imama Ahmed b. Hanbela rhm. je da se teravih – namaz sastoji od 20 rekata. Ovo je i stav imama Sevrijja, Ebu Hanife i Šafije. Imam Malik rhm. smatra da se teravih – namaz sastoji od 36 rekata, zasnivjući svoje mišljenje na praksi stanovnika Medine! Salih Mevla el-Tev’emeh kaže: „Zatekao sam ljude kako klanjaju 41 rekat, od kojih su 5 rekata bila vitr namaz!“ Prenosi se od Alije r.a., da je naredio jednom čovjeku da imami ljudima sa 20 rekata (teravih namaza). Stav da se teravih-namaz klanja 20 rekata je gotovo poput idžma’a-konsenzusa islamske uleme po tom pitanju!” (Pogledaj: el-Mugni, 2/604.)
Kaže imam Ebu Davud rhm.: “čuo sam Ahmed b. Hanbela rhm., kako kaže: „Sviða mi se kada se klanja za imamom, i kada se klanja vitr-namaz za njime! Poslanik s.a.w.s., kaže: „Kada čovjek pristupi klanjati za imamom, sve dok imam ne završi sa namazom, imaće nagradu kao da je cijelu noć klanjao!“ (Hadis bilježi Ebu Davud, Nesai, Ibnu Madždžeh, Darimi, Ahmed) Dalje navodi: Ahmed b. Hanbel je klanjao s ostalim svijetom, a i vitr bi klanjao s njima!
Esrem navodi: Pričao mi je čovjek koji je imamio Ahmedu b. Hanbelu rhm., za vrijeme Ramazana, i da je on klanjao sa njima cijeli teravih – namaz, i vitr. Dalje kaže: čekao bi me sve dok ne bih ustao, pa bi i on tada ustao, kao da se pridržavao hadisa Ebu Zerra r.a., koji kaže: „Kada čovjek pristupi klanjati za imamom, sve dok imam ne završi sa namazom, imaće nagradu kao da je cijelu noć klanjao!“ (Ebu Davud, Nesai, Ibnu Madždže, Darimi, Ahmed)
Rečeno je Ahmedu b. Hanbelu rhm.: Da li teravih-namaz obavljaš u zadnjoj trećini noći? Odgovori: Ne! Praksa i navika muslimana mi je draža! (el-Mugni, 2/607)
Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm.
Prenosi se da je Ubejj b. Ka’ab r.a. klanjao ljudima 20 rekata tokom mjeseca Ramadana, a potom bi klanjao vitr od 3 rekata! Ovo je jedan od dokaza na osnovu kojeg je većina islamskih učenjaka zasnovala svoje mišljenje da se teravih-namaz sastoji od 20 rekata, i da je to sunnet, jer je Ubejj b. Ka’ab r.a., to radio pred skupinama muhadžira i ensarija, a nije zabilježeno da mu je iko negodovao na takav postupak! Drugi su voljeli da se teravih-namaz klanja u dužini od 39 rekata, pozivajući se na staru praksu stanovnika Medine!
Jedna grupa učenjaka se poziva na hadis koji se spominje u buharijinom sahihu od Ajše r.a., da Poslanik s.a.w.s., ni u Ramazanu niti van Ramazana, nije klanjao više od 13 rekata!
Islamski učenjaci, kao što je to vidno, su se po ovome pitanju podijelili na nekoliko mišljenja, misleći i smatrajući da se ono što je potvrðeno sahih hadisom od Ajše r.a., suprostavlja praksi pravednih halifa, kao i ustaljenoj praksi muslimana!
Odgovor na ova razilaženja bi bio da su sve navedene kombinacije dobre i lijepe! Na ovakav način se izjasnio i imam Ahmed r.a..
Broj rekata ramazanskog namaza nije posebno odreðen, jer Poslanik s.a.w.s., nije naznačio poseban broj rekata ovog namaza, tako da će manji ili veći broj rekata zavisiti samo od kratkoće ili dužine učenja (kiraeta), i stajanja (kijama), u namazu!
Poslanik s.a.w.s., bi duljio u klanjanju svog noćnog namaza, tako da je u sahih hadisu od Huzejfe r.a., potvrðeno da bi Poslanik s.a.w.s., na jednom rekatu učio suru el-Bekare, el-Nisa’a i Alu ‘Imran – tako da bi na taj način oduljeno stajanje u namazu mijenjalo veći broj rekata!
Ubejj b. Ka’ab r.a., kada bi imamio svijetu, nije im mogao duljiti u učenju namaza kao što je to Poslanik s.a.w.s., radio, pa je povećao broj rekata kako bi njima nadomjestio kraće učenje (kiraet), i stajanje (kijam), u namazu.
Broj rekata teravih-namaza je prvo dupliran, jer je na početku Ubejj r.a., klanjao teravih-namaz od 11 ili 13 rekata, da bi svijet, nakon toga, u Medini oslabio i teško podnosio dugo stajanje, pa su povećavali na broju rekata tako da je cifra dostigla brojku od 39 rekata!
Slično ovome bi bilo slijedeće: Kada je Allah dž.š. propisao pet dnevnih namaza u Mekki, svi oni su se sastojali od po dva rekata; da bi potom isti ti fard-namazi i dalje ostali na dva rekata, ali samo u slučaju musafira (putnika), a što se tiče onih koji nisu musafiri (tj. mukimi), za njih su farz-namazi povećani na četiri rekata, kao što se prenosi u Sahihu od Aiše r.a., da je rekla: „Kada se preselio u Medinu broj rekata fard-namaza kod kuće je povećan, a akšam namaz je učinjen na tri rekata, jer je akšam-namaz vitr dana, a što se tiče sabah-namaza on je ostao na dva rekata“, zbog dugog učenja na njemu, što je nadomjestilo povećavanje broja rekata u njemu!
Ulema se tkð. razilazi po pitanju da li je bolje dugo učenje i dugo stajanje u namazu, ili veći broj ruku’a i sedždi, ili su oba postupka ista po pitanju vrijednosti, na tri mišljenja, i sva se tri prenose od imama Ahmeda!
Potvrðeno je u Sahihu da je Poslanik s.a.w.s., upitan: „Koji namaz je najbolji? Reče: Dugo stajanje/kijam!“ Od Poslanika s.a.w.s., se tkð., prenosi da je rekao: „Ti nećeš učiniti jedne sedžde Allahu dž.š., a da te Allah dž.š., njome ne uzdigne za jedan stepen, ili odstrani od tebe jedan grijeh!“ I rekao je s.a.w.s., Rebi’i b. Ka’abu r.a.: „Pomogni sebe prekomjernim činjenjem sedždi!“
Poznato je da je sedžda bolja od kijama, ali zikr koji se uči na kijamu (kira’etul-Kur’an), je bolji i vrijedniji od same sedžde, a najbolje je da namaz bude srazmjeran, pa ako se odulji na učenju Kur’ana, oduljiće se na ruku’ima i sedždama, kao što je Poslanik s.a.w.s., obavljao svoj noćni namaz, kako nam to prenose Huzejfi r.a., i ostali. Takvim su mu bili farz-namazi, namaz zbog pomračenja Sunca ili Mjeseca, i ostali.
Njegov namaz s.a.w.s., je bio srazmjeran, pa dali prednost dugačkom učenju i stajanju u namazu, dugom ruku’u i dugoj sedždi, sa minimalnim brojem rekata (11-13), ili kraćem učenju i stajanju, kraćim ruku’ima i sedždama, sa većim brojem rekata (23-39), obije kombinacije su bliske jedna drugoj po vrijednosti!
Nekada druga kombinacija (kraće učenje, sa većim brojem rekata, op.prev.), može biti bolje, kao što je Poslanik s.a.w.s., klanjao duha -namaz, na danu ‘Fetha’, sa osam kraćih rekata, gdje se nije zadržao (a mogao je, op.prev.), na dva duga rekata, i kao što su to ashabi r.a., uradili po pitanju teravih-namaza, kada je vjernicima otežalo dugo stajanje u namazu! (Pogledaj: Medžmu’u Fetava, Ibnu Tejmijje, 23/115.)
Imam el-Zurkani rhm.
U djelu el-Muvetta’ od imama Malika rhm., u poglavlju ‘Namaz u mjesecu Ramazanu’, bilježi se predaja: Prenosi se od imama Malika, on od Muhammed b. Jusufa, a on od Saiba b. Jezida koji kaže: „Naredio je Omer b. el-Hattab Ubejj b. Ka’abu i Temim el-Dariju da ljudima klanjaju 11 rekata (teravih-namaza). Saib dalje navodi: Imam bi učio sure sa preko stotinu ajeta, tako da smo se morali oslanjati na štapove i močuge od predugog stajanja (u teravih namazu), i ne bi smo završavali sa namazom sve do nastupa zore!“
U drugoj predaji imama Malika rhm., stoji: Od Jezid b. Rumana se prenosi da je rekao: „Ljudi su za vrijeme Omera b. el-Hattaba r.a., u mjesecu Ramadanu, klanjali – 23 rekata!“
Imam el-Bejheki rhm., ove dvije različite predaje kod imama Malika rhm., pojašnjava na slijedeći način: „U prvome vaktu su klanjali 11 rekata, od kojih je jedan rekat bio vitr namaz, da bi kasnije počeli klanjati teravih namaz od 20 rekata, a vitr namaz od 3 rekata.“
Imam el-Badži rhm., kaže: „Prvo su praktikovali duže učenje Kur’ana (kiraet) u teravih-namazu, jer je ono vrijednije, ali su ljudi kasnije oslabili, tako da su smanjili učenje Kur’ana, ali su povećali broj rekata na 23, tako da opet nisu bili na gubitku, kada su sevabi u pitanju, jer su povećali broj rekata.“
Ibnu Habib rhm., kaže: „Teravih-namaz u prvome vaktu se sastojao od 11 rekata, ali sa veoma dugim učenjem Kur’ana (kiraetom), što je vremenom postalo teško ljudima, tako da skratiše učenje Kur’ana, a povećaše broj rekata, tako da su klanjali 20 rekata teravih – namaza, i 3 rekata vitra, s umjerenijim učenjem Kur’ana, da bi kasnije još više omanjili učenje Kur’ana, ali se zato broj rekata teravih – namaza popeo na 36 rekata, mimo 3 rekata vitra, što se kasnije uzelo za stalnu praksu (u Medini, op.prev.). (Pogledaj: Šerhul-Zurkani ala Muvetta, 1/338)
Imam Ibnu Hadžer el-Askelani rhm.
Kaže imam Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., u svom čuvenom djelu ‘Fethul-Bari bišerhi sahihil-Buhari’, u poglavlju ‘Teravih-namaz’, slijedeće: „Islamski učenjaci se razilaze po pitanju broja rekata teravih – namaza, na nekoliko mišljenja i stavova, i to:
1. U djelu ‘el-Muvetta’ od imama Malika rhm., u poglavlju ‘Namaz u mjesecu Ramazanu’, bilježi se slijedeća predaja: Od Muhammeda b. Jusufa, a on od Saiba b. Jezida koji kaže: Naredio je Omer b. el-Hattab Ubejj b. Ka’abu i Temim el-Dariju da ljudima klanjaju 11 rekata (teravih-namaza, op.prev.) Saib dalje navodi: Imam bi učio sure sa preko stotinu ajeta, tako da smo se morali oslanjati na štapove i močuge od predugog stajanja (u teravih namazu, op.prev.), i ne bi smo završavali sa namazom sve do nastupa zore!!!
2. Muhammed b. Nasr el-Mervezi rhm. prenosi od Muhammeda b. Ishaka, a on od Muhammeda b. Jusufa, koji spominje – 13 rekata teravih namaza.
3. Abdurrezzak navodi predaju od Muhammeda b. Jusufa koji kaže da teravih-namaz ima – 21 rekat.
4. Prenosi imam Malik rhm. od Jezid b. Hasife, a on od Saiba b. Jezida, da teravih namaz broji – 20 rekata. (Ovdje sigurno nije ubrojan vitr namaz, Ibnu Hadžer)
5. U drugoj predaji imama Malika rhm. stoji: Od Jezid b. Rumana se prenosi da je rekao: Ljudi su za vrijeme Omera b. el-Hattaba r.a., u mjesecu Ramadanu, klanjali – 23 rekata!
6. Muhammed b. Nasr prenosi od ‘Ata’a koji kaže: Zatekao sam ih kako u Ramazanu klanjaju – 20 rekata, i 3 rekata vitra!
Imam el-Davudi rhm., kaže: Moguće je to da je navedena razlika u brojkama rekata zasnovana na dužini ili kratkoći stajanja (kijama), i učenja u namazu (kiraeta), tako da sa dugim učenjem u teravih namazu ide kraći broj rekata, a sa kraćim učenjem u teravih namazu ide veći broj rekata!!!
Imam Ibnu Hadžer rhm., kaže: Prvo predanje od 11 rekata teravih namaza podudara se sa hadisom kojeg prenosi majka vjernika Aiša r.a., koja opisujući namaz Poslanika s.a.w.s. u mjesecu Ramazanu, kaže: Nije klanjao, ni u Ramazanu niti van Ramazana, više od 11 rekata! Klanjao bi prvo četiri rekata, ali ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini!!! Potom bi klanjao još četiri rekata, i ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini!!! Potom bi klanjao tri rekata … (Buhari:1147,2013)
Drugo predanje je blizu prvome i slično mu!
((S obzirom da 90% pripadnika ummeta nije u stanju obavljati ili doživjeti namaz na način kako je to Poslanik s.a.w.s., radio, kada je u pitanju njegova ljepota ili pak neprikosnovena dužina rekata, kiraeta, kijama, sedždi i rukua, na nama je jednostavno da što više od svega navedenoga radimo. Da što više oduljimo naše klanjanje, kiraet u namazu, da oduljimo kijam i stajanje u namazu, sedžde i ruku’e, dove i zikr, i sl.! (op.prev.)))
((Takoðer se u navedenom hadisu ne može primjetiti zabrana klanjanja većeg broja rekata od spomenutih 11 ili 13 rekata, jer se u povijesti selefa bilježe slučajevi čiji bi noćni namazi prelazili spomenutu cifru od 11 ili 13 rekata, kojima niko od uleme nije zamjerao na tako dugim noćnim ili dnevnim nafilama, već bi se za njima u tome povodili! (op.prev.)))
Razilaženje u broju rekata preko broja 20 se vraća na razilaženje po pitanju vitr-namaza, što nas upućuje na to da se vitr namaz može klanjati nekada sa samo jednim rekatom, a nekada sa tri rekata!
Prenosi Muhammed b. Nasr, od Davuda b. Kajsa, koji kaže: Zatekao sam ljude, u vremenu emirstva Ubbane b. Osmana i Omera b. Abdul-Aziza tj. u Medini, kako su klanjali 36 rekata teravih namaza, plus 3 rekata vitra. Imam Malik rhm., bi govorio: To je naša stara praksa!
Prenosi se od Za’aferanija, a on od imama Šafije rhm., koji kaže: Vidio sam kako ljudi u Medini klanjaju 39 rekata, a u Mekki 23 rekata, i od takvog postupka se ne mora osjećati nikakva nelagodnost ili tjeskoba!
Od njega se tkð. prenosi slijedeće: Ako odulje učenje i stajanje, a smanje broj rekata – lijepo je; ako povećaju broj rekata, a skrate učenje – lijepo je; a prvo mi je draže!
Imam Tirmizi rhm., kaže slijedeće: Najveća brojka rekata koja je spomenuta u knjigama, kada je teravih namaz u pitanju, jeste 41 rekat sa vitrom!
Imam Ibnu Abdul-Berr rhm., prenosi od Esved b. Jezida: 40 rekata teravih namaza, sa 7 rekata vitra!
Muhammed b. Nasr prenosi od Ibnu Ejmena, a on od Malika, cifru od 38 rekata teravih namaza – što bi se moglo spojiti sa rivajetom Davuda b. Kajsa od 36 rekata teravih namaza, dodajući mu 3 rekata vitra, ali Ibnu Ejmen izjavljuje u rivajetu da je vitr bio 1 rekat, što bi sve ukupno značilo 39 rekata.
Imam Malik rhm., kaže: Ovo je medinska praksa više od stotinu godina!
Od imama Malika rhm. se takoðer prenosi brojka od 46 rekata teravih namaza, plus 3 rekata vitra, što je opće poznata predaja od njega!
Ibnu Vehb prenosi od ‘Amrija, a on od Nafi’a koji kaže: Nisam vidio ljude drugačije da klanjaju mimo 39 rekata, od kojih su 3 rekata vitr!
Od Zurare b. Evfa se prenosi da je imamio narodu u Basri sa 34 rekata teravih namaza, a potom vitr namaz.
Od Se’id b. Džubejra r.a., se prenosi cifra od 24 rekata, a na drugom mjestu 16 rekata mimo vitra. Prenosi ga Muhammed b. Nasr od Ebu Medžleza.
On prenosi tkð. od Muhammeda b. Ishaka, kojem je Muhammed b. Jusuf pričao, a njemu njegov djed Saib b. Jezid, koji kaže: Za vrijeme Omera r.a., smo klanjali 13 rekata teravih namaza!
Ibnu Ishak kaže: Ovo je najvjerodostojnije što sam čuo do sada po pitanju broja rekata teravih namaza! Zadnja predaja se i podudara sa hadisom Aiše r.a. po pitanju noćnog namaza Poslanika s.a.w.s.. (Ibnu Hadžer el-Askelani, Fethul-Bari bišerhi Sahihil-Buhari, Salatut-teravih)
Imam el-Ševkani rhm.
Ono što se da zaključiti nakon studiranja dokaza, vezanih za noćno klanjanje tokom mjeseca Ramazana, je da je taj namaz (teravih – namaz) potvrðen i propisan, kao i njegovo obavljanje u džematu ili zasebno, a odreðivanje broja rekata ovog namaza, ili odreðivanje toga šta će se učiti na njemu se ne bilježi posebno u Sunnetu. (Pogledaj: Nejlul-Evtar, Salatut-teravih)
Imam Muhammed b. Salih el-Usejmin rhm.
Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin rhm., nakon što je preferirao stav da je broj rekata teravih namaza 11 ili 13, kaže slijedeće: „Ako čovjek bude klanjao više od spomenutog broja rekata takav postupak nije strašan, jer potporu takvom postupku nalazimo u riječima Allahova Poslanika s.a.w.s. kada kaže: Noćni namaz se klanja dva po dva (rekata)! (Buhari, Muslim) Dakle, Poslanik s.a.w.s. nije ograničio ili odredio broj rekata noćne nafile!!! Od selefa se prenose različite predaje po pitanju broja rekata teravih namaza, iz čega se da zaključiti da u svemu tome ima dostatne širine, a naravno da je vrijednije držati se onoga što je potvrðeno od Poslanika s.a.w.s., a to su 11 ili 13 rekata! …ali znaj da je pitanje broja rekata teravih namaza ono koje je podložno idžtihadu i raspravljanju, tako da to pitanje nikako ne smije biti povodom razilaženju, nesuglasicama, svaði ili neprijateljstvu, meðu pripadnicima Ummeta, jer se selef (prijašnje dobre generacije), po ovome pitanju već razišao, a u mes’eli nema kategoričkog dokaza koji bi spriječio bilo kakvu drugu vrstu idžtihada po ovome pitanju; dokaza koji bi dotični idžtihad proglasio nevažećim ili neispravnim! (Ibnu Usejmin, Fetava Erkanul-Islam, str. 353)
Zaključak:
Kada čovjek usporedi sve navedene, i u različitim predajama spomenute, cifre rekata teravih namaza: 11, 13, 16, 17, 21, 23, 34, 35, 36, 37, 39, 40, 41, 46, 47, 49 … dolazi do zaključka da je sigurno od sunneta selefus-saliha noći Ramazana oživjeti dugim namazima, dugim kijamima, dugim učenjem Kur’ana, velikim brojem rekata, velikim brojem sedždi i ruku’a, zikrom, čitanjem Kur’ana … kao što se i dani Ramazana provode u postu i takvaluku, povodeći se za riječima Muhammeda s.a.w.s.: „Ko provede Ramazan klanjajući, vjerujući, nadajući se nagradi od Allaha dž.š., biće mu oprošteni prijašnji grijesi!“ (Buhari: 2008)
Zato, iskoristimo ugodne i prijatne trenutke džematskog klanjanja ovog ramazanskog namaza, pa makar rekati išli i do stotinu rekata, jer će svakom sedždom Allahu dž.š., naš stepen biti povećan, a grijesi biti sve manji i manji, ne bi li smo se očistili od grijeha tokom ovog časnog mjeseca, te nekako stekli Allahov rahmet i oprost!
Mnogo je onih koji su prošlog Ramazana bili sa nama, ali danas nisu meðu nama, koji bi samo poželjeti mogli da imaju jedan vaš rekat na svojoj vagi dobrih djela; jednu sedždu više ili ruku’, ne bi li bili bliži Allahovom dž.š., rahmetu i magfiretu, a što dalji od džehennemske vatre!!!
Prvi put objavljeno: Nedjelja, 23 Rujan 2007 06:08
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Važnost i'tikafa za vjernika ?
Priredio: Muhamed Ikanović Teško je govoriti je o ibadetu, mesdžidima ,sjećanju na Ahiret , vrijednostima i posebnostima mjeseca ramazana a da ne kažemo nešto o itikafu. Govor o itikafu znači i govoriti o jednoj vrsti zapostavljenih sunneta koji ne samo da nisu poznati nego nailaze i na osudu kod obviše
Priredio: Muhamed Ikanović
Teško je govoriti je o ibadetu, mesdžidima ,sjećanju na Ahiret , vrijednostima i posebnostima mjeseca ramazana a da ne kažemo nešto o itikafu. Govor o itikafu znači i govoriti o jednoj vrsti zapostavljenih sunneta koji ne samo da nisu poznati nego nailaze i na osudu kod običnog naroda. Sve je to podebel razlog da ovih nekoliko redaka posvetimo itikafu i nekim njegovim osnovnim propisima.
Važnost ibadeta
Svako i na svakakav način se upušta da komentariše razloge stagnacije muslimanskih društava širom svijeta ili muslimana u globalnom smislu. Najčešći razlozi koji se navode je zapostavljenost prema nauci i savremenoj tehnici. Nije da negiramo to nego je to ustvari sporedni problem jer korijen problema je mnogo dublji. Napominjemo da je osnova od koje musliman kao pojedinac kreće i muslimani kao cjelina je veza izmeðu Allaha, kao apsolutnog vladara, i čovjeka, kao njegovog roba. Osnova uspijeha i propasti upravo leži u tome. Naravno, nije za čuditi da će nam na ovome prigovoriti mnogi „islamski intelektualci“ ili „islamski mislioci,filozofi i akademici“, žalosno je da se tako i nazivaju jer su to velike neznalice po pitanju shvatanja islama i takvi islam svode na nešto unutrašnje za što nisu potrebna djela. Uspjeh dunjaluka i ahireta počinje od ibadeta tj. pokornosti Allahu Uzvišenom a propast leži u griješenju prema Njemu Uzvišenom,“Ljude i džinne Sam stvorio samo da Mi robuju“(ez-Zarijat) Ibadet je prvi prioritet u životu muslimana i muslimanke. Ukoliko musliman uspije da izgradi ispravan odnos prema ibadetu sve ostalo je lakše a i to je put do Allahove zaštite i milosti. U hadisi kudsiju, kojeg možemo naći meðu četrdeset poznatih Nevevijevih hadisa, Uzvišeni Allah napominje svojim robovima da ih Njemu najviše priližavaju farzovi, a to približavanje se nastavlja dobrovoljnim djelima – nafilama, sve dok Allah ne zavoli tog svog roba pa kada ga zavoli On mu pomaže da čuva svoj sluh, svoj vid, itd. utemeljenost ovih riječi naći ćemo kako u riječima i postupcima Poslanika sallallahu alejhi ve sellem tako i u shvatanjima i postupcima prvih generacija. Majka pravovjernih Aiša radijellahu anha nam prenosi da je vidjela Poslanika sallallahu alejhi ve sellem kako klanja noćni namaz toliko dugo da su mu tabani ispucali od dugog stajanja. čudila se tome i pitala ga zašto to radi kada mu je već sve oprošteno, na što je rekao: „Zar ne bi trebao biti Allahu zahvalan rob?!“
Radujmo mu se!
Obzirom da se itikaf najčešće čini u mjesecu ramazanu neminovan je govor i o ovom mubarek mjesecu. Mjesec ramazan je najodabraniji mjesec u godini. Njegova posebnost počinje time što je u njemu počela objava Kur’ana časnog a potom još neke druge posebnosti kao da je to mjesec Allahove milosti, mjesec kada se djela uveličavaju itd. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je imao običaj nagovještavati dolazak ramazan posebni riječima, kao da je to mjesec bereketa, u njemu se otvaraju vrata dženneta a zatvaraju vrata džehennema, u njemu je noć bolja od hiljadu noći, (Ahmed) itd. Adeti mnogih muslimana su oduvijeka bili da se vršilo posebno spremanje u muslimanskim porodicama za ovaj mjesec, od čišćenja kuća do drugih vrsta priprema. Danas je glavan priprema kupovina velikih količina hrane. Nije da to osuðujemo nego samo želimo napomenuti da istinska priprema za ramazan treba biti duhovnog karaktera. Ramazan učenjaci nazivaju sezonom dobrih djela. Na dobro djelo treba da se navikavamo kako bi nam prešlo u stalnu praksu i kako bi uspijeli očistiti svoj nijjet. Zato je pohvalno da prije ramazana povećamo broj dnevno pročitanih stranica časnog Kur’ana, malo češće uputimo dovu jer je ramazan mjesec primanja dova, da se ozbiljnije počnemo odvikavati ružnih navika kako bi ih u ramazanu što manje činili, kao npr. pušenja, itd. Vrlo je bitno korigovati svoj govor i pogled itd. sve to nije teško onome ko se istinski raduje ramazanu i dobru koje donosi sa sobom. U ramazanu je prilika i da poradimo i na meðuljudskim odnosima i ojačamo odnose sa onima koji žele svoj život usmjeriti ka zadovoljstvu Stvoritelja Nebesa i Zemlje.
Allahove kuće
Itikaf se veže za posebno mjesto- džamije. Džamije su jedina mjesta na dunjaluku koja su nazvana Allahovim kućama. Kao što imaju posebno mjesto kod Uzvišenog Allaha džamije trebaju i da imaju poseban status kod vjernika. Džamija je za vjernika mjesto gdje se može odmoriti i naći duševni rahatluk. U sahih predaji se spominje katregorija onih koji će na Sudnjem danu biti u Allahovom hladu a to je mladić čije srce bude vezano za džamiju. Allahov poslanik alejhis-salatu ves-selam je iz džamije pokretao sve aktivnosti. Iz toga učimo da džamije treba biti osnova u odgoju muslimanske zajednice. Koliko god da se ima mogućnosti za organizovanim davetskim radom džamija mora biti okosnica svega toga. Zato što su to mjesta gdje se spušta Allahov bereket. I sam itikifa se obavlja u džamijama. Postoji jedan vid razilaženja kod islamskih učenjaka po pitanju toga u kojim džamijama se može obaviti itikaf. Što se tiče mišljena koje bi bilo nekakvo srednje mišljenje je da se itikaf može obaviti u džamijama u kojima se obavlja džuma namaz. To je iz razloga da onaj koji je u itikafu ne mora izlaziti radi obaveze džume namaza iz džamije u kojoj obavlja itikaf jer znamo da je izlazak u toku itikafa zabranjen bez razloga.
Propisi itikafa
Itikaf znači boravak u džamiji sa nijjetom ibadeta Allahu Uzvišenom. Islamski učenjaci su se složili na potvrðenosti ovog ibadeta i preneseno je da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem imao običaj da čini itikaf deset dana mjeseca ramazana. Itikaf se dijeli na dva dijela:
-obavezni, to je itikaf koji biva nezrom(zakletvom)
– dobrovoljni, to je itikaf koji insan čini kao nafilu tj. uobičajeni itikaf u ramazanu i sl. jer je osnova da je itikaf dobrovoljno djelo.
Što se tiče obaveznog itikafa on zavisi od vrste zakletve, kada i koliko. A dobrovoljni itikaf se može obavljati u bilo koje vrijeme i njegova dužina nema precizirane granice. To znači da neko može biti u itikafu jedna sahat, dva ili više sati ili dana. Kao što smo rekli najpoznatiji je itikaf u zadnjoj trećini mjeseca ramazana. Možda se neko pita zašto zadnja trećina mjesec ramazana ? Ako znamo da je noć lejletul-kadra u zadnjoj trećini ramazana onda u tome i leži odgovor. Osoba koja je u itikafu treba svoje vrijeme da provodi u ibadetu što više. To se naročito odnosi na noći zadnje trećine. To mu pruža priliku da i ovu mubarek noć provede u ibadetu jer znamo da je ona bolja od hiljadu mjeseci. Dok je u itikafu musliman treba da što i više čini dove kako za sebe tako i za svoje bliže i ostale musliman i muslimanke. Dok je u itikafu musliman ne smije izlaziti iz mesdžida osim u nuždi, kao što je fiziološka potreba ili kupovina hrane. Izuzetak je ukoliko u donošenju nijjeta za itikaf napravi izuzetak za nešto, kao da iftari kod kuće ili u nekom restoranu i sl. Dok je u itikafu musliman ne smije imati odnos sa svojom ženom i ukoliko se to desi pokvarit će mi itikaf. Ako je u pitanju dobrovoljni itikaf osoba koja ga obavlja može ga prekinuti u bilo kojem trenutku i da za to ne snosi nikakve posljedice. Ako je u pitanju itikaf van ramazana ne uslovljava se post za njega.
Lijepo je da osoba koja je u itikafu što manje razgovara o dunjaluku i da svu svoju snagu usmjeri na ibadet Allahu i na razmišljanje o ahiretu. Molimo Allaha da nas učini od onih koji će zadnju trećinu ramazan provoditi u itikafu.Amin.
Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 01 Listopad 2007 04:49
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li se treba požuriti sa dženazom ?
Priredio: Sead ef. Jasavić Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh) Ebu Hurejb rhm., prenviše
Priredio: Sead ef. Jasavić
Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh)
Ebu Hurejb rhm., prenosi da je Abdullah b. Omer r.a., rekao sljedeće: „Moj otac mi je ostavio u oporuku sljedeće: Kada me ponesete na tabutu – hodajte hodom izmeðu dva hoda (tj. ni sporo ni brzo), i idi za mnom, jer je čelo dženaze odreðeno za meleke, dok je pozadina ostavljena za Ademovu djecu!“ (Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.11275., 2/480.)
Imam Ševkani rhm., kaže: „Džumhur – većina islamskih učenjaka, smatra da je nošenje dženaze bržim hodom mustehabb/lijepo i pohvaljeno djelo, za razliku od imama Ibnu Hazma rhm., koji smatra da je ono vadžib/obavezno. Jedan dio učenjaka smatra da je mustehabb – sredina izmeðu dvoje (tj. sredina izmeðu sporog i brzog hoda), na osnovu riječi Allahovog Poslanika s.a.w.s.: „Budite umjereni u hodu – u toku nošenja dženaze!“ (Musned Ahmed b. Hanbel, br.19657.)“ (Pogledaj: el-Derari el-Mudijjeh, 1/190.)
Imam el-Taberi rhm., kaže: „Peto: Treba brže hoditi u toku nošenja dženaze (k mezaru), shodno riječima Allahova Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže će te je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže će te se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ – a ne kako to rade neznalice nosajući dženazu sporo i polako, zastajući s njome s vremena na vrijeme, uz pratnju učenja Kur’ana uz ostale radnje koje nisu dozvoljene – kako to znaju činiti egipćani sa svojim umrlim!
Imam Nesa’i rhm., bilježi: Obavijestio nas je Muhammed b. ‘Abdul-E’ala koji kaže: Pričao nam je Halid koji kaže: Obavijestio nas je ‘Ujejneh b. ‘Abdurrahman b. Junus koji kaže: Pričao mi je moj otac da je prisustvovao dženazi Abdurrahmana b. Semure, kada je pošao Zijad hodijati ispred tabuta, dok su porodica Abdurrahmanova i njegovi robovi bili nasuprot tabuta, idući na svojim petama, govoreći: Polako te, polako te, Allah vam dao svako dobro. Povorka uspori s hodom, ali kada preðosmo jedan dio puta naiðosmo na Ebu Bekreta koji bijaše na svojoj mazgi, koji, kada vidje šta ovi čine, krenu na njih sa svojom mazgom i udari po njima svojim bičem, pa reče: „Nemojte to činiti! Tako mi Onoga koji je počastio lice Ebu Kasima s.a.w.s., znam da smo s Poslanikom s.a.w.s., blago žurili s dženazom – pa ga narod posluša!“ (Sunen Nesa’i, br.1912.. Šejh Albani rhm., kaže da je ovaj hadis sahih.) (Kod Ibnu Hibbana rhm., stoji dodatak: „Narod požuri s dženazom, a s njima i Zijad požuri!“ (Pogledaj: Sahih Ibnu Hibban, br.3043.; op.prev.))
Ebu Madžide prenosi od Ibnu Mes’uda r.a.: „Upitali smo Poslanika s.a.w.s., o brzini hoda u toku nošenja dženaze, pa je rekao: Blaže od trčanja; ako bude dobra osoba – brže će doći do dobra koje je čeka, a ako nije takva – neka su daleko od nas džehenemlije!“ (Ebu Davud, br.3184.; Sunen Tirmizi, br.1011.)
Ebu Omer rhm., kaže: „Ono na čemu je džema’at uleme jeste da će se žuriti u hodu u toku nošenja dženaze, i to malo brže od normalnog hoda, i brži hod im je draži od sporog hoda, dok je mekruh/pokuðeno ići toliko brzo da slabiji i stariji ljudi koji prate dženazu – da je ne mogu stići!“ Ibrahim el-Neha’i rhm., kaže: „Usporite malo s dženazom, ali ne onoliko kako to čine Jevreji i kršćani!“ Neki su shvatili da se navedeni hadis odnosi na žurenje sa ukopom mejta a ne na žurenje u hodu – što nije tačno, a Allah tevfik daje!“ (Pogledaj: Tefsirul-Taberi, 4/288.)
Imam Muslim rhm., bilježi: ‘Ata rhm., kaže: „Prisustvovali smo zajedno s Ibnu Abbasom r.a., Mejmuninoj r.a., dženazi – žena Muhammeda s.a.w.s., u Serfu nadomak Mekke, kada Ibnu Abbas r.a., reče: Ovo je Poslanikova s.a.w.s., žena, pa kada podignete njen tabut nemojte ga drmati i nemojte tresti, budite blagi…“ (Sahihu Muslim, br.1465., 2/1086.)
Imam Nevevi rhm., u komentaru ovog hadisa, u djelu „el-Hulasa“, kaže: „Nemojte ga drmati i nemojte tresti – zbog žurbe i brzog hoda u toku nošenja; budite blagi – zbog toga što se plašio naduvavanja i pucanja mejta.“ (Pogledaj: Nasbul-Rajeh, 2/210.)
Imam Malik rhm., prenosi od Nafi’a a on od Ebu Hurejre r.a.: „Požurite s dženazama; ili je u pitanju dobro kojem ih nosite, ili zlo kojeg će te se brzo otarasiti sa svojih ramena!“ (Muvetta’ od imama Malika, rivajet Muhammeda b. el-Hasena, br.305.)
Muhammed el-Šejbani rhm., kaže: „Na ovoj predaji se temelji propis žurenja u toku nošenja dženaze, što nam je draže od sporog hodanja s njom, i na ovome je imam Ebu Hanife rhm.“
Šejh Tekijjuddin el-Nedevi, muhakkik ovog djela kaže: „U pitanju je umjerena brzina, koja ne vodi trčanju, shodno predaji koju bilježi imam Ebu Davud i imam Tirmizi rhm., od Ibnu Mes’uda r.a., u kojoj stoji: „Upitali smo Poslanika s.a.w.s., o brzini hoda u toku nošenja dženaze, pa je rekao: Blaže od trčanja; ako bude dobra osoba – brže će doći do dobra koje je čeka, a ako nije takva – neka su daleko od nas džehenemlije!“, kao i drugoj predaji koju bilježi imam Ebu Davud i imam Hakim rhm., od Ebu Bekreta r.a., koji kaže: „Nemojte to činiti! Tako mi Onoga koji je počastio lice Ebu Kasima s.a.w.s., znam da smo s Poslanikom s.a.w.s., blago žurili s dženazom – pa ga narod posluša!“ Imam Ibnu Madždže i Kasim b. Asbeg bilježe od Ebu Musa’a r.a., sljedeću predaju: „Budite umjereni u hodu u toku nošenja dženaze!“ Imam Bejheki rhm., bilježi ovu predaju, za kojom stoji dodatak: „Kada krenete s mojom dženazom – požurite u hodu!“ – pa kaže: „Ovo nam ukazuje na to da je mekruh mnogo žuriti – trčati.“ (Pogledaj: el-Muvetta’ od imama Malika, rivajet Muhammeda b. el-Hasena, 2/90.)
Imam el-‘Ajni el-hanefi rhm., kaže: „Ovaj hadis nam ukazuje i na to da je lijepo požuriti s ukopom mejta ali nakon tačnog ustanovljenja nastupa smrti jer ima bolesnika čija smrt nije baš jasna, i primjetna je tek nakon prolaska izvjesnog vremena. Od Ibnu Bezize rhm., se bilježi da ne treba žuriti s ukopom mejta sve dok ne proðe jedan dan i noć, kako bi se sigurno ustanovila smrt mejta. Ovaj hadis nas tkð. upozorava i na to da se ne treba družiti s pokvarenjacima i lošim osobama (pa makar i mrtve bile!).“ (Pogledaj: ‘Umdetul-Kari, 8/114.)
Imam ‘Ala’uddin Ebul-Hasen ‘Ali b. Sulejman el-Merdavi el-hanbeli rhm., kaže: „Mekruh/pokuðeno je ostaviti mejta samog, već ako umre u akšamsko-jacijskom vaktu prenoćiće s njime njegova familija: Faide: 1. Imam el-Adžurri rhm., u vezi osobe koja preseli u akšamsko-jacijskom vaktu, kaže: „Mekruh je ostaviti mejta sama u kući; sa njime će prenoćiti njegova familija.“ Nema smetnje da se poljubi mejt ili da se gleda u njega pa makar i nakon zamotavanja u ćefine. Ovog je stava imam Ahmed rhm..“ (Pogledaj: el-Insaf, 2/468.)
Imam Taberani rhm., bilježi od Ibnu Omera r.a., da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Ko umre izjutra – neka prespava kajlulu u svome grobu (poslije podne), a ko umre u akšamsko-jacijskom vaktu – neka zanoći u svome grobu.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, br.13551., 12/421.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom – slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.12619., 1/1262.)
Imam Ibnu Kudame el-Makdisi el-hanbeli rhm., kaže: „Poglavlje: Mustehbb je požuriti s ukopom mejta onda kada se sigurno ustanovi njegova smrt, jer je to bolje za njega i sigurnije od propadanja i mjenjanja. Imam Ahmed rhm., kaže: „Požuriti s ukopom mejta je vid poštovanja prema njemu.“Imam Ebu Davud rhm., bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nema potrebe da se tijelo umrlog muslimana zadržava með’ njegovom familijom!“ (Sunen Ebu Davud, br.3159.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.6412.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom-slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.4908., 1/491.) Nema smetnje da se sačeka s ukopom mejta dok se ne sakupi džemat nadajući se nečijoj „makbul-dovi“ za njega, ako nema bojazni po samog mejta i ako se time ne otežava svijetu. Ovog je stava imam Ahmed rhm..“ (Pogledaj: el-Mugni, 2/312.)
Imam Ibnu ‘Abdul-Berr el-maliki rhm., kaže: „Ovo je i po meni mustehabb (tj. žurba s mejtom), ali sve ima i svoje kako, i ovo pitanje je lahko, inša’allah. Neki su hadis: „Požurite s dženazom“ – protumačili sa brzinom i žurbom pri ukopavanju mejta, nakon što se utvrdi nastup njegove smrti, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s., u kojem stoji: „…požurite s njime, jer nema potrebe da se tijelo umrlog muslimana zadržava með’ njegovom familijom!“ (Sunen Ebu Davud, br.3159.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.6412.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom-slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.4908., 1/491.)
Od Alije r.a., se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „O Alija, tri se stvari ne ostavljaju za kasnije: namaz – kada nastupi, dženaza – kada bude prisutna i udovica – kada se naðe odgovarajuća osoba za nju.“ (Sunen Tirmizi, br.1075.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.828.. Šejh Albani i šejh Šu’ajb Arnaut ovaj hadis ocjenjuju da’ifom-slabim.)
Ebu Omer rhm., kaže: „Poslanikove s.a.w.s., riječi: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh) – ukazuju samo na način hodanja prilikom nošenja mejta a ne i na brzinu njegova ukopa! Na ovo nas upućuje vanjsko značenje hadisa, mada sve što sadrži i izvjesna nutarnja značenja može se uzeti u obzir prilikom tumačenja.“ (Pogledaj: el-Istizkar, 3/123.)
Imam el-Kari rhm., u svom djelu „el-Mevdu’at“, kaže: „Odgaðanje ukopa mejta se može opravdati i iščekivanjem okupljanja muslimana radi namaza i sevaba praćenja dženaze pogotovo kada su vreli dani u pitanju. Od Abdullaha b. Mes’uda r.a., se bilježi da je rekao: „Ono što muslimani vide i smatraju lijepim i dobrim – ono je i kod Allaha lijepo i dobro, a ono što oni vide i smatraju lošim – ono je i kod Allaha loše!“ (Musned Ahmed, br.3600., 1/379.; Mustedrek, br.4465.; Musned Tajalisi, br.246.; el-Mu’udžem el-Kebir, br.8583.; el-Mu’udžem el-Evsat, br.3602.; Musned el-Bezzar, br.1816.. Šejh Albani rhm., za ovaj hadis kaže da je: hasen mevkuf. Pogledaj njegov tahridž na „Šerhul-‘Akideh el-Tahavijjeh“, br.530.).“ (Pogledaj: Kešful-Hafa’, br.504., 1/190.)
Šejh Albani rhm., kaže: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh) – vanjsko značenje ovog hadisa nam ukazuje na to da je u pitanju obaveza/vadžib žurenja prilikom nošenja mejta, na čemu je bio i imam Ibnu Hazm rhm., jer ne nailazimo na dokaz koji bi nam sugerirao da se radi samo o pohvaljenom djelu, tako da smo stali kod vanjskog teksta hadisa „Požurite s dženazom!“.“ (Pogledaj: Telhisu Ahkamil-Džena’iz, 1/39.)
Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., je nareðivao da se bržim korakom nosi dženaza, tako da bi ashabi blago i potrkivali s njom, a što se tiče današnjeg mravljeg hoda od strane ljudi – stopu po stopu – to je mekruh bid’at/pokuðena novotarija, koja je u suprotnosti sa sunnetom, i koja u sebi sadrži jedan vid poistovjećivanja sa ehlu-kitabijama i jevrejima.“ (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 1/498.)
Imam Nevevi rhm., kaže: „Riječi Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom!“ – nam nareðuju žurbu u hodu prilikom nošenja dženaze zbog mudrosti koju je Poslanik s.a.w.s., u istom hadisu pojasnio, ali pobornici šafijskog mezheba kao i ostali smatraju da je žurba u hodu prilikom nošenja dženaze samo mustehabb/pohvaljena stvar, ako ne vodi tresanju i pucanju mejta tj. uslov bržeg nošenja mejta je ako neće dovesti do napuhivanja i pucanja mejta i sl.. Nošenje dženaze je farzi-kifaje… Neki su mišljenja da se „Požurite s dženazom!“ – odnosi na opremanje i ukop mejta odmah nakon utvrðivanja njegove smrti – što je netačno i neispravno, što nam potvrðuje krajnji dio hadisa: „…a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!““ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘alel-Muslim, 7/13.)
„Stalna komisija za fetve“, u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, kaže: „…nije dozvoljeno okašnjavati s ukopom mejta izuzev koliko je potrebno radi njegova opremanja i gasuljenja ili radi iščekivanja okupljanja njegovih bližnjih ili pak komšija – ako se to adetski ne smatra mnogo dugim, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom!“…“ (Br. fetve: 9024.; fetvu potpisali: šejh Abdullah b. Ku’ud, šejh Abdurrezzak ‘Afifi, šejh Abdul-Aziz b. Baz.)
Prvi put objavljeno: četvrtak, 25 Listopad 2007 10:46
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Šta znači sahibi-uzur ?
Priredio: Mr. Semir Imamović 1.Definicija Sahibi-uzur je svaka osoba koja nije u stanju čuvati pravnu čistoću (abdest), ona se konstatno nalazi u stanju koje se u islamskom pravu definiše kao stanje ”hadesa” (pravne nečistoče). Takav status ima osoba kojoj neprestano istječe mokraća, krv (mustehada)više
Priredio: Mr. Semir Imamović
1.Definicija
Sahibi-uzur je svaka osoba koja nije u stanju čuvati pravnu čistoću (abdest), ona se konstatno nalazi u stanju koje se u islamskom pravu definiše kao stanje ”hadesa” (pravne nečistoče). Takav status ima osoba kojoj neprestano istječe mokraća, krv (mustehada) ili mezj (tekućina koja izlazi nakon pri spolnom nadražaju ili razmišljanju o polnom odnosu), osoba koja nekontrolisano pušta vjetar, ranjena ili ozlijeðena osoba kod koje krv neprestano izlazi, i sl.
2. Obaveza sahibi-uzura
Obaveza je sahibi-uzuru, nakon što nastupi namasko vrijeme, oprati mjesto na kojem istječe mokraća ili krv, staviti povez na njega i pričvrstiti ga koliko je god u mogućnosti (kako bi spriječio daljne istjecanje) – osim ako iz opravdanog razloga ne smije staviti povez – uzeti abdest i odmah ristupiti obavljanju namaza. Ako odmah obavi namaz, izvršio je ono što se od njega traži i njegov namaz je validan, a toleriše se i odgaðanje namaza radi čekanja džemata ili se spremanja za namaz (oblačenje odjeće i sl.).
3. Dokazi
a) Dokaz za obavezu stavljanja poveza uzet je iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Hamni bint-Džahš kada mu se ona požalila na stalno istecanje krvi: ”Stavi komadić pamuka, to bi trebalo zustaviti krv.” A kada je rekla da je istjecanje puno jače od toga da bi se na taj način moglo zaustaviti, rekao je: ”Onda, stavi povez!” (Ebu-Davud, 287; Tirmizi, 128.; Ibn-Madže, 622.; Ahmed: 6/439., i drugi).
b) Dokaz da je sahibi-uzur obavezan uzeti abdest za svaki namaz i to nakon što nastupi njegovo vrijeme (ako bi uzeo prije namaskog vremena, njegov abdest smatrao bi se nevažećim) nalazimo u riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Zatim se abdesti za svaki namaz.” (Buharija, 226.).
c) A da je sahibi-uzur obavezan obaviti namaz odmah po stavljanju poveza i uzimanju abdesta na to upućuje šerijatsko pravilo: ”Onaj koji je prinuðen da uradi nešto što je u osnovi zabranjeno, ograničit će se samo na onome što je potrebno da bi izašao iz stanja prinude”. To bi u ovom slučaju značilo: u osnovi je zabranjeno klanjati namaz u stanju pravne nečistoće (hadesa), izuzetak je osoba kod koje je to stanje trajno, ako se ta osoba ograniči na vremnski period koji je potreban za povezivanje, abdest i obavljenje namaza ispunio je potrebu i ne smije je prelaziti.
4. Izuzetak
Definicija sahibi-uzura koju smo na početku naveli izuzima osobu kod koje stanje pravne nečistoće (hadesa) nije stalno (trajno, bez prekida), nego u odreðenim vremenskim periodima prestaje. Recimo, sat vremena joj curi mokraća, a zatim pola sata miruje. Takvoj osobi nije dozvoljeno obavljati namaz u vrijeme kada istječe mokraća, obaveza joj je sačekati do vremena kada istjecanje prestaje i klanjati, osim ako se boji da će izići namasko vrijeme, tada će klanjati kao i sahibi-uzur.
Tekućina koja izlazi zajedno sa mokraćom nije sperma nego vedj, a vedj ima isti status kao i mokraća – obaveza ga je oprati i abdestiti se poslije toga.
Sahibi-uzuru je bolje da ne predvodi džemat, jer ima učenjaka koji smatraju da on ne može biti imam i da je njegovo imamet neispravan, osim ako predvodi džemat koji je u istom stanju kao i on.
Prvi put objavljeno: subota, 27 Listopad 2007 01:32
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Koja su sredstva za postizanje skrušenosti u namazu i postupci klanjača koje štete njegovom namazu ?
Piše: Mr. Elvedin Huseinbašić Dragi brate, neka ove riječi budu iskreni savjet izmeðu mene i tebe samo zbog Allahovog plemenitog lica. Volim te u ime Allaha, azze ve dželle. Tvoja želja da klanjaš svaki namaz u džematu s muslimanima dobar je znak i put ispravnog robovanja tvome Gospodaru. Klanjanjemviše
Piše: Mr. Elvedin Huseinbašić
Dragi brate, neka ove riječi budu iskreni savjet izmeðu mene i tebe samo zbog Allahovog plemenitog lica. Volim te u ime Allaha, azze ve dželle. Tvoja želja da klanjaš svaki namaz u džematu s muslimanima dobar je znak i put ispravnog robovanja tvome Gospodaru.
Klanjanjem u džematu ti se odazivaš pozivu svoga Stvoritelja, a Njegovoj milosti se nadaš i od Njegove kazne strahuješ. Budi zahvalan Allahu, subhanehu ve te’ala, što nisi od onih koji ne klanjaju i koji su nemarni prema namazu koji srljaju u propast zbog svog nemara prema namazu.
Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Ugovor izmeðu nas i njih je namaz pa ko ga ostavi postaje nevjernik. Raduj se hadisu: Allah će sedmericu uvesti u hladovinu Arša kada drugog hlada neće biti… čovjeka čije je srce vezano za džamije. – Muttefekun ‘alejhi. Raduj se potpunom svjetlu na Sudnjem danu zato što ideš na namaze u noćnoj tami. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Obraduj potpunim svjetlom ne Sudnjem danu one koji idu u džamije u vrijeme noćnih tmina. – Hadis su zabilježili imami Ebu Davud i Tirmizi.
Raduje nas kada vidimo sva ta svijetla lica koja dolaze u džamije i nadmeću se u tome. Neki od njih su stari pritisle ih godine, neki su mladi okrenuli leða smutnjama i porocima. Neki od njih su djeca mlaða od deset godina, oni su nada ovoga Ummeta. Svi dolaze u prvi saf i nadmeću se u tome. Hvala Allahu na toj velikoj blagodati.
Brate muslimanu, postoje postupci koje čine klanjači a štete njihovom namazu, zato imamo nekoliko prijateljskih kritika i savjeta koje želimo uputiti klanjačima kad već dolaze u džamiju. Postupci koji se posebno ističu su slijedeći:
1. Nesmirenost i užurbano obavljanje namaza. Neki namaz klanjaju tako brzo kao što gavran kljuca svojim kljunom.
2. Igranje sa prostirkom ili kamenčićima te razgledanje ukrasa i natpisa u džamiji.
3. Okretanje i gledanje u nebo u toku namaza.
4. Odsutnost i nekoncentriranost u namazu tako da ne zna koliko je rekata klanjao.
5. Razmišljanje o dunjaluku i nadolazak brojnih misli u toku namaza.
6. Premetanje ručnog sata, gledanje koliko je sati i često popravljanje odjeće.
7. Pretjecanje imama na ruku’ i na sedždi.
Postoje i drugi postupci koje je ukorio Allah, azze ve dželle ili Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji ukazuju na nesmirenost i ne postojanje skrušenosti u namazu njih može primijetiti svaki klanjač.
Brate klanjaču, došao si u džamiju s ciljem da se pokoriš Allahu, azze ve dželle i izvršiš Njegovo nareðenje pa zašto onda to upropaštavaš čestim pokretima i nemarom?! Zar ne znaš da je skrušenost duša i život namaza? Skrušenost je plod imana i smiraj duši. Možda ti nakon namaza zbog toga bude upisana mala nagrada. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Nekim ljudima nakon namaza bude upisana desetina, devetina, osmina, sedmina, šestina, petina, četvrtina, trećina, a nekima polovina namaza. – Hadis su zabilježili imami Ahmed, Ebu Davud i drugi.
Potvrðeno je da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: Najgori kradljivci su oni kradljivci koji potkradaju svoje namaze. Ashabi su pitali: Kako potkradaju svoje namaze? Rekao je: Ne upotpunjava ruku’ i sedždu.
Zabilježio je imam Ahmed od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: Allah ne gleda u čovjeka koji ne ispravlja kičmu na stajanju izmeðu ruku’a i sedžde.
Takoðer je rekao: Tako klanjaju licemjeri, sjede dok sunce ne bude izmeðu šejtanovih rogova pa onda užurbano klanjaju četiri rekata ne spominjući Allaha osim malo. Hadis je zabilježio imam Muslim.
Preneseno je u oba Sahiha od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je neki čovjek ušao u džamiju a Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem je sjedio u džamiji. čovjek je klanjao a potom prišao Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem i poselamio ga. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio na selam i rekao: Vrati se i ponovo klanjaj jer ti nisi klanjao! čovjek se vratio i ponovo klanjao kao i prvi put, potom je došao Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem i poselamio ga. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio na selam i rekao: Vrati se i ponovo klanjaj jer ti nisi klanjao! čovjek se vratio i ponovo klanjao kao i prvi put, potom je došao Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem i poselamio ga. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio na selam i rekao: Vrati se i ponovo klanjaj jer ti nisi klanjao! To se ponovilo tri puta. Treći puta čovjek je rekao: Tako mi Onoga koji te poslao sa Istinom, ja ne znam drugačije, poduči me. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: Kada ustaneš da klanjaš reci Allahu ekber, potom uči što ti je olakšano iz Kur’ana, potom se previj na ruku’ i smiri se, potom se digni sa rikua’ i ispravi se, potom padni na sedždu i smiri se, potom ustani sa sedže i smiri se na sjedenju izmeðu dvije sedžde, nakon toga ponovo padni na sedždu i smiri se. Tako radi u cijelom namazu.
Zabilježio je imam Buharija da je Huzejfe ibn el-Jeman, radijallahu ‘anhu, rekao čovjeku koji je klanjao a nije upotpunjavao ruku’ i sedždu: Ti nisi klanjao. Ako umreš tako klanjajući ne bi umro na Muhammedovoj vjeri.
Zabilježio je imam Ahmed da je Ebu Mes’ud, radijallahu ‘anhu rekao: Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Namaz u kojem klanjač ne ispravi kičmu na ruku’ i na sedždi nije ispravan. Hadis su zabilježili imami Ebu Davud i Tirmizi. U drugoj predaji stoji da je rekao: …ako ne ispravi kičmu kada se podigne sa rukua’ i sedžde. Ovo je jasan tekst prenesen od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji govori da je neispravan namaz onoga ko ne ispravi kičmu nakon rukua’ i sedžde onako kako je bila ispravljena prije toga. To se odnosi na farzove. A smirenost u namazu podrazumijeva da prilikom obavljanja dijelova namaza svaki dio tijela vrati na svoje mjesto.
Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Allah je propisao pet namaza svojim robovima. Ko ih bude klanjao nijedan ne izostavljajući smatrajući ih nevažnim ima kod Allaha garanciju da će ga uvesti u Džennet, a ko ih ne bude klanjao nema garancije od Allaha pa ako bude htio kaznit će ga, a ako bude htio uvest će ga u Džennet. Hadis su zabilježili imami Ebu Davud i Nesai.
Rekao je Allah ‘azze ve dželle: Uspjet će vjernici koji su u svojim namazima skrušeni. Tj. koji namze klanjaju strahujući i smireno. Skrušenost je smirenost i poniznost, a na skrušenost podstiče strah od Allaha i svijest da nas vidi. Skrušenst je, takoðer, ponizno i poslušno stajanje srca pred Gospodarom. Preneseno je od Mudžahida da je rekao u vezi sa ajetom: Pred Allahom poslušno stojte. U ponizno stojanje spada: ruku’, dugo stajanje na namazu, skrušenost, poniznost zbog staraha od Allaha, azze ve dželle.
Skrušen u namazu može biti samo onaj ko se srcem posveti namazu i da namazu prednost nad svim drugim poslovima. Allah, ‘azze ve dželle, spomenuo je svoje skrušene robove i robinje i rekao za njih da su meðu Njegovim odabranim robovima te da im je pripremio oprost i veliku nagradu.
Primjeri skrušenih u namazu
Rekao je Omer ibn el-Hattab, radijallahu ‘anhu, na minberu: Ima ljudi koji osijede u islamu a nikada nisu upotpunili namaz. Neko reče: Kako to? Rekao je: Nisu skrušeni, ponizni i predani Allahu, azze ve dželle, u potpunosti dok klanjaju. Ovo je Omer, radijallahu ‘anhu, izgovorio na početku islama, pa šta onda mi možemo reći za naše vrijeme!? Mnogi klanjači dok klanjaju razmišljaju o dunjaluku, izuzetak su oni klanjači kojima se Allah, ‘azze ve dželle, smilovao. Zbog nemara prema namazu mnogi klanjači klanjaju tijelom a mislima su povezani sa dunjalukom, misle o kupovini i prodaji, o oduzimanju i dodavanju…
Rekao je Hasan Basri: ‘Amir ibn Abdu-Kajs je čuo neke ljude kako govore o nemaru u namazu pa je rekao: Zar to osjećate? Rekli su: Da. Rekao je: Draže mi je da budem proboden kopljima nego da to osjećam u namazu.
Dragi brate, gdje smo mi u odnosu na njih!? Abdullah ibn Zubejr kada je bio na ruku’ tako je mirno stajao da su ptice zamalo slijetale na njega a kada bi pao na sedždu bio bi poput prostrtog platna. Mi se čudimo toj skrušenosti i smirenosti zato što ih ne vidimo u našoj stvarnosti ali ranije je bilo ljudi koji su bili tako skrušeni.
El-‘Anbese ibn ‘Ukbe je toliko mirno i dugo bio na sedždi da su vrapci slijetali na njegova leða, bio je poput potpornog stuba za palminjak.
Nastavljamo dalje družiti se sa dobrim vjernicima. Rekao je Ebu Bekr ibn ‘Ajjaš: Vidio sam Habiba ibn Sabita na sedždi da si ga vidio pomislio bi da je mrtav zbog vremena provedenog na sedždi.
Rekao je Ibn Vehb: Vidio sam Sevrija kod Ka’be nakon akšama klanjao je sunnete pao je na sedždu i nije podigao glavu sve dok nije zaučen ezan za jaciju.
Nisu dozvoljavali da budu zauzeti pa da nisu u stanju klanjati, izmeðu njih i Allaha nije bilo prepreke, sva njihova pažnja bila je usmjerena na namaz, skrušenost i poniznost pred Allahom, azze ve dželle.
Ebu Abdullah en-Nibadži jednom prilikom je klanjao kao imam stanovnicima Tartusa, u toku namaza proglašena je uzbuna i poziv u borbu ali on nije požurio da završi namaz. Nakon namaza rekli su: Ti si špijun. On je rekao: A zašto? Rekli su: U toku namaza upućen je poziv za borbu a ti nisi nimalo ubrzao klanjanje namaza. Rekao je: Mislio sam da svaki čovjek čuje u namazu samo ono što mu Allah, azze ve dželle, govori dok je u namazu.
Imam Buhari je jedne noći klanjao namaz i neka životinja ga je ujela sedamnaest puta. Nakon namaza je rekao: Pogledajte šta me je uznemiravalo?
Rekao je Mejmun ibn Hajjan: Muslim ibn Jesar nikada se nije okretao u namazu bez obzira da li se radilo o kraćem ili dužem namazu. Jednom je srušena jedna strana džamije u kojoj je klanjao, cijela tržnica se uznemirila a on se nije ni okrenuo dok je klanjao.
Upitan je Halef ibn Ejjub: Zar te muhe ne uznemiruju dok klanjaš? Što ih ne otjeraš? Rekao je: Ne šelim steći naviku da radim nešto što će mi pokvariti namaz. Neko reče: Kako trpiš? Rekao je: Pričaju mi da zločinci trpe bičeve vladara pa ih hvale time i govore za njih da su strpljivi. A ja stojim pred svojim Gospodarom pa zar da se pomjeram zbog muhe!?
Ebu Talha, radijallahu ‘anhu, je jednom prilikom klanjao u svom palminjaku i zadivila ga je jedna mala ptica koja je tražila izlaz kroz krošnje drveća. Gledao je tako u njega jedno vrijeme i zaboravio koliko je rekata klanjao. Ispričao je Poslaniku, sallallhu ‘alejhi ve sellem, šta se dogodilo i rekao: Allahov Poslaniče, dajem palminjak u sadaku pa ga ti upotrijebi kako hoćeš.
Rekao je El-Kasim ibn Muhammed: Jednog jutra sam izašao iz kuće, a kada sam jutrom izlazio prvo sam išao kod Aiše da je poselamim. Tog jutra kada sam došao kod nje ona je klanjala duha namaz, učila je ajet: Pa nam je Allah milost darovao i od patnje u ognju nas sačuvao. – Et-Tur, 27. Plakala, učila dove i ponavljala ajet. Stajao sam tako dok mi nije dosadilo pa sam otišao na pijacu da uradim što sam naumio, mislio sam da će završiti dok se vratim. Završio sam poslove na pijaci, vratio se a ona je jednako stajala učila ajet, molila i plakala.
Preneseno je od Hatima el-Esamma da je rekao kada su ga pitali o namazu slijedeće: Kada nastupi namasko vrijeme ja se abdestim, potom doðem na mjesto na kome želim klanjati i sjednem dok se svi djelovi tijela smire. Nakon toga ustanem na namaz, zamislim Ka’bu ispred sebe, sirat ćupriju ispod nogu, Džennet sdesne a Džehennem slijeve strane i Meleka smrti iza sebe. Zamislim da mi je to zadnji namaz. Ustanem sa strahom i nadom, polahko i razgovijetno kažem Allahu ekber, učim Kur’an lagahno i ratgovijetno, skrušeno se previjem na ruku’, ponizno padnem na sedždu, sjednem na lijevi bok i lijevo stopalo ispružim, desno stopalo ispravim i prste savijem. Sve to propratim sa iskrenošću i nakon svega ne znam da li mi je namaz prihvaćen ili nije.
Poslušaj oporuku Bekra el-Muzenija koja te poziva da upotpuniš namaz na ispravan način. Rekao je: Ako želiš da ti namaz bude od koristi sam sebi reci: Ovo mi je zadnji namaz.
Uprkos tolikoj pažnji i čuvanju posvećenih namazu rekao je Osman ibn ebi Durheš: Nakon svakog namaza molio sam Allaha da mi oprosti propuste u namazu.
Braćo moja, svaka čast ljudima koji su izvršili ono što im je nareðeno, kojima su grijesi zabranjeni pa su ih se klonili, koji su nakon spuštanja noći budni u ibadetu ostali, prisjećali su se svojih grijeha pa su ponizni bili, pokucali su na vrata Voljenog i oprost zatražili. Rekao je Uzvišeni: Ja sam ih danas nagradio zato što su strpljivi bili.
Postavlja se pitanje kako biti skrušen u namazu? Koja su sredstva postizanja skrušenosti u namazu? Brate klanjaču, postoje sredstva kojima se može postići skrušenost u namazu i ona se mogu svrstati u dvije skupine:
Prva: sredstva koja nisu u direktnoj vezi sa namazom, a ona su:
1. Isprvano vjerovanje u Allaha, azze ve dželle, tevhid u obožavanju, gospodarstvi i Allahovim imenima i osobinama.
2. Veličanje Allaha, azze ve dželle, iskrenost u ibadetima i svijest da nas Allah, azze ve dželle vidi i u tajnosti i u javnosti.
3. Slijeðenje isključivo Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
4. Bogobojaznost koja se manifestuje sustezanjem od zabranjenog i izvršavanjem nareðenog.
5. Jedenje isključivo halal hrane i udaljavanje od zabranjenog i sumnjivog.
6. Upućivanje dove Allahu, azze ve dželle, da ti podari skrušenost.
7. Druženje sa skrušenima i povoðenje za njima.
Druga: Sredstva koja su u direktnoj vezi sa namazom, a ona su:
1. Skoncentriši se i srcem budi prisutan pred klanjanje namaza.
2. Osjeti veličinu Onaga pred koga staješ u namazu, tj. Allaha, azze ve dželle.
3. Uði u namaz s nadom da zaslužiš potpunu nagradu za namaz.
4. Lijepo se abdesti, obrati pažnju da pete ne ostanu suhe prilikom pranja nogu i nemoj rasipati vodu.
5. Sprmi se za namaz prije namaza. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: Ne treba klanjati kada je postavljena hrana i kada postoji potreba za malom ili velikom nuždom. Hadis je zabiljžio imam Muslim. Neka mjesto na kojem ćeš klanjati bude, takoðer, spremno.
6. Ne budi nemaran prema namazu u džematu i kreni u džemat kada čuješ ezan.
7. Klanjaj nafile, naročito, pritvrðene sunnete kao što su vitr namaz i sabahshi sunneti, i klanjaj noćni namaz.
8. Razmišljaj o značenu ajeta i zikrova koje učiš i ponavaljaš.
9. Nemoj klanjati užurbano, ne dozvoli da ti namaz bude najbezvrijedniji pa da ga svakako obavljaš.
10. Budi pristojan u namazu tako što se nećeš okretati, vrtiti i igrati se s bilo čime jer je to zabranjeno.
11. Klanjaj namaz u skladu sa propisima i adabima namaza, gledaj u mjesto sedžde. Rekao je Poslanik, sallallhui ‘alejhi ve sellem: Klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam.
12. Slijedi imama jer imam je postavljen da bi se drugi povodili za njim.
13. Izbaci iz srca dunjalučke poslove jer dunjaluk sa svim iskušenjim i stvarima koje ljude odvlače od Allaha ne vrijedi kod Allaha ni koliko jedno krilo komarca.
14. Nemoj klanjati na mjestima na kojima postoje muzički instrumenti, slike, smetnje, glasovi ili vika.
15. Klanjaj kao da se opraštaš sa ovim svijetom, jer svi koje znamo su otišli s njega a i mi ćemo, zasigurno.
Brate muslimanu, rekao je Poslanik, sallallhu ‘alejhi ve sellem: Svakom muslimanu njegov namaz bit će iskup za počinjene grijehe ako ne uradi veliki grijeh i ako kada nastupi propisani namaz lijepo se abdesti, klanja skrušeno, upotpuni ruku’. Tako će biti cijeli život. Hadis je zabilježio imam Muslim.
Neka nas Allah opskrbi najispravnijim i najiskrenijim djelima i najpotpunijom nagradom. Allahu moj, sačuvaj nas neskrušena srca, oka koje ne plače, dove koja se ne prima. Allahu moj, prijeði preko naših loših postupaka i oprosti nama, roditeljina našim i svim muslimanaima. Neka je salavat i selam na našeg poslanika, Muhammeda.
Prvi put objavljeno: četvrtak, 01 Studeni 2007 11:10
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Kakav je šerijatski propis o igranju šaha ?
Piše: Mr. Safet Kuduzović Musliman je dužan voditi računa o svom vremenu jer će biti pitan kako je proveo svoj život. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Neće se pomjeriti stopala čovjeka na Sudnjem danu dok ne bude upitan za: život u šta ga je potrošio…” (Tirmizi, 5/194/2425, El-Aridaviše
Piše: Mr. Safet Kuduzović
Musliman je dužan voditi računa o svom vremenu jer će biti pitan kako je proveo svoj život. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Neće se pomjeriti stopala čovjeka na Sudnjem danu dok ne bude upitan za: život u šta ga je potrošio…” (Tirmizi, 5/194/2425, El-Arida, sa ispravnim lancem prenosilaca). Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Iskoristi pet stvari prije nego što doðe drugih pet: …slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti.” (Hakim, 4/341/7846, Hatib u El-Fekihu vel-mutefekkih, 2/170/804, i Vekia u Ez-Zuhdu, 1/223-224, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Fethul-Bari, 11/235, El-Mugni, 5/204 (Ihjau ulumid-din) i Sahihul-džamia, 1/244.)
U drugoj predaji, koju prenosi Ibn Abbas, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Dvije su blagodati čija je vrijednost nepoznata mnogim ljudima: zdravlje i slobodno vrijeme.” (Buharija) Zamislite muslimana koji Uzvišenom Allahu na pitanje o blagodati slobodnog vremena, odgovori: “Gospodaru moj, prošli su mi dani, mjeseci i godine u igri, zabavi i dangubi.” Neki kažu da je vrijeme zlato! Pored lijepe namjere napravili su kobnu grešku, jer zlato u odnosu na vrijeme koje predstavlja čovjekov život nema nikakve vrijednosti.
Prvi koje izmislio šah bio je Sissah b. Zahir el-Hindi. Kada je poznati farisijski kralj po imenu Bihrem čuo za šah, jako se obradovao i nagradio izumitelja. (Keffur-rea’a, str. 115.)
često se postavljaju pitanja i vode polemike u vezi s propisom igranja šaha. U narednom tekstu pojasnit ćemo stav islamskih pravnika vezan za ovo pitanje. Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da je igranje šaha haram ukoliko postoji ulaganje imetka, jer se tada tretira kockom. (Vidjeti: Et-Temhid, 13/181-182, i Medžmu’ul-fetava, 32/137, 152.)
Ako igranje šaha rezultira ostavljanjem namaza, psovkom, vrijeðanjem ili neprijateljstvom, takoðer biva haram. (Vidjeti: El-Kavaninul-fikhijje, str. 311, od Ibn-Džuzzija, Medžmu’ul-fetava, 32/137, Mugnil-muhtadž, 6/347, Keffur-rea’a, str. 101, od Hejtemija i Sahihut-tergib, 3/180-181.)
Ako, pak, igra šaha ne sadrži kocku niti uzrokuje neku od zabranjenih stvari, tada islamski učenjaci imaju različite stavove. Većina učenjaka, od kojih su: hanefijski, malikijski i hanbelijski pravnici, smatraju, opet, igranje šaha zabranjenim. (Vidjeti: El-Mugni, 12/37, i El-Kafi, 4/4/322, od Ibn Kudame; Šerhu Fethil-kadir, 7/411, 413, Bedaeus-sanaia, 4/305, El-Kavaninul-fikhijje, str. 311, El-Fevakihud-devani, 2/563, Medžmu’ul-fetava, 32/152, Mealimus-sunen, 2/209, El-Furusijje, str. 303, El-Kebair, str. 101, i El-Insaf, 12/52-53.)
Što se tiče šafijskih pravnika, većina njih igranje šaha smatra pokuðenim, a neki, kao većina učenjaka, zabranjenim. (Vidjeti: El-Minhadž, 15/14, od imama Nevevija; Es-Sunenul-kubra, 10/358 od Bejhekija; i Keffur-rea’a, str. 107.) Imam Šafija kaže: “Šah je zabava koja sliči batilu, pa ga prezirem, ali nisam još našao dokaz o zabrani.” (Vidjeti: Ialamul-muveki’in, 2/79.) Imam Šafija kaže: “Ne volimo da se igra šah, ali je, ipak, blaži od nerdešira.” (Vidjeti: El-Umm, 8/189, Marifetus-sunen, 7/432 i Es-Sunenul-kubra, 10/357.)
Nerdešir je poznata igra za koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko bude igrao nerdešir kao da je umazao svoje ruke svinjskom krvlju i mesom.” (Muslim) U drugom hadisu stoji: “Nepokoran je Allahu i Poslaniku onaj koji igra nerdešir.” (Ebu Davud, Ibn Hibban, Begavi, 12/384/3414, sa dobrom lancem prenosilaca. Vidjeti: Irvaul-galil, 8/285, i Gajetul-meram, str. 179/395.)
Ishak b. Rahavej upitan je da li u igranju šaha vidi kakve smetnje, pa je odgovorio: “U šahu je svaka smetnja.” Kada mu je rečeno da neki ljudi igraju šah, rekao je: “To su grješnici.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401, od Ibn Hadžera el-Hejtemija)
Muhammed b. Kab el-Kurezi je rekao: “Najmanje što šahista treba očekivati jeste da će biti proživljen sa sljedbenicima batila.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401.)
Kada je Ibrahim en-Nehai upitan o šahu, kazao je: “Šah je proklet.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401, i Es-Sunenul-kubra, 10/359.)
Vidimo da propis šaha kruži izmeðu zabrane, kod većine islamskih učenjaka, i pokuðenosti kod šafijskih pravnika. Niko od ovih imama nije kazao da je igranje šaha mubah. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/136-137.)
U sunnetu se navode brojni hadisi koji ukazuju na zabranu igranja šaha, ali nijedan od ovih hadisa nije vjerodostojan kako tvrde imam Munziri, Ibn Kajjim, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Sehavi, Albani, Bekr Ebu Zejd i drugi. (Vidjeti: El-Mensurat, str. 288, od imama Nevevija; El-Menarul-menif, str. 134, Ed-Diraje, 2/240, Nasbur-raje, 4/274-275, Keffur-rea’a, str. 101-105, El-Mekasidul-hasene, str. 669; Ed-Durerul-muntesire, str. 174, od imama Sujutija; Nejlul-evtar, 8/108, Kešful-hafa, 2/363, Esnel-metalib, str. 462, i Sahihut-tergib, 3/181.)
Šejh Albani je nekoliko hadisa koji govore o zabrani igranja šaha ocijenio apokrifnim. (Vidjeti: Es-Silsiletud-daife, 3/283-284 i 9/47, i Daiful-džamia, str. 762/5277.) Razlog slabosti ovih hadisa je jednostavan – šah se pojavio u vrijeme ashaba, a ne u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako tvrdi Ibn Kesir. (Vidjeti: Nejlul-evtar, 8/107-108.) Nakon osloboðenja nekih farisijskih predjela u vrijeme ashaba, muslimani su se prvi put susreli sa šahom. (Keffur-rea’a, str. 116.)
Prenosi se da je Alija b. Ebi Talib prošao pored ljudi koji su igrali šah, pa je rekao: “Kakvi su ovo kumiri kojima ste u obožavanju posvećeni?” (Ibn Ebi Šejbe, 5/289/26149, Ahmed u El-Verea, str. 74, i Bejheki u Šuabul-iman, 5/241/6518. U drugoj predaji stoji da je Alija, radijallahu anhu, rekao: “Šah je nearapska kocka.” (Bejheki u El-Kubra, 10/358/20928, i u El-Edeb, str. 417. Imam Bejheki tvrdi da ova mursel predaja ima drugu koja je pojačava.) Ibn Tejmijje i Ibn Kajjim ovu su predaju ocijenili vjerodostojnom, a šejh Albani slabom. Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/152, El-Furusijje, str. 312, i Irvaul-galil, 8/288.) Ibn Abbas je spalio šah koji je jedno siroče naslijedilo od oca. (Bejheki, 10/358/20933. Vidjeti: El-Kebair, str. 102, i Keffur-rea’a, str. 104.)
Ibn Omer je rekao: “Šah je gori od nerdešira.” (Bejheki, 10/359/20934. Ibn Kajjim, Sehavi i Hejtemi ovu predaju smatraju vjerodostojnom. Vidjeti: El-Furusijje, str. 313-314, i Keffur-rea’a, str.104.)
Ibn Kajjim kaže: “U vjerodostojnim predajama navodi se zabrana igranja šaha od Ibn Abbasa i Ibn Omera i niko od ashaba nije kazao suprotno ovome.” (Vidjeti: El-Furusijje, str. 313.)
Na drugom mjestu šejhul-islam Ibn Kajjim kaže: “Nije poznato da je neko od ashaba igrao niti dozvolio igranje šaha. Lažne su predaje u kojima se spominje da je Ebu Hurejre igrao šah. Svako ko poznaje život ashaba osudit će ovakve tvrdnje.” (Vidjeti: El-Furusijje, str. 311.)
Imam Bejheki spominje konsenzus ashaba o zabrani igranja šaha, a on i drugi učenjaci hadisa najbolje poznaju riječi i postupke ashaba. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/150, i Šerhuz-Zurkana alel-muvetta, 4/484.)
Ibn Šihab ez-Zuhri rekao je: “Ne volim šah, jer je šah batil.” (Et-Temhid, 13/179, i Šuabul-iman, 5/241.) Imam Malik, Ibn Tejmijje, Ibn Kajjim i drugi smatraju igranje šaha većim grijehom od nerdešira. (Vidjeti: Et-Temhid, 13/179, Medžmu’ul-fetava, 32/139, El-Furusijje, str. 305, Nejlul-evtar, 8/107, i Avnul-mabud, 13/194.)
Neki učenjaci posebno su strogi kada je u pitanju igranje šaha sa figurama koje imaju likove živih bića. (Vidjeti: Keffur-rea’a, str. 112, i Ahkamul-musabekat, str. 88, od Abdus-Sameda Belhadžija.)
Imam Ebu Hanife i Ahmed smatraju, čak, da nije dozvoljeno nazvati selam šahistima. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/136, 153.)
Malikijski pravnici kada govore o skupinama ljudi kojima se ne naziva selam, izmeðu ostalih, spominju i šahistu. (Vidjeti: Mevahibul-dželil, 2/122.)
Imam Ebu Hanife i Malik ne primaju svjedočenje šahiste bez obzira radilo se o ulogu ili bez uloga. (Vidjeti: Keffur-rea’a, str. 112, od Ibn Hadžera Hejtemija)
Od savremenih učenjaka igranje šaha zabranjuju: Ibn Baz, Ibn Usejmin i Stalni kolegij za naučna istraživanja i fetve (El-Iedžnetud-daime).
Na osnovu spomenutog možemo konstatovati da je igranje šaha zabranjeno i da nije dozvoljeno učestvovati na takmičenjima, seminarima ili kursevima koji su vezani za šah, a Allah najbolje zna.
Prvi put objavljeno: subota, 10 Studeni 2007 02:43
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Šerijat- olakšica ili poteškoća za vjernika ?
Priredio: Adnan Maglić Onaj ko proučava šerijatske tekstove, razmišlja o propisima islama vezanim za sve pore čovjekovog života, primijetit će da je ova vjera došla da olakša ljudima, da ih učini sretnim, te od njih odagna svaku teškoću i tjeskobu vezanu za njihovo pridržavanje vjere ili za svakodneviše
Priredio: Adnan Maglić
Onaj ko proučava šerijatske tekstove, razmišlja o propisima islama vezanim za sve pore čovjekovog života, primijetit će da je ova vjera došla da olakša ljudima, da ih učini sretnim, te od njih odagna svaku teškoću i tjeskobu vezanu za njihovo pridržavanje vjere ili za svakodnevni život muslimana.
O povodu slanja poslanika Allah, dž.š., kaže: ”O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.” (En-Nisa, 165.)
U drugom ajetu Uzvišeni kaže: ”A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Enbija, 107.)
Govoreći o razlogu stvaranja čovjeka, Gospodar svih svjetova kaže: ”Da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati.” (Hud, 7.)
Svi propisi praktične primjene u raznim okolnostima života povezani su sa razlozima propisivanja koji ukazuju i upućuju da su u ljudskom interesu. Za namaz Uzvišeni kaže: ”Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.” (El-‘Ankebut, 45).
Za post Allah, dž.š., kaže: ”O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (El-Bekare, 183.) O hadždžu Uzvišeni veli: ”Da bi koristi imali i da bi u odreðene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njega spominjali.” (El-Hadždž, 28.)
Spominjući džihad, Allah, dž.š., kaže: ”Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini” (El-Hadždž, 39.), a u drugom ajetu kaže: ”I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas.” (El-Bekare, 190.) Allah, dž.š., o odmazdi kaže: ”U odmazdi vam je – opstanak, o razumom obdareni.” (El-Bekare, 179.) U vezi sa otklanjanjem štete i poteškoće Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Ne smije se šteta nanositi drugome, niti se smije na štetu uzvratiti drugom štetom.” Kaže Allah, dž.š.: ”Mi smo je za tebe udali kako vjernici ne bi više osjećali tjeskobu da se žene ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu.” (El-Ahzab, 37.)
Mnogo kur’ansko-hadiskih tekstova upućuje na to da nas je Allah, dž.š., obavezao sa propisima islama u kojima je svako dobro za nas, sreća i prosperitet čovječanstva, a istovremeno je od nas otklonio svaki vid tjeskobe na dunjaluku i na ahiretu.
Na osnovu ove činjenice islamska ulema dozvolila je činjenje manje štete ili grijeha kako bi izbjegli veću. Odnosno, kada je čovjek primoran učiniti jednu od dvije stvari, a ne može ih nikako izbjeći, dozvoljeno mu je uraditi onu koja sa sobom nosi manju štetu. Sve to s ciljem da izbjegne veću štetu i olakša samome sebi koliko god je u mogućnosti.
Puno je primjera koji potvrðuju spomenuti princip. Sve ih je teško navesti, ali ćemo, zbog kvalitetnijeg pojašnjenja, spomenuti jedan primjer. Svi znamo da je muslimanu zabranjeno jesti meso umrle životinje. Meðutim, ako će ustezanje od ovog mesa dovesti u pitanje čovjekov život (zbog gladi ili slično) biva mu dozvoljeno jesti, shodno potrebi da svoj organizam održi u životu. U konzumiranju ovakvog mesa nesumnjivo je manja šteta od smrti koja je neizbježna njegovim ostavljanjem.
Ovo šerijatsko pravilo odiše lahkoćom i tolerancijom, što je dovoljno da okarakteriziramo vjeru islam kao tolerantnu, blagu i uzvišenu vjeru koja svojim propisima rješava sva životna pitanja, ma kako ona kompleksna bila.
JASNOĆA ŠERIJATSKIH TEKSTOVA I LAHKOĆA RAZUMIJEVANJA
Posmatrajući kur’ansko-hadiske tekstove primjećujemo da ih krase rječitost, savršena preciznost u odabiru riječi, jasnoća cilja i lahkoća razumijevanja. Šerijatska terminologija nije komplikovana, njihovo značenje nije zamršeno, a o principima se govori nedvosmisleno.
Glavni razlog toga je to što je ova vjera u prirodi svakog čovjeka. Svaka neiskvarena priroda čovjeka je prihvata. Njena učenja ulijevaju se u čovjekovu dušu kao što se voda ulijeva u strme potoke. Kaže Allah, dž.š.: ”Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba da se mijenja Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna.” (Er-Rum, 30.)
Postoji još jedan razlog zbog kojeg su kur’ansko-hadiski tekstovi po svojoj prirodi jasni i lagani za shvatanje. Oni su objavljeni ummetu koji se nije puno bavio sporednim naukama poput filozofije, astronomije, matematike itd. Da su se Kur’an i hadis obraćali ummetu jezikom ovih nauka, najvjerovatnije ne bi dokučili njihovu pouku i smisao. Takvi tekstovi ne bi mogli biti dokaz protiv njih ako ih ne prihvate, jer ih ne razumiju, niti bi kao takvi mogli biti m’udžiza – nadnaravno čudo.
Na mnogo mjesta Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za ovu vjeru kažu da je lagana za razumijevanje i prihvatanje. Uzvišeni kaže: ”A Mi smo Kur’an učinili dostupnim za pouku – pa ima li ikoga ko bi pouku primio?” (El-Kamer, 17.)
Bilježi imam Tirmizi sa svojim lancem prenosilaca od Ubejja ibn Ka’ba, r.a., da je rekao: ”Sreo je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Džibrila, pa mu reče: ‘O Džibrile, ja sam poslan nepismenom ummetu. Meðu njima ima starih i iznemogli, robova i ropkinja. Meðu njima ima ljudi koji nikada nisu čitali knjigu.’ Džibril, a.s., mu odgovori: ‘O Muhammede, Kur’an je objavljen na sedam narječja.”’
Voðe i poglavari Kurejšija su nakon pojave Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, shvatili ovu istinu te osjetili slast i ljepotu Allahovih, dž.š., riječi. Kur’an je oživljavao njihove uspavane duše, njegova lahkoća i pitkost budila ljudska srca i osjećanja. Kurejšije ove činjenice nisu tajili. Za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, govorili su: ”Njegove riječi su poput sihra, razdvajaju čovjeka od oca i roðenog brata, zbog njih čovjek napušta svoju ženu.”
često su ljude, na sve moguće načine, odvraćali od slušanja Kur’ana i sastajanja sa Poslanikom islama, sallallahu alejhi ve sellem. Upozoravali su sve pridošlice u Mekki da ni po koju cijenu ne dolaze u kontakt sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i ne slušaju ono čemu poziva. Na putu izvršenja svojih nakana nisu ništa žalili. Meðutim, njihov plan propade, a veliki broj uglednika ipak odluči poslušati riječi Istine iako su na samom početku bili kategorični da to neće nikada učiniti. Srca se napojiše imanskom ljubavlju, a nekad su tu vodu smatrali gorkom i mučnom. Priključiše se vojsci islama braneći ovu vjeru i boreći se protiv njenih neprijatelja. Oni sada druge pozivaju u islam, pozivaju ih u hlad njegove zastave, a prije su bili pobornici vojske kufra i zablude. Zaricali su se da će islamu nauditi, uništiti temelje i državu, pobiti njegove pripadnike.
Historijske činjenice su najbolji dokaz istinitosti rečenog. Spomenut ćemo nekoliko probranih primjera koji idu u prilog tome, te slikovito prikazuju uloženi trud savezništva svakog zla u borbi protiv islama. Tu dolazi do izražaja čvrstina i nepokolebljivost ove vjere. Islam poput visoke planine odolijeva svim napadima i sumnjama koje mu se poturaju. Odolijeva jer je njegov put, put tolerancije i olakšavanja s jasnim dokazima i zadacima.
Kaže Ibn Ishak: ”Pričao je Et-Tufejl ibn Amr ed-Dewsi da je došao u Mekku dok je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, još uvijek bio u njoj. Skupina Kurejšija mu je prišla, s obzirom da je bio ugledan i pametan pjesnik, i rekla: ”Tufejle, došao si u naš grad u kojem se pojavio čovjek koji nas toliko napati. Podijelio je našu zajednicu, a i same nas razjedinio. Njegove riječi su poput sihra, rastavljaju sina od oca, brata od brata, muža od žene. Iskreno se plašimo da tebe i tvoj narod ne zadesi ovo čime smo mi iskušani. Zato, nemoj s njim razgovarati niti ga slušati.” Kaže Tufejl: ”Ubjeðivali su me sve dok nisam odlučio da mu se ne obraćam niti slušam o čemu govori. čak sam prilikom odlaska u mesdžid u uši stavio pamuka bojeći se da, protiv svoje volje, čujem njegove riječi. Otišavši u mesdžid zatekao sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kod Kabe klanja. Zastadoh u njegovoj blizini tako da sam, Allahovom voljom, ipak čuo nešto od onoga što je učio. To su bile prelijepe riječi. Rekao sam sebi: ”Jadna mi majka, ti si, tako mi Allaha, pametan pjesnik. Znam razlikovati dobro od zla. Zašto da se ustručavam poslušati ovog čovjeka?!!! Ako je to čemu poziva dobro, ja ću ga prihvatiti, a ako je loše, onda ću ga ostaviti. Sačekao sam sve dok Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije krenuo kući. Pratio sam ga, pa kada uðe u svoju kuću, uðoh i ja za njim. Rekoh mu: ”O Muhammede, tvoj narod mi je rekao to i to (ono šta su mu rekli po dolasku u Mekku). Tako mi Allaha, nisu me prestali zastrašivati sve dok u uši nisam stavio pamuka iz straha da ne čujem od tebe to u šta pozivaš. Meðutim, Allah, dž.š., htio je da ipak doðe do mene nešto od onoga što si učio. To su bile divne riječi, pa mi reci čemu ti pozivaš.” Dalje Tufejl nastavlja i kaže: ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mi predoči islam i prouči nešto iz Kur’ana. Tako mi Allaha, nikada nisam čuo ljepši govor niti vidio pravedniju vjeru. Primio sam islam i posvjedočio riječi istine.”
Ova jasnoća islama, lahkoća u razumijevanju i podudarnost sa čistom čovjekovom prirodom jedino je oružje pomoću kojeg se velikom brzinom širio, brzinom koja nije svojstvena nijednoj prije objavljenoj vjeri. Za kratko vrijeme islam je prešao i na druge kontinente. Prihvatili su ga ljudi različitog porijekla, boja, jezika i običaja. U veliki broj tih predjela nikada nije kročila čizma muslimanskih boraca, niti se nad njima zavihorila zastava islama.
I mi smo, u današnjem vremenu, svjedoci ove istine. Svijet je danas skup različitih vjera i ideja. Svaka od njih nastoji ovladati srcima ljudi. Meðutim, nepravedne vlade i kolonizatori svojim imetkom i ljudstvom, te lažnim zavoðenjima mogu se na jednostavan način obračunati i u zaborav poslati sve ove ideje. Na drugoj strani imamo islam koji se svakim danom sve više širi. On ozbiljno potresa prijesto iskrivljenih vjera i ideologija. Islam briše svaki trag zabluda iz ljudskih srca, a pri tome, u ovoj žestokoj bici, pobjedu izvojeva oslanjajući se samo na svoje principe pravednosti i tolerancije. Ovako pravedno i tolerantno ophoðenje sa drugima je plod pristupačnog i za svakog razumljivog islamskog učenja.
Prvi put objavljeno: srijeda, 05 Prosinac 2007 02:23
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je islam kao vjera opterećenje za čovjeka ?
Priredio: Adnan Maglić Cilj islama u postavljanju propisa nije mučenje ljudi i njihovo zaduživanje obavezama u čijem je izvršavanju velika poteškoća. Vjernikovu poniznost i poslušnost Allahu, dž.š., islam nije iskoristio kako bi opteretio muslimane preko njihovih mogućnosti. Šerijat je objavljen u gviše
Priredio: Adnan Maglić
Cilj islama u postavljanju propisa nije mučenje ljudi i njihovo zaduživanje obavezama u čijem je izvršavanju velika poteškoća. Vjernikovu poniznost i poslušnost Allahu, dž.š., islam nije iskoristio kako bi opteretio muslimane preko njihovih mogućnosti. Šerijat je objavljen u granicama ljudskih mogućnosti i na taj način izbjegava se svaka tegoba i velika poteškoća, čak i one koje je čovjek u stanju prevazići.Mnogi hadisi i praktični primjeri upućuju na ovo kazano. Teško je sve te hadise pobrojati i sakupiti na jedno mjesto. Ovaj tekst je isuviše malen za spominjanje bar jednog dijela tih hadisa koji govore o toleranciji i lahkoći ove vjere, koja je daleko od toga da obavezuje ljude onim što je preko njihovih mogućnosti ili onim u čemu je velika poteškoća.
Svaki musliman je duboko ubijeðen i vjeruje da Allah, dž.š., zna za svako pojedinačno stvorenje i zna ono što on radi. Njemu nije skriveno ni ono što je manje od zrna gorušice. On poznaje malo i veliko, javno i tajno. Kaže Allah, dž.š.: ”On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.” (El-Mu’min, 19.)
Meðutim, šta mislite da li čovjek može kontrolirati došaptavanje svoje duše, sve one misli i ideje koje mu ona donosi?
Možda nije teško naći osobu koja je u stanju uskladiti svoje riječi i djela sa onim što će joj koristiti na dunjaluku i ahiretu. Ali teško da, čak i ovako jaka i odlučna osoba, može kontrolirati zavoðenja i došaptavanja svoje duše.
Zbog toga ova došaptavanja svrstavamo u kategoriju djela koja su van čovjekove kontrole. Narediti mu da ih se kloni znači zagorčati mu život. Polazeći od ovog spomenutog plemenitog principa možemo primijetiti da Allah, dž.š., oprašta sva došaptavanja čovjekove duše i loše misli sve dok ih tijelo ne potvrdi djelom, a jezik govorom.
Bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, r.a., da je poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allah, dž.š., je oprostio mom ummetu ono što mu duša došaptava sve dok ne kaže ili uradi.”
Islam se ovdje nije zadovoljio time da oprosti i prijeðe preko tih došaptavanja nego je sa svojom plemenitošću otišao još dalje. Osobi koja odbije uraditi loše djelo koje mu uljepšava njegova duša, Allah, dž.š., obećava nagradu radi uloženog truda i ostavljanja zla o kojem je razmišljao. Imam Muslim bilježi hadisi-kudsijj u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi od svoga Gospodara da je rekao: ”Allah je odredio dobra i loša djela.” Onda je to pojasnio, a zatim rekao: ”Ako odluči uraditi zlo pa ipak odustane od te namjere, Allah, dž.š., će mu upisati jedno dobro djelo.”
Ovdje je korisno spomenuti ajet koji je direktno vezan za ovu temu, ajet koji je srca plemenitih ashaba ispunio strahom, noću ih budio, a život pretvorio u košmar, nemir i brige. To sve nije dugo trajalo jer Allah, dž.š., daje olakšicu i izlaz iz teške situacije, a duša ponovo nalazi svoj smiraj.
Radi se o ajetu u kojem Allah, dž.š., kaže: ”Pokazivali vi ono što je u dušama vašim ili to krili Allah će vas za to pitati; oprostit će onome kome On hoće, a kaznit će onoga koga On hoće – Allah je svemoćan.” (El-Bekare, 284.)
Bilježe imam Muslim i Ahmed od Ebu Hurejre, r.a., da je rekao: ”Kada je ovaj ajet objavljen Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ashabima je bilo teško pa doðoše Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, sjedoše na koljena i upitaše: ‘Dužni smo raditi djela koja su u granicama naših mogućnosti poput namaza, posta, džihada, davanja sadake. Meðutim, sad ti je, Allahov Poslaniče, objavljen ajet po kojem nismo u stanju raditi.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, im reče: ”Zar ćete reći kao što su rekli židovi i kršćani prije vas: ‘čujemo, ali se ne pokoravamo’. Recite: ‘čujemo i pokoravamo se, Gospodaru naš za oprost Te molimo i Tebi se vraćamo.”’ Ashabi su svojim srcima prihvatili i jezicima posvjedočili ovaj ajet, a Allah, dž.š., objavi: ”Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: ‘Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih.’ I oni govore: ‘čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš, Tebi ćemo se vratiti.”‘ (El-Bekare, 285.)
Kada su se u potpunosti pokorili, Uzvišeni objavljuje: ”Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekare, 286.)
UVAŽAVANJE ČOVJEKOVIH DUŽNOSTI I OBAVEZA
Allah, dž.š., je Svojom mudrošću htio da musliman na ovom svijetu – dunjaluku bude zadužen različitim obavezama i dužnostima. Obavezan je odgajati i brinuti se o svojoj porodici, hraniti i odmarati svoje tijelo, pomagati i lijepo se ophoditi prema slabašnim i siromašnima. Njegova dužnost spram ovog ummeta jeste da čuva i ne dozvoli skrnavljenje njegovih svetosti.
Uzimajući u obzir sve ove obaveze, Allah, dž.š., je zabranio pretjerivanje u vjeri. Zabranio je vjerniku da čitavo svoje vrijeme posveti i bez prekida radi preporučena dobra djela bojeći se da to neće biti nauštrb drugih obaveza kojima je zadužen. On ne smije dozvoliti da ga djela koja su preporučena odvrate od onoga što mu je vjerska dužnost.
Na ovo nas upućuje predaja koju bilježi imam Buharija od Abdullaha ibn Amra ibn el-‘Asa, r.a., koji kaže: ”Rekao mi je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘O Abdullah, zar ti nisi od onih koji danju poste, a noću klanjaju?’ ‘Jesam, Allahov Poslaniče’, odgovorih ja. Onda mi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Nemoj tako raditi! Posti i jedi, klanjaj noću, ali i spavaj. Ti imaš obavezu prema svome tijelu, obavezu prema oku i obavezu prema ženi. Dovoljno ti je da svakog mjeseca postiš tri dana. Za svako dobro djelo imaš deset nagrada. To ti je kao da si postio čitav život…”’
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nekada bi brže obavljao namaz u džematu uvažavajući potrebe onih koji za njim klanjaju. Podsticao je i druge da ne zaborave na zaposlene, stare i iznemogle, a onoga ko ne prihvati ove upute smatrali su sijačem smutnje i nereda.
Imam Buharija bilježi sa svojim lancem prenosilaca da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Nekada dok predvodim džemat poželim odužiti namaz, ali onda začujem plač malog djeteta, te skratim svoj namaz ne želeći da otežam njegovoj majci.”
Jedne prilike je neki čovjek naišao sa svoje dvije deve pored mesdžida u kojem je Muaz, r.a., klanjao jaciju. Ostavio je deve i priključio se džematu. Muaz, r.a., učio je suru El-Bekare i En-Nisa, što se odužilo tom čovjeku pa je napustio namaz. Zbog toga se požalio na Muaza, r.a., pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zovnuo Muaza i rekao mu tri puta: ”Zašto dovodiš u iskušenje muslimane?” Zatim mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Zašto nisi učio Sebihi-isme rabbikel-e’ala, Ve- šemsi ve duhaha, Ve-lejli iza jegšaha? Znaj da iza tebe klanjaju stari, iznemogli i oni koji imaju neku potrebu – oni kojima se žuri.”
Ovdje dolazi do izražaja uzvišenost i pravednost islama koji podstiče svoje sljedbenike da uvažavaju sve obaveze i dužnosti, a zabranjuje im predanost samo jednoj što ih može dovesti do zapostavljanja ili potpunog ostavljanja drugih obaveza. Da bi objedinio i ostvario željeni cilj, islam ide srednjim putem oslanjajući se na princip olakšavanja i tolerancije.
Prvi put objavljeno: subota, 15 Prosinac 2007 03:43
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li smijanje tokom namaza kvari abdest i namaz ?
Piše: Amir Durmić Tuga i radost su osnovne emocije kojima svaki insan ispoljava svoje unutarnje pozitivno ili negativno raspoloženje. Tuga je najčešće popraćena plačem, a radost smijanjem. Skoro sa sigurnošću možemo tvrditi da u globalu ne postoji nijedan čovjek na svijetu koji se nije smijao ili plviše
Piše: Amir Durmić
Tuga i radost su osnovne emocije kojima svaki insan ispoljava svoje unutarnje pozitivno ili negativno raspoloženje. Tuga je najčešće popraćena plačem, a radost smijanjem. Skoro sa sigurnošću možemo tvrditi da u globalu ne postoji nijedan čovjek na svijetu koji se nije smijao ili plakao. Ovakvima nas je naš Gospodar stvorio. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: ”Zar on nije obaviješten o onom što se nalazi u listovima Musaovim i Ibrahimovim… i da On na smijeh i plač navodi.” (En-Nedžm, 36.-43.)
Smijao se i Muhammed, s.a.v.s., kao najodabraniji Allahov poslanik i najbogobojazniji čovjek koji je hodao po zemaljskoj površini. Govorio je Džerir b. Abdullah el-Bedželi, r.a.: ”Poslanik, s.a.v.s., se od mene, nakon što sam primio islam, nikada nije zaklonio, niti me je ikad vidio a da se nije nasmijao (u drugom rivajetu: osmjehnuo).” ( Buharija, br. 6089, Muslim, br. 2475.)
Imam Tirmizi u svome djelu ”Eš-Šemailu el-Muhamedijje” spominje devet hadisa u kojima se spominje smijeh Poslanika, s.a.v.s., od čega su četiri zabilježena kod Buharije i Muslima, a hadisa na ovu temu je mnogo više.
Iako se smijao, Poslanik, s.a.v.s., u tome nije pretjerivao, a njegov smijeh nikada nije prelazio u kikot ili gromoglasan smijeh, već bi se zadržao na osmijehu ili bi mu se samo ukazali kutnjaci. Od Abdullaha b. Harisa, r.a., prenosi se da je rekao: ”Poslanikov, s.a.v.s., smijeh nije bio ništa više od osmijeha.” (Tirmizi, br. 3651, Ahmed, 4/190. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u ”Muhtesaru Šemail”, br.194. Vidjeti i ”Sahihul-džami’a”, br. 4861.)
Iako je smijeh dozvoljen, u njemu ne treba pretjerivati, jer puno smijeha umrtvljuje srce.
Pitao je Poslanik, s.a.v.s.: ”Ko će od mene preuzeti sljedeće riječi da radi po njima ili da pouči nekoga ko će raditi po njima?” Ebu Hurejre, r.a., rekao je: ”Ja, Allahov Poslaniče.” Kaže Ebu Hurejre, r.a.: ”Tada me je Poslanik, s.a.v.s., uzeo za ruku i nabrojao pet stvari:
‘….i nemoj pretjerivati sa smijanjem, uistinu mnogo smijanja umrtvljuje srce.”’ (Tirmizi, br. 2305, Ibn Madže, br. 4193, Ahmed, 2/310 i drugi. Albani ga je ocijenio dobrim u ”Es-Sahiha”, br. 930 i u ”Sahihu Edebil-Mufred”, br. 252 i 253. Ahmed Šakir, r.h., u opaskama na ”Musned” imama Ahmeda ocijenio ga je slabim u osnovi pod brojem 8081, da bi nakon podužeg govora o ovom hadisu zaključio da je hasen li-gajrihi, odnosno prihvatljiv zbog drugih hadisa koji pojačavaju navedenu predaju.)
Postoje vremena i situacije u kojima smijeh nikako ne dolikuje, a ponekad biva i strogo pokuðen, pa i zabranjen. Namaz je sigurno jedna od takvih situacija. Ipak, pošto su ljudi samo ljudi, manjkavi, slabašni i skloni greškama i propustima, nije nemoguće da se u toku namaza čovjek osmjehne ili čak gromoglasno nasmije. To se vjerovatno desilo većini onih koji redovno klanjaju, pa makar i jednom u životu, a kolaju priče, u čiju vjerodostojnost nećemo ulaziti, da se u pojedinim džematima znalo desiti da se naglas nasmije imam, a za njim i sve muktedije, za vrijeme klanjanja jednog od farz-namaza.
Za smijanje u toku namaza veže se jedan bitan fikhsko-pravni propis koji je predmet razilaženja meðu islamskim učenjacima još od vremena prvih generacija muslimana. Radi se o tome da li smijanje u namazu kvari samo namaz ili takva radnja kvari i abdest i namaz.
Islamski učenjaci se jednoglasni u tome da smijanje mimo namaza ne kvari čistoću i da zbog toga nije obaveza uzimati abdest. Isto tako saglasni su da glasno smijanje u namazu kvari namaz, te da ga je obaveza ponoviti. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 1/166, ”El-Medžmu”, 2/61.) Meðutim, razilaze se na dva mišljenja u pogledu toga da li smijanje u namazu kvari i namaz i abdest ili samo namaz.
PRVO MIŠLJENJE
Oni koji zastupaju mišljenje da smijanje u namazu kvari namaz i abdest su: Hasan el-Basri, En-Nehai, Sufjan es-Sevri i El-Evzai. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 1/166.)
Govorio je El-Evzai: ”Nisam bio čvrstog mišljenja o statusu onoga ko se nasmije u namazu sve dok nisam sreo Sufjana es-Sevrija, pa sam ga o tome upitao, a on mi je odgovorio: ‘Ponovit će abdest, a zatim i namaz’, pa sam prihvatio njegovo mišljenje.” (Tarihu Bagdad, 4/162.)
Ovog mišljenja su i učenjaci hanefijskog mezheba. (Vidjeti: ”El-Mebsut”, 1/220, ”El-Hidaje fi šerhi bidajetil-mubtedi”, 1/18, ”Bedaiu-senai’a”, 1/136-137.)
Svoj stav grade na nekoliko hadisa i predaja koje se prenose na ovu temu, a sve su one ništavne ili jako slabe:
1- Od Ebul-Alije prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., jedne prilike predvodio namaz svojim ashabima kada je u mesdžid ušao slijepac, pa je upao u lokvu punu vode koja se nalazila u mesdžidu. Neki od prisutnih ashaba su se nasmijali, a Poslanik, s.a.v.s., nakon što je završio namaz, naredio je onima koji su se nasmijali da ponove i abdest i namaz.
(Predaju je zabilježio Darekutni, br. 612, Ibn Ebi Šejbe 1/424, Abdur-Rezzak, 2/376, i drugi.)
Ova predaja je slaba po ocjeni mnogih islamskih učenjaka. Ebul-Alije, koji prenosi ovaj hadis, nije spomenuo osobu od koje je hadis čuo, tako da predaja spada u kategoriju mursel hadisa.
Nakon što je naveo mnoge verzije spomenutog hadisa, imam Darekutni je rekao:
”Ispitao sam sve lance prenosilaca ovog hadisa koji sam spomenuo u ovom poglavlju, a koje se vežu za Ebul-Alija, pa sam uvidio da je on ovaj hadis učinio murselom i nije spomenuo izmeðu sebe i Poslanika, s.a.v.s., osobu od koje je hadis čuo. Prenosi Asim el-Ahvel od Ibn Sirina, koji je veoma dobro poznavao Ebul-Alija i El-Hasena, da je o njima dvojici rekao: ”Ne uzimajte mursel hadise od njih dvojice jer oni nisu marili od koga uzimaju hadise.” (Sunen Darekutni, 2/214.)
Ibn Hadžer, r.h., kaže: ”Bilježi Ibn Adijj od Ahmeda b. Hanbela da je rekao: ‘O smijanju (u namazu) nema vjerodostojnog hadisa, ni hadisa o slijepcu koji je upao u bunar, sve te predaje vežu se za Ebul-Aliju koji je po pitanju tog hadisa pobrkao…” (Et-Telhisul-habir, 1/214.)
Kaže šejh Albani, r.h.: ”Ovaj hadis ima mnogo puteva kojim se prenosi, a svi su oni slabi i ne postoji nijedna predaja koja je validna kao dokaz….” (Irvaul-galil, 2/117.)
Takoðer, imam Ez-Zejlei pojasnio je slabost svih puteva ovog hadisa u ”Nasbur-raje”, 1/106.
2- Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko se nasmije u namazu neka obnovi i abdest i namaz. (Tarihu Bagdad, 4/261. Šejh Albani ga je ocijenio slabim u Daiful-džami’a, br. 5680.)
3- Od Džabira, r.a., prenosi se da je rekao: Poslanik, s.a.v.s., nam je rekao: ”Onaj ko se od vas nasmije u namazu neka uzme abdest, a zatim neka ponovi namaz.” (Darekutni, br. 655.)
Nakon što je spomenuo ovaj hadis, rekao je imam Darekutni, r.h.: Rekao nam je Ebu Bekr en-Nejsaburi da je ovaj hadis munker i nije ispravan…” (Sunen Darekutni, 2/241.)
Postoje još mnoge predaje u kojima se spominje naredba da se nakon smijanja u namazu ponovi i abdest i namaz, meðutim sve su one ništavne ili jako slabe, tako da ne mogu poslužiti kao ispravan argument u ovom slučaju.
Pored citiranih riječi islamskih učenjaka o slabosti svih hadisa na ovu temu, navodimo i govor imama Nevevija, r.h., kao istinskog autoriteta u hadiskoj i fikhskoj znanosti, koji kaže:
”U osnovi ne postoji nijedna vjerodostojna predaja koja govori o tome da smijanje u namazu kvari abdest . One predaje koje se prenose od Ebul-Alija i njegovih drugova, te od Imrana b. Husajna, r.a., i ostalih, su slabe ili ništavne po saglasnosti hadiskih učenjaka koji su rekli da na ovu temu nema vjerodostojnog hadisa.” (El-Medžmu’, 2/61.)
DRUGO MIŠLJENJE
Druga skupina učenjaka smatra da onaj ko se glasno nasmije u namazu nije pokvario abdest već samo namaz. Ovo mišljenje zastupa velika skupina ashaba, tabiina i ostalih velikih učenjaka iz reda prvih generacija, od kojih su i sljedeći:
Džabir b. Abdullah, Ebu Musa el-Eša’ri, Kasim b. Muhammed, Ata b. Ebi Rebbah, Ez-Zuhri, Urve b. Zubejr, Seid b. Musejjib, Mekhul, Ebu Bekr b. Abdur-Rahman, Haridže b. Zejd b. Sabit, Sulejman b. Jesar, Jahja b. Ebi Kesir, imam Malik, Šafija, Ahmed, Ishak i Ebu Sevr, Eš-Ša’bi, Ibn Sirin i drugi. (Vidjeti: ”El-Evsat” od Ibn Munzira 1/167, ”El-Mugni”, 1/304, ”El-Medžmu”, 2/60, ”Bidajetul-mudžtehid”, 1/83.)
Dokazi ove skupine učenjaka uglavnom se baziraju na riječima Ibn Abbasa, r.a., kada je upitan o čovjeku koji se nasmije u namazu, pa je odgovorio:
”Ponovit će namaz, a neće obnavljati abdest.”
Predaju je zabilježio Buhari u svome ”Sahihu”, br. 34, ali talikan – bez lanca prenosilaca. Lanac prenosilaca ove predaje spojio je Bejheki u ”Sunenul-kubra”, 1/144, i Darekutni u ”Sunenu”, br. 658. Bilježe je još i Abdur-Rezzak u ”Musannefu”, od 2/377, Ebu Ja’la u ”Musnedu”, br. 2259. Predaju spominje i Ibn Hadžer u ”Metalibul-Alije, br.130. Kaže imam El-Hejsemi: ”Bilježi ga Ebu Ja’la a njegovi prenosioci su pouzdani.” Vidjeti: ”Medžmeuz-zevaid”, 2/82.
Takoðer u dokaze ove skupine učenjaka spada i činjenica da smijeh mimo namaza ne kvari abdest po jednoglasnom mišljenju učenjaka, pa ga tako ne kvari ni i namazu, a uz to smijeh nije nečistoća niti vodi ka njoj. Pored ove zdrave analogije uzima se u obzir i činjenica da ne postoji nijedna ispravna predaja koja bi eventualno išla u korist ovom mišljenju, tako da se ostaje na osnovi, tj. da abdest kvari samo ono za što postoji validan argument iz Kur’ana, vjerodostojnog hadisa ili konsenzusa islamskih učenjaka. (”El-Mugni”, 1/304, ”El-Medžmu”, 2/60.)
OSMIJEH U NAMAZU
Što se tiče osmijeha u namazu koji ne preraste u grohotni smijeh te ostane samo na razvlačenju usana, islamski učenjaci su saglasni da to ne kvari ni abdest niti namaz, izuzimajući Ibn Sirina, r.h., koji nije pravio razliku izmeðu smijanja i osmijeha. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 5/124.)
Mnogi kao dokaz da smiješak u namazu ne kvari namaz navode predaju od Džabira, r.a., da je rekao:
”Klanjali smo s Poslanikom, s.a.v.s., u vrijeme Bitke na Bedru, pa se je osmjehnuo u namazu. Kada je završio namaz, rekli smo mu: ‘Allahov Poslaniče, vidjeli smo da si se osmjehnuo?!’
Na to je on odgovorio: ‘Pored mene je prošao melek Mikail vraćajući se iz potjere (nevjernika), a na njegovim krilima su tragovi prašine. On mi se nasmijao, a ja sam se njemu osmjehnuo.”’
Ovu predaju bilježi Ebu Ja’la el-Musili u svome ”Musnedu”, br. 2010, Ebu Ne’im el-Asbehani u ”Terihu Asbehan”, br. 1222, Ibn Hibban u ”El-Medžruhin”, 3/84, Ibn Adijj u ”El-Kamil”, 7/95. El Hejsemi, r.h., nakon što je spomenuo ovaj hadis, rekao je: ”Bilježi ga Ebu Ja’la, a u njegovom lancu prenosilaca je i El-Vazia b. Nafi’a koji je metruk, tako da je ova predaja ništavna. Vidjeti: ”Medžmeuz-zevaid”, 6/84, ”El-Metalibul-Alije”, br. 4368, i ”Nasbur-raje”, 1/109.
ANEGDOTA
Vezano za ovaj propis i raspravu oko njega navodi se jedan zanimljiv slučaj iz vremena imama Šafije, r.h. Jedne prilike Šafija se raspravljao sa čovjekom koji se zvao Hasan b. Zijad el-Lu’lui el-Kufi, koji je zastupao mišljenje da smijanje u namazu kvari i namaz i abdest, pa ga je neki čovjek upitao kakav je propis one osobe koja bi u toku namaza progovorila i potvorila slobodnu ženu (da je učinila blud). On mu je odgovorio da bi namaz takve osobe bio pokvaren pa bi ga morao ponoviti, a da abdest ne bi izgubio. Tada mu je imam Šafija rekao:
”Potvora u namazu je kod tebe na manjem stepenu (grijeha) od smijanja?” Tada je ovaj El-Lu’lui uzeo svoje papuče i otišao.
(”Mizanul-i’tidal”, 1/491, ”El-Kamil” od Ibn Adijja, 2/319.)
A Allah najbolje zna!
Prvi put objavljeno: Subota, 29 Prosinac 2007 10:07
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/