Piše: Mr. Safet Kuduzović
Muslimani trebaju biti jedan džemat u svakom pogledu. Dužni su izbjegavati sve što ih vodi ka parčanju, razjedinjavanju i cijepanju. U prvim stoljećima islama u muslimanskim džamijama je, uglavnom, bio poznat namaz u jednom džematu za jednim imamom. Dva ili više džemata u jednoj džamiji nisu bili poznati do šestog hidžretskog stoljeća.

Neki islamski učenjaci smatraju drugi džemat pokuðenim. Imam Tirmizi kaže: “Sufjan es-Sevri, Ibn-Mubarek, Malik i Šafija ismatraju da je ljudima bolje klanjati pojedinačno u džamiji u kojoj je već obavljen kolektivni namaz.” (Vidjeti: Aridatul-ahvezi, 1/280.). Ovo mišljenje se prenosi i od: Hasana el-Basrija (iako, od El-Basrija postoji i druga verzija o dozvoli), Ebu-Hanife, El-Evzaija, Abdur-Rezzak, Lejsa b. Sada, Ibn-Avna i drugih. (Vidjeti: El-musannef, 2/293-294, Essunenul-kubra, 3/99 i Marifetus-suneni vel-asar, 2/342-243 od imama Bejhekija, El-mugni, 2/10-11, El-medžmua, 4/120, Šerhus-sunne, 3/437, Šerhu fethil-Kadir, 6/233, Umdetul-kari, 5/165 i Bezlul-medžhud, 4/177.). Imam Šafija kaže: “Ako skupina ljudi zakasni na namaz u džamiji u kojoj postoji stalni imam, klanjaće pojedinačno. Ako, pak, klanjaju kolektivno namaz će im biti ispravan.” (Vidjeti: El-umm, 1/407.). U drugoj verziji imam Šafija kaže: “Uspostavljanje drugog džemata smatra se pogrdnim postupkom jer to nisu praktikovali naši prethodnici, već su to neki od njih prezirali i o tome podrobno pisali. Ovdje se izuzima džamija u kojoj nema stalnog mujezzina niti imama.” (Vidjeti: Marifetus-suneni vel-asar, 2/342.). Imam Malik kaže: “Kada bi u nekoj džamiji jedan čovjek bio imam i meuzzin. Ako se nakon proučenog ezana niko ne odazove, pa imam klanja sam, potom pristignu džematlije, klanjaće pojedinačno.” (Vidjeti: El-mudevvenetul-kubra, 1/181 i Šerhuz-Zurkani, 1/237.). Ibn-Dževzi navodi da je imam Ebu-Hanife rekao: “Nije dozvoljeno uspostaviti drugi namaz u džemat u džamiji u kojoj postoji stalni imam.” (Vidjeti: Nasbur-raje, 2/58.).

Islamski učenjaci koji zabranjuju uspostavljanje drugog džemata u džamijama u kojima postoje stalni imami koriste se narednim argumentima:

Dokaz iz Kur’ana

1.Uzvišeni Allah kaže: “A ono koji su džamije sagradili da bi štetu nanijeli, i nevjerovanje osnažili, i razdor meðu vijernike unijeli.” (Et-Tevbe, 107.). U komentaru citiranog ajeta ima Ebu-Bek b. el-Arebi el-Maliki, kaže: “Licemjeri su željeli pocijepati muslimana koji su bili jedan džemat u jednoj džamiji. Od osnovnih ciljeva gradnje Allahovih kuća jeste povezivanje vjerničkih srca i ulanjanje svih prepreka koje vode ka njihovom razjedinjavanju. Stoga je imam Malik kazao da nije dozvoljeno uspostavljanje drugog ili više džemata u jednoj džamiji bilo da se radi o istom ili drugom imamu.” (Vidjeti: Ahkamul-Kur’an, 2/496.). Imam Kurtubi i Muhammed b. Jusuf el-Abderi su prenijeli riječi Ebu-Bekra el-Malikija i složili se s njim. (Vidjeti: Džamiu ahkamil-Kur’an, 8/238 i Etadžu vel-iklil, 2/109.).

Dokazi iz Sunneta

1. Ebu-Bekre, kaže: “Došao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, s predgraða Medine želivši obaviti namaz. Vidjevši ljude da su završili s namazom, vratio se je svojoj kući i klanjao sa porodicom.” (Taberani u El-evsatu, 7/84/6821. Imam Hejsemi kaže: “Bilježi ga Taberani u El-kebiru i El-evsatu”, sa lancem čiji su prenosioci pouzdani. Šejh Albani je ovu predaju ocijenio dobrom. Vidjeti: Temamul-minne, str, 155.).

U komentaru ove predaje imam Serhasi, Kenkûhi, Ibn-Abidin i drugi, kažu: “Da je bilo ispravno uspostaviti drugi džemat, nebi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio posebno vrijedan namaz u svojoj džamiji.” (Vidjeti: El-mebsut, 1/135, Hašijetu Ibni-Abidin, 1/553 i Tuhfetul-ahvezi, 2/9.).

2. Ebu-Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Htio sam postaviti nekoga da predvodi namaz ljudima potom otići i popaliti kuće muškaraca koji ne dolaze na namaz u džamiju.” (Buhari, 2/125 i Muslim, 1/145.).

U komentaru ovoga hadisa hanefijski pravnik Tehanevi, kaže: “Da je bilo ispravno uspostaviti drugi džemat, nebi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poželio popaliti kuće onih koji ne dolaze na prvi džemat, jer mogu njegovu nagradu dostići uspostavljanjem drugog džemata. Iz obaveze prvog džemata neminovno proizilazi pogrda uspostavljanja drugog džemata u istoj džamiji.” (Vidjeti: Ialaus-sunen, 4/261.).

Dokazi iz postupaka selefa

1. Imam Šafija kaže: “Postoje predaje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zakasnio na namaz sa skupinom ashaba i klanjali su pojedinačno, iako su mogli klanjati u džematu.” U komentaru ovih riječi imam Tehanevi kaže: “Jedan islamski pravnik neće pripisivati odreðeni postupak prvim generacijama, osim ako ima validan argument za dotičnu stvar.” (Vidjeti: Ialaus-sunen, 4/265.).

2. Prenosi se da su Ibn-Mesud, Alkame i El-Esved zakasnili na namaz u džematu, pa su se vratili kući i klanjali u džematu. (Abdur-Rezzak, 2/409 i Taberani, 9/318, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Temmamul-minne, str. 155.).

3. Bilježi imam Buhari od El-Esveda da bi odlazio u drugu džamiju klanjati kada zakasni na namaz u džematu. (Sahihul-Buhari, 2/131. Lanac prenosilaca su spojili Abdur-Rezzak, Ibn-Ebi-Šejbe i drugi s ispravnim lancem prenosilaca kako tvrdi hafiz Askalani. Vidjeti: Fethul-Bari, 2/131.).

4. Bilježi imam Buhari u svojoj povijesti, sa slabim lancem prenosilaca da je Ubade b. Samit zabranjivao ljudima da uspostave drugi džemat. (Vidjeti: Et-tarihul-kebir, 2/137.).

5. Hasan El-Basri kaže: “Ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi zakasnili na namaz u džematu klanjali bi pojedinačno.” (Abdur-Rezzak, 2/293 i Ibn-Ebi-Šejbe, 2/113.).

Dokaz iz zdrave logike

Imam Serhasi kaže: “Ako ljudi znaju da ostavljanjem prvog džemata gube njegovu nagradu, požuriće u džemat u protivnom se neće truditi, jer nagradu džemata mogu dobiti kada god klanjaju kolektivno.” (Vidjeti: El-mebsut, 1/135.).

Ebu-Bekr b. El-Arebi nakon što je spomenuo mišljenje imama Malika o pogrdi drugog džemata, kaže: “Uspostavljanjem drugog džemata gubi se mudrost i svrha prvog džemata.” (Vidjeti: Aridatul-ahvezi, 2/21.).

Imam Šafija kaže: “Smatram da su učenjaci prezirali drugi džemat jer se tako razjedinjava muslimansko tijelo i njihova riječ.” (Vidjeti: El-umm, 1/407.).

Nakon što je spomenuo prethodno citirane riječi imama Šafije šejh Ahmed Šakir, kaže: “Zaključak imama Šafije u potpunosti odgovara ciljevima islamskog učenja. Primarni cilj islama je ujedinjenje muslimanske riječi i srcâ…” (Potom je šejh Šakir u podužem tekstu na veoma mudar način govorio o ovoj temi. Vidjeti: Sunenut-Tirmizi, 1/431-432, sa opaskama Ahmeda Šakira.)

Ovaj propis, svakako, odnosi se na klasične džamije u kojima postoji stalni imam, ne na džamije koje su pored prometnih puteva ili pijaca, iako imale stalnog imama. Imam Nevevi kaže: “Po konsenzusu islamskih učenjaka nije pokuðeno uspostaviti drugi, treći ili više džemata u džamijama u kojima nema stalnog imama.”(Vidjeti: El-medžmua, 4/119-120, Umdetul-kari, 5/165 i Tenkihut-tahkik, 2/41, od Ibn-Abdil-Hadija), a Allah najbolje zna.

PROPIS USPOSTAVLJANJA DRUGOG DŽEMATA U ISTOJ DŽAMIJI (Drugi dio)

Druga skupina islamskih pravnika smatra uspostavljanje drugog džemata u istoj džamiji dozvoljenim. Imam Tirmizi kaže: „Nema smetnje kolektivno obaviti namaz u džamiji u kojoj je već klanjano.“ (Vidjeti: Džamiut-Tirmizi, 1/430.). Imam Begavi tvrdi: „Dozvoljeno je u istoj džamiji uspostaviti džemat dva puta. Ovo mišljenje zastupa skupina ashaba i tabiina.“ (Vidjeti: Šerhus-sunne, 3/437.). Imam Nevevi navodi da ovaj stav podržava i imam Davud Ez-Zahiri. (Vidjeti: El-medžmua, 4/121.).
Ibn-Kudame kaže: „Nije pokuðeno uspostaviti drugi džemat u istoj džamiji. Ako nakon prvog džemata koga je predvodio stalni imam doðe skupina, ljudi lijepo je da klanjaju zajednički.“ (Vidjeti: El-mugni, 2/7.). Imam Ibn-Hazm kaže: „Ko dode u džamiju u kojoj je obavljen kolektivni namaz sa stalnim imamom, neka uspostavi drugi džemat. Dovoljan mu je prethodno proučeni ezan i ikamet, a ako ponovi ezan i ikamet lijepo je postupio.“ (Vidjeti: El-muhalla, 4/236.). Od savremenih učenjaka ovo mišljenje odabrao je Ibn-Usejmin. (Vidjeti: Eš-šerhul-mumtia, 4/230.).

Islamski učenjaci koji dozvoljavaju uspostavljanje drugog džemata koriste naredne argumente:

Dokazi iz Sunneta:

1. Ibn-Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kolektivni namaz bolji je od namaza pojedinca za dvadeset pet puta.“ U drugoj verziji ovoga hadisa stoji: „… za dvadeset sedam puta.“ (Buhari, 1/231/645-646.).

Citirani hadis je došao u općoj formi i ukazuje da je namaz u džematu bolji od namaza pojedinca za dvadeset pet ili dvadeset sedam puta, bilo da se radi o prvom ili drugom džematu. (Vidjeti: El-mugni, 2/8 i Umdetul-kari, 5/165.).

2. Ebu-Seid el-Hudri prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio čovjeka koji klanja samostalno, pa je rekao: „Zar neko od vas neće podijeliti sedaku klanjajući s ovim čovjekom.“ (Ahmed, 5/3, Ebu-Davud, 1/157/574 i Ibn-Huzejme, 3/63-64/1632. Imam Hakim i Zehebi ovaj hadis smatraju vjerodostojnim).

Imam Hakim nakon što je zabilježio ovaj hadis, rekao je: „Citirana predaja predstavlja glavni argument kada je u pitanju obavljanje kolektivnog namaza u istoj džamiji dva puta.“ (Vidjeti: El-mustedrek, 1/209.).

U komentaru ovoga hadisa imam Begavi kaže: „Hadis aludira da je dozvoljeno onome ko klanja u džematu ponovo klanjati s drugima, i da je dozvoljeno uspostaviti drugi džemat u istoj džamiji.“ (Vidjeti: Šerhus-sunne, 3/437.).

Ibn-Huzejme je na osnovu ovoga hadisa naslovio poglavlje: „Olakšica za uspostavljanje drugog džemata u istoj džamiji, suprotno stavu onih koji smatraju da će klanjati pojedinačno.“ Imam Tirmizi je naslovio: „Šta se navodi o drugom džematu u džamiji u kojoj se već klanjalo.“ Imam Ebu-Davud je naslovio: „Dva džemata u istoj džamiji.“ Imam Darimi je naslovio: „Džemat u džamiji u kojoj je obavljen namaz.“

Islamski učenjaci su na razne načine odgovarali na hadis koga prenosi Ebu-Seid i izmeðu ostalog kazali da se ovdje ne radi o klasičnom uspostavljanju drugog džemata, već simboličnom. Ashab koji je pristupio s ovim čovjekom je obavio propisani namaz, potom je klanjao dobrovoljni namaz pristajući iza onoga koji je klanjao farz-namaz. Ovu formu nije zabranio niko od islamskih učenjaka.

Dokazi iz postupaka selefa:

1. Spominje imam Buharija bez lanca prenosilaca da je Enes Ibn-Malik došao u džamiju u kojoj je završen (sabah) namaz. Naredio je jednom od prisutnih da prouči ezana i ikamet, pa su klanjali u džematu. Ibn-Hadžer je spojio ovu predaju sa ispravnim lancem prenosilaca. (Vidjeti: Taglikut-talik, 2/276.). U nekim verzijama se spominje da je Ebes b. Malik prolazio sa dvadesetak svojih saputnika pored mesdžida benu-Salebe… (Ebu-Jala, 7/351.). Dakle, Enes je bio na putu i uspostavljanje drugog džemata nije bilo u lokalnoj džamiji, već u prolazu. Nema sumnje da se ovaj postupak uveliko razlikuje od uspostavljanja drugog džemata u džamiji gdje se obično obavljaju kolektivni namazi. Isto tako, postoji mogućnost da se radilo o džamiji pored prohodnih puteva u kojima najčešće klanjaju putnici. Kod Ibn-Ebi-Šejbe, 2/112, stoji da je Enes stao u sredinu prvog safa u ravninu s ostalim klanjačima. Na takav način Enes b. Malik je, takoðer, izmijenio i klasičnu formu džemat-namaza čime, svakako, blijedi dokazivanje ovom predajom.

2. Prenosi se da je Jezid Es-Suhbani prošao sa Ibrahimom En-Nehaijem pored džamije u kojoj obavljen kolektivni namaz, pa su potom klanjali u džematu. (Abdur-Rezzak, 2/292/3419, sa slabim lancem prenosilaca). Pored slabosti ove predaje, od Ibrahima En-Nehaija se navodi da je ponavljanje džemata u istoj džamiji smatrao pokuðenim. (Ibn-Ebi-Šejbe, 2/112.).

3. Abdullah b. Mesud je usao u džamiju u kojoj je obavljen namaz, potom je klanjao predvodeci Alkamu, Mesruka i El-Esveda. (Ibn-Ebi-Šejbe, 2/323, sa dobrim lancem prenosilaca). U dokazima prve skupine navodili smo predaju da se Ibn-Mesud vratio kući i predvodio ih u džematu.

Dokazi iz zdrave logike:

Onaj ko nije obavio namaz s prvim dzematom, kažu ovi učenjaci, neka naknadno uspostavi drugi džemat zbog njegove vrijednosti, kao sto se čini u džamijama u kojima navraćaju putnici prolaznici ili u džamijama koje nemaju stalnog imama i tačno odreðeno vrijeme ezana i ikameta.

Meritornije mišljenje

Islamski učenjaci su diskutovali o argumentima i jedne i druge skupine. Svaki od ovih argumenata podložan je kritici ili različitom tumačenju kada je u pitanju dokazivanje njime. Ova rasprava je prilicno duga i komplikovana, stoga ćemo se ograničiti samo na iznošenje, po našem mišljenju, preferirajućeg stava. Uzvišeni Allah najbolje zna, ali mišljenje učenjaka koji zabranjuju uspostavljanje drugog džemata odgovara općim ciljevima šerijata i čuvanja muslimanskog jedinstva. Ovo se svakako odnosi na džamije u kojima ima stalni imam i mujezzin gdje uspostavljanje drugih džemata dovodi do sumnji, mržnje, cijepanja i razjedinjavanja muslimana. Dokaz tome je hadis u kome Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Volim da namaz vjernika bude jedan. Htio sam poslati ljude da svaku kuću obavijeste i upozore na namaz.“ (Ebu-Davud, 1/138-140/506 i Ibn-Huzejme, 1/199/383. Vidjeti: Sahihul-džamia, 2/910.), a Allah Uzvišeni, opet, najbolje zna.

Prvi put objavljeno: u ponedjeljak, 07 Svibanj 2007 06:23 (1 dio) i u utorak, 05 Lipanj

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Muhamed Ikanović
Nekada su ljudi u očima drugih primjećivali tragove ljudskosti i dobronamjernosti. Danas je to rijetka poruka koja bi se mogla vidjeti u tuðem pogledu. I ako bi išta mogli primijetiti, to bi najčešće bio znak eura ili dolara ili znak neke od vrijednih svjetskih valuta. Svakodnevna «trka» za novcem podstakla je neke da naprave sebi dobar i unosan posao, bez ulaganja doći do dobre zarade. Ako bi htjeli da prikažemo šta su to igre na sreću, slobodno možemo reći da je to prikupljanje novca od ljudi, a potom nagraðivanje nekih od njih sa ostavljanjem udjela sebi. Nije čudno što tako rade oni koji na taj način zaraðuju, ali je čudno kako su tom prozirnom metodom uspjeli navesti tolike mase na «tanak led». To i jeste sposobnost, -prevesti žednog preko rijeke.

Zaštita imetka od ciljeva islama

Islamski pravnici imaju običaj na početku djela koja govore o islamskom pravu napomenuti i pojasniti ciljeve islama tj. zbog čega je objavljena ova vjera. Izmeðu ostalog napominju i očuvanje ljudskog imetka, odnosno zaštitu lične i društvene imovine. Ovo je naglasio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svojoj hutbi na Oprosnom hadžu govoreći da je zabranjeno da se skrnave ljudski imetci, životi i časti. (Muslim)
I ne samo to, nego islam onome ko pogine štiteći svoj imetak daje stepen šehida. Iz tog razloga je, kako kažu islamski učenjaci, zabranjena kraða, prevara, mito i sl. i propisane žestoke kazne za onoga koji prekorači granice koje je islam postavio. I to je sve s ciljem da bi imetak ostao zaštićen i da bi njegov vlasnik mogao slobodno njime da raspolaže, trošeći ga za lične potrebe. Imetak koji čovjek posjeduje je Allahov nimet prema njemu, s toga i njemu samom nije dozvoljeno da ga rasipa bez ikakve koristi ili da ga uništava, jer će biti odgovoran za taj imetak na Sudnjem danu. Mnogima je bilo uskraćeno na dunjaluku da okuse ljepotu bogatstva, dok se neko rasipao tim nimetom. I imetak je čovjeku dat na korištenje, a ne na uništavanje i beskorisno trošenje. Rasipanje imetka može biti znak oholosti, što se najčešće može i primijetiti a dobro znamo da je oholost zabranjena i da onaj ko bude kod sebe imao ovu pokuðenu osobinu neće ući u Džennet.

Život na račun drugih

Parazitski način života, život na račun drugih, u islamu nema mjesta. Kur’an i sunnet ne samo da nas uče ibadetima, kao što je namaz i post, uče nas još da i naš život mora biti čestit. Živjeti na račun drugih znači iskorištavati nekoga za svoju korist. Ili možda drugačije rečeno nije ga moguće zasnivati, a da nekome ne činimo zulum i štetu jer tako mi ništa niti ulažemo niti mi sami radimo da bi imali na osnovu čega da zaradimo sebi za život. « A kada se molitva obavi, onda se po zemlji raziðite i Allahovu blagodat tražite…» (el-Džumu’a 10). Lijepa i halal para je ona koju je insan čestito zaradio. Poslanicima je bilo nareðeno, a i ostalim vjernicima da se hrane halal i lijepim jelima, « O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite…» (el-Mu’minun 51). Želja ljudi da se brzo i na lahak način obogate učinila ih je da čine, zapravo, uslugu drugima i potpomognu ih da baš žive parazitskim životom, izmamljivajući novac iz ionako praznih džepova. Koliko god da se insan čudio kako su ljudi uspjeli da tako na jednostavan način naprave dobar biznis zasnovan na, kako bi to naš narod rekao, «prodavanju magle» ne bi se mogao načuditi. Kada neko želi da prikupi dobrovoljne priloge za neko hairli djelo, smatra da je uspio ako prikupi nekoliko stotina, što je znak da je malo onih koji misle na svoj ahiret. Tragičan je podatak da «sakupljači» igara na sreću i kladionica uspiju skupiti milione i da jedan jack pot iznosi i po dva miliona, a prikupljeni dobrovoljni prilozi da žrtve tsunamija pedesetak, šezdeset ili malo više hiljada.

Islam zabranjuje igre na sreću

Po pitanju igara ne sreću, kao što je bingo, loto, sportske kladionice i sl. propis islama je jasan. Islam strogo zabranjuje sve navedene vidove igara, «O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo, zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese meðu vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allah i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti» (el-Maide 90-91). Možda će neko zapitati zašto su te stvari zabranjene i šta ima loše u njima ? Jednim djelom je već odgovoreno u prijašnjem izlaganju gdje je napomenuto da trošenje imetka muslimana treba da bude u korisne stvari za koje znamo da će od njih biti rezultata. A isto tako ako neko želi da uzme imetak od nekoga treba da mu naznači zašto ga uzima i šta mu nudi. Oni koji uzimaju od ljudi za ove vrste igara šta imaju reći onome koji uzme listić ili onome koji je već utrošio možda nekoliko stotina ili hiljada kupujući listiće godinama. Ne sumnjam da bi mu se možda i zasmijali u lice ili mu rekli da oni nisu krivi što je on to radio i da je to bila njegova dobra volja. Drugi odgovor je onaj koji ajet spominje, da šejtan tim stvarima želi da unese mržnju meðu ljude i da ih odvoji od pokornosti Njemu. A treći odgovor bi bio da islam uči čovjeka da živi od rada svojih ruku a ne od varanja i «zamotavanja» drugih. I jedan opšti odgovor za sve zabranjene stvari u islamu je da Uzvišeni Allah zabranjuje ono u čemu je očita šteta za čovjeka kao jedinku ili društvo kao cjelinu. Vjera islam se temelji na jednoj osnovi koja glasi donošenje koristi a otklanjanje štete. I sve ono na što se odnosi prvi dio, odnošenje koristi, se nareðuje u obaveznom ili dobrovoljnom obliku gledajući dobro i korist koju sa sobom donosi. A sve ono na što se odnosi drugi dio pravila se zabranjuje u obavezno ili preporučenom obliku shodno šteti koju sa sobom nosi.

Kako došlo tako i otišlo

Učeći životnu školu koja se zasnivala na praktičnim primjerima narod je ostavio svojim nasljednicima mudre izreke koje su se prenosile s koljena na koljeno. Jedna od njih je «kako došlo tako i otišlo» što znači kako nešto zaradiš, na halal ili haram način, tako ćeš ga slično i potrošiti i iskoristiti. Mnogi kada raspravljaju ili razmišljaju o novcu gledaju cifre misleći da je sva mudrost u tome. Musliman prije nego pogleda u cifre utvrdi na koji način će do njega doći taj novac. A nakon toga moli Allah Uzvišenog da mu u onome što zaradi podari bereketa. Mudrost ne leži u količini nego koliko insan u tome ima bereketa. Iako se može desiti da neko zaradi mnogi na lahak način isto tako to može brzo da i ode na isti način. Musibeti dolaze shodno ljudskim zaslugama pa i imetak zaraðen na nedozvoljen način sa sobom može donijeti nevolju. Možda danas uzme taj novac a sutra ga možemo trošiti na liječenje sebe ili nekoga iz svoje bližnje porodice pa da i ne osjetio ljepotu tog novca ili nam ne bude ni na kraj pameti da se sjetimo koliko smo bogati od svega što nas može zadesiti. Zato i možemo čuti kako je neko novac zaraðen na kocki brzo i sam prokockao i samo ga predao drugima ma ruke za nekoliko noći. I ne samo to nego je zbog toga i imao velikih problema u porodici zbog izgubljene skorašnje dobiti. Sve su to jasne činjenice koje govore da u haramu nema hajra sigurno.

Loše posljedice haram zarade

Haram zarad ne samo da sa sobom nosi posljedicu odgovornosti za taj imetak na Sudnjem danu nego i biva razlogom uskraćivanja nekih blagodati. Jedna od bitnijih je dova, u vezi toga Poslanik sallallahu alejhi we sellem kaže:
Od Ebu Hurejre, radijellahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: «Zaista je Uzvišeni Allah dobar i ne prima ništa osim dobra; i zaista je Allah naredio vjernicima ono što je naredio poslanicima, te je rekao:
«O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite…»
(El-Mu’minun 51)
«O vjernici, jedite od dobra kojim smo vas opskrbili i budite Allahu zahvalni, ta vi samo Njemu robujete.» (El-Bekare 172).Pa je nakon toga Poslanik, alejhis-selam, spomenuo čovjeka koji je dugo putovao raščupane i prašnjave kose, ruku pruženih prema nebu:» Gospodaru, Gospodaru», a on se hrani haramom, piće mu je haram, njegova je odjeća haram, othranjen je haramom; pa kako da mu se dova usliša.» (Muslim)
Iako neko direktno ne jede i pije ono što je islamom zabranjeno ali ako to kupi od nedozvoljene zarade biva haramom. Takoðer se prenosi predaja koju je zabilježio imam Sujuti u kojoj kaže Allahov Poslanik sallallahu alejhi we sellem: « Mesu izniklom iz haram vatra je najpreča». Pa zar sve navedeno nije dovoljan razlog da se klonimo ovog zla i tražimo svoj rizk na onaj način koji priliči muslimanu jer tada možemo se i osloniti na našeg Gospodara i tražiti od njega olakšanje na tom putu. « A onaj ko se bude allah bojao On će mu izlaz naći i opskrbiti ga odakle se on i ne nada.» (et-Talak 2i3)

Prvi put objavljeno: srijeda, 13 Lipanj 2007 03:18

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Elvedin Pezić
Ne možemo a da ne bacimo pogled na stanje čovječanstva općenito, i stanje muslimana, posebno. Ako budemo iskreni, vidjet ćemo da je stanje više nego loše. Na svakom koraku vidjet ćemo kako ljudi duhovno tonu, konzumirajući neki od poroka, a jedan od njih svakako je i duhan. Svakim danom sve je više maloljetnika koji konzumiraju duhan, nerazmišljajući da na taj način ruše svoje snove, ruše svoju karijeru. Nekada su se maloljetnici stidili konzumiranja duhana, ili u najmanju ruku nisu to radili javno pred svojim roditeljima, rodbinom, starijim od njih, dok je to danas postala svakodnevnica. Na svakom koraku vidjet ćemo srednjoškolce, a nerijetko i osnovce, kako ponosno idu gradom noseći cigaretu u rukam.

Ne stide se da pokažu kako sami sebi oduzimaju zdravlje koje je, nakon vjerovanja, najveća blagodat koju insan može poželjeti. To su oni koji bi, zakašljani u dimu cigareta, oboljeli od raka, sutra ako uspiju da završe srednju skolu i fakultet, trebali da stanu na čelo ove ionako napaćene države. To jadno stanje ima i drugu stranu. A to je, ko su i gdje su roditelji te djece, da li to ne znaju šta rade njihova djeca ili su pak nemoćni pa zatvaraju oči pred gorkom stvarnošću. Sigurno je teško tražiti od djeteta da ne konzumira duhan a otac je okorjeli pušač, majka je konzumirala duhan još dok je djete bilo u njenom stomaku, pa ga je i to učinilo da od rane mladosti žudi za nikotinom, kojeg je, siromah, nasilno probao još kao fetus u utrobi svoje majke. Kako djetetu kazati: „Sine, nemoj konzumirati duhan, jer u njegovom konzumiranju nema ama baš niti jedna korist, a šteta je toliko mnogo da bi dijete iz osnovne škole moglo nabrojati desetak minimalno,“ a svakim danom to dijete vidi babu kao raspakuje novu kutiju onoga čime na lagahan način oduzima sebi ono što se ne može kupiti za pare. Kako god otac i mati nisu u mogućnosti da ostave taj porok, u čiju štetnost razumni ljudi već odavno ne sumjaju, tako isto ne mogu pobijediti prohtjeve svoje duše u mnogim drugim stvarima, ne ispunjavajući ono što od njih traži njihov Gospodar, Uzvišeni Allah.

Napokon, da počnemo sa spominjanjem argumenata na osnovu kojih su učenjaci ovog vremena zauzeli gotovo jednoglasan stav da konzumiranje duhana nije dozvoljeno. Zbog skučenosti s prostorom, spomenut ćemo neke od tih argumenata jer, ako bi željeli da spomenemo sve argumnete koji ukazuju na zabranjenost konzumiranja duhana, trebalo bi nam mnogo više vremena i prostora. Prije nego počnemo sa iznošenjem argumenata veoma bitno je da znamo da duhan nije bio poznat za vrijeme Allahovog Poslanika, alejhi selam, ali to ni u kom slučaju ne znači da u Islamu ne postoji odgovor na pitanje da li je dozvoljeno konzumiranje duhana. Zašto ovo spominjemo? Zato što ima onih koji ne poznaju načela, temelje, izvore šerijatsko-pravnih propisa pa pomisle da u Islamu postoje odgovori samo za ono što je bilo za života Allahovog Poslanika, alejhi selam. Ako bi išli tom logikom, onda bi značilo da je konzumiranje droge dozvoljeno, jer i droga nije bila poznata za života Allahovog Poslanika, alejhi selam. A razuman inasan ne sumnja u zabranjenost konzumiranja droge. Na taj način bi uskratili odgovor na mnoga pitanja koja su se pojavila u ovom stoljeću, i stoljećima prije njega. Na taj način bi negirali adekvatnost ove vjere za svako vrijeme, za sva podeblja, i za sve probleme kojima može biti izloženo čovječanstvo.

Opći kur’anski tekstovi, hadisi Allahovog Poslanika su postavili temelje i šerijatsko-pravna pravila na osnovu kojih učenjaci daju odgovore na novonastala pitanja.

Jedan od tih općih ajeta su riječi Uzvišenog Allaha: “Koji im dozvoljava lijepa jela, a zabranjuje ružna“ Da li ima neko na zemaljskoj kugli da kaže da je duhan lijepa i korisna stvar ?! Da duhan nema nikakvu negativnost, a ima ih mnogo, osim da ima neugodan miris to bi bilo dovoljno da se svrsta u skupinu ružnih napitaka. Na osnovu ovog općeg kuranskog teksta islamski pravnici su postavili temeljno pravilo koje glasi «da sve što nije lijepo i nosi sa sobom štete, zabranjano je njegovo konzumiranje».

Također, zabranu konzumiranja duhana učenjaci su argumentovali riječima Mudrog Zakonodavca:“ I sami sebe ne ubijajte. Allah je doista prema vama milostiv. Onoga ko to nepravično i nasilno uradi – Mi ćemo u vatru baciti, to je Allahu lahko.“ Ovaj ajet je općeg karaktera i obuhvata direktno samoubistvo i ona koja se čine postepeno kao što je slučaj sa konzumiranjem duhana. Pogledamo li najsavremenije studije o konzumiranju duhana vidjet ćemo kako precizno kazuju koliko jedna cigatera smanjuje dužinu ljudskog života. U hadisu kojeg bilježi imam Tirmizi sa vjerodostojnim lancem prenosilaca od Ebu Hurejre r.a. da je Allahov Poslanik kazao:“ Ko izvrši samoubistvo pijući otrov, otrov će biti u njegovoj ruci iz koje će piti vječno u vatri Džehennema.“(Br.hadisa 2004 – njgovu vjerodostojnost je potvrdio šejh Albani) Svi istraživači su složni da je duhan prepun raznih vrsta otrova koji, kada bi se direktno ubrizgali u venu, čovjek bi podlegao na licu mjesta. Zato se je bojati za one koji umru od konzumiranja duhana, da li su oni počinili samoubistvo koje je strogo zabranjeno načelima ove vjere.
Da li razuman insan sumnja u to da je konzumiranje duhana rasipništvo imetka, imetak za čije tošenje će čovjek biti pitan na Sudnjem danu. Milostivi Allah iz milosti prema svojim robovima zabranio im je rasipništvo i nazvao one koji rasipaju šejtanovom braćom: “I ne rasipaj mnogo, zaista su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan.“ Allahov Poslanik, alejhi selam, potvrdio je zabranu rasipanja imetka u više hadisa, jedan od njih su zabilježili Buharija i Muslim : „Da je Poslanik zabranio rasipanje imetka.“
Ne smijemo zaboraviti da čovjek na Sudnjem danu neće pomaknuti svoja stopala sve dok ne odgovori na četiri pitanja. U hadisi kojeg je zabilježio imam Tirmizi od Ebu Berzeta r.a. da je Allahov poslanik kazao:“ Neće se pomaći stopala insana na Sudnjem danu dok ne odgovori na četiri pitanja: O životu, kako ga je proveo, o znanju, koliko je radio po njemu, o imetku, kako ga je stekao i gdje ga je potrošio, i o tijelu, u šta ga je koristio.“(Br. Hadisa 2417, njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani) Znaj, brate, da ćeš biti pitan za svaki fening, kako si ga stekao i gdje si ga potrošio, da li misliš da je pozitivan odgovor da kažeš:“ trošio sam svakodnevno, o Gospodaru, nekoliko maraka za duhan“, duhan, koji u sebi ne sadrži nikakvu korist a šteta toliko mnogo da ih ni najsavemeniji istraživači ne mogu prebrojati. Koliko je ljudi koji svojoj djeci uskraćuju kupovinu slatkiša, voća, onoga što će im sigurno koristiti, a sve pod izgovorom neimaštine i siromaštva, a isti taj otac svakim danom iz džepa vadi nove novčanice i baca ih u nepovrat kupujući duhan kojim će uništavati svoje zdravlje i zdavlje onih koji ga okružuju. Koliko je ljudi koji nikada nisu pomislili da počnu sa sakupljanjem novca da bi obavili petu islamsku dužnost, odlazak na hadž, sve pod izgovorom neimaštine. To bi bilo prihvatljivo da ne vidimo kako te iste osobe godinama iz dana u dan uspijevaju da odvoje minimalno jednu marku da bi za nju kupili otrov. Kada bi čovjek strpljivo, istim intenzitetom, skupljao pare za hadž, za pet ili šest godina bi uspio da sakupi pare za odlazak u posjetu mjesta kojim je hodio Allahov Poslanik. Šejtan će učvrstiti inasana da ustraje u svakodnevnom izdvajanju novca za duhan, a samo da pomisli da skuplja za hadž, istog momenta će mu doći i kazati kako je nemoguće svaki dan da izdvojiš marku i tako ustraješ nekoliko godina. Kako providno, a tako učinkovito.

Zar razuman insan može posumnjati da konzumiranje duhana vodi insana i njegovo zdravlje u propast. Mudri Zakonodavac nam je zabranio da se svojim rukama bacamo u propast . Kaže Allah dž.š.:“ Sami sebe u propast ne dovodite, i dobro činite; Allah, doista, voli one koji dobra djela čine.“ Ovo je jedan u nizu ajeta na osnovu kojeg učenjaci smatraju zabranjenim konzumiranje duhana. Allahov Poslanik je izrekao hadis na osnovu kojeg su islamski učenjaci postavili veliko pravilo pod istim imenom. Kazao je Allahov Poslanik, alejhi selam,:“Nema štete niti nanošenja štete“ Ovim hadisom se zabranjuju dvije stvari, nanošenje štete sebi, i nanošenje štete drugima. Konzumiranje duhana, ne samo da potpada pod jednu od ove dvije zabrane, već podpada pod obadvije. Konzumiranjem duhana čovjek nanosi sebi velike štete, a nisu pošteðeni ni oni koji su oko njega. Do te mjere da dijete koje je u utrobi majke osjeti odreðene štete ako majka konzumira duhan ili, pak, osjeti štetu od konzumiranja duhana drugih osoba u prisustvu trudnice. čovjek ne smije potcijeniti bilo kakav vid nepravde i nasilja, tako i ovaj, čovjek će sigurno odgovarati za to što je konzumiranjem duhana nanosio štetu onih koji su u njegovoj blizini. Ponekada je moguće napustiti prostor gdje neko konzumira duhan, ali ponekada i nije. Uzvišeni Allah kaže:“ A ko uradi koliko je trun dobra, vidjet će ga(na Sudnjem danu), a ko uradi koliko trun zla, vidjet će ga(odgovarat će za njega)“
U hadisu kojeg su zabilježili Buharija i Muslim od Džabira r.a. stoji da je Allahov Poslanik kazao: „Ko jede bijeli ili crveni luk, neka se ne približava džamiji, neka sjedi kod kuće, zaista melekima smeta ono što smeta Ademovim potomcima.“ Allahov Poslanik je zabranio dolazak u džamiju, zbog neugodnog mirisa, onima koji su konzumirali bijeli ili crveni luk. A znamo da je obavljanje namaza u džematu obavezno. Poslanik je dozvolio da se ostavi obavezna stvar, obavljanje namaza u džematu, zbog neugodnosti mirisa konzumiranih artikala koji su u osnovi dozvoljene i ne nose u sebi nikakvu štetu po zdravlja insana, čak šta više, one su korisne. Pa zar postoji komparacija izmeðu ove dvije stvari. Koliko samo pušači uznemiravaju neugodnim mirisom one koji ih okružuju. Oni nerijetko nisu toga svjesni, ali ako upitaju one koji ih okružuju dobit će zaprepaštavajući odgovor. To sve ako bi kazali da duhan i luk imaju zajedničku osobinu, neugodan miris, a gdje je tek razlika to što duhan šteti i konzumentima i onima koji ga okružuju, a luk ne samo da ne šteti već je i koristan. Minimalno što bi se moglo kazati za konzumiranje duhana da je to sumnjiva stvar. A mu´min, iskreni Allahov rob, će ostaviti ono što mu je sumnjivo kako bi se sačuvao od padanja u zabranjene stvari. Pokoravajući se na taj način smjernicama Allahovog Poslanika, alejhi selam: „ Zaista je halal- ono što je dozvoljeno-jasan, i haram-ono što je zabranjeno-je jasno, a meðu njima ima nejasnih stvari koje velik broj ljudi ne poznaje, ko ih se sačuva sačuvao je svoju vjeru i svoju čast, a ko se upusti u njihovo činjenje past će u haram-zabranjene stvari.“(Muslim).

DUHAN- ZLO KOJE UBIJA (II DIO)

Mnogo je argumenata na osnovu kojih se da zaključiti da konzumiranje duhana nije dozvoljeno. Zbog s prostorom i kako se ovaj članak ne bi pretvorio u studiju, zadovoljit ćemo se sa spomenutim. Iako je mu’minu dovoljan samo jedan od spomenutih argumenata da shavti da je to zabranjeno. Iz spomenutih argumenata vidimo savršenstavo i potpunost ove vjere, njenu univerzalnost za svako vrijeme i svako podneblje. Vidimo takoðer, kako vjera ne može da se odvoji od svakodnevnog života, vjera ne samo da reguliše vezu izmeðu insana i njegovog Gospodara, već reguliše i ostale segmente ljudskog života, toliko pazi na insana da mu zabranjuje, pa makar on to sam želio, ono što šteti njemu, njegovom zdravlju, i ljudima koji ga okružuju.

U nastavku teksta spomenut ćemo neke od podataka koje svakodnevno iznose instituti za istraživanja, u kojima pojašnjavaju štetnosti konzumiranja duhana, bolesti koje nastaju njegovim konzumiranjem, ekonomske štete, tj. koliko se novca godišnje ulaže u duhan. Ovo spominjemo s ciljem da se naša srca smire, da stvarno shvatimo opasnost konzumiranja duhana, da shvatimo da nije neopravdano što današnji pravnici skoro da imaju jednoglasan stav po pitanju zabrane konzumiranja duhana. Da ne postoje drugi podaci osim onih koji govore da u svijetu godišnje umre 5 miliona ljudi kao rezultat konzumiranja duhana, to bi bilo više nego dovoljno da se kaže da konzumiranja duhana nije dozvoljeno. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je spomenula podatak da se očekuje do 2020 da će 10 miliona ljudi godišnje umirati kao posljedica konzumiranja duhana. Kina, koja broji preko milijardu stanovništva, je spomenula u zadnjim istraživanjima da od konzumiranja duhana kod njih godišnje umre pola miliona ljudi. Konzumiranje duhana se smatra drugi vodeću uzrok smrti u svijetu. Pogledamo li na duhan s aspekta njegove štetnosti i bolesti koje prouzrokuje kristalno jasno će nam biti zašto učenjaci zabranjuju konzumiranje duhana. Primjera radi; konzumiranje duhana je jedan od uzročnika najopasnije bolesti današnjice-raka, pasivno pušenje koje je kudi kako manje štetno od aktivnog prouzrokuje u 20% slučajeva rak na plućima. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je od bolesti uzrokovanih pušenjem samo u Istocnoj Evropi 1995 umrlo 700.000 osoba. Po istim procjenama, u Rusiji svake godine od raka pluća i bolesti kardiovaskularnog sistema uzrokovanih pušenjem umre 280.000 osoba. Posebno zabrinjava podatak da svakog dana u zemljama Istocne Evrope 10.000 maloljetnika počinje pušiti.

Savremena medicina konzumiranje duhana povezuje sa rakom pluća, grla, usne šupljine, nosne šupljine, sinusa, mokračne bešike, bubrega, jednjaka, želuca, jetre, mijeloidne leukemije. Bolest krvnih sudova, čir želuca, pobačaj, raðanje mrtvoroðene bebe, raðanje bebe male tjelesne težine, sve su to bolesti koje su prouzrokovane konzumiranjem duhana. Pušenje u trudnoći smanjuje težinu bebe i do 200 gr. Trudnice koje konzumiraju duhan u trudnoći izlažu se riziku prijevremenog poroda i riziku spontanih pobačaja. Konzumiranje duhana u toku trudnoće izlaže bebu riziku oboljenja od astme. Najnovija istraživanja ukazuju da pušenje ometa intelektualno sazrijevanje djeteta. Majka, koja toliko voli svoje dijete i toliko iščekuje njegov dolazak, naročito ako je u pitanju prvo dijete, može da konzumiranjem duhana djetetu nanese toliku štetu čije posljedice će osjećati cijelog života. Djeca, koja odrastaju uz roditelje koji puše, češće obolijevaju od respiratornih infekcija, upale srednjeg uha, bronhitisa i astme. Američki istraživači su otkrili nove dokaze da će djeca žena koje puše u trudnoći biti sklonija tome da u mladosti i sama probaju duhan, a njihovo istraživanje pokazuje da to na neki način mijenja mozak neroðena djeteta i povećava vjerovatnost da će i ono biti pušač. Na kraju ovih statističkih podataka koji nisu nimalo ohrabrujući, pogledajmo samo koliko se novca godišnje kod nas u Bosni izdvaja za duhan. Pušač u Bosni mjesečno u prosjeku izdvoji za duhan od 30 do 150 km, što znači u prosijeku godišnje jedan pušač potroši i do 1800 km godišnje. Ako na to pridodamo da 40% stanovništva Bosne aktivno puši onda bi moglo da znači da pušači u Bosni godišnje izdvajaju za duhan više od milijarde eura. Ako na to pridodamo koliko će samo utrošiti novca u lijekove, liječeći bolesti nastale kao rezultat konzumiranja duhana, ta cifra od milijarde eura bi bila sigurno udvostručena ili utrostručena. Nakon ovih podataka koji sigurno nisu izrečeni bez prethodno jakih ispitivanja i istraživanja, sigurno je neshvatljivo da toliki broj ljudi zatvara oči pred ovim činjenicama i podacima. “Ako bi se ljudima objasnilo štetno djelovanje nikotina na zdravlje pušača i osoba iz njihove okoline niko ko je pri zdravoj pameti ne bi više pripalio cigaretu, kaže dr. Witold Zatonski, direktor Curie memorijalnog centra za liječenje raka u Warsawi.

Witold Zatonski upozorava da je smrtnost od bolesti izazvanih pušenjem u Istočnoj Evropi najviša u svijetu i da se dalje pogoršava. “Borba protiv pušenja najveći je izazov na nivou čitave zemlje. Dogaða se katastrofa. Tako visok broj srednjovječnih ljudi koji svakodnevno umiru u Istočnoj Evropi do sada je nezabilježen. Smrt izazvana oboljenjima uzrokovanim posljedicama pušenja naš je najveći problem”, kaže Zatonski. Za one koji su ipak odlučili nakon ovog izlaganja da ostave ovaj porok uputit ćemo nekoliko savjeta koji bi trebali da im pomognu u ostavljanju duhana. Mnogo je onih koji pokušavaju da ostave duhan ali nakon odreðenog perioda se vraćaju duhanu. Baš kada njihova pluća počnu da dišu punim dahom njih to zatuši pa se zagrcnu jer su se navikli na poteškoće sa disanjem pa odluče da se vrate starom načinu života, starom smradu, starom iskašljavanju.
Prvi savjet: Da čovjek neprestano ima na umu štete koje proizilaze iz konzumiranja duhana, da razmisli da na taj način sam sebi siječe korijen i grane svog životnog stabla, da svaka cigareta umanjuje njegovu životnu dob, da sa svakom cigaretom se osipa jedan kamenčić njegovog životnog mozaika. Ne smijemo zaboraviti na one iz našeg komšilika koji su oboljeli od raka, zamisli da si ti možda slijedeća žrtva. Koliko bi oni koji su oboljeli od raka i svakim danom iščekuju smrt samo poželjeli da su u našoj koži, kako bi oni imali jaku volju da ostave duhan. Jer davno je rečeno;“ Zdravlje je kruna na glavama zdravih koju vide samo bolesni.“
Da neprestano razmišljamo o plodovima ostavljanja konzumiranja duhan. Kako lijepo dišu oni čija pluća nisu zatrovana i zaprljana dimom duhana, kako su njihovi zubi bijeli, a zubi onih koji konzumiraju duhan žuti, kako je lijep zadah ljudi koji ne konzumiraju duhan, a kako je gorak smrad zadaha ljudi koji konzumiraju duhan.
Drugi savjet: Razmisli samo koliko je blagodati kojim te Allah obdario, toliko da ih ne možeš prebrojati; zdravlje, vid, sluh, zrak, voda, hrana idr. I mi smo toliko oholi da da smo nepokorni Onome koji nam je tolike blagodati darovao. Konzumiranjem duhana čovjek javno prkosi Stvoritelju koji je te stvari i sve druge u kojima je šteta za nas, zabranio. Ne zaboravimo da ćemo jednog dana biti pitani za svaku sekundu našeg života, za svaki dinar kako smo ga zaradili i gdje smo ga potrošili.
Treći savjet: čvrsta odluka i ustrajnost na tome, musliman koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan trebao bi da se odgaja kako u ovoj situaciji tako i u drugima da je spreman radi Allahovog zadovoljstva da ostavi ono što se traži od njega da ostavi, u ovom slučaju duhan, i da bude spreman da se odazove na ono što se traži od njega. Onaj ko očisti namjeru i to uradi iskreno tražeći zadovoljstvo Milostivog, njega će Allah pomoći na tom putu, olakšati mu, i podariti izlaz iz svake poteškoče.
četvrti savjet: Dobrovoljni post uz učenje Kur’ana, čovjek koji posti zasigurno je dovoljno savladao prohtjeve svoje duše da će mu to olakšati ustrajnost u ostavljanju duhana.
Peti savjet: Da se čovjek iskreno obrati Uzvišenom Allahu sa dovom, u vremenima kada se primaju dove, i da zatraži od Allah da ga učvrsti u toj namijeri, da mu olakša ostavljanje tog poroka.
Šesti savjet: Da čovjek popuni svoje vrijeme nekim korisnim aktivnostima kako bi zaboravio na duhan, da ne dozvoli da ima mnogo slobodnog vremena koje će ga pozivati i posjećati na duhan.
Sedmi savjet: Da čovjek ne gubi nadu, pa makar se desilo da nije uspio da to ostavi iz prvog pokušaja, već da nastavi sa pokušajima sve dok jednom neuspije.
Osmi savjet: Ostavljanje svega što će insana posjećati na duhan, ostavljanje društva koje duhani, mjesta gdje se konzumira duhan.
Devet savjet: da se družiš sa dobrim ljudima koji su daleko od bilo kog poroka, jeste da je takvih u današnjem vremenu malo, ali sigurno ih ima i naći će ih onaj ko ih bude tražo.
Deseti savjet: Ako ne možeš ostaviti konzumiranje duhana odjednom pokušaj da to uradiš postepeno, pokušaj da ostavljaš javno pušenje, da umanjuješ broj cigareta koje trošiš u jednom danu.
Naša zadnja dova je: „ Gospodaru pokaži nam istinu istinom i omili nam njeno slijeðenje, neistinu neistinom i omrzni nam njeno slijeðenje, učvrsti naša srca u Tvojoj vjeri.“ Amin.

Prvi put objavljeno: utorak, 19 Lipanj 2007 11:10 (1 dio) i subota, 07 Srpanj 2007 02:51 (2 dio)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Safet Kuduzović
Vjerodostojni hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bezdvojbeno aludiraju da je puštanje brade vjerska obeveza a njeno brijanje zabranjeno. Poznati hanefijski pravnik Haskefi kaže: “Haram je brijati bradu.” (Vidjeti: Er-reddul-muhtar (Ibn-Abidin), 9/672.). Ibn-Hazm navodi konsenzus pravnika po ovom pitanju. (Vidjeti: Meratibul-idžma, str. 225 i El-furu’a, 1/100.). Aiša, radijallahu anha, je govorila: “Naka je slavljen Allah koji je ukrasio muškarce bradom.” (Vidjeti: Kešful-hafa, 1/538 i Ihjau ulumid-din, 1/195.). U drugoj verziji stoji da se Aiša, radijallahu anha zaklinjala Onim Koji je ukrasio muškarce bradom. (Vidjeti: Fejdul-kadir, 6/18.).

Neki islamski učenjaci kažu da je Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obavezao na puštanje brade i da je, shodno općem značenju vjerodostojih hadisa, nije dozvoljeno kratiti. Druga skupina učenjaka smatra kraćenje brade dozvoljenim. (Vidjeti: Et-temhid, 24/145.). Učenjaci koji dozvoljavaju kraćenje brade svoj stav temelje na narednim argumentima:

Dokazi iz Sunneta:

1. Mudžahid b. Džebr kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio čovjeka s dugom bradom pa je rekao : “Zašto neko od vas ruži samog sebe.” (Ebu-Davud u El-merasil, str. 316/448. Lanac prenosilaca ove predaje je vjerodostojan do Mudžahida, ali je, ipak, prekinut izmeðu tabi’ina i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovu predaju bilježi Taberani u El-evsatu, 8/206/8290 preko Džabira, ali sa potpuno slabim lancem prenosialaca).

2. Ata’ b. Jesar kaže da je ušao jedan čovjek u Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju rasčupane kose i brade pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao rukom da izaðe iz džamije. Otišao je uredio svoju kosu i bradu potom se vratio. Kada se ponovo pojavio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Zar ovako nije ljepše nego da dolazi rasčupane kose kao šejtan.” (Malik, 4/457/1834 i Bejheki u Šuabul-imanu, 5/225/6462. Ove predaja, takoðer, ima ispravan lanac prenosilaca do Ata’a, ali je i ona mursel). Nema sumnje da ove dvije predaje pojačavaju jedna drugu, ali je problem što verzija koju prenosi Ata’ nije jasna kada je u pitanju kraćenje brade. Našao sam još pet hadisa koji ukazuju na legitimnost kraćenja brade ali su potpuno slabi i ništavni pa ih nećemo ni spominjati. Dakle, u Sunnetu ne postoji validan argument kada je u pitanju kraćenje brade.

Dokazi iz postupaka ashaba:

Prenosi se od skupine ashaba da su kratili svoje brade. To se prenosi od:

1. Ibn-Omera da je na hadždžu i umri kratio ono što preðe dužinu šake. (Buhari, str. 1272/5892. Ova predaja od Ibn-Omera ima devet različitih puteva kojim se prenosi. U nekim vjerodostojnim vezijama se spominje hadždž i umra u drugima ne).

2. Od Ebu-Hurejre da je uhvatio svoju bradu u šaku i skratio ono što je prešlo preko šake. (Ibn-Ebi-Šejbe, 5/226/25472 i Ibn-Sad, 4/334, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-silsiletud-daife, 5/377-378.).

3. Od Džabira da je rekao: “Ne kratimo dužinu brade osim na hadždžu ili umri.” (Ibn-Ebi-Šejbe, 2/227/25478 i Ebu-Davud, 4/82/4201, sa dobrim lancem prenosilaca kako tvrdi Ibn-Hadžer. Vidjeti: Fethul-Bari, 10/350.).

4. Od Ibn-Abbas da je u komentaru Allahovih riječi “Neka sa sebe prljavštvinu uklone” (El-Hadždž, 29.), rekao: “brijanje glave, kraćenje brkova … kraćenje brade.” (Taberi, 17/196/18973 i Ibn-Ebi-Šejbe, 3/414/15668, sa ispravnim lancem prenosialaca. Vidjeti: Es-silsiletud-daife, 5/377.). Od poznatog tabi’ina Muhammeda b. Kaba el-Kurezija se prenosi da je na isti način protumačio citirani ajet s nešto izmjenjenim redosljedom i spomenuo je kraćenje barde. (Ibn-Džerir, 17/197/18975, sa dobrom lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-silsiletud-daife, 5/377.).

5. Od Alije se prenosi da je kratio bradu, ali sa slabim lancem prenosialca. (Ibn-Ebi-Šejbe, 5/226/25471.).

Dokazi iz postupaka tabi’ina:

Prenosi se ispravnim putevima od skupine tabi’ina da su zastupali ovo mišljenje. To se prenosi od:
1. Ata’a b. Ebi-Rebaha,
2. Hasana el-Basrija,
3. Muhammeda b. Sirina,
4. Tavusa b. Kejsana,
5. Ibrahima en-Nehaija,
6. Muhammeda b. Kaba el-Kurezija,
7. Mudžahida b. Džebra i drugih sa vjerodostojnim lancima prenosialaca. Ove predaje bilježe: Ibn-Ebi-Šejbe, 5/226-227/25473, 25474, 25475, 25478, 25481, Taberi, 17/197/18975, 18977, Bejheki u Šuabul-imanu, 5/220/6438 i drugi. Ovo mišljenje zastupa Eš-Šabi kao i dva poznata medinska fekiha i tabi’ina: Kasim b. Muhammed i Salim b. Abdillah. (Ibn-Ebi-Šejbe, 5/226/25476, Malik, 2/490/918. Vidjeti: Ihjau ulumid-din, 1/195.).

Mišljenja učenjaka o kraćenju brade:

1. Hanefijski mezheb
U hanefijskom djelu En-nihaje stoji da je obaveza kratiti bradu ako preðe dužine šake, a da kraćenje mimo toga nije niko dozvolio, a da je njeno brijanje oponašanje židova, hindusa i vatropoklonika. (Vidjeti: Šerhu fethil-Kadir, 2/347, El-bahru-raik, 2/302 i Hašijetu Ibn-Abidin, 3/456-457.). Ibn-Abidin na drugom mjestu kaže: “Sunnet je da brada bude u dužini šake i da se skrati ono što preðe preko njene dužine.” (Ibid, 9/671.). Imam Merginani kaže: “Sunnet je da brada bude u dužini šake.” (Vidjeti: Šerhu fethil-Kadir, 2/347.).

2. Malikijski mezheb
Pitan je Ibn-Kasim da li je imam Malik nakon skidanja ihrama smatrao obaveznim kraćenja brade, brkova i noktiju? Rekao je: “Nije smatrao obaveznim ali je smatrao pohvalnim da nakon brijanja glave skrati nokte, brkove i bradu.” (Vidjeti: El-mudevvenetul-kubra, 1/441.). Imam Badži, takoðer, kaže da je imam Malik smatrao pohvalnim kraćenje brade. (Vidjeti: El-munteka, 4/61.). Imam Malik kada je upitan o čovjeku koji ima pretjerano dugu bradu, rekao je: “Neka je skrati.” (Vidjeti: Tenvirul-havalik, 1/232 i Šerhuz-Zurkani, 4/453.). Kaže kadija Ijad: “Kraćenje brade sa strana i dužine je pohvalan postupak.” (Vidjeti: Nejlul-evatr, 1/133.).

3. Šafijski mezheb
Imam Šafija u svom djelu El-umm, 3/121, kaže: “Draže mi je da skrati svoju bradu i brkove, a ako ne učini nije griješan jer se obredi vežu za glavu ne za bradu.” Na drugom mjestu imam Šafija kaže: “Niko nije obavezan kratiti bradu i brkove, jer se kraćenje veže za kosu.” (Ibid, 9/337.).

4. Hanbelijski mezheb
Bilježi imam Hallal u djelu “Et-teredždžul”, sa vjerodostojnim lancem prenosialca da je imam Ahmed dozvoljavao kraćenje brade koja preðe dužinu šake i dokazivao je to postupkom Ibn-Omera. (Vidjeti: El-furu’a, 1/100, Kešful-kina’a, 1/124 i Es-silsiletud-daife, 5/377.). Ibn-Muflih kaže: “Nije pokuðeno kratiti bradu koja preðe dužinu šake.” (Vidjeti: El-furu’a, 1/100.). Imam Merdavi kaže: “Nije pokuðeno kratiti bradu koja preðe dužinu šake.” (Vidjeti: El-insaf, 1/121 i Kešful-kina’a, 1/124.).

Vidimo da kraćenje brade na dužinu šake ima utemeljenje u praksi prvih generacija i nije mi poznat neko od ashaba da je kazao suprotno ovome. Meðutim, nije dozvoljeno kratiti bradu manje od dužine šake, jer kako kaže Ibn-Abidin da kraćenje mimo dužine šake nije dozvolio niko od učenjaka. To se jasno vidi u raspravama koje vode islamski pravnici kada razglabaju da li je dozvoljeno skratiti bradu koja preðe dužinu šake ili ne, ali nisam našao u kapitalnim djelima da se raspravljaju o kraćenju brade mimo dužine šake. Neki smatraju da je kraćenje brade vezano isključivo za hadždž i umru što nije ispravno. U nekim predajama se spominje da su ashabi kratili bradu na hadždžu i umri, ali u drugima nespominje. Stoga je ispravno kazati da je kraćenje brade legitimno za vrijeme obreda i mimo toga, Allah najbolje zna.

Prvi put objavljeno: srijeda, 15 Kolovoz 2007 16:43

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Amir Durmić
U šerijatskim tekstovima nalazimo tri vrste zakletve za koje se vežu odreðeni propisi:

PRVA:
Lagvul-jemin, ili brzopleta zakletva. Ova zakletva se odnosi na ono na što se čovjek zaklete ne namjerno bez razmišljanja, ne želeći u stvarnosti da se zaklete ali iz običaja često koristi zakletvu. Kao na primjer da kaže ”ne tako mi Allaha” ili ” da kunem se Allahom” i tome slično. Takoðer ova zakletva se odnosi, da se čovjek zaklete na nešto što misli da je istina a u stvarnosti nije tako.
Onaj ko se zaklete na ovaj način, niti je grješan niti je obavezan da učini keffaret (iskup za krivokletstvo), a dokaz su riječi Allaha u prijevodu značenja: « Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete, ali će vas kazniti ako pod zakletvom nešto namjerno učinite…» (El-Bekare, 225).
DRUGA:
Gamus zakletva, odnosno lažna zakletva. To znači da se čovjek potpuno svjesno i bez ikakve prisile, zaklinje Allahom ili Njegovim imenima i svojstvima, na nešto što je u potpunosti svjestan i ubjeðen da je laž, kako bi pribavio odreðenu dunjalučku korist ili postigao odreðeni cilj. Još se naziva i šehadetuz-zur ili lažno svjedočenje.
Ovakva vrsta zakletve spada u velike grijehe. Rekao je Poslanik s.a.v.s. u hadisu koga prenosi Abdullah b. Amr r.a.: ”U velike grijehe spada: širk, neposlušnost roditeljima, ubistvo i lažna zakletva ”. (Buhari br.6675, Tirmizi br.3021).

Od Ebu Umame r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Ko zakletvom oduzme nešto od prava muslimana, Allah ga je obavezao vatrom i zabranio mu ulazak u džennet…” (Muslim br.137, Ibn Madže br. 2324).

Od Abdullaha b. Mes’uda r.a se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Ko se zakune lažnom zakletvom preko koje će zakinuti pravo i imetak muslimana, takav će Allaha sresti a On će na njega biti srdit”. (Buhari, br. 6676, Muslim, br.138)

SMIJE LI SE LAŽNO ZAKLESTI U SLUČAJU DARURE-PRIJEKE POTREBE?
Nema sumnje da je lažno zaklinjanje haram kako se da zaključiti iz navedenih hadisa. Meðutim, ponekad je dozvoljeno da se čovjek zaklete lažno kako bi sačuvao život ili čast muslimana, ili ostvario kolektivnu korist za muslimane. Tako na primjer ukoliko neko od muslimana bude upitan od strane nekog zločinca o drugom muslimanu, prvo treba da koristi tevriju (vrsta dozvoljene obmane), a ukoliko mu ne uspije, neka se istinski lažno zaklete i za to neće snositi odgovornost inšallah. Dokaz su riječi Allaha u prijevodu značenja, gdje se oslobaða odgovornosti ona osoba koja pod prisilom počini kufr: «Onoga ko zaniječe Allaha nakon što je i Njega vjerovao, osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri, čeka Allahova kazna…» (Nahl, 106). Sigurno je da je lažna zakletva manji grijeh od kufra, pa ako za njega pod prisilom čovjek neće biti odgovoran, preče je da ne bude odgovoran za lažnu zakletvu u ovakvoj situaciji. Što se tiče tevrije u vezi lažne zakletve, o njoj se prenosi slijedeća predaja: Od Suvejda b. Hanzale se prenosi da je rekao:
” Krenuli smo želeći da se pridružimo Allahovom Poslaniku s.a.v.s. a sa nama je bio Vail b. Hudžr r.a. koga su prepoznali i uhvatili njegovi neprijatelji. Tražili su od nas da se zakletemo(da je od nas), pa sam se ja zakleo da mi je on brat. Spomenu sam to Allahovom Poslaniku s.a.v.s. pa mi je rekao: ”Istinu si rekao, musliman je brat muslimanu”. (Ebu Davud br.3070, Ibn Madže br. 2119. Albani ga je ocijenio ispravnim).

POSTOJI LI KEFFARET-ISKUP ZA OVU ZAKLETVU, ILI PORED POKAJANJA ČOVJEK NIJE DUŽAN DA UČINI NIŠTA DRUGO?
Po ovom pitanju postoje dva poznata mišljenja. Prvo mišljenje zastupa većina islamskih učenjaka Hanefijskog, Malikijskog i Hanbelijskog mezheba, koji kažu da je počiniocu lažne zakletve obaveza iskreno pokajanje i da za nju nema iskupa.

Dokaz im je izmeðu ostalog predaja od Ibn Mesu’da r.a. da je rekao: ”U grijehe za koje ne postoji iskup smo ubrajali lažnu zakletvu. Upitaše ga: Šta je lažna zakletva?, a on odgovori: Da se čovjek lažno zaklete i na takav način od svoga brata zakine njegov imetak ”. (Bejheki 10/37, sa dobrim lancem prenosilaca). Nije nam poznato da je neko od ashaba rekao suprotno govoru Ibn Mes’uda.

Kažu takoĐer u prilog ovom mišljenju ide i činjenica, da ni za ostale velike grijehe, poput kraðe, zinaluka, pijenje alkohola itd., nema iskupa, pa tako ni za nju.
Drugo mišljenje zastupaju pravnici Šafijskog mezheba i rivajet od Imama Ahmeda, da za lažnu zakletvu ima iskup.
Prvo mišljenje je prioritetnije iz razloga što lažna zakletva u stvarnosti i nije zakletva, jer je istinska zakletva za koju postoji kefaret šerijatski dozvoljena, dok je lažna zakletva veliki grijeh koga šerijat nikako nije dozvolio, tako da je razlika meðu njima velika. U prilog ovog mišljenja ide i činjenica da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao onom bračnom paru kada je čovjek optužio ženu za zinaluk, pa su se oboje kleli da su u pravu i da istinu govore: ” Allah dobro zna da jedno od vas dvoje laže, pa ima li ko od vas da se pokaje? ” (Buhari, br. 5311). Iz ovog hadisa je vidljivo da im Poslanik s.a.v.s. nije naredio da se za lažnu zakletvu iskupi onaj ko je lažov, što bi on, da je bilo nužno sigurno učinio, jer nije dozvoljeno odgoditi objašnjenje vjerskog propisa, kada se za to ukaže potreba.

TREĆA:
Jeminul-munakid, ili zakletva sa čvrstom namjerom da se ispuni ono za što se čovjek zakleo. Ovo je inače zakletva za koju se, ukoliko se prekrši, čini iskup.
Da bi se nešto računalo ovom vrstom zakletve, potrebno je da se ispune odreðeni uvjeti, od kojih se neki odnose na onoga ko se zaklinje, a neki na ono u čemu se zaklinje.

Uvjeti koji se odnose na osobu koja se zaklinje su:
1-šerijatska punoljetnost
2-potpuna pamet, odnosno da je osoba normalna
3-islam, odnosno da je ta osoba musliman (kod Hanefija i Malikija)
4-izgovaranje zakletve jezikom, tako da se zakletvom ne računa ono što bi čovjek pomislio u sebi sve dok to ne izgovori. (osim kod nekih Malikija).
5-čvrsta namjera da se zakletva izgovori i ispuni,
6-lični odabir, tako da se ne računa zakletva onog ko pogriješi ili na zakletvu bude natjeran (osim kod Hanefija)

Uvjeti koji su vezani za ono za što se čovjek klete:
1-da se zakletva odnosi na nešto što je vezano za budućnost
2-da ono na što se čovjek klete bude realno moguće da se učini

Uvjeti vezani za jezičko formulisanje zakletve i njen izgovor:
1-da zakletva bude sa Allahom i Njegovim imenima ili svojstvima, a ne stvorenjima
2-da prilikom zaklinjanja ne bude pauze izmeðu zakletve i onoga u šta se čovjek kune
(na primjer, ako kaže tako mi Allaha, a zatim napravi dužu pauzu a zatim kaže: uradiću to i to, to se ne računa validnom zakletvom)
3-da na kraju svoje zakletve ne kaže inšalllah-ako bog da, jer će na takav način anulirati obavezu ispunjenja zakletve

PROPIS ISPUNJENJA ILI KRŠENJA OBEćANE ZAKLETVE:
Ima nekoliko situacija vezanih za ova vrstu zakletve(munakid):
1-ko se zaklete da će izvršiti vadžib ili ostaviti haram, nema razilaženja da mu je obaveza da je ispuni. Na primjer da osoba kaže: Tako mi Allah klanjati ću podne ili tako mi Allaha neću ništa ukrasti.
2-ko se zaklete da će učiniti haram ili ostaviti vadžib, obaveza mu je da tu zakletvu prekrši, i da se za nju iskupi.
3-da se zaklete da će izvršiti nešto što je mustehab-pohvalno, ili da će ostaviti nešto što je mekruh-pokuðeno. Na primjer da kaže: tako mi Allaha klanjati ću sunnete od podne namaza. U ovom slučaju, bolje je da ispuni svoju zakletvu, a pokuðeno je prekršiti istu, dok neki kažu da ju je obavezno ispuniti i da ju je haram prekršiti, zbog riječi Allaha u prijevodu značrnja: « i čuvajte svoje zakletve» (Maide 89).
4-ako se zaklete da će uraditi mekruh ili da će ostaviti mustehab, lijepo bi bilo da prekrši zakletvu i da se za nju iskupi, zbog riječi Poslanika s.a.v.s.:
”Ko se zaklete da će nešto uraditi pa nakon te zakletve vidi da je nešto drugo bolje od onoga na što se je zakleo, neka prekrši svoju zakletvu i neka uradi ono što vidi da je bolje ”. (Muslim br.1650, Tirmizi br. 1530).
Od ove vrste je i zakletva Ebu Bekra r.a. kada se je zakleo da više neće udjeljivati sadaku Mistahu r.a., koji je bio od učesnika potvore na Aišu r.a., pa je Allah objavio ajete koji u prijevodu znače: «Neka se čestiti i imućni meðu vama ne zaklinju da više neće pomagati roðake i siromahe…» (Nur, 22). (Hadis u kojem se spominje ovaj dogaðaj bilježe Buhari br. 4759 i Muslim br. 2770).

”IZDVAJANJE” (EL-ISTISNA) U ZAKLETVI:
Izdvajanje u zakletvi znači da se čovjek Allahom zaklete da će nešto učiniti na primjer, i odmah nakon zakletve kaže inšallah-ako bog da, ili ako Allah htjedne, ili ako mi Allah pomogne, i tome slično.
Ukoliko se ova riječ doda odmah nakon izgovorene zakletve, ona poništava obavezu izvršenja zakletve pa osoba nije obavezna da ispuni ono na što se je zaklela, i nema iskupa ako je prekrši. Neki čak prenose i idžma po ovom pitanju. (Mugni 11/226, Fethul-Bari 11/602). Dokaz su riječi Poslanika s.a.v.s. koje prenosi Ebu Hurejre r.a. da je rekao: ”Ko izgovori svoju zakletvu a zatim kaže inšallah, ne može je prekršiti”.
(Tirmizi br.1532, Ibn Madže br.2104. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u El-Irva br.2570)
Da bi se na ovakav način poništila zakletva, potrebi su slijedeći uvjeti:
1-da se riječi: ako Allah da, izgovore odmah nakon zakletve
2-da to izgovori jezikom, a ne samo da nijeti srcem
3-da mu je namjera da učini izdvajanje(el-istisna) a ne nešto drugo, premda nije uvjet da to nijeti od samog početka, već je može dodati i na kraju.
4-nema smetnje da se ovo izdvajanje kaže prije ili poslije zakletve.

Pripremljeno prema djelu: Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autor: Ebu Malik Kemal Ibnus-Sejjid Salim.
Slijedi: KAKO SE ISKUPITI ZA PREKRŠENU ZAKLETVU

Prvi put objavljeno: srijeda, 17 Listopad 2007 03:45

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/