Svevišnji Allah imenovao je osam kategorija onih kojima se daje zekat. Rekao je: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku. Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je” (Et-Tevba, 60). Onaj kome je potrebno da stupi brak, a nema neophodna materijalna sredstva, spada u kategoriju siromaha ili nevoljnika. Prema tome, ispravno je dati mu zekat, a njemu je dozvoljeno prihvatiti ga. Govoreći o ovom pitanju, šejh Usejmin, rahimehullah, kaže: “Ako bismo sreli čovjeka, koji je u stanju zaraditi i steći koliko mu je dovoljno za hranu, piće i stan, međutim, potrebno mu je i da stupi u brak, a nema dovoljno sredstava za to, da bi bilo dozvoljeno zekatom mu pomoći da se oženi,? Odgovor je: Da, dozvoljeno je zekatom mu pomoći da se oženi i dati mu vrijednost mehra u cijelosti. Ako bi neko prigovorio i kazao: ‘Na osnovu čega je dozvoljeno zekatom pomoći siromaha da se oženi, pa i ako to podrazumijeva da mu se da velika količina novca?’, reći ćemo: Zato što je potreba čovjeka za ženidbom velika, u nekim situacijama može biti poput potrebe za hranom i pićem. Zbog toga su učenjaci kazali: Staratelj koji je dužan nekoga materijalno zbrinuti obavezan je snijeti troškove njegove ženidbe. Ako očevo materijalno stanje dozvoljava, dužan je oženiti sina, ako je sin u potrebi za ženidbom, a ne posjeduje za to neophodna sredstva. Međutim, čuo sam da pojedini očevi, koji su zaboravili u kakvom su stanju bili dok su bili mladi, kada im se sin obrati tražeći da ga pomogne u ženidbi, kaže mu: Oženi se vlastitim znojem! To je haram i zabranjeno ocu, ako je u stanju pomoći mu. Njegov sin će se s njim sporiti na Sudnjem danu, jer ga nije pomogao da se oženi, a mogao je.” (Fetava Erkanil-islam, str. 440–441)

Još je važno napomenuti da se zekat, koji se daje kao pomoć pri ženidbi, daje u iznosu potrebnom za uobičajenu svadbu, bez luksuza i rasipništva.

http://el-asr.com/pitanja/da-li-se-zekatom-moze-pomoci-nekome-kako-bi-se-ozenio/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Izvršiti samoubistvo jedan je od velikih grijeha, ali ipak ne izvodi iz islama. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odbio je klanjati dženazu samoubici, međutim, nije zabranio drugima da mu je klanjaju. Na osnovu toga su islamski učenjaci zaključili da je propisano učenim, utjecajnim ljudima ne klanjati dženazu samoubici, da bi time osudili taj postupak i druge od njega odvratili, dok će ostali svijet klanjati mu dženazu. Džabir b. Semura, radijallahu anhu, prenosi da je pred Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, donesen čovjek koji se ubio oštrom strijelom, pa mu nije klanjao dženazu (Muslim, br. 978). Imam Nevevi, rahimehullah, u komentaru ovog hadisa navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odbio klanjati dženazu samoubici odvraćajući ljude od takvog postupka, a ashabi su mu klanjali dženazu. Slično tome, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u početku je odbijao klanjati dženazu onome ko umre pod dugom, da bi time ukazao ljudima da se ne igraju sa dugom i da ne zapostavljaju njegovo vraćanje, a istovremeno je naredio svojim ashabima da mu klanjaju dženazu rekavši im: “Klanjajte dženazu svom drugu!” (Nevevijev komentar Muslima, 7/47). Na pitanje o klanjanju dženaza-namaza samoubici Husejn ef. Đozo, rahimehullah, odgovorio je: “Dženaza-namaz će se klanjati samoubici. Pravilo koje zastupa najveći broj autoriteta (džumhurul-ulema) jest da dženazu treba klanjati svakome muslimanu bez obzira na stepen njegova grijeha, ukoliko ga samo ne izvodi iz vjere. Klanjat će se dženaza i osobama koje umru od posljedica kazne (mahdud i merdžum), kao i samoubici. Postoji predaja da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije htio klanjati dženazu dužniku, samoubici i osobi koja je ukrala iz ratnog plijena prije podjele. Ulema, međutim, smatra da je to učinio samo radi toga da bi upozorio na težinu ovih dijela, a ne radi zabrane dženaze.” (Admir Iković, Husejn Đozo – Razmišljanja i fetve, str. 87)

Dakle, samoubici se klanja dženaza, a učenim i uglednim ljudima preporučeno je da ne prisustvuju njegovoj dženazi, osuđujući time čin samoubistva i ukazujući na njegovu pogubnost. Svevišnji Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/klanjanje-dzenaze-onome-ko-izvrsi-samoubistvo/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Većina islamskih učenjaka, od kojih su trojica imama Malik, Šafija i Ahmed, smatraju da je žena, kada postane čista, dužna klanjati namaz koji je nastupio u tom vremenu u kojem je postala čista kao i namaz prije njega, ako se radi o namazima koji se spajaju. Prema tome, kada postane čista prije zalaska sunca, klanjat će podne i ikindiju, a kada postane čista u jacijskom vremenu, klanjat će akšam i jaciju. Glasoviti učenjak hanbelijskog mezheba Ibn Kudama kaže: “Kada žena postane čista prije nego što sunce zađe, klanjat će podne i ikindiju, a ako postane čista prije nastupanja zore, klanjat će akšam i jaciju. Na to ukazuje predaja od Abdurrahmana b. Avfa i Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da su njih dvojica kazali da će žena kada postane čista prije nego što nastupi zora, za koliko se može klanjati jedan rekat, klanjati akšam i jaciju, a kada postane čista prije nego što sunce zađe, klanjat će podne i ikindiju zajedno. Isto tako, vrijeme prvog i drugog namaza sjedinjuje se kada za to postoji razlog, te kada osoba s razlogom propusti prvi namaz, a potom nastupi vrijeme drugog namaza – dužna je obaviti namaz koji je u tom vremenu propisan, a to je namaz tog i prethodnog vremena koje se s njim sjedinilo.” (El-Mugni, sažeto i prilagođeno.)

Prema hanefijskom mezhebu, žena u spomenutoj situaciji dužna je klanjati samo namaz čije vrijeme je nastupilo kada je postala čista, jer vrijeme prvog namaza je prošlo, a ona je opravdano propustila namaz u tom vremenu, tako da nije dužna naklanjati ga (Mula Hasru, Durerul-hukkam). Ovo mišljenje od savremenih učenjaka odabrao je šejh Usejmin, rahimehullah, koji je rekao: “Dužna je klanjati samo namaz čije je vrijeme nastupilo, a namaz prije toga joj nije obavezan, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko prispije na jedan rekat namaza, prispio je na namaz.’ Što se tiče prethodnog namaza, ona nije prispjela i nije bila čista ni u najmanjem dijelu njegovog vremena. Vrijeme ovog namaza u potpunosti je prošlo, a ona nije ispunjavala uvjete obaveznosti, pa stoga joj naklanjavanje tog namaza nije obaveza. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Ko prispije na jedan rekat ikindija-namaza prije nego što sunce zađe, prispio je na ikindiju’, a pri tome nije spomenuo da je naklanjavanje podne-namaza obavezno. Na to ukazuje i racionalni dokaz, jer svi smo složni da, ako bi prispjela na vrijeme za koliko se može obaviti jedan rekat podne-namaza, a potom se pojavi nešto od onog što osobu čini šerijatski neobaveznom (hajz, gubljenje svijesti, ludilo i sl.), bit će dužna naklanjati samo podne, iako je podnevsko vrijeme – vrijeme i za podne i za ikindiju kada postoji razlog za spajanje namaza. Pitamo se kakva je razlika između ova dva stanja? U oba slučaja vrijeme jednog namaza je prošlo, a osoba nije šerijatski obavezna klanjati, osim što je u prvom slučaju to bilo vrijeme prvog namaza, a u drugom slučaju vrijeme drugog namaza.“ (Pogledati: Eš-Šerhul-mumti)

Prvo mišljenje je obuhvatnije i sigurnije, tako da je preče po njemu postupiti, međutim i drugo mišljenje je utemeljeno i argumentirano, tako da, ako bi u spomenutoj situaciji klanjala samo ikindiju ili samo jaciju, postupila bi ispravno, a Allah najbolje zna.

http://el-asr.com/pitanja/koji-ce-namaz-zena-nakon-hajza-prvo-da-klanja/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Prosidba nije obavezujući ugovor, nego je to obećanje koje mladić i djevojka jedno drugom daju da će sklopiti brak. Zbog toga je dozvoljeno i jednom i drugom poništiti prosidbu, a naročito ako se ispostavi da druga strana, zbog vjere, morala i sl., nije prikladna za brak. Glasoviti hanbelijski učenjak Ibn Kudama kaže: “Staratelju nije pokuđeno da opozove pristanak nakon prosidbe ako u tome vidi interes svoje štićenice, jer to je njeno pravo, a on nju zastupa… Isto tako, njoj nije pokuđeno da opozove pristanak ako prezire prosca, jer to je životni ugovor u kojem bi šteta bila trajna, njeno je pravo da bude oprezna i štiti svoj interes. Međutim, ako bi neko od njih dvoje opozvao prosidbu a da za to ne postoji razlog, to je pokuđeno, jer se time krši dato obećanje i data riječ, ali to nije strogo zabranjeno – haram, s obzirom na to da pravo njih dvoje još uvijek nije obavezujuće.” (El-Mugni)

Kada djevojku, nakon prve prosidbe, zaprosi drugi prosac, tu postoje dva različita stanja:

● Prvo je da drugi prosac zna da je djevojka isprošena. U tom slučaju nije mu dozvoljeno zaprositi je i ponuditi joj brak, niti je njoj dozvoljeno da mu se odazove, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da musliman prosi ženu na prošnju svoga brata. (Buhari i Muslim) Isto tako, svojim odazivom ona bi mu pomogla u grijehu i nepravdi, a to je Svevišnji Allah zabranio rekavši: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.” (El-Maida, 2) Islamski pravnici jednoglasni su u mišljenju da je haram ponuditi brak djevojci za koju se zna da je isprošena, koja je jasno kazala da prihvata prosidbu, a prvi prosac nije od nje odustao. (El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja) Ako djevojka odbije prvog prosca i ne prihvati njegovu ponudu ili ako je prvi prosac napusti – drugom je dozvoljeno da je zaprosi. Isto tako, drugom je dozvoljeno da je zaprosi ako mu to prvi prosac dozvoli, iako je nije ostavio.

● Drugo stanje je da drugi prosac ne zna za prvu prosidbu. U ovom slučaju nema smetnje da je zaprosi. O tome su islamski pravnici kazali: “Žena za koju se ne zna da li je isprošena ili ne, ne zna se da li je njenom proscu dat pristanak ili je odbijen, onom kome to nije poznato dozvoljeno je da je zaprosi, jer je to u osnovi dozvoljeno, a prosac je svojim neznanjem opravdan.” (El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja) Isto tako, ženi je dozvoljeno odazvati se drugom proscu i prihvatiti njegovu ponudu ako vidi da je za nju bolji od prvog, naročito ako se ističe sa vjerske i moralne strane u odnosu na prvog. (Vidjeti: Munedždžid, El-Islam: Sualun ve dževab) Svevišnji Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/kada-djevojku-zaprose-dva-mladica/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Džuma-namaz obaveza je svakom punoljetnom i razumnom muškarcu koji živi u naseljenom mjestu u kojem se taj namaz obavlja. Nije dozvoljeno muslimanu koji ispunjava ove uvjete da izostavi džuma-namaz bez šerijatski prihvatljivog opravdanja. Svevišnji Allah kaže: “O vjernici, kada se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite molitvu obaviti; to vam je bolje, neka znate!” (El-Džumua, 9). Ovim ajetom Svevišnji Allah poziva da se ostavi kupoprodaja i da se na molitvu pođe. U značenju kupoprodaje je posao i sve drugo što ljude namaza od odvraća.

Ibn Mesud, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao onima koji izostaju sa džuma-namaza: “Bio sam naumio da naredim jednom čovjek da predvodi ljude u namazu, a potom da muškarcima koji nisu došli na džuma-namaz zapalim kuće.” (Muslim)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Ili će ti ljudi prestati da izostaju sa džume ili će Allah njihova srca zapečatiti, a potom će nemarni biti.” (Muslim)

Ebu Dža’d ed-Damri, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko iz nemara i bez razloga izostavi tri džume, Allah će mu zapečatiti srce.” (Ahmed i Ebu Davud. Hadis je hasen-sahih, po ocjeni šejha Albanija.)

U ovim hadisima upućena je velika prijetnja onome ko izostavlja džuma-namaz. Musliman je dužan svoje radno vrijeme uskladiti sa ovom obavezom i organizirati se tako da može prisustvovati ovom ibadetu. Dužan je odabrati posao i službu koji mu to omogućava pa i ako je zarada na tom poslu manja. Svevišnji Allah kaže: “A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada.” (Et-Talak, 2–3)

Ipak, postoje vanredne situacije u kojima je dozvoljeno izostaviti džumu. Učenjaci su, kazujući o posebnim okolnostima usljed kojih je dozvoljeno izostaviti džumu, istakli da je to stanje u kojem čovjek biva izložen neugodnosti i velikoj, neprirodnoj teškoći ili se izlaže sigurnoj šteti po život, zdravlje ili imovinu. Malikijski učenjak Ibn Abdulberr kaže: “Govor o razlozima izostavljanja džume je širok, ali se načelno može kazati da sve ono što sprečava čovjeka da dođe na džumu tako da mu pričinjava neugodnost, izlaže ga strahu od neprijatelja ili se time poništava nužna obaveza, validan je razlog izostanka…” (Et-Temhid)

To se odnosi na povremeno izostavljanje džume, dok je kontinuiran izostanak teži i opasniji, kao što na to ukazuju prethodno spomenute riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko iz nemara i bez razloga izostavi tri džume, Allah će mu zapečatiti srce.”

Posao i služba nisu prihvatljiv razlog za izostanak sa džume, izuzev u dva slučaja:

● Prvi je da se radi o poslu za kojim postoji velika potreba i nužda, a iziskuje kontinuirano prisustvo radnika i službenika, koji ako bi napustili posao i otišli na džumu, nastala bi velika šteta ili bi izložili sebe i druge ljude velikoj opasnosti, a nema mogućnosti da ih neko drugi u tom poslu zamijeni. Kao, naprimjer, dežurni ljekari u hitnoj pomoći, čuvari i policajci za vrijeme dežurstva na mjestima gdje postoji opasnost da bude ugrožena sigurnost ljudi ili imovine, nadzornici u pogonima koji se ne mogu zaustaviti i sl.

● Drugo stanje jeste kada posao nekom bude jedini izvor prihoda tako da nema drugog načina da pokrije svoje elementarne potrebe u hrani, piću, odjeći, smještaju i sličnim potrepštinama koje su nužno potrebne njemu i njegovoj porodici. Takvo stanje je nužda u kojoj je dozvoljeno izostati sa džume sve dok ne osigura ono što je neophodno potrebno njemu i onom ko je u njegovom skrbništvu, uz nastojanje da čim prije pronađe izvor prihoda uz koji može obavljati džuma-namaz. Hanbelijski učenjak Merdavi kaže: “Jedan od razloga koji izostanak sa džume i džemata čine legitimnim jeste opasnost po životnu opskrbu za kojom je čovjek u potrebi.” (El-Insaf) Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/izostavljanje-dzuma-namaza-zbog-posla/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/