Važnost namaza i njegov stepen u islamu poznat je svakom muslimanu. Islamski učenjaci posvetili su veliku pažnju ovom ibadetu izučavajući i najsitnije detalje vezane za njega. Jedan od tih detalja jeste način na koji se klanjač spušta na sedždu, te da li se pri tome na tlo spuštaju prvo ruke, a zatim koljena ili obratno. Ebu Hanifa, Šafija i Ahmed, u jednoj predaji, odabrali su mišljenje da se pri spuštanju na sedždu prvo spuštaju koljena, a zatim ruke. Imam Et-Tirmizi, pripisujući ovo mišljenje džumhuru (velikoj većini) islamskih učenjaka, kaže: “Većina učenjaka podržava ovu praksu!” (Džamiut-Tirmizi, 2/56, hadis, br. 268), tj. da se pri odlasku na sedždu prvo spuštaju koljena, a zatim ruke, a kada se ustaje, prvo se podignu ruke, a zatim koljena. Dokaz za ovo mišljenje jeste hadis Vaila b. Hudžra u kojem se kaže: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako, odlazeći na sedždu, spušta koljena prije ruku, a kada ustaje, podiže ruke prije koljena.” (Ebu Davud, br. 838, Et-Tirmizi, br. 268, En-Nesai, br. 1089, Ibn Madža, br. 882, i Ed-Darekutni, br. 1307) Nakon što je naveo ovaj hadis, Ed-Darekutni kaže: “Ovaj hadis prenosi samo Jezid b. Harun od Šurejka. Od Asima b. Kulejba ne prenosi ga niko osim Šurejka, a Šurejk nije jak prenosilac u predajama koje samo on prenosi.” (Sunenud-Darekutni, 2/150) Šejh Albani, rahimehullah, također je hadis ocijenio slabim. (Miškatul-mesabih, 1/195)

Imam Malik, El-Evzai i mnogi drugi hadiski učenjaci preferiraju spuštanje ruku prije koljena, argumentirajući to hadisom Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas čini sedždu, neka se ne spušta kao što se spušta deva, i neka spusti ruke prije koljena.” (Bilježe Ahmed, br. 8942, Ebu Davud, br. 840, En-Nesai, br. 1091 i drugi) Imam En-Nevevi ocijenio je dobrim sened ovog hadisa, a šejh Albani vjerodostojnim. (El-Medžmu, 3/421, i Miškatul-mesabih, 1/196)

Mnogi učenjaci preferirali su postupanje po hadisu Vaila, radijallahu anhu, koji se uzima kao dokaz za prvo mišljenje, dajući mu prednost nad predajom Ebu Hurejre, radijallahu anhu, tvrdeći da je ta predaja kontradiktorna u svom značenju. Jedan od istaknutih učenjaka koji su odabrali prvo mišljenje, tj. da se koljena spuštaju prije ruku, jeste Ibnul-Kajjim, a od savremenih učenjaka Muhammed b. Salih el-Usejmin. (Pogledati: Zadul-me‘ad, 1/215, i Eš-Šerhul-mumti, 3/110)

Rezimirajući ovo pitanje, navest ću citat Ibn Tejmijje, rahimehullah, koji potvrđuje da su oba načina prihvatljiva i ispravna, a postojeće razilaženje odnosi se na odabir boljeg i potpunijeg. Ibn Tejmijje kaže: “Učenjaci su jednoglasni da je namaz dozvoljeno obavljati na svaki od dva spomenuta načina. Ako klanjač želi, spuštat će koljena prije ruku, a ako hoće, spuštat će ruke, a zatim koljena. Namaz mu je ispravan u oba slučaja, po konsenzusu učenjaka, međutim, učenjaci su se razišli u određivanju boljeg.” (Medžmul-fetava, 22/449)

http://el-asr.com/pitanja/da-li-se-na-sedzdu-prvo-spustaju-koljena-ili-ruke/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Isa, sin Merjemin, alejhimas-selam, nije umro, jevreji ga nisu ubili niti razapeli, nego se njima to samo pričinilo. Uzvišeni Allah učinio je da drugu osobu vide u liku Isaa, a njega je uzdigao tijelom i dušom i on je sada na nebesima. Uzvišeni Allah pojašnjava pravu istinu o Isau, alejhis-selam, i ukazuje na veliku podvojenost, razilaženje i neznanje o stvarnosti koja se dogodila: “I zbog riječi njihovih: ‘Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahovog poslanika!’ A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je silan i mudar” (En-Nisa, 157-158).

U ovim ajetima Uzvišeni Allah poriče tvrdnju da je Isa ubijen ili razapet i obavještava da ga je uzdigao Sebi, zatim u sljedećem ajetu kaže: “I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, prije njegove smrti, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti” (En-Nisa, 159).

“…prije njegove smrti…”, ove se riječi odnose na Isaa, alejhis-sellam, prema preferirajućem mišljenju komentatora Kur’ana, tj. prije smrti Isaa, alejhis-sellam, svi sljedbenici Knjige u njega će ispravno vjerovati nakon što bude spušten s nebesa pred Sudnji dan. Riječi u ajetu: “…prije njegove smrti…”, jasno ukazuju na to da Isa, alejhis-selam, nije umro, jer će se ispravno vjerovanje sljedbenika Knjige ostvariti prije Isaove smrti, a to tek predstoji nakon što Isa, alejhis-selam, bude spušten. (Pogledati: Umdetut-tefsir, 1/599)

Da Isa, alejhis-selam, nakon što ga je Allah uzdigao, boravi na nebesima, potvrđuje predaja Enesa b. Malika, radijallahu anhu, u kojoj opisuje Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, Miradž, tj. putovanje u nebeske sfere, gdje navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, susreo mnoge poslanike, a jedan od njih bio je Isa, alejhis-selam. (El-Buhari, br. 349, i Muslim, br. 162.) Svevišnji Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/da-li-je-isa-alejhis-selam-ziv-i-gdje-se-sada-nalazi/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o vrlinama petka, dana u kojem se obavlja džuma-namaz, rekao: “U njemu se nalazi jedan čas, neće se desiti da u tom času Allahov rob, musliman, dok klanjajući moli, zatraži nešto od Allaha a da mu Allah to ne podari.” Pri tome je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, svojom rukom išaretio ukazujući na kratkoću tog časa. (El-Buhari, br. 935)

U preciziranju tog časa u kojem se molitva uslišava, učenjaci imaju različita mišljenja od kojih su po jačini argumenta najizraženija dva:

prvo, to je vrijeme nakon što imam sjedne na minberu pa sve do završetka džuma-namaza;

drugo, to je vrijeme nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak.

Za oba mišljenja navode se dokazi u sunnetu i svako od njih odabrala je skupina istaknutih učenjaka. Dokaz za prvo mišljenje jeste hadis koji prenosi Ebu Musa el-Ešari, radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da o tom vremenu kaže: “To je vrijeme nakon što imam sjedne (na minber) pa sve dok se namaz ne završi.” (Muslim, br. 853) Ovo mišljenje odabrali su brojni učenjaci od kojih su El-Bejheki, Ibnul-Arebi, El-Kurtubi i En-Nevevi. (En-Nevevi, El-Medžmu, 4/541, i Ibnul-Hadžer, Fethul-Bari, 2/421)

Dokaz za drugo mišljenje jeste hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dan džuma-namaza (petak) ima dvanaest sati, i nema nijednog muslimana koji će (u vremenu uslišenja dove) tražiti nešto od Allaha a da mu Allah to neće uslišati. To vrijeme tražite u zadnjem satu nakon ikindija-namaza.” (Bilježe Ebu Davud, br. 1048, i En-Nesai, br. 1389, a hadis je vjerodostojan po ocjeni En-Nevevija i Albanija) Ovo mišljenje zastupaju brojni učenjaci na čijem je čelu poznati ashab Abdullah b. Selam, radijallahu anhu. Ibn Hadžer kaže: “Drugi su preferirali mišljenje Abdullaha b. Selama, a Et-Tirmizi prenosi od Ahmeda da je rekao: ‘Najviše hadisa na to ukazuje.’ Ibn Abdul-Berr veli: ‘To je najjače mišljenje o ovom pitanju.’ Seid b. Mensur vjerodostojnim senedom prenosi od Ebu Seleme b. Abdurrahmana da se jednom prilikom skupina ashaba sastala te su se prisjećali tog vremena na dan džume, u kojem se dova uslišava, a zatim su, prije nego što su se razišli, složili se da je to zadnji sat tog dana. To mišljenje preferirali su mnogi imami, poput Ahmeda i Ishaka.” (Fethul-Bari, 2/421)

U oba spomenuta vremena nadati se da će dova biti uslišana. U tom smislu Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo argumente da je taj čas nakon ikindija-namaza, kaže: “Smatram da je vrijeme u kojem se obavlja namaz (džuma) također vrijeme u kojem se dova uslišava, i oba vremena su vrijeme uslišenja, iako je određeno vrijeme za to zadnje vrijeme nakon ikindija-namaza, jer to je fiksno vrijeme u danu, ne pomjera se naprijed ili nazad, dok vrijeme namaza prati sam namaz, klanjao se ranije ili kasnije. Vrijeme namaza je vrijeme u kojem se uslišava dova, jer skup muslimana, njihov namaz i skrušeno obraćanje Allahu ostavlja trag na uslišanje dove, prema tome, vrijeme tog skupljanja je vrijeme u kojem se očekuje uslišanje dove. Na ovakav način usklađuju se svi hadisi, a Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, podsticao je svoj ummet na upućivanje dove i skrušeno obraćanje Allahu u oba spomenuta vremena.” (Zadul-mead, 1/394)

Ovdje je neophodno navesti još dvije napomene:

Prva napomena: Nakon što imam sjedne na minber, pa sve dok se ne klanja džuma-namaz, to je vrijeme u kojem se uslišava dova, međutim, kada imam ustane i počne držati hutbu, klanjači su dužni šutjeti i slušati imamov govor. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje, pa kada onda da dove? Nakon što se prouči ezan i prije nego što imam počne sa hutbom, propisano je moliti dovom koja se uči nakon ezana, kao što je to prilika za bilo koju dovu, jer je to, pored mogućnosti da bude čas uslišanja petkom, i vrijeme između ezana i ikameta u kojem se prima dova. Također se može doviti u vremenu kada imam sjedne između dvije hutbe, te za vrijeme sedžde u namazu, jer sedžda je stanje u kojem je rob najbliži svom Gospodaru, te je, nakon što se izgovori propisani zikr na sedždi, pohvalno doviti. Također, na sjedenju u namazu, prije predaje selama, propisano je doviti i tražiti dobro ovog i budućeg svijeta. Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, u hadisu Ibn Mes‘uda, radijallahu anhu, nakon što je ukazao na obavezu učenja et-tešehhuda na sjedenju u namazu, rekao je: “A zatim neka izabere koju god dovu želi.” (Muslim, br. 402)

Druga napomena: Prema drugom mišljenju, čas uslišanja je nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a to je vrijeme u kojem nije propisano klanjati nafila-namaz, međutim, u spomenutom hadisu Ebu Hurejre navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tom času rekao: “…dok klanjajući moli”. Odgovarajući na ovu nejasnoću, učenjaci su kazali da je osoba koja iščekuje namaz ustvari u namazu, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o takvom kazao: “Neprestano je u namazu sve dok iščekuje namaz” (Buharija, br. 647). U jednoj predaji spominje se kako je Ebu Hurejre kazivao ovaj hadis u prisustvu Abdullaha b. Selama, Allah bio zadovoljan njima, nakon čega je Abdullah rekao: “Ja doista znam kada je taj čas!”, a Ebu Hurejre povika: “Obavijesti me kada je taj čas!” Abdullah reče: “To su posljednji trenuci pred završetak dana džume.” Ebu Hurejre priupita: “Kako da to budu posljednji trenuci petka kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neće se desiti da u tom času Allahov rob musliman, dok klanjajući moli…’, a u tom vremenu se ne klanja?” Na to Abdullah reče: “Zar Allahov Poslanik nije rekao: ‘Ko sjedne na svom mjestu čekajući namaz, on je u namazu sve dok ne klanja’?” “Naravno”, reče Ebu Hurejre, a Abdullah kaza: “To je to!” (Bilježe Ebu Davud, br. 1046, En-Nesai, br. 1430, i drugi, a predaja je sahih po ocjeni Albanija)

Također je moguće da se riječi Poslanika: “…dok klanjajući moli…”, odnose na molitvu uopćeno, bio onaj ko dovi u namazu ili ne, jer u arapskom jeziku riječ “klanjati” znači doviti.

Onaj ko želi tražiti vrijeme uslišanja dove petkom nakon ikindija-namaza, može to učiniti na više načina:

prvi, da nakon što klanja ikindiju ostane u mesdžidu i vrijeme provede u dovi i ibadetu sve do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak sunca. Ovo je najpotpuniji oblik;

drugi, da prije akšama ode u mesdžid, te klanja tehijetul-mesdžid, a zatim ostane i dovi sve do akšama;

treći, da petkom pred zalazak sunca, gdje god se nalazio, dovi i moli svog Gospodara.

Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o tome kako da postupi onaj ko želi doviti petkom pred zalazak sunca, da li treba biti u džamiji ili to može učiniti i kod kuće, pa je kazao: “Hadisi koji o tome govore uopćeni su i svojim doslovnim značenjem obuhvataju svakog ko dovi u vremenu kada se dova uslišava. Stoga, nadati se da će biti uslišano svakome ko dovi u tom vremenu, međutim, onome ko ostane u džamiji iščekujući akšam-namaz preče je da mu dova bude uslišana, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “…dok klanjajući moli…”, a onaj ko iščekuje namaz poput je onoga ko je u namazu. Ako se, pak, radi o bolesniku, koji dovi u svojoj postelji, ili ženi koja u svojoj kući, čekajući akšam-namaz, na mjestu gdje klanja, upućuje dove petkom nakon ikindija-namaza, nadati se, također, da će im biti uslišano.” (Fetava Ibn Baz, 30/271) Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/kada-se-petkom-uslisava-dova/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu. Ko se nađe u društvu onih koji psuju vjerske svetinje, makar bili rodbinski najbliži, dužan je napustiti takvo društvo, postupajući po kur’anskom ajetu: “Kada vidiš one koji se riječima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu. A ako te šejtan navede da zaboraviš, onda ne sjedi više s nevjernicima kad se opomene sjetiš.” (El-En‘am, 68)

Poznato je da islam daje veliko pravo roditeljima nad djecom. Čak i kada roditelj nije vjernik, dijete je dužno prema njemu se lijepo ophoditi i plemenito postupati. Rekao je Svevišnji Allah: “A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj.” (Lukman, 15) Vidimo kako Uzvišeni Allah u ovom ajetu naređuje da se velikodušno postupa prema roditeljima, koji ne samo da su nevjernici, nego i druge pozivaju u nevjerstvo i na to nagovaraju. Stoga je dužnost biti pokoran roditelju u svemu što nije grijeh, jer poslušnost je temelj velikodušnosti koju nam je Allah stavio u obavezu prema roditeljima.

To ipak ne znači da roditelj ima pravo činiti nepravdu djetetu, jer Allah je zabranio svaku nepravdu. U hadisi-kudsijju navodi se da je Allah kazao: “O robovi Moji, Ja sam doista sam Sebi nepravdu zabranio i zabranio sam je Svojim robovima, zato jedni drugima ne činite nepravdu!” (Muslim, br. 2577)

Pri odabiru obrazovne struke roditelj treba uvažiti sklonosti djeteta i njegove mogućnosti, te pomoći djetetu da odabere struku koja ima najveću perspektivu i kroz koju očekuje da će postići najbolje rezultate i ostvariti pozitivne životne ciljeve. Ukoliko se mišljenja roditelja i djeteta ne podudaraju i ne može se među njima uskladiti, u pravilu, dijete je dužno poslušati roditelja, jer roditelj ima više iskustva, u stanju je zrelije donijeti odluku, a svom djetetu želi najbolje. Ako su pak ovi parametri poremećeni, tako da je dijete upućenije od roditelja i u stanju je donijeti ispravniju odluku, a roditelj zagovara očigledno nerealnu stvar čijim prihvatanjem dijete sebi čini veliku nepravdu, dijete ne mora nužno u tome poslušati roditelja, ali je dužno pokušati iznaći način da udobrovolji roditelja i dobije njegov pristanak.

Zatim, roditelj je dužan finansirati dijete sve dok dijete ne bude u stanju samo zarađivati. Ukoliko roditelj nepravedno obustavi finansiranje djeteta, dozvoljeno je iz njegove imovine uzeti vrijednost na koju dijete običajno polaže pravo. Dokaz za to jeste predaja koju prenosi Hinda, supruga Ebu Sufjana, radijallahu anhuma, a u kojoj se navodi da je kazala Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Doista je moj muž, Ebu Sufjan, škrt čovjek, ne daje nam dovoljno, meni i mojoj djeci, osim ako uzmem od njega a da on ne zna!” Na to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Uzmi od njegovog imetka koliko je običajno dovoljno tebi i tvojoj djeci.” (Buhari, br. 5364, i Muslim, br. 1714) Izraz “običajno” znači: kao što je običaj da žene tebi sličnog društvenog staleža troše.

Dakle, ako ti roditelj očigledno čini nepravdu sileći te da učiš u neodgovarajućoj školi, dozvoljeno je nepravdu spriječiti, a ako je stvar nejasna i polemična, osnova je da se roditelju pokorava u svemu što nije grijeh. Ako ti nepravedno uskraćuje tvoje materijalno pravo, dozvoljeno je bez njegovog znanja uzeti vrijednost koju običajno roditelj daje djetetu. Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/skolovanje-po-zelji-roditelja/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Islamski pravnici o ovom pitanju imaju različita mišljenja, a razilaženje u ovoj mes’eli rezultat je razilaženja u pogledu općeg propisa kurbana. Naime, kurban je u hanefijskom mezhebu vadžib imućnom muslimanu, dok je u ostala tri mezheba pritvrđeni sunnet. (El-Mevsuatil-kuvejtije, 5/76–77)

Po mišljenju džumhura (većine) učenjaka, među kojima su malikijski, šafijski i hanbelijski mezheb, kada čovjek odredi konkretnu životinju za kurban, a čista je od svih mahana koje se ne smiju naći pri žrtvenoj životinji, te se zatim pri životinji pojavi mahana koju on nije uzrokovao i za koju nije odgovoran, zaklat će je i žrtvovanje je validno. Ibn Kudama kaže: “Kada čovjek za kurban odredi zdravu životinju bez mahane, te se nakon toga pri životinji pojavi mahana koja životinju čini nezadovoljavajućom za kurban, zaklat će je i time je žrtvovanje validno. To mišljenje preneseno je od Ataa, Hasana el-Basrija, Zuhrija, Sevrija, Malika, Šafije i Ishaka.” (El-Mugni, 11/104)

Ibn Tejmijja kaže: “A ako kupi životinju za kurban, te se nakon toga pri životinji prije klanja pojavi mahana, zaklat će je po jednom mišljenju učenjaka.” (Medžmuul-fetava, 26/304)

Dokaz za ovo mišljenje nalazi se u predaji koju bilježi Bejheki od Ibn Zubejra, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je među njegovim žrtvenim životinjama dovedena ćorava deva, pa je kazao: “Ako ju je to snašlo nakon što je kupljena, žrtvujte je, a ako ju je to snašlo prije nego je kupljena, zamijenite je.” (Sunenul-Bejhekil-kubra, br. 10027, predaja je vjerodostojna po ocjeni imama Nevevija, El-Medžmuu, 8/363)

Ovakav je stav džumhura – većine, učenjaka ako se radi o životinji koja se žrtvuje za Kurban-bajram, a to žrtvovanje, shodno njihovom mišljenju, nije obavezno, međutim, ukoliko se radi o obaveznom prinošenju žrtve, kao što je zavjetni kurban, životinju koju snađe mahana dužnost je zamijeniti zdravom, jer samo žrtvovanjem životinje bez mahane ispunjava se obaveza. (El-Mugni, 11/104)

Učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da je žrtvovanje kurbana vadžib svakom imućnom muslimanu, dok siromah to nije dužan. Stoga, hanefijski učenjaci u ovom propisu prave razliku između imućnog i siromašnog te imućnog obavezuju da oštećenu životinju zamijeni drugom, dok je siromahu dozvoljeno zaklati životinju i nakon mahane. Potvrđujući i obrazlažući ovaj stav u poznatoj knjizi hanefijskog mezheba El-Hidaje, nakon što je ukazano na mahane koje se ne smiju nalaziti pri žrtvenoj životinji, kaže se: “Sve spomenuto odnosi se na mahane koje se nalaze pri životinji u vremenu kupovine, a ko bi kupio životinju bez mahane, te nakon toga se pri njoj pojavi neka od mahana koje čine životinju neprikladnom za kurban, u tom slučaju, ako je imućan, dužan je zaklati drugu životinju, a ako je siromašan, dozvoljeno je i prihvatljivo da tu životinju (koju je snašla mahana) zakolje. Razlog za to jeste što je klanje kurbana imućnom u samom početku šerijatom stavljeno u obavezu i ta obaveza nije nastala kupovinom životinje, tako da obaveza nije vezana za tu konkretnu životinju, za razliku od siromaha kome je klanje kurbana postalo obavezno kupovinom životinje sa nijetom da bude kurban, pa je u njegovom slučaju obaveza vezana za tu konkretnu životinju.” (El-Merginani, El-Hidaje, 4/74) S obzirom na to da je, kada se radi o siromahu, obaveza prinošenja žrtve vezana izravno za tu životinju, dozvoljeno je žrtvovati je i nakon mahane.

Hanefijski učenjaci iz ovog propisa izuzimaju samo mahane koje nastanu pri samom klanju, kao naprimjer da se pri polaganju životinje na tlo radi klanja životinji slomi noga, takvo nešto ne čini životinju neprikladnom za kurban, svejedno bio prinosilac žrtve siromašan ili imućan.

Spomenuta predajakoju prenosi Ibn Zubejr, radijallahu anhu, ide u prilog stanovištu džumhura učenjaka. Zatim, životinja kupljena s namjerom da se žrtvuje poput je povjerenog emaneta, a povjerenik nije odgovoran za oštećenje emaneta, ukoliko oštećenje ne nastane njegovim propustom. To znači da je životinju kupljenu za kurban dozvoljeno žrtvovati nakon pojave mahane koju vlasnik životinje nije uzrokovao, a zamijeniti je zdravom bolje je i potpunije. Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/ispravnost-klanja-povrijedjene-zivotinje-za-kurban/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/