Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog roba i poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.

Primarni smisao kupanja nakon izlaska sperme – ejakulacije ili pojavom nekog drugog uzroka koji čini gusul obaveznim jeste postizanje vjerske čistoće, odnosno uvjeta za ispravnost određenih obreda, poput namaza i tavafa. Svevišnji Allah kaže: “A ako ste džunubi, onda se okupajte.” (El-Maida, 5) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Namaz bez čistoće se ne prihvata.” (Muslim, br. 224)

Svaki propis ove vjere čovjeku donosi korist i baziran je na određenoj mudrosti, međutim, Allahova je mudrost potpuna i savršena, a naša ljudska je manjkava tako da naš um neće nužno dokučiti sve mudrosti koje se kriju u propisima ove vjere.

Stoga se vjerski propisi klasificiraju u dvije skupine: propisi čija je mudrost jasna i očigledna, poput propisa zekata koji predstavlja socijalnu skrb i nosi mnoge druge poznate koristi; i propisi čija mudrost nama nije jasna, kao npr. zbog čega akšamski farz ima upravo tri rekata, a ne dva poput sabahskog ili četiri poput podnevskog.

Što se tiče kupanja nakon izlaska sperme, mudrost i smisao tog propisa nije konačno definirana i ovaj propis bliži je drugoj skupini propisa čija mudrost nama nije potpuno jasna. Pored toga, u njemu se naziru mnoge mudrosti i velike koristi, a neke od njih otkriva Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši o gusulu: “To je ljepše, bolje i čišće.” (Ebu Davud, br. 219, hasen po ocjeni Albanija) Nakon bračnog odnosa, tijelo klone i iscrpi se, a upravo kupanjem se vraća svježina i živost i odstranjuje se osjećaj nemoći i lijenosti koja je vjerom pokuđena. Abdullah el-Bessam u svom djelu Bulugul-meram u uvodu poglavlja o gusulu navodi riječi nekih ranijih učenjaka o mudrosti i koristi gusula i kaže: “Mudri Zakonodavac propisao je kupanje nakon izlaska sperme, a nije ga propisao nakon izlaska mokraće, iako oboje izlaze iz istog mjesta i istog organa, jer mokraća je ostatak hrane i pića, dok je sperma materija sastavljena od dijelova tijela. Stoga vidimo kako izlazak sperme ostavlja trag na tijelo, dok izlazak mokraće ne ostavlja takav trag, i vidimo kako čovjeku nakon bračnog odnosa slabi tjelesna snaga. Kupanje vodom vraća tijelu snagu koju je izgubilo izlaskom sperme. Isto tako, izlazak te tekućine iz tijela uzrokuje lijenost, a kupanje nanovo vraća tijelu živost i krepost. Medicinari su naglasili da kupanje nakon odnosa vraća tijelu njegovu snagu, da je to najkorisnija stvar za stimulaciju protoka krvi, čime se tijelu vraća krepost i snaga, te da izostavljanje kupanja uzrokuje brojne štete čovjekovom tijelu.” (Tevdihul-ahkam, 1/367)

Također, postoje tvrdnje da pri snošaju ljudska koža luči znoj koji u sebi ima izrazito povećanu otrovnost, te bez kupanja postoji mogućnost da se ti otrovi vrate u tijelo, a kupanjem se to odstranjuje.

Na kraju, bitno je podsjetiti da je primarni smisao svih ibadeta želja za Božijim zadovoljstvom, a čovjek, praktikujući ibadete, potvrđuje svoju predanost Bogu i spremnost na žrtvu i odricanje u Njegovo ime. Uz to, vjernik dobro zna da iza svakog propisa stoji određena mudrost i ovosvjetovna i ahiretska korist, spoznao je on ili ne.

http://el-asr.com/pitanja/zasto-je-propisan-gusul/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao je na učenje časnog Kur’ana i ukazao na velike nagrade koje čekaju onoga ko uči Kur’an, ma koji dio Kur’ana učio. Također je podstakao na učenje određenih ajeta i sura zbog njihovih posebnih vrlina i fadileta, poput Ajetul-Kursijje, dva zadnja ajeta sure El-Bekara, te sura El-Ihlas, El-Kafirun i drugih o čijim je vrlinama prenesena posebna predaja.

O vrlinama sure El-Vakia (Događaj) zabilježene su dvije predaje, jedna je vjerodostojna, a druga nije. Prenosi Ibn Abbas da je Ebu Bekr, radijallahu anhum, kazao: “Allahov Poslaniče, osijedio si!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Osjedile su me sure Hud, El-Vakia, El-Murselat, Amme i Izeš-šemsu kuvviret.” (Hadis bilježe Tirmizi, br. 3297, Hakim, br. 3314 i drugi. Ova je predaja vjerodostojna. Tirmizi ju je ocijenio dobrom, a Hakim vjerodostojnom, što je potvrdio i šejh Albani) Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, to je rekao jer se u tim surama govori o Sudnjem danu, kazni u Džehennemu i stanju ljudi na budućem svijetu – ahiretu.

Druga predaja u kojoj se spominje sura El-Vakia prenosi se od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, rekao: “Ko svake večeri bude učio suru El-Vakia nikada ga neće zadesiti neimaština.” (Bilježi Bejheki u Šuabul-imanu, br. 2268. Ovu predaju su slabom ocijenili brojni hadiski eksperti od kojih su imam Ahmed, Ebu Hatem, Darekutni, Bejheki i drugi, a od savremenih učenjaka šejh Albani. U lancu prenosilaca ovog hadisa nalazi se Ebu Šudža, a on je prenosilac koji nije poznat) Postoje i drugi razlozi koji ovu predaju čine slabom. (Pogledati: Silsiletul-ehadisid-daifa, br. 289) Dakle, to znači da nije dozvoljeno vjerovati da učenje sure El-Vakia štiti od neimaštine, jer predaja koja na to ukazuje nije validan argument.

http://el-asr.com/pitanja/ucenje-sure-el-vakia-zbog-otklanjanja-neimastine/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

“Da sam” i slični izrazi mogu se upotrijebiti na pokuđen, odnosno zabranjen način, a mogu se upotrijebiti i na pohvalan način. Primjer pokuđene upotrebe riječi “da” spomenut je u kur’anskim ajetima u kojima Svevišnji Allah, govoreći o munaficima, kaže: “Oni u sebi kriju ono što tebi ne pokazuju. ‘Da smo se za bilo šta pitali’, govore oni, ‘ne bismo ovdje izginuli.’ Reci: ‘I da ste u kućama svojim bili, opet bi oni kojima je suđeno da poginu na mjesta pogibije svoje izašli’” (Alu Imran, 154); “Onima koji se nisu borili, a o braći svojoj govorili: ‘Da su nas poslušali, ne bi izginuli’, reci: ‘Pa vi smrt izbjegnite, ako istinu govorite!’” (Alu Imran, 168)

Kada se nekom desi nešto što ne voli, neka ne kaže: “Da sam učinio tako, ne bi se to desilo!”, jer takve riječi sadrže dva sporna elementa: (1) te riječi otvaraju vrata kajanja, nezadovoljstva i tuge, a ta vrata potrebno je zatvoriti jer vode u depresiju i ne donose nikakvu korist i 2) takve riječi odraz su nezadovoljstva Allahovom odredbom, jer sve što se dešava, sitno i krupno, dešava se Allahovom odredbom. On što se desilo, neminovno se moralo zbiti i to je bilo nemoguće spriječiti. Stoga su riječi: “Da sam postupio tako, bilo bi tako!”, vid nezadovoljstva Allahovim kaderom i znak su slabosti imana u Allahovu odredbu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Pridaj pažnju onome što će ti koristiti i od Allaha traži pomoć i ne malaksaj! Ukoliko te zadesi nešto (što ne voliš), ne reci: ‘Da sam postupio tako i tako, desilo bi se tako i tako’, već reci: ‘To je Allahovo određenje i On je uradio šta je želio!’, jer doista ‘da sam’ otvara šejtanska vrata!” (Muslim, br. 2664)

Upotreba izraza “da sam”, “da je” i sličnih izraza pohvalna je kada se izgovora iz želje za nečim lijepim i dobrim. Primjer za to jesu riječi Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, kada je, priželjkujući da je Musa, alejhis-selam, bio više strpljiv sa Hadirom kako bi čuo još kazivanja o njima dvojici, rekao: “Allah se smilovao Musau, da je bio više strpljiv pa da nam Allah kazuje događaje o njima dvojici!” (Buhari, br. 122)

Kao što izraz “da sam” postaje pohvalan kada se izgovori iz želje za postizanjem lijepog i dobrog, isto tako, kada se kaže iz želje za nečim lošim, postaje pokuđen. Na to ukazuju riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Primjer ovog ummeta poput je primjera četverice ljudi: čovjeka kojem je Allah podario imetak i znanje, te on svojim imetkom raspolaže shodno svom znanju i troši ga ispravno; čovjeka kojem je Allah podario znanje, a nije mu podario imetak, te on govori: ‘Da je meni imetak poput imetka ovog čovjeka, postupao bih s njim kao što on postupa.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Njih dvojica su jednaki u nagradi!’; čovjeka kojem je Allah podario imetak, a nije mu podario znanje, te on razbacuje imetak i neispravno ga troši, i čovjeka kojem Allah nije podario ni imetak ni znanje, te on govori: ‘Da je meni imetak poput imetka ovog čovjeka, postupao bih s njim kao što i on postupa.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Njih dvojica su jednaki u grijehu.’” (Ahmed, br. 18053; Ibn Madža, br. 4228, Et-Taberani fil-Kebir, 18304, hadis je dobrim ocijenio šejh Šuajb Arnaut)

Dakle, propis izgovaranja riječi “da sam” razlikuje se shodno motivu zbog kojeg je izrečena. Ako se ova riječ izgovori iz nezadovoljstva Allahovom odredbom, neprihvatanja iste i slabosti imana u Allahov kader, ili iz želje za nečim pokuđenim, onda je to pokuđeno, a ako je izrečena zbog želje za nečim lijepim i dobrim, kao što je udjeljivanje na Allahovom putu i stjecanje znanja, onda je to pohvalno.

http://el-asr.com/pitanja/izgovaranje-rijeci-da-sam/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Gibet ili ogovaranje, zabranjen je jasnim kur’anskim tekstom: “I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno.” (El-Hudžurat, 12) Šta je gibet, pojasnio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitavši jednom prilikom svoje ashabe: “Znate li vi šta je gibet?” “Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju”, odgovoriše oni, a Poslanik na to reče: “Da spomeneš svog brata po onom što on ne voli.” “A šta ako se pri mom bratu nalazi to što kažem?”, upitaše Poslanika, a on odgovori: “Ako se pri njemu nalazi to što kažeš, tada si ga ogovorio, a ako se to ne nalazi pri njemu, potvorio si ga.” (Muslim, br. 2589)

Jedan od velikih ciljeva islama jeste da njegovi sljedbenici žive u slozi, jedinstvu, međusobnoj ljubavi i bratstvu. Na putu ostvarenja tog cilja šerijat zabranjuje sve što vodi raskolu i mržnji, kao što su zavist, oholost, laž i sl. U tom smislu zabranjen je i gibet, međutim, spominjanje drugoga po onome što ne voli u određenim je situacijama dozvoljeno, a nekad čak i obavezno. ‘Izz b. Abdusselam kaže: “Gibet je štetan i zabranjen, ali ipak je dozvoljen kada u sebi nosi korist koju je dužnost ili dozvoljeno ostvariti.” (Kavaidul-ahkam, 1/97) Imam Nevevi kaže: “Znaj da je gibet dozvoljen radi postizanja ispravnog šerijatskog cilja koji nije moguće na drugi način dostići.” (Rijadus-salihin, 2/182)

Dakle, ukazati na negativnosti određene osobe, odnosno spomenuti je po onome što ne voli, kako bi se postiglo nešto što je, prema postavkama šerijata, korisno i bitno, dozvoljeno je i ne tretira se zabranjenim gibetom. Učenjaci navode šest stanja u kojima je gibet dozvoljen:

Prvo: Prilikom podnošenja tužbe i žalbe. Onome kome je nanesena nepravda dozvoljeno je da se, pred sudijom ili nekim drugim ko ima vlast i sposobnost da mu pomogne u ostvarenju prava, žali na onoga ko mu je nanio nepravdu i da ga spomene po lošem.

Drugo: Prilikom traženja podrške u sprečavanju zla. Osobi koja želi spriječiti zlo, a nije to u stanju izvesti, dozvoljeno je da onome za koga vjeruje da joj u tome može pomoći spomene drugoga po lošem, kao naprimjer da se kaže komšiji: “Tvoj sin čini to i to, spriječi ga!” Međutim, to ne smije biti iz lične zavisti i sličnih motiva, nego isključivo s ciljem savjeta i sprečavanja zla.

Treće: Kada se traži fetva i pojašnjenje vjerskog propisa. Osobi koja želi saznati vjerski propis o nekom pitanju dozvoljeno je da imenuje određenu osobu i da o njoj kaže ono što je nužno da bi se dobio adekvatan odgovor, kao naprimjer da kaže: “Moj muž čini to i to, da li je to ispravno?” Međutim, bolje je da se u sličnim prilikama ne imenuje dotični, nego da se naprimjer kaže: “Šta kažete o čovjeku koji čini to i to?”, jer na takav način se može saznati odgovor i postići cilj bez imenovanja određene osobe. Pored toga, dozvoljeno je imenovati osobu, kao što na to ukazuje predaja u kojoj se navodi da je Hinda, supruga Ebu Sufjana, radijallahu anhuma, kazala Allahovom Poslaniku: “Doista je Ebu Sufjan škrt čovjek, ne daje koliko je dovoljno meni i mojoj djeci, osim ako uzmem od njega bez njegovog znanja.” “Uzmi koliko je, prema običaju, dovoljno tebi i tvojoj djeci”, reče Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Buhari, br. 5364, i Muslim, br. 1714)

Četvrto: Prilikom upozoravanja i savjetovanja. Za dozvoljenost ove vrste gibeta, učenjaci najčešće navode primjer kritiziranja slabih prenosilaca hadisa i pojašnjenje njihovog stanja, a isto se odnosi i na svjedoke i govor o njihovoj pravednosti i čestitosti, na osnovu čega se prihvata ili odbija njihovo svjedočenje. U savjetovanje spada i upozorenje na propagatore zablude, tako da se na njih ukaže i pojasne njihove devijacije kako se ne bi drugi za njima poveli. Isto tako, u savjetovanje spada i govor o stanju prosca, osobe s kojom se želi zajednički poslovati, kao i o onome s kojem se namjerava povjeriti određena funkcija. Onaj ko bude upitan o određenoj osobi u ovim i sličnim stanjima, dužan je kazati istinu i otkriti njeno stanje onakvo kakvo jeste, namjeravajući time savjetovanje.

Peto: Kada neko javno čini grijeh, poput onoga ko javno pije alkohol i takvoga je dozvoljeno spomenuti ga po onome što javno čini, međutim, zabranjeno je spomenuti ga po drugim nedostacima, izuzev ako za to postoji neki drugi od ovdje spomenutih razloga.

Šesto: Kada neko bude poznat po nadimku koji ima pokuđeno značenje, kao što je gluhi, ćoro i sl., dozvoljeno je nazvati ga tim nadimkom, ako je nužno, da bi se znalo na koga se misli, a haram je nazvati ga time omalovažavajući ga. Ipak, preče je, ako je moguće ukazati na njega na drugi način, ne spominjati takav nadimak.

Ovih šest stanja učenjaci navode kao izuzetak iz zabrane gibeta. (Vidjeti: Rijadus-salihin, 2/185; Hejtemi, Ez-Zevadžir, 2/248) Već su navedeni neki hadisi koji ukazuju na dozvolu gibeta u spomenutim stanjima, a od hadisa koji na to ukazuju jeste i predaja Aiše, radijallahu anha, u kojoj se kazuje da je čovjek pokucao na vrata Allahovog Poslanika tražeći dozvolu da uđe, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Dozvolite mu, loš li je čovjek iz tog plemena!” (Buhari, br. 6054, i Muslim, br. 2591) Imam Buhari ovaj je hadis naveo kao dokaz da je dozvoljeno gibetiti grješnike i sumnjive osobe, odnosno, one koji su poznati po grijehu i koji ga javno čine. Također je zabilježena predaja koja ukazuje na to da je dozvoljeno spomenuti po lošem prosca onome ko o njemu bude upitan, a poznato mu je njegovo stanje. Fatima bint Kajs, radijallahu anha, kaže: “Došla sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: ‘Zaprosili su me Ebu Džehm i Muavija.’ Na to je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, rekao: ‘Što se Ebu Džehma tiče, on ne skida štap sa svojih pleća, a Muavija je siromah, nema ništa od imetka.’” (Muslim, br. 1480)

Bitno je još naglasiti da je gibet u pravilu zabranjen, stoga je u dotičnim stanjima dozvoljen samo u mjeri koja je neophodna, poput ostalih zabranjenih stvari kada postaju dozvoljene zbog prijeke potrebe, kao što je strvina kada čovjek ne nalazi drugu hranu i tada mu je dozvoljeno od nje jesti u mjeri koja je neophodna da bi preživio. Dakle, ovo se odnosi i na gibet, što znači, ako je, naprimjer, dozvoljeno da se staratelju kaže o proscu: “On nije za tvoje kćerke”, tada nema potreba da se detaljiše o njegovim mahanama, niti je to dozvoljeno.

Još je bitno napomenuti da šejtan često uspijeva prići čovjeku i navesti ga na gibet prikazujući mu to kao savjet ili upozorenje na zlo, a ustvari se radi o zavisti, ismijavanju, ličnoj osveti i sl. Stoga smo dužni čuvati se gibeta i imati na umu da je spominjanje drugih po onome što ne vole dozvoljeno samo kada se ima za cilj savjet i šerijatom potvrđena korist. Svevišnji Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/da-li-je-uopce-moguce-sacuvati-se-gibeta/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba smatraju da povraćanje kvari abdest, ako se povrati punim ustima, kao što kažu hanefijski učenjaci, ili ako je obilno, kao što kažu hanbelijski učenjaci. (Pogledati: Tebjinul-Hakaik, 1/9, i El-Mugni, 1/136)

Imam Malik i Šafija smatraju da povraćanje ne kvari abdest. (El-Munteka, 1/65, i El-Umm, 1832)

Dokaz za prvo mišljenje jeste predaja u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas povrati dok je u namazu, ili podrigujući izbaci hranu iz usta, ili mu poteče krv iz nosa, neka se abdesti, a zatim neka nastavi namaz odakle je stao, ako nije govorio.” (Ibn Madža, br. 1221, Darekutni, br. 563, Et-Taberani fil-Evsat, br. 5429, El-Bejheki fil-Kubra, br. 687) Međutim, spomenuta predaja je slaba po ocjeni velike većine hadiskih eksperta, među kojima su imam Šafija, Ahmed, Ibn Mein i drugi, a od savremenih učenjaka šejh Albani. Isto tako, oni preferiraju da je ova predaja mursel, tj. da je od Allahovog Poslanika prenosi tabiin, a ne ashab koji je sreo Allahovog Poslanika, što znači da lanac prenosilaca nije potpun. (Et-Telhisul-habir, 1/654, Daiful-Džamis-sagir, br. 12204) S druge strane, hanefijski učenjak Zejlei predaju ocjenjuje vjerodostojnom i dodaje da, čak i ako je predaja mursel, hanefijski mezheb prihvata mursel predaju i tretira je validnim argumentom. (Nasbur-raja, 1/39)

Drugi dokaz za prvo mišljenja jeste predaja od Ebu Derdaa, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, povratio, a potom se abdestio. (Tirmizi, br. 87) Imam Tirmizi o ovoj predaji kaže da je vjerodostojnija od svih drugih predaja na ovu temu, a vjerodostojnom je ocjenjuje i šejh Albani (Irvaul-galil, br. 111). Pobornici drugog mišljenja odgovaraju na ovaj dokaz tako što kažu da je ispravnost ovog hadisa upitna, s obzirom da ga većina prenosilaca od Ebu Derdaa prenosi drugim riječima: “da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, povratio i time pokvario post” (Miratul-mefatih, 6/1024) Zatim, ako se i prihvati kao vjerodostojna, predaja ne upućuje jasno na to da povraćanje kvari abdest, jer to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije konkretno izrekao, nego je to samo njegov postupak, a sam postupak ne upućuje na obavezu, s obzirom da u tome nema naredbe.

Dokaz za drugo mišljenje jeste nepostojanje validnog dokaza da povraćanje kvari abdest. Šejh Usejmin, rahimehullah, upitan je: “Da li će abdest biti pokvaren izlaskom nečega iz ljudskog tijela mimo dva otvora?”, pa je odgovorio: “Ono što izađe mimo dva otvora ne kvari abdest, bilo u većoj ili manjoj količini, izuzev mokraće i stolice, jer je osnova da abdest nije pokvaren, a ko tvrdi suprotno osnovi, dužan je donijeti dokaz. Čistoća čovjeka (trajnost abdesta) potvrđena je šerijatskim dokazom, a ono što se potvrdi šerijatskim dokazom ne može se dokinuti nikako drugačije osim šerijatskim dokazom. Ne želimo izlaziti izvan okvira onoga na što ukazuju Allahova Knjiga i sunnet Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer mi smo dužni da Allahu robujemo prema Allahovom zakonu, a ne prema našim prohtjevima. Stoga, ne možemo sebi dopustiti da stavljamo Allahovim robovima u obavezu čišćenje koje nije obavezno, niti da ih oslobađamo čišćenja koje je obavezno. Ako bi neko rekao: Preneseno je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, povratio i potom se abdestio, odgovorit ćemo mu: Taj hadis je slabim ocijenila većina učenjaka i to je samo postupak, a sam postupak ne upućuje na obavezu, jer u sebi ne sadrži naredbu…” (Medžmuul-fetava ve resail Ibnu Usejmin, br. 138)

Ostaje još da se kaže da je, prema mišljenju koje preferira da povraćanje ne kvari abdest, propisano isprati usta nakon povraćanja, te ako se izbačena hrana promijenila, ispiranje je obavezno, jer je postala nečista, a ako se nije promijenila, onda je ispiranje pohvalno. (El-Munteka, 1/65) Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/da-li-povracanje-kvari-abdest/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/