U tom slučaju nemoj predavati selam sa imamom, ali učini sehvi-sedždu zajedno s njim, jer si dio namaza klanjao iza imama i obuhvata te njegova sehvi-sedžda. Zatim, kada imam upotpuni sehvi-sedždu i ponovo počne sa selamom, ustani i upotpuni svoj namaz. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada krenete na namaz, ne idite užurbano, nego idite dostojanstvenim i smirenim hodom, pa na što stignete od namaza, to klanjajte (za imamom), a što vam promakne, to upotpunite.” (Buhari, br. 635, i Muslim, br. 603) Ovaj hadis svojim općim značenjem obuhvata stanje kada se prispije u džemat dok je imam na zadnjem sjedenju. U tom slučaju prispjeli će pristupiti džematu donošenjem početnog tekbira u stojećem položaju, a zatim će sjesti i učiti Ettehijatu i sve što se uči na sjedenju. Sačekat će da imam preda selam na desnu i lijevu stranu, ali ga u tome neće pratiti, jer se selam ne predaje sve dok namaz ne bude upotpunjen. Ako imam učini sehvi-sedždu, učinit će je zajedno s njim, te kada imam, nakon sehvi-sedžde, počne sa predajom selama, ustat će i upotpuniti svoj namaz. Ko se kasneći priključi džematu, ne treba ustajati da upotpuni svoj namaz sve dok mu ne prevlada mišljenje da imam neće činiti sehvi-sedždu. Desi li se da ustane i ispravi se na stajanju, a zatim imam učini sehvi-sedždu neće se vraćati sa stajanja kako bi ga u tome pratio, nego će upotpuniti svoj namaz i na kraju namaza učiniti sehvi-sedždu, a ako prije nego što se ispravi uoči da imam čini sehvi-sedždu, učinit će je zajedno s njim i nakon toga upotpuniti svoj namaz. Ako onaj ko prispije u džemat kada je imam već na zadnjem sjedenju, odnosno nakon zadnjeg rukua, očekuje da će se formirati novi džemat nakon trenutnog džemata, po nekim učenjacima, bolje je da ne stupa u džemat, nego da sačeka drugi kako bi namaz klanjao u cijelosti u džematu, dok je, po drugim učenjacima, bolje pristupiti namazu zbog citiranog hadisa: “Pa na što stignete od namaza, to klanjajte (za imamom)”, i drugih predaja koje nisam naveo zbog slabosti u njihovom senedu. A Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/kako-postupiti-kad-se-zakasni-u-dzemat-a-imam-ucini-sehvi-sedzdu/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Spomenuto stanje nije darura koja može dozvoliti zabranjeno, jer povjerenik koji daje zajam, kada dužnik nije u stanju vratiti, dužan je odgoditi potraživanje duga i sačekati da dužnik bude u mogućnosti vratiti dug. U tom značenju Uzvišeni Allah kaže: “A ako je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, neka znate, da dug poklonite.” (El-Bekara, 280) Dužniku nije dozvoljeno zapadati u haram da bi vratio dug, nego je dužan reducirati svoju potrošnju na neophodno i gledati da čim prije, halal putem, stekne imetak i podmiri dug.

Da li stanje prijeke potrebe može dozvoliti uzimanje kamatnog kredita, pitanje je po kojem islamski pravnici imaju različite poglede. Jedan dio učenjaka smatra da nužda – darura ili stanje prijeke potrebe, ne može dozvoliti kamatu. Ispravnije mišljenje jeste da je kamata poput ostalih zabranjenih stvari koje nužda može dozvoliti u mjeri koja je neophodna za izlazak iz stanja darure. Međutim, potrebno je znati da nužda ne može dozvoliti zabranjeno osim uz dva uvjeta: (1) da se nužda ne može prevazići drugim putem mimo harama i (2) da se pouzdano zna da će činjenjem zabranjenog stanje darure biti prevaziđeno.

Ukoliko, u određenom slučaju, nije jasno da su ovi uvjeti ispunjeni, pravilo ja da je haram zabranjen i da se vjernik u njega ne upušta, naročito kada se radi o kamati, jer su šerijatski tekstovi po pitanju kamate izrazito striktni. Svevišnji Allah kaže: “O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici. Ako ne učinite, eto vam onda, neka znate – rata od Allaha i Poslanika Njegova!” (El-Bekara, 277–278)

Propisi darure ne odnose se na puku potrebu, nego je to isključivo stanje neuobičajene teškoće koja se ne može otkloniti niti trpjeti.

Što se tiče istihare, ona nije propisana kada se radi o činjenju onoga što je obavezno ili pohvalno, niti ostavljanju onoga što je zabranjeno ili pokuđeno, jer svrha istihara-namaza jeste traganje za boljom od dvije ili više opcija. Ono što je obavezno ili pohvalno, znamo da je u tome dobro, dok ono što je haram ili pokuđeno, znamo da u njema nema dobra, ili dobro koje bude u njemu neznatno je naspram zla koje nosi.

Ipak, ako se radi o haramu u stanju kada je dozvoljen zbog darure, a neodlučni smo da li mu pristupiti ili ne, ili ako odmjeravamo između dva zla tražeći manje, istihara je propisana s ciljem odabira ispravnijeg i boljeg u dotičnom stanju.

http://el-asr.com/pitanja/uzimanje-kamatnog-kredita-u-nuzdi/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Na početku odgovora bitno je naglasiti da je dozvoljeno zaklinjati se isključivo Uzvišenim Allahom, odnosno jednim od Allahovih imena ili jednom od Allahovih osobina, kao što su riječi: “Allaha mi”, “Tako mi Gospodara svijeta”, “Tako mi Allahovog ponosa” i sl., dok je zabranjeno zaklinjanje bilo čim drugim mimo Allaha, pa čak i ako ono čime se zaklinje ima poseban stepen u vjeri, poput Poslanika, meleka, Kabe i sl.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah vam uistinu zabranjuje da se zaklinjete vašim očevima! Ko se zaklinje, neka se zakune Allahom ili neka šuti!” (Buhari, br. 6646)

Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko se zakune nečim drugim mimo Allaha, počinio je širk!” (Ebu Davud, br. 3251, i Tirmizi, br. 1535, hadis je hasen po ocjeni Tirmizija) Zaklinjanje nečim drugim mimo Allaha veliki je širk ako se vjeruje da je ono čime se zaklinje ravno Allahu u veličanju, moći i sl. Ako, pak, zaklinjanje nečim drugim mimo Allaha, nije popraćeno takvim ubjeđenjem, onda je to mali širk koji ne izvodi iz vjere, ali je grijeh i put ka velikom širku, jer zaklinjanje je odraz veličanja onoga čime se zaklinje.

Zaklinjanje Kur’anom je dozvoljeno, jer je Kur’an Allahov govor, a Allahov govor je Allahova osobina. Što se tiče zaklinjanja Mushafom, ono je također dozvoljeno kada se zakletva odnosi na Allahov govor koji je u njemu ispisan, a ako se odnosi na papir i mastilo od kojeg je sačinjen Mushaf, onda je takvo zaklinjanje haram. S obzirom na to da se Mushaf može, pored Allahovog govora, odnositi na knjigu u kojoj je ispisan Allahov govor, preče je ne zaklinjati se njime.

Što se, pak, tiče stavljanja ruke na Mushaf pri zaklinjanju, takvo nešto nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti njegovih ashaba, pa je to od uvedenih stvari u vjeri koje treba izbjegavati. Izuzima se jedino, kako navode učenjaci, pri suđenju, ako kadija vidi za tim potrebu, i tada može zahtijevati od parničara da se zakunu stavljajući ruku na Mushaf, da na takav način učini zakletvu težom.

Kada se neko zakune Allahom, odnosno Njegovim imenom ili osobinom, da će nešto uraditi u budućnosti ili da nešto neće uraditi, takva je zakletva djelotvorna. To znači da je onaj ko se na takav način zakleo, ako prekrši zakletvu, dužan iskupiti se.

Kako izgleda iskup za zakletvu, opisano je kur’anskim ajetom: “Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno. Iskup za prekršenu zakletvu jeste: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše iskupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje da biste bili zahvalni.” (El-Maida, 89)

Pri iskupu za zakletvu čovjek ima izbor između tri stvari:

● Nahraniti deset siromaha hranom koja se pretežno koristi u dotičnom mjestu, tako da se svakom siromahu udijeli polovina sāa žitarice koja se pretežno koristi, poput pšenice, odnosno brašna. Polovina sāa izosi približno 1,5 kg. Validno je, također, pozvati deset siromaha i ugostiti ih ručkom ili večerom.

● Odjenuti deset siromaha tako da svako od njih dobije odjeću koja pokriva tijelo na način da u njoj može klanjati namaz.

● Osloboditi roba.

Osoba koja se iskupljuje za zakletvu ima izbor između ove tri stvari, koju god učini, iskupila se za prekršenu zakletvu. Većina učenjaka, među kojima su tri mezheba: malikijski, šafijski i hanbelijski, stanovišta su da pri iskupu nije validno, umjesto hrane i odjeće, uručiti njihovu vrijednost, jer Uzvišeni Allah u spomenutom ajetu ograničio je izbor na tri stvari od kojih nije novčana vrijednost. (Ibn Kudama, El-Mugni, 11/257)

Onaj ko nije u stanju ispuniti niti jednu od ove tri stvari, iskupit će se postom tri uzastopna dana.

Ovakav iskup propisan je samo kada se neko zakune Allahom na nešto u budućnosti, a potom to prekrši.

Kao što je već kazano, zaklinjanje nečim drugim mimo Allaha, haram je, a za takvu zakletvu nije propisan spomenuti iskup, nego je propisano pokajati se Allahu i tražiti oprosta za taj grijeh.

Isto tako, kada se neko namjerno lažno zakune na nešto u prošlosti ili sadašnjosti, počinio je haram i grijeh, i dužan je pokajati se i tražiti oprosta, ali za takvu zakletvu nije propisan spomenuti iskup.

Postoji još jedna zakletva za koju nije propisan iskup, a to je nenamjerna zakletva, kao što je spomenuto na početku citiranog ajeta: “Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno.” (El-Maida, 89) Učenjaci na različite načine tumače nenamjernu zakletvu za koju Allah neće kazniti, a odabrano je mišljenje da se to odnosi na dvoje:

● Kada se neko zakune vjerujući da je istina ono na što se zaklinje, a potom se ispostavi da je netačno.

● Kada neko izgovori riječi zakletve bez stvarne namjere da se zakune, poput riječi: “Jest, Boga mi, bilo, nije Boga mi tako” i sl.

Ovakvu govornu naviku treba izbjegavati, a ako se desi, Allah će, nadamo se, oprostiti. Ne treba se poigravati zakletvom i zaklinjati se za svaku sitnicu. Svevišnji Allah u spomenutom ajetu kazao je: “A o zakletvama svojim brinite se!” Briga o zakletvi postiže se tako da se čovjek ne zaklinje osim kada za tim postoji stvarna potreba, a kada se zakune, da ispuni ono na što se zakleo, a ako prekrši zakletvu, da se iskupi na propisani način.

Još je bitno napomenuti da, kada se neko zakune da će nešto učiniti ili da neće nešto učiniti, a potom uoči da je ispravnije postupiti suprotno onome na što se zakleo, propisano je da učini ono što je ispravnije i iskupi se za zakletvu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Neće se desiti da se zakunem zakletvom, a potom vidim nešto drugo bolje od toga, a da neće učiniti ono što je bolje, i osloboditi se zakletve (iskupom).” (Buhari, br. 3133, i Muslim, br. 1649) Svevišnji Allah najbolje zna.

http://el-asr.com/pitanja/zakletva-mushafom/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan: “Može li vjernik biti kukavica?” “Da”, odgovorio je, pa je upitan: “Može li vjernik biti škrt?” “Da”, odgovorio je, pa je upitan: “Može li vjernik biti lažljivac?” “Ne”, odgovorio je. Hadis bilježi imam Malik u Muvetti i Bejhaki u Šuabul-imanu, sa slabim lancem prenosilaca. (Albani, Daifu Et-Tergibi vet-terhib, br. 1752) Dakle, te riječi se spominju u hadisu, ali je hadis prenesen slabim lancem prenosilaca.

Što se tiče spomenutih osobina, jasno je da su to negativne osobine koje ne priliče vjerniku. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio je Allahu da ga sačuva od škrtosti i kukavičluka: “Allahu, utječem Ti se od brige i tuge, od nemoći, lijenosti, škrtosti, kukavičluka, teškog duga i ljudske nadmoći!” (Buhari, br. 2893) Kroz svoj život, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao je nevjerovatnu hrabrost i plemenitost. Alija, radijallahu anhu, kazao je: “Kada nastupe muke i skupina se sukobi s drugom, štitili smo se Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tako da niko od nas nije bio bliže neprijatelju od njega.” (Ahmed, br. 1346, hadis je sahih po ocjeni Šuajba Arnauta)

Enes, radijallahu anhu, o plemenitosti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nije se desilo da je neko od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nešto radi islama zatražio a da mu nije dao. Jednom prilikom dođe mu čovjek te mu Poslanik dade stado ovaca koje se nalazilo između dva brda. Ovaj se potom vrati svom narodu i kaza: ‘O, ljudi, prihvatite islam, doista Muhammed poklanja i daje, ne boji se siromaštva!’” (Muslim, br. 2312)

Iskrenost je jedna od osnovnih vrlina vjernika, a laž joj je potpuno suprotna. Svevišnji Allah kaže: “Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže.” (El-Gafir, 28) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Doista iskrenost vodi ka dobročinstvu, a doista dobročinstvo vodi u Džennet, a doista čovjek govori istinu sve dok ne bude upisan kao iskren. Doista laž vodi u grijeh, a doista grijeh vodi u Vatru, i doista čovjek govori laž sve dok ne bude upisan kao lažljivac.“ (Buhari, br. 6094, i Muslim, br 2607)

Ipak, postoje stanja kada se lažan govor tolerira, a na to ukazuje predaja od Ummu Kulsum bint Ukbe, radijallahu anha, koja kazuje da je čula Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: “Nije lažljivac onaj ko pomiruje ljude pa lijepo govori i prenosi lijep govor.” Ibn Šihab ez-Zuhri, nadovezujući se na ovu predaju, kaže: “Nisam čuo da se tolerira nešto od onoga što svijet naziva laž osim u tri slučaja: u ratu, kada se nastoji ostvariti pomirenje među ljudima, i u obraćanju muža svojoj supruzi i u obraćanju supruge svom mužu.” (Muslim, br. 2605)

Rat je posebno stanje kada su nužna lukavsta koja ponekad zahtijevaju lažan govor. Dozvola laži u ovom stanju ne podrazumijeva kršenje ugovora.

Laž koja se tolerira s ciljem da se pomire zavađeni jeste laž u kojoj nema nikakve štete, a donosi veliku korist. Kao naprimjer da se jednom od zavađenih kaže kako ga onaj drugi spominje po lijepom i želi se s njim pomiriti.

Laž koja se tolerira u govoru među bračnim drugovima jeste samo ona koja je ponekad nužna da bi se popravilo stanje među njima, a ne uzrokuje nikakvu štetu, kao naprimjer, da muž kaže ženi: “najljepša si na svijetu”, ili: “volim te” i sl., iako se to ne podudara sa stvarnošću.

Predaju koja govori o toleranciji laži u govoru u spomenutim situacijama, skupina učenjaka protumačila je kazavši da se to ne odnosi na stvarnu laž, nego na dvosmislen govor, tako da se u suštini kaže istina, ali na način da slušalac shvati nešto drugo, poput postupka Ebu Bekra, radijallahu anhu, kada je, za vrijeme hidžre, bio upitan o Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je kazao: “Ovaj čovjek mi pokazuje put” (Buhari, br. 3911), a time je mislio na put imana, dok je onaj ko je pitao shvatio da govori o putu kroz pustinju. Allah najbolje zna.

http://el-asr.com/pitanja/vjernik-moze-biti-plasljiv-i-skrtica-a-nikako-ne-moze-biti-lazljivac/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Jajnik je genitalni organ i dio je ženskog spolnog sustava. Odgovoran je za lučenje određenih hormona, a njegova primarna funkcija jeste proizvodnja jajnih ćelija neophodnih za oplodnju i formiranje fetusa. Mnogi savremeni učenjaci stanovišta su da presađivanje jajnika nije dozvoljeno, jer, prema tvrdnjama stručnjaka iz te oblasti, presađivanje jajnika uzrokuje prenošenje nasljednih osobina žene davaoca organa na djecu primateljice organa, što vodi sumnjama po pitanju porijekla, a to je šerijatom zabranjeno. Takvo mišljenje zauzeo je Kolegij islamskog prava i Vijeće visokorangiranih učenjaka Saudijske Arabije. Kolegij islamskog prava sa sjedištem u Džiddi, razmatrajući pitanje presađivanja genitalnih organa, u saradnji sa Islamskom organizacijom za medicinske znanosti u svom zaključku (br. 57–8/6) naveo je sljedeće: “S obzirom na to da testis i jajnik kontiuirano nastavljaju prenos i lučenje nasljednih osobina (genetski kod) osobe od koje su preneseni, čak i nakon što budu presađeni novom primaocu organa, njihovo je presađivanje šerijatom zabranjeno.” (Medželetul-medžma, 6/3/1975)

Ukoliko se jajnik ipak presadi te žena sa presađenim jajnikom rodi dijete, da li se majčinstvo pripisuje njoj ili ženi od koje je uzet jajnik?

Savremeni učenjaci razmatrali su srodno pitanje o tzv. Alternativnoj, odnosno “iznajmljenoj” maternici. To, ustvari, podrazumijeva da se jajna ćelija supruge oplodi muževim sjemenom, a zatim se oplođena jajna ćelija smjesti u maternicu druge žene kako bi nosila plod i rodila dijete. Tome obično pribjegavaju muž i žena koji ne mogu imati porod. Nakon poroda vlasnici sjemena preuzimaju dijete i pripisuju ga sebi. Savremeni učenjaci konstatovali su da je “iznajmljivanje maternice” na spomenuti način zabranjeno, ali su ovo pitanje razmotrili sa aspekta ko je stvarna majka djetetu: žena vlasnica jajne ćelije ili žena koja je iznajmila svoju maternicu i rodila dijete? Kojoj se od njih dvije pripisuje porijeklo djeteta, a time i ostala prava majčinstva, kao što je krvno srodstvo, pravo na naslijeđe i sl.? Da li je to ona kojoj pripada jajna ćelija i čije genetske osobine i sličnost se prenose na dijete ili ona koja je u svojoj maternici nosila dijete, hranila ga tokom trudnoće i rodila ga? Učenjaci su po ovom pitanju podijeljeni na dvije skupine:

Prva skupina smatra da je stvarna majka kojoj dijete pripada vlasnica jajne ćelije, dok se vlasnica iznajmljene maternice koja je nosila i rodila dijete tretira poput majke po mlijeku, odnosno ima status majke, ali joj se ne pripisuje porijeklo djeteta.

Druga skupina smatra da je stvarna majka kojoj se dijete pripisuje ona koja ga je nosila i rodila, a vlasnica jajne ćelije ima status majke po mlijeku. Obje skupine navele su brojne argumente koje ovom prilikom nije moguće izložiti, a samo “iznajmljene maternice” biva u različitim okolnostima, što sve skupa otvara mnogobrojna pitanja koja zahtijevaju posebnu studiju.

Spomenuta mišljenja učenjaka o propisu majčinstva odnose se na stanje kada se oplođena jajna ćelija unese u maternicu strane žene, a ista mišljenja odnose se i na stanje kada se rodi dijete nakon presađivanja jajnika. Uzvišeni Allah najbolje zna.

http://el-asr.com/pitanja/presadjivanje-jajnika-radi-trudnoce/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/