Ve alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatuhu! Nastupanje namaskog vremena je uvjet ispravnosti namaza, po konsenzu islamskih učenjaka. Rekao je Uzvišeni Allah: “Vjernicima je propisano da u određeno vrijeme molitvu obavljaju.” (prijevod značenja En-Nisa, 103) To znači da namaz obavljen prije nastupanja njegovog vremena nije validan. Stoga islamski učenjaci naglašavaju da se u namaz stupa tek nakon ubjeđenja, ili prevladavajućeg mišljenja, da je namaz nastupio. U tom kontekstu Ibn Kudame kaže: “Ako sumnja da je namasko vrijeme nastupilo, neće klanjati sve dok ne bude uvjeren, ili dok ne prevlada mišljenje, da je vrijeme nastupilo.” (El-Mugni, 1/430)

Namaska vremena određena su kosmičkim pojavama koje je Uzvišeni Allah učinio znakovima početka i završetka svakog namaza. Vaktije, u svim svojim oblicima, samo su sredstvo putem kojeg se otkriva vrijeme nastupanja tih kosmičkih pojava, koje predstavljaju namaska vremena.

Jacijsko vrijeme nastupa nestankom crvenila na horizontu nakon zalaska sunca. Vrijeme između početka akšamskog i jacijskog vremena nije fiksno, nego se razlikuje od jednog mjesta do drugog i shodno godišnjem dobu. To znači da se ne može odrediti fiksno vrijeme između akšamskog i jacijskog ezana, osim ako bi se uzeo u obzir najduži period nakon kojeg znamo da je, u bilo kojem dijelu godine, jacijsko vrijeme definitivno nastupilo.

Niko nema pravo tvrditi da sa na određenom mjestu namaz klanja izvan šerijatom propisanog vremena, osim uz jasan argument koji potvrđuje takvu tvrdnju, jer neosnovane tvrdnje rađaju smutnju u redovima muslimana.

Ako je određeni proračun došao od strane pouzdanih učenjaka, dozvoljeno je osloniti se na njega. Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, odgovarajući na pitanje o džematlijama koji nisu umjeli sami odrediti početak sabah-namaza, nego su klanjali oslanjajući se na određivanje onog u koga imaju povjerenje, međutim neki od njih sumnjaju u tačnost tog određivanja, kaže: “S obzirom da imaju povjerenje u njega i znaju da poznaje šerijatske norme određivanja namaskih vremena, nisu dužni ponoviti obavljeni namaz, jer nisu uvjereni da su klanjali prije nastupanja vremena. Ako im nije postalo jasno da su klanjali prije nastupanja namaskog vremena, a radili su prema proračunu osobe u koju imaju povjerenje, tu nema smetnje. Međutim, ako je čovjek u sumnji, treba biti oprezan, tako da ne klanja sve dok ne bude siguran da je vrijeme nastupilo ili dok ne prevlada mišljenje. Dužnost je upozoriti džemat na to, ukazati im i reći: sačekajte pet ili deset minuta, to im neće nauditi…” (Fetava Ibn Usejmin, 12/215)

Onaj ko argumentirano zna da se u određenom džematu namaz klanja prije nastupanja vremena dužan je, shodno mogućnosti, savjetovati odgovorne na svim nivoima da čim prije korigiraju tu grešku. Imama i odgovorne u mesdžidu će pristojno savjetovati i pozvati da sačekaju s namazom sve dok ne prevlada mišljenje da je vrijeme nastupilo. Ako imam to ne prihvati, potražit će drugi mesdžid, a ako ga nema, klanjat će kod kuće sa svojom familijom.

Potpunije od toga je, nakon savjetovanja, nastaviti klanjati u džematu s nijjetom nafile, kako džematlije ne bi dobile utisak da je dotični ostavio namaz u džematu, ta da on sebi ne uskrati sevap odlaska u džamiju i da mu ostavljanje namaza u džamiji ne postane navika. Nakon toga će kod kuće s porodicom klanjati namaz u propisanom vremenu. Ovo je savjet šejha Albanija, rahimehullah. Na pitanje da li savjetuje da se namaz, u identičnom slučaju, klanja u džematu ili da se klanja kod kuće, odgovorio je: “Savjetujem oboje, a to je da onaj ko se nađe u takvom stanju ode u mesdžid, te ako džemat klanja farz prije njegovog vakta, njemu će to biti nafila. Nakon toga otići će kući i klanjati farz-namaz u njegovom vremenu, a naročito savjetujem da klanja zajedno sa svojom porodicom. Ipak, postoji nešto što je još veća obaveza, ali tu obavezu ne može svako ispuniti, a to je da se upozore klanjači u tom mesdžidu na tu opasnu stvar…” (Silsiletul-huda ven-nur, br. 767)

Što se tiče sabah-namaza koji se klanja “dosta kasnije u odnosu na sve proračune”, ako se time misli kasnije u odnosu na početak sabahskog vremena, ali se obavlja u vaktu prije isteka propisanog vremena, u tome ima širine i to je prihvatljivo. Ako se pak misli kasnije nakon završetka sabahskog vremena, onda je to haram djelo i neprihvatljiv postupak. U tom slučaju namaz će se klanjati u njegovom vaktu ne čekajući takav džemat. Svevišnji Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/odredivanje-namaskog-vremena/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio – naplatu – oplodnje mužjaka. (Buharija, br. 2284, i Ahmed, br. 4630) Na osnovu ovog i drugih hadisa u sličnom značenju, islamski pravnici sve četiri mezheba zaključili su da vlasniku pastuha, bika, jarca i sl. nije dozvoljeno naplaćivati uslugu oplodnje. Međutim, po pitanju iznajmljivanja mužjaka radi oplodnje, učenjaci imaju različite poglede. Većina učenjaka, hanefije, šafije i hanbelije, stanovišta su da to, isto tako, nije dozvoljeno zbog prethodnog hadisa, dok su malikije te pojedine šafije i hanbelije stanovišta da je dozvoljeno iznajmiti mužjaka radi oplodnje, ako se iznajmljuje na poznat vremenski period, poput jednog ili dva dana ili poznat broj oplodnji, kao što je dva ili tri puta. Iznajmljivanje na period dok ženka ne ostane plodna je, prema ovom mišljenju, zabranjeno zbog nejasnoće u dužini perioda najamnine. (Pogledati: Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 4/461, i El-Mevsuatul-fikhijetul-Kuvejtije, 30/94-95)

Zabrana iznajmljivanja životinje radi oplodnje je preferirajuća, jer spomenutim hadisom zabranjuje se svaki vid uvjetovane naknade. Hanefijski učenjak El-Kasani kaže: “Preneseno je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je zabranio oplodnju mužjaka. Ta zabrana se ne može odnositi na samu oplodnju, jer je besplatna oplodnja dozvoljena, tako znamo da se zabrana odnosi na prodaju i najamninu.” (Bedaius-sanai, 5/139)

Korisno je još naglasiti dvije stvari:

Prvo: Ako vlasnik mužjaka omogući oplodnju, bez uvjetovanja cijene, te mu vlasnik oplođene životinje zbog te usluge pokloni određenu vrijednost, dozvoljeno mu je prihvatiti poklon.

Drugo: Ako vlasnik stoke nije u stanju naći onoga ko bi besplatno omogućio parenje, dozvoljeno mu je platiti tu uslugu, a grijeh je na onom ko naplaćuje.

Hanbelijski učenjak El-Behuti kaže: “Ako je čovjek u potrebi za tim, a ne nalazi ko bi besplatno omogućio oplodnju, dozvoljeno mu je platiti iznajmljivanje životinje, jer je to plaćanje s ciljem postizanja dozvoljene koristi za kojom postoji potreba, kao što je dozvoljeno platiti otkup zarobljenika i dati mito nasilniku kako bi se sačuvalo njegovog zla, a vlasniku mužjaka zabranjeno je uzeti naknadu, zbog u hadisu spomenute zabrane. Ako bi vlasnik mužjaka omogućio oplodnju bez da tu uslugu prodaje i bez prethodnog uvjeta, te mu se da poklon ili se na neki način počasti zbog toga, u tome nema smetnje, jer je učinio dobro djelo pa je dozvoljeno za to ga nagraditi.” (Keššaful-kina’, 3/563) Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/naplacivanje-usluge-oplodnje-stoke/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Jedan od uvjeta da bi kupoprodajni ugovor bio dozvoljen jeste da roba koja se prodaje bude poznata, tako da se zna njena količina i osobine koje utječu na cijenu. Temelj ovog uvjeta jeste hadis koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju uz neizvjesnost i rizik. (Muslim, br. 1513)

Učenjaci naglašavaju da se ova zabrana odnosi na prodaju koja nosi veliku neizvjesnost, dok se mala neizvjesnost, koja je prisutna u mnogim ugovorima, toleriše.

Ibn Rušd kaže: “Učenjaci su složni da veliki rizik u prodajnoj robi nije dozvoljen, a da je mali rizik dozvoljen.” (Bidajetul-mudžtehud, 2/155)

U spomenutim restoranima poznate su vrste hrane i pića koje se nude i poznata je cijena obroka, dok količina prodane hrane i pića nije precizno određena, nego se razlikuje od jednog gosta do drugog. U ovom ugovoru postoji neznanje o količini prodane robe, međutim takvo nešto se toleriše i tretira se malim rizikom koji ne utječe na zabranu ugovora.

Klasični učenjaci, navodeći primjer neznanja koje se toleriše u ugovorima, spominju javna kupatila, koja su iznajmljivana tako da se plati određena naknada, a vrijeme koliko će korisnik ostati i količina vode koju će potrošiti nisu precizno definisani i razlikuju se od jednog čovjeka do drugog. Pored toga, učenjaci su složni da je iznajmljivanje kupatila dozvoljeno, jer se takav vid neizvjesnosti toleriše. (Nevevijev komentar Muslima, 10/156) Neizvjesnost u prodaji na način kako to čine spomenuti restorani slična je ovoj.

Međutim, osoba koja zna da jede neprirodno puno trebala bi sa tim prethodno upoznati prodavača. Šejh Usejmin o tome kaže: “Postoje restorani koji prodaju hranu tako da odrede cijenu, naprimjer 20 rijala, a zatim gost jede do sitosti. Da li je to dozvoljeno? Mislim da se to toleriše, jer je obrok poznat i to je od onoga što svijet obično toleriše. Međutim, ako čovjek znajući sebe, zna da jede mnogo, dužan je upozoriti vlasnika, jer se ljudi u tome razlikuju!” (Preuzeto sa: Sualun ve dževab, fetva br. 91480)

Ibnul-Kajjim, nakon što navodi primjere dozvoljene prodaje u kojoj postoji određena doza rizika, odnosno neznanja o prodanoj stvari, poput kupovine lubenice, oraha u ljusci i sl., kaže: “Nije svaki rizik uzrok zabrane, rizik koji je mali ili rizik kojeg se ne može sačuvati, ne sprečava ispravnost ugovora.” (Zadul-mead, 5/820)

Ipak, ako u praktičnom radu tih restorana, pored neizvjesnosti u količini, postoje velike varijacije u kvaliteti, vrsti i vrijednosti hrane, u tom slučaju neizvjesnost postaje velika i izlazi iz granica tolerancije. Uzvišeni Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/jedenje-u-restoranima-gdje-se-posjetilac-neograniceno-sam-posluzuje/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Prodaja svinjskog mesa i alkohola haram je u svakoj zemlji, bio kupac musliman ili ne. Na to ukazuju mnogi dokazi i šerijatska pravila od kojih su:

Prvo: Musliman, gdje god se nalazio, dužan je pridržavati se propisa vjere islama. Drugim riječima, odlazak u neislamsku zemlju neće zabranjeno učiniti dozvoljenim, niti će promijeniti vjerske obaveze. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Boj se Allaha gdje god se nalazio.” (Bilježi Ahmed, br. 21392, i Tirmizi, br. 1987) Sve što je zabranjeno u islamskoj zemlji, zabranjeno je u nemuslimanskoj zemlji.

Drugo: Prodaja alkohola i svinjetine zabranjena je jasnim hadiskim tekstom koji svojim općim značenjem obuhvata svaku prodaju, bila ona u zemlji islama ili ne, bio kupac musliman ili ne. Džabir, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doista je Allah i Njegov Poslanik zabranio prodaju alkohola, strvine, svinje i kipova!” Tada neko upita: “Allahov Poslaniče, šta misliš o loju strvine, njime se premazuju lađe, maste se kože (pri štavljenju) i ljudi od njega prave svijeće!” Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: “Ne, ona (prodaja) je haram!” (Buharija, br. 2236, Muslim, br. 1581) Iako su Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, spomenute određene koristi koje se mogu ostvariti putem nekih od tih zabranjenih stvari, Poslanik potvrđuje da je njihova prodaja zabranjena, jer kada Allah nešto zabrani, zabrani i njegovu protuvrijednost. (Kao što je izravno spomenuto u predaji koju bilježi Ahmed, br. 2678)

Treće: Svinjsko meso i alkohol, po šerijatskim parametrima, nemaju nikakvu vrijednost i ne smatraju se imovinom, naprotiv to su nečiste tvari koje je musliman dužan izbjegavati. Uzvišeni Allah svinjsko meso naziva poganim: “Reci: ‘Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa – to je doista pogano.'” (El-En‘am, 145) O vinu, naređujući vjernicima da ga se klone, Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (El-Maide, 190)

Četvrto: Nevjernik će na Sudnjem danu, pored nevjerstva, odgovarati i za ostavljanje praktičnih šerijatskih propisa, jer, prema preferirajućem mišljenju učenjaka, praktične šerijatske naredbe i zabrane izrečene u šerijatskim izvorima odnose se na sve ljude, muslimane i nemuslimane. Od argumenata ovog mišljenja su kur'anski ajeti u kojima Allah kazuje o stanovnicima Džehennema, koji će, na upit o tome šta ih je u Sekar – Vatru dovelo, reći: “‘Nismo’ – reći će – ‘bili od onih koji su molitvu obavljali i od onih koji su siromahe hranili, i u besposlice smo se sa besposlenjacima upuštali, i Sudnji dan smo poricali, sve dok nam smrt nije došla.'” (El-Mudessir, 43- 47) Ovdje Uzvišeni Allah obavještava da će nevjernici biti kažnjeni Džehennemom te kada budu upitani o razlogu te bolne kazne, kazat će da su ostavljali namaz i da nisu siromašne hranili, što znači da će zbog toga biti kažnjeni iako su nevjernici, jer praktični propisi šerijata odnose se i na nevjernike. U drugim ajetima Uzvišeni kaže: “One koji nisu vjerovali i koji su od Allahovog puta odvraćali, Mi ćemo dvostrukom kaznom kazniti zato što su pravili smutnju.” (En-Nahl, 88) Ovaj ajet jasno ukazuje da će nevjernici biti pitani za praktične propise šerijata koje su zapostavili, jer Allah će im povećati kaznu preko kazne za nevjerstvo zbog smutnje koju su činili. Ako praktični propisi šerijata obuhvataju nemuslimane, to znači da ono što nije dozvoljeno prodati muslimanu, nije dozvoljeno prodati ni nemuslimanu. Kaže Uzvišeni: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.” (El-Maide, 2)

Peto: Fetva nekih hanefijskih učenjaka, da je muslimanu dozvoljeno poslovati zabranjenim ugovorima sa nevjernicima u neislamskoj zemlji ili zemlji protiv koje su muslimani u ratu, bazirana je na postavci da je imovina nemuslimana u toj zemlji u osnovi dozvoljena. Zatim, kada musliman posjeti tu zemlju, ili boravi u njoj uz dozvolu vlasti, zabranjeno mu je činiti nered i zlostavljati stanovnike zemlje u koju je došao, jer sigurnost koja mu je data je vid ugovora koji to podrazumijeva, a musliman je dužan poštovati svoje ugovore. Iako je imovina u takvoj zemlji u osnovi dozvoljena, muslimanu je zabranjeno uzeti je krađom, prevarom i sličnim djelim, jer bi time prekršio sklopljeni ugovor, međutim imovinu koju mu nemuslimani svojevoljno nude, makar to bilo putem šerijatom zabranjenih ugovora, kao što je kamata, prodaja vina i sl., dozvoljeno je prihvatiti, jer je ta imovina dozvoljena, a uzima se bez prevare, krađe i sl. Ovo je osnova spomenute fetve, međutim, imam Nevevi odbija ovu postavku u samom temelju ukazujući da imovina koja biva dozvoljena kada postane ratni plijen, nije dozvoljena prije nego se to desi, i stoga nije dozvoljena zabranjenim ugovorima. (El-Medžmu, 9/392)

Spomenuta fetva nekih učenjaka hanefijskog mezheba, izrečena je u vremenu koje se suštinski razlikuje od vremena u kojem živimo, i potpuno je neispravno primijeniti je na današnje muslimane koji žive u neislamskim zemljama. Muslimani, u tom vremenu, koji su odlazili u neislamsku zemlju bili su samo malobrojni pojedinci, poput misionara, trgovaca, diplomata i sl., dok danas milioni muslimana žive u neislamskim zemljama. Primjenom spomenute fetve za te milionske muslimanske mase mnogi propisi islama bili bi ignorisani, tokom dugog ili cjeloživotnog boravka u toj zemlji. Uz to, muslimani koji žive u neislamskoj zemlji su ambasadori islama. Njihova primarna uloga je visoko iznad sitnih materijalnih interesa. Njihova uloga je da praktičnom primjenom šerijata pozivaju u Allahovu vjeru i pokažu drugima ljepotu islama, a to je zamislivo samo istinskom primjenom šerijatskih propisa.

Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji na pitanje o prodaji alkohola i svinjetine nemuslimanima odgovorila je: “Nije dozvoljeno trgovati prehrambenim i drugim artiklima koje je Allah zabranio, poput alkohola i svinjetine, iako je kupac nevjernik. Na to ukazuje vjerodostojna predaja od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj kaže: “Kada Allah nešto zabrani, zabrani i njegovu protuvrijednost.” (Ahmed, br. 2678) Kao i predaja u kojoj se proklinje alkohol, onaj ko ga pije, prodaje, kupuje, nosi, kome se nosi, onog ko jede zaradu stečenu prodajom alkohola, onoga ko ga proizvodi i kome se proizvodi. (Ahmed, br. 2899, Ebu Davud, br. 3674 i drugi) (Fetaval-Ledžne, 13/49)

http://el-asr.com/pitanja/prodaja-alkohola-i-svinjetine-nemuslimanima-u-neislamskoj-zemlji/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Ve alejkumus-selam va rahmetullahi ve berekatuhu! Ashabijke i Poslanikove, alejhis-salatu ves-selamu, supruge uređivale su i kratile svoje kose. Ebu Seleme, rahimehullah, u predaji u kojoj opisuje svoju posjetu majki vjernika Aiši, radijallahu anha, supruzi Allahovog Poslanika, kaže: “Žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kratile su svoje kose tako da bi bile poput vefre.” (Muslim, br. 320) U komentaru ovog hadisa navodi se da je vefra kosa koja malo prelazi ramena, ili po drugom mišljenju, to je kosa odsječena tako da dopire do donjeg dijela ušiju. (Nevevijev komentar Muslima, 4/4)

Dakle, frizerski je posao u osnovi dozvoljen, međutim, često je protkan zabranjenim i sumnjivim stvarima, naročito u našem savremenom vremenu. Većina posjetiteljki salona ne vodi računa o halalu, haramu i granicama koje je šerijat postavio. To znači da će frizerka nerijetko biti u situaciji da se od nje traži da uradi nešto od onoga što vjera zabranjuje, kao, naprimjer, da ženama pravi kratke frizure koje su svojstvene muškarcima, ili druge frizure koje su svojstvene nemoralnim osobama, nevjernicima ili fasicima. Od frizerke se također ponekad zahtijeva da “sredi” obrve tanjenjem i čupanjem, što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izravno zabranio proklevši onu koja to čini sebi ili drugoj. (Buharija, br. 4886, i Muslim, br. 2120)

Zatim, ako znamo da žene koje frizerka uljepšava neće skrivati svoju ljepotu pred pogledima stranih muškaraca, kao što je to šerijat propisao, nego će naprotiv privlačiti veću pažnju na sebe, očigledno je da se posao frizerke u tom slučaju ne podudara sa riječima Uzvišenog Allaha: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava” (El-Maide, 2), kao ni sa riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji podstičući da se negativne pojave u društvu suzbijaju i negiraju, kaže: “Ko od vas vidi kakvo ružno djelo, neka ga promijeni svojom rukom, ako nije u stanju, neka to učini svojim jezikom, a ko ni to nije u stanju, neka ga prezire svojim srcem, i to je najslabiji iman.” (Muslim, br. 49) Uljepšavanjem žena koje nisu pokrivene, frizerka indirektno učestvuje u grijehu i podstiče izlazak otkrivene glave, umjesto da svojom rukom sprečava grijeh, kao što je spomenuto u hadisu.

Stalnoj komisiji za fetve u Saudijskoj Arabiji postavljeno je pitanje sljedećeg sadržaja: “Kakav je propis prodaje kozmetičkih artikala za žene, znajući da je većina žena koje to koriste otkrivena i grješna prema Allahu i Njegovom Poslaniku, te da te stvari koriste kako bi se uljepšale stranim osobama koje nisu njihovi muževi?” Odgovor je glasio: “Ako je stanje uistinu kao što je opisano, nije dozvoljena prodaja tih stvari ako prodavač zna stanje tih žena, jer je u tome potpomaganje u grijehu…” (Fetaval-Ledžne, 13/105) Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/da-li-zabranjeno-uljepsavati-zene-koje-nisu-pokrivene/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/