Što se tiče nijjeta ili namjere za namaz, tačno je da je ona u srcu. Izgovaranje nijjeta za namaz riječima nema nikakve osnove u vjeri i izgovaranje nijjeta riječima, na arapskom ili nekom drugom jeziku, je novotarija. Takva stvar, izgovaranje nijjeta za namaz, nije zabilježena ni kao praksa Allahovog Poslanika ni kao praksa prvih generacija.

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

U pogledu pitanja da li žena u periodu hajza može da uči Kur’an ili ne, učenjaci imaju oprečna mišljenja. Ja smatram da je jače mišljenje onih koji kažu da je ženi u periodu mjesečnice dozvoljeno da uči Kur’an, naročito ako se boji da će zaboraviti ono što zna napamet od Kur’ana.

Dokaz za to su opći argumenti koji podstiču na učenje Kur’ana, kao i to da ne postoji jasan dokaz na osnovu kojeg bi ženi bilo zabranjeno da uči Kur’an u periodu mjesečnice.Oni koji su to zabranjivali, kao dokaz za to spomenuli su analogiju. Oni kažu da kao što nije dozvoljeno da Kur’an uči džunub, isto tako to nije dozvoljeno da uči žena u hajzu.

Imam Ibn Baz, uvaženi alim današnjeg vremena, kada odgovara na taj dokaz, kaže: “Razlika između ova dva slučaja jeste to što je vremenski period u kojem je osoba u stanju džunupluka kraći. Takva se osoba može okupati odmah nakon spolnog snošaja, vremenski period takvog stanja je kratak i od njega zavisi kada će se okupati. U nemogućnosti da dođe do vode, uzet će tejemmum, te će klanjati i učiti Kur’an. Za razliku od ove osobe, žena u hajzu i nifasu ne utječe na svoju čistoću, nego to zavisi od Uzvišenog Allaha. Hajz i nifas traju danima i zato je u tim danima dozvoljeno učiti Kur’an kako joj ne bi prošao fadilet učenja Kur’ana kao i učenja šerijatskih propisa iz Allahove Knjige.’’

Mnogi učenjaci današnjeg vremena zastupali su spomenuti stav, a poznato je da je šejhul-islam Ibn Tejmijje također zastupao to mišljenje.

Na osnovu spomenutog, mi kažemo da nema smetnje da žena uči Kur’an u periodu mjesečnice, bez obzira da li to bilo napamet, ili na kompjuteru, ili iz mushafa, s tim što su mnogi učenjaci spomenuli da ako uči iz mushafa, ne treba da direktno dodiruje mushaf golim rukama. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Uvaženi brate u vjeri, vaše pitanje je kratko a da bi odgovor bio potpun, trebalo bi spomenuti mnogo toga, ali mi ćemo spomenuti nekoliko najbitnijih stvari:

Prvo, to što on nije vezao ruke u namazu, ne mora da znači da je on šija, iako je velika mogućnost da jeste, naročito u našem podneblju.

Drugo, ostavljanje vezanja ruku u namazu nije problematično samo po sebi, pošto ostavljanje vezanja ruku u namazu ne uzrokuje neispravnost namaza. Sporna je stvar, ako sigurno znaš da je on šija (ispravnije je kazati rafidija), to što oni prilikom abdesta ne peru nožne članke, već samo potiru mokrom rukom po bosom stopalu. To pitanje nije jedno od pitanja gdje se može tolerirati mezhebsko razilaženje, pošto je to mišljenje neosnovano i u suprotnosti sa konsenzusom učenjaka ehli-sunneta.

Učenjaci ehli-sunneta smatrali su da je dozvoljeno da čovjek prilikom abdesta potare po mestvama, ali niko od njih nije smatrao validnim potiranje po bosim nogama, osim rafidija (šija), stoga namaz onih koji abdeste na taj način nije validan, jer se prethodno nije ostvarila pravna čistoća, abdest. Allahov Poslanik je kazao: ”Allah neće primiti namaz nekog od vas ko nije pravno čist, pod abdestom, sve dok se ne abdesti, očisti.“ (Buharija i Muslim)

Postoji tu i druga strana, koja je mnogo bitnija, a to je strana vjerovanja (akideta) kod rafidija, koja liči na sve i svašta osim na ispravno vjerovanje. U vjerovanju velikog broja rafidija postoje stvari koje su jasni i nedvosmisleni kufr (nevjerstvo) po ispravnom, ehli-sunetskom učenju. To ovo pitanje čini dodatno kompliciranim, samim tim što veliki broj učenjaka u pogledu propisa rafidija pravi razliku između običnih ljudi i onih koji se smatraju njihovim učenjacima.

U svakom slučaju, na osnovu svega spomenutog, ako si siguran da je on rafidija, onda ti savjetujem i preporučujem da ponoviš svoj namaz. Moj savjet tebi za budućnost je kratak: Što dalje od tog insana. Allahov Poslanik, koji nije govorio po svome hiru, kazao je: ”Čovjek je na vjeri svoga prijatelja, zato neka svako od vas gleda koga će uzeti za svoga prisnog prijatelja.’’ A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: prof.Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Veliki broj učenjaka smatrao je pohvalnim, a ne obaveznim, da čovjek koji klanja sam, a ne u džematu, prouči i ezan i ikamet za namaz koji želi da klanja.

Što se tiče validnosti namaza za koji se nije proučio ezan ili ikamet, ona nije upitna, pošto su ezan i ikamet dva zasebna ibadeta koji nisu uvjet za validnost namaza. Tako da ako se desi da neko klanja namaz bez proučenog ezana ili ikameta, mi kažemo da je njegov namaz validan, a zasebno je pitanje da li je na taj način on grješan ili ne, tj. da li je ostavio obaveznu stvar ili nešto što je pohvalno. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com

Uvažena sestro u vjeri, koliko ja vidim, u oba slučaja vi ste u pravu. Što se tiče prvog slučaja, ako se radi o kamatnom kreditu (a po svemu sudeći to je u pitanju, jer da to nije kamatni kredit, ne bi bilo potrebe za reagiranjem), ako je vaš muž znao o kojoj vrsti kredita se radi, nije trebao da prihvati spomenutu stvar. Uzimanje kamatnog kredita u osnovi je strogo zabranjeno. Nakon toga, bilo koji vid pomaganja u ostvarenju toga smatra se grijehom. Uzvišeni Allah kaže: “Potpomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se potpomagati u grijehu i neprijateljstvu.” Činjenje te usluge zasigurno je potpomaganje u grijehu.

Šta je trebao uraditi vaš muž?

Trebao je na lijep način kazati svojim roditeljima, a u osnovi on je taj koji im je trebao kazati da je uzimanje kamatnog kredita strogo zabranjeno i maksimalno se potruditi da ih odvrati od toga, da ne želi da bude saučesnik u uzimanju kamatnog kredita na bilo koji način. To se ne bi smatralo nepokornošću roditeljima, jer pokornost roditeljima nije neograničena, naprotiv ona je ograničena onim što je dozvoljeno vjerom.

Allahov Poslanik je kazao: “Nema pokornosti stvorenjima u nepokornosti Stvoritelju – Allahu; pokornost je u dobročinstvu.” (Ebu Davud, br. 2625, od Alije, r.a., vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani) Ovaj hadis je veliki temelj u poglavlju pokornosti stvorenjima. Pokornost stvorenjima, što obuhvata i roditelje, je u granicama dozvoljenih stvari, nikako u onome što je zabranjeno vjerom.

Što se tiče drugog slučaja, njegova konstatacija da je to učinio jer su oni ionako nevjernici, nije opravdavajuća za ono što je učinio. Ovaj problem proizlazi iz nepoznavanja jednog velikog pitanja u vjeri, a to je da li se šerijatski tekstovi (naredbe i zabrane) podjednako odnose na nemuslimane kao što se odnose i na muslimane. Izuzetno mnogo pitanja, naročito danas, vezuje se za ovo temeljno pitanje. Ljudi koji žive na Zapadu trebali bi dobro da se upoznaju sa ovom tematikom, jer bi ih njeno nepoznavanje moglo skupo koštati, dok poznavanje iste može da ih riješi mnogih dilema u svakodnevnom životu.

Ispravno mišljenje je ono koje zastupa velika većina islamskih učenjaka, a to je da se svi šerijatski tekstovi podjednako odnose i na nevjernike kao i na muslimane, s tim što kada bi nevjernici i uradili neki od ibadeta koji im je naređen u stanju nevjerstva, to im ne bi bilo validno, jer nemaju osnove, a to je islam.

Doista je mnogo argumenata koji potvrđuju tačnost spomenutog stava, da se šerijatski tekstovi podjednako odnose na nevjernike kao i na muslimane, a jedan od najpoznatijih dokaza za to jesu riječi Uzvišenog Allaha: “Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio, osim sretnika, oni će se u džennetskim baščama raspitivati o nevjernicima: ‘Šta vas je u Sekar (Džehennem) dovelo?’ ‘Nismo’ – reći će – ‘bili od onih koji su molitvu obavljalii od onih koji su siromahe hranili, i u besposlice smo se sa besposlenjacima upuštali, i Sudnji dan smo poricali, sve dok nam smrt nije došla.’” (El-Mudesir, 38-47) Ovaj ajet jasno ukazuje na to da razlog zbog kojeg su nevjernici kažnjeni bacanjem u Džehennem jeste i to što nisu obavljali namaz. Da im to nije bila obaveza, Allah ih ne bi kažnjavao zbog toga.

Ako smo to ispravno shvatili, tj. da se šerijatski tekstovi podjednako odnose na nevjernike kao i na vjernike, onda kažemo da ako taj postupak nije dozvoljen u pogledu muslimana, onda nije dozvoljen ni u pogledu nemuslimana. A Allah najbolje zna!

Na pitanje odgovorio: prof. Elvedin Pezić
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com